URANTIJA

ZAHVALJUJUĆI tjeskobi i neizvjesnostima koje su pratile putovanje u Betlehem, Marija je nastavila dojiti Isusa sve dok nisu stigli u Aleksandriju, gdje su bili u stanju ostvariti mirne i normalne uvjete života. Živjeli su kod rođaka i Josip se bio u stanju pobrinuti za obitelj kako mu nije dugo trebalo da nađe posao. Radio je kao tesar, nakon čega je kroz par mjeseci unaprijeđen na poziciju nadglednika veće grupe radnika uposlene na javnom radu na izgradnji određene javne zgrade. S ovim novim iskustvom javila se ideja da po povratku u Nazaret počne raditi kao graditelj i poduzetnik.

Tijekom svih ovih ranih godina Isusovog života, Marija je budno bdijela nad svojim bespomoćnim djetetom kako ništa ne bi ugrozilo njegovu sigurnost i omelo njegovu zemaljsku misiju; ni jedna majka nikad nije bila tako odana svome djetetu. U kući u kojoj su živjeli bilo je još dvoje djece približno jednake dobi, dok je u neposrednom susjedstvu bilo još šestoro djece čija je dob bila dovoljno blizu Isusove kako bi se mogli zajednički igrati. Marija isprva nije ispuštala Isusa iz vida. Bojala se da će mu se nešto dogiti ako mu dopusti da se igra u dvorištu s drugom djecom, dok ju je uz pomoć svojih rođaka Josip konačno uspio uvjeriti da bi takvom odlukom Isusu oduzela odličnu priliku da se nauči prilagoditi svojim vršnjacima. I uviđajući da bi ga tako pretjerana zaštita učinila ponešto samosvjesnim ako ne i umišljenim, Marija je konačno pristala dopustiti da obećano dijete odraste kao sva druga djeca; i premda se čvrsto držala ove odluke, smatrala je svojom dužnošću budno paziti na djecu za vrijeme igre u dvorištu. Jedino nježna i brižna majka može razumjeti teret koji je Marija nosila tijekom ovih prvih godina Isusovog najranijeg djetinjstva.

Tijekom prvih dvaju godina njihovog boravka u Aleksandriji, Isus je uživao dobro zdravlje i normalan razvoj. Izuzev nekoliko bliskih prijatelja, nitko nije znao da je Isus bio “obećano dijete.” Jedan Josipov rođak je s tim upoznao nekoliko svojih prijatelja iz Memfisa i kratko prije Josipovog povratka u Nazaret, ovi su se prijatelji koji su vukli porijeklo od Ikhnatona, okupili s manjom grupom vjernika u predivnom domu koji je Josip dijelio sa svojim rođakom i domaćinom, kako bi iskazali poštovanje djetetu. Okupljeni prijatelji su ovom prilikom Isusu poklonili cjelovito izdanje grčkog prijevoda židovskih spisa. Ali Josip nije primio ovu knjigu židovskih svetih spisa sve dok i on i Marija nisu konačno i neopozivo odbili poziv svojih prijatelja iz Memfisa i Aleksandrije da ostanu u Egiptu. Ovi vjernici su neprestano napominjali kako bi dijete sudbine imalo bolju priliku ispoljiti svjetski utjecaj živeći u Aleksandriji nego u bilo kojem dijelu Palestine. Ovakva nagovaranja su odgodila njihov povratak u Palestinu sve dok nisu primili vijesti o Herodovoj smrti.

Josip i Marija su konačno napustili Aleksandriju brodom koji je pripadao njihovom prijatelju Ezronu putujući prema Jopi, gdje su stigli krajem kolovoza 4. godine pr.K. Otišli su direktno u Betlehem, gdje su proveli cijeli mjesec raspravljajući s prijateljima da li se bilo bolje vratiti u Nazaret ili ostati u Betlehemu.

Marija nikad nije posve odustala od ideje da je Isus trebao odrasti u Betlehemu, Davidovom gradu. Josip nije istinski verovao da će Isus postati kraljem i izručiteljem Izraela. Osim toga, Josip je znao da nije vukao porijeklo od Davida; znao je da su ga smatrali Davidovim koljenom jedino zahvaljujući tome što je jedan od njegovih predaka bio usvojen kao pripadnik Davidove loze. Marija je, naravno, vjerovala da je Davidov grad bio najpogodnije mjesto za novog nasljednika Davidovog prijestolja, ali Josip je smatrao da im je prijetila manja opasnost od Heroda Antipe nego od njegovog brata Arhelaja. Jako se bojao za djetetovu sigurnost bilo u Betlehemu ili bilo kojem drugom gradu Judeje, smatrajući da je Arhelaj bio spremniji poslužiti se ubojitim metodama svoga oca Heroda nego što je to bio Antipa u Galileji. I pored svih ovih razloga, Josip je spremno branio Galileju ističući da je pružala bolje uvjete za podizanje djeteta, premda mu je trebalo tri tjedna da prevlada nad Marijinim zamjerkama.

Prije početka listopada, Josip je uvjerio Mariju i sve svoje prijatelje da se bilo najbolje bilo vratiti u Nazaret. Tako su jednog dana početkom listopada 4. godine pr.K. napustili Betlehem na putu za Nazaret idući preko Lide i Sikara. Na put su pošli rano u nedjelju ujutro; Marija je s djetetom jahala na teretnoj životinji koju su upravo bili uzeli, dok su Josip i njegovi prijatelji išli pješice; Josipovi rođaci im nisu htjeli dopustiti da putuju nasamo. Bojali su se otići u Galileju preko Jeruzalema i doline Jordana, dok zapadne staze nisu pružale dovoljno sigurnosti roditeljima s malim djetetom.


1. POVRATAK U NAZARET

Nakon četverodnevnog putovanja, konačno su stigli do svog odredišta. Nenajavljeno su došli u svoju Nazaretsku kuću u kojoj je već tri godine živio Josipov brat sa svojom obitelji koja je bila istinski iznenađena ugledavši pridošlice; tako su se tiho bavili svojim poslom da nitko u bilo Josipovoj ili Marijinoj obitelji nije znao da su napustili Aleksandriju. Josipov brat je narednog dana napustio kuću, dok se Marija po prvi put nakon Isusovog rođenja mogla opustiti u vlastitoj kući. Josipu nije trebalo više od tijedan dana da nađe posao kao tesar i svi su bili neizmjerno srećni.

Isusu je bilo otprilike tri godine i dva mjeseca u vrijeme povratka u Nazaret. Jako je dobro podnosio sva ova putovanja, uživajući odlično zdravlje i neizmjernu radost što je konačno mogao radosno i slobodno trčkarati po vlastitoj kući. Ali jako su mu nedostajali njegovi prijatelji iz Aleksandrije.

Na putu za Nazaret, Josip je uvjerio Mariju da nije bilo mudro širiti riječ među njihovim galilejskim prijateljima i rođacima da je Isus bio obećano dijete. Odlučili su nikome ne govoriti o ovim pitanjima. I oboje su se čvrsto držali ovog obećanja.

Cijela Isusova četvrta godina je bila period normalnog fizičkog razvoja i nesvakidašnje mentalne aktivnosti. U međuvremenu je razvio vrlo blisko prijateljstvo sa svojim susjedom i vršnjakom po imenu Jakov. Isus i Jakov su bili jako srećni zajedno se igrajući i iz dana u dan su postajali sve bolji i vjerniji prijatelji.

Slijedeći značajan događaj u životu ove obitelji je bio rođenje njihovog drugog djeteta Jakova ranog jutra 2. travnja 3. godine pr. K. Isus je bio presrećan što je dobio brata i satima je stajao promatrajući svaki djetetov pokret.

Sredinom ljeta ove godine, Josip je izgradio manju radionicu u blizini gradskog vrela i obližnje karavanske stanice. Nakon toga je vrlo rijetko radio vani. Surađivao je sa svoja dva brata i nekoliko drugih radnika koje je često znao poslati da obave različite radove dok bi sam ostao u radionici praveći jarame, plugove i druge proizvode od drveta. Pored toga je izrađivao proizvode od kože i šatorskog platna. I kad god nije bio u školi, Isus je za cijele svoje mladosti provodio otprilike jednako vremena pomažući svojoj majci u domaćim poslovima i promatrajući očev rad u radionici, dok je istodobno imao priliku slušati razgovore i tračeve karavanskih vodiča i putnika sa sve četiri strane svijeta.

U srpnju ove godine, mjesec dana prije Isusove četvrte godine, kao rezultat kontakta s karavanskim putnicima Nazaretom se proširila zloćudna bolest crijeva. Marija se toliko bojala da bi Isus mogao dobiti ovu zaraznu bolest, da je spremila djecu i otišla u posjetu svome bratu koji je živio na selu nekoliko milja južno od Nazareta na putu za Medigo i u blizini Sarida. Cijela dva mjeseca se nisu vraćali u Nazaret; Isus je jako uživao u ovoj prvoj posjeti seoskom gazdinstvu.

PETA GODINA (2. godina pr.K.)

Kroz nešto manje od godinu dana po povratku u Nazaret, Isus je dostigao doba svoje prve osobne i svesrdne moralne odluke; i tada je primio Misaoni Ispravljač, božanski dar Rajskog Oca, isti Ispravljač koji je živio u Makiventi Melkizedeku, time stekavši iskustvo življenja i djelovanja u nadljudskom biću utjelovljenom u smrtničkom obličju. Ovo se dogodilo 11. veljače 2. godine pr.K. Isus nije bio svjestan primitka božanskog Osmatrača jednako kao što ni milijuni djece koja su primila Misaoni Ispravljač bilo prije ili poslije ovog događaja nisu bili svjesni da je u njihove umove stigao dar posvećen konačnom produhovljenju njihovih umova i vječnom opstanku njihovih evoluirajućih duša.

Ovog dana sredinom veljače, obustavljeno je neposredno i osobno nadgledništvo Kozmičkih Vladara vezano uz Mihaelovo utjelovljenje. Od ovog dana pa sve do kraja njegovog ljudskog života, o Isusu se zajednički brinuo njegov unutarnji Ispravljač i anđeo čuvar, uz povremenu pomoć posrednih bića koja su s vremena na vrijeme obavljala određene jasno definirane dužnosti u skladu s uputama svojih planetarnih starješina.

U kolovozu ove godine Isus je napunio petu godinu i stoga možemo govoriti o ovoj godini kao njegovoj petoj (kalendarskoj) godini života. Ove godine, 2. god. pr. K., nešto prije nego što će napuniti petu godinu, Isusa je jako obradovalo rođenje njegove sestre Marijane koja je rođena noći 11. srpnja ove godine. Tijekom naredne večeri Isus je nadugačko razgovarao sa svojim ocem vezano uz način na koji različite grupe živih bića dolaze na svijet kao individualne osobe. Najvrijedniji dio Isusovog ranog obrazovanja predstavlja rezultat objašnjenja koja je primio od svojih roditelja kao odgovor na svoja inteligentna i radoznala pitanja. Josip je uvijek pomno obavljao svoju dužnost ulažući dosta napora i vremena kako bi odgovorio na Isusova mnogobrojna pitanja. Od svoje pete pa sve do desete godine, Isus je neprestano postavljao pitanja. Dok Josip i Marija nisu mogli odgovoriti na sva njegova pitanja, uvijek su ih bili spremni raspraviti i na svaki mogući način pomoći Isusu da ostvari zadovoljavajuće riješenje problema koji su izvirali iz njegovog budnog i radoznalog uma.
Po povratku u Nazaret svi su bili jako zauzeti i Josip je ulagao dosta napora pri izgradnji radionice i ponovnoj uspostavi poslova. Bio je toliko zauzet da nije imao vremena napraviti kolijevku za Jakova, prema je to uspio učiniti prije Marijaninog rođenja, tako da se ona mogla udobno lješkariti u svojoj kolijevci dok joj se cijela obitelj divila. I kao djete Isus je svesrdno sudjelovao u svim ovim prirodnim i normalnim obiteljskim aktivnostima. Jako je uživao igrajući se sa svojim bratom i sestrom i rado je pomagao Mariji u brizi za djecu.

Nekolicina poganskih obitelji ovog doba je bila u stanju pružiti bolje intelektualno, moralno i religiozno obrazovanje nego što je to bio slučaj s židovskim obiteljima u Galileji. Židovi su imali vrlo sistematičan način podizanja i obrazovanja djece. Dijelili su djetetov život u slijedećih sedam stadija:

1. Novorođenčad, od prvog do osmog dana.
2. Dojenčad.
3. Djecu odbijenu od prsiju.
4. Razdoblje ovisnosti o majci koje je trajalo do kraja pete godine.
5. Početak djetetove neovisnosti i u slučaju sinova, doba kad je otac preuzimao odgovornost za njihovo obrazovanje.
6. Mladenačko doba: mladiće i djevojke.
7. Mlade muškarce i žene.

Među galilejskim Židovima, majka je bila odgovorna za podizanje djeteta sve do njegovog petog rođendana, nakon čega bi u slučaju muške djece povjerila ovu odgovornost djetetovom ocu. Prema židovsko-galilejskom običaju Isus je ove godine ušao u petu fazu djetinjeg obrazovanja i Marija je tako 21. kolovoza 2. pr.K. formalno prepustila njegovu dalju naobrazbu u Josipove ruke.

Dok je Josip ovom prilikom preuzeo neposrednu odgovornost za Isusovo intelektualno i religiozno obrazovanje, Marija se nastavila brinuti o Isusovom domaćem obrazovanju. Naučila ga je uzgaju loza i cvijeća u vrtu okruženom visokim zidovima. Pored toga, na ravnom krovu kuće koji je tijekom ljeta služio kao spavaća soba, postavila je plitke kutije napunjene pijeskom i Isus je tu mogao crtati zemljopisne karte i vježbati aramejski, grčki i kasnije hebrejski jezik kako je s vremenom naučio čitati, pisati i tečno govoriti svim ovim jezicima.

Isus je u fizičkom pogledu bio gotovo savršeno djetete, i dalje se normalno razvijajući u mentalnom i emocionalnom pogledu. Doživio je manje probavne smetnje—prvu manju bolest—tijekom drugog dijela svoje pete (kalendarske) godine.

Premda su Josip i Marija vrlo često razgovarali o budućnosti svog najstarijeg djeteta, da ste imali priliku vidjeti Isusa, vidjeli bi jedino normalno, zdravo i bezbrižno, premda naročito znatiželjno dijete tipično svome vremenu i mjestu.

2. DOGAĐAJI ŠESTE GODINE (1. godine pr.K.)

Zahvaljujući pomoći svoje majke, Isus je već uspio ovladati galilejskim dijalektom aramejskog jezika; i otac ga je ovom prilikom počeo učiti grčki. Marija je slabo poznavala grčki, dok je Josip tečno govorio kako aramejski tako i grčki. Pri proučavanju grčkog jezika, Isus je koristio židovske spise—puno izdanje koje je obuhvaćalo zakone, proroke i Psalme—koje je dobio na poklon prije nego što će otići iz Egipta. U Nazaretu su postojala samo dva cjelovita izdanja spisa na grčkom jeziku i kako je tesareva obitelj posjedovala jedno, to ih je učinilo jako popularnim istodobno omogućivši mladom Isusu da upozna velik broj marljivih učenika i iskrenih tragatelja za istinom. Prije kraja ove godine, Isus je primio na staranje ovu neprocjenjivu zbirku, te je na dan svog šestog rođendana saznao od svojih roditelja da su mu ovu svetu knjigu poklonili njegovi prijatelji iz Aleksandrije. I nije prošlo dogo vremena prije nego je bio u stanju tečno čitati ovaj rukopis.

Prvi veliki šok Isusove rane mladosti dogodio se nešto prije nego što će napuniti šestu godinu. Mladiću se činilo da je njegov otac—ili preciznije otac i majka—znao sve na svijetu. Zamislite stoga veliko iznenađenje ovog radoznalog djeteta kad je nakon manjeg zemljotresa upitao oca o uzroku ove pojave i kad mu je Josip rekao, "Sine, nemam odgovora.” Ovo je označilo početak te duge i uznemirujuće spoznaje da njegovi zemaljski roditelji nisu posjedovali svo zemaljsko znanje i mudrost.


Josip je prvo pomislio da odgovori da zemljotresi predstavljaju Božje djelo, dok je nakon krećeg razmišljanja zaključio da bi takav odgovor jedino izazvao lavinu novih pitanja na koja najvjerojatnije ne bi imao odgovora. Čak i za najranije mladosti, bilo je vrlo teško odgovoriti na Isusova teška pitanja vezana uz fizičke i društvene pojave objašnjenjem da predstavljaju djelo Boga ili đavla. Prema općeprihvaćenom vjerovanju židovskog naroda, Isus je dugo vremena bio voljan prihvatiti ideju da dobri i zli duhovi mogu biti uzrokom bolesti, dok je vrlo rano počeo sumnjati da su takvi nevidljivi utjecaji izazivali fizičke promjene u okviru prirodnog svijeta.

Prije nego što će Isus napuniti šestu godinu, ranog ljeta 1. godine pr.K., Zakarije i Elizabeta su došli u posjetu nazaretskoj obitelji sa svojim sinom Ivanom. Isus i Ivan su se vrlo dobro družili tijekom ovog--prema njihovom sjećanju--prvog susreta. Dok su gosti mogli ostati jedino par dana, ovo im je dalo priliku da rasprave mnoga pitanja uključujući planove za budućnost svojih sinova. Dok su se odrasli bavili raspravama, dječaci su se igrali u pijesku na ravnom krovu kuće, na pravi djetinji način uživajući u ovom susretu.

Nakon što je upoznao Ivana koji je živio u blizini Jeruzalema, Isus je počeo ispoljavati neuobičajeno zanimanje za povijest Izraela i postavljati pitanja o mnoštvu detalja vezanih uz subotnje rituale, sinagoške ceremonije i periodična obilježja slave. Otac mu je objasnio smisao i značenje svih ovih blagdana. Prvi je bio proslava zimske suncostaje koja je trajala osam dana; počinjala je s jednom svijećom i svake bi večeri upalili novu svijeću; ovo je obilježavalo posvećenje hrama uoči ponovne uspostave mojsijevske službe djelima Jude Makabejca. Zatim je slijedila proljećna proslava Purima, Esterinog blagdana i izraelskog oslobođenja kroz nju. Iza ovog bi došla svečana proslava Pashe, koju su odrasli slavili u Jeruzalemu kad god je to bilo moguće, dok su djeca uvijek imala na umu da tijekom tog bladgana ne smiju jesti kruh s kvascem. Zatim su slavili blagdan prvih plodova, ubiranja žetve; na koncu bi došao najsvečaniji blagdan, novogodišnja svečanost iskupljenja. Dok Isusovom mladom umu nije uvijek bilo lako shvatiti značenje svih ovih praznika, o svakom bi pomno razmislio radosno se predajući prazniku sjenica, godišnjem odmoru cijelog židovskog naroda, danima koje su radosno i veselo provodili u skromnim vikendicama u prirodi.

Tijekom ove godine, Josip i Marija su bili uznemireni Isusovim molitvama. Isus je neprestano razgovarao sa svojim nebeskim Ocem upravo kao što je razgovarao s Josipom, svojim zemaljskim ocem. Dok su njegovi roditelji, a naročito majka, bili ponešto zabrinuti što se Isus nije držao svečanijeg i ozbiljnijeg oblika komunikacije s Božanstvom, nisu insistirali na promijeni; nakon što bi završio s recitalom redovnih molitvi, Isus je tražio da “malo popriča sa svojim Ocem na nebu.”

U lipnju ove godine, Josip je predao radionicu svojoj braći dok je službeno počeo raditi kao graditelj i poduzetnik. Prije kraja ove godine, obiteljski prihodi su potrostručeni. Od ovog časa pa sve do Josipove smrti, nazaretska obitelj nikad nije osjetila stisak neimaštine. Obitelj je sve više rasla, trošeći sve više na obrazovanje i putovanja, dok je neprestani porast Josipovih prihoda uvijek bio u stanju održati korak s troškovima.

Kroz narednih nekoliko godina, Josip je dosta gradio u Kani, Betlehemu (u Galileji), Magdali, Nainu, Seforisu, Kafarnaumu i Endoru, kao i u samom Nazaretu i okolici. Kako je Jakov u ovo doba bio dovoljno star kako bi pomogao majci s domaćim poslovima, Isus je vrlo često putovao s ocem u ove obližnje gradove i sela. Isus je bio budan promatrač koji je stekao dosta praktičnog znanja iz ovih putovanja; marljivo je sakupljao nova saznanja o ljudima i načinu njihovog života na zemlji.

Isus je ove godine postigao značajan napredak u prilagođenju svojih snažnih emocija i burnih osjećaja zahtijevima obiteljske suradnje i domaće discipline. Marija je bila nježna majka, premda je zahtijevala prilično strogu disciplinu. Josip je, međutim, po mnogo čemu ispoljio snažniji utjecaj na Isusa kako je imao običaj sjesti s dječakom i u cjelosti mu objasniti stvarne razloge koji su ležali u podlozi ove potrebe za kontrolom osobnih želja u cilju ostvarenja mira i dobrobiti cijele obitelji. Nakon što bi primio inteligentno objašnjenje, Isus bi se uvijek voljno i inteligentno pristao povinovati roditeljskim željama i obiteljskim pravilima.

Veći dio slobodnog vremena—kad god ga roditelji nisu trebali oko kuće—Isus je provodio proučavajući različite vrste cvijeća i biljaka preko dana i zvijezda preko noći. Koristio je svaku priliku da legne na leđa radoznalo promatrajući zvjezdani svod dugo po isteku vremena koje je bilo zacrtano za počinak u ovom organiziranom nazaretskom domaćinstvu.

3. SEDMA GODINA (1. god. p.K.)

Bila je to istinski znamenita godina Isusovog života. Ranog siječnja Galileju je pogodila velika snježna mećava. Snijeg je bio dubok dvije stope—najdublji snijeg koji je Isus ikad vidio i koji je pao u Nazaretu u posljednjih stotinu godina.

U Isusovo doba židovska djeca nisu imala mnogo igara; često su se znala igrati imitirajući ozbiljnije aktivnosti odraslih ljudi. Imitirali su svadbe i sahrane, ceremonije koje su tako često imali prilike vidjeti i koje su im djelovale tako spektaktularnim. Često su znali igrati i pjevati, premda su imali mali broj organiziranih igara popularnih u novije doba.

U pratnji jednog susjeda i nešto kasnije, svog brata Jakova, Isus se najviše volio zabavljati u udaljenom uglu tesarske radnje, gdje se igrao sa strugotinama i blokovima drveta. Isus nikada nije bio u stanju shvatiti zašto su određene vrste igara bile zabranjene subotom, premda se bez iznimke povinovao željama svojih roditelja. Njegova sposobnost za humor i igru nije uspjela postići cejlovit izražaj u okruženju njegove generacije i vremena premda je do četrnaeste godine najvećim dijelom bio pun radosti i dobrog raspoloženja.

Marija je postavila golubnjak na vrhu staje pripojene uz kuću i od ovih prihoda od prodaje golubova formirali su specijalnu dobrotvornu zakladu koja je išla u korist siromaha nakon što bi Isus prvo predao desetinu sinagoškim službenicima. Jedina istinska nezgoda koja je zadesila Isusa do ovog časa je bila pad s kamenog stepeništa na stražnjem djelu kuće koje je vodilo do nadsvođenog krova koji je služio kao spavaća soba. Nesreća se dogodila u srpnju za vrijeme jedne neočekivane pješčane oluje koja se primakla s istoka. Ovakve su oluje vrlo neobične u ovo doba godine. Kad se oluja počela primicati, Isus je bio na krovu gdje se obično igrao tijekom cijele suhe sezone. Dok je silazio s krova, pao je nakon što mu je pijesak zaslijepio oči. Josip je nakon toga izgradio balustradu na obdje strane stepeništa.

Ova se nezgoda nikako nije mogla spriječiti. Ne treba je pripisivati nepažnji posrednih bića—jednog iz prvog i jednog iz drugog reda—koja su mladiću pripojena u zaštitnoj ulozi; niti treba kriviti anđela čuvara. Ova se nezgodu jednostavno nije mogla izbjeći. Ali Mariju je toliko uznemirila ova mala nezgoda koja se dogodila dok je Josip bio u Endoru, da se mjesecima uludo nije mogla odvojiti od Isusa.

Nebeske osobe se ne upliću u materijalne nezgode, svakodnevne događaje fiziče naravi. Pod normalnim uvjetima, jedino se posredna bića smiju uplitati u materijalne okolnosti kako bi pružila sigurnost muškarcima i ženama sudbine i u naročitim slučajevima ova bića smiju ispoljiti takvo djelovanje jedino u skladu s nalozima svojih nadređenih.

I bila je to jedna od više manjih nezgoda koje su nakon toga pogodile ovog radoznalog i pustolovnog mladića. Ako si predočite prosječno djetinjstvo i vrlo aktivno djete, možete biti u stanju zamisliti tjeskobu i uznemirenost koju je Isus donio svojim roditeljima, naročito majci.

Četvrti član nazaretske obitelji, Josip, rođen je u srijedu ujutro 16. ožujka 1. godine p.K.

4. ŠKOLSKI DANI U NAZARETU

Isusu je ove godine bilo sedam godina--doba kad židovska djeca počinju sa službenim obrazovanjem u sinogoškoj školi. Prema tome, u kolovozu ove godine, Isus je započeo svoju znamenitu obrazovnu karijeru. On je već bio u stanju tečno čitati, pisati i govoriti dva jezika—aramejski i grčki. Sad se trebao početi upoznavati s čitanjem, pisanjem i govorenjem hebrejskog jezika. I on se s velikim iščekivanjem radovao školovanju koje mu je predstojalo.

Tijekom tri godine—sve do svoje desete godine—pohađao je osnovnu školu nazaretske sinagoge. Za vrijeme ovih triju godina, proučavao je osnovu Knjige Zakona napisane na hebrejskom jeziku. Poslije toga, proveo je tri godine pohađajući višu školu, kad je metodom glasnog ponavljanja naučio dublja načela svetog zakona. Diplomirao je iz sinagoške škole kad mu je bilo trinaest godina, kad se vratio roditeljima kao obrazovani “sin zapovijedi”—koji je stoga bio odgovorni građanin izraelske zajednice što je podrazumijevalo odlazak u Jeruzalem na proslavu Pashe; Isus je tako ove godine prisustvovao svojoj prvoj Pashi u pratnji oba roditelja.

U Nazaretu, učenici su sjedili na podu u polukrugu oko učitelja, hazana, koji je bio sinagoški službenik. Prvo su čitali Levitski zakonik, zatim druge zakonske knjige, za čim je uslijedila studija Knjige proroka i Psalma. Nazaretska sinagoga je imala cjelovitu zbirku Spisa na hebrejskom. Sve do dvanaeste godine, učenici su jedino čitali Spise. Tijekom ljeta, školski sati su bili znatno kraći.

Isus je vrlo rano savladao hebrejski i kao mladić, kad u Nazaretu nisu imali istaknutih gostiju, primio bi molbu da pročita izvode iz hebrejskih spisa okupljenim vjernicima koji su pohađali redovne subotnje službe.

Ove sinagoške škole, naravno, nisu imale udžbenika. Hazan bi prilikom predavanja recitirao odlomke koje su učenici jednoglasno ponavljali. Kad su imali pristupa knjizi zakona, učenici bi naučili tekst glasnim čitanjem i ponavljanjem.

Na stranu od formalnog obrazovanja, Isus je počeo formirati kontakt s ljudskom naravi sa sve četiri strane svijeta zahvaljujući dodiru s ljudima iz mnogih krajeva svijeta koji su prolazili kroz radnju njegovog oca. Kad je odrastao, počeo se slobodno kretati među karavanima koji su se obično odmarali pored vrela. Kako je tečno govorio grčki, lako je mogao razgovarati s najvećim brojem karavanskih putnika i vodiča.

Nazaret je bio karavanska stanica i sjecište mnogih putničkih staza i većinom je bio naseljen nežidovljem; u isto vrijeme, bio je poznat kao centar liberalnog tumačenja židovskog tradicionalnog zakona. U Galileji, Židovi su se slobodnije družili s nežidovima nego je to bio slučaj u Judeji. I od svih galilejskih gradova, Nazaret je bio najliberalniji po tumačenju društvenih ograničenja koja su proizlazila iz straha od kontaminacije pri konataktu s nežidovima. I upravo zahvaljujući ovim okolnostima, ljudi su imali običaj reći: “Iz Nazareta može li što dobro izići?”

Isus je najvećim dijelom primio moralno vaspitanje i duhovno obrazovanje od svojih roditelja. Od hazana je stekao intelektulno i teološko obrazovanje. Ali svoje stvarno obrazovanje—pripremu uma i srca za stvarni ispit hvatanja u koštac s teških životnim problemima—stekao je dodirom sa svojim bližnjima. Njegovo poznavanje ljudske naravi proizlazi upravo iz ovog bliskog kontakta s bližnjima, mladim i starim, Židovima i nežidovima. Isus je bio visoko obrazovan po tome što je istinski shvaćao i odano volio ljude.

Tijekom godina koje je proveo u sinagogi bio je izvrstan učenik koji je posjedovao značajnu prednost nad drugim učenicima zahvaljujući tome što je poznavao tri jezika. Nazaretski hazan, nakon što je Isus upravo završio sinagošku školu, je rekao Josipu kako je strahovao “da je on više naučio iz Isusovih radoznalih pitanja” nego što je imao priliku “poučiti mladića.”

Tijekom studija, Isus je stekao veliko znanje i moćnu inspiraciju redovno pohađajući subotnje propovijedi u sinagogi. Sinagoški službenici su imali običaj zamoliti istaknute goste koji su se zatekli u Nazaretu preko subote da se obrate sinagogi. Isus je tijekom svoje mladosti imao priliku čuti misli i poglede veliog broja istaknutih mislilaca iz cijelog židovskog svijeta, među kojima je velik broj odudarao od ortodoksnih zakona kako je nazaretska sinagoga bila napredan i liberalan centar hebrejske misli i kulture.

Uoči sedme godine, na samom početku školovanja (Židovi su upravo bili uveli zakon o prinudnom obrazovanju), učenici su prema običaju odabirali “rođendanski odlomak,” neku vrstu zlatnog pravila kojeg bi se držali za vrijeme studija i o kojem bi govorili kad uoči trinaeste godine budu diplomirali iz sinagoge. Isus je odabrao slijedeći odlomak iz Proroka Izaije: “Duh Gospoda Boga na meni je, jer me Bog pomaza; posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da sicijelim srca slomljenač da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje duhovnim služnjevima.”

Nazaret se ubrajao među dvadeset i četiri svećenička grada hebrejske nacije. Ali galilejsko svećenstvo je bilo liberalnije po tumačenju tradicionalnih zakona nego što su bili judeanski književnici i rabini. I nazarećani su bili liberalniji u pogledu obilježavanja subote. Josip je tako subotom imao običaj povesti Isusa u šetnju, a najviše su se voljeli popeti na visoko brdo koje se nalazilo nedaleko od kuće, odakle se pružao pogled na cijelu Galileju. Vedrim danima, na sjeverozapadu su mogli razaznati dugi greben Karmelskog gorja koji se protezao sve do mora; i Isus je više puta čuo priču koju mu je otac pripovijedao o Iliji, jednom od prvih hebrejskih proroka, koji je ukorio Ahaba i izvrgnuo Baalsko svećenstvo. Prema sjeveru se veličanstveno uzdizao sniježni vrh Hermonske gore koji je dominirao cijeli svod; gorje je bilo visoko gotovo 3,000 stopa i neprestano prekriveno snijegom. Prema istoku su mogli razaznati jordansku dolinu iza koje su se podizala stjenovita brda Moabske gore. Prema jugu i istoku, dok je sunce obasjavalo mramorne zidove, mogli su vidjeti grčko-rimske gradove s pretencioznim dvorovima i amfiteatrima. I po zalasku sunca, na zapadu su mogli vidjeti brodove koji krstarili udaljenim Mediteranom.

Na sve četiri strane, Isus je mogao vidjeti karavane koji su ulazili i izlazili iz Nazareta dok je prema istoku pucao pogled na prostrana i plodna esdrelonska polja koja su se protezala prema Gilbonskoj gori i Samariji.

Ako nisu išli u brda uživajući u pogledu na udaljene predjele, obično bi otišli u prirodu kako bi uživali u promjenama raspoloženja i ugođaja različitih godišnjih doba. Na stranu od obiteljskog vaspitanja, Isusovo prvo obrazovanje se sastojalo od dubokog suosjećajnog doživljaja i poštovanja prirode.

Prije nego što će napuniti osmu godinu, Isusa su upoznale sve majke i djevojke cijelog Nazareta koje su ga imale priliku upoznati na vrelu smještenom nedaleko od njegove kuće koje je služilo kao društveni centar kontakta i razmjene informacija cijeloga grada. Isus je ove godine naučio musti kravu i brinuti se za sve druge životinje. Tijekom ove i naredne godine, naučio je tkati i praviti sir. Kad mu je bilo deset godina, odlično je naučio upravljati razbojem. Otprilike u ovo doba, Isus i njegov prijatelj Jakov su se sprijateljili s lončarem koji je radio nedaleko od obližnjeg vrela; i dok su promatrali kako su Natanijevi vješti prsti oblikovali glinu, Isus i Jakov su mnogo puta odlučili postati lončari. Natanije je jako volio dječake i često im je znao dati gline da se igraju, nastojeći potaći njihovu stvaralačku maštu natjecateljskim oblikovanjem različitih predmeta i životinja.



5. OSMA GODINA (2. god p.K.)

Bila je to jako zanimljiva školska godina. Premda Isus nije bio neuobičajen učenik, bio je jako vrijedan, ubrajajući se među napredniju trećinu učenika; tako je dobro podmirivao svoje obveze da je svakog mjeseca imao tijedan dopusta. Ovo je vrijeme obično provodio bilo kod svog strica ribara na obalama Genezaretskog jezera nedaleko od Magdale ili na selu kod ujaka koji je živio pet milja južno od Nazareta.

Premda se Marija pretjerano brinula za dječakovu sigurnost i zdravlje, spremno je prihvaćala Isusovu odsutnost od kuće. Isusovi stričevi, ujaci i tetke su osjećali veliku naklonost prema dječaku međusobno se natječući da mu pruže gostoprimstvo za ovih mjesečnih posjeta kako ove tako i narednih godina. U siječnju ove godine Isus je po prvi put (nakon što je bio beba) imao priliku posjetiti ujakovu farmu; u svibnju je po prvi put išao u ribu na Genezaretskom jezeru.

Otprilike u ovo doba, Isus je upoznao učitelja matematike iz Damaska koji ga je poučio novim brojnim opercijama i s kojim je proveo dosta vremena tijekom narednih godina. Razvio je odličan smisao za operacije s brojevima, udaljenosti i proporcije.

Isus je uveliko počeo uživati u druženju sa svojim bratom Jakovom i ove ga je godine počeo učiti abecedu.

Isus je ove godine počeo razmijenjivati mliječne proizvode za časove harfe. Imao je neuobičajenu glazbenu naklonost. U kasnijim je godinama nastojao unaprijediti vokalnu glazbu među svojim vršnjacima. Prije nego što će navršiti jedanaestu godinu, vješto je ovladao harfom uživajući kad god bi mu se pružila prilika da izvede svoje izvanredne interpretacije i improvizacije pred svojom obitelji i prijateljima.

Dok je Isus nastavio postizati zavidne rezultate u školi, njegovi roditelji i učitelji nisu uvijek bili zadovoljni. Neprestano ih je dovodio u nepriliku svojim znanstvenim i religioznim pitanjima, naročito pitanjima vezanim uz zemljopis i astronomiju. Jako se čudio zašto je Palestina imala suha i kišna razdoblja. Neprestano je tražio objašnjenje velikih temperaturnih razlika između Nazareta i jordanske doline. Jednostavno nikad nije prestajao postavljati tako inteligentna premda teška pitanja.

Isusov treći brat, Šimun, je rođen u petak uvečer 14. veljače ove godine, 2. godine p.K.

Tijekom veljače ove godine, nakon posjete Zakarijevom domu nedaleko od Jeruzalema, učitelj jeruzalemske rabinske akademije po imenu Nahor je došao u Nazaret kako bi upoznao Isusa. Posjetio je Isusa na insistiranje Ivanovog oca. Dok ga je isprva šokirala Isusova iskrenost i nekonvencionalni odnos prema religioznim pitanjima, objasnio je ovu pojavu udaljenošću Galileje od većih centara hebrejske kulture i učenja, tražeći da mu Marija i Josip dopuste da povede Isusa u Jeruzalem, gdje se dječaku pružala prilika za obrazovanje i obuku u samom centru židovske kulture. Marija je bila napola sprema pristati; bila je uvjerena da je njezin najstariji sin trebao postati Mesija, židovski izručitelj; ali Josip je oklijevao; bio je jednako uvjeren da je Isus trebao postati čovjek sudbine, ali nije bio siguran u čemu se ta sudbina trebala sastojati. Ali on ni jednog časa nije posumnjao da je njegov sin trebao ispuniti neku veliku zemaljsku misiju. Što je više razmišljao o Nahorovu prijedlogu, to je više sumnjao u mudrost Isusovog odlazka u Jeruzalem.

Zbog ove razlike u mišljenju između Josipa i Marije, Nahor je zatražio dopuštenje da predstavi cijelu stvar Isusu. Isus je pažljivo saslušao Nahora te je otišao porazgovarati prvo s Josipom i Marijom a zatim sa susjedom Jakobom, zidarom s čijim se sinom tako rado družio, konačno saopćivši da zbog tako velike razlike u mišljenju između njegovih roditelja i savjetnika i zbog toga što se sam nije osjećao spremnim preuzeti odgovornost za tako veliku odluku a ne naginjući ni jednoj strani--da je s obzirom na cijelu situaciju odlučio “porazgovarati sa svojim nebeskim Ocem”; i kako nije bio posve siguran što mu je Otac odgovorio, osjećao je da je bilo najbolje ostati doma “s mojim ocem i majkom” zaključivši da su “mi oni koji me toliko vole mogli ponuditi bolje i sigurnije vodstvo od stranaca koji jedino vide moj um i tijelo, ali koji me uistinu ne poznaju.” Svi su se čudili njegovoj mudrosti i Nahor se vratio u Jeruzalem. I prošlo je više godina prije nego što su ponovo raspravljali ideju Isusovog odlaska u Jeruzalem.

