Gagh
28.05.2004., petak
Ma kakav Edip?!
|
Guliver Ljubobratović je tek ustao kad mu je na vrata pokucala nepoznata osoba. Otvorio ih je i ugledao svoju majku kako se skriva iza velikog kaktusa na stubištu. Upitao ju je šta se zbiva na što se ona bijesno urlajući najrazličitije psovke zaletjela na njega i opalila mu neopisivo sočnu šamarčinu. Tek sad mu ništa više nije bilo jasno. «Majko, o majko! Zašto to činiš sinu svome jedinome? Jesi'l s uma skrenula ili su labudovi?» zavapio je Guliver na majku koja ga je nastavila šamarati. «Nit sam sine s uma skrenula nit su labudovi nego si ti rernu moju ostavio upaljenu prilikom zadnje obiteljske gozbe, a kako sam po vašem odlasku pijana usnula čudan san da plivam po oblacima s rukama u džepu i da sam riba, nisam uspjela na vrijeme reagirati i ugasiti vatricu koju je rerna izazvala zapalivši prvo ostatak svinjske pečenka, a zatim i obližnje kuhinjske elemente. Probudila sam se u naručju brkatog vatrogasca koji me je odmah pozvao na kavu, a zatim smo imali snošaj. Dobit ćeš malog bracu, no to sad nije bitno.». Šamaranje je poprimilo ritam govora. «Bitno je da je stan kompletno spaljen i da nemam gdje, a pošto si ti moj nejdraži potomak odlučila sam ti ukazati neopisivu čast i preseliti se u tvoj topli dom.». Guliver je na to, rekavši jedno «Oh!», majci voljenoj opandrčio takvu šamarčinu da se okrenula za 360 stupnjeva oko svoje osi, ali ju to nije spriječilo da ga nastavi pljuskati. «Ali majko, ja nisam sposoban! Nisam sposoban! Iako si divna ti mati ja sam sebi ne umijem na kraj stati! Stan imam, da, svijetao i prostran, al' za gužvu u mojoj glavi ni palača ne bi bila dosta!!! Ti mene u grob želiš otjerati, a ni članarinu u posmrtnoj pripomoći još nisam počeo plaćati!». Na to ga je majka prestala šamarati. Štoviše, nježno ga je zagrlila i počela mu tepati «Sine moj, o sine tužni! Ništa se ti ne brini, tvoja majka će ti svojom brižnošću stan popuniti tako da će ti se glava uskoro gužve riješiti!». Guliver uočivši beskrajnu majčinu požrtvovnost briznu u nezaustavljiv plač kroz koji se jedva razaznavše riječi «Majko moja, najbrižnija majčice! Ja sam već velik i ne trebam tvoje brige! Kako sam živio do sada mogu i od sada te me stoga ostavi na miru da sa svojim bivam, a luksuznu sobu u najskupljem hotelu ja ću da ti darivam!!!». Na te riječi sina svoga jedinoga majka se od bola skameni na mjestu. Od toga dana kameni kip Guliverove majke uljepšavao je stubište njegove zgrade točno na mjestu na kojemu je nekada stajao kaktus, a ispod kipa je tugujući sin dao uklesati slijedeće riječi: "Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada!". Kraj |
26.05.2004., srijeda
Kako je nastalo sve ovo.
