Igor je oduvjek želio postati pisac. još od malena, od trenutka kada je u ruke dobio prvi toaletni papir i ukrao majčinu olovku za oči, Igor se nije odvajao od pisanja i pisanje se nije odvajalo od njega. Pošto mu je otac bio nepismen, a majka pretjerano zaštitnički nastrojena s vremenom je pronašao vanjski uzor u Markizu de Sadeu, ne zbog tematike nego zbog zajedničke osobine da piše sa bilo čim po bilo čemu. Fasciniralo ga je što je de Sade uspjevao pisati i u samici i kada su mu oduzeli sva konvencionalna sredstva i koji se tada okrenuo vlastitom izmetu, vlastitoj krvi i ruinavom zidu čelije. Igor je pisao prvo po već pomenutom toaletnom papiru zbog čega je njegova majka bila presretna jer je po velikoj količini vremena koje je provodio u WCu i po maloj količini toaletnog papira koje bi ostajale iza njega zaključila da je jako dobro usvolio njen toaletni trening i da je učinila svome sinu i bogu ugodno djelo podučivši ga. Zbog toga je u WCu od tada uvijek bilo po nekoliko rola najkvalitetnijeg papira. Idila je trajala do trenutka u kojemu je Igorova majka shvatila da su joj nestale sve tri olovke za oči te u njegovom noćnom ormariću pronašla tisućinjak listova toaletnog papira ispisanih crnom, smeđom i tamno plavom masnom bojom. Vidno potresena razočarenjem u svog sina uplakana majka ga je brutalno odbila od svoje sise što ga je kao snažna trauma iz djetinjstva potaknulo na lavinu nepredvidivih postupaka, ali i vječnu inspiraciju što je njegovom pisanju dalo i smisao. Igor je od tog trenutka prestao ograničavati svoje pisanje samo na toaletni papir. U jednoj je ruci držao potrebu, a u drugoj nadahnuće. Trebala mu je još samo prilika. Naletio je na nju tog ljeta kada su ga rezignirani roditelji poslali na odmor tetki u LA. Na njegovu sreću tetki je falila polovica mozga zbog čega uopće nije imala kontrolu nad svojim emocijama, a Igor je bio neopisivo slatko djetešce koje je kod svakoga izazivalo neopisivu sreću i samoispunjenje. I tako je tetka ludeći od sreće odlučila pobjeći sa Igorom na drugi kraj svijeta te tamo u neobuzdanom veselju zapoćeti novi život. Igor se nije protivio promjeni. Štoviše, zabavljalo ga je što mu tetka uopče ne prigovara zbog njegovog neprestanog piskaranja po svim dostupnim papirima, namještaju, zidovima... Iako ga je zabavljala, tetku je naučio i poštivati pa je na njezine napade plača koji bi ju hvatali prestajao ne pisati po njoj dragim površinama. Inače je, uz njen smijeh i izljeve zadovoljstva, uživao izražavati svoju literarnu stranu. Dugo godina su živjeli mirno i povučeno u jednom izoliranom andskom selu. Uzdržavali su se prihodima od tetkina pokojnog muža za kojega se nezna gdje je pokopan ni zašto je ni kada umro. Igor je pisao noču i spavao danju. Tetka je u glavnom spavala i danju i noću i to neopisivo nemirno jer je u snu doživljavala nevjerojatna iskustva koja su u njoj nadraživala sve te emocije, a kad bi se probudila obično je svo vrijeme posvećivala čitanju Igorovih litanija i reagirajuči na njih. Bila je njegova jedina publika. Seljani su bili nepismeni i, od kada je vješto izbjegao optužbama da želi ukleti selo sotonskim simbolima, u glavnom su ga ostavljali na miru. Tek bi ga ponekad netko od njih uljudno zamolio da više ne piše po stoci ili ulaznim vratima njihovih kuča. Od jedne svete žene Igor je naučio kako živjeti bez uzimanja hrane i vode, primajuči kozmičku energiju putem produljene moždine pa je čak i vrijeme bačeno u obavljanje fizioloških funkcija mogao sada posvetiti pisanju. Vrijeme je i dalje prolazilo. Meso je slabilo, volja je ostajala jaka. Planine oko sela su dobile vijence od kamenih slova, kuče u selu su se crvenile od znakova latinskog alfabeta ispisanih kanom, lica sve više seljana su se dičila različitim kombinacijama njim nerazumljivih znakova, slova koja je istetotovirao na svom tijelu još kao dječak uvečala su se i na nekim mjestima postala prekrivena dlakom, opet se tetovirao u prostoru između slova, unutar slova, sa unutrašnje strane očnih kapaka, sa unutrašnje strane nozdrva, ispod kože lica, vrata, ramena, trbuha... po svakoj već posijedjeloj dlaci svoje nikada podšišavane kose, po noktima, po unutrašnjoj strani noktiju... pisao je mokraćom po snijegu, pijesku, zidovima, pisao je svojom krvlju po plahtama, staklu i zavojima, pisao je slinom po maramicama podovima, izmetom po livadama i javnim zahodima, spermom po trbusima i utrobama, suzama po crljenici i jezicima ostavljenih žena, znojem po svemu čime je pisao. O tome što piše nikada nije mnogo razmišljao. Znao je da je to ono što treba činiti i da to čini dobro i da ne želi prestati i da želi nastaviti. Osjećao je kako je pisanjem sve bliži nečemu što je spoznavao sve više što je bio bliži tome. Nije mu cilj bio nešto spoznati. Nije ni gledao cilj. Samo je znao da ide ka njemu i da mu je sve bliže. Tetka je davno umrla od starosti ili nečega što je prošlo selom. Igor je ju tek tada uspio uhvatiti u mirnom položaju i na njoj i u njoj iglom i tintom ispisati sve što je želio. Svoju otpalu kosu je ljepio u zastave kako bi po njima pisao. Malenim čekićem i dlijetom urezivao je slova u svoje otpale zube. Lijepom kaligrafijom je ispunio i cijelu površinu bolesti koja ga je pogodila u dubokoj starosti.
Onda je nestao.
Ostal je samo ono što je napisao.
Kraj.
Post je objavljen 23.05.2004. u 11:25 sati.