TEŠKO DA je mnoguće u cjelosti objasniti višestruke razloge koji su vodili k izboru Palestine kao zemlje Mihaelovog darivanja, a još manje razloge koji su vodili k izboru Josipa i Marije kao neposrednog okružja koje je omogućilo pojavu ovog Sina Čovječjeg na Urantiji.

Nakon što je proučio specijalni melkizedeški izvještaj o statusu izoliranih svjetova i po savjetovanju s Gabrijelom, Mihael je konačno izabrao Urantiju kao planet svog završnog darivanja. Po donošenju ove odluke, Gabrijel je osobno posjetio Urantiju i kao rezultat njegovog izučavanja različitih ljudskih grupa i njihovih duhovnih, intelektualnih, rasnih i zemljopisnih osobina, zaključio je da su židovi posjedovali određene relativne prednosti koje su ih činile rasom pogodnom za podarenje. Nakon što je Mihael odobrio ovu odluku, Gabrijel je imenovao i poslao na Urantiju Dvanaestočlanu Obiteljsku Komisiju—sastavljanu od pripadnika viših redova kozmičkih ličnosti—kojoj je povjereno izučavanje židovskog obiteljskog života. Po okončanju svojih napora, komisija je imenovala tri para koja su prema njezinom mišljenju bila u stanju pružiti najpovoljnije obiteljske uvjete za Mihaelovo planirano darivanje i Gabrijel je bio prisutan na Urantiji kad je primio ovaj izvještaj.

Između ova tri kandidata, Gabrijel je osobno izabrao Josipa i Mariju; on se zatim osobno ukazao Mariji saopćivši joj radosnu vijest da će biti zemaljska majka darovanog djeteta.


1. JOSIP I MARIJA

Josip, zemaljski otac Isusa (Joze ben Josipa), je bio pravi židov, premda je nosio i mnoge nežidovske rasne crte koje su s vremena na vrijeme putem ženskih linija pripajane njegovom obiteljskom stablu. Preci Isusovog oca se pružaju unatrag sve do Abrahamovog doba i preko ovog slavnog patrijarha do ranijih nasljednih loza koje vuku porijeklo od Sumerana i Nodita i preko južnih plemena prastare plave rase, do Andona i Fonte. David i Solomon ne pripadaju neposrednoj liniji Josipovih predaka; Josipova linija ne vuče porijeklo direktno do Adama. Josipovi neposredni preci su bili mehaničari—graditelji, tesari, zidari i kovači. Sam Josip je bio prvo tesar a zatim graditelj i poduzetnik. Njegova obitelj je pripadala dugoj i marljivoj liniji plemenitih svagdašnjih ljudi u kojoj su se s vremena na vrijeme javljale nesvakidašnje osobe koje su se istakle u procesu religiozne evolucije na Urantiji.

Marija, Isusova zemaljska majka, predstavlja proizvod duge linije jedinstvenih predaka kojoj pripadaju neke od najizvanrednijih žena Urantijine rasne povijesti. Marija je bila prosječna žena svog vremena i generacije
koja je posjedovala prilično normalan temperament i među čije pretke ulaze slijedeće glasovite žene: Anona, Tamara, Bat-Šeba, Ansija, Kola, Eva, Enta i Rata. U usporedbi s Marijom, ni jedna Židovka ovog doba nije imala glasovitiju ili potencijalno znamenitiju liniju svagdašnjih predaka. Poput Josipovog, Marijino porijeklo je bilo obilježeno dominacijom snažnih ali prosječnih osoba, linijom koja je s vremena na vrijeme za dugog tijeka civilizacijskog napretka i progresivne religiozne evolucije povremeno bila oživljavana pojavom brojnih izvanrednih ličnosti. U rasnom pogledu, Marija se teško može smatrati židovkom. U pogledu kulture i vjerovanja, bila je prava židovka, dok je po nasljednom obdarenju bila mješavina sirijskih, hetitskih, feničkih, grčkih i egipatskih nasljednih loza, noseći po rasnom nasljeđu više nežidovske krvi od Josipa.

Od svih parova koji su živjeli u Palestini u vrijeme Mihaelovog planiranog darivanja, Josip i Marija su posjedovali najidealniju kombinaciju široko rasprostranjenih rasnih veza i više od prosječnog obdarenja ličnosti. Mihael se planirao pojaviti na Urantiji kao prosječan čovjek kako bi ga prosječni ljudi mogli razumjeti i primiti; Gabrijel je stoga izabrao osobe poput Josipa i Marije da budu roditelji darovanog djeteta.


2. GABRIJELOVO UKAZANJE ELIZABETI

Isusovo životno djelo je istinski započelo s aktivnostima Ivana Krstitelja. Ivanov otac Zakarije je pripadao židovskom svećenstvu, dok mu je majka Elizabeta pripadala imućnijoj grani iste velike obitelji iz koje je potekla Isusova majka Marija. Zakarije i Elizabeta nisu imali djece premda su bili u braku više godina.

Jednog dana krajem lipnja 8. godine pr.K., otprilike tri mjeseca prije vjenčanja Josipa i Marije, Gabrijel se ukazao Elizabeti upravo kao što će se zatim ukazati Mariji. I Gabrijel reče:

“Dok tvoj muž Zakarije stoji pred žrtvenikom u Jeruzalemu i dok se okupljeni narod moli za dolazak izručitelja, ja, Gabrijel, dolazim da ti kažem da ćeš uskoro roditi sina koji će biti prethodnik ovog božanskog učitelja i kojemu ćeš nadjenuti ime Ivan. On će rasti posvećen Gospodinu Bogu našemu i kad odraste, obradovat će tvoje srce jer će okrenuti mnoge duše k Bogu i navijestiti dolazak onoga koji će izliječiti duše tvoga naroda i osloboditi duh cijelog čovječanstva. Tvoja rodica Marija će biti majka ovog obećanog djeteta i ja ću se i njoj ukazati.”

Elizabeta se jako uplašila od ovog ukazanja. Nakon Gabrijelovog iščeznuća, neprestano je mislila o ovom događaju dugo razmišljajući o riječima ovog veličanstvenog posjetitelja, ali ne govoreći o ovom otkrivenju nikom osim svoga muža, sve do narednog veljače kad se sastala s Marijom. Elizabeta je pet mjeseci pažljivo krila ove vijesti od svoga muža. Kad mu je konačno rekla o Gabrijelovoj posjeti, Zakarije je bio vrlo skeptičan, više tijedana sumnjajući u cijeli događaj i jedino djelomično prihvativši pripovijed o Gabrijelovu posjetu nakon što više nije bilo sumnje da mu je žena bila trudna. Zakarije je bio jako zbunjen u pogledu Elizabetinog budućeg majčinstva, ali unatoč svojoj poodmakloj dobi nije sumnjao u karakter svoje žene. Tek otprilike šest tijedana prije Ivanovog rođenja i nakon vrlo upečatljivog sna, Zakarije je u cjelosti povjerovao da je Elizabeta trebala roditi sina sudbine, čovjeka koji će pripremiti put Mesijinom dolazku.

Gabrijel se ukazao Mariji sredinom studenog 8. godine pr. K., dok je radila po kući u Nazaretu. Kasnije, kad više nije bilo sumnje da je bila trudna, Marija je nagovorila Josipa da joj dopusti otići u posjetu Elizabeti koja je živjela u gradu Judinu, četiri milje zapadno od Jeruzalema. Gabrijel je obavijestio obje buduće majke o svojim ukazanjima. One su stoga teško čekale da se sastanu, da ispričaju jedna drugoj o ovom događaju i da rasprave pitanja vezana uz budućnost svojih sinova. Marija je ostala kod svoje rodice tri tijedna. Elizabeta je na svaki način nastojala osnažiti Marijinu vjeru u Gabrijelovo ukazanje, te se Marija tako vratila kući entuzijastično posvećena izvršenju svojih majčinskih dužnosti i podizanju sina sudbine koji se uskoro trebao javiti na svijetu kao bespomoćno djetešce--prosječna i normalna zemaljska beba.

Ivan je rođen u gradu Judinu 25 ožujka 7. godine pr.K. Zakarije i Elizabeta su se jako obradovali kad su vidjeli da im se rodio sin čime se ispunilo Gabrijelovo obećanje i kad su osmoga dana otišli obrezati novorođenče, poslušali su Gabrijelov nalog službeno mu nadjenuvši ime Ivan. Zakarijev nećak je već bio na putu za Nazaret noseći vijesti da se dijete rodilo i da su ga nazvali Ivan.

Za najranije mladosti Ivan je diskreno došao pod utjecaj roditeljskog uvjerenja da je s vremenom trebao postati duhovni vođa i religiozni učitelj. I ove su ideje vrlo brzo pustile korijena u Ivanovu srcu. Za najranijeg djetinjstva počeo je provoditi dosta vremena u hramu dok je Zakarije obavljao svećeničku službu i ovu su ga se prizori snažno dojmili.


3. GRABRIJELOVO UKAZANJE MARIJI

Jedne večeri otprilike oko zalaska sunca, malo prije nego što će Josip doći kući, Gabrijel se ukazao Mariji stojeći pored niskog kamenog stola i prije nego što se uspjela sabrati, rekao: “Dolazim na zahtijev moga Gospodina kojeg ćes uskoro voljeti i hraniti. Tebi, Marija, donosim radosne vijesti da si začela po nebeskom nalogu i da ćeš s vremenom roditi sina kojem ćeš dati ime Isus i koji će među ljudima na zemlji izgraditi kraljevstvo nebesko. O ovome ne govori nikom osim Josipa i Elizabete, tvoje rodice koja me već vidjela i koja će s vremenom roditi sina koji će se zvati Ivan i koji će pripremiti put poruci iskupljenja koju tvoj sin treba navijestiti ljudima sa snažnom silom i dubokim uvjerenjem. I ne sumnjaj mojim riječima, Marija, jer ovaj je dom izabran da postane dom djeteta sudbine. Moji blagoslovi tebi, Marija, i neka ti Previšnji da snage i neka nad tobom bude okrilje Boga cijele zemlje.”

Marija je više tijedana u svom srcu potajno razmišljala o ovom ukazanju sve dok se konačno nije neopozivo uvjerila u svoju trudnoću, kad je konačno smogla snage da ispriča mužu o ovim nesvakidašnjim događajima. Kad je Josip o svemu saznao, premda je imao veliko poverenje u Mariju, bio je jako uznemiren i noćima nije mogao spavati. Josip je isprva sumnjao u Gabrijelovu posjetu. Zatim je postao gotovo uvjeren da je Marija uistinu čula glas i vidjela obličje božanskog glasnika, dok se dugo čudio kako se takvo što moglo dogoditi. Kako će potomak ljudskih bića biti dijete božanske sudbine? Josip nije bio u stanju pomiriti ove protivne ideje sve dok se nakon višetijednog razmišljanja nije složio s Marijom da su bili odabrani kao roditelji Mesije, premda prema židovskim vjerovanjima izručitelj nije imao božansku narav. Kad je konačno donijela ovaj bitni zaključak, Marija je žurno otišla u posjetu Elizabeti.



Marija je po povratku otišla posjetiti svoje roditelje, Joakima i Hanu. Njezina dva brata i dvije sestre kao i njezini roditelji, nikad nisu posve prihvatili ideju da je Isus imao božansku narav, premda u ovom času nisu znali o Gabrijelovom ukazanju Mariji. Ali Marija je povjerila svojoj sestri Salomi kako je očekivala da Isus postane veliki učitelj.

Gabrijelove riječi upućene Mariji koje su pratile dan Isusovog začeća predstavljaju jedinu nadprirodnu pojavu vezanu uz period Marijine trudnoće i uz rođenje obećanog djeteta.


3. JOSIPOV SAN

Josip se nije u cjelosti pomirio s idejom da je Marija trebala roditi nesvakidašnje djete sve do ovog snažnog sna. U ovom mu se snu ukazalo veličanstveno biće, nebeski glasnik, koji mu je između ostalog rekao: “Josipe, javljam ti se prema naredbi Onoga koji vlada na nebu, da ti kažem o Marijinom budućem sinu koji će postati veliko svjetlo cijelog svijeta. U njemu će biti život, i njegov će život postati svjetlo cijelog čovječanstva. On će prvo doći svome narodu, ali oni ga neće u cjelosti primiti; ali onima koji ga prime, objavit će istinu da su djeca Boga.” Nakon ovog doživljaja Josip nikad više nije u cjelosti posumnjao u Marijinu priču o Gabrijelovoj posjeti i obećanju da nerođeno dijete treba postati božanski glasnik cijelog svijeta.

Prilikom svih ovih ukazanja, ništa nije rečeno o kući Davidovoj. Nije bilo pomena da Isus treba postati “izručitelj Židova,” niti da je bio dugo očekivani Mesija. Isus nije bio Mesija kakvog su Židovi oščekivali, ali je bio izručitelj svijeta. Njegova je misija bila upućena svim rasama i narodima, a ne samo određenoj pojedinačnoj grupi.

Josip nije pripadao liniji kralja Davida. Marija je imala više davidovske krvi od Josipa. Istina, Josip je otišao u Davidov grad, Betlehem, na rimski popis pučanstva, ali ovo treba zahvaliti tome što je prije šest generacija određeni Zadok iz Davidove neposredne loze usvojio određenog Josipovog pretka koji je bio siroče; Josip se stoga ubrajao među pripadnike “kuće Davidove.”

Većina takozvanih mesijanskih proročanstava iz Starog Zavjeta je iskrivljena kako bi se mogla povezati s Isusom dugo nakon njegovog života i smrti. Židovi su stoljećima navješćivali dolazak izručitelja, te su tako kroz cijeli slijed generacija ova obećanja tumačena kao da se odnose na novog židovskog vladara koji treba sjesti u Davidovu stolicu i navodnim čudesnim Mojsijevim metodama učiniti palestinske židove moćnom nacijom oslobođenom svakog oblika inozemne dominacije. I u ovom slučaju, mnoge figurativne izreke iz hebrejskih spisa su isto tako naknadno neispravno povezane s Isusovom životnom misijom. Mnoge izreke iz Starog Zavjeta su iskrivljene kako bi se činile prikladnom vezom s nekom epizodom Učiteljevog zemaljskog života. Sam Isus je jednom prilikom zanijekao svoju povezanost s “Davidovom kućom.” Čak su i riječi “i djevojka će roditi sina,” preinačene u “djevica će roditi sina.” Isto se odnosi na mnoga obiteljska stabla kako Josipovih tako i Marijinih predaka koja su sastavljena nakon Mihaelovog života na zemlji. Mnoge takve loze istinski ukazuju na velik dio Učiteljevog potomstva, premda sve u svemu ne pružaju cjelovit prikaz njegove loze i ne trebaju biti prihvaćene kao gotove činjenice. Isusovi rani sljedbenici su suviše često podijegali iskušenju da udese starija proročanstva kako bi se život njihovog Učitelja i Gospodina mogao protumačiti kao njihovo ispunjenje.

4. ISUSOVI ZEMALJSKI RODITELJI

Josip je imao vrlo blagu narav, izvanrednu savjest i u svakom pogledu duboku vjernost religioznom konvencionalizmu i običajima svoga naroda. Malo je govorio dok je puno razmišljao. Jako ga je žalostio nezavidni položaj židovskog naroda. Živeći kao mladić među osmoro braće i sestara bio je prilično vedrog raspoloženja, dok je za ranijih godina bračnog života (za vrijeme Isusovog djetinjstva) povremeno podlijegao razdobljima slabije duhovne obeshrabrenosti. Ove promjene raposloženja su postale znatno blaže neposredno prije Josipove prijevremene smrti, nakon što je prijelazom od tesarskog do poduzetničkog statusa značajno unaprijedio ekonomske uvjete svoje obitelji. Marija se po temperamentu posve razlikovala od svoga muža. Bila je neobično vedra, vrlo rijetko potištena i obdarena odličnim raspoloženjem. Davala je oduška svojim emocionalnim osjećajima vrlo često i bez i malo ustručavanja, i sve do Josipove iznenadne smrti nikad nije bila obuzeta tugom. I Marija se nije u cjelosti uspjela oporaviti od ovog šoka kad su se pred njezinim zaprepaštenim očima počeli razvijati događaji nesvakidašnjeg života njezinog najstarijeg sina koji su donijeli nove neizvjesnosti i sumnje. Ali tijekom cijelog ovog neobičnog iskustva, Marija je ispoljila smirenost, hrabrost i određenu mudrost po načinu na koji se odnosila prema svom čudnom i teško shvatljivom prvorođencu i svojoj ostaloj djeci.

Isus je naslijedio najveći dio svoje neuobičajene nježnosti i izvanrednog razumijevanja ljudske naravi od svoga oca; od majke je naslijedio učiteljska umijeća i snažno obdarenje za nepogrešivu netrpeljivost prema nepravdi. Po emocionalnim reakcijama na okruženje Isus je nekom prlikom nalikovao ocu--bio sklon meditaciji i obožavanju premda povremeno obuzet tugom--dok je češće ispoljavao majčino optimistično i odlučno raspoloženje. Sve u svemu, dok je odrastao i vukao prve znamenite poteze svog zrelog doba, božanskim Sinom je sve češće dominiralo Marijino raspoloženje. Isus je u određenim pogledima bio mješavina oboje roditelja; po drugima je ispoljavao crte jednog roditelja u suprotnosti s drugim.

Od Josipa je naslijedio strogu disciplinu u sprovedbi židovskih ceremonija i neuobičajenu upoznatost s hebrejskim spisima; od Marije je vukao šire gledište religioznog života i slobodnije tumačenje osobne duhovne slobode.

Obitelji Josipa i Marije su bile visoko obrazovane za mjerila svoga doba. Josip i Marija su bili nadprosječno obrazovani za svoje doba i životni položaj. On je bio mislilac; ona je znala planirati, stručno se prilagoditi i praktično riješiti neposredna pitanja. Josip je bio smeđ s crnim očima; Marija je imala svijetlu kosu i smeđe oči.

Da je poživio, Josip bi nesumnjivo povjerovao u božansku misiju svog najstarijeg sina. Marija se dvoumila između vjere i nevjere, snažno se vodeći prema poziciji Isusove braće i sestara kao i svojih rođaka i prijatelja, dok se njezin konačni stav uvijek temeljio na sjećanju na Gabrijelovo ukazanje neposredno nakon djetetovog začeća.

Marija je bila odlična tkalja prilično vična domaćim poslovima svoga doba; bila je odlična domaćica i jako dobra gazdarica. I Josip i Marija su bili dobri učitelji i pobrinuli su se da im djeca ovladaju suvremenim učenjem i vještinama. Kao mladić, Josip je radio za Marijinog oca na proširenju kuće i udvaranje između ovo dvoje ljudi kojima je bilo suđeno da postanu Isusovi roditelji je istinski započelo kad je Marija jednog dana za vrijeme ručka Josipu donijela čašu vode.

Josip i Marija su se uzeli prema židovskim običajima u Marijinom domu u blizini Nazareta kad su Josipu bile dvadeset dvije godine. Ovim brakom su zaključene gotovo pune dvije godine udvaranja. Nedugo zatim preselili su se u novu kuću u Nazaretu koju je Josip sagradio u suradnji sa svoja dva brata. Kuća je bila smještena nedaleko od podnožja obližnje uzvišice s koje se pružao predivan pogled na obližnje predjele. Uz naročite pripreme, ovi mladi i uzbuđeni roditelji su se nadali da će u ovoj kući dočekati rođenje obećanog djeteta, ne očekujući da će ovaj značajni trenutak nastupiti za njihovog odsustva, za vrijeme putovanja u gradu Betlehemu u zemlji Judeji.

Veći dio Josipove obitelji je prihvatio vjerovanje u Isusova učenja, dok je nekoliko Marijinih rođaka povjerovalo u Isusa jedino nakon što je napustio ovaj svijet. Josip je više naginjao duhovnom konceptu očekivanog Mesije, dok su se Marija i njezina obitelj, a naročito otac, držali ideje da je Mesija bio zemaljski izručitelj i politički vladar. Marijini preci su aktivno sudjelovali u skorijim makabejskim događajima.

Josip se čvrsto držao istočnog—babilonskog—tumačenja židovske religije; Marija je snažno naginjala k liberalnijem i širem zapadnom ili helenističkom tumačenju zakona i proroka.

5. NAZARETSKI DOM

Isusov dom je bio smješten u blizini višeg brda u sjevernom dijelu Nazareta, nešto dalje od seoskog vrela smještenog u istočnom dijelu grada. Isusova obitelj je živjela u predgrađu, što mu je pružilo veći i češći užitak u šetnjama kroz prirodu i odlascima na obližje gorje koje je bilo najviša uzvisina u nesporednoj blizini Nazareta izuzev Taborskog gorja na istoku i planine Naine, koji su bili otprilike jednake visine. Njihov dom je bio smješten nešto jugoistočnije od ovog južnog predgorja i otprilike na pola puta između podnožja ove gore i puta koji je vodio iz Nazareta prema Kani. Pored planinarenja ovim gorjem, Isus se najviše volio popeti uskom stazom koja se protezala podnožjem ovog brda prema sjeveroistoku, do vezišta s putom za Seforis.




Ova kuća Josipa i Marije je bila jednosobna kamena građevina s ravnim krovom na koju se nadovezivala staja. Namještaj se sastojao od niskog kamenog stola, glinenog posuđa i kamenih lonaca i tava, razboja, stočića s lampom, te nekoliko manjih stolova i prostirača za spavanje na kamenom podu. U dvorištu iza
kuće blizu staje, nalazila se nadstrešnica koja je prekrivala pećnicu i mlin za žito. Ovim su mlinom morale upravljati dvije osobe od kojih je jedna okretala ručicu dok je druga ubacivala žito. Kad je bio mali, Isus je često ubacivao žito dok je Marija okretala ručicu.

Tijekom kasnijih godina, kako je obitelj sve više rasla, obično su objedovali za većim kamenim stolom služeći se zajedničkom posudom ili loncem. Za vrijeme zime, stol bi za večernjeg obroka osvjetljivala mala glinena lampa napunjena maslinovim uljem. Nakon Martinog rođenja, Josip je proširio kuću dogradivši veliku sobu koja je preko dana služila kao tesarska radionica a preko noći kao spavaća soba.


6. PUTOVANJE U BETLEHEM

Tijekom veljače 8. godine pr. K. (Josip i Marija su se upravo bili uzeli), Augustin Cezar je izdao naredbu da se prebroje svi žitelji Rimske Imperije, da se izvrši popis pučanstva koji bi vodio uspostavi boljeg poreznog sistema. Židovi su uvijek bili puni predrasuda prema svakom nastojanju da se “prebroji narod” i zajedno s ozbiljnim domaćim teškoćama judejskog kralja Heroda, ovo je vodilo odgodi popisa za cijelu godinu dana. S izuzetkom Palestine, širom cijele Rimske Imperije cenzus je obavljen 8. godine pr. K., dok je jedino u Herodovom kraljevstvu u Palestini izvršen 7. godine pr.K.--godinu dana kasnije.

Marija nije bila obvezna ići u Betlehem kako bi se prijavila—Josip je mogao prijaviti cijelu obitelj—ali kao pustolovna i agresivna osoba, Marija je insistirala da mu se pridruži. Bojala se da se dijete moglo roditi za Josipovog odsustva iz Nazareta, a kako se Betlehem nalazio nedaleko od grada Judinog, unaprijed se radovala mogućnosti susreta sa svojom rodicom Elizabetom.

Premda je Josip doslovce zabranio Mariji da mu se pridruži na putu, ova se zabrana nije pokazala djelotvornom; pripravljajući hranu za tri-četiri dana unaprijed, Marija je pripremila duple porcije spremno čekajući da krenu na put. Josip se, međutim, prije polaska pomirio s ovom idejom tako da su radosno napustili grad u ranu zoru slijedećeg jutra.

Kako su Josip i Marija bili siromašni i imali samo jednu teretnu životinju, Marija je radi svoje poodmakle trudnoće jahala na teglećoj marvi natovarenoj stvarima dok je Josip upravljao životinjom idući pješice. Josip je bio jako opterećen izgradnjom nove kuće i nabavkom namještaja, naročito kako je pored toga morao pomoći pri izdržavanju svojih roditelja (otac mu je nedavno onemoćao). I tako je ovaj židovski par napustio svoj skromni dom ranog jutra 18. kolovoza 7. godine pr.K. idući prema Betlehemu.
Prvog su dana obišli podnožje Gilboanske gore gdje su se utaborili preko noći pored rijeke Jordana; proveli su večer nagađajući osobine očekivanog sina-- Josip je naginjao konceptu duhovnog učitelja dok se Marija držala ideje židovskog Mesije, izručitelja židovske nacije.

Rano ujutro 19. kolovoza, Josip i Marija su ponovo krenuli na put. Nakon što su zastali da ručaju na Sartabskoj gori odakle su pružao pogled na jordansku dolinu, nastavili su s putovanjem predvečer stigavši u Jerihon gdje su prenoćili u gostionici na prometnom putu u predgrađu Jerihona. Nakon večere i burne rasprave o Herodu, popisu, tlačiteljskoj rimskoj vlasti i značajnom utjecaju Jeruzalema i Aleksandrije kao centara židovskog učenja i kulture, nazaretski putnici su se povukli na počinak. Rano narednog jutra, 20 kolovoza, nastavili su s putovanjem stigavši u Jeruzalem prije podneva, odakle su nakon posjete hramu krenuli prema svom konačnom odredištu, Betlehemu, gdje su stigli prije podneva.

Kako je gostionica bila zauzeta, Josip se ponadao da će naći prenoćište kod svojih daljih rođaka, što se pokazalo nemogućim kako je u Betlehemu svaka soba bila krcata posjetiteljima. Po povratku u dvorište gostionice, Josip je saznao da je obližnja karavanska štala koja je bila izdubljena u stijeni, ispražnjena i spremljena za smještaj posjetitelja. Josip je ostavio magarca u dvorištu, te nakon što je uprtio vreće s odjećom i drugim potrepštinama, uputio se s Marijom kamenim stepenicama koje su vodile do svratišta. Našli su se u prostoriji koja je služila kao spremište za žito na samom ulazu u pregrađene štale i jasle. S plafona su visile zavjese od šatorskog platna i putnici su se smatrali jako srećnim što su bili u stanju naći tako udoban smještaj.

Josip se odmah htio otići prijaviti, dok je Marija bila jako umorna; bila je prilično uznemirena i iznurena te je zamolila Josipa da ostane kraj nje, što je on i učinio.

7. ISUSOVO ROĐENJE

Marija se cijele noći prevtala, tako da ni ona ni Josip nisu puno spavali. U zoru je počela osjećati snažnije bolove tako da je uz ljubeznu pomoć drugih putnica 21. kolovoza 7. pr.K. rodila muško dijete. I tako je na svijet došao Isus iz Nazareta; i majka Marija je tako umotala dijete u pelenice koje je ponijela da joj se nađu na putu i položila ga u jasle.

Obećano dijete je došlo na svijet na isti nači na koji se rađaju sva druga djeca kako prije tako i poslije njegovog doba; i kako je bio židovski običaj, obrezan je osmog dana i formalno nazvan Jošua (Isus).

Dan nakon Isusovog rođenja, Josip se prijavio na popis. Na putu je sreo čovjeka s kojim je razgovarao prije dvije noći u Jerihonu, i koji je ovaj čovjek imao imućnijeg prijatelja koji je našao sobu u jednom svratištu, ovaj se prijatelj ponudio da zamijeni mjesto s nazaretskim parom. I tako su ovog poslijepodneva prešli u svratište, gdje su ostali gotovo tri tijedna, kad su prešli u dom Josipovog daljeg rođaka.

Dva dana nakon Isusovog rođenja Marija je poslala vijesti Elizabeti o djetetovu rođenju, nakon čega je Josip primio poziv da dođe u Jeruzalem da raspravi svoje planove sa Zakarijem. Josip je narednog tijedna otišao u Jeruzalem da porazgovara sa Zakarijem. Zakarije i Elizabeta su bili obuzeti čvrstim uvjerenjem da je Isus trebao postati židovski izručitelj, Mesija, i da je njihov sin Ivan trebao postati njegov glavni pomoćnik, desna ruka ovog čovjeka sudbine. I kako je i Marija dijelila ova uvjerenja, bilo im je lako uvjeriti Josipa da ostane u Betlehemu, Davidovom gradu, kako bi Isus mogao postati Davidov nasljednik koji će zauzeti prijestolje cijelog Izraela. I tako su se zadržali u Betlehemu više od godinu dana i Josip je u međuvremenu najvećim dijelom radio kao tesar.

Točno je da su se u podne na dan Isusovog rođenja serafi Urantije okupili pod upravom svojih upravitelja i da su nad Betlehemskim jaslama pjevali himne u slavu djeteta, ali ove se himne nisu mogle čuti ljudskim ušima. Ni pastiri niti bilo koje drugo ljudsko biće nije došlo iskazati poštovanje Betlehemskom novorođenčetu sve do dolaska određenih svećenika iz Ura koje je Zakarije poslao iz Jeruzalema.

Određeni religiozni učitelj iz Mezopotamije je povjerio ovim svojim zemljacima kako je u snu primio saopćenje kako se na zemlji trebalo pojaviti “svjetlo života” u obličju židovskog djetešceta. I ova tri učitelja su se tako uputila u potragu za ovim “svjetlom života.” Nakon više tijedana uzaludnog traganja Jeruzalemom, upravo kad su se namjeravali vratiti u Ur, sreli su Zakarija koji im je rekao da se onaj za kojim su tragali--djetešce po imenu Isus—rodio u Betlehemu, gdje su ga i našli i gdje su ostavili darove kod Marije, njegove zemaljske majke. Djetetu su bila otprilike tri tijedna u vrijeme njihove posjete.

Ovi mudraci nisu došli u Betlehem slijedeći zvijezdu. Lijepo predanje o betlehemskoj zvijezdi predstavlja rezultat slijedećih okolnosti: Na dan Isusovog rođenja, u podne 21. kolovoza 7. godine pr. K., nastupio je nesvakidašnji susret Jupitera i Saturna u zviježđu Riba. Gotovo ista nesvakidašnja astronomska pojava se odigrala 29. rujna i 5. studenog iste godine. Na osnovu ovih nesvakidašnjih premda posve prirodnih događaja, dobronamjerni revnitelji iz druge generacije vjernika su satkali primamljivo predanje o betlehemskoj zvijezdi i mudracima koji su je slijedili do štale, gdje su našli dijete i gdje su mu iskazali poštovanje. Istočni i bliskoistočni umovi jako uživaju u predanjima, neprestano izmišljajući primamljive pripovijedi o životu svojih religioznih vođa i političkih heroja. Prije tiska, kad se ljudsko znanje najvećim dijelom prenosilo usmenim putom, predanja su vrlo lako postajala tradicije i tradicije su vrlo lako prihvaćane kao gotove činjenice.

GOVOR U HRAMU

Mojsije je poučio Židove da svaki prvorođeni sin pripada Bogu i da tako, umjesto što će slijediti običaj poganih nacija žrtvujući prvorođenu mušku djecu, trebaju isplatiti djetinji život tako što će položiti pet šekela u ruke ovlašćenih svećenika. Mojsije je pored toga odredio da majka nakon određenog vremena ode u hram kako bi prošla kroz proces očišćenja (ili da pošalje nekog drugog da u njezino ime preda odgovarajuće žrtve). Ove su ceremonije obično izvođene u isto vrijeme. Josip i Marija su tako osobno otišli u hram kako bi predstavili Isusa svećeniku tražeći djetetovo iskupljenje i kako bi Marija predala odgovarajuće žrtve u ime ceremonijalnog očišćenja od tobože nečistog porođajnog procesa.

Dvije izuzetne osobe, pjevač Šimun i pjesnikinja Ana, nisu ostavljale hrama. Šimun je bio iz Judeje, dok je Ana bila iz Galileje. Ovo dvoje je uglavnom provodilo vrijeme zajedno i oboje su bili vrlo bliski prijatelji Zakarija koji im je povjerio tajnu o Ivanovu i Isusovu rođenju. Šimun i Ana su željno iščekivali Mesijin dolazak i kako su imali veliko povjerenje u Zakarija, povjerovali su da je Isus bio obećani izručitelj židovskog naroda.


Zakarije je znao kad su se Josip i Marija trabali pojaviti u hramu s Isusom te se dogovorio s Anom i Šimunom da im pokretom ruke doznači koje je dijete iz dugog slijeda prvorođenaca bilo Isus.

Ana je za ovu priliku napisala pjesmu koju je Šimun otpjevao na veliko iznenađenje Josipa, Marije i svih okupljenih u dvorištu hrama. I bio je to njihov hvalospijev iskupljenju ovog provorođenca:


Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov;
Jer nas posjeti da otkupi narod svoj;
Učini da izraste rog svečijeg spasenja
Među potomstvom Davida, sluge svoga.

Kao što obeća na usta proroka svojih svetih—
Spasenje od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze,
Da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga zavjeta svoga—

Zakletve kojom se zakle Abrahamu ocu našemu,
Da nam dopusti da, izbavljeni iz ruku neprijatelja
Služimo Njemu bez straha,
U svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.

A ti ćeš se, djetešce, prorok Previšnjeg zvati,
Jer ćeš ići pred Gospodinom da utemeljiš njegovo kraljevstvo;
Da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja
Koje biva u oproštenju grijeha njihovih.

Radujte se milosrđu Boga našega,
zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine
Da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj;
Da upravi korake naše na put mira.

Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da,
Prema riječi tvojoj, ide u miru,
Jer mi oči vidješe spasenje tvoje,
Koje si pripravio pred licem svih naroda;
Svjetlo da rasvijetli pogane
I slavu naroda tvoga Izraela.

Prilikom povratka u Betlehem, Josip i Marija su bili nijemi—zbunjeni i puni strahopoštovanja. Mariju su jako uznemirile riječi ostarjele pjesnikinje Ane, dok Josip nije mogao pomiriti svoja preuranjena nastojanja da si predoči Isusa kao očekivanog Mesiju židovskog naroda.


8. HERODOVA DJELA

Ali Herodovi promatrači nisu mirovali. Kad su mu donijeli vijesti o posjeti urskih svećenika Betlehemu, Herod je pozvao ove Kaldejce da ga dođu posjetiti. Podrobno ih je ispitao o novom “kralju Židova,” premda mu nisu pružili mnogo informacija objasnivši da je dijete pripadalo ženi koja je s mužem došla u Betlehem da se prijavi na popis pučanstva. Kako nije bio zadovoljan s ovim odgovorom, Herod ih je poslao s novčanom nagradom da nađu dijete kako bi mu i on mogao iskazati poštovanje (oni su smatrali da će ovo novo kraljevstvo biti duhovno a ne zemaljsko). Ali kad se mudraci nisu vratili, Heroda je počela izjedati sumnja. Dok je po glavi prevrtao sve ove događaje, doušnici mu doniješe podrobne vijesti o skorašnjim događajima u hramu, priloživši dijelove Šimunove pjesme koja je pratila Isusovo ceremonijalno iskupljenje. Ali doušnici su izgubili traga Josipu i Mariji i Herod je bio jako ljut što mu nisu bili u stanju reći gdje se dvoje uputilo s djetetom. Herod je zatim je poslao doušnike da nađu Josipa i Mariju. Saznavši o potrazi za nazaretskom obitelji, Zakarije i Elizabeta su se držali podalje od Betlehema. Djetešce je bilo sakriveno kod Josipovih rođaka.




Josip se bojao tražiti posla i njihova mala ušteđevina je svakim danom postajala sve tanja. Prilikom ceremonijalnog očišćenja, Josip se smatrao dovoljno siromašnim da ponudi u ime Marijinog očišćenja dva mlada goluba, što je bilo u skladu s Mojsijevim nalogom za siromahe.

Kako nakon više od godinu dana uzaludnog traganja Herodove uhode nisu bile u stanju naći Isusa i kako je dijete još uvijek moglo biti u Betlehemu, Herod je izdao naredbu da se sistematski pretresu sve betlehemske kuće i pobiju sva muška djeca ispod dvije godine. Herod se nadao da će tako osigurati djetetovu smrt i uništiti budućeg “kralja Židova.” I tako je u judejskom Betlehemu u jednom danu ubijeno šesnanestoro muške djece. Treba imati na umu da su i u samoj Herodovoj obitelji i na njegovom dvoru spletke i ubojstva su predstavljale normalnu pojavu.

Ovaj pokolj djece se odigrao sredinom listopada 6. godine pr. K., kad je Isusu bilo malo više od godinu dana. Ali i među samim Herodovim poslanicima i dvoranima bilo je onih koji su vjerovali u u dolazak Mesije i jedan od ovih vjernika, nakon što je saznao o naredbi da se pobiju betlehemska muška djeca, saopćio je ovu vijest Zakariju koji je smjesta poslao glasnika Josipu i noć prije ovog pokolja Josip i Marija su s djetetom napustili Betlehem uputivši se prema Aleksandriji u Egiptu. Kako ne bi privukli ničiju pažnju, putovali su sami s djetetom. Do Aleksandrije su stigli zahvaljujući Zakarijevoj novčanoj pomoći i Josip je tamo bio u stanju raditi u struci dok su Marija i Isus boravili kod imućnog člana Josipove obitelji. U Aleksandriji su se zadržali dvije godine ne vraćajući se u Betlehem sve do Herodove smrti.

DJELUJUĆI pod nadzorom dvanaestočlane komisije Ujedinjenog Bratstva Srednjih Bića Urantije, pod zajedničkim pokroviteljstvom predsjedatelja našeg reda i Melkizedeka iz zapisa, kao predstavnik drugog reda Srednjih Bića Urantije koji je nekoć bio pridružen apostolu Andriji, primio sam slijedeće odobrenje: dopušteno mu je stvoriti zapis životnih pripovijedi Isusa iz Nazareta, prema svjedočanstvu bića moga reda egzistencije i prema djelomičnim zapisima čovjeka koji je bio predmet moje zemaljske zaštite. Znajući kako je njegov Gospodin savjesno izbjegavao ostaviti pisane zapise, Andrija je odlučno odbijao umnožiti kopije svoga zapisa. Kako su ostali Isusovi apostoli imali sličane stavove, ovim je uveliko odgođeno pisanje Evanđelja.


1. ZAPAD U PRVOM STOLJEĆU POSLIJE KRISTA

Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne nazadnosti; u periodu njegovog rođenja, Urantija je prolazila razdobljem preporoda duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen bilo kroz cijelu poslijeadamičku povijest ili ikad zatim. U doba Mihaelovog utjelovljenja na Urantiji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi se nikad prije nisu javili niti su ikad zatim postignuti. Tijekom prethodnih stoljeća, grčka su se kultura i jezik upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su židovi -- pripadnici Levantinske rase a u biti dio Istoka kao i Zapada -- u ovom razdoblju imali priliku iskoristiti postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi djelotvorno pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke uprave Rimljana nad Mediteranom.

Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja zorno predočen u primjeru Pavla koji je, premda po religioznoj kulturi pravi židov, propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku dok je imao rimsko državljanstvo.

Civilizacija Isusovog doba se ne može usporediti s bilo kojom zapadnom civilizacijom prije ili poslije ovog razdoblje. Evropska je civilizacija bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom triju okolnosti:
1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.
2. Grčkim jezikom i kulturom -- i u određenoj mjeri, filozofijom.
3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.
Po Isusovom rođenju, cijeli je Mediteranski svijet bio ujedinjen u jednu imperiju. Po prvi put u svjetskoj povijesti, mnogi su bitni centri bili povezani prohodnim cestama. Nakon što su mora očišćena od pirata, uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Evropa nije nanovo uživala takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.

Unatoč unutarnjem miru i površnom prosperitetu grčko-rimske imperije, njezini su žitelji najvećim dijelom bili osuđeni na propast u bijedi i siromaštvu. Malobrojna je viša klasa uživala u bogatstvu; svakidašnji se svijet sastojao od očajne i osiromašene niže klase. U ovo doba nije postojala srećna i uspješna srednja klasa; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.

Upravo su bile okončane prve borbe između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rima. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale u razdoblju blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih veza s Istokom i Zapadom.


2. ŽIDOVI

Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali babilonjani i feničani, te skoriji neprijatelji Rima--kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista, židovi su predstavljali najutjecajniju grupu semitskih naroda, dok su zauzimali područje koje je imalo značajan strateški položaj s obzirom na tadašnju svjetsku upravu i trgovinsku organizaciju.

Najveći je brojbitnih cesta koje su povezivale prastare nacije prolazio preko Palestine koja je tako postala zborištem -- ili sjecištem -- triju kontinenata. Putovanje, trgovina i vojske Babilona, Asirije, Egipta, Sirije, Grčke, Parte i Rima su jedna za drugom prelazile preko Palestine. Od prastarih vremena, mnoge su karavanske ceste s Istoka prolazile nekim dijelovima ovog područja prema većem broju dobrih luka smještenih na istočnom kraju Mediterana, odakle su brodovi prevozili karavansku robu cijelom obalnom pojasu Zapada. I više je od polovice ovog karavanskog saobraćaja presijecalo mali galileanski grad po imenu Nazaret.

Premda je Palestina bila domovina židovske religiozne kulture kao i kolijevka kršćanstva, židovi su bili razasuti cijelim svijetom, živeći u mnogim nacijama i trgujući u svakoj provinciji Rima i Parte.

Grčka je pružila jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio imperiju, dok je razasutost židova, koji su imali preko dvije stotine sinagoga kao i dobro organizirane religiozne zajednice razasute širom cijelog Rimskog svijeta, pružila kulturne centre u kojima je isprva primljeno novo evanđelje nebeskog kraljevstva koje se odatle proširilo do najudaljenijih dijelova svijeta.

Svaka je židovska sinagoga dopuštala manju spoljašnju grupu nežidova -- "odanika" ili "bogobojaznih" ljudi -- i upravo je među takvom grupom obraćenika Pavao našao najveći broj ranih kršćanskih obraćenika. Štoviše je i jeruzalemski hram imao kitnjasti dvor nežidova. Između Jeruzalema i Antiohije su vladali bliski kulturni, trgovinski i religiozni odnosi. Pavlovi učenici su u Antiohiji prvi put bili nazvani "kršćanima."

Činjenica da se židovsko sinagoško obožavanje povodilo prema Jeruzalemu predstavlja tajnu opstanka njihovog jednoboštva i temelje nade u moguće razvijanje novog i šireg koncepta jednog Boga svih nacija i Oca svih smrtnika koji se odatle trebao proširiti cijelim svijetom. Jeruzalemska sinagoška služba objašnjava opstanak njihovog religioznog kulturnog koncepta unatoč padu niza nežidovskih nacionalnih poglavara i rasnih progonitelja.

Unatoč rimskoj upravi, židovski je narod u ovom razdoblju uživao u određenom stupnju samouprave, dok se dobro sjećao Jude Makabejskog i njegovih neposrednih sljedbenika koji su ga nedavno izručili svojim junačkim podvizima, željno iščekujući pojavu još veličanstvenijeg izručitelja, dugo očekivanog Mesija.

Tajna palestinskog opstanka -- židovskog kraljevstva -- kao poluneovisne države počivala je u inozemnoj politici rimske vlade, koja je htjela održati kontrolu nad palestinskim cestama kojima se putovalo između Sirije i Egipta, kao i nad zapadnim granicama karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije namjeravao dopustiti da se u Levantu pojavi sila koja bi ograničila njegovo buduće proširenje ovim domenama. Spletkarenja kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i Ptolomejevog Egipta nalagalo je postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska strategija koja se zalagala za pad Egipta i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i nemoćna grupa Židova bila u stanju održati nezavisnost unatoč Seuklida na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu su slučajno stečenu slobodu i nezavisnost političke uprave koju su uživali unatoč svojim moćnijim susjedima, židovi pripisali svojoj ulozi "izabranog naroda," smatrajući je djelom samog Jahve. Radi takvih je ideja o rasnoj nadmoćnosti židovima bilo odveć teško pomiriti se s Rimskom upravom kad više nisu imali izbora. I u ovom su tužnom času židovi odbili spoznati da je njihova svjetska misija imala duhovnu a ne političku prirodu.

U Isusovo su doba židovi bili izuzetno bojažljivi i nepovjerljivi zahvaljujući tome što su se nalazili pod upravom stranca -- Heroda Idumejskog -- koji se domogao vladasti nad Judejom tako što se vješto ulagivao rimskim vladarima. I unatoč tome što je Herod javno priznavao odanost židovskim ceremonijalnim običajima, nastavio je graditi hramove mnogim čudnim bogovima.

Zahvaljujući Herodovim prijateljskim odnosima s rimskim vladarima, uspostavljene su bezbijede trgovinske veze i uvjeti koji su pogodovali židovskom promicanju novog evanđelja nebeskog kraljevstva ne samo do udaljenih dijelova rimske imperije, već i do drugim miroljubivih nacija. Herodova je vlast također značajno doprinijela daljem miješanju židovske i helenske filozofije.

Herod je izgradio pristanište u Cezareji, na taj način učinivši Palestinu raskršćem civiliziranog svijeta. Herod je umro 4. godine prije Krista i njegov je sin Herod Antipa vladao Galilejom i Partom tijekom Isusove mladosti i službe, do 39. godine Krista. Antipa je, kao i njegov otac, bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge Galilejske gradove, uključujući i bitni trgovinski centar Seforis.

Židovske religiozne vođe i rabinski učitelji nisu gledali na Galilejce s velikom naklonosti. U doba Isusovog rođenja, Galilejci su teško smatrani židovima.

3. NEŽIDOVI

Premda društveni i ekonomski uvjeti koji su vladali u Rimskoj državi nisu bili u najboljem redu, Mihaelovom su darivanju jako pogodovali unutarnji mir i blagostanje. Tijekom prvog stoljeća poslije Krista, mediteranski se svijet sastojao od pet jasno definiranih društvenih klasa:

1. Aristokracije. Viših klasa koje su imale novce i zvaničnu moć, privilegiranih vladajućih grupa.
2. Poslovnih grupa. Trgovačkih i bankarskih velikana -- velikih međunarodnih uvoznika i izvoznika – međunarodnih trgovaca.
3. Malobrojne srednje klase. Ova je grupa unatoč svojoj malobrojnosti bila prilično ujecajna i predstavljala je samu kralježnicu rane kršćanske crkve koja je potakla ove grupe da se nastave baviti različitim zanatima i trgovinom. Među židovima, ovoj su grupi pripadali mnogi farizeji.
4. Slobodnog proleterijata. Ova je grupa imala jako mali ili čak nikakav društveni ugled.
Premda se ponosila svojom slobodom, bila je u jako nezavidnom položaju jer se morala natjecati s robovima. Više klase su je gledale s prezirom, smatrajući je korisnom jedino za "produženje vrste."
5. Robova. Polovica Rimske države se sastojala od robova; mnogi robovi su bili superiorne osobe koje su si brzo prokrčile put u više slojeve, među slobodni proleterijat ako ne i same trgovce. Većinom je ubrajala prosječne ili vrlo inferiorne osobe.

I među superiornijim narodima, ropstvo je bilo rezultat rimskih osvajačkih pobjeda. Gospodar je imao neograničenu moć nad robom. Rana je kršćanska crkva najvećim dijelom bila sačinjena od nižih klasa i robova.

Superiorniji robovi su obično primali plaću, te su ušteđevinom mogli kupiti slobodu. Mnogi od ovih oslobođenih robova su se uzdigli na visoke državničke, crkvene i poslovne pozicije. I upravo takve mogućnosti objašnjavaju trpeljivost ove rane kršćanske crkve prema ovom modificiranom obliku ropstva.

Tijekom prvog stoljeća poslije Krista, Rimsku su Imperiju potresali dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su pripadali prema rođenju. Unatoč tome što su nadarene i sposobne osobe uvijek mogle prokrčiti put od nižih do viših slojeva rimskog društva, ljudi su općenito bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali bilo nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret koji je težio poboljšanju životnih okolnosti ili umanjenju bijede potlačenih klasa.

Premda su širom rimske imperije žene uživale veću slobodu nego u Palestini gdje su imale dosta ograničenu poziciju, židovska je obiteljska odanost i prirodna ljubav daleko nadilazila odanost i ljubav nežidova.

4. FILOZOFIJA NEŽIDOVA

Premda su židovi bili moralno napredniji od drugih naroda, plemenitiji su nežidovi imali u svojim srcima plodno tlo prirodne dobrote i potencijalne ljudske ljubavi u kojem je moglo proklijati sjeme kršćanstva i razviti se u bogate plodove moralnog karaktera i duhovnog postignuća. Nežidovskim su svijetom u ovom razdoblju vladale četiri velike filozofije više-manje utemeljene na starijim učenjima grčkog Platonizma. Bile su to slijedeće škole filozofije:

1. Epikurejska. Ova je filozofska škola bila posvećena teženju za srećom. Bolji se epikurejci nisu posvećivali prekomjernom tjelesnom uživanju. Ako ništa drugo, ova je doktrina uspjela osloboditi rimljane od opasnijih oblika fatalizma; naučavala je da su ljudi mogli unaprijediti svoj zemaljski položaj. Djelotvorno je pobijala predrasude utemeljene na neukosti.

2. Stoička. Stoicizam je bio nadmoćna filozofija boljih ljudskih klasa. Stoici su vjerovali u dominaciju upraviteljskog spoja Razuma i Sudbine. Naučavali su da je čovjek imao božansku dušu koja je bila zatvorena u zlom tijelu fizičke naravi. Čovjekova je duša mogla postići slobodu živeći u skladu s prirodom, s Bogom; vrlina je bila njezina nagrada. Stoicizam je uznapredovao do najviše razine moralnosti, do ideala koje ni jedan posve ljudski filozofski sustav nije uspio prevazići. Dok su stoici sebe nazivali "Božjim potomstvom," oni nisu uspjeli spoznati Boga pa ga tako nisu uspjeli ni naći. Stoicizam je ostao filozofija; nikada nije postao religijom. Dok su njegovi priznavaoci nastojali uskladiti svoje umove s Univerzalnim Umom, nisu se smatrali djecom Oca ljubavi. Pavao je pokazao snažnu stoičku tendenciju kad je rekao, "Ja sam u prilikama u kojima sam naučio biti zadovoljan svojom sudbinom."

3. Cinička. Premda cinička filozofija vuče porijeklo od atenskog Diogena, njihova se doktrina velikim dijelom temelji na ostacima učenja Makivente Melkizedeka. Cinizam je isprva više nalikovao religiji nego filozofiji. Ako ništa drugo, njegovi su pripadnici učinili svoje religio-filozofsko učenje demokratskim. U poljima kao i na trgovima, neprestano su propovijedali doktrinu da "se čovjek može spasti ako hoće." Zagovarali su jednostavnost i vrlinu potičući ljude da neustrašivo pogledaju u oči smrti. Ovi cinički učitelji koji su putovali od mjesta do mjesta dosta su doprinijeli pripremi duhovno gladnog pučanstva za primitak učenja kasnijih kršćanskih misionara. Njihove su javne propovijedi po stilu i uzorku dosta nalikovale propovijedima Pavlovih poslanika.

4. Skeptička. Skepticizam je učio zabludnosti znanja i nepostojanju uvjerenja i sigurnosti. Bio je to posve negativan stav koji nikad nije postao široko rasprostranjen.

Ove filozofije su bile jedino polureligiozne; često su pružale poticaj vodeći etici i plemenitosti, dok su uglavnom bile izvan domašaja svagdašnjeg svijeta. S izuzetkom cinizma, bile su to filozofije snažnih i mudrih, a ne religije spasenja siromasnih i slabih.


5. NEJŽIDOVSKE RELIGIJE

Za prošlih stoljeća, religija je najvećim dijelom bila plemenska ili nacionalna pojava; ona je vrlo rijetko bila individualnim pitanjem. Bogovi su pripadali plemenima ili nacijama, a ne osobama. Takvi religiozni sustavi su pružali malo zadovoljstva individualnim duhovnim čežnjama prosječnih osoba. 2. Religije Zapadnog svijeta su u Isusovo doba obuhvaćale slijedeća učenja:

1. Poganske kultove. Bio je to spoj helenističke i latinske mitologije, patriotizma i tradicije.
2. Obožavanje imperatora. Židovi kao i rani kršćani su se snažno protivili ovom obogotvorenju čovjeka kao simbola države, što je vodilo mučnim progonima kako židovske tako i kršćanske crkve od Rimske vlade.
3. Astrologiju. Ova babilonska pseudo-znanost se razvila u religiju širom Grčko-Rimske Imperije. ‚ak i u dvadesetom stoljeću, čovjek se nije u cjelosti oslobodio ovog sujevjernog vjerovanja.
4. Religija misticizma. Duhovno gladni svijet ovog doba je bio preplavljen rijekom mističkih kultova, novih i čudnih religija koje su prodirale s Istoka privlačeći svagdašnji svijet obećavajući individualno spasenje. Niže klase Grčko-Rimskog svijeta su brzo prihvatile ove religije. I one su učinile značajan doprinos pripremivši svijet za brzo širenje daleko naprednijih kršćanskih učenja koja su predočila veličanstveni koncept Božanstva zajedno s fascinantnom teologijom koja je inteligentno i uvjerljivo ponudila spasenje svima, čak i neukom ali duhovno gladnom prosječnom čovjeku ovog doba.

S pojavom religija misticizma, došao je kraj nacionalnim vjerovanjima i početak brojnih osobnih kultova. Sve ove mnogobrojne religije misticizma su bile obilježene slijedećim:

1. Nekim tajanstvenim predanjem, misterijom--po čemu su dobile ime. Ova misterija se po pravilu odnosila na pripovijed o životu, smrti i uskrsnuću nekog boga, kao što se može vidjeti u primjeru mitraizma, koji je u ovo doba bio suvremenik i takmac Pavlovom širećem kršćanskom kultu.
2. Misterije su bile nenacionalne i međurasne. Bile su osobne i bratinske, dajući poticaja religioznom bratstvu i brojnim sektaškim društvima.
3. Njihove službe su bile obilježene složenim ceremonijama prihvaćanja novih članova i impresivnim pričestima. Njihovi obredi i ritali su nekad znali biti jezivi i ogavni.
4. Ali unatoč naravi njihovih ceremonija ili stupnju njihove neumjerenosti, ove misterije su uvijek svojim odanicima obećavale spasenje, "izručenje od zla, preživljavanje smrti i trajni zivot u blaženim svjetovima koji čovjeka čekaju nakon ovog svijeta patnje i ropstva."

Ali pogrešno je poistovijetiti Isusova učenja s misterijama. Popularnost ovih misterija svjedoči o čovjekovoj težnji za nastavkom života, o stvarnoj gladi i žeđi za osobnom religijom i individualnom ispravnošću. Premda misterije nisu uspjele adekvatno zadovoljiti ove čežnje, one su stvorile uvjete za kasniju pojavu Isusa koji je u pravom smislu riječi svijetu donio kruh i vodu života.

Nastojeći izvući korist iz široke rasprostranjenosti boljih oblika religija misticizma, Pavao je uveo izvjesne promjene u Isusova učenja kako bi ih učinio prihvatljivijim većem broju potencijalnih obraćenika. Ali čak je i Pavlova kompromitacija Isusovih učenja (kršćanstvo) bila daleko bolja od najboljih misterija zahvaljujući slijedećim činjenicama:

1. Pavao je propovijedao moralno iskupljenje, etičko spasenje. Kršćanstvo je pokazalo put k novom životu; navijestilo je novi ideal. Pavao je odbacio magične rituale i ceremonijalne čarolije.
2. Kršćanstvo je predočilo religiju koja se uhvatila u koštac s pitanjem konačnog riješenja ljudskih problema, jer ne samo što je ponudilo spasenje od patnje pa čak i smrti, već je pored toga obećalo izručenje od grijeha praćeno primitkom ispravnog karaktera koji je obećavao vječno spasenje.
3. Misterije su počivale na mitovima. Kršćanstvo, predmet Pavlovih propovijedi, je počivalo na povijesnoj činjenici--darivanju Božjeg Sina Mihaela čovječanstvu.

Medju nežidovima, moralnost nije uvijek bila povezana bilo s filozofijom ili s religijom. Izvan Palestine, ljudi nisu ni pomišljali da su religiozni učitelji trebali voditi moralne zivote. Jevrejska religija, Isova ucenja i kasnije Pavaovo evoluirajuce kriscanstvo su bili prve Europske religije koje su se jednom rukom oslanjale na moral a drugom na etiku, zahtijevajuci da religionist obrate nesto paznje na oboje.

U takvom covjecjem narastaju, dominiranom nepotpunim sistemima filozofije i smetenom tako slozenim kultovima religija, Isus je rodjen u Palestini. I istom ovom narastaju, on je zatim dao svoje evandjelje licne religije--sinstvo s Bogom.

6. ŽIDOVSKA RELIGIJA

Krajem prvog stoljeća p.K., jeruzalemska religiozna misao je bila izložena snažnom i djelotvornom utjecaju grčkih kulturnih pa čak i filozofskih učenja. U dugoj borbi između istočnih i zapadnih škola židovske misli, Jeruzalem i ostatak Zapada i Istoka su općenito prihvatili zapadni židovski ili modificirani helenistički pogled. U Isusovo doba, Palestinom su preovladavala tri jezika: Svagdašnji svijet je govorio nekim dijalektom aramejskog; svećenici i rabini su govorili hebrejski; obrazovane klase i bolji sloj Židova je uopćeno govorio grčki. Rani prijevod židovskih spisa na grčki koji je ostvaren u Aleksandriji značajno je doprinijeo kasnijoj premoći grčkog krila židovske kulture i teologije. I zapisi kršćanskih učitelja su se uskoro pojavili na istom ovom jeziku. Preporod Judaizma datira od vremena kad su židovski spisi prevedeni na grčki. Bio je to vitalni utjecaj koji je kasnije uveliko odlučio o skretanju Pavlovog kršćanskog kulta prema Zapadu umjesto prema Istoku.

Premda su epikurejska učenja ispoljila vrlo malo utjecaja na vjerovanja heleniziranih Z`idova, na njih su značajno utjecale Platonova filozofija i stoičke doktrine samoodricanja. Na snažni prodor stoicizma ukazuje primjer "Četvrte Knjige o Makabejcima"; prodor platonske filozofije i stoičkih doktrina se može vidjeti u "Mudrosti Salomonovoj." Helenizirani Z`idovi su unijeli u židovske spise takvo alegoričko tumačenje da im nije bilo teško uskladiti židovsku teologiju s visoko cijenjenom aristotelskom filozofijom. Ali sve ovo je vodilo pogubnoj pometnji, sve dok se Filon iz Aleksandrije nije prihvatio ovih problema, nastojeći uskladiti i sistematizirati grčku filozofiju i židovsku teologiju i od njih načiniti kompaktan i dosljedan sustav religioznih učenja i radnji. I upravo ovaj kasniji spoj grčke filozofije i židovske teologije je preovladao Palestinom za Isusova života i rada, i on predstavlja temelj na kojem je Pavao izgradio svoj napredniji i prosvjetljeniji kršćanski kult.

Filon je bio veliki učitelj; poslije Mojsija na svijetu nije živio čovjek koji je ispoljio tako velik uticaj na etičku i religioznu misao Zapadnog svijeta. U pogledu spajanja boljih elemenata suvremenih sustava etičkih i religioznih učenja, među ljudima se može istaći slijedećih sedam izvanrednih učitelja: Sidarta, Mojsije, Zaratustra, Lao-Ce, Filon i Pavao.

Mnoge, premda ne sve, Filonove nedosljednosti koje su nastale kao rezultat njegovog nastojanja da spoji grčku mističku filozofiju i rimske stoičke doktrine s židovskom legalističkom teologijom, Pavao je prepoznao i mudro eliminirao iz svoje osnovne predkršćanske teologije. Filon je prokrčio put kako bi Pavao mogao punije obnoviti pojam Rajskog Trojstva koji je dugo vremena pritajeno postojao u židovskoj teologiji. U samo jednom pogledu Pavao nije uspio bilo održati korak s Filonom ili nadmašiti učenja ovog imućnog i obrazovanog aleksandrijskog Židova--u pogledu učenja o muci i smrti Isusovoj; Filon je poučavao izručenje od doktrine oproštenja koja je zahtijevala prolijevanje krvi. Jednako je moguće da je Filon, i to jasnije nego Pavao, naslutio stvarnost i prisutnost Misaonih Ispravljača. Ali Pavlovo učenje o istočnom grijehu, njegove doktrine o nasljednom grijehu, usađenom zlu i iskupljenju od njega, dijelomično vuku porijeklo iz mitraizma i teško da imaju zajedničkog bilo s židovskom teologijom, Filonovom filozofijom ili Isusovim učenjima. Neke faze Pavlovih učenja o istočnom grijehu vuku porijeklo od njega samoga.
Evanđelje po Ivanu--posljednja pripovijed o Isusovom zemaljskom životu--je upućeno Zapadnim narodima i uveliko iznosi svoju sadržinu u svjetlu gledišta kasnijih aleksandrijskih kršćana koji su bili priznavaoci Filonovih učenja.

Otprilike u Kristovo doba, u Aleksandriji je nastupio čudan preokret u osjećajima drugih naroda naspram Židova i iz ove negdašnje židovske utvrde, krenuo je žestok val progona koji se proširio do samog Rima, iz kojeg je zatim prognano više tisuća ljudi. Ali ova lažna propaganda nije dugo trajala; imperijalna vlada je uskoro zatim širom zemlje Židovima vratila oduzete privilegije.

Širom cijelog svijeta, gdje god ih je vodila bilo trgovina ili potlačenost, Židovi su se jednoglasno u svojim srcima okretali k svetom hramu u Jeruzalemu. Židovska teologija koja se nalazila na snazi u Jeruzalemu uspjela je preživjeti unatoč tome što su je određeni babilonski učitelji brzom intervencijom više puta morali spasiti od zaborava.

Čak dva i pol milijuna razasutih Židova se znalo sjatiti u Jeruzalem na proslavu svojih nacionalnih religioznih praznika. I unatoč teološkim i filozofskim razlikama koje su vladale između istočnih (babilonskih) i zapadnih (helenskih) židova, svi su se slagali po dva pitanja: da je Jeruzalem bio centar njihovog obožavanja i da su trebali nastaviti iščekivati dolazak Mesije.

7. ŽIDOVI I NEŽIDOVLJE

1. U vrijeme Isusovog zivota, Z`idovi su izgradili kristaliziranu predstavu svog postanka, povijesti i sudbine. Izgradili su neprobojan zid koji ih je dijelio od nežidovskog svijeta; promatrali su sve nežidovske radnje i običaje s puno prezira. Obožavali su slovo zakona i odavali se samozvanom obliku pravičnosti utemeljene na lažnom ponosu vlastitog porijekla. Formirali su predrasude veze uz dolazak obećanog Mesije i većinom promatrajući Mesiju kao dio svoje nacionale i rasne povijesti. Z`idovima ovog doba, židovska teologija je bila neopozivo definirana i zauvijek kristalizirana. Nisu bili u stanju pomiriti Isusova djela i učenja koja su ih pozivala na trpeljivost i ljubaznost sa svojim duboko uvriježenim negativnim stavom prema drugim narodima koje su bez razlike nazivali poganima. Iz generacije u generaciju, Z`idovi su njegovali odbojan stav prema spoljašnjem svijetu i ovaj je stav stajao na putu njihovom prihvaćanju Gospodinovih učenja o duhovnom bratstvu ljudi. Nisu bili voljni podijeliti Jahvu s nežidovima kao sebi jednakima i jednako tako nisu htjeli prihvatiti Sina Božjeg koji je poučavao takve nove i čudne doktrine.

Književnici, farizeji i svećenici su držali Z`idove u groznom ropstvu ritualizma i legalizma, ropstvu koje je bilo daleko stvarnije od ropstva koje je nametala Rimska politička vlast. Z`idovi Isusovog doba nisu jedino bili primorani pokoriti se zakona, već su jednako bili okovani ropskim zahtijevima tradicije, zahtijevima koji su zahvaćali i dominirali svaku domenu njihovog osobnog i društevnog života. Ovi detaljni zakoni koji su određivali način ponašanja progonili su i dominirali svakoj odanog židova i nije čudo što su se tako brzo odrekli osobe koja je pripadala njihovim redovima, a koja se usudila ismijati njihove dugo poštivane zakone društvenog ponašanja. Teško da su mogli s odobravanjem prihvatiti učenja osobe koja se bez oklijevanja sukobila s dogmama za koje su vjerovali da potječu od samog Oca Abrahama. Mojsije im je dao njihov zakon i oni nisu bili spremni na kompromis.
Tijekom prvog stoljeća p.K., nepisano tumačenje zakona od priznatih učitelja--književnika--je postalo višim autoritetom nego je bio sam pisani zakon. I upravo zahvaljujući tome, određene židovske religiozne vođe su lakše mogle pridobiti narod da se suprotstavi prihvaćanju novog evanđelja.

Zbog ovih okolnosti Z`idovi nisu bili u stanju ispuniti svoju božansku sudbinu koju su trebali ostvariti kao glasnici novog evanđelja religiozne i duhovne slobode . Nisu bili u stanju raskinuti okove tradicije. Jeremija je govorio o "zakonu koji će biti stavljen u čovjekovu dušu i upisan u njegovo srce." Ezekije je govorio o "novom duhu koji će živjeti u čovjekovom srcu," dok je autor Psalma molio da Bog "čisto srce stvori u njemu i obnovi duh postojni." Ali kad je židovska religija dobročinstva i pokornosti zakonu postala žrtvom stagnacije tradicionalističke inercije, religiozna evolucija je nastavila teći među Evropskim narodima.
I tako su različiti narodi bili pozvani kao nositelji napredujuće teologije, sustava učenja koji bio utjelovljenje grčke filozofije, rimskog zakona, židovske moralnosti i Pavlovog evanđelja osobne slobode utemeljenog na Isusovim učenjima.

Ispoljena moralnost Pavlovog kršćanskog kulta predstavlja židovsko obilježje. Židovi su promatrali povijest kao Božju providnost--Jahvino djelo. Grci su u ova nova učenja unijeli jasnije pojmove vječnog života. U pogledu teologije i filozofije, Pavlove doktrine su došle pod utjecaj ne samo Isusovih učenja već i Platona i Filona. Po etičnosti, nadahnula su ga ne samo Kristova već i stoička učenja.

Isusovo evanđelje, utjelovljeno u Pavlovom kultu antiohijskog kršćanstva, se pomiješalo sa slijedećim učenjima:

1. Filozofskim rasuđivanjem grčkih obraćenika koji su prihvatili Judaizam, uključujući i određene koncepte vječnog života.
2. Privlačnim učenjima suvremenih kultova misticizma, naročito mitraičke doktrine iskupljenja, okajanja i spasenja žrtvovanjem nekog boga.

3. Postojanom moralnošću postojeće židovske religije.

Mediteranska Rimska Imperija, Parijsko kraljevstvo i obliznji narodi su svi imali gruba i primitivna zemljopisna, astronomska i medicinska saznanja; i nije čudo što ih tako snažno dojmile ove nove i zapanjujuće izjave ovog Nazaretskog stolara. Ideje o opsjednutosti bilo dobrim ili zlim duhovima se nisu odnosile samo na ljudska bića, već se smatralo da je svaka stijena i svako drvo bilo opsjednuto duhovima. Bilo je to doba magije i svatko je smatrao čuda svakodnevnim pojavama.


8.RANIJI PISANI ZAPISI

Koliko god je to bilo moguće i ukoliko je dosljedno s našim dopuštenjima, nastojali smo iskoristiti i u određenoj mjeri koordinirati postojeće zapise o Isusovom životu na Urantiji. Premda smo imali na raspolaganju zapis apostola Andrije i premda nam je jako pomogao veliki broj nebeskih bića koja su bila na zemlji u vrijeme Michaelovog darivanja (naročito njegov Ispravljač koji je danas personaliziran), nastojali smo se koristiti takozvanim Evanđeljima po Matiji, Marku, Luci i Ivanu. Ovi izvodi iz Novog Zavjeta predstavljaju rezultate sljedećih okolnosti:

1. Evanđelje po Marku. Ivan Marko je napisao najraniji (s izuzetkom biljeski koje je ostavio Andrija), najkraci i najjednostavniji zapis Isusovig zivota. Predstavio je Gosposdina kao sluzitelja, covjeka medju ljudima. Iako je Marko bio mladic koji se cesto puta zadesio na mjestu desavanja prizora koje opisuje, njegov zapis je u stvarnosti Evandjelje prema Simunu Petru. On je rano stupio u vezu s Petrom, kasnije Pavlom. Mark je napisao svoj zapis na Petrovo poticanje i na usrdnu molbu crkve u Rimu. Znajući kao je Gospodin dosljedno odbijao zapisati svoja ucenja za svog zivota na zemlji i u tjelesnom oblicju, Marko je, kao i apostoli i drugi vodeci ucenici, oklijevao da ih zapise. Ali Petar je osjecao da je crkva u Rimu trebala trebala pomoc koju bi joj pruzila takva pripovijed, i Marko je pristao prihvatiti se njene pripreme. Napisao je mnoge zabiljeske prije Petrove smrti, 67. godine N.E., i u skladu s osnovnim crtama koje je Petar odobrio i koje je namjerio crkvi u Rimu, poceo pisanje svoga evandjelja uskoro nakon Petrove smrti. Evandjelje je zavrseno pred kraj 68. godine N.E. Zapis je je naknadno znacajno izmjenjen, brojni odlomci su izostavljeni, i nesto materijala je dodano kako bi nadomjestilo jednu petinu izvornog Evandjelja, koja je izgubljena prije nego je rukopis umnozen. Ovaj zapis prema Marku, zajedno s Andrijinim i Matijinim zabiljskama, je bio pisama osnova koja je posluzila svim kasnijim pripovijedanjima Evandjelja koja su nastojala predstaviti Isusov zivot i ucenja.

2. Evandjelje po Matiji. Ovo takozvano Evanđelje po Matijije predstavlja zapis Gospodinovog života koji je napisan radi prosvjetljenja židovskih kršćana. Autor ovog zapisa neprestano nastoji naglasiti kako je u Isusovom životu "izvršeno što je Gospodin rekao po proroku." Evanđelje po Matiji predstavlja Isusa kao Davidovog sina ukazujući na njegovo veliko poštovanje zakonu i proroka.

Apostol Matija nije napisao ovo Evanđelje. Njega je napisao učenik po imanu Izador koji se poslužio jedino Matijinim osobnim sjećanjem na ove događaje, kao i određenim zapisom Isusovih riječi koje je Matija zabilježio neposredno nakon Isusovog raspeća. Ovaj Matijin zapis je napisan u armejskom; Isador je pisao na grčkom. Izador nije imao loše namjere predstavivši Matiju kao autora. U ovo vrijeme vladao je običaj da učenici na ovaj način ukažu počast svojim učiteljima.

Matijin izvorni zapis je prepravljen i proširen 40. godine p.K., neposredno prije nego što će napustiti Jeruzalem da se posveti evangeličkom propovijedanju. Bio je to privatni zapis i posljednja kopija je uništena pri palenju sirijskog manastira 416. godine p.K.

Izador je pobjegao z Jeruzalema 70. godine p.K., nakon što su Titove vojske napale grad, sa sobom ponijevši u Pelu kopiju Matijinih rukopisa. 71. godine p.K., dok je živio u Peli, Izador je napisao Evanđeljelje po Matiji. On je također imao prve četiri petine Markove pripovijedi.

3. Evanđelje po Luki. Luka, doktor iz Antiohije u Fisidiji, koji nije imao židovsko porijeklo, Pavlov obraćenik koji je napisao dosta drugačiju priču Gospodinovog života. Počeo je slijediti Pavla i učiti o Isusovom životu i učenjima 47. godine p.K. Luka je u svojim zabilješkama očuvao dosta "milosti Gospodina Isusa Krista," dok je ove činjenice dobio od Pavla kao i drugih. Luka predstavlja Gospodina kao "prijatelja carinika i grešnika." Tek nakon Pavlove smrti sabrao je svoje brojne zabilješke u organizirano Evanđelje. Luka je pisao 82. godine na Ahaji. Planirao je napisati tri knjige o povijesti Krista i kršćanstva, ali je umro 90. godine p.K., neposredno prije završetka svog drugog zapisa, "Djela Apostolskih."

Kao materijal za pisanje Evanđelja, Luka je prvo koristio pripovijed Isusovog životu koju je čuo od Pavla. Evanđelje po Luki je stoga u neku ruku, Evanđelje po Pavlu. Ali Luka je koristio i druge izvore informacije. Ne samo što je govorio s velikim brojem ljudi koji su posvjedočili Isusov život, već je kod sebe imao i kopiju Evanđelja po Marku tj. prve četiri petine ovog materijala, kao i Izadorov zapis i kratku zabilješku vjernika po imenu Kedeš načinjenu 78. godine p.K. u Antiohiji. Luka je također imao unakaženu i dosta izmijenjenu kopiju određenih zabilješki koje su ukazivale na moguće djelo apostola Andrije.

4. Evanđelje po Ivanu. Evanđelje po Ivanu govori o većem dijelu Isusovog rada u Judeji i okolici Jeruzalema i ovaj materijal ne ulazi u sastav drugih zapisa. Ovo je takozvano Evanđelje po Zabedejevom sinu Ivanu i premda ga nije napisao sam Ivan, on mu je dao nadahnuće. Od prvog zapisa, ovaj je materijal više puta izmijenjen kako bi djelovao kao Ivanovo osobno djelo. Pri pisanju ovog zapisa, Ivan je imao i druga Evanđelja i mogao je uočiti nedostatak velikog dijela materijala; prema tome 101. godine p.K., ponukao je svog prijatelja Natana, grčkog židova iz Cezareje, da počne s pisanjem. Ivan je diktirao ovaj materijal prema sjećanju, vodeći se prema tri postojeća zapisa. Zabilješku koja je poznata kao "Prva Ivanova poslanica" Ivan je napisao kao popratno pismo radu koji je Natanije izvršavao prema njegovim uputama.

Svi ovi autori su zabilježili svoje iskrene predstave Isusa kojeg su bilo vidjeli, zapamtili ili o kojem su čuli i kao što su njihove predstave ovih dalekih događaja izmijenjene naknadnim prihvaćanjem Pavlove teologije kršćanstva. I ovi nesavršeni zapisi su bili dovoljeni da izmijene povijest Urantije kroz gotovo dvije tisuće godina.

5. [Izvršavajući svoj zadatak i vodeći se prema svojoj punomoći da preformuliram učenja i ispripovijedam radnje Isusa iz Nazareta, slobodno sam se koristio svim izvorima zapisa planetarne informacije. Moj glavni motiv je bio priprema zapisa koji trebaju prosvijetliti ne samo sadašnju generaciju, već koji također trebaju pomoći svim budućim generacijama. Iz velike mase informacije koja mi je bila na raspolaganju, izabrao sam ono što je bilo najprikladnije imajući u vidu ovu namjeru. Koliko god je to bilo moguće, koristio sam informaciju koju sam našao iz ljudskih izvora. Jedino kad to nije bilo moguće, pribjegao sam korištenju zabilješki nadljudskog porijekla. Kad god su ideje i pojmovi Isusovog života i učenja bili prihvatljivo iskazani od strane ljudskog uma, uvijek sam davao prednost takvim prividno ljudskim misaonim uzorcima. Iako sam nastojao uskladiti jezički izraz kako bi ga bolje prilagodio našem pojmu stvarnog značenja i istinskog smisla Gospodinovog života i učenja, koliko god je to bilo moguće, drzao sam se stvarnog ljudskog pojma i misaonog uzorka u svim mojim pripovijedima. Dobro znam da će se oni pojmovi koji su potekli od ljudskog uma pokazati prihvatljivijim i korisnijim svim drugim ljudskim umovima. Kada nisam bio u stanju naći neophodne pojmove u ljudskim zapisima ili izrazima, koristio sam sjećanja midvejera, moje vrste zemaljskih bića. I kad ovaj drugorazredni izvor informacije nije bio adekvatan, bez oklijevanja sam koristio nadplanetarne izvore informacije.

Sabrana sjećanja iz kojih sam pripremio ovu pripovijed Isusovog života i učenja--neovisno o sjećanju na zapis apostola Andrije--obuhvaća dragulje misli i nadmoćne ideje Isusovih učenja sakupljenih od strane više od dvije tisuće ljudskih bića koja su živjela na zemlji od Isusovog vremena pa sve do pisanja ovih otkrivenja ili pravilnije prepričavanja. Koristio sam se dozvolom da iznesem otkrivenje jedino u slučaju da ljudski zapisi i pojmovi nisu dali adekvatan misaoni uzorak. Nalog i dopuštenje za sastav ovog otkrivenja zabranjuju korištenje izvanljudskih izvora informacije ili izraza sve dok ne budem u stanju dokazati da nisam uspio naći neophodne pojmovne izraze u posve ljudsim izvorima.