|
Mali Egnjal je bio prvi sin svojih roditelja Erazma i Emilije. Erazmo i Emilija su bili konzervativni ljudi koji su se upoznali tako što su nedjeljom pohađali crkvene skupove u crkvi čija kongregacija okuplja isključivo ljude čije ime počinje sa slovom E. Njihov konzervativan stav je, dakako, bio u skladu sa stavom njihove crkve, a sastojao se u glavnom od smatranja ljudi čije ime ne počinje sa slovom E bezbožnicima koji bi na ovom i onom svijetu trebali goriti u najgorim mukama. Ostatak njihovih konzervativnih svijetonazora bio je maglovit, a ono što se iz općeg dojma moglo zaključiti bilo je da su oni vrlo mirni i staloženi ljudi koji istinski žive svoju vjeru. Još za rana Egnjal je volio pohađati satove vjeronauka na kojima su ga posebno fascinirale dojke njegove učiteljice koja ih je u svakom trenutku bila voljna pokazati svim svojim učenicima. Egnjal joj je bio najmiliji učenik pa je njemu i još nekolicini davala, osim gledanja i da ih sišu te oblizuju. Naravno da je zbog toga Egnjal vrlo brzo postao vjerski fanatik te se dobrovoljno raznio bombom na prepunoj tržnici ispred jedne lokalne crkve prosvjedujući protiv implementacije kategoričkih imperativa u sustav javne zdravstvene skrbi. Čuvši za nesretnu sudbinu svoga brata, Elle, arheologinja trenutno zaposlena na projektu istraživanja podzemnih hodnika u Amazoni, isti čas se preznojila te je čvrsto odlučila da će iz svog života zauvijek izbaciti sve što ima veze sa religioznim uvjerenjima ostatka njene obitelji pa je tako iz svog imena izbacila oba slova E nakon čega se predstavljala samo kao Ll što je bilo teško za izgovoriti, a i zvučalo je prilično glupo. Ll je u povijest ušla kao prva žena, a izašla kao treća, pošto se između nje ugurala još jedna. Ta jedna je prije bila njena majka, a zatim je postala skijašica koja se probila u svjetski kup razmišljajući o ozbiljnom bavljenju glazbom od čega je ipak odustala kada se pokazalo da nema sluha. Dio života koji je bila treča Ll je teško podnosila pa se navukla na nekoliko vrsta droge. Jednog jutra je tako mahnitajuči predgrađima Rio de la Hache povraćala kokain po slućajnim prolaznicima čime je izazvala sukobe dviju ozloglašenih uličnih bandi. Na njezinu sreću, na kraju jutra je ispod nakupina tjelesa izmasakriranih kriminalaca uspjela iskopati drevni indijanski artefakt uz pomoć kojega se domogla slave u strukovnim krugovima, a i šire nakon što je njena obnažena fotografija izašla na duplerici siječanjskog broja bugarskog izdanja Playboya. Ll se tada odlučila uhvatiti u koštac sa svojim ovisnostima te se hermetički zatvorila u stari talijanski bunker kako bi na miru mogla proći apstinencijsku krizu. Krizu je prošla relativno bezbolno. Osnažena novim iskustvom krenula je u osvajački pohod na malu Aziju koju je, nakon mnogo krvavih bitaka, i pokorila. Kao vladarica Male Azije održala se samo tri godine jer se njeni podanici nisu mogli pomiriti sa činjenicom da njima vlada žena. Zbog toga je promijenila spol i ime pa je idučih 25 godina vladao kao Ll Fridrik MCMVXXII. Tijekom svoje duge i plodne vladavine Ll Fridrik MCMVXXII vodio je 36 ratova, pokorio 74 zemlje, ženio se triput, spavao sa 2476 žena i 13 muškaraca, dobio 3492 sina i 3491 kćerku, sudjelovao u 32 barske tučnjave, dvaput slomio ruku, jednom slomio nogu, popio 9798 litara vina i 85476 litara piva, bio vlasnikom dva Marcedesa, jednog BMWa i i jednog Fiata Tipa 1.9tdi, vodio buregđijsku radnju i istu prokockao na jednoj pijanoj svadbi, bio vlasnik zlatnog lanca i očeva sata iz prvog svjetskog rata, muku mučio sa hemeroidima, popušio oko 24 kile vrhunskog Afganistanskog hašiša, pogledao sve epizode kultne serije Ally McBeal, hrkao u snu, tri puta se pijan upišao u krevet, uveo šerijatske zakone u Švedsku, osnovao Prvu Hrvatsku Štedionicu, završio 12 fakulteta i tri puta umro. Kada je umro po četvrti put njegovi suborci su ga sahranili uz sve najviše