Dok sam u suradnji s drugih jedanaest midvejera i pod nadzorom Melkizedeka iz zapisa, predstavio ovaj zapis u skladu s vlastitim shvaćanjem metoda djelotvorne organizacije i prema vlastitom izboru neposrednog načina izražavanja, svejedno većina ideja pa čak i neki djelotvorni izrazi koje sam upotrojebio, vuku porijeklo od umova mnogih rasa; ovi ljudi su živjeli na zemlji og generacija neposredno nakon Isusovog darovanja pa sve do onih koji još uvijek žive u vrijeme izvršenja ovog poduzeća. Moj rad se umnogome više sastojao od sabiranja i editiranja nego od stvarnog pisanja. Dajući prednost izvorima ljudskog porijekla, bez oklijevanja sam se poslužio ovim sakupljenim idejama i pojmovima koji su mi pomogli da stvorim najdjelotvorniju predstavu Isusovog života i da preformuliram njegova neusporediva učenja na način koji će djelovati najizražajnije i koji će voditi sveopćem unaprijeđenju karakterističnog načina izražavanja. U ime Bratstva Urantija Midvjera, s najvećom zahvalnošću priznajem dug svim izvorima zapisa i pojmova koji su korišteni pri slijedećoj definiciji Isusovog zemaljskog života.)

AKO ŽELIMO istaći nekoliko obilježja Božanstva, možemo navesti slijedeće:

1. Otac je samopostojeće "ja."
2. Sin je supostojeće "ja."
3. Duh je združeno-postojeće "ja."
4. Vrhovni je evolucijsko-iskustveno "ja."
5. Sedmostruki je samodistributivna božanstvenost.
6. Ultimni je transcendentalno-iskustveno "ja."
7. Apsolutni je egzistencijalno-iskustveno "ja."

Dok je Sedmostruki Bog prijeko potreban radi evolucijskog postignuća Vrhovnog, Vrhovni je jednako tako bitan radi kasnije pojave Ultimnog. I dualna prisutnost Vrhovnog i Ultimnog gradi osnovnu vezu između podapsolutnog i izvedenog Božanstva, kako se ova dva uzajamno nadopunjuju u procesu postignuća sudbine. U glavnom svemiru, oni zajednički tvore iskustveni most koji povezuje početke i svršetke cjelokupnog stvaralačkog rasta.

Stvaralački rast nema konca, ali uvijek rađa zadovoljstvom; beskrajnih je razmjera, ali uvijek obilježen onim časovima prolaznog postignuća cilja koji donose zadovoljstvo ličnosti i koji tako djelotvorno potiču i otvaraju nove pustolovine kozmičkog rasta, istraživanja svemira i postignuća Božanstva.

Dok je matematička domena opsjednuta kvalitativnim ograničenjima, ona svejedno pruža konačnom umu konceptualnu osnovu za razumijevanje beskonačnosti. Čak i prema shvaćanju konačnog uma, brojni niz nema konca. Koji god broj da zamislite, uvijek postoji veći. I uviđate da se na taj način primičemo gotovo samoj beskonačnosti jer koliko god puta ponovili ovu operaciju, svaki se broj uvijek može uvećati za jedno.

Istodobno, svaki beskonačni niz ima sumu i ova suma (koja je zapravo podsuma) pruža čovjeku, u okviru njegova doba i statusa, pravu radost postignuća cilja. No prije ili kasnije, isti taj čovjek počinje čeznuti za novim i višim ciljevima, i ovakve će se pustolovine koje služe čovjekovu rastu neprestano otvarati jedna za drugom u pravom času i u okviru kružnica vječnosti.

Jedno za drugim, svako kozmičko doba uvodi novu eru kozmičkog rasta i svako kozmičko doba predstavlja neposrednu sudbinu svih prethodnih stadija. Sama po sebi, Havona je savršena, premda je ograničena ovim savršenstvom; proširenjem u evolucijske nadsvemire, savršenstvo Havone nalazi ne samo kozmičku sudbinu već i oslobođenje od ograničenja predevolucijske sudbine.


1. VRIJEME I VJEČNOST

Kako bi stekao bolju kozmičku orijentaciju, čovjek treba postići naviše moguće razumijevanje načina na koji se Božanstvo odnosi prema kozmosu. Dok je narav apsolutnog Božanstva vječna, Bogovi se odnose prema vremenu kao iskustvu u vječnosti. U evolucijskim kozmosima, vječnost je vremenska neprekidnost--neprekidna sadašnjost.
Ako odluči činiti Očevu volju, ličnost smrtnog stvorenog bića može postići vječnost poistovijećenjem s unutarnjim duhom. Takvo se posvećenje volje svodi na spoznaju vječnosti-stvarnosti cilja. Ovo znači da je cilj stvorenog bića postigao nepromjenjivost u odnosu na tok događaja; drugim riječima, da kako vrijeme bude prolazilo, stvoreno biće neće promijeniti cilj. Milijun ili milijarda časova ne znače ništa. Broj više ne igra nikakvu ulogu u pogledu čovjekova cilja. Na taj način, volja stvorenog bića i Božja volja zajednički vode pojavi vječnih stvarnosti beskrajne zajednice između Božjeg duha i čovječje naravi u neprekidnoj službi Božje djece i njihovog Rajskog Oca.

Postoji direktna veza između zrelosti izvjesnog intelekta i jedinice kojom njegova svijest mjeri vrijeme. Jedinica za mjeru vremena može biti dan, godina ili dulji period, ali ovo je neminovan kriterij kojim čovjekovo svjesno "ja" ocjenjuje vrijednost životnih okolnosti i kojim poimajući intelekt mjeri i procjenjuje činjenice vremenske egzistencije.

Istodobno kako čovjekovo iskustvo usvaja sve dulju jedinicu za mjeru vremena, rađaju se iskustvo, mudrost i prosudba. Kako se ljudski um osvrće unatrag, on ocjenjuje prošla iskustva kako bi ih primijenio u sadašnjoj situaciji. Kako poseže prema budućnosti, um nastoji ocijeniti kako će se izvjesna djela odraziti na budućnost. I tako, oslanjajući se na oboje--iskustvo i mudrost--ljudska volja prosuđuje i odlučuje o sadašnjosti, temeljeći svoj plan djelovanja na prošlosti i budućnosti.

Kad čovjekovo razvijajuće "ja" postigne zrelost, prošlost i budućnost počinju zajednički osvjetljivati stvarno značenje sadašnjosti. Kako čovjekovo "ja" postiže sve višu zrelost, ono poseže za iskustvima iz sve dalje i dalje prošlosti, dok prognoze njegove mudrosti prodiru sve dublje i dublje u nepoznatu budućnost. I kako poimajuće "ja" poseže sve dalje u prošlost i budućnost, njegov sud sve manje ovisi o kratkotrajnoj sadašnjosti. Na taj se način čovjekove odluke i djela počinju oslobađati okova mijenjajuće sadašnjosti dok sve više počinju poprimati prošlo-budući značaj.

Strpljenje je odlika onih smrtnika koji imaju kratke jedinice za mjeru vremena; istinska zrelost nadilazi strpljenje uzdržljivošću koja proizlazi iz stvarnog razumijevanja.

Postati zreo znači živjeti intenzivnije u sadašnjosti istodobno izbjegavajući njena ograničenja. Dok počivaju na prošlom iskustvu, planovi zrelosti postaju stvarni u sadašnjosti na način koji uzvisuje vrijednosti budućnosti.

Jedinica koju nezrelost koristi kao mjeru vremena usmjerava značenje-vrijednost na sadašnjost, oduzimajući sadašnjosti njezin istinski odnos s nesadašnjim--prošlo-budućim. Jedinica koju zrelost koristi kao mjeru vremena ima takve proporcije da može obznaniti ravnopravan odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zahvaljujući čemu čovjekovo "ja" počinje uviđati cjelokupnost događaja, počinje promatrati krajolik vremena s uzvišene perspektive proširenih vidika, te vrlo vjerojatno počinje naslućivati vječni kontinuum bez početka i svršetka čije fragmente nazivamo vremenom.

Na razinama beskonačnog i apsolutnog, sadašnjost sadrži svu prošlost kao i svu budućnost. JA JESAM označava ne samo BIO SAM već i BIT ĆU. I ovo predstavlja naše najbolje shvaćanje vječnosti i vječnog.
Na apsolutnoj i vječnoj razini, potencijalna stvarnost je jednako smislena kao aktualna stvarnost. Jedino na konačnoj razini i jedino sa stanovišta vremensko-prostornih stvorenih bića, čini da između njih postoji tako velika razlika. U uspinjućem smrtnom biću koje je donijelo vječnu odluku Bog, koji je apsolutan, već vidi Rajskog finalistu. Ali zahvaljujući Misaonom Ispravljaču koji živi u čovjeku, Otac Svih nije ograničen u pogledu svijesti već može biti upoznat i može sudjelovati u svakoj vremenskoj borbi s problemima koje stvorena bića susreću pri usponu od životinjskih razina egzistencije do razina gdje počinju nalikovati Bogu.

2. SVEPRISUTNOST I POSVUDAŠNJOST

Nemojte zamijeniti posvudašnjost Božanstva s ultimnošću božanske sveprisutnosti. Prema volji Oca Svih--Vrhovni, Ultimni i Apsolutni nadopunjuju, koordiniraju i ujedinjuju njegovu vremensko-prostornu posvudašnjost i vremenski-prostorno-transcendentnu sveprisutnost s bezvremenom i bezprostornom univerzalnom i apsolutnom prisutnošću. I ne zaboravite da, dok posvudašnjost Božanstva često može biti povezana s prostorom, ona ne mora biti uslovljena vremenom.

Kao smrtna i morontijalna uspinjuća bića, vi ste sve više u stanju razaznati Boga zahvaljujući službi Sedmostrukog Boga. Idući kroz Havonu, otkrivate Vrhovnog Boga. Na Raju upoznajete Boga kao osobu, dok ga kao finalisti vremenom nastojite upoznati kao Ultimnog. Čini se da nakon što kao finalisti postignete Ultimnog, pred vama može stajati samo jedan put--potraga za Apsolutom. Kako je po svršetku vrhovnog i ultimnog uspona susreo Boga Oca, ni jedan finalista neće skrenuti s puta radi nesigurnosti koje prate postignuće Božanstva Apsoluta. Takvi će finalisti nesumnjivo vjerovati da čak i ako uspiju naći Boga Apsoluta, to će uvijek biti jedan te isti Bog--Rajski Otac koji se ispoljava na gotovo beskonačnim i univerzalnim razinama. Postignuće Boga u apsolutu nesumnjivo treba obznaniti Prvotnog Praroditelja cijelog kozmosa kao i Završnog Oca ličnosti.

Vrhovni Bog ne mora biti ispoljenje vremensko-prostorne sveprisutnosti Božanstva, no on je doslovno ispoljenje božanske posvudašnjosti. Između duhovne prisutnosti Stvoritelja i materijalnih ispoljenja tvorevine, vlada ogromna domena posvudašnjeg postanka--kozmička pojava evolucijskog Božanstva.

Ako se ikad dogodi da Vrhovni Bog preuzme neposrednu upravu nad svemirima vremena i prostora, uvjereni smo da će takva administrativna uprava Božanstva djelovati pod najvišom kontrolom Ultimnog. U takvom bi se slučaju Ultimni Bog ispoljio svemirima vremena kao transcendentalni Svemogući (Svesilni) koji u pogledu administrativnih djela Svemogućeg Vrhovnog posjeduje najvišu upravu koja nadilazi prostor i koja se tiče nadvremena.

Upravo kao što se mi sami pitamo i smrtni se um može zapitati: Ako je evolucija Vrhovnog Boga koja treba rezultirati administrativnom upravom nad velikim svemirom praćena sve većim ispoljenjima Ultimnog Boga, hoće li odgovarajuća pojava Ultimnog Boga u postuliranim svemirima vanjskog prostora biti praćena sličnim i uvećanim otkrivenjima Apsolutnog Boga? Uistinu ne znamo.

3. VREMENSKO-PROSTORNI ODNOSI

Sa stanovišta konačnog, Božanstvo može ujediniti vremensko-prostorna ispoljenja jedino zahvaljujući svojoj posvudašnjosti, kako vrijeme predstavlja niz pojedinačnih trenutaka, dok prostor predstavlja sistem povezanih točki. I vi, naposljetku, shvaćate vrijeme pomoću analize i prostor pomoću sinteze. Pomoću ujedinjujućeg uvida ličnosti, vi koordinirate i povezujete ova dva uzajamno različita koncepta. Od cijelog životinjskog svijeta, jedino čovjek posjeduje vremensko-prostorno razumijevanje. Zivotinjama, kretanje može imati značenje, no ono može imati vrijednost jedino stvorenom biću koje posjeduje ličnost.
Stvari su uvjetovane vremenom, no istina je bezvremena. Što više istine znate, to više istine jeste, i više prošlosti možete shvatiti i više budućnosti razumjeti.

3. Istina je inkonkusibilna -- zauvijek oslobođena svih prolaznih nestalnosti, premda nikad mrtva ili formalna, dok je uvijek živa i prilagodljiva--blistavo živa. No kada istina postane povezana s činjenicom, tada i vrijeme i prostor počinju uvjetovati njena značenja i usklađivati njene vrijednosti. Kada takve stvarnosti istine postanu pridružene činjeniciama, one postaju koncepti i kao takve moju prećiu domenu relativnih kozmičkim stvarnosti.
Povezivanje apsolutne i vječne istine Stvoritelja s činjeničnim iskustvom konačnog i vremenskog bića, vodi pojavi nove i javljajuće vrijednosti Vrhovnog. Koncept Vrhovnog bitan je kako bi se postigla koordinacija između božanskog i nepromjenjivog svijeta na visini i nižeg konačnog i mijenjajućeg svijeta. Od svih neapsolutnih stvari, prostor je
najbiliži apsolutnom statusu. Prostor je očigledno apsolutno ultiman. Stvarna teškoća na koju nailazimu pri nastojanju da razumijemo prostor na materijalnim razinama proizlazi iz činjenica da, dok materijala tijela postoje u prostoru, prostor postoji u istim ovim materijalnim tijelima. Dok je dosta toga sto se tiče prostora apsolutnom to ne znači da je prostor apsolutan.
Možda ćete lakše moći shvatiti prostorne odnose ako si predočite da, relativno govoreći, prostor predsatvlja posljednje obilježje svih materijalnih tijela. Stoga, kad se tijelo kreće kroz prostor, ono sa sobom nosi sva svoja prostorna svojstva, čak i prostor u sastavu takvog pokretnog tijela.

Svi uzorci stvarnosti zauzimaju prostor na materijalnim razinama, no uzorci duha postoje jedino u odnosu na prostor; oni ne zauzimaju prostor, ne istišču prostor i ne sadrže prostor. No s našeg stanovišta, osnova zagonetka prostora tiče se idejnog uzorka. Kad je riječ o umnoj domeni, susrećmo brojne zagonetke. Da li uzorak--stvarnost--izvjesne ideje zauzima prostor? To nam uistinu nije poznato, premda smo sigurni da idejni uzorak ne sadrži prostor. No teško da se može tvrditi da ono što je nematerijalno uvijek mora biti bezprostorno.

4. PRIMARNA I SEKUNDARNA UZROČNOST

Mnoge teološke teškoće i metafizičke dileme materijalnog čovjeka proizlaze iz neispravnosti čovjekovog shvaćanja mjesta ličnosti Božanstva te posljedice ove greške: toga da čovjek pridaje neskonačna i apsolutna svojstva podređenim Božanstvima i evolucijskom Božanstvu. Ne smijete zaboraviti da, dok uisitnu postoji Prvi Uzrok, postoji i ogroman broj uzajamno jednakih i podređenih uzroka, kako asocijativnim tako i sekundarnih.
Osnova razlika između prvih uzroka i drugih uzroka počiva u tome što prvi uzroci proizvode izvorne učinke koji se ne prenose kao nasljedni faktori bilo čega što je izvedeno iz apriorne uzročnosti. Sekundarni uzroci stvaraju učinke koji uvijek ispoljavaju nasljedna svojstva izvedena iz drugih i apriornih uzročnosti.
Čisto statički potencijal koji počiva u Bezuvjetnom Apsolutu reagira na one uzročnosti Božanstva Apsoluta koje su nastale kao reaultat djelovanja Rajskog Trojstva. U prosutnosti Univerzalnog Apsoluta, ovi statički potencijali koji su napunjeni uzročnošću postaju aktivni i reagiraju na utjecaj izvjesnih transcendentalnih utjecaja čije reakcije rezultiraju iz prenošenja ovih aktiviranih potencijala na status istinskih kozmičkih mogućosti za ravoj, aktualiziranih sposobnosti za rast. Na temelju takvih sazrijelih potencijala, stvoritelji i upravitelji velikog svemira mogu izvesti beskrajnu dramu kozmičke evolucije.

Uzročnost, neovisno o egzistencijalima, ima trostruku narav u svojoj osnovnoj građi. Kako djeluje u ovom kozmičkom dobu i u pogledu konačne razine sedam nadsvemira, može se zamisliti kao:

1. Aktivacija statičkih potencijala. Utemeljenje sudbine Univerzalnog Apsoluta djelima Božanstva Apsoluta, djelujući u sastavu i na temelju Bezuvjetnog Apsluta i kao posljedica naloga koje donosi slobodna volja Rajskog Trojstva.

2. Pojava kozmičkih sposobnosti. Ona podrazumijeva preobražaj nediferenciranih potencijala u odvojene i definirane planove, što predstavlja čin Ultimnosti Božanstva te mnogostrukih utjecaja trenscendentalne razine. Takva djela predstavljaju savršen nagovještaj budućih potreba cijelog glavnog svemira. Upravno u vezi s ovim procesom odvajanja potencijala, postojanje Arhitekata Glavnog Svemira predstavlja istinsko utjelovaljenje koncepta Božanstva svemira. Čini se da su njihovi planovi do izvjesne mjere ultimno prostorno ograničeni konceptualnim obodom glavnog svemira, no kao planovi nisu na druge načine uvjetovani bilo vremenom ili prostorom.

3. Stvaranje i evolucija kozmičkih aktualnosti. Na temeljima kozmosa napunjenog sposobno-proizvodnom prisutnošću Ultimnosti Božanstva, Vrhovni Stvoritelji nastoje proizvesti vremenske preobražaje sazrelih potencijala u iskustvene aktualnosti. U okviru glavnog svemira, cjelokupna aktualizacija potencijalne stvarnosti je ograničena ultimnom sposobnošću za razvoj, te je vremski-prostorno utjetovana završnim stadijima javljanja. Aktualno i u kozmičkom smislu, Rajski Sinovi Stvoritelji su preobražajni stvoritelji. No ovo ni na koji način ne znači da je čovjek u krivu kad ih promatra kao stvoritelje; sa stanovišta konačnog, oni uistinu imaju i koriste stavaralačke sposobnosti.

5. SVEMOĆ I SUPOSTOJANJE


Svemoća Božanstva ne znači da ono ima moć da učini nemoguće. U vremensko-prostornom okviru i promatrano s intelektualnog stanovišta smrtničkog razumijevanja, čak ni beskonačni Bog ne može stvoriti četvrtastu kružnicu ili proizvesti zlo koje je u biti dobro. Bog ne može učini nešto što mu ne naliči. Takva proturiječnost filozofskih ideja označava nepostojanje i njome se ništa ne može stvoriti. Osobina ličnosti ne može istodobno nalikovati i nenalikovati Bogu. Mogućnost supostojanja predsatvlja bitno svojstvo božanske moći. I sve ovo proizlazi iz činjenice da pored toga što svemoć proizvodi stvari koje imaju narav, ona isto tako stvara narav svih stvari i bića.

Iz početka, Bog sve čini sam, no kako se kao posljedica volje i naloga Beskonačnosti počinje razvijati panorama vječnosti, postaje sve jasnije da stvorena bića uključujući i samog čovjeka, trebaju postati Božjim suradnicima u procesu ostvarenja krajnosti sudbine. I ovo je istina čak i za života u ljudskom obličju; kad čovjek i Bog postanu suradnici, ne postoje ograničenja nad budućim mogućnostima takve suradnje. Nakon što čovjek shvati da je Otac Svih njegov suradnik u procesu vječnog napredovanja, nakon što postigne spoj s unutarnjom prisutnošću Oca, čovjek se u duhu oslobađa okova vremena i u svojoj potrazi za Ocem Svih počinje ići stazom vječnog napredka.

Smrtnička se svijest kreće od činjenice k značenju a zatim k vrijednosti. Stvoriteljeva se svijest kreće od misli-vrijednosti, kroz riječ-značenje, do činjenice djelovanja. I Bog uvijek mora aktivno slamati mrtvu točku bezuvjetnog jedinstva koja je bitno svojstvo egzistencijalne beskonačnosti. Božanstvo uvijek mora obezbijediti svemir koji služi kao uzorak stvaranju drugih svemira, kao i savršene ličnosti i izvornu istinu, ljepotu i dobrotu kojima će stremiti sve podbožanske tvorevine. Bog uvijek prvo mora naći čovjeka kako bi čovjek zatim mogao naći Boga. Uvijek prvo mora postojati Otac Svih kako bi zatim moglo postojati sveopće sinstvo a potom sveopće bratstvo.

6. SVEMOĆ I SVESTVORITELJSTVO

Bog je istinski svemoguć, no on nije svestvoritelj--on nije sam učinio sve što je učinjeno. Svemoć obuhvaća potencijalnu moć Svemogućeg Vrhovnog i Vrhovnog Bića, no voljna djela Vrhovnog Boga ne predstavljaju osobna djela Beskonačnog Boga.

Zagovarati ideju svestvoriteljstva izvornog Božanstva znači oduzeti prava gotovo milijuna Rajskih Sinova Stvoritelja, da ne govorimo o neborjenom mnoštvu različitih drugih redova suradničkih stvaralačkih pomoćika. U cijelom svemiru postoji samo jedan neuzrokovan Uzrok. Svi su drugi uzroci izvodi ovog jednog Prvog Velikog Izvora i Centra. I ova filozofija ni u najmanjem ne narušava slobodnu volju nebrojene djece Božanstva koja su razasuta širom prostranog svemira.

U lokalnom okviru, može se činiti da volja djeluje kao neuzrokovani uzrok, no ona nepogrešivo ispoljava nasljedne faktore koji uspostavljaju odnos s jedinstvenim, izvornim i apsolutnim Prvim Izvorima.

Sva volja je relativna. U izvornom smislu, jedino Otac-JA JESAM posjeduje krajnost volje; u apsolutnom smislu, jedino Otac, Sin i Duh ispoljavaju povlastice volje koje nisu uvjetovane vremenom i ograničene prostorom. Smrtni čovjek je obdaren slobodnom voljom, moću izbora, i premda takav izbor nije apsolutan, on je svejedno relativno krajnji na konačnoj razini i u pogledu sudbine izborne ličnosti.

Na bilo kojoj razini izuzev apsolutne, volja susreće ograničenja koja počivaju u samoj ličnosti koja se koristi sposobnošću izbora. Čovjek ne može odabrati izvan dometa onog što mu je dostupno. On ne može, na primjer, odabrati da bude nešto drugo nego ljudsko biće, izuzev što može izabrati da postane nešto više nego čovjek; on može odabrati da krene na put smrtničkog uspona, no ovo je slučaj radi toga što se u ovom slučaju ljudski izbor i božja volja podudaraju. I ono što sin odabire a Otac želi mora biti ostvareno.

U toku smrtničkog života, stalno se otvaraju i zatvaraju mogućnosti za različite načine djelovanja i u periodu kad se otvaraju mogućosti izbora, ljudska ličnost neprestano donosi odluke između mnogobrojnih načina djelovanja. Vremenska volja je povezana s vremenom, i kako bi stekla priliku za izražaj, ona mora sačekati na pravi čas. Duhovna volja je počela doživljavati okus slobode od okova vremena, kako je djelomično izbjegla vremenskom slijedu, i ovo je slučaj radi toga što se duhovna volja poistovjećuje s Božjom voljom.
Volja, čin izbora, mora djelovati u sastavu kozmičkog okvira koji je aktualiziran kao posljedica višeg i ranijeg izbora. Cjelokupni domet ljudske volje je strogo ograničen konačnošću, izuzev u jednom slučaju: Kada čovjek odabire da nađe Boga i da mu postane nalik, takav je izbor nadkonačan; jedino vječnost može pokazati da li je takav izbor nadapsonitan.

Prepoznati svemoć Božanstvna znači uživati sigurnost vlastitog iskustva kozmičkog državljanstva, posjedovati uvjerenje u bezbjednost dugačkog putovanja prema Raju. No prihvatiti neistinitost svestvoriteljstva znači pihvatiti kolosalnu zabludu Panteizma.

7. SVEZNANJE I PREDESTINACIJA

U velikom svemiru, djelovanje volje Stvoritelja i volje stvorenog bića operira u okviru ograničenja i u skladu s mogućnostima koje uspostavljaju Glavni Arhitekti. Međutim, ovo predodređenje takvih maksimalnih ograničenja ni u najmanjem ne premošćuje suvrenitet volje stvorenog bića u sastavu ovih ograničenja. Ni ultimno predznanje--puna prilika za donošnje cjelokupnog konačnog izbora--ne predstavlja poništenje konačne volje. Zrelo i dalekovido ljudsko biće može biti u stanju s najvišom preciznošću predvidjeti odluke nekog mlađeg suradnika, no ovo predznanje ni u najmanjem ne oduzima slobodu i istinitost same takve odluke. Bogovi su mudro ograničili raspon djelovanja nezrele volje, no u okviru tako označenih granica, ova je volje svejedno istinska.

Čak i vrhovno usklađenje sveg prošlog, sadašnjeg i budućeg izbora ne poništitava autentičnost takvih izbora. Ono prije ukazuje na predodređeni pravac kozmičkog djelovanja i nagovještava predznanje onih voljnih bića koja eventualno mogu odlučiti da doprinesu dijelove iskustvene aktualizacije cijeloj stvarnosti.

Greška koju je moguće počiniti pri konačnom izboru ograničena je vremenom i prostorom. Ona može postojati jedino u vremenu i jedino u sastavu evoluirajuće prisutnosti Vrhovnog Bića. Tako pogrešan izbor je moguć u vremenu i označava (osim nepostounosti Vrhovnog) da nezrela stvorena bića moraju biti obdarena izvjesnim opsegom izbora kako bi bila u stanju uživati kozmičko napredovanje tako što će slobodnom voljom uspostavljati kontakt sa stvarnošću. Grijeh u sastavu prostora koji je ograničen vremenom jasno dokazuje vremensku slobodu--čak i samodopuštenje--konačne volje. Grijeh zorno prikazuje nezrelost bića koje je zaslijepljeno slobodom relativno suvremene volje ličnosti, a koje u isto vrijeme ne uspijeva spoznati odgovornosti i dužnosti kozmičkog državljanstva.
Nitkovluk u konačnim domenama otkriva prolaznu stvarnost cjelokupnog bitka koji nije poistovjećen s Bogom. Jedino postovjećujući se s Bogom, stvoreno biće postaje istinski stvarno u svemirima. Konačna ličnost nije samostvorena, no u sastavu nadkozmičkog izbornog okvira, ona sama kroji svoju sudbinu.
Zahvaljujući darivanju života, materijalno-energetski sistemi postižu sposobnost samoproduženja, samoumnoženja i samoprilagođnja. Darivanje ličnosti pruža živim organizmima daljnje povlastice samoopredjeljenja, samoevolucije i samopoistovjećenja s duhom Božanstva putem spajanja s istim.
Podlične žive stvari indiciraju energiju-materiju koju aktivira um, prvo u vidu fizičkih kontrolera, a zatim u djelovanju pomoćnih duhova uma. Čovjek prima ličnost od Oca i zahvaljujući ovom obdarenju, živi sistem prima jedinstvene povlastice izbora. No ako ličnost ima povlasticu da se poistovjeti sa stvarnošću zahvaljujući izboru slobodne volje, i ako se tu radi o istinskom i slobodnom izboru, onda se toj evoluirajućoj ličnosti mora pružiti prilika za samopometnju, samoporemećenje i samouništenje. Kako bi evoluirajuća ličnost mogla biti istinski slobodna pri korištenju svoje konačne volja, ona mora imati mogućnost za kozmičko samouništenje.
Velika sigurnost stoga počiva u ograničenju izbora koji se pruža ličnostima nižih razina egzistencije. Kako se biće uspinje svemirima, otvaraju se sve veće mogućnosti izbora; izbor se vremenom približava slobodi nakon što se uspinjuća ličnost približi statusu božanstvenosti, vrhovnosti posvećenja kozmičkim ciljevima, upotpunjenja postignuća kozmičke mudrosti, i krajnosti poistivjećenja volje stvorenog bića s voljom i putem Boga.

8. KONTROLA I NADKONTROLA

U vremensko-prostornim tvorevinama, slobodna volja je omeđena sponama i ograničenjima. Evolucija smrtničkog života je isprva mehanička, zatim aktivirana umom, a potom (nakon darivanja ličnosti) njome može početi upravljati duh. Erganska evolucija na nasljenim svjetovima fizičke je ograničena potencijalima izvornih implantacija fizičkog života koje su izveli Prijenosnici Zivota.

Smrtnički čovjek je stroj, živi stroj; njegovo korijenje istinski zadire u fizički svijet energije. Mnoge ljudske reakcije imaju čisto mehaničűu narav; velik dio života nalikuje stroju. No čovjek, mehanizam, predstavlja daleko više nego samo stroj; on je obdaren umom i u njemu živi duh; i premda u toku svog materijalngo života on ne može izbjeći kemijskom i električnom mehanizmu svog života, on može sve naučiti sve bolje vladati ovim strojem fizičkog života i potčiniti ga odlukama mudrosti iskustva tako što će posvetiti ljudski um izvršenju duhovnih poriva unutarnjeg Misaonog Ispravljača.

Dok mehanizam ograničava, duh oslobađa, djelovanje volje. Nesavršen izbor koji ne počiva pod upravom mehanizma, koji se nije poistovjetio s duhom, opasam je nepostojan. Mehanička dominacija osigurava stabilnost na štetu napretka; ujedinjenje s duhom oslobađa izbor od fizičke razine i istodobno osigurava božansku stabilnost koju donosi povišen kozmički uvid i uvećano kozmičko razumijevanje.

Velika opasnost opsjeda stvoreno biće koje, postigavši oslobođenje od okova životnog mehanizma, ne uspije nadoknaditi ovaj gubitak stabilnosti tako što će postići skladnu i djelotvornu zajednicu s duhom. Nakon što se relativno oslobodi mehaničke stabilnosti, sloboda stvorenog bića može pokušati postići samooslobođenje neovisno o značajnijem poistovjećenju s duhom.

Radi cjelokupnog principa biološke evolucije, primitivni čovjek se ne može pojaviti na naseljenom svijetu obdaren značajnom mjerom samoobuzdanja. Radi toga, isti stvaralački plan koji je uzrokovao evoluciju, pruža ta spoljašnja sredstva obuzdanja vremena i prostora, gladi i straha, koja djelotvorno ograničavaju podduhovni opseg izbora tako nerazvijenih stvorenih bića. Kako čovječji um uspijeva prekoračiti sve teže prepreke, isti ovaj stvaralački plan stvara uvjete za polagano uvećanje rasnog nasljeđa teško stečene iskustvene mudrosti--drugim riječima, uspostavlja ravnotežu između sve slabijih spoljašnjih ograničenja i sve viših unutarnjih obuzdanja. Sporost evolucije--ljudskog kulturnog napretka--pruža svjedočanstvo djelotvornosti te kočnice--materijalne inercije--koja tako djelotvorno usporava opasnu brzinu napretka. Samo vrijeme tako ublažava i neutralizira potencijalno smrtonosne rezultate preuranjenog oslobođenja ljudskog djelovanja od bližih ograničenja. Jer prilikom prebrzog napretka kulture, u slučajevima gdje materijalno dostignuće preteče evoluciju obožavalačke mudrosti, civilizacija u sebi nosi retrogresivno sjeme; i ako im uvećanje iskustvene mudrosti ne pruži snagu i potrporu, takva će ljudska društva izgubiti visoke premda prerano stečene razine postignuća i "tamno doba" međuvlađa mudrosti pružit će svjedočanstvo neumoljivoj potrebi da se uspostavi izgubljena ravnoteža između samooslobođenja i samoobuzdanja.
Kaligastijin se nitkovluk sastoji u tome što je nastojao obići komponentu vremena koja upravlja naprednim ljudskim oslobođenjem--proizvoljno uništenje obuzdavajućih prepreka, prepreka koje smrtnički umovi toga vremena još uvijek nisu bili iskustveno prevazišli.

Um koji je u stanju djelomično premostiti vrijeme i prostor samim ovim činom dokazuje da posjeduje sjeme mudrosti koje je u stanju djelotvorno služiti u zajednici s prevaziđenom preprekom obuzdanja.

Lucifer je istodobno nastojao poremetiti upravu vremena koja obuzda prerano postignuće izvjesnih sloboda u lokalnom sistemu. Lokalni sistem koji je stabiliziran u svjetlu i životu iskustveno je postigao stanovišta i uvide koji su omogućili djelovanje mnogih vještina koje bi se pokazale razdornim i destruktivnim da su uvedene za ranijih stadija istog tog svijeta.

Kako se čovjek oslobađa okova straha, kako svojim strojevima povezuje kontinente, i kako svojim zapisima povezuje generacije i stoljeća, on mora postaviti na mjesto svakog prevaziđenog obuzdanja novo i dobrovoljno obuzdanje koje nalažu moralne odluke sve šire ljudske vizije. Ova samonametnuta obuzdanja istodobno predstavljaju najsnažnije i najkrhkije komponente ljudske civilizacije--koncepte pravde i ideale bratstva. Čovjek čak postaje vrijedan obuzdavajućeg ruha milosrđa kad se usuđuje voljeti svoje bližnje, dok postiže početke duhovnog bratstva svakom prilikom kad se prema njima odluči odnositi onako kako bi sam očekivao da se drugi odnose prema njemu, čak i onako kako misli da bi se Bog prema njima odnosio.

Automatsko reagiranje svemira u kozmosu stabilno je i u izvjesnom smislu čak i trajno. Ličnost koja zna Boga i želi činiti njegovu volju, koja posjeduje uvid duha, božanski je stabilna i vječno postojeća. Čovjekova se najveća kozmička pustolovina sastoji u prijelazu njegovog smrtničkog uma od stabilnosti mehaničke statike do božanstvenosti duhovne dinamke, i on postiže ovaj preobražaj silom i postojanošću odluka svoje ličnosti, u svakoj životnoj situaciji izjavljujući, "Moja je volja da bude tvoja volja."

9. KOZMIČKI MEHANIZMI

Zajednički, vrijeme i prostor tvore mehanizam glavnog svemira. Oni su sredstva kojima konačna stvorena bića mogu postojati u kozmosu istodobno s Beskonačnim. Vrijeme i prostor djelotvorno izliraju konačna bića od apsolutnih razina. No ova izolirajuća sredstva bez kojih smrtnici ne bi mogli postojati, izravno graniče raspon konačnog djelovanja. Premda bez njih, stvorena bića ne bi bila u stanju djelovati, ona značajno oragničavaju djela svakog stvorenog bića.

Mehanizmi koje proizvode viši umovi oslobađaju njihove stvaralačke izvore, dok do izvjesnog stupnja neminovno ograničavaju djelovanje svih podređenih inteligencija. Kozmičkim stvorenjima, ova ograničenja postaju jasno uočljiva u vidu mehanizama koji vladaju u svemirima. Čovjekova volja nije posve slobodna; izvjesna ograničenja sužavaju raspon njegovog odabira, premda je u okviru ovog odabira čovjekova volja relativno suverena.
Životni mehanizam smrtničke ličnosti--ljudsko tijelo--predstavlja proizvod nadsmrtničke stvaralačke zamisli; sam čovjek ga stoga nikad neće moći u cjelosti kontrolirati. Jedino kada uspinjući čovjek, nakon što bude spojen s Ispravljačem, sam stvori mehanizam kojim će postići izražaj ličnosti, on će postići savršenu kontrolu ovog mehanizma.
Veliki svemir predstavlja mehanizam kao i organizam--kako je i mehanički i živ--živi mehanizam kojeg pokreće Vrhovni Um, koji se usklađuje s Vrhovnim Duhom i koji postiže izražaj na najvišim razinama ujedinjenja moći i ličnosti u vidu Vrhovnog Bića. Zanijekati postojanje mehanizma konačne tvorevine znači zanijekati činjenicu i potcijeniti stvarnost. Mehanizmi su proizvod uma, oni su
stvaralački um koji djeluje kako u sastavu tako i iznad kozmičkih potencijala. Mehanizmi predstavljaju utvrđene kristalizacije misli Stvoritelja i uvijek djeluju u skladu s konceptom slobodne volje od koje su potekli. No svrsishodnost izvjesnog mehanizma počiva u njegovom porijeklu a ne u njegovom djelovanju.
Nemojte misliti da ovi mehanizmi graniče djelovanje Božanstva; prije je istina da upravo zahvaljujući njima, Božanstvo može postići jednu fazu vječnog izražaja. Osnovni kozmički mehanizmi nastaju kao odgovor na apsolutnu volju Prvog Izvora i Centra i stoga moraju vječno djelovati u savršenom skladu s planom Beskonačnog; oni zaista predstavljaju uzorke samog tog plana koji nisu voljne naravi.

Do izvjesne mjere razumijemo metodu usklađenja Rajskog mehanizma s ličnosti Vječnog Sina; ona proizlazi iz djelovanja ZdruženogČinitelja. Isto tako, teoretski nagađamo način djelovanja Univerzalnog Apsoluta u odnosu na teoretske mehanizme Bezuvjetnog i potencijalnu osobu Apsolutnog Božanstva. No u evoluirajućim Božanstvima Vrhovnog i Ultimnog, opažamo da se izvesne bezlične faze stvarno ujedinjuju s njihovim voljnim protuparovima, čime evoluira novi odnos između uzorka i osobe.

U vječnosti prošlosti, Otac i Sin su našli jedinstvo u zajedničkom izražaju Beskonačnog Duha. Ako u vrčnosti budućnosti Sinovi Stvoritelji i Stvaralački Duhovi lokalnih svemira vremena i prostora postignu stvaralačko jedinstvo u domenama spoljašnjeg prostora, što će proizaći iz njihove zajednice i postati združeni izražaj njihovih božanskih naravi? Može biti da ćemo biti svjedoci dotada neotkrivenog ispoljenja Ultimnog Božanstva, novi oblik visokog administrativnog upravitelja. Takva bića mogu posjedovati visoke povlastice ličnosti kako će u njima biti ujedinjen lični Stvoritelj, bezlični Stvaralački Duh, iskustvo smrtnog stvorenog bića, te sve viša personifikacija Božanske Služiteljice. Takva bi bića mogla biti ultimna kako će njima biti postignuto ujedinjenje lične i bezlične stvarnosti, dok će istodobno spajati iskustva Stvoritelja i stvorenog bića. Kakva god bila svojstva takvih trećih ličnosti ovih mogućih operativnih trojstava tvorevina spoljašnjeg prostora, oni će se djelomično odnositi prema svojim Stvaralačkim Očevima i svojim Stvaralačkim Majkama na isti način na koji se Beskonačni Duh odnosi prema Ocu Svih i Vječnom Sinu.

Vrhovni Bog predstavlja personifikaciju cjelokupnog kozmičkog iskustva, usredotočenje sve konačne evolucije, maksimalno uvećanje sve stvarnosti stvorenog bića, dovršenje kozmičke mudrosti, utjelovljenje skladnih ljepota vremenskih galaksija, istinu kozmičkih značenja uma i dobrotu vrhovnih vrijednosti duha. I u vječnoj budućnosti, Vrhovni Bog treba ujediniti i povezati ove mnogostruke konačne različitosti u jednu smislenu iskustvenu cjelinu, upravo kao što ovog časa na apsolutnim razinama egzistencijalno ujedinjene u Rajskom Trojstvu.


10. ULOGE PROVIDNOSTI

Providnost ne znači da je Bog unaprijed za nas o svemu odlučio. Bog nas suviše voli kako bi mogao takvo što učiniti, jer ti bi bilo jednako kozmičkoj tiraniji. Čovjek uistinu ima relativnu moći odabira. Isto tako, božanska ljubav nije kratkovida briga koja bi razmazila čovječju djecu pretjerano im ugađajući.

Otac, Sin i Duh--kao Trojstvo--nisu Svemoćni Vrhovni, premda se vrhovnost Svemogućeg bez njih nikad ne bi mogla ispoljiti. U svom razvoju, Svemogući se usredotočuje na Apsolute aktualnosti dok se zasniva na Apsolutima potencijalnosti. Međutim, uloge Svemogućeg Vrhovnog odnose se na djlovanje Rajskog Trojstva.

Stoga se čini da se u Vrhovnom Biću djelomično ujedinjuju sve faze kozmičke aktivnosti ličnošću istog ovog iskustvenog Božanstva. Kad, stoga, želimo promatrati Trojstvo kao jednog Boga i ako ograničimo ovaj koncept na trenutno veliki svemir u njegovom sadašnjem poznatom i organiziranom okviru, možemo otkriti da evoluirajuće Vrhovno Biće predstavlja dolomično predočenje Rajskog Trojstva. I dalje može ustanoviti da ovo Vrhovno Biće evoluira kao sinteza ličnosti koja povezuje konačnu materiju, um i duh velikog svemira.

Bogovi imaju svojstva dok Trojstvo ima uloge i poput Trojstva, providnost predstavlja ulogu koja se sastoji od naduprave svemirom nad svemirima koja nije lična, a koja se proteže od evolucijskih razina Sedmostrukog ujedinjujući se u moći Svemogućeg sve više, do transcendentnih razina Ultimnosti Božanstva.

Bog voli svako stvoreno biće kao svoje djete, i ta se ljubav pruža zakrilje svakom biću cijelog vremena i prostora. Providnost djeluje u odnosu na cijelo i tiče se djelovanja bilo kojeg stvorenog bića kako se to djelovanje odnosi naspram cijelom. Mjera do koje providnost intervenira u životu izvjesnog bića ukazuje na značaj djelovanja tog bića u pogledu evolucijskog rasta neke cjlokupne jedinke; ta cjelokupna jedinka može biti cijela rasa, cijal nacija, cijeli planet ili čak cijela viša cjelokupnost. Značaj uloge stvorenog bića predstavlja to što podstiče djelovanje providencije, a značaj samog tog stvorenog bića ili osobe.

Unatoč tome, kao osoba Otac se uvijek može očinski uplesti u tok kozmičkih događaja u skladu s Božjom voljom, u suglasnosti s Božjom mudrošću i vođen motivacijom Božje ljubavi.

No ono što čovjek naziva providnošću, vrlo često predstavlja proizvod njegove mašte, povoljan premda slučajan splet okolnosti. U konačnoj domeni kozmičke egzistencije, međutim, postoji stvarna i javljajuća providnost, istinsko i aktualizirajuće usklađenje energija prostora, kretnji vremena, misli intelekta, ideala karaktera, žudnji duhovne naravi i svrsishodnih voljnih djela evoluirajućih ličnosti. Okolnosti materijalnih domena susreću krajnju konačnu integraciju uzajamno isprepletenih prisutnosti Vrhovnog i Ultimnog.

Kako se mehanizmi velikog svemira usavršavaju postižući krajnju preciznost koja je moguća zahvaljujući umnoj nadkontroli, i kako se um stvorenog bića uspinje do savršenog postignuća božanstvenosti zahvaljujući usavršenoj integraciji s duhom, i kako se zatim Vrhovni javlja kao aktualni ujedinitelj svih ovih kozmičkih pojava, providnost postaje sve uočljivija.

Izvjesni nevjerojatno srećni uvjeti koji povremeno znaju prevladati na evolucijskim svjetovima mogu biti rezultat postupno javljajućeg Vrhovnog, prvi nagovještaj njegovih budućih aktivnosti. Najveći dio onoga što smrtni čovjek naziva providnošću ustvari to nije; čovjekov sud o takvim stvarima uveliko je opterećen nedostatkom dalekovidog razumijevanja istinskih značenja životnih okolnosti. Najveći dio toga sto čovjek naziva srećom ustavi može biti nesreća; naklonost sudbine koja čovjeku pruža nezarađenu dokolicu i nezasluženo bogatstvo može biti najveća ljudska nesreća; naizgled okrutna ruka izopačene sudbine koja zasipa nekog napaćenog smrtnika velikim nevoljama može ustvari biti preobražajna vatra koja kali meko željezo nezrele ličnosti u prekaljeni čelik stvarnog karaktera.

U evoluirajućim svemirima djeluje istinska providnost koju su stvorena bića u stanju razabrati ovisno o mjeri postignuća sposobnosti da raspoznaju svrhu evoluirajućih svemira. Cjelovita sposobnost stvorenog bića da opazi kozmičke namjere jednaka je evolucijskom upotpunjenju njegovog razvoja i može se ispoljiti kao postignuće Vrhovnog u okviru trenutnog stadija nepotpunih svemira.

Očeva ljubav izravno djeluje u srcu individue, neovisno o djelima ili reakcijama svih drugih individua; odnos je ličan--čovjek i Bog. Nelična prisutnost Božanstva (Svemogući Vrhovni i Rajsko Trojstvo) ispoljava interes prema cijelom, ne prema njegovom dijelu. Providnost nadkontrole Vrhovnog postje sve očiglednija kako jedan za drugim, dijelovi kozmosa napreduju u postignuću konačnih sudbina. Kao sistemi, zviježđa, svemiri i nadsvemiri postaju stabilizirani u stadiju svejtla i žvota, Vrhovni se sve više pojavljuje kao smisleni uskladitelj svih događaja, dok se Ultimni sve više pojavljuje kao sveopći transcendentalni ujedinitelj.

U početnom stadiju evolucijskog svijeta, čini da prirodne pojave materijalnog reda djeluju protivno osobnim željama ljudskih bića. Smrtnom čovjeku je vrlo teško razumjeti najveći dio onog što se odvija na evolucijskim svjetovima--zakon prirode najčešće djeluje okrutan, bezdušan i ravnodušan naspram svega što čovjek shvaća istinitim, lijepim i dobrim. No u toku daljeg planetarnog napretka čovječanstva, opažamo da na ovo stanovišto utječu slijedeći faktori:

1. Čovjekovo sve više gledište--njegovo sve veće razumijevanje svijeta u kojem živi; njegova sve veća sposobnost da razumije materijalne činjenice vremena, smislene ideje misli i vrijedne ideale duhovnog uvida. No sve dok ljudi pri mjerenju budu koristili jedino stvari fizičke prirode, nikad se ne mogu nadati da će naći jedinstvo u vremenu i prostoru.

2. Čovjekova povišena kontrola--postupno nakupljanje znanja o zakonima materijalnog svijeta, cilju duhovne egzistencije i mogućnostima filozofske koordinacije ovih dvaju stvarnosti. Za najranijeg neciviliziranog stadija, čovjek je bio bespomoćan pred naletima djelovanja prirodnih sila, dok je istodobno robovao okrutnoj ruci vlastitih unutarnjih strahova. Poluciviliziran čovjek počinje razotkrivati tajne prirodnog svijeta, i njegova znanost polagano premda djelotvorno uništava njegove predrasude, istodobno pružajući novu i proširenu osnovu za razumijevanje filozofskih značenja i vrijednosti istinskog duhovnog iskustva. Kad postane civiliziran, čovjek će postići relativnu kontrolu nad fizičkim silama svoga planeta; Božja će ljubav u njegovom srcu djelotvorno zračiti kao ljubav prema njegovim bližnjima, dok će se vrijednosti ljudske egzistencije početi približavati granicama ljudske sposobnosti.

3. Čovjekova kozmička integracija--uvećanje ljudskog uvida zajedno s uvećanjem ljudskog iskustvenog postignuća koji omogućuju bliži sklad s ujedinjujućom prisutnošću Vrhovnosti--Rajskog Trojstva i Vrhovnog Bića. I upravo to uspostavlja suvrerenu vlast Vrhovnog na svjetovima koji su već dugo postigli stabilizaciju u stadiju svjetla i života. Takvi su napredni planetu uistinu pjesme sklada, prizori ljepote stečene dobrote koja je proizašla iz potrage za kozmičkom istinom. I ako se takve stvari mogu dogoditi na planetu, tada se još veličanstvenije stvari mogu dogoditi u sistemu i uvećim jedinaka velikog svemira, kako iste budu postizale stabilizaciju koja proizlazi iz iscrpljenja potencijala konačnog razvoja.

Na planetu tako naprednog reda, providnost je postala aktualnost, životne okolnosti su uzajamno usklađene, no to ne proizlazi samo odatle što je čovjek uspio ovladati materijalnim problemima ovog svijeta; to isto tako rezultat toga što je čovjek počeo živjeti u skladu s kozmičkim pravcem kretanja; on ide stazom Vrhovnosti, u smijeru postignuća Oca Svih.

Božje je kraljevstvo u ljudskim srcima i kada ovo kraljevstvo bude aktualizirano u srcu svake individue izvjesnog svijeta, Božja će vlast na tom planetu postati aktualna; i ovo je postignuta suverena vlast Vrhovnog Bića. Kako bi ostvario providnost u vremenu, čovjek prvo mora obaviti zadatak postignuća savršenstva. No čovjek čak i sada može doživjeti nagovještaj ove providnosti u cjelovitosti njenog značenja tako što će promisliti o kozmičkoj činjenici da sve stvari, bile dobre ili zle, zajednički rade na unapređenju nastojanja smrtnika koji znaju Boga da nađu Oca svih.
Providnost se može sve bolje opaziti kako čovjek stremi naviše, od materijalnog do duhovnog. Postignućem upotpunjenog duhovnog uvida, uspinjuća ličnost stječe sposobnost da opazi sklad u onome što joj se prethodno činilo kaotičnim. Čak i moronija mora predstavlja stvari napredak u ovom smijeru.

Providnost je djelomično nadkontrola nepotpunog Vrhovnog koja se ispoljava u nepotpunim svemirima i koja stoga mora biti:


1. Nepotpuna--radi nepotpunosti aktualizacije Vrhovnog Bića, te

2. Nepredvidiva--radi toga što nepostojani stavovi stvorenog bića variraju od razine do razine, uzrokujući naizgled nejednaku recipročnu reakciju naspram Vrhovnog.

Kad ljudi mole da se ruka providnosti umiješa u okolnosti njihova života, odgovor na njihove molitve se vrlo često sastoji od promjene njihovog stava prema životu. No providnost nije bilo hirovita ili fantastična i magična. Ona predsatvlja polagano ali sigurno javljanje moćnog suverenog vladara konačnih svemira, čiju veličanstvenu prisutnost evoluirajuća stvorena bića povremeno mogu opaziti u toku svog kozmičkog napredovanja. Providnost je polagan i siguran pokret galaksija prostora i ličnosti vremena prema ciljevima vječnosti, prvo u Vrhovnom, zatim u Ultimnom, a vjerojatno i u Apsolutnom. A vjerujemo da ista ova providnost djeluje i u beskonačnosti, i to je volja, djela i namjera Rajskog Trojstva koje pokreće kozmičűu panoramu svemira nad svemirima.


[Pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]

U BILO kojoj kozmičkoj situaciji se našli, mi doprinosimo aktualiziranju svemogućeg potencijala Vrhovnog do one mjere do koje vršimo Božju volju. Božja volja je namjera Prvog Izvora i Centra koja je potencijalizirana u tri Apsoluta, personificirana u Vječnom Sinu, združena radi kozmičkog djelovanja u Beskonačnom Duhu i učinjena vječnom u trajnim uzorcima Raja. I Vrhovni Bog trenutno postaje najvišim konačnim ispoljenjem cjelokupne Božje volje.

Ako se ikad desi da svi veliki svemiri relativno postignu puno življenje Božje volje, vremensko-prostorne tvorevine će postići stabilizaciju u stadiju svjetla i života dok će Svemogući, koji je potencijal božanstva Vrhovnosti, postati činjenica u pojavi božanske ličnosti Vrhovnog Boga.

Kad se evoluirajući um podesi u skladu s krugovima kozmičkog uma, kad evoluirajući svemir postigne stabilizaciju prema uzorku centralnog svemira, kad napredujući duh uspostavi kontakt s ujedinjenom službom Glavnih Duhova, kad se uspinjuća smrtnička ličnost konačno podesi u skladu s božanskim vodstvom unutarnjeg Ispravljača, aktualnost Vrhovnog u svemirima postaje za jedan stupanj stvarnija; božanstvenost Vrhovnosti napreduje jedan korak bliže kozmičkom ostvarenju.

Dijelovi i individue velikog svemira evoluiraju kao odraz sveukupne evolucije Vrhovnog, dok Vrhovni zauzvrat predstavlja zbrojnu sintetičku sumu cjekupne evolucije velikog svemira. Sa stanovista smrtnog čovjeka, oni su evolucijske i iskustvene recipročnosti.

1. NARAV VRHOVNOG BIĆA

Vrhovni je ljepota fizičkog sklada, istina intelektualnog značenja i dobrota duhovne vrijednosti. On je slast istinskog uspjeha i užitak trajnog postignuća. On je naddusa velikog svemira, svijest konačnog kozmisa, upotpunjenje konačne stvarnosti i personifikacija iskustva Stvoritelja i stvorenog bića. Kroz cijelu buduću vječnost, glas Vrhovnog Boga će izražavati stvarnosti voljnog iskustva u trojstvenim odnosima Božanstva.
U osobnama Vrhovnih Stvoritelja,
Bogovi su se spustili s Raja u domene vremena i prostora, gdje su stvorili i evoluirali stvorena bića koja su u stanju postići Raj, tamo se uspeti tragajući za Ocem. Ova kozmička povorka koju tvore spuštajući Stvoritelji koji obznanjuju Boga i uspinjuća stvorena bića koja traže Boga, predstavlja otkrivenje evolucije Vrhovnog kao Božanstva, i u Vrhovnom ova silazeća i uspinjuća bića postižu uzajamno razumijevanje, otkriće vječnog i univerzalnog bratstva. Vrhovno Biće tako postaje konačna sinteza iskustva uzroka--savršenog Stvoritelja--i posljedice--usavršavajućeg stvorenja.

Veliki svemir posjeduje mogućnost i neprestanu težnju za potpunim ujedinjenjem, što proizrasta iz činjenice da ova kozmička egzistencija predstavlja posljedicu stvaralačkih djela i ovlaštenja moći Rajskog Trojstva, koje je bezuvjetno jedinstvo. U konačnom se kozmosu upravo ovo trinitarno jedinstvo ispoljava u Vrhovnom, čija stvarnost postaje sve očiglednija kako svemiri postižu maksimalnu razinu poistovjećenja s Trojstvom.

Dok se Stvoriteljeva volja kvalitativno razlikuje od volje stvorenog bića, one su isto tako iskustveno srodne, kako stvoreno biće i Stvoritelj mogu surađivati pri postignuću kozmičkog savršenstva. Čovjek može surađivati s Bogom i na taj način zajedno s njim stvoriti vječnog finalistu. Bog može djelovati čak i kao čovjek--u utjelovljenjima svojih Sinova--koji na taj načim postižu vrhovnost iskustva stvorenog bića.
U Vrhovnom Biću, Stvoritelj i stvoreno biće su ujedinjeni u jedno Božanstvo čija volja predstavlja ispoljenje jedne božanske ličnosti. Ova volja Vrhovnog je nešto više nego bilo volja stvorenog bića ili Stvoritelja, upravo kao što je Glavni Sin Nebadona danas nešto više nego spoj božanske i ljudske volje. Spoj savršenstva Raja i vremensko-prostornog iskustva rađa novo značenje vrijednosti na razinama stvarnosti božanstva.

Evoluirajuća božanska narav Vrhovnog postaje vjernom predstavom neusporedivog iskustva svih stvorenih bića i svih Stvoritelja u velikom svemiru. U Vrhovnom, status stvoritelja je jednak statusu stvorenog bića; oni su zauvijek ujedinjeni iskustvom stvorenim iz nestalnosti koje čovjek susreće nastojeći riješiti mnogostruke probleme koji opsjedaju svu konačnu tvorevinu koja ide stazom potrage za savršenstvom i oslobođenja od okova nepotpunosti.

Istina, ljepota i dobrota su uzajamno uklađeni u službi Duha, veličanstu Raja, milosti Sina i iskustvu Vrhovnog. Vrhovni Bog je istina, ljepota i dobrota, kako ovi pojmovi božanstvenosti predstvaljaju konačne vrhunce konceptualnog iskustva. Vječni izvori ovih trojedinih svojstava božanstvenosti postoje na nadkonačnim razinama, no stvoreno biće jedino može shvatiti takve izvore kao nadistinu, naljepotu i naddobrotu.

Mihael, stvoritelj, je obznanio božansku ljubav Oca Stvoritelja prema njegovoj zemaljskoj djeci. I nakon što otkriju i prime ovu božansku ljubav, ljudi mogu nastojati obznaniti ovu ljubav svojoj zemaljskoj braći. Takva ljubav stvorenog bića predstavlja istinski odraz ljubavi Vrhovnog.

Vrhovni je simetrično inkluzivan. Prvi Izvor i Centar je potencijalan u tri velika Apsoluta, dok je aktualan u Raju, u Sinu i u Duhu; no Vrhovni je i aktualan i potencijalan--on je biće osobne vrhovnosti i svemoguće moći koje jednako reagira na nastojanje stvorenog bića i namjeru Stvoritelja; on je samodjelujući u odnosu na svemir i samoreaktivan u odnosu na ukupnu sumu svemira; on je istodobno vrhovni stvoritelj i vrhovno stvoreno biće. Božanstvo Vrhovnosti tako ispoljava ukupnu sumu cjelokupnog konačnog.

2. IZVOR EVOLUCIJSKOG RASTA

Vrhovni je Bog u vremenu; on je tajna rasta stvorenog bića u vremenu; on je isto tako taj koji ovladava nepotpunom sadašnjošću i koji dovršava usavršenje budućnosti. I krajnji plodovi cijelog konačnog rasta su: moć pod kontrolom duha putem uma i uz pomoć ujedinjujuće i stvaralačke prisutnosti ličnosti. Posljedica koja je vrhunac cijelog ovog rasta je Vrhovno Biće.

Smrtnom čovjeku, egzistencija znači rast. Čini se da je ovo uistinu slučaj, čak i u širem kozmičkom smislu, kako se zaista čini da egzistencija kojom upravlja duh rezultira iskustvenim rastom--uvećanjem statusa. Mi međutim već dugo smatramo da sadašnje kozmičko razdoblje predstavlja funkciju Vrhovnog. Mi jednako tako držimo da je ova vrsta rasta svojstvena razdoblju rasta Vrhovnog i da će prestati s upotpunjenjem rasta Vrhovnog.

Razmotrimo status potrojstvljenih stvorenih sinova: Oni su rođeni i žive u sadašnjem kozmičkom razdoblju; oni su ličnosti koje su obdarene umom i duhom. Oni imaju iskustva i sjećanje na njih, ali ne rastu onako kako rastu uspinjuća bića. Prema našem vjerovanju i razumijevanju, ovi stvoreno-trinitizirani sinovi, dok se nalaze u sadašnjem kozmičkom dobu, zapravo pripadaju narednom kozmičkom dobu--dobu koje ce pratiti upotpunjenje rasta Vrhovnog. Oni stoga nisu, promatrano sa stanovišta sadašnjeg statusa nepotpunosti i iskustvenog rasta, u Vrhovnom. Oni stoga ne učestvuju u iskustvenom rastu sadašnjeg kozmičkog doba, već su u pripravi za naredno kozmičko doba.

Kako su Moćni Glasnici, bića mojeg reda, obuhvaćeni Trojstvom, ona ne učestvuju u rastu sadašnjeg kozmičkog razdoblja. U izvjesnom smislu, naš status predstavlja status prethodnog kozmičkog razdoblja, a isto je slučaj i sa statusom Stacionarnih Sinova Trojstva. Jedna je stvar sigurna: Naš je status nepromjenljiv radi toga što smo obuhvaćeni Trojstvom i iskustvo u našem slučaju ne rezultira rastom.
Isto nije slučaj bilo da se radi o finalistima ili bilo kojim drugim evolucijskim i iskustvenim vrsta koje ucestvuju u procesu rasta Supremusa. Vi smrtnici koji sada zivite na Urantiji i koji tezite dostignucu Raja i finaliterskog statusa bi trebali razumiti da je takvu sudbinu moguce realizirati zato sto ste vi u i od Supremusa, te ste stoga ucesnici u ciklusu rasta Supremusa.

Jednom ce doci kraj rastu Supremusa; njegov status ce doziviti potpunost (u pogledu energije-duha). Ovo okoncanje evolucije Supremusa ce takodjer svjedociti kraj evolucije stvorenja kao dijela Supremnosti. Koja vrsta rasta moze karakterizirati univerzume vanjskog prostora, mi ne znamo. Ali sasvim smo sigurni da ce to biti nesto veoma razlicito od bilo cega sto je vidjeno u sadasnjem dobu evolucije sedam naduniverzuma. Funkcija evolucionih gradjana veleuniverzuma ce se nesumnjivo sastojati od toga sto ce kompenzirati rast Supremnosti cije lisavanje ce pogoditi bica vanjskog prostora. Kao sto je slucaj pri dokoncanju sadasnjeg doba univerzuma, Supremno Bice ce funkcionirati kao iskustveni suveren u veleuniverzumu. Bica vanjskog prostora--gradjani narednog doba univerzuma--ce imati poslijeveleuniverzumski potencijal rasta, moc za evoluciono dostizanje koja ce predpretpostaviti suverenost Svemocnog Supremusa, time iskljucujuci ucestvovanje stvorenih bica iz sinteze moci-licnosti sadasnjeg doba univerzuma.

Tako je moguce posmatrati nepotpunost Supremusa kao vrlinu jer ona omogucuje evolucioni rast stvorenja-tvorevine sadasnjih univerzuma. Praznina ima vrlinu i to je sto ona moze biti popunjena iskustvom.

Jedno od najintrigantnijih pitanja u finitnoj filozofiji je ovo: Da li je aktualizacija Supremnog Bica reaktivna posljedica evolucije veleuniverzuma, ili je sve napredija evolucija ovog finitnog kosmosa reaktivna poljedica postepene aktualizacije Supremusa? Ili da li je mogue da su ovo dvoje medjusobno ovisni radi svog razvitka? da su evolucioni reciprociteti, gdje jedan incira rast drugog? U ovo smo sigurni: Stvorenja i univerzumi, visoko i nisko, evoluiraju unutar Supremusa, i kako evoluiraju, javlja se ujedinjena sumacija sve finitne aktivnosti ovog doba univerzuma. I ovo je javljanje Supremnog Bica, koje je svim licnostima evolucija svemoguce moci Boga Supremusa.

3. ZNAČAJ SUPREMUSA KOZMIČKIM BIĆIMA

Kosmicka stvarnost koja je nazivana bio Supremnim Bicem, Bogom Supremusom, i Svemocnim Supremusom, je slozena i univerzalna sinteza javljajucih faza svih finitnih stvarnosti. Rasprostranjena razlicitost vjecne energije, bozanskog duha, i univerzalnog uma dostize konacnu kulminaciju u evoluciji Supremusa, koji je ukupna suma svog finitnog rasta, samorealiziranog na onim nivoima bozanstva koje karakterizira maksimum potpunosti.

Supremus je bozanski kanal kroz koji tece rijeka stvaralacke infinitnosti triodita koja se kristalizira u galakticku panoramu prostora, protiv koje se desava velicanstvena drama koju licnost bije u prostoru: ovladavanje duhom energije-materije kroz posredstvo uma. Isus je rekao: "Ja sam zivi put," i on
jeste zivi put od materijalnog nivoa samosvijesti duhovnom nivou svijesti Boga. I cak i kako je on ovaj zivi put koji se bice uspinje Bogu, tako je Supremus zivi put od finitne svijesti nadilazenja svijesti, cak i do uvida absonitnosti.

Vas Sin Stvoritelj zaista moze biti takav zivi kanal od covjecnosti do bozanstvenosti i to zato sto je licno dozivio punocu prelazenja ovog kosmickog puta napredovanja, od istinske covjecnosti Josue sina Jozinog, do Sina Covjecjeg, do rajske bozanstvenosti Michaela od Nebadona, sina infinitnog Boga. Isto tako, Supremno Bice moze funkcionirati kao kosmicki prilaz nadilazenju finitnih ogranicenja, jer on je istinsko otjelovljenje i licni sazetak sve evolucije, napredovanja i produhovljenja bica. Cak i iskustva spustajucih licnosti s Raja su dio njegovog iskustvakoje je komplement njegovgj sumaciji uspinjucih iskustava hodocasnika vremna.

Izreka da je covjek nacinjen u Bozijen nalicju nije samo figurativna. Sa fizickog stanovista ova izjava je tesko istinita, ali kad se imaju na umu izvjesne potencijalnosti univerzuma, to je istinska cinjenica. U ljudskoj rasi, donekle slicna drama evolucionog dostignuca se odvija u desavanjima, na mnogo vecoj skali, u univerzumu nad univerzumima. Covjek, licnost obdarena voljom, postaje stvaralackom u zajednici s Ispravljacem, bezlicnom jedinkom, u prisustvu finitnih potencijalnosti Supremusa, i rezultat je cvijetanje besmrtne duse. U univerzumima Stvaralacke licnosti vremena i prostora funkcioniraju u zajenici s bezlicnim duhom Rajskog Trojstva i time postaju stvoriteljima novog potencijala moci stvarnosti Bozanstva.

Covjek smrtnik, koji je stvoreno bice, nije sasvim poput Supremnog Bica, koje je bozanstvo, ali covjekova evolucija na izvjesne nacine nalikuje rastu Supremusa. Covjek svjesno raste odmaterijalnog prema duhovnom snagom, moci, i ustrajnosti svojih odluka; on isto tako raste time sto njegov Misaoni Ispravljac razvija nove vjestine kojima ce posegnuti nanize, od duhovnih nivoa do nivoa morontijalne duse; i jednom kad je dusa rodjena, onapocinje rasti u sebi i od sebe. Ovo donekle nalikuje nacinu na koji
se Supremno Bice razvija. Njegov suverenitet raste u izrasta iz djela i dostignuca Supremnih Stvaralackih licnosti; to je evolucija velicanstvenosti njegove moci koju ima kao vladar veleuniverzuma. Njegova bozanska priroda je isto tako ovisna o predpostojecem jedinstvu Rajskog Trojstva. Ali postoji jos jedan aspekt evolucije Boga Supremusa: Ne samo sto ga je evoluirao Stvoritelj i sto je izveden iz Trojstva; on je takodjer samoevoluiran i samoizveden. Bog Supremus je sam voljom obdaren, stvaralacki ucesnik u aktualizaciji njegovog vlastitog bozanstva. Ljudska morontija dusa je takodjer voljem obdaren, sustvaralacki partner pri vlastitom pobesmrtnjavanju.

Otac suradjuje s Sjedinjenim Ciniteljem pri manipuliranju energija Raja i pri cinjenju istih reaktivno odzivnim Supremusu. Otac suradjuje s Vjecnim Sinom u proizvodnji Stvaralackih licnosti cija djela ce kulminirati u suverenosti Supremusa. Otac suradjuje i sa Sinom i s Duhom u stvaranju Trojskih licnosti koje ce funkcionirati kao vladari veleuniverzuma sve dok ih zavrsena evolucija Supremusa ne osposobi za preuzimanje suvereniteta. Otac suradjuje s bozanstvom i nebozanstvom na ove i mnoge druge nacine kako bi unaprijedio evoluciju Supremnosti, ali on takodjer u ovim djelima funkcionira sam. I njegovo samotno djelovanje je vjerojatno najbolje obznanjeno u sluzenju Misaonih Isoravljaca i njima pridruzenih jedinki.


Bozanstvo je jedinsto koje je egzistencijalno u Trojstvu, iskustveno u Supremusu, i u smrtnicima, realiziranom u stvorenju njegovom fuzijom s Ispravljacem. Prisustvo Misaonih Ispravljaca u covjeku smrtniku najbolje obznanjuje sustinsko jedinsto univerzuma, jer covjek, najnizi moguci oblik licnosti univerzuma, u sebi sadrzi istinski fragment najvise i vjecne stvarnosti, cak izvornog Oca svih licnosti.

Supremno Bice evoluira putem svoje zajednice s Rajskim Trojstvom i kao rezultat uspjeha bozanstva djece tog Trojstva koja su stvoritelji i aministratori. Covjekova besmrtna dusa evoluira svoju vlastitu vjecnu sudbinu stupanjem u vezu s bozanskim prisustvom Rajdkog Oca i u skladu s odlukama licnostiljudskog uma. Ono sto je Trojstvo Bogu Supremusu, to je Ispravljac evoluirajucem covjeku. Za sadasnjeg doba univerzuma Supremno Bice ocigledno nije u stanju funkcionirati direktno kao stvoritelj izuzev u onim slucajevima gdje su finitne mogucnosti djelovanja iscrpljene stvaralackim agensima vremena i prostora. Do sada, u povijesti univerzuma, ovo se desilo samo jednom; kad sumogucnosti za finitno djelovanje po pitanju kosmicke odrazajnosti iscrpljene, tada je Supremus funkcionirao kao stvaralacki kulminator svih predackih stvaralackih djela. I vjerujemo da ce ponovo funkcionirati kao kulminator u buducim dobima u onom slucaju kad je predacki stvoritelj upotpunio odgovarajuci ciklus stvaralacke aktivnosti.

Supremno Bice nije stvorilo covjeka, vec je covjek doslovno stvoren od, sam njegov zivotni potencijal je izveden iz, potencijalnosti Supremusa. Supremus isto tako ne stvara covjeka; a ipak, Supremus je sama sustina evolucije. Sa finitnog stanovista, mi istinski zivimo, krecemo se, i bivamo unutar imanentnosti Supremusa.

Vrhovni očigledno ne može pokrenuti izvornu uzročnost, no čini se da može djelovati kao katalizator cijelokupnog kozmičkog rasta i naizgled mu je suđeno da proizvede cjelokupnu kulminaciju u pogledu sudbine svih iskustveno-evolucijskih bića. Otac stvara ideju konačnog kozmosa; u vremenu i prostoru i uz pristanak i suradnju Stvaralačkih Duhova, Sinovi Stvoritelji pretvaraju ovu ideju u činjenicu; Vrhovni uzrokuje kulminaciju cjelokupne konačnoststi i utemeljuje njen odnos sa sudbinom apsonita.

4. KONAČNI BOG

Dok promatramo neprekidne borbe koje stvoreni dio tvorevine bije nastojeći postići savršenstvo statusa i beožnastvenost bića; primorani smo vjerovati da ovi neprestani napori svjedoče o neprestanoj borbi Vrhovnog za božansko samoostvrenje.

Vrhovni Bog je konačno Božanstvo i mora se nositi s problemima konačnog u cjelokupnom smilsu te riječi. Naše borbe s nestalnostima vremena u evolucijama prostora predsatvljaju odraze njegovih nastojanja da postigne stvarnost svoja "ja" i upotpunjenje suvrenosti u sastavu domene djelovanja koju njegova evoluirajuća narav proširuje do najdaljih granica mogućeg.

Širom velikog svemira, Vrhovni se bori za postignuće izražaja. Njegova božanska evolucija je u izvjesnoj mjeri utemeljena na mudrosti djelovanja svake postojeće ličnosti. Kada ljudsko biće odabire vječni život, ono time sudjeluje u stvaranju sudbine; i u životu tog uspinjućeg bića, konačni Bog nalazi uvećanu mjeru samoostvarenja ličnosti kao i uvećanje iskustvene suverenosti. No u slučaju da stvoreno biće odbije vječni put, taj dio Vrhovnog koji je ovisio o izboru dotičnog stvorenog bića, doživljava neminovnu odgodu, gubitak koji mora biti nadoknađen analognim ili srodnim iskustvom; i ličnost dotične osobe koja nije uspijela preživjeti apsorbira nadduša tvorevine, što je čini dijelom Vrhovnog Božanstva.

Bog je tako povjerljiv, tako pun ljubavi, da on daje dio svoje božanske naravi na čuvanje i samoostvarenje čak i u ruke ljudskih bića. Narav Oca, prisutnost Ispravljača, neuništiva je neovisno o izboru smrtnog bića. Djete Vrhovnog, evoluirajuće čovjekovo "ja," može biti uništeno unatoč tome što potencijalno ujedinjujuća ličnost takvog zavedenog čovjekovog "ja" opstaje kao činitelj Božanstva Vrhovnosti.

Ljudska ličnost uistinu možu uništiti individualnost bića, premda sve što je bilo vrijedno u životu dotičnog bića koje počini takvo kozmičko samoubojstvo nastavlja postojati, ova svojstva neće opstati u vidu individualnog stvorenog bića. Vrhovni će nanovo naći izražaj u stvorenim bićima kozmosa, no nikad zatim u toj dotičnoj osobi; jedinstvena ličnost osobe koja se nije uspjela uspeti ide nazad Vrhovnom onako kako se kap vode vraća moru.

Ni jedno izolirano djelo osobnih dijelova konačnog ne igra značajnu ulogu u pogledu pojave Cijelog Vrhovnog koja mora nastupiti kada-tada, no cijelo je unatoč tome ovisno o cjelokupnim djelima mnogostukih dijelova. Ličnost individualnog smrtnika ne igra značajnu ulogu u poređenju s cjelokupnim Vrhovnim, no lič›st svakog ljudskog bića predstavlja nezamjenljiv spoj značenja i vrijednosti u konačnom; nakon što se ličnost jednom izrazi, ona nikad zatim ne nalazi jednak izražaj izuzev u produženju postojanja te žive ličnosti.

I tako, dok mi stremimo samoizražaju--u nama i s nama--Vrhovni stremi izražaju božanstva. Kada mi nađemo Oca, Vrhovni tako nanovo nalazi Rajskog Stvoritelja svih stvari. Kako mi ovladavamo problemima samoostvarenja, Bog tako doživljava postignuće svemoguće vrhovnosti u kozmosima vremena i prostora.

Dok se čovječanstvo ne uspinje kozmosom bez napora, Vrhovni ne evoluira bez svrsishodnog i inteligentog djelovanja. Dok stvorena bića ne mogu postići savršenstvo čistom pasivnošću, duh Vrhovnosti ne može pretvoriti moć Svemogućeg u činjenicu bez neprestne službe konačnoj tvorevini.

Vremenski odnos čovjeka prema Vrhovnom predstavlja temelj kozmičke moralnosti, univerzalne osjetljivnosti prema dužnosti i prihvaćanja dužnosti. Ovo je moralnost koja nadilazi vremenski smisao relativnog dobra i zla; ovo je moralnost koja se temelji izravno na samosvijesti cijenjenja iskustvene obaveze stvorenog bića prema iskustvenom Božanstvu. Kako smrtni čovjek, tako i sva druga konačna bića, stvorena su od živog potencijala energije, uma i duha koja postoje u Vrhovnom. Pri stvaranju besmrtnog i božanskog karaktera finaliste, uspinjuće smrtno biće u kojem živi Ispravljač se oslanja na Vrhovnog. Upravo iz ove stvarnosti Vrhovnog, us pristanak ljudske volje, Ispravljač tka uzorke vječne naravi uspinjeućeg Božjeg sina.

Evolucija Ispravljačevog napretka pri produhovljenju ljudske ličnosti i njenom postignuću vječnosti proizlazi izravno iz uvećanja suvereniteta Vrhovnog. Takva postignuća u ljudskoj evoluciji nisu istodobno postignuća u evolucijskom aktualiziranju Vrhovnog. Dok je istina da stvorena bića ne bi mogla evoluirati bez vrhovnog, vjerojatno je isto tako istina da evolucija Vrhovnog nikad ne bi mogla biti postignuta neovisno o upotpunjenju evolucije svih stvorenih bića. Ovdje leži velika kozmička odgovornost samosvjesnih ličnosti: Vrhovno Božanstvo je u izvjesnom smislu ovisno o izboru smrtničke volje. I pomoću zagonetnih mehanizama kozmičke refleksivnosti, Stariješine Dana imaju priliku vjerno i cjelovito pratiti ovo uzajamno napredovanje evolucije stvorenog bića i evolucije Vrhovnog.

Veliki izazov koji je postavljen pred smrtnog čovjeka počiva u slijedećem: Hoćete li odlučiti personificirati ona vrijednosna značenja kozmosa koja čovjek može doživjeti u svom iskustvu u vaš vlastiti evoluirajući bitak? ili ćete, odbivši vječni život, dozvoliti ovim tajnama Vrhovnosti da nastave drijemati, očekujući da neko drugo stvoreno biće u neko dugo doba pokuša doprinjeti evoluciji konačnog Boga? No to će biti doprinos tog bića Vrhovnog, a ne vaš doprinos.