počasti, a na sprovod su mu došli svi svjetski državnici koji su doveli sa sobom i narikače, a pošto je svaki od njih želio pokazati kako baš njegova zemlja najviše žaluje za preminulim, broj dovedenih narikača je daleko premašio brojnost lokalnog stanovništva pa se u gradu cijela tri dana, koliko su trajale govorancije uz mimohod pogrebne povorke, od plača, kuknjave i naricanja nije moglo uopče čuti što tko govori. Zbog tolikog zagađenja bukom mnogo je ljudi završilo na psihijatriji pod jakim sedativima kako bi se spriječili pokušaji suicida izazvani akutnom depresijom ili pokušaji homicida izazvani paranoidnim deluzijama. Kada se buka stišala, a hospitalizirani pušteni kućama počeo je građanski rat u zemlji jer je svaki od 3492 sina Ll Fridrika MCMVXXII smatrao sebe za nasljednika vlasti, a tu se još umiješalo i 2755 kćeri koje su izjavile da imaju i one pravo na vlast jer je došlo vrijeme za ravnopravnost spolova te 736 kćeri koje su, po uzoru na oca, radi vlasti promjenile spol pa su sada bili muškarci. U tom metežu posebno važnu ulogu su imali Erazmo i Emilija koji su se na kraju i uspjeli izboriti za apsulutnu vlast jer su kao članovi Crkve čija kongregacija okuplja ljude čije ime počinje isključivo sa slovom E već u samom startu imali više sljedbenika od Ll Fridrikove MCMVXXII djece pojedinačno, a i narod ih je više poštovao jer su mu oni bili roditelji. Nikoga nije smetalo to što je Emilija odavno mrtva, a Erazmo priključen na aparate koji održavaju njegove vegetativne funkcije. Preuzevši vlast prvo su krenuli u masovno preobraćanje preživjelih na vjeru Crkve čija kongregacija okuplja ljude čije ime počinje isključivo sa slovom E. Pokrštavanje je bilo surovo, a svi oni koji bi ga odbili bili su spaljivani da izgore u najgorim mukama na ovom i na onom svijetu. Na sreću mnogih, njihova vladavina je trajala samo do prve desetminutne redukcije struje prouzrokovane dugovanjima države prema jedinom državnom proizvođaču tog energenta koji je na taj način želio ukazati na svoje probleme sa nelikvidnošču, a zbog koje je sustav za održavanje života gospodina Erazma za to vrijeme prestao sa radom. Zbog završetka okrutne vladavine u zemlji je napravljeno slavlje na kome je podijeljeno 3700 miliona porcija graha, 6000 miliona litara bijelog vina i, pošto im nije bila sezona, svega 32 karanfila. Narod je bančio 3 dana i tri noći, a četvrti dan je uskrsnuo što je dovelo do opće propasti privrede jer nije bilo više radno sposobnog stanovništva. Oni preostali su se organizirali u primitivne lovačko-sakupljačke skupine koje su u slobodno vrijeme proučavale horoskop i gatanje iz graha i kostiju ritualno pojedenih životinja. Kroz te hobije čovječanstvo je došlo do odgovora na sva svoja pitanja što je značilo i apstraktnu spoznaju svemira te konkretnu duševnu bol jer je ljudima postalo dosadno. Onda se netko sjetio da bi bilo super organizirati natjecanje za multi talente pa su pozvali najistaknutije vračeve i vještice da budu u žiriju, a lokalne huligane da se takmiče. Svaki tjedan je ispadao po jedan takmičar kojega pi publika zatim popljuvala, a oni precizniji bi ih pogodili i trulim povrćem te jajima. U finale su ušle dvije vrhunske prostitutke. Odlučeno je da će pobijediti ona koja najbolje odgovori na postavljeno pitanje. Pobijedila je Elizabeta jer je odgovorila da bi se, ako pobijedi, zalagala za ljubav i mir u svijetu. Poblika je tom prilikom doživjela kolektivni orgazam, a žiri je zapljeskao. No Elizabeta ipak nije uspjela ponijeti svoju krunu jer ju je Vitomira, bijesna zbog poraza, usmrtila iskasapivši ju noktima. Logičan nasljednik Elizabete bila je Vitomira pa je žiri njoj svečano uručio krunu za što su morali snimiti sasvim novu emisiju kako bi nova multi talent zvijezda u međuvremenu ponovo dobila manikuru. Dobivši krunu Vitomira se proglasila kraljicom, oduzela žiriju pravo glasa, a publiku unovačila u vojsku nacionalnog spasa te krenula u haračenje. Žestokom borbom se uspjela probiti do prve robne kuče gdje je ostala zapanjena novom proljetnom kolekcijom. Vojska je nezainteresirano otišla kući. Zbog velike popularnosti multi talents emisije cjelokupno čovječanstvo je zaboravilo sve odgovore na pitanja pa im više nije bilo dosadno. Međutim, kako je show završio više im nije bilo ni zabavno. Onda su se sjetili da veliki komet ide prema zemlji i da će ju pogoditi za menje od 24 sata. Tri proroka su krenula na istok i, u trenutku u kojemu je komet trebao pogoditi zemlju, odnekud izvukla Brucea Willisa koji je nakon višednevnih pregovora uspio nagovoriti komet da svi skupa odu na cugu. Kada su se napili komet im je ispričao svoju potresnu životnu priču čime ih je toliko rasplakao da je u općem potopu suza poginula večina čovječanstva. Preživjela je jedino uža obitelj umirovljenog kapetana Nema koji je zbog svoj nostalgije natjerao i njih da žive u podmornici. Sam Nemo je na žalost poginu jer je u vrijeme nadolaska poplave napušen gledao video kod frenda. Kada se suzna voda povukla, podmornica je ostala nasukana na brdu Gizeh gdje su preživjeli do kraja života uzgajati ovce koje su također bila jedina preživjela kopnena bića. Potomci te čuvene obitelji, sišavši s brda i vidjevši da je dobro, odlučiše ostati u dolini te se ploditi i množiti da napune zemlju u čemu su uskoro pretjerali pa se zemlja prepunila što je gotovo iscrpilo sve njene resurse. Priroda je i tada našla svoj put pa su svi idući potomci čovječanstva ili imali afinitet prema vlastitom spolu ili svojevoljno postali metroseksualci pa se već nakon nekoliko generacija broj ljudi stabilizirao na približno 7 žena, jer one statistički duže žive, ali sa tendencijom ka daljnjem padu. Jedini razlog zašto je čovječanstvo ipak preživjelo tu strahotu bila je umjetna oplodnja. (U budućnosti će znanstvenici, analizirajući DNA, zaključiti da cijelo čovječanstvo potječe od 7 žena ili tzv pramajki.). Pramajke su zbog guste vegetacije, plodnog tla i besplatnog kvarcanja odlučile svoju prokreaciju obaviti na području današnje Afrike pa zbog toga i dan danas znamo da je Afrika koljevka čovječanstva. Čiča miča gotova je priča i ja sam tamo bio i vino sam pio i još mi je mokar jezik!!!!! |
23.05.2004., nedjelja
Bilješka o piscu
|
Igor je oduvjek želio postati pisac. još od malena, od trenutka kada je u ruke dobio prvi toaletni papir i ukrao majčinu olovku za oči, Igor se nije odvajao od pisanja i pisanje se nije odvajalo od njega. Pošto mu je otac bio nepismen, a majka pretjerano zaštitnički nastrojena s vremenom je pronašao vanjski uzor u Markizu de Sadeu, ne zbog tematike nego zbog zajedničke osobine da piše sa bilo čim po bilo čemu. Fasciniralo ga je što je de Sade uspjevao pisati i u samici i kada su mu oduzeli sva konvencionalna sredstva i koji se tada okrenuo vlastitom izmetu, vlastitoj krvi i ruinavom zidu čelije. Igor je pisao prvo po već pomenutom toaletnom papiru zbog čega je njegova majka bila presretna jer je po velikoj količini vremena koje je provodio u WCu i po maloj količini toaletnog papira koje bi ostajale iza njega zaključila da je jako dobro usvolio njen toaletni trening i da je učinila svome sinu i bogu ugodno djelo podučivši ga. Zbog toga je u WCu od tada uvijek bilo po nekoliko rola najkvalitetnijeg papira. Idila je trajala do trenutka u kojemu je Igorova majka shvatila da su joj nestale sve tri olovke za oči te u njegovom noćnom ormariću pronašla tisućinjak listova toaletnog papira ispisanih crnom, smeđom i tamno plavom masnom bojom. Vidno potresena razočarenjem u svog sina uplakana majka ga je brutalno odbila od svoje sise što ga je kao snažna trauma iz djetinjstva potaknulo na lavinu nepredvidivih postupaka, ali i vječnu inspiraciju što je njegovom pisanju dalo i smisao. Igor je od tog trenutka prestao ograničavati svoje pisanje samo na toaletni papir. U jednoj je ruci držao potrebu, a u drugoj nadahnuće. Trebala mu je još samo prilika. Naletio je na nju tog ljeta kada su ga rezignirani roditelji poslali na odmor tetki u LA. Na njegovu sreću tetki je falila polovica mozga zbog čega uopće nije imala kontrolu nad svojim emocijama, a Igor je bio neopisivo slatko djetešce koje je kod svakoga izazivalo neopisivu sreću i samoispunjenje. I tako je tetka ludeći od sreće odlučila pobjeći sa Igorom na drugi kraj svijeta te tamo u neobuzdanom veselju zapoćeti novi život. Igor se nije protivio promjeni. Štoviše, zabavljalo ga je što mu tetka uopče ne prigovara zbog njegovog neprestanog piskaranja po svim dostupnim papirima, namještaju, zidovima... Iako ga je zabavljala, tetku je naučio i poštivati pa je na njezine napade plača koji bi ju hvatali prestajao ne pisati po njoj dragim površinama. Inače je, uz njen smijeh i izljeve zadovoljstva, uživao izražavati svoju literarnu stranu. Dugo godina su živjeli mirno i povučeno u jednom izoliranom andskom selu. Uzdržavali su se prihodima od tetkina pokojnog muža za kojega se nezna gdje je pokopan ni zašto je ni kada umro. Igor je pisao noču i spavao danju. Tetka je u glavnom spavala i danju i noću i to neopisivo nemirno jer je u snu doživljavala nevjerojatna iskustva koja su u njoj nadraživala sve te emocije, a kad bi se probudila obično je svo vrijeme posvećivala čitanju Igorovih litanija i reagirajuči na njih. Bila je njegova jedina publika. Seljani su bili nepismeni i, od kada je vješto izbjegao optužbama da želi ukleti selo sotonskim simbolima, u glavnom su ga ostavljali na miru. Tek bi ga ponekad netko od njih uljudno zamolio da više ne piše po stoci ili ulaznim vratima njihovih kuča. Od jedne svete žene Igor je naučio kako živjeti bez uzimanja hrane i vode, primajuči kozmičku energiju putem produljene moždine pa je čak i vrijeme bačeno u obavljanje fizioloških funkcija mogao sada posvetiti pisanju. Vrijeme je i dalje prolazilo. Meso je slabilo, volja je ostajala jaka. Planine oko sela su dobile vijence od kamenih slova, kuče u selu su se crvenile od znakova latinskog alfabeta ispisanih kanom, lica sve više seljana su se dičila različitim kombinacijama njim nerazumljivih znakova, slova koja je istetotovirao na svom tijelu još kao dječak uvečala su se i na nekim mjestima postala prekrivena dlakom, opet se tetovirao u prostoru između slova, unutar slova, sa unutrašnje strane očnih kapaka, sa unutrašnje strane nozdrva, ispod kože lica, vrata, ramena, trbuha... po svakoj već posijedjeloj dlaci svoje nikada podšišavane kose, po noktima, po unutrašnjoj strani noktiju... pisao je mokraćom po snijegu, pijesku, zidovima, pisao je svojom krvlju po plahtama, staklu i zavojima, pisao je slinom po maramicama podovima, izmetom po livadama i javnim zahodima, spermom po trbusima i utrobama, suzama po crljenici i jezicima ostavljenih žena, znojem po svemu čime je pisao. O tome što piše nikada nije mnogo razmišljao. Znao je da je to ono što treba činiti i da to čini dobro i da ne želi prestati i da želi nastaviti. Osjećao je kako je pisanjem sve bliži nečemu što je spoznavao sve više što je bio bliži tome. Nije mu cilj bio nešto spoznati. Nije ni gledao cilj. Samo je znao da ide ka njemu i da mu je sve bliže. Tetka je davno umrla od starosti ili nečega što je prošlo selom. Igor je ju tek tada uspio uhvatiti u mirnom položaju i na njoj i u njoj iglom i tintom ispisati sve što je želio. Svoju otpalu kosu je ljepio u zastave kako bi po njima pisao. Malenim čekićem i dlijetom urezivao je slova u svoje otpale zube. Lijepom kaligrafijom je ispunio i cijelu površinu bolesti koja ga je pogodila u dubokoj starosti. Onda je nestao. Ostal je samo ono što je napisao. Kraj. |
15.05.2004., subota
MANIJAKALNO UPITNO SMISLENI URADAK TOKA SVIJESTI
|
KNJAZ *****Bio jednom jedan dječačić zvan Knjaz. Inače je bio sasvim normalan dječačić i radio je sasvim normalne dječačke stvari kao što je na primjer bilo igranje s drugom djecom i jedenje čokolade. Njegova jedina osobitost je bila ta da je imao glavu u obliku hiperbole. *****Mali Knjaz je brzo rastao, tako da je došlo vrijeme školovanja. Trebalo je poći u prvi razred. Kao i većina njegovih prijatelja, mali Knjaz je u početku volio školu. Bilo je tu i prvih ljubavi, fudbala i tučnjava na školskom dvorištu, jedinica i petica u razrednom imeniku. Mali Knjaz je postajao sve veći i sve su mu rjeđe govorili mali. Imao je Knjaz i omiljeni hobi – bavio se skupljanjem insekata, a volio je igrati hokej na travi. Godine su prolazile. Knjaz je čak u šestom osnovne bio izabran za razrednog higijeničara, a u osmom je osvojio treće mjesto na županijskom takmičenju iz biologije. Onda je došla srednja škola. I onda je počelo. *****Tek se kasnijim analizama sa relativnom sigurnošću uspjelo ustvrditi što je izazvalo reakciju. Radilo se o gradivu iz matematike za treći razred. Sigurno pogađate da se radilo o funkcijama. Knjazu je glava iznenada počela mijenjati oblik, a uskoro i boju. Eksponencijalno je rasla sve dok se u jednom trenutku nije počela logaritmirati i propadati u negativne jedinice. Boja joj je postala ljubičasta prema sivoj, zatim je naglo pocrnila. Knjaza su svi počeli zezati da je štreber, ali im je itekako trebao kad se približio kontrolni iz matematike. Zvali su ga da im daje instrukcije. On je, inače vrlo dobrodušan i nikakvo zlopamtilo, to prihvatio. Kada je sjeo za okrugli stol sa svojim prijateljima iz razreda s namjerom da im objasni jednadžbe, iz njegovih su usta počeli izlijetati insekti koji su na svojim krilima nosili termo-nuklearno oružje. Djeca nisu znala što učiniti, no kad je ogromni vilin-konjic aktivirao jednu od tih naprava na prozoru, činiti nešto više nije ni bilo moguće. *****Nakon eksplozije u sobi je zavladala nuklearna zima. Knjaz je zatvorio usta, a preostali insekti su izletjeli kroz prozor. Ostao je sam u sobi. Potpuno sam, ako ne računamo amorfnu masu oko stola. Glava mu je zadobila crni sjaj, koji kao da je počeo upijati svu svjetlost. Nije bio mrak, nije se vidjelo kretanje, ali kao da se sva svjetlost kretala prema crnoj Knjazovoj glavi koja ju je upijala. Prostor neposredno oko njegove glave kao da je bio malo zamagljen ili bolje reći mutan, jer se nikakvi dim ili magla nisu vidjeli, samo osjećaj da se tamo nalazi nešto što nije ni zrak, a nije ni materijalno. Nešto što je sličilo na sjajno, uglačano bočno staklo automobila u vrlo brzom kretanju, u kretanju bržem od vremena u kojem vrijeme stoji. Knjaz se nije mogao pomaknuti. Nije to ni želio. Njegova glava je dobivala na masi, ,ali ne i na volumenu. Zatim je sve stalo. I kretanje svjetlosti, i povjetarac koji se do tada igrao zavjesama i zima. *****Nastala je potpuna tišina. Knjazova glava više nije bila sjajna. Postala je mat. Toliko mat crna da je izgledalo kao da nema boju i kao da su u njoj sve boje istovremeno. Onda se opet sve pokrenulo. U jednom djeliću vremena toliko malenom da je nepojmljivo čovjeku Knjazova glava je uvukla u sebe sobu u kojoj se nalazio, u slijedećem mikro trenutku zgradu, nakon toga kvart, zatim cijeli grad, državu, planetu, sve prirodne i umjetne satelite…. Knjaz je cijelo to vrijeme samo sjedio iako nije više bilo stolice pod njim. Na njemu nije više bilo ni odjeće. Njegova mat crna glava je i dalje upijala. Materije više nije bilo. Ni svjetlosti više nije bilo. Nikakvih prirodnih ni umjetnih tvorevina više nigdje nije bilo. I apstrakcije su prestale postojati. Nije bilo nikakvog zvuka. Nije postojala ni tišina. Samo Knjaz, sam, gol i sklupčan u položaj fetusa. I onda je krenulo. negdje u dubini njegove mat crne glave počeo se naslućivati crni sjaj. Slutnja se širila. I tada, na kraju svih početaka, na početku svakog kraja, tada bi svjetlost. |
11.05.2004., utorak
Testna
|
Stiščem sočna stiskala crni crviči gmizzze ispiska |