Velika borba ovog kozmičkog razdoblja je borba između potencijalnog i aktualnog--nastojanje svega što još uvijek nije izraženo da postigne aktualizaciju. Ako smrtni čovjek nastavi sudjelovati u Rajskoj pustolovini, on time slijedi kretnje vremena, koje teku kao struje u sastavu rijeke vječnosti; ako smrtni čovjek odbije vječni put, on se kreće protivno toku događaja konačnih svemira. Mehanička se tvorevina nezaustavljivo kreće u skladu sa sve jasnijom namjerom Rajskog Oca, no onaj dio tvorevine koji je obdaren voljom može odabrati da prihvati ili odbije ulogu sudjelovanja ličnosti u pustolovini vječnosti. Smrtni čovjek nije u stanju uništiti vrhovne vrijednosti ljudske egzistencije, no on je savršeno u stanju priječiti evoluciju ovih vrijednosti u svom osobnom iskustvu. Upravo do one mjere do koje čovjekovo "ja" odbija učestvovati u Rajskom usponu, Vrhovni trpi zakašnjenje pri postignuću božanstvnosti izražaja u velikom svemiru.

Čovjeku je na povjerenje data ne samo prisutnost Rajskog Oca u vidu Ispravljača, već i kontrola nad sudbinom jednog infinitezimalnog dijela budućnosti Vrhovnog. Jer kako čovjek postiže ljudsku sudbinu, Vrhovni tako postiže sudbinu na razinama božanstva.

I odluka tako stoji pred svakim od vas isto kao što je već stajala pred svakim od nas: Hoćete li naći Boga vremena, koji toliko ovisi o odlukama konačnog uma? hoćete li izdati Vrhovnu ličnost svih svemira lijenošću animalističke nazadnosti? hoćete li izdati velikog brata svih stvorenih bića, koji toliko ovisi o svakom stvorenom biću? hoćete li sebi dozvoliti da postanete dio domene neostvrenog kad se pred vama prostire čarobni vidik kozmičkog puta--božansko otkriće Rajskog Oca i božansko učešće u potrazi za Bogom Vrhovnosti i njegovoj evoluiciji?

Božji darovi--darivanje stvarnosti--ne znače otuđenje od njega; Bog sebe ne udaljava od tvorevine, premda je točno da postavlja napone u tvorevinama koje okružuju Raj. Bog prvo voli čovjeka i daje mu potencijal besmrtnosti--vječnu stvarnost. I voleći Boga, čovjek tako postaje vječan u aktualnosti. I tu se krije tajna: Što se više čovjek približava Bogu, to je veća stvarnost--aktualnost--tog čovjeka. Što se više čovjek povlači od Boga, to se više približava nestvarnosti--prestanku postojanja. Kada čovjek posveti svoju volju vršenju Očeve volje, kada čovjek Bogu da sve što ima, tada Bog od tog čovjeka načini više nego on jeste.


5. NADDUŠA TVOREVINE

Veliki Vrhovni je kozmička nadduša velikog svemira. U njemu, kvalitete i kvantiteti kozmosa nalaze svoj odražaj božanstva; njegova božanska narav predstavlja mozak koji uključuje totalnu veličinu cijele sinteze naravi stvorenog bića i Stvoritelja koja postoji širom evoluirajućih svemira. I Vrhovni je isto tako aktualizirajuće Božanstvo koje u sebi utjelovljuje stvaralačku volju koja posjeduje evoluirajuću kozmičku namjeru.

Svako se intelektualno, potencijalno osobno "ja" konačnog pojavljuje iz Trećeg Izvora i Centra i postiže konačnu vremensko-prostornu sintezu Božanstva u Vrhovnom. Kad se stvoreno biće potčini volji Stvoritelja, on time ne poništi i ne preda svoju ličnost; tako čineći, individualni lični učesnici u aktualizaciji konačnog Boga ne gube svoj voljni bitak. Prije je slučaj da su takve ličnosti sve više uzvišene učešćem u ovoj velikoj pustolovini Božanstva; takvom zajednicom s božanstvanošću čovjek uzvišuje, obogaćuje, produhovljuje i ujedinjuje svoje evoluirajuće "ja" dostižući sami prag vrhovnosti.

Čovjekova se besmrtna evoluirajuća duša-- zajednička tvorevina materijalnog uma i Ispravljača--kao takva uspinje do Raja i zatim, nakon što bude uvedena u Zbor Finalista, postaje na neki novi način ujedinjena s krugom gravitacije duha Vječnog Sina pomoću iskustvene vještine koja je poznata kao transcendentacija finalista. Takvi finalisti time postajuprihvatljivi kandidati za iskustveno prepoznavanje ličnosti Vrhovnog Boga. I kad u neobznanjenim budućim dužnostima Zbora Finalista, ovi smrtnički intelekti budu dostili sedmi stadij egzistencije duha, takvi će dvojni umovi postati trojni. Takva će dva usaglašena uma--ljudski i božanski--postati uzvišeni u zajednici s iskustvenim umom aktualiziranog Vrhovnog Bića.

U vječnoj budućnosti, Vrhovni Bog će postati aktualiziran--stvaralački izražen i duhovno predstavljen--u produhovljenom umu, besmrtnoj duši, uspinjućeg čovjeka, upravo kao što je Otac Svih postao tako obznanjen u zameljskom životu Isusa.

Čovjek se ne ujedinjuje s Vrhovnim time predajući svoj osobni identitet, no kozmičke posljedice koje nastaju kao reakcija iskustava svih ljudi formiraju dio božanskog iskustva Vrhovnog. "Čin je naš, a posljedice su Božje."

Prolazeći sve napredinijim kozmičkim razinama, napredujuća ličnost za sobom ostavlja trag aktualizirane stvarnosti. Bilo da se radi o umu, duhu ili energiji, rastuće tvorevine vremena i prostora podilaze proces promjene koju izaziva napredovanje ličnosti njihovim domenama. Kad čovjek djeluje, Vrhovni reagira na njegovo djelovanje, i ova operacije tvori činjenicu napredovanja.

Moćni krugovi energije, uma i duha nikad neće postati posjedstvom napredujuće ličnosti; ove će službe zauvijek ostati dijelom Vrhovnosti. U smrtničkom iskustvu, ljudski intelekt počiva u ritmičkim pulsacijama pomoćnih duhova uma i sprovodi svoje odluke u okviru područja koje stvara učešće u krugu takve službe. Prilikom smrtničke smrti, čovjekovo se "ja" zauvijek odvaja od pomoćog kruga. Dok se čini da ovi pomoćni duhovi nikad ne prenose iskustvo s ličnosti na ličnost, oni imaju i koriste sposobnost prevođenja neličnih posljedica odlučivanja-djelovanja kroz Sedmostrukog Boga k Vrhovnom Bogu. (Ovo je bar istina kad je riječ o pomoćnicima obožavanja i mudrosti.)

I isto je slučaj s duhovnim krugovima:Čovjek se njima koristi prilikom uspona svemirima, no on ih nikad neće posjedovati kao dio svoje vječne ličnosti. No bilo da se radi o Duhu Istine, Svetom Duhu ili nadkozmičkim prisutnostima duha, ovi krugovi duhovne službe prijemno i reaktivno reagiraju na djelovanje javljajućih vrijednosti u uspinjućoj ličnosti, i ove se vrijednosti vjerno prenose kroz Sedmostrukog k Vrhovnom.

Dok takvi duhovni utjecaji Svetog Duha i Duha Istine predstavljaju lokalnokozmičke službe, njihovo upravljačko djelovanje nije posve ograničeno na izvjesnu lokalnu tvorevinu. I kako uspinjući smrtnik bude napuštao svoj rodni lokalni svemir, on će i dalje do izvjesne mjere osjećati djelovanje službe Duha Istine koji ga je tako ustrajno poučavao i vodio zbrkanim filozofskim lavirintima materijalnih i morontijalnih svjetova, pri svakoj krizi na putu uspona nepogrešivo usmjeravajući Rajskog hodočasnika govoreći, "Ovo je put." Kad napustite domene lokalnog svemira, kroz službu duha javljajućeg Vrhovnog Bića i kroz djelovanje nadkozmičke refleksivnosti, još uvijek će vas pri vašem Rajskom usponu voditi utješni upraviteljski duh Rajskih darovanih Sinova Boga.

Kojim putem ovi mnogostruki krugovi kozmičke službe bilježe značenja, vrijednosti i činjenice evolucijskog iskustva Vrhovnog? Nismo posve sigurni, no vjerujemo da se takva zabilješka vrši kroz osobe Vrhovnih Stvoritelja koji vode porijeklo s Raja, a koji predstavljaju neposredne darovatelje ovih krugova vremena i prostora. Suma umnog iskustva sedam pomoćnih duhova uma pri njihovoj službi fizičkoj razini intelekta predstavlja dio lokalnokozmičkog iskustva Božanskog Služitelja i moguće da se zabilješka o ovom umnom iskustvu unosi u um Vrhovnosti upravo kroz ovaj Stvaralački Duh. I smrtnička se iskustva s Duhom Istine i Svetim Duho navjerojatnije bilježe sličnim vještinama u osobi Vrhovnosti.

Čak i iskustvo čovjeka i Ispravljača mora naći odjeka u božanstvenosti Vrhovnog Boga, jer u načinu na koji stječu iskustvo, Ispravljači naliče Vrhovnom, i evoluirajuća duša smrtnog čovjeka nastaje iz preegzistencijalne mogućosti za takvo iskustvo s Vrhovnim.

Na ovaj način, mnogostruka iskustva sve tvorevine postaju dijelom evolucije Vrhovnosti. Stvorenja čisto koriste kvalitete i kvantitete konačnog kako se uspinju k Ocu; nelične posljedice takvog korištenja zauvijek ostaju dijelom živog kozmosa, osobe Vrhovnog.

Ono što čovjek nosi sa sobom kao posjedstvo svoje ličnosti jesu karakterne posljedice iskustva korištenja krugova uma i duha velikog svemira pri svom usponu prema Raju. Kada čovjek donese odluku i kad ovu odluku sprovede u djelu, on doživljava iskustvo i značenja i vrijednosti ovog iskustva zauvijek ostaju dijelom njegovog vječnog karaktera na svim razinama, od konačne do završne. Kozmički moralan i božanstveno duhovan karakter predstavlja osnovnu sumu onih osobnih odluka stvorenog bića koje su prosvjetljene iskrenim obožavanjem, uzvišene inteligentnom ljubavlju i ostvarene pri bratskoj službi.

Evoluirajući Vrhovni će vremenom nadoknaditi nesposobnost konačnih stvorenih bića da postignu nešto više nego ograničeno kontaktno iskustvo s kozmosom nad kozmosima. Stvorena bića mogu dostići Rajskog Oca, ali kako su njihovi evolucijski umovi konačni, oni nisu u stnju istinski razumjeti beskonačnog i apsolutnog Oca. No kako se sva iskustva stvorenih bića bilježe u sastavu i kao dio Vrhovnog, kad sva stvorena bića dostignu završne razine konačnog iskustva i nakon što njihov sveukupni kozmički razvoj omogući njihovo postignuće Vrhovnog Boga kao aktualne prisutnosti božanstva, tada, kao sastavi dio činjenice takvog kontakta, dolazi do uspostave iskustva sa cjelokupnim iskustvom. Ono što je konačno i vremensko u sebi sadrži klice vječnosti; i poučeni smo da, kad potpunost evolucije podiđe iscrpljenje sposobnosti za kosmički rast, tada će cjelokupnost konačnog ući u apsonitne faze vječnog puta u traganju za Ocem kao Ultimnim.

6. POTRAGA ZA VRHOVNIM

Tragamo za Vrhovnim u svemirima, no ne nađosmo ga. " On je nutrina i vanjština svih stvari i bića, pohretnih i neposkretnih. Nepojmljiva je njegova tajna; premda je dalek, još je blizu." Svemogući Vrhovni je "obličje neoformljenoga, uzorak onog što još nije stvoreno." Vrhovni je vaš kozmički dom i kad ga nađete, bit će kao da ste se vratili domu. On je vaš iskustveni roditelj, i upravo kao što je slučaj u iskustvu ljudskih bića, on je tako porastao u iskustvu božanskog roditeljstva. On vas zna radi toga što nalik stvorenom biću kao što je nalik stvoritelju.

Ako istinski želite naći Boga, ne možete u svom umu ne biti svjesni Vrhovnog. Upravo kao što je Bog vaš božanski Otac, Vrhovni je tako vaša božanska Majka, u čijem okrilju primate brigu za cijelog života koji živite kao kozmička stvorena bića. "Kako je Vrhovni univerzalan--on je na svim stranama! Neograničene stvari tvorevine ovise za život o njegovoj prisutnosti i ni jedna nije odbijena."

Ono što Mihael predstavlja Nebadonu, Vrhovni predstavlja konačnom kozmosu; njegovo Božanstvo je kanal kojim Očeva ljubav plovi prema vani, cijeloj tvorevini, i široki kanal kojim konačna stvorena bića idu prema unutra u svojoj potrazi za Ocem, koji je ljubav. Čak su i Misaoni Ispravljači s njim povezani; po izvornoj naravi i božanstvenosti oni naliče Ocu, no dok doživljavaju događaje vremena u svemirima prostora, oni postaju nalik Vrhovnom.

Čin kojim stvoreno biće odabire da čini volju Stvoritelja predstavlja kozmičku vrijednost i ima istinsko kozmičko značenje na koje smjesta djeluju neke neobznanjene premda posvudašnje koordinacijske sile-- najvjerojatnije operacije sve šireg djelovanja Vrhovnog Bića.

Morontija duša evoluirajućeg smrtnika stvarno predstavlja sina Ispravljačevog djelovanja Oca Svih kao i djete kozmičke reakcije Vrhovnog Bića, Univerzalne Majke. Majčinski utjecaj vlada ljudskom ličnošću u toku lokalnokozmičkog djetinjstva rastuće duše. Utjecaj roditelja-Božanstava postaje izjednačeniji nakon njihovog spajanja s Ispravljačem i u toku nadkozmičkog puta, no nakon što stvorena bića vremena započnu putovanje centralnim svemirom vječnosti, Očeva narav postaje sve izraženija, dostižući vrhunac konačnog ispoljenja kada stvorena bića prepoznaju Oca Svih i budu primljena u Zbor Finalista.

U toku i kroz iskustvo finalističkog postignuća osobina iskustvene majke, prisutnost duha Vječnog Sina i prisutnost uma Beskonačnog Duha snažno prožimaju uspinjuće "ja," svojim kontaktom na njega ispoljavajući snažan utjecaj. Tada, širom domena finalističke aktivnosti u velikom svemiru, nastupa nova pobuda latentnog majčinskog potencijala Vrhovnog, novo ostvarenje iskustvenih značenja, i nova sinteza iskustvenih vrijednosti cijelog uspinjućeg puta. Čini se da će se ovo ostvarenje čovjekovog "ja" nastaviti u kozmičkom putu finalista šestog stadija, sve dok majčinsko naslijeđe koje počiva u Vrhovnom ne postigne konačnu sinkronizaciju s nasljeđem Oca koje počiva u Ispravljaču. Ovaj fascinantni period velikokozmičkog djelovanja predstavlja nastavak odraslog doba uspinjućeg i usavršenog smrtnika.

Po upotpunjenju šestog stadija postojanja i po ulasku u sedmi i završni stadij statusa duha, najvjerojatnije će nastupiti napredujuća doba obogaćujućeg iskustva, sve zrelije mudrosti i ostvarenja božanstvenosti. U naravi finaliste, ovo će vjerojatno biti jednako upotpunjenom postignuću borbe uma za samoostvarenje duha, upotpunjenje koordinacije upinjuće naravi čovjeka s božanskom naravi Ispravljača, što će se sve dogoditi u okviru konačnih mogućnosti. Tako veličanstveno kozmičko "ja" time postaje vječni sin-finalista Rajskog Oca, kao i vječno kozmičko djete Majke-Vrhovnog, kozmičko "ja" koje je osposobljeno da u svakoj aktivnosti ili poduzeću koji se tiču konačne administracije stvari i bića koja su bilo stvorena ili su u procesu evolucije ili stvaranja, prikladno predstavi i Oca i Majku svih svemira i ličnosti.

Sva ljudska bića čija duša podilazi proces evolucije doslovno predstavljaju evolucijske sinove Boga Oca i Boga Majke--Vrhovnog Bića. No sve dok smrtni čovjek ne postane svojom dušom svjestan svog božanskog nasljeđa, njegovo uvjerenje u srodstvo s Božanstvom mora biti ostvareno putem vjere. Ljudsko životno iskustvo je kozmička čahura u kojoj kozmička obdarenja Vrhovnog Bića i kozmička prisutnost Oca Svih (koji nisu ličnosti) evoluiraju morontija dušu vremena i ljudsko-božanski finalistički karakter kozmičke sudbine i vječne službe.

Ljudi tako često zaboravljaju da je Bog najveće iskustvo ljudske egzistencije. Druga iskustva su ograničena po naravi i sadržaju, dok iskustvo Boga nema drugih ograničenja izuzev onih koje nameće sposobnost razumijevanja stvorenog bića, a čovjekova se sposobnost da doživi ovo iskustvo sama po sebi neprestano uvećava. Kad ljudi tragaju za Bogom, oni time tragaju za svim ostalim. Kad nađu Boga, našli su sve ostalo. Potraga za Bogom je neograničeno podarenje ljubavi za kojim slijede nevjerojatna otkrića nove i veće ljubavi koja čeka čovjeka.

Sva istinska ljubav dolazi od Boga i čovjek prima takvu božanku ljubav kad je sam daruje svojim bližnjima. Ljubav je dinamična. Nije ju moguće utamničiti; živa je, slobodna, dirljiva i neprestano u potkretu. Čovjek ne može uzeti Ocevu ljubav i utamničiti je u svom srcu. Očeva ljubav može postati stvarna smrtnom čovjeku jedino dok prolazi kroz njegovu ličnost dok je on sam daruje svojim bližnjima. Veliki krug ljubavi dolazi od Oca, kroz njegove sinove prelazi na njihovu braću, idući k Vrhovnom. Očeva se ljubav javlja u smrtničkoj ličnosti pomoću službe unutarnjeg Ispravljača. Takav sin koji zna Boga obznanjuje ljubav svojoj kozmičkoj braći i ova bratinska ljubav predstavlja bit ljubavi Vrhovnog.
Vrhovnom je moguće prići jedino iskustvom, i u sadašnjim epohama tvorevine, postoje jedino tri kanala kojima stvorena bića mogu prići Vrhovnosti:

1. Rajski se Državljani spuštaju s vječnog Otoka kroz Havonu, dgje postižu sposobnost za razumijevanje Vrhovnosti opservacijom diferencijacije Rajsko-Havonske stvarnosti i proučavanjem mnogostrukih aktivnosti Vrhovnih Stvaralačkih ličnosti, od Glavnih Duhova do Sinova Stvoritelja.

2. Vremensko-prostorna uspinjuća bića koja se uzdižu iz evolucijskih svemira Vrhovnih Stvoritelja mogu stići u blizinu Vrhovnog na svom putu k Havoni, pripremno postignuću sve višeg cijenjenja jedinstva Rajskog Trojstva.

3. Bića koja potječu s Havone postižu razumijevanje Vrhovnog kontaktima sa spuštajućim hodočasnicima s Raja i uspinjućim hodočansicima iz sedam nadsvemira. Bića Havone imaju prirođenu sposobnost izjednačavanja izražajno oprečnih stanovišta državljana vječnog Otoka i državljana evolucijskih svemira.

Evolucijska stvorena bića mogu prići Ocu Svih koristeći sedam velikih uspinjućih pristupa, od kojih svaki prolazi kroz božanstvenost jednog od Sedam Glavnih Duhova; i svaki je takav prilaz moguć zahvaljujući uvećanju osjetljivosti za primanje iskustva, sojetljivosti koja proilazi iz službe stvorenog bića u nadkozmičkoj refleksivnosti naravi tog Glavnog Duha. Kad je riječ o stvorenim bićima, ukupna suma ovih sedam iskustava predstavlja trenutno poznate granice svijesti stvarnosti i aktualnosti Vrhovnog Boga.

Čovjekova vlastita ograničenja nisu jedino što spiječava njegovo nastojanje da nađe konačnog Boga; na put mu staje i nepotpunost svemira; čak i nepotpunost svih stvorenih bića--prošlih sadašnjih i budućih--čini Vrhovnog nepristupačnim. Svaka individua koja je postigla božansku razinu nalikovanja Bogu može naći Boga Oca, dok nitko ne može otkriti Vrhovnog Boga sve do tog udaljenog časa kad ga, putem postignuća savršenstva, budu istodobno otkrila sva stvorena bića. Unatoč činjenici da ga u toku ovog kozmičkog doba ne možete osobno naći onako kako možete naći Oca, Sina i Duha, svejedno, uspon prema Raju i kozmički put koji za njim bude uslijedio postupno će u vašoj svijesti izgraditi prepoznavanje kozmičke prisutnosti i djelovanja Boga cjelokupnog iskustva. Plodovi duha predstavljaju bit Vrhovnog, ostvarenog u ljudskom iskustvu.

Čovjekovo predstojeće postignuće Vrhovnog proizlazi iz njegovog spoja s duhom Rajskog Božzanstva. U slučaju žitelja Urantije, ovaj duh Oca Svih živi u čovjeku u vidu prisutnosti Ispravljača; i premda Tajnoviti Osmatrači vuku porijeklo od Oca i premda naliče Ocu, sumnjamo da bi čak i takav božanski dar mogao postići nemogući zadatak otkrivenja naravi beskonačnog Boga konačnom stvorenom biću. Sumnjamo da bi ono što Ispravljači trebaju obznaniti budućim finalistima sedmog stadija mogla biti narav i božanstvenost Vrhovnog Boga. I ovo će otkrivenje konačnom stvorenom biću biti isto što bi otkrivenje Beskonačnog bilo apsolutnom biću.
Vrhovni nije beskonačan, no on vjerojatno obuhvaća svu beskonačnost koju konačno biće ikad može stvarno shvatiti. Razumjeti nešto više nego Vrhovnog značilo bi biti nešto više nego konačan!

U pogledu ostvarenju sudbine, uzajamna ovisnost povezuje sve iskustvene tvorevine. Jedino iskustvena stvarnost može biti samosadržana i samopostojeća. Između Havone i svih sedam nadsvemira vlada uzajamna ovisnost u pogledu dostignuća najviše mjere konačnosti; uzajamna ovisnost u pogledu nadilaženja konačnog će ih isto tako povezati s budućim svemirima vanjskog prostora.

Uspinjući čovjek može naći Oca; Bog je egzistencijalan i stoga stvaran, neovisno o statusu iskustva svemira kao cijelog. No ni jedno uspinjuće biće neće naći Vrhovnog dok sva uspinjuća bića dostignu vrhunac kozmičke zrelosti koji će ih osposobiti za istodobno učešće u ovom otkriću.

Otac nikome ne pokazuje pristranost; on se odnosi prema svim svojim uspinjućim sinovima kao kozmičkim individuama. Vrhovni isto tako nikome ne ukazuje pristranost; on se odnosi prema svojoj iskustvenoj djeci kao prema jednoj kozmičkoj cjelini.
Čovjek otkriva Oca u svom srcu, no kako bi našao Vrhovnog, on mora pretražiti srca drugih ljudi; i kad sva stvorena bića budu savršeno obznanila ljubav Vrhovnog, on će tada postati kozmička aktualnost svih stvorenih bića. I ovo ne ništa drugo nego da će svemiri postići stabilizaciju u stadija svejtla i života.

Postignuće savršenog samoostvarenja od strane svih ličnosti kao i postignuće usavršene ravnoteže širom svih svemira znači postignuće Vrhovnog i vodi oslobođenju sve konačne stvarnosti od ograničenja nepotpune egzistencije. Takvo iscrpljenje svih konačnih potencijala vodi upotpunjenom postignuću Vrhovnog i može biti definirano kao evolucijska aktualizacija samog Vrhovnog Bića.

Ljudi ne nalaze Vrhovnog iznenadno i senzacionalno--onako kako zemljotres stvara napukline u stijenama, već ga nalaze polako i strpljivo--onako kako tiha voda dubi riječno korito.

Kad nađete Oca, naći ćete veliki uzrok vašeg duhovnog uspona u svemirima; kad nađete Vrhovnog, otkrit ćete veliki rezultat vašeg puta napredovanjem prema Raju.

No ni jedan smrtnik koji zna Boga ne može biti usamljen pri svom putovanju kozmosima jer on zna da ga Bog pratio na svakom koraku njegova puta, dok sam put kojim kroči predstavlja prisutnost Vrhovnog.



7. BUDUĆNOST VRHOVNOG

Uspotpunjeno ostvarenje svih konačnih potencijala znači upotpunjenje ostvarenja svog evolucijskog iskustva. ovo znači završnu pojavu Vrhovnog kao moćne prisutnosti Božanstva u svemirima. Vjerujemo da će u ovom razvojnom stadiju Vrhovni biti jednako raspoznatljivo personificiran kao Vječni Sin, jednako čvrsto moćan kao Rajski Otok, jednako potpuno ujedinjen kao ZdruženiČinitelj, i da će se sve ovo dogoditi u okviru ograničenja konačnih mogućnosti Vrhovnosti prillikom kulminacije sadašnjeg kozmičkog doba.

Dok ovo predstavlja posve ispravan prikaz budućnosti Vrhovnog, želimo istaći izvjesne probleme koji ga prate:

1. Bezuvjetni Nadglednici Vrhovnog bi teško biti obožanstveljeni na stadijima koji prethode upotpunjenju njegove evolucije, dok čak i samog ovog časa isti ovi nadglednici uvjetno drže suverenu vlast vrhovnosti svemira koji su stabilizirani u svjetlu i životu.

2. Vrhovni bi teško morao djelovati u Ultimnom Trojstvu dok ne postigne potpunu aktualizaciju kozmičkog statusa, dok Ultimno Trojstvo čak i ovog časa predstavlja uvjetnu stvarnost, a već ste upoznati s postojanjem Uvjetnih Namjesnika Ultimnog.

3. Vrhovni nije posve stvaran stvorenim bićima svemira, premda se iz mnogih razloga može zaključiti da je stvaran Sedmostrukom Božanstvu koje se pruža od Oca Svih na raju do Sinova Stvoritelja i Stvaralačkih Duhova lokalnih svemira.

Je li moguće da na višim granicama konačnog--tako gdje se vrijeme spaja s transcendiranim vremenom--postoji neka vrsta miješanja i preklapanja slijeda događaja. Moguće da je Vrhovni u stanju predvidjeti svoju kozmičku prisutnost na ovim nadvremenim razinama te zatim do isvjesnog stupnja naslutiti buduću evoluciju reflektirajući ovo buduće predviđanje natrag stvorenim razinama u vidu Imenentnosti Projiciranog Nepotpunog. Takve se pojave mogu primijetiti pri svakom kontaktu konačnog s nadkonačnim, kao što je slučaj u iskustvima ljudskih bića u kojima žive Misaoni Ispravljači koji predstavljaju stvarna predviđanja čovjekovih budućih kozmičkih postignuća širom cijele vječnosti.
Kad smrtna uspinjuća bića budu primljena u Rajski zbor finalista, ona polože zakletvu Rajskom Trojstvu i tako se zaklinjući na vjernost oni obećaju vječnu odanost Vrhovnom Bogu, koji predstavlja Trojstvo prema razumijevanju svih ličnosti konačnih stvorenih bića. Zatim, kako grupe finalista djeluju širom svih evoluirajućih svemira, teško se može reći da imaju priliku izvršiti naloge Rajskih bića sve do bitnog časa postignuća stabilizacije u svjetlu i životu. Kako nove upravne organizacije ovih usavršenih tvorevina počnu odražavati javljajuću suvrenu vlast Vrhovnog, opažamo kako vanjske grupe finalista zatim priznaju sudbenu vlast takvih novih valda. Čini se da Vrhovni Bog evoluira kao ujedinitelj evolucijskog Zbora Finalista, premda je vrlo vjerojatno da će vječnom sudbinom ovih sedam zborova upravljati Vrhovni kao član Ultimnog Trojstva.
Vrhovno Biće posjeduje tri nadkonačne mogućnosti za kozmičko ispoljenje:

1. Apsonitnu suradnju u prvom iskustvenom Trojstvu.
2. Suapsolutni odnos u drugom iskustvenom Trojstvu.
3. Subeskonačno učešće u Trojstvu Trojstava, no mi nemamo prihvatljivu ideju što bi ovo uistinu moglo značiti.

Ovo je jedna od opće prihvaćenih pretpostavki budućosti Vrhovnog, no postoje i mnoga nagađanja u pogledu njegovih odnosa prema sadašnjem velikom svemiru nakon što ovaj postigne stabilizaciju u stadiju svetla i života.

Sadašnji cilj nadsvemira počiva u nastojanju da postanu--onakvi kakvi su i u sastavu vlastitih potencijala--savršeni kako je Havona savršena. Ovo savršenstvo se odnosi na fizičko i duhovno postignuće, pa čak i na administrativni, upravni i bratisnki razvoj. Vlada vjerovanje da će se u narednim stoljećima postupno iscrpiti mogućnosti za nesklad, neusaglašenost i neprilagođenost. Energetski krugovi će djelovati u savršenoj ravnoteži i u potpunoj potčinjenosti umu dok će duh, u prisutnosti ličnosti, postići vlast nad umom.

Predviđamo da će u ovom udaljenom dobu biti postignuta koordinacija ravoja osobe Vrhovnog koja ima narav duha i postignute moći Svemogućeg i da će se, ujedinjena Vrhovnim Umom, ova dva utjecaja zajednički sprovesti u djelo kao Vrhovno Biće, uspotpunjena aktualnost u svemirima--aktualnost koju će sve druge stvorene inteligencije moći opaziti, na koju će sve stvorene energije moći reagirati, koja će biti koordinirana u svim duhovnim jedinkama i koju će doživjeti sve kozmičke ličnosti.
Ovaj koncept podrazumijeva aktualnu suverenu vlast Vrhovnog u velikom svemiru. Posve je vjerojatno da će sadašnji administrativni upravitelji Trojstva nastaviti djelovati kao njegovi namjesnici, premda vjerujemo da će trenutačne granice između sedam nadsvemira postupno iščeznuti i da će cijeli veliki svemir djelovati kao jedna savršena cjelina. Moguće da će Vrhovni zatim osobni
živjeti na Uversi, glavnom centru Orvontona, s kojeg će upravljati administracijom vremenskih tvorevina, no ovo je tek pretpostavka. Isvjesno je, međutim, da će na nekom doznačenom mjestu sigurno biti moguće uspostaviti kontakt s ličnosti Vrhovnog Bića, premda će posvudanjost prisutnosti ovog Božanstva najvjerojatnije nastaviti prožimati svemir nad svemirima. Kakav će odnos vladati između Vrhovnog i bića koja u tom dobu budu živjela u velikom svemiru, nije nam poznato premda je moguće da će nalikovati sadašnjem odnosu između Rajskog trojstva i bića koja vuku porijeklo s Havone.
Usavršeni veliki svemir ovog budućeg uveliko će se razlikovati od sadašnjeg. U to će doba iščeznuti čarobne pustolovine organiziranja galaksija prostora, uspostave života na nepostojanim svjetovima vremena i evoluiranje sklada iz kaosa, ljepote iz potencijala, istine iz značenja i dobrote iz vrijednosti. Svemiri vremena će tada postići upotpunjenje konačne subine! I svemir će vjerojatno doživjeti spokoj, odmor od višestoljećne borbe za postignuće evolucijskog savršenstva. Premda ne zadugo! Sigurno, definitivno i neumoljivo, enigma javljajućeg Božanstva Ultimnog Boga će i dalje biti izazov ovim usavršenim građanima stabiliziranih svemira, upravo kao što su njihovi napaćeni evolucijski prethodnici jednom bili suočen s izazovom--potragom za Vrhovnim Bogom. Iza zavjese kozmičke sudbine, ukazat će se transcendentno veličanstvo primamljive apsonitne potrage za postignućem Oca Svih na onim novim i višim razinama koje su obznanjene u ultimnosti iskustva stvorenog bića.

[Izneseno pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]

KAD je riječ o Ocu Svih, divno je biti njegov sin. Kad je riječ o Vrhovnom Biću, dostignuće predstavlja preduvjet statusu--čovjek mora učiniti nešto kao i postati nešto.

1. RELATIVNOST KONCEPTUALNIH OKVIRA

Svi bi djelomični, nepotpuni i evoluirajući intelekti bili bespomoćni u glavnom svemiru, nesposobni formirati prvi racionalan misaoni uzorak, da nije usađene sposobnosti uma--svog uma, visokog kao i niskog--da formira kozmički okvir u kojem će razmišljati. Ako um nije u stanju doseći zaključke, ako ne može prodrijeti tajnu istinskih izvora porijekla, on bez iznimke mora postulirati zaključke i izmisliti izvore kako bi stvorio način i sredstva logičkog razmišljanja u okviru svojih samostvorenih pretpostavki. I dok su takvi kozmički misaoni okviri stvorenog bića bitni kako bi omogućili racionalne intelektualne operacije, oni su bez iznimke u manjoj ili većoj mjeri neispravni.
Konceptualni okviri kozmosa su jedino relativno istiniti; oni predstavljaju korisnu skelu na čije mjesto vremenom moraju doći proširenja sve višeg kozmičkog shvaćanja. Razumijevanja istine, ljepote i dobrote, kao i moralnosti, etike, dužnosti, ljubavi, božanstvenosti, porijekla, egzistencije, svrhe, sudbine, vremena, prostora, pa čak i Božanstva--jedino su relativno točna. Bog je mnogo, mnogo više nego Otac, no shvaćanje Boga kao Oca predstavlja čovjekov najviši koncept Boga; unatoč tome, nakon što na Orvontonu, Havoni i Raju stekne nadsmrtničke predstave Božanstva, čovjek će lakše moći shvatiti zašto se odnos Stvoritelja i stvorenog bića prikazuje kao odnos Oca i Sina. To što se ljudske misli moraju kretati u sastavu smrtničkog kozmičkog okvira ne znači da čovjek nije u stanju predočiti druge više okvire koji mogu biti podloga misaonom procesu.
Kako bi se olakšalo smrtničko shvaćanje svemira nad svemirima, bitno je označiti tri različite razine kozmičke stvarnosti: finitnu, apsonitnu i apsolutnu. Od ovih je triju razina jedino apsolut bezuvjetno vječan, istinski egzistencijalan. Apsonitna i finitna razina predstavljaju izvode, modifikacije, ograničenja i oslabljenja izvorne i praiskonske apsolutne stvarnosti, beskonačnosti.
Područja finitnog postoje zahvaljujući vječnoj namjeri Boga. Konačna stvorena bića, visoka kao i niska, mogu predložiti--i predlažu--teorije o važnosti konačnog u kozmičkoj organizaciji, premda na koncu konca, konačno postoji zato što Bog tako hoće. Svemir je neobjašnjiv i konačno biće može racionalno objasniti vlastitu individualnu egzistenciju jedino ako se pozove na prethodna djela i preegzistencijalnu volju svojih predaka--Stvoritelja ili roditelja.

2. APSOLUTNA OSNOVA VRHOVNOSTI

Sa egzistencijalnog se stanovišta u galaksijama ne može dogoditi ništa novo, kako je upotpunjenje beskonačnosti koje počiva u JA JESAM večno prisutno u sedam Apsoluta, funkcionalno prisutno u trojedinstvima, dok je prenosivo povezano u trojedinim savezima. Ali činjenica da je beskonačnost egzistencijalno prisutna u ovim apsolutnim vezama ni na koji način ne onemogućuje ostvarenje novih kozmičkih iskustava. Sa stanovišta konačnog stvorenog bića, beskonačnost sadrži mnogo toga što je potencijalno, mnogo toga što je stvar buduće mogućnosti prije nego sadašnje aktualnosti.

Vrijednost je jedinstvena komponenta kozmičke stvarnosti. Ne razumijemo kako je moguće uvećati vrijednost nečeg beskonačnog i božanskog. Ali otkrivamo da je čak i u odnosima beskonačnog Božanstva moguće izmijeniti--čak i uvećati--značenja. Sa stanovišta iskustvenih svemira, čak i božanske vrijednosti rastu kao aktualnosti zahvaljujući uvećanom shvaćanju značenja stvarnosti.

Cijeli program kozmičke tvorevine i evolucije svih iskustvenih razina očigledno počiva u preobrazbi potencijalnosti u aktualnost; i ova se preobrazba odnosi na područja prostorne potencije, umne potencije i potencije duha.

Očigledna metoda kojom se kozmičke mogućnosti dovode u aktualnu egzistenciju varira od razine do razine, u konačnom predstavljajući rezultat iskustvene evolucije a u apsonitnom rezultat iskustvene pojave. Egzistencijalna beskonačnost je istinski bezuvjetna po sveobuhvatnosti i sama ova sveobuhvatnost neminovno mora obuhvatiti čak i mogućnost za konačno evolucijsko iskustvo. I mogućnost takvog iskustvenog rasta postaje kozmičkom aktualnošću zahvaljujući odnosima trojnih saveza koji se nadodaju Vrhovnom u samom njegovom sastavu.
3. IZVORNO, AKTUALNO I POTENCIJALNO
Konceptualno, apsolutni kozmos je neograničen; definirati stupanj i narav ove prvotne stvarnosti znači ograničiti beskonačnost i narušiti čistotu koncepta vječnosti. Ideja beskonačnog-vječnog, vječnog-beskonačnog, je bezuvjetna po mjeri i apsolutna kao činjenica. Na Urantiji nije postoajo jezik bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti koji bi prikladno mogao opisati stvarnost beskonačnosti ili beskonačnost stvarnosti. Čovjek--konačno stvoreno biće beskonačnog kozmosa--mora se zadovoljiti izobličenim razmišljanjem i približnim predstavama te neograničene, bezgranične egzistencije koja nema početka niti svršetka i koja nadilazi čovjekovu moć shvaćanja.
Um nikad neće biti u stanju shvatiti koncept Apsolutnog ako prvo ne pokuša razbiti jedinstvo takve stvarnosti. Premda um ujedinjuje sve različitosti, u slučaju da ne može naći takve različitosti, neće naći osnovu na kojoj će utemeljiti nastojanja da formira razumljive ideje.

Ljudi moraju segmentirati beskonačnost prije nego pokušaju shvatiti njenu praiskonsku nepomičnost. U beskonačnosti vlada jedinstvo koje je u ovim poglavljima označeno kao JA JESAM--prva pretpostavka uma stvorenog bića. Ali stvoreno biće nikad neće biti u stanju razumjeti kako je moguće da ovo jedinstvo može postati dualnost, trojedinstvo i raznolikost dok istodobno ostaje bezuvjetno jedinstvo. Čovjek susreće sličan problem kad pokušava shvatiti kako nepodjeljeno Božanstvo Trojstva može postojati uporedo s Božjom ličnošću.

Čovjekova velika udaljenost od beskonačnosti je jedini razlog zašto se ovaj koncept izražava u vidu jedne riječi. Dok je beskonačnost u jednu ruku JEDINSTVO, ona je u drugu ruku RAZNOLIKOST bez konca i ograničenja. Prema spoznaji konačnih egzistencija, beskonačnost predstavlja najveći paradoks kako filozofije stvorenog bića tako i njegove konačne metafizike. Premda pomoću obožavanja čovjekova duhovna narav doseže samog beskonačnog Oca, čovjekova intelektualna moć shvaćanja dostiže vrhunac onog časa kad čovjek spozna najvišu predstavu Vrhovnog Bića. Iznad Vrhovnog, koncepti postaju sve bezimeniji; sve manje i manje označavaju stvarnost; sve više i više, postaju projekcije konačnog razumijevanja stvorenog bića usmjerene prema nadkonačnom.
Osnovna predstava apsolutne razine uzima za pretpostavku postojanje triju faza:
1. Izvorne. Bezuvjetni koncept Prvog Izvora i Centra--izvorno ispoljenje JA JESAM od kojeg je potekla sva stvarnost.
2. Aktualne. Zajednica triju Apsoluta aktualnosti--Drugog, Trećeg i Rajskog Izvora i Centra. Ovaj trojni savez Vječnog Sina, Beskonačnog Duha i Rajskog Otoka predstavlja aktualno otkrivenje izvornosti Prvog Izvora i Centra.
3. Potencijalne. Zajednica triju Apsoluta potencijalnosti--Božanstva Apsoluta, Bezuvjetnog Apsoluta i Univerzalnog Apsoluta. Ovaj trojni savez egzistencijalne potencijalnosti sačinjava potencijalno otkrivenje izvornosti Prvog Izvora i Centra.

Međupovezanost Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog stvara napone unutar Beskonačnosti, što stvara mogućnost cjelokupnog kozmičkog rasta; a rast je narav Sedmostrukog, Vrhovnog i Ultimnog.

U vezi koja vlada između Božanstva Apsoluta, Univerzalnog Apsoluta i Bezuvjetnog Apsoluta, potencijalnost je apsolutna dok se aktualnost pojavljuje; u vezi koja vlada između Drugog, Trećeg i Rajskog Izvora i Centra, aktulanost je apsolutna dok se potencijalnost pojavljaje; u izvornosti Prvog Izvora i Centra, ne možemo reći da postoji ili da se pojavljuje bilo aktualnost ili potencijalnost--Otac jeste.

Sa stanovišta vremena, Aktualno je to što je bilo i što jeste; Potencijalno je to što postaje i što će biti; Izvorno je to što jeste. Sa stanovišta vječnosti, razlika između Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog nije tako očigledna. Ova se trojedina svojstva ne mogu tako lako opaziti na razinama Raja i vječnosti. U vječnosti sve jeste--jedino se još uvijek nije očitovalo u vremenu i prostoru.

Sa stanovišta stvorenog bića, aktualnost je materija, potencijalnost je sposobnost. Aktualnost postoji u unutarnjosti iz koje se širi u perifernu beskonačnost; potencijalnost se kreće prema unutra od periferne beskonačnosti i uvire centru svih stvari. Izvornost je to što isprva izaziva a zatim uravnotežuje dualne kretnje kružne preobrazbe stvarnosti od potencijalnog do aktualnog kao i potencijaliziranje postojećih aktualnosti.
Tri Apsoluta potencijalnosti djeluju na čisto vječnoj razini kozmosa, te stoga kao takvi nikad ne djeluju na podapsolutnim razinama. Na silaznim razinama stvarnosti, trojni se savez potencijalnosti ispoljava s Ultimnim i nad Vrhovnim. Moguće je da se potencijal ne uspije aktualizirati u vremenu u odnosu na neku podapsolutnu razinu, premda to ne može biti slučaj u odnosu naspram cijelog. Božja volja ne mora prevladati kad se radi o individui, premda će uvijek prevladati u pogledu cijelog.
Centar kozmičkih egzistencijala počiva u trojnom savezu aktualnosti; bilo da se radio o duhu, umu ili energiji, sve i jedno imaju za centar Sina, Duha i Raj. Ličnost Sina koja ima narav duha predstavlja glavni uzorak prema kojem je izrađena svaka ličnost širom svih svemira. Materija Raja je glavni uzorak prema koji je na Havoni očitovan u savršenom obliku, a u nadsvemirima u u savršavajućem obliku, kao otkrivenje. ZdruženiČinitelj je istodobno aktivacija kozmičke energije, konceptualizacija svrhe duha i integracija matematičke povezanosti uzroka i posljedica materijalnih nivoa s onim što predstavlja svrhu volje i motivacije duhovnog nivoa. U finitnim svemirima i istim, Sin, Duh i Raj djeluju u i nad Ultimnim, i kako je ovaj uvjetovan i ograničen u Vrhovnom.

Aktualnost (Božanstva) je to čemu čovjek teži pri svom usponu prema Raju. Potencijalnost (ljudske božanstvenosti) je to što čovjek evoluira pri tom traganju. Izvorno je to što omogućuje supostojanje i integraciju aktualnog čovjeka, potencijalnog čovjeka i vječnog čovjeka.

Krajnja kozmička dinamika se tiče neprekidnog prenošenja stvarnosti od potencijalnosti do aktualnosti. Teoretski, ova metamorfoza može biti okončana, ali u stvari, to nije moguće zbog toga što su i Potencijalni i Aktualni uključeni u krug Izvornoga (JA JESAM) i ovo poistovijećenje zauvijek onemogućuje ograničavanje razvojnog napredovanja svemira. ęto god se poistovijetilo s JA JESAM ne može nikad doživjeti završetak napredovanja, kako je aktualnost potencijala JA JESAM apsolutna, dok je potencijalnost aktuala JA JESAM također apsolutna. Aktuali će uvijek otvarati nove putove ostvarivanja potencijala koji su do tog časa bili nemogući--svaka ljudska odluka ne samo što aktualizira novu stvarnost u ljudskom iskustvu, već također otvara put novoj sposobnosti za ljudski rast. Čovjek živi u svakom djetetu, dok osoba koja će napredovati
u morontija svijetu živi u svakom čovjeku koji zna Boga.

Nikada ne može nastupiti zastoj u rastu u sveukupnom kozmosu zbog toga što je osnova za rast--apsolutni aktuali--bezuvjetna i zbog toga što su mogućnosti za rast--apsolutni potencijali--neograničeni. S praktičnog stanovišta, kozmički filozof je dostigao zakljucak da kraj jednostavno ne postoji.

Posmatrano s ograničenog stanovišta uistinu postoje mnogi završetci, mnoga okončanja aktivnosti, ali sa šireg gledišta viših kosmičkih nivoa, svršetci ne postoje, jedino što postoji su prijelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Osnovi slijed događaja koji vlada u glavnom svemiru se tiče više kozmičkih doba, Havone, nadsvemira i drugih kozmičkih doba. Ali čak ni ove osnovne podjele tijeka odnosa mogu biti jedino relativne navigacijske oznake na cesti vječnosti.

Krajnji prodor istine, ljepote i dobrote Vrhovnog Bića može jedino otvoriti put kojim će napredujuće stvoreno biće steći ona apsonitna svojstva ultimne božanstvenosti koja leže izvan konceptualnih nivoa istine, ljepote i dobrote.

4. IZVORI VRHUNSKE STVARNOSTI

Svako razmatranje izvora iz kojeg je potekao Vrhovni mora započeti s rajskim Trojstvom, jer Trojstvo je izvorno Božanstvo, dok Božanstvo Vrhovnoga predstavlja derivaciju. Svako razmatranje rasta Vrhovnoga mora pokloniti pažnju egzistencijalnim trioditima, jer oni obuhvaćaju svu apsolutnu aktualnost i svu beskonačnu potencijalnost (koja je u vezi s Prvim Izvorom i Centrom.) I evolucijski Vrhovni predstavlja kulminacijsku i lično voljnu žižu preinačenja--preobraženja--potencijala u aktuale u i na finitnim nivoima egzistencije. Dva triodita, aktualni i potencijalni, predstavljaju cjelokupnost međuodnosa rasta u svemirima.

Izvor iz kojeg potiče Vrhovni počiva u Rajskom Trojstvu--vječnom, aktualnom i nepodjeljenom Božanstvu. Vrhovni je kao prvo osoba duha, i ova osoba duha potječe od Trojstva. Ali kao drugo, Vrhovni je Božanstvo rasta--evolucijskog rasta--i ovaj rast je derivativ dvaju triodita, aktualnog i potencijalnog.
Ako vam je teško razumjeti da beskonačni treioditi mogu funkcionirati na konačnim nivoima, razmislite o tome da sama njihova beskonačnost mora u sebi sadržavati potencijalnost konačnosti; beskonačnost obuhvaća sve stvari koje se kreću od najnižih i najuvjetovanijih stvari konačne egzistencije do najviših i najbezuvjetnije apsolutnih stvarnosti.

Nije toliko teško razumjeti da beskonačno sadrži konačno kolikoje teško razumjeti način na koji se ova beskonačna aktualnost očituje konačnom. Ali Misaoni Ispravljači koji žive u čovjeku šmrtniku predstavljaju jedan od vječnih dokaza da čak i apsolutni bog (kao apsolut) može učiniti i stvarno čini neposredan kontakt s čak i najnižim i najmanjim od svih kozmičkih stvorenih bića koja su obdarena voljom.

Trioditi koji zajednički obuhvaćaju aktualno i potencijalno se ispoljavaju na konačnim nivoima u zajednici s vrhovnim Bićem. Vještina kojom se takvo ispoljenje izvodi je i izravna i neizravna: izravna što se tiče načina koji odnosi triodita izazivaju kontradjelovanje u Vrhovnom i neizravna kad se uzme u obzir da su izvedeni putom apsonitnog nivoa koji se pojavio.
Vrhovna stvarnost, koja predstavlja cjelokupnu konačnu stvarnost, je dinamički rast između bezuvjetnih potencijala vanjskog prostora i bezuvjetnih aktuala centra svih stvari. Konačni domen tako postaje stvarnom činjenicom putom suradnje između apsonitnih sila djelovanja Raja i Ličnosti Vrhovnih Stvoritelja vremena. Čin sazrijevanja uvjetovanih mogućnosti triju velikih potencijala Apsoluta predstavlja apsonitnu funkciju Arkitekata Glavnog Svemira i njihovih transcendentnih suradnika. I kad ove stvari koje su se pojavile dostignu izvjesni stupanj zrelosti, Ličnosti Vrhovnih Stvoritelja se jave iz Raja kako bi se odale dugotrajnom zadatku--dovođenju evoluirajućih svemira u stanje aktualnosti.

Rast Vrhovnosti je derivacija triodita; osoba Vrhovnog koja ima narav duha je derivacija Trojstva; ali povlastice moći Svemogućeg su zasnovane na uspjesina božanstvenosti Sedmostrukog Boga, dok se sjedinjavanje povlastica moći Svemogućeg vrhovnog s osobom Vrhovnog Boga koja ima narav duha izvodi putom službe ZdruženogČinitelja, koji je podario um Vrhovnog kao sjedinjujući faktor ovog evolucijskog Božanstva.


5. ODNOS VRHOVNOG NASPRAM RAJSKOM TROJSTVU

Kad se radi o stvarnosti njegove lične prirode koja ima narav duha, Vrhovno BIće apsolutno ovisi o egzistenciji i činu Rajskog Trojstva. Dok je rast Vrhovnog stvar odnosa triodita, duh ličnosti Vrhovnog Boga ovisi o Rajskom Trojstvu čija je derivacija, i koje zauvijek drži poziciju apsolutnog centra-izvora savršene i beskonačne stabilnosti oko koje se sve više razvija evolucijski rast Vrhovnog.

Djelovanje Trojstva je u vezi s djelovanjem Vrhovnog, jer Trojstvo funkcionira na svim (sveukupnim) nivoima, uključujući i nivo djelovanja Vrhovnosti. Ali kako doba Havone prolazi i kako nastupa doba nadsvemira, tako i vidljivo djelovanje Trojstva kao neposrednog stvoritelja prolazi, otvarajući put stvaralačkim djelimadjece Rajskih Božnastava.

6. ODNOS VRHOVNOG NASPRAM TRIODITA

Triod aktualnosti nastavlja djelovati neposredno u poslije-Havonskim epohama; djelovanje Rajske gravitacije zahvaća osnovane jedinke materijalne egzistencije, gravitacija duha Vječnog Sina djeluje direktno nad osnovnim vrijednostima egzistencije duha, dok gravitacija uma Združenog Činitelja nepogrešivo drži u svom stisku vitalna značenja intelektualne egzistencije.

Ali kako se svaki stadij stvaralačke aktivnosti kreće prema vani kroz neistraženi prostor, on djeluje i egzistira sve dalje i dalje od direktnog djelovanja stvaralčkih sila i božnaskih ličnosti centralnog mjesta--apsolutnog Rajskog Otoka i beskonačnih Božanstava koja na njemu žive. Ovaj niz nivoa kozmičke egzistencije tako postaje sve više ovisan o razvojima koji nastupaju unuar triju Apsolutnih potencijalnosti beskonačnosti.

Vrhovno Biće obuhvaća mogućnosti za kozmičku službu čije ispoljenje nije vidljivo u Vječnom Sinu, Beskonačnom Duhu ili neličnim stvarnostima Rajskog Otoka. Ovo je istina kad se uzme u obzir apsolutnost ovih triju osnovnih aktualnosti, ali rast Vrhovnog ne počiva jedino na ovim aktualnostima Božanstva i Raja, već štoviše učestvuje u darvojima u sastavu Božanstva, Univerzalnog I Bezuvjetnog Apsoluta.

Vrhovni raste ne samo kako Stvoritelji i stvorena bića evoluirajućih svemira postižu nalikovanje Bogu, već ovo konačno Božanstvo isto tako doživljava rast kao rezultat toga što stvoreno biće i Stvoritelj savladavaju konačne mogućnosti velikog svemira. Vrhovni se kreće dvojako: intenzivno prema raju i Božanstvu i ekstenzivno prema neograničenosti Apsoluta potencijala.

U sadašnjem kozmičkom dobu, ovo dualno kretanje se obznanjuje u spuštajućim i uspinjućim ličnostima velikog svemira. Vrhovne Stvoroteljske Ličnosti i njihovi božanski suradnici pokazuju divergentno kretanje Vrhovnoga koje je usmjereno prema vani, dok uspinjući hodočasnici iz sedam nadsvemira ukazuju na konvergentni trend Vrhovnosti koji je usmjeren orema unutra.

Konačno Božanstvo neprestano teži dualnom usklađenju, usklađenju prema unutra, u smjeru Raja i njegovih Božanstava i usklađenju prema van u smjeru beskonačnosti i Apsoluta koji se u njoj nalaze. Moćna erupcija Rajsko-kreativne Božanstvenosti koja se personificira u Sinovima Stvoriteljima i stiće moć u kontrolerima moći, ukazuje na ogroman izliv Vrhovnosti u područja potencijalnosti, dok beskrajan niz uspinjućih stvorenih bića velikog svemira svjedoči moćni izliv Vrhovnosti prema jedinstvu Rajskog Božanstva.
Ljudska bića su naučila da je kretnju onog što je nevidljivo ponekad moguće opaziti na osnovu posmatranja načina na koji ono djeluje na vidljivo; i u svemirima, mi smo već odavno naučili opaziti kretnje i tendencije Vrhovnosti posmatranjem kontradjelovanja koje one izazivaju u vidu evolucijskog razvoja takvih ličnosti i uzaoraka glavnog svemira.

Premda nismo sigurni, vjerujemo da se, kao konačni odraz Rajskog Božanstva, Vrhovni nastoji proširiti u vanjski prostor; ali kao uvjet koji ogranicava djelovanje triju Apsolutnih potencijala vanjskog prostora, ovo Vrhovno Biće neprestano teži Rajskoj koherenciji. I ove dualne kretnje su to što uzrokuje najosnovnije aktivnosti u trenutačno organiziranim svemirima.

7. PRIRODA VRHOVNOG

U Božanstvu Vrhovnog, Otac--JA JESAM je dostigao relativno potpuno oslobođenje od ograničenja koja su svojstvena beskonačnosti statusa, vječnosti postojanja i apsolutnosti prirode. Ali Vrhovni Bog je bio oslobođen od svih egzistencijalnih ograničenja jedino tako što je postao predmet iskustvenog uvjertovanja univerzalnog djelovanja. Time što je stekao sposobnost da doživi, konačni Bog je isto tako postao ovisan o doživljaju; time što je postigao oslobođenje od vječnosti, Svemigući je naišao na prepreke vremena; i Vrhovni je mogao poznavati rast i razvoj jedino kao posljedice necjelovitosti egzistencije i nepotpunosti prirode, neapsolutnosti postojanja.

Sve ovo se mora dešavati prema Očevom planu koji kaže da se konačni napredak može postići jedino ulaganjem napora, da stvoreno biće može nešto postići jedino ustrajnošću, te da razvoj ličnosti počiva na vjeri. Na ovaj način uredivši iskustvo-evoluciju Vrhovnog, Otac je stvorio uvjete da konačna bića mogu postojati u svemirima i da mogu, putem napredovanja u svom iskustvu, vremenom postići božanstvenost Vrhovnosti.

Sva stvarnost, uključujući Supremnog i Ultimnog i s izuzetkom bezuvjetnih nivoa sedam Apsoluta, jer relativna. Činjenica Vrhovnosti je zasnovana na moći Raja, ličnosti Sina i djelovanju Združenog Činitelja, ali rast Vrhovnog učestvuje u Apsolutnom Božanstvu, Bezuvjetnom Božanstvu i Univerzalnom Božanstvu. I ovo sintetizirajuće i ujedinjujuće Božanstvo--Vrhovni Bog--predstavlja personifikaciju velikog svemira putem beskonačnog jedinstva neistražive prirode rajskog Oca, Prvog Izvora i Centra.

Do mjere do koje trioditi direktno djeluju na konačnom nivou, oni su nadodati povrh Vrhovnog, koji je fokalizacija Božanstva kao i kozmički zbir konačnih uvjeta prirode Apsolutnog Aktualnog i Apsolutnog Potencijalnog.

Rajsko Trojstvo se smatra apsolutnom neminovnošću; šedam Glavnih Duhova su naočigled neminovnosti Trojstva; aktualizacija moći-uma-duha-ličnosti Vrhovnog mora biti evolucijska neminovnost.

Ne čini se da je Vrhovni Bog bio neminovan kad se radio o bezuvjetnoj stvarnosti, ali izgleda da on postoji na svim nivoima stvarnosti. On je neizbježan fokalizator, sabirač i obuhvatitelj evolucijskog iskustva, koji u svojoj Božanskoj prirodi djelotvorno ujedinjuje rezultate ovog tipa poimanja stvarnosti. I čini se da on čini sve ovo kako bi doprinjeo javljanju neminovne pojave, nadiskustva i nadkonačnog ispoljenja Ultimnog Boga.

Kako bi bilo moguće sasvim cijeniti Vrhovno Biće, potrebno je uzeti u obzir izvor, funkciju i sudbinu: odnos naspram Trojstva iz kojeg je poteklo, kozmičku aktivnost i Trojskog Ultimnog neposredne sudbine.

Time što sabire evolucijsko iskustvo, Vrhovni spaja konačno s apsonitnim, upravno kao što um Združenog Činitelja integrira božansku duhovnost ličnog šina s nepromjenljivim energijama Rajskog uzorka, i kao što prisustvo Univerzalnog Apsoluta ujedinjuje aktivaciju Božanstva s reaktivnošću Bezuvjetnog. I ovo jedinstvo mora biti otkrivenje neotkrivenog djelovanja izvornog jedinstva Prvog Oca-Uzroka i Izvora-Uzorka svih stvari i svih bića.

[Predstavljeno pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]

SVEVIŠNJI vladaju nad kraljevstvima ljudi zahvaljujući mnogim nebeskim silama i posrednicima, ali prvenstveno zahvaljujći službi serafima.

Posljednjom je prozivkom danas u podne ustanovljeno da se na Urantiji trenutno nalazi 501,234,619 serafimskih parova--planetarnih anđela, čuvara i drugih vrsta. Mojoj su upravi povjerene dvije stotine serafimskih vojski--597,196,800 serafimskih parova ili 1,194,393,600 individualnih anđela. Registratura, međutim, pokazuje da su 191,924,362 anđela odsutna sa svijeta djelujući u bilo prijevoznoj, glasničkoj ili posmrtnoj službi. (Na Urantiji se nalazi približno jednak broj kerubina i serafima koji su više-manje jednako organizirani.)

Zajedno s pridruženim kerubinima, serafimi se bave detaljnim izvršenjem poslova nadljudske planetarne uprave, naročito onih svjetova koji su izolirani pobunom. Uz vještu pomoć srednjih bića, anđeli djeluju na Urantiji kao stvarni nadmaterijalni služitelji koji izvršavaju naredbe glavnog domaćeg guvernera i svih njegovih pomoćnih i podređenih suradnika. Pored uloge osobnih i grupnih čuvara, serafimi kao grupa izvršavaju i mnoge druge dužnosti.

Urantiji nije uskraćen prikladan i djelotvoran nadzor iz centara sistema, zviježđa i svemira. No planetarna se vlada Urantije razlikuje od vlada svih drugih svjetova satanijskog sistema, čak i cijelog Nebadona. Ovakva jedinstvenost vašeg nadzornog programa proizlazi iz više neuobičajenih okolnosti:

1. Statusa Urantije kao svijeta eksperimentalnog života.
2. Kritičnog stanja koje je stvoreno Luciferovom pobunom.
3. Poremećaja koji su nastali kao rezultat Adamičkog neuspjeha.
4. Nesvakidašnjih okolnosti koje proizlaze iz činjenice da Urantija pripada svjetovima koji su primili Suverenog Vladara Svemira. Mihael od Nebadona je Planetarni Knez Urantije.
5. Naročitoj ulozi dvadeset četiri planetarna upravitelja.
6.Činjenici da na svijetu postoji arhanđeoski krug.
7. Činjenici da je negdašnji utjelovljeni Makiventa Melkizedek imenovan zamjenikom Planetarnog Kneza.

1. SUVERENA VLAST NAD URANTIJOM

Izvorna vlast nad Urantijom je pripala suverenom vladaru satanijskog sistema. On je prvo prenio ovu dužnost komisiji koju su zajednički sačinjavali Melkizedeci i Nositelji Života, i ova je grupa djelovala na Urantiji sve do redovnog dolaska novoizabranog Planetarnog Kneza. Nakon što je Knez Kaligastija doživio pad u doba Luciferove pobune, Urantija nije imala jasnog i stabilnog odnosa s lokalnim svemirom i njegovim administrativnim odjeljenjima sve do okončanja Mihaelovog utjelovljenog darivanja, kad su ga Ujedinjeni Dani proglasili Planetarnim Knezom Urantije. Ovakav je proglas definitivno i temeljno zauvijek odlučio o statusu vašeg svijeta, premda je s praktičnog stanovišta Suvereni Sin Stvoritelj u administrativnom pogledu jedino uspostavio dvadesetčetveročlanu jeruzemsku komisiju negdašnjih žitelja Urantije kojima je dao pravo da ga zastupaju pri upravi nad Urantijom i svim drugim izoliranim planetima vašeg sistema. Jedan je član ovog vijeća uvijek prisutan na Urantiji kao glavni domaći guverner.
Makiventa Melkizedek je nedavno primio moć da djeluje kao zastupnik Planetarnog Kneza, premda ovaj Sin lokalnog svemira nije učinio apsolutno ništa što bi izmijenilo trenutno postojeći planetarni režim čija administrativna uprava počiva na smjenujućem nizu glavnih domaćih guvernera.

Malo je vjerojatno da će tijekom ovog sudbenog razdoblja na Urantiji nastupiti bilo kakva značajnija upravna promjena, izuzev ako zamjenik Planetarnog Kneza ne dođe preuzeti odgovornosti svoga zvanja. Nekima se od naših suradnika čini da eventualnost skorog dolaska jednog od dvadeset četiri savjetnika i njegovo djelovanje u ulozi glavnog guvernera Urantije mogu biti osujećeni zvaničnim dolaskom Makivente Melkizedeka koji će preuzeti vlast na Urantiji kao Knezov zamjenik. Kao vršilac dužnosti Planetarnog Kneza, on bi nesumnjivo nastavio upravljati planetom sve dok se ne donese konačna presuda Luciferovoj pobuni, te najvjerojatnije i nakon što svijet u daljoj budućnosti postigne status svjetla i života. Neki vjeruju da Melkizedek neće doći da preuzme osobnu upravu nad poslovima Urantije sve do svršetka tekućeg sudbenog razdoblja. Drugi vjeruju da Knezov zamjenik, kao takav, ne može doći sve dok se Mihael ne vrati na Urantiju, kako je obećao učiniti za svog zemaljskog života. Ostali pak, uključujući i samog autora ovog poglavlja, svakog časa očekuju Melkizedekovu pojavu.

2. VIJEĆE PLANETARNIH NADGLEDNIKA

Od doba Mihaelovog darivanja na vašem svijetu, općenita uprava nad Urantijom pripada specijalnoj jeruzemskoj grupi od dvadeset četiri negdašnja žitelja Urantije. Premda nam nisu poznati kvalifikacijski uvjeti za članstvo u ovoj grupi, primijetili smo da su svi njezini pripadnici na neki način doprinijeli uvećanju suverene vlasti Vrhovnog u sistemu Satanije. Za života na Urantiji svi su po naravi djelovali kao vođe i (osim u slučaju Makivente Melkizedeka) njihova su upraviteljska svojstva dalje osnažena iskustvom koje su stekli na prebivališnim svjetovima i obukom koju su primili kao državljani Jeruzema. Nakon što Lanaforgov kabinet imenuje članove ove dvadesetčetveročlane grupe, njegovu odluku moraju potvrditi Svevišnji Edentije, odobriti Opunomoćeni Stražar Jeruzema, te u suglasnosti s Mihaelovim odobrenjem, proglasiti Gabrijel iz Salvingtona. Privremeno imenovani članovi ovog vijeća specijalnih nadglednika djeluju jednako potpuno kao oni koji imaju stalno članstvo.

Ovo se vijeće planetarnih upravitelja naročito bavi nadgledanjem onih aktivnosti vašeg svijeta koje proizlaze iz činjenice da je Mihael tu obavio svoje završno darivanje. Oni održavaju blizak i neposredan odnos s Mihaelom, koji je moguć zahvaljujući vezivnim aktivnostima određene Sjajne Večernje Zvijezde, bića koje je pratilo Isusa u vrijeme njegovog smrtničkog darivanja.

Tijekom svih jeruzemskih sjednica, ovim vijećem trenutno upravlja određeni Ivan koji je nama poznati kao "Krstitelj." Ali po službenoj dužnosti na čelu ovog vijeća stoji Opunomoćeni Stražar Satanije, koji je izravni i osobni zastupnik Pomoćnog Salvingtonskog Inspektora i Vrhovnog Orvontonskog Izvršitelja.

Članovi ove komisije negdašnjih žitelja Urantije pored toga djeluju kao savjetodavni nadglednici trideset šest drugih svjetova vašeg sistema koji su jednako izolirani prilikom pobune; njihova se vrijedna služba sastoji u tome što održavaju prisan i blagonaklon odnos Lanaforga, Sistemskog Vladara, s poslovima ovih planeta koji se još uvijek više-manje nalaze pod vrhovnom kontrolom Norlatiadeških Očeva Zviježđa. Ova dvadeset četiri savjetnika često individualno posjećuju planete koji su izolirani pobunom, a naročito Urantiju.

Na svakom od ovih izoliranih svjetova djeluje slična savjetodavna komisija njihovih negdašnjih žitelja (ove se grupe razlikuju po veličini), dok su grupe svih drugih svjetova podređene dvadesetčetveročlanoj grupi Urantije. Dok se njezini članovi aktivno zanimaju za sve faze ljudskog napretka svakog izoliranog svijeta Satanije, oni se osobito i naročito zanimaju za dobrobit i napredak smrtničkih rasa Urantije, kako sami neposredno i izravno nadgledaju jedino njezine poslove, dok čak ni tu nemaju potpunu vlast izuzev u određenim domenama koje se tiču smrtničkog opstanka.

Nitko ne zna koliko će ova dvadeset četiri savetnika Urantije nastaviti djelovati u svojoj sadašnjoj ulozi, ne baveći se redovim programom kozmičkih aktivnosti. Oni će nesumnjivo nastaviti služiti na svojim sadašnjim dužnostima sve dok ne nastupi neka promjena u planetarnom statusu, kao recimo svršetak tekućeg sudbenog razdoblja, ostvarenje pune vlasti Makivente Melkizedeka, konačna osuda Luciferove pobune ili nova pojava Mihaela na svijetu njegovog završnog darivanja. Glavni domaći guverner Urantije koji se trenutno nalazi na vlasti vjeruje da će osim Makivente svima biti dozvoljeno da nastave uspon prema Raju čim Satanijski sistem ponovo bude uključen u krugove zviježđa. Ali mogu se susresti i drugačija mišljenja.

3. GLAVNI DOMAĆI GUVERNER

Svakih stotinu godina Urantija vremena jeruzemski dvadesetčetveročlani zbor planetarnih nadglednika imenuje jednog svog člana kao glavnog domaćeg guvernera koji stiže na Urantiju kao njihov izvršni predstavnik. Tijekom pripreme ovih poglavlja promijenjen je ovaj izvršni činovnik--devetnaesti je zamijenjen dvadesetim. Kako su smrtnici jako skloni obožavati ili čak obogotvoriti svoje izuzetne ljudske i nadljudske starješine, nećemo vas upoznati s imenom vašeg planetarnog nadglednika. Glavni domaći guverner nema stvarne osobne moći pri upravi nad svjetskim poslovima izuzev kao zastupnik dvadeset četiri jeruzemska savjetnika. On djeluje kao koordinator nadljudske administracije koji drži položaj štovanog predsjedatelja i univerzalno priznatog vođe nebeskih bića koja djeluju na Urantiji. Svi ga redovi anđeoskih vojski smatraju svojim koordinirajućim upraviteljem, dok po odlasku 1-2-3 koji je prvi ušao u sastav dvadeset četiri savjetnika, ujedinjena srednja bića istinski smatraju individualne članove ovog smjenjujućeg niza glavnih guvernera svojim planetarnim očevima.

Premda glavni guverner ne posjeduje stvarnu i osobnu vlast nad planetom, on svakodnevno objavljuje mnoštvo odluka i rješenja koje sve zainteresirane ličnosti moraju prihvatiti kao konačne. On daleko više djeluje u ulozi očinskog savjetnika nego tehničkog upravitelja. On na određene načine djeluje upravo kao Planetarni Knez, premda njegova administrativna uprava daleko više nalikuje upravi Materijalnih Sinova.

Vlada Urantije je zastupljena u jeruzemskom vijeću prema sporazumu koji nalaže da onaj glavni guverner koji je upravo smijenjen s dužnosti na Urantiji postane privremenim članom kabineta Sistemskog Vladara Planetarnih Knezova. Kako je očekivano, nakon što je imenovan Knezovim zamjenikom, Melkizedek je smjesta trebao preuzeti njegovo mjesto u vijeću Planetarnih Knezova Satanije premda još uvijek nije ništa poduzeo u cilju ostvarenja ove namjere.

Nadmaterijalna vlada Urantije ne održava vrlo blizak odnos s višim upravnim jedinkama lokalnog svemira. Glavni domaći guverner na određeni način zastupa i Salvington i Jeruzem, jer djeluje u ime dvadeset četiri člana svoga vijeća koji neposredno zastupaju Mihaela i Gabrijela. I kako ima jeruzemsko državljanstvo, planetarni guverner može djelovati kao govornik Sistemskog Vladara. Vlasti sazviježda su izravno zastupljene u Sinu Vorondadeku, promatraču Edentije.

4. SVEVIŠNJI PROMATRAČ

Uprava nad Urantijom je dalje usložnjena time što je neposredno nakon planetarne pobune norlatiadeška vlada samovoljno preuzela planetarnu vlast. Na Urantiji još uvijek živi Sin Vorondadek, promatrač koji djeluje u ime Svevišnjih Edentije i koji u odsutnosti Mihaelovog neposrednog učešća djeluje kao povjerenik planetarne vlade. Svevišnji promatrač (povremeno i namjesnik) koji trenutno služi na Urantiji je dvadeset i treći promatrač u toj ulozi.

Određene grupe planetarnih problema još uvijek počivaju pod kontrolom Svevišnjih Edentije koji su preuzeli upravu u vrijeme Luciferove pobune. Vlast nad ovim pitanjima ima Sin Vorondadek, norlatiadeški promatrač, koji održava vrlo blizak savjetodavni odnos s planetarnim nadglednicima. Na Urantiji aktivno djeluju nadzornici rasnih pitanja, dok su starješine brojnih njihovih grupa neslužbeno pripojene domaćem vorondadeškom promatraču koji djeluje kao njihov savjetodavni upravitelj.

Izuzev u pogledu određenih posve duhovnih pitanja, u kriznim bi situacijama upravo ovaj edentijski Sin Vorondadek koji se trenutno nalazi na promatračkoj dužnosti bio stvarni i suvereni predsjedatelj vlade. (Kad se radi o ovim isključivo duhovnim problemima i određenim posve osobnim pitanjima, čini se da vrhovna vlast pripada glavnom arhanđelu koji je na Urantiji pripojen odjeljenskom centru ove novoorganizirane grupe.)

Svevišnji promatrač ima moć da prema vlastitom sudu preuzme planetarnu vlast u slučaju ozbiljnih planetarnih kriza, što se prema zapisima tijekom cijele povijesti Urantije dogodilo trideset tri puta. U takvim slučajevima Svevišnji promatrač djeluje kao namjesnik Svevišnjeg koji ima najvišu vlast nad svim domaćim planetarnim služiteljima i administrativnim upraviteljima, izuzev nad odjeljenskom organizacijom arhanđela.

Vorondadeška namjesništva nisu neuobičajena na planetima koji su izolirani pobunom, jer se Svevišnji uvijek može uplesti u poslove naseljenih svjetova i djelujući kao vladar zviježđa, pridodati svoju visoku mudrost poslovima ljudskog kraljevstva.

5. PLANETARNA UPRAVA

Uistinu je teško objasniti stvarnu administrativnu upravu Urantije. Vaš svjet nema službene vlade koja bi nalikovala kozmičkoj upravi i njezinim zakonodavnim, izvršnim i sudbenim odjeljenjima. Dvadeset četiri savjetnika po svojoj upravi najviše nalikuju zakonodavnom odjeljenju planetarne
vlade. Glavni guverner je provizorni i savjetodavni izvršni starješina čije pravo veta počiva u Svevišnjem promatraču. I na planetu ne djeluju apsolutno nikakve vlastodržačke sudbene moći--jedino pomirbene komisije.

Prema uzajamnom dogovoru serafima i srednjih bića, glavni guverner odlučuje o većini njihovih problema. Ali izuzev u slučajevima gdje guverner izražava odluke dvadeset četiri savjetnika, više tjela kao što su pomirbene komisije, lokalne vlasti organizirane radi planetarnog djelovanja, pa čak i Vladar Satanijskog Sistema, mogu podnijeti tužbu protiv guvernerovih odluka.

Naročita služba serafima i neuobičajeni načini djelovanja srednjih bića donekle nadomještaju odsutnost utjelovljenog osoblja Planetarnog Kneza i materijalne uprave Adamičkog Sina i Kćeri. Trojedina prisutnost arhanđela, Svevišnjeg promatrača i glavnog guvernera djelotvorno nadomještaju odsutnost Planetarnog Kneza.

Prilično slobodno organizirana planetarna vlada čija uprava ima ponešto osobnu narav djeluje više nego djelotvorno zahvaljujući praktičnoj pomoći arhanđela i njihovog uvijek spremnog kruga koji vrlo često uspješno služi prilikom planetarnih kriza i administrativnih teškoća. Planet je praktično još uvijek odsječen od norlatiadeških krugova, dok u vanrednom slučaju ova teškoća može biti nadomještena upotrebom arhanđeoskog kruga. Planetarna izolacija, naravno, ne pogađa toliko individualne smrtnike jer je prije tisuću devet stotina godina na njih izliven Duh Istine.

Svaki administrativni dan Urantije započinje savjetodavnim vijećanjem kojem prisustvuju glavni guverner, planetarni starješina arhanđela, Svevišnji promatrač, nadzorni supernafim, glavni domaći Nositelj Života i pozvanici bilo iz redova visokih kozmičkih Sinova ili određenih učenika koji su se slučajno našli u posjeti planetu.

U sastav administrativnog kabineta glavnog guvernera ulazi dvanaest serafima, aktivnih starješina dvanaest grupa specijalnih anđela koji djeluju kao neposredni nadljudski upravitelji planetarnog napretka i stabilnosti.

6. GLAVNI SERAFIM PLANETARNOG NADZORA

Kad je prvi guverner stigao na Urantiju (u isto vrijeme kad je izliven Duh Istine), nalazio se u pratnji dvanaest zborova specijalnih serafa--diplomiranih studenata Serafingtona--koji su smjesta postavljeni na određene specijalne planetarne službe. Ovi su uzvišeni anđeli poznati kao glavni serafi planetarnog nadzora koji se nalaze pod vrhovnom kontrolom planetarnog Svevišenjeg promatrača kao i pod izravnom upravom glavnog domaćeg guvernera.

Dok djeluju pod općim nadzorom glavnog domaćeg guvernera, ovih se dvanaest anđeoskih grupa nalazi pod neposrednom upravom dvanaestočlanog serafskog vijeća--aktivnih starješina svake pojedine grupe. Ovo vijeće pored toga služi kao dobrovoljni kabinet glavnog domaćeg guvernera.

Kao planetarni starješina serafa, ja predsjedavam nad ovim vijećem serafimskih poglavara, dobrovoljno djelujući u ulozi prvorednog supernafima koji je na Urantiji naslijedio položaj negdašnjeg starješine anđeoskih redova ovog planeta koji je zaveden Kaligastijinom pobunom.

Dvanaest zborova koji okupljaju glavne serafe planetarnog nadzora djeluju na Urantiji na slijedeći način:

1. Anđeli epoha. Ovo su anđeli suvremene ere, vašeg sudbenog razdoblja. Ovim su nebeskim služiteljima povjereni nadzor i uprava nad poslovima svake pojedine generacije, kako se sami po svojoj građi lako mogu uklopiti i prilagoditi mozaiku svoga doba. Zbor koji upravo služi na Urantiji predstavlja treću grupu koja je pripojena planetu u periodu tekućeg sudbenog razdoblja.

2. Anđeli napretka. Ovim je serafima povjerena dužnost da pokrenu evolucijski napredak dugog niza društvenih razdoblja. Oni potiču usađenu sklonost evolucijskih bića koja teži k napretku; oni neprestano nastoje ostvariti ono što treba biti. Grupa koja se trenutno nalazi na dužnosti predstavlja drugu po redu grupu koja je pripojena planetu.

3. Čuvari religije. Ovo su "anđeli crkvi," iskreni borci za ono što jeste i što je bilo. Oni nastoje održati ideale onog što se održalo iz prošlosti kako bi sigurno prenijeli moralne vrijednosti u nova razdoblja. Oni znaju osujetiti rad anđela napretka svojim nastojanjem da prenesu iz generacije u generaciju neuništive vrijednosti starijih i nestajućih drušvenih formi koje se oblikuju u novije i stoga manje postojane uzorke misli i ponašanja. Ovi se anđeli zalažu za duhovne forme, premda sami nisu izvor golemog sektaštva i besmislenih proturiječnih podjela tobožnjih vjernika. Zbor koji trenutno djeluje na Urantiji peti je po redu zbor na toj dužnosti.

4. Anđeli nacionalnog života. Ovo su "anđeli truba," upravitelji političkih predstava nacionalnog života Urantije. Zbor koji trenutno služi u ulozi vrhovnih upravitelja međunarodnih odnosa četvrti je planetarni zbor u toj ulozi. Služba ovog serafimskog odjeljenja naročito omogućuje da "Svevišnji imaju vlast nad kraljevstvima ljudi."

5. Anđeli rasa. Oni koji rade na očuvanju evolucijskih rasa vremena, neovisno o njihovoj političkoj pripadnosti i religioznoj orijentaciji. Na Urantiji se mogu naći ostaci devet ljudskih rasa koje su svojim miješanjem i spajanjem stvorile suvremni narod. Ovi su serafi blisko povezani sa službom nadzornika koji se bave rasnim pitanjima, i na Urantiji trenutno djeluje izvorni zbor koji je pripojen planetu nedugo nakon Duhova.

6. Anđeli budućnosti. Ovo su anđeli budućih nagovještaja koji su u stanju naslutiti buduća razdoblja i planirati ostvarenje boljih događaja novog i naprednijeg sudbenog razdoblja; oni su arhitekti koji planiraju izgradnju novih epoha. Grupa koja upravo služi na planetu djeluje u ovoj ulozi od početka suvremenog sudbenog razdoblja.

7. Anđeli prosvjetljenja. Urantija upravo uživa službu trećeg serafskog zbora posvećenog unaprijeđenju planetarnog obrazovanja. Ovi se anđeli bave mentalnom i moralnom obukom individua, obitelji, grupa, škola, društvenih zajednica, nacija i cijelih rasa.

8. Anđeli zdravstva. Ovi su serafimski služitelji pripojeni kao pomoćnici onim smrtničkim utjecajima koji rade na unaprijeđenju zdravlja i spriječavanju bolesti. Grupa koja trenutno služi na planetu šesta je po redu od početka ovog sudbenog razdoblja. 9. Anđeli obiteljskog života. Urantija upravo uživa službu pete grupe anđeoskih služitelja koja je posvećena očuvanju i unaprijeđenju doma--osnovne institucije ljudske civilizacije.

10. Anđeli industrije. Ova se serafska grupa bavi unaprijeđenjem industrijskog razvoja i poboljšanjem ekonomskih uvjeta među narodima Urantije. Ovaj je zbor sedam puta smijenjen od Mihaelovog darivanja.

11. Anđeli razonode. Ovi se serafi bave unaprijeđenjem vrijednosti igre, humora i odmora. Oni neprestano nastoje unaprijediti čovjekove rekreacijske razonode i na taj način stvoriti korisne načine korištenja slobodnog vremena. Na Urantiji trenutno služi treći zbor ove vrste.

12. Anđeli nadljudske službe. Ovo su anđeli anđela, serafi koji služe svim drugim planetarnim bićima, nadljudima koji su bilo stalno ili privremeno smješteni na planetu. Ovaj je zbor služio od početka suvremenog sudbenog razdoblja.

Kad se ove glavne serafimske grupe raziđu u mišljenju u pogledu određenih planetarnih postupaka i procedura, glavni guverner je obično taj koji nastoji postići dogovor, dok serafi mogu podnijeti tužbu protiv njegovih odluka ovisno o naravi i ozbiljnosti pitanja koje je uzrokovalo nesporazum.
Ni jedna od ovih anđeoskih grupa nema bilo izravnu ili samovoljnu kontrolu nad poljem svoga djelovanja. One jedino upravljaju poslovima koji se tiču njihovih domena, dok imaju i koriste moć manipuliranja planetarnih uvjeta i uz njih vezanih okolnosti u korist onih područja ljudske aktivnosti koje su im povjerene na dužnost.

Glavni serafi planetarnog nadzora koriste višestruke utjecaje pri sprovedbi svoje misije. Oni potiču akumulaciju i razmjenu ideja, koncentraciju uma i izvršenje brojnih programa. Dok nisu u stanju u ljudski um unijeti nove i više koncepte, vrlo često nastoje osnažiti neki viši ideal koji se već javio u ljudskom intelektu.

Ali na stranu od ovih mnogobrojnih sredstava pozitivnog djelovanja, glavni serafi nastoje zaštititi planetarni napredak od ozbiljnijih opasnosti pomoću mobilizacije, obuke i održavanja rezervnog zbora sudbine. Glavna djelatnost ovih rezervista počiva u osiguranju produženja evolucijskog napretka; oni su sredstva kojima nebeske sile štite svijet od neželjenih iznenađenja; oni su zaštita protiv katastrofe.

7. REZERVNI ZBOR SUDBINE

Rezervni se zbor sudbine sastoji od živih muškaraca i žena koji su postali članovima upravitelja svjetskih poslova. U ovom zboru sudjeluju muškarci i žene svih generacija koje su svjetski upravitelji duha odabarli za pomoćnike pri izvršenju milosti i mudrosti kojima služe djeci vremena evolucijskih svjetova. Smrtnici koji su obdareni voljom obično počinju sudjelovati u ostvarenju programa uspona istog časa kad se pokažu vrijednima povjerenja i sposobnim da preuzmu takve vezivne odgovornosti. Prema tome, istog časa kad se ovi muškarci i žene jave na pozornici planetarnih aktivnosti kao bića prihvatljivih mentalnih sposobnosti, prikladnog moralnog statusa i neophodne duhovnosti, oni se smjesta priključuju prikladnim nebeskim grupama planetarnih ličnosti kao vezivni smrtnički pomoćnici.

Po odabiru i postavci ljudskih bića na položaj zaštitnika planetarne sudbine, nakon što ovi postanu centralnim učesnicima u izvršenju planova svjetskih administrativnih upravitelja, planetarni starješina serafa potvrđuje privremeni primitak ovih ljudi u serafski zbor i postavlja na dužnost osobnog čuvara sudbine koji im se pridružuje u službi. Svi rezervisti imaju samosvjesne Ispravljače i većina ih djeluje u višim kozmičkim krugovima intelektualnog postignuća i duhovnog ostvarenja.

Planetarni smrtnici postaju odabranim dijelom rezervnog zbora sudbine naseljenih svjetova zahvaljujući slijedećem:

1. Njihovoj naročitoj sposobnosti da potajno prime obuku koja omogućuje sudjelovanje u različitim kriznim situacijama i izvršenju različitih svjetskih aktivnosti.

2. Njihovoj svesrdnoj odanosti nekom naročitom društvenom, ekonomskom, političkom, duhovnom ili drugom cilju, kao i njihovoj voljnosti da se odreknu ljudskih priznanja i nagrada.

3.Činjenici da posjeduju izuzetno svestrane Misaone Ispravljače koji su vrlo često prije dolaska na Urantiju imali priliku steći iskustvo u nošenju s planetarnim teškoćama i prijetećim svjetskim krizama.

Svakom je odjeljenju planetarnih nebeskih služitelja pripojen vezivni zbor ovih smrtnika sudbine. Prosječan naseljeni svijet ima sedamdeset zasebnih zborova sudbine koji su blisko povezani s nadljudskim bićima koja upravljaju svjetskim poslovima. Na Urantiji postoji dvanaest rezervnih zborova sudbine, jedan za svaku planetarnu grupu serafimskog nadzora.

U sastav dvanaest grupa rezervnih članova sudbine koji djeluju na Urantiji ulaze planetarni smrtnici koji su pripremljeni za brojne centralne svjetske položaje i koji su svakog časa pripravni djelovati u slučaju planetarne krize. Ovaj se združeni zbor trenutno sastoji od 962 osobe. Najmanji zbor ima 41-og, a najveći 172 člana. S izuzetkom desetak kontaktnih ličnosti, članovi ove jedinstvene grupe nisu svjesni činjenice da su prošli procesom obuke koji ih je pripremio za eventualno sudjelovanje u određenim planetarnim krizama. Ove smrtnike odabiru njihovi budući zborovi; u dubokim razinama svoga uma, oni prolaze procesom obuke kojim zajednički upravljaju njihovi Misaoni Ispravljači i serafski čuvar sudbine. Brojne druge nebeske ličnosti često sudjeluju u ovoj nesvjesnoj obuci, dok i srednja bića tijekom cijele ove specijalne pripreme izvršavaju bitne i neizostavne aktivnosti.


Na mnogim su svjetovima bolje prilagođena sekundarna srednja bića u stanju postići različite stupnjeve kontakta s Misaonim Ispravljačima određenih prikladno građenih smrtnika putom vještog prodora unutar uma u kojem ovaj Ispravljač živi. (Ova su otkrivenja napisana na engleskom jeziku Urantije upravo zahvaljujući tako povoljnom spoju kozmičkih prilagođenja.) Ovakve potencijalne kontaktne ličnosti postaju članovima brojnih rezervnih zborova i u određenoj se mjeri može reći da se upravo kroz ove manje grupe progresivnih ličnosti ostvaruje napredak duhovne civilizacije i da upravo zahvaljujći njima Svevišnji mogu imati vlast nad kraljevstvima ljudi. Muškarci i žene koji pripadaju ovom rezervnom zboru sudbine postižu određenu mjeru kontakta sa svojim Ispravljačima zahvljujući upravo ovom posredničkom djelovanju srednjih bića; ali ovi rezervisti nisu kao takvi poznati u krugu svojih bližnjih, izuzev u onim rijetkim društvenim situacijama i duhovnim krizama kad nastoje spriječiti slom evolucijske kulture ili nestanak svjetla živuće istine. Na Urantiji se ovi rezervisti sudbine rijetko mogu naći na stranicama knjiga ljudske povijesti.

Rezervisti nesvjesno rade na očuvanju bitnih planetarnih podataka. Prilikom smrti određenog rezerviste, Misaonih Ispravljači vrlo često prenose bitne podatke iz uma rezerviste koji leži na samrti u um njegovog mlađeg nasljednika. Ispravljači su nesumnjivo vezani uz aktivnosti ovog rezervnog zbora na mnoge druge nama nepoznate načine.

Premda rezervni zbor sudbine koji djeluje na Urantiji nema stalnog poglavara, on ima stalna vijeća koja tvore njegovu upravnu organizaciju. Ona se sastoje od sudbenog vijeća, povijesnog vijeća, vijeća političke nezavisnosti i mnogih drugih. S vremena na vrijeme i ovisno o svojoj zbornoj organizaciji, ovi stalni rezervni zborovi koji su posvećeni određenim specijalnim aktivnostima znaju proglasiti određene smrtnike svojim počasnim vođama. Status tavih rezervnih poglavara obično ima privremeno trajanje ograničeno na ostvarnje nekog neposrednog zadatka.

Rezervni zbor Urantije je imao najbrojnije članstvo u doba Adamita i Andita, neprestano opadajući kako se ljubičasta krv sve više miješala s drugim rasama, i dostigavši najnižu razinu u vrijeme Duhova, nakon čega je članstvo ovog rezervnog zbora postupno počelo rasti.

(Kozmički rezervni zbor žitelja Urantije koji su svjesni svog kozmičkog državljastva trenutno broji više od tisuću članova čiji uvid u kozmičku pripadnost daleko nadilazi domene njihovog svijeta, premda nemam dozvolu obznaniti stvarnu narav funkcije ove jedinstvene grupe živih ljudskih bića.)

Smrtnici Urantije se ne bi trebali osjećati kozmički odbačenom planetarnom siročadi samo zato što je njihov svijet više-manje duhovno izoliran od određenih krugova lokalnog svemira. Na vašem planetu djeluju nadljudska bića koja neopozivo i djelotvorno nadgledaju svjetske aktivnosti i ljudske sudbine.

Ali istina je da vi u najboljem slučaju možete imati jedino vrlo nejasnu predodžbu idealne planetarne vlade. Od najranijeg doba Planetarnog Kneza, Urantija je morala trpiti posljedice neuspjeha božanskog plana kojim se nastojao postići svjetski rast i rasni razvoj. Nad odanim žiteljima satanijskih svjetova ne djeluje uprava kakva postoji na Urantiji. Unatoč tome, u usporedbi s drugim izoliranim svjetovima, vaše planetarne vlade nisu posve neuspješne; jedino se jedan ili dva svijeta nalaze u gorem stanju dok na par svjetova vladaju nešto bolje, a na većini ostalih svjetova više-manje jednake okolnosti.

Čini se da nitko u cijelom lokalnom svemiru ne zna kad će doći kraj nepostojanosti statusa planetarne administracije. Nebadonski Melkizedeci su skloni vjerovati da će vrlo malo promjene nastupiti u planetarnoj upravi i administraciji sve do Mihaelovog drugog osobnog dolaska na Urantiju. Ako ne prije, u ovo će doba nesumnjivo nastupiti značajne promjene u planetarnoj upravi. Ali nitko nije u stanju predočiti kakva će biti narav takvih promjena u procesu svjetske administracije. U cijeloj povijesti naseljenih svjetova cijelog svemira Nebadona nikad nije nastupio sličan događaj. Među mnogim teško shvatljivim stvarima u vezi buduće uprave nad Urantijom najvažniji počiva u utvrđenju planetarnog položaja odjeljenskog centra i kruga arhanđela.

Kozmička vijeća nisu zaboravila vaš izolirani svijet. Urantija nije kozmičko siroče obilježeno sramotnim grijehom koje je radi pobune izgubilo božanski nadzor. Od Uverse do Salvingtona pa čak i do Jeruzema, Havone i Raja, svi znaju za nas; i vi smrtnici koji trenutno živite na Urantiji uživate jednako brižnu i odanu brigu koju bi ste uživali da vaš svijet nikad nije posvjedočio izdaju nevjernog Planetarnog Kneza--čak i više od toga. Zauvijek je istina, "sam vas Otac voli."

[Predstavio Starješina Serafa koji boravi na Urantiji.]

NAKON što smo predstavili Služiteljske Duhove Vremena i Glasničke Vojske Prostora, slijedeće s čim ćemo vas upoznati su anđeli čuvari, serafi koji su odani službi individualnim smrtnicima, radi čijeg uzvišenja i usavršenja postoji cijeli životonosni program duhovnog napredovanja. U toku prošlih stoljeća Urantije, ovi su čuvari sudbine bili gotovo jedina vrsta anđela koju su ljudi poznavali. Planetarni serafi uistinu predstavljaju služiteljske duhove koji su poslani da služe bićima pred kojima stoji nastavak života. Ovi su pridruženi serafi djelovali kao duhovni pomagači smrtnog čovjeka pri svim velikim događajima, kako u prošlosti tako i danas. U mnogim otkrivenjima, "riječ su saopćili anđeli"; mnogi nalozi nebeski su "primljeni preko anđela."

Serafi su tradicionalni nebeski anđeli; oni su duhovi-služitelji koji žive u vašoj neposrednoj blizini i koji vam značajno pomažu. Oni su služili na Urantiji od najranijih stadija ljudske inteligencije.

1. ANĐELI ČUVARI

Učenje o anđelima čuvarima nije mit; izvjesne grupe ljudskih bića uistinu imaju osobne anđele. Isus je aludirao na tu činjenicu kad je, govoreći o djeci nebeskog kraljevstva, rekao: "Pazite da ne prezrete ni jednog od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog."

Izvorno, serafi su bili pripojeni zasebnim rasama Urantije. No nakon Mihaelovog darivanja, podijeljeni su prema ljudskoj inteligenciji, duhovnosti i sudbini. Intelektualno, čovječanstvo je podijeljeno u tri klase:

1. Maloumne--bića koja nemaju normalnu moć volje, koja ne mogu donijeti prosječne odluke. U ovu grupu spadaju oni koji ne mogu poznati Boga, kojima nedostaje sposobnost za inteligentno obožavanje Božanstva. Maloumnici Urantije imaju serafski zbor, jednu posadu, zajedno s jednim bataljonom keruba, koji su im pripojeni ne samo kao služitelji već i kako bi se pobrinuli da ova bića prime pravdu i milost pri životnim bitkama koje biju na zemlji.

2. Ljude prosječnog, normalnog uma. Sa stanovišta serafske službe, većina muškaraca i žena pripadaju jednoj od sedam klasa, ovisno o ovladanju krugovima ljudskog napredovanja i duhovnog razvoja.

3. Ljude izvanrednog umnog obdarenja--one koji donose značajne odluke i koji imaju nesumnjiv potencijal za duhovno dostignuće; muškarce i žene koji više-manje održavaju kontakt sa svojim Misaonim Ispravljačima; članove različitih rezervnih zborova sudbine. Bez obzira u kojem se krugu čovjek nalazio, ako takva individua uđe u sastav jednog od više rezervnih zborova sudbine, ona smjesta prima osobnog serafa i od tog časa pa sve do kraja zemaljskog puta, taj će smrtnik uživati neprestanu službu i neumorno bdijenje anđela čuvara. Isto tako, kad bilo koje ljudsko biće donese najvišu odluku, kad se stvarno zaruči sa svojim Ispravljačem, ta duša smjesta prima osobnog čuvara.

Pri službi takozvanim normalnim bićima, serafski zadaci ovise o postignuću krugova intelektualnosti i duhovnosti dotičnog ljudskog bića. Vaš put počinje u vašem smrtničkom umu--u sedmom krugu--i napreduje prema unutra, dok nastojite poboljšati vlastito samorazumijevanje, samosavladanje i samokontrolu; i (ako prirodna smrt ne prekine vaš životni rad i ne prenese vaše borbe na prebivališne svjetove) vi napredujete krug za krugom, sve dok ne dostignete prvi ili unutarnji krug relativnog kontakta i duhovnog zajedništva s unutarnjim Ispravljačem.

U početnom ili sedmom krugu, tisući ljudskih bića pripojen je jedan anđeo čuvar i jedna posada pomoćnih keruba. U šestom krugu, serafski par zajedno s jednim kerubom vodi uspinjuće grupe koje broje pet stotina smrtnika. Nakon postignuća petog kruga, ljudska bića postaju dijelom grupa koje broje otprilike stotinu članova i nad kojom bdije par serafa čuvara zajedno s posadom keruba. Po postignuću četvrtog kruga, smrtna se bića sabiru u desetočlane grupe i ponovo je slučaj da se na dužnost postavlja serafski par kojem pomaže posada keruba.

Nakon što se smrtnički um oslobodi inercije životinjskog nasljeđa i postigne treći krug ljudske intelektualnosti i stečene duhovnosti, osobni se anđeo (u stvarnosti dva anđela) smjesta u potpunosti i isključivo odaje službi ovom uspinjućem smrtniku. I tako, pored toga što ovim ljudskim dušama neprekidno služe sve djelotvorniji unutarnji Misaoni Ispravljači, pri svim svojim nastojanjima da završe treći, prebrode drugi i postignu prvi krug, one isto tako primaju absolutnu pomoć od ovih osobnih čuvara sudbine.

2. ČUVARI SUDBINE

Serafi ne nose naziv čuvari sudbine sve dok ne budu pridruženi ljudskoj duši koja je ostvarila jedno ili više slijedećih dostignuća: bilo da je donijela najvišu odluku da će postati nalik Bogu, da je ušla u treći krug ili da je postala dijelom jednog od više rezervnih zborova sudbine.

U toku rasne evolucije, čuvar sudbine prima dužnost da prati prvo biće koje zadovolji uvjete za ovladanje krugovima. Na Urantiji, prvi smrtnik koji je stekao osobnog čuvara bio je Rantovok, drevni mudrac crvene rase.
Sve anđeoske dužnosti provodi grupa serafskih dobrovoljaca i ovi se zadaci uvijek dodjeljuju u skladu s ljudskim potrebama i ovisno o statusu anđeoskog para--po razmatranju serafskog iskustva, vještine i mudrosti. Jedino serafi koji su dugo bili na dužnosti, koji imaju više iskustva i koji su prošli ozbiljnije probe, postaju čuvari sudbine. Mnogi čuvari su stekli vrijedno iskustvo služeći na onim svjetovima gdje bića ne postižu fuziju s Ispravljačima. Kao što je slučaj s Ispravljačima, serafi prate ova bića u toku njihovog života, nakon čega primaju slobodu i priliku da se prihvate novih zadataka. Velik broj čuvara koji služe na Urantiji je prvo stekao iskustvo na drugim svjetovima.

U slučaju da ljudska bića ne uspiju preživjeti smrt, njihovi osobni ili grupni anđeli mogu više puta služiti na sličnim položajima na jednom te istom planetu. Serafi razvijaju sentimentan odnos prema individualnim svjetovima, kao i posebnu naklonost prema izvjesnim rasama i tipovima smrtnih stvorenih bića s kojima su bili tako blisko povezani.

Anđeli razviju trajnu naklonost prema ljudima kojima služe; i vi bi ste, da si možete predočiti serafe, prema njima razvili toplu naklonost. Kad bi izgubili materijalna tijela i primili obličje duha, i vi bi postali vrlo bliski anđelima po većini osobina ličnosti. Oni dijele većinu vaših emocija i doživljavaju neke s kojima niste upoznati. Jedina vaša emocija koju je njima ponešto teško shvatiti je nasljeđe životinjskog straha koje igra tako značajnu ulogu u mentalnom životu prosječnog žitelja Urantije. Anđelima je istinski teško shvatiti zašto tako često dozvoljavate da vaše intelektualne moći--čak i vaša religiozna vjera--postanu predmetom bojazni, zašto dopuštate da budu tako podrobno demoralizirani besmislenom panikom smrtnog straha i užasne tjeskobe.

Svi serafi imaju individualna imena, premda su u registraturi gdje se vodi zapis o njihovoj svjetskoj službi, često označeni planetarnim brojevima. U glavnom centru svemira, serafi se vode prema imenu i broju. Čuvar sudbine čovjeka koji je koršiten pri ovom kontaktu nosi 3-i broj 17-e grupe, 126-e posade, 4-og bataljona, 384-e jedinice, 6-og legiona, 37-vojarne, 182 314-e serafske vojske Nebadona. Tekući broj planetarnog dodjeljenja ovog serafima ovom ljudskom biću Urantije je 3 641 852.

Pri osobnoj službi čuvanja, dužnosti koju obavljaju kao anđeli čuvari sudbine, serafi uvijek služe dobrovoljno. U gradu gdje se vrši ova komunikacija, izvjesni smrtnik je nedavno primljen u rezervni zbor sudbine, i kako svi takvi smrtnici imaju vlastite anđele čuvare, na dužnost se javilo više od stotinu osposobljenih serafa. Prema odluci planetrnog upravitelja, prvo je odabrano dvanaest iskusnih osoba, među kojima je zatim odabran seraf koji je djelovao najprikladnijim vodičem ovog ljudskog bića na njegovom životnom putu. To jest, odabran je par--dva jednako obučena serafa; jedan od ova dva serafa će uvijek biti na dužnosti.

Serafski zadaci mnogu biti stalni, neprestani, ali bilo koji od dva anđela koja ulaze u sastav para može podmiriti sve služiteljske odgovornosti. Isto kao što je slučaj s kerubima, serafi uglavnom služe u parovima, no za razliku od svojih manje naprednih suradnika, serafi nekom prilikom rade pojedinačno. Pri praktično svakom dodiru s ljudskim bićima, oni mogu djelovati kao individue. Oba anđela su neophodna jedino prilikom komunikacije i službe na višim kozmičkim krugovima.

Nakon što serafski par jednom prihvati čuvarsku dužnost, on služi do kraja života tog ljudskog bića. Komplementarni anđeo (jedan od dva anđela) vodi zabilješke o poduzeću. Ovi komplementarni serafi su anđeli zapisničari smrtnika na evolucijskim svjetovima. Zapis čuva par serafa (kerub i sanob) koji se uvijek nalaze u blizini serafskih čuvara, premda samo jedan seraf vodi bilješku događaja.

Čuvarica se periodično oslobađa dužnosti (koju preuzima njen komplement) kako bi se odmorila i obnovila životnu energiju koju prima iz kozmičkih krugova i za njene odsutnosti, pridruženi kerub djeluje kao zapisničar, što isto tako važi u slučaju da je drugi komplemetarni seraf odsutan.



3. ODNOS PREMA DRUGIM UTJECAJIMA DUHA

Jedna od najznačajnijih stvari koju čuvar sudbine čini u korist svog smrtnog suradnika počiva u ličnoj koordinaciji brojnih neličnih utjecaja duha koji se mogu nalaziti bilo unutar ili izvan uma, ili se mogu nadodavati umu i duši evoluirajućeg materijalnog stvorenog bića. Ljudi su ličnosti i neličnim duhovima i predličnim jedinakama je jako teško uspostaviti izravan konatakt s tako visoko materijalnim i tako izričito ličnim umovima. Pri svojoj službi, anđeli čuvari više-manje ujedinjuju sve ove utjecaje i čine ih raspoznatljivijim sve široj smrtničkoj naravi evoluirajuće ljudske ličnosti.

Ovaj serafski čuvar, štoviše, posjeduje i koristi sposobnost usklađenja mnogostrukih utjecaja Beskonačnog Duha, utjecaja koji se kreću od domena fizičkih upravitelja i pomoćnih duhova uma do Svetog Duha Božanske Služiteljice i Sveprisutnog Duha--prisutnosti Rajskog Trećeg Izvora i Centra. Nakon što ujedini ove široko rasprostranjene služiteljske utjecaje koji potječu od Beskonačnog Duha i nakon što ih učini osobnijim, seraf se zatim prihvaća usklađenja ovog ujedinjinog utjecaja ZdruženogČinitelja s prisutnostima duha Oca i Sina.

Ispravljač je prisutnost Oca; Duh Istine je prisutnost Sinova. Na nižim razinama ljudskog duhovnog iksustva, služba serafskih čuvara ujedinjuje i koordinira ova božanska obdarenja. Pri svojoj službi smrtnim stvorenim bićima, anđelski služitelji su bogato obdareni darom ujedinjenja Očeve ljubavi sa Sinovom milošću.

I u ovom se obznanjuje razlog zašto osobni serafski čuvar vremenom postaje osobnim čuvarom uzoraka uma, formula sjećanja i stvarnosti duše preživjelog smrtnog bića u toku perioda koji posreduje između fizičke smrti i morontija uskrsnuća. Jedino djeca Beskonačnog Duha mogu na takav način služiti smrtna bića u toku ove prelazne faze s jedna kozmičke razine na drugu, višu razinu. Čak i kad se upustite u završni i prijelazni san, kad budete prelazili iz vremena u vječnost, visoki će supernaf zajedno s vama sudjelovati u ovom prijelazu kako bi sačuvao identitet vašeg stvorenog bića i osigurao vaš osobni integritet.

Na duhovnoj razini, supernafi pretvaraju mnoge nelične i predlične kozmičke službe u lična iskustva; oni djeluju kao koordinatori. Na intelektualnoj razini, oni su uskladitelji uma i morontije; djeluju kao tumači. Na fizičkoj razini, zahvaljujući svojoj povezanosti s Glavnim Fizičkim Upraviteljima i uz pomoć kooperativne službe međubića, oni manipuliraju zemaljsko okruženje.

Ovo je pripovijed o mnogostrukim i složenim ulogama pridruženih serafa; i kako je moguće da tako podređena anđelska ličnost--stvorena na razini tek nešto višoj od čovječje--može izvršiti tako teške i složene stvari? Mi uistinu ne znamo odgovora, premda pretpostavljamo da ovu fenomenalnu službu na neki neobznanjen način olakšava neprepoznato i neobznanjeno djelovanje Vrhovnog Bića--Božanstva koje upravo podilazi proces aktualizacije u svemirima vremena i prostora. ęirom cijelog prostranstva sve naprednijeg opstanka, kroz Vrhovno Biće i u njegovom sastavu, serafi predstavljaju bitan dio neprekidnog ljudskog napredovanja.

4. SERAFSKE DOMENE DJELOVANJA

Serafski čuvari nisu um, premda potječu od istog izvora--Stvaralačkog Duha--od kojeg je potekao um. Serafi su stimulatori uma; oni neprestano nastoje potaći ljudski um da donese odluke koje će uzrokovati njegovo napredovanje krugovima uma. Oni ne djeluju onako kako djeluju Ispravljači--iznutra i kroz dušu--već prije djeluju spolja, usmjeravajući svoje djelovanje prema unutra kroz društveno, etično i moralno okruženje ljudskih bića. Serafi nisu božanski Ispravljači koji čovjeka mame k Ocu, premda djeluju kao osobna služiteljska sredstva Beskonačnog Duha.

Smrtni čovjek, koji je predmet Ispravljačevog vodstva, jednako je podložan serafskom vodstvu. Ispravljač predstavlja bit čovjekove vječne naravi; seraf je učitelj čovjekove evoluirajuće naravi, za ovog života--smrtničkog uma; za narednog života--morontijalne duše. Na prebivališnim svjetovima, bit ćete svjesni i upoznati sa svojim serafskim učiteljima, premda ih za prvoh života ljudi obično nisu svjesni.

Serafi djeluju kao učitelji ljudskih bića vodeći ih stopama ljudske ličnosti, do staza novog i sve naprednijeg iskustva. Prihvatiti serafsko vodstvo vrlo rijetko znači živjeti lagodan život. Slijedeći ovo vodstvo, sigurno ćete susresti--i ako budete imali hrabrosti prebroditi--tegobne prepreke ljudskog izbora i duhovnog napredovanja.

Poriv k obožavanju najvećom mjerom potječe od duhovnih poticaja viših pomoćnika uma, čije djelovanje pojačava Ispravljačevo vodstvo. No poriv k molitvi koji tako često mogu osjetiti smrtnici koji su svjesni Boga vrlo često nastaje kao rezultat serafskog utjecaja. Anđeo čuvar neprestano manipulira smrtničko otkuženje kako bi uzvisio kozmički uvid uspinjućeg smrtnika, s namjerom da pomogne takvom biću kojem se pruža prilika za opstanak, da postigne uvećnu spoznaju prisutnosti unutarnjeg Ispravljača i uvećanu suradnju s duhovnom misijom božanske prisutnosti.

Dok naočigled ne postoji komunikacija između unuatrnjeg Ispravljača i vanjskog serafa, čini se da oni uvijek djeluju u savšenom skladu i izvanrednoj suglasnosti. Čuvari su najaktivniji kad su Ispravljači nad neaktivniji, premda su njihove službe na neki čudnovat način uzajamno usklađene. Tako savršena koordinacija bi teško mogla biti bilo slučajna ili nenamjerna.

Služiteljska ličnost anđela čuvara, prisutnost Boga u vidu unutarnjeg Ispravljača, djelovanje kruga Svetog Duha i svjesnost Sina u Duhu Istine--svi su ovi utjecaji božanski usklađeni u smislenu cjelinu duhovne službe u ljudskoj ličnosti i u njenu korist. Premda vuku porijeklo iz različitih razina, svi su ovi nebeski utjecaji ujedinjeni u sveobuhvatnoj i evoluirajućoj pristutnosti Vrhovnog Bića.

5. SERAFSKA SLUŽBA SMRTNICIMA

Anđeli ne narušavaju nepovredivost ljudskog uma; oni ne manipuliraju ljudsku volju; i oni ne održavaju izravnu vezu s unutarnjim Ispravljačima. Čuvari sudbine na vas ispoljavaju utjecaj na svaki mogući način koji je dosljedan dostojanstvu vaše ličnosti; ni pod kojim uvjetima ovi anđeli ne narušavaju slobodno djelovanje ljudske volje. Ni anđeli niti bilo koji drugi red kozmičkih ličnosti nemaju moć niti pravo da ograniče ili potkrate povlastice ljudskog izbora.

Anđeli su vam tako blizu i oni brinu o vama s velikom osjećajnošću, da se figurativno može reći da "pate radi vaše svojeglave netrpeljivosti i tvrdoglavosti." Serafi nemaju fizičke suze; nemaju fizičkih tijela; i nemaju krila. No oni imaju duhovne emocije i imaju osjete i osjećaje duhovne naravi koji se na izvjesne načine mogu usporediti s ljudskim emocijama.3. Serafi djeluju u vašem interesu uglavnom neovisno o vašim molbama; oni izvršavaju naloge svojih nadređenih djelujući neovisno o vašim prolaznim hirovima i promjenljivim raspoloženjima. Ovo ne znači da vi ne možete olakšati ili otežati njihov rad, već prije da anđeli nisu izravno zainteresirani za vaše molitve i molbe.

Za života u ljudskom obličju, smrtni ljudi ne mogu izravno uspostaviti kontakt s anđeoskom inteligencijom. Anđeli nisu gospodari i vladari; oni su jednostavno čuvari. Serafi vas čuvaju; oni ne nastoje na vas izravno utjecati; vi morate sami naći svoj put, no vam ovi anđeli nastoje pomoći da izvučete najveću korist iz puta koji sami izaberete. Oni se vrlo rijetko samovoljno upliću u tok ljudskog života. No nakon što prime upute od svojih nadređenih, možete se pouzdati da će ovi čuvari naći sredstva da izvrše primljene naloge i sprovedu svako neuobičajeno poduzeće. Oni se, stoga, ne nameću na scenu ljudske drame, izuzev u vanrednim slučajevima, a i tada jedino prema nalogu svojih nadređenih. Oni su bića koja vas prate kroz mnoga stoljeća; oni tako primaju upute koje se tiču vašeg budućeg rada i veza s ljudskim ličnostima.

Pod izvjesnim uvjetima, serafi su u stanju djelovati kao materijalni služitelji ljudskim bićima, premda u toj ulozi djeluju vrlo rijetko. Uz pomoć srednjih stvorenih bića i fizičkih upravitelja, oni su u stanju djelovati u korist ljudskih bića u širokom spektru aktivnosti, čak i uspostaviti stvarni kontakt s čovječanstvom, premda su takvi slučajevi vrlo rijetki. U većini slučajeva, oni ne mijenjauju okolnosti koje vladaju materijalnim domenama, premda su u određenim ključnim situacijama koje su igrale veliki značaj u lancu ljudske evolucije, serafski čuvari ispravno djelovali prema vlastitoj incijativi.

6. ANĐELI ČUVARI NAKON SMRTI

Nakon što sam vas donekle upoznala s načinom na koji vam serafi služe u toku prirodnog života, nastojaću vas upoznati s aktivnostima čuvara sudbine u toku posmrtnog raščlanjenja njihovih ljudskih prijatelja. Prilikom vaše smrti, anđeo čuvar vjerno čuva zapise o vašem životu, detalje koji se tiču vašeg identiteta, morontijalnu ljudsku dušu--jedinku koja je evoluirala kao rezultat zajedničke službe smrtničkog uma i božanskog Ispravljača--kao i sve druge vrijednosti koje u vezi s vašom egzistencijom, sve što ulazi u sastav vas--onakvih kakvi stvarno jeste--izuzev aktualosti ljudske ličnosti i identiteta trajne egzistencije koja postoji u vidu Ispravljača koji vas ovom prilikom napušta.

Istog časa kad upravljačko svjetlo--luminoznost duha koju serafi povezuju s Ispravljačevom prisutnošću--iščezne iz ljudskog uma, anđeli pratioci podnose izvještaje nadređenim anđelima dotične grupe, posade, bataljona, jedinice, legiona i vojarne; i nakon isparvne registrature u knjizi anđela kojima predstoji završna vremensko-prostorna pustolovina, takav anđeo prima od serafskog planetarnog poglavara svjedočanstvo koje treba pokazati Večernjoj Zvijezdi ili nekom drugom Gabrijelovom poručniku koji upravlja serafskom vojskom kojoj pripada ovaj anđeo kojem predstoji kozmički uspon. I nakon što primi dozvolu od komandira ove najviše organizacijske jedinke, takav čuvar sudbine može preći na prvi prebivališni svijet i tamo sačekati da čovjek koji je za svog zemaljskog života bio predmet njegove brige povrati svijest.

U slučaju da ljudska duša koja je primila osobnog anđela ne uspije preživjeti smrt, pridruženi seraf mora otići na glavni centar lokalnog svemira, gdje se upoznaje s potpunim izvještajem njenog komplementa. Ona zatim mora izaći pred arhanđelski sud kako bi se oslobodila krivice radi smrti čovjeka koji je bio predmet njene brige; i zatim se vraća na svjetove gdje prima novu dužnost, bilo kao čuvar nekog drugog smrtnika koji posjeduje sposobnost za uspon ili u nekoj drugoj ulozi serafske službe.

No anđeli služe evolucijskim stvorenim bićima na mnoge druge načine, a ne samo kao osobni ili grupni čuvari. Osobni čuvari čiji predmeti brige ne uspiju odmah preći na prebivališne svjetove, ne provode ovo vrijeme u dokolici čekajući na periodične sudbene prozivke, već primaju velik broj novih služiteljskih dužnosti širom cijelog svemira.

Serafski čuvar djeluje u ulozi povjerenika koji čuva sve neuništive vrijednosti koje pripadaju zaspaloj ljudskoj duši, upravo kao što odsutni Ispravljač predstavlja identitet takvog besmrtnog kozmičkog bića. Zajednički i uz pomoć novostvorenog morontijalnog obličja, u salama uskrsnuća serafski čuvar i Ispravljač nanovo udružuju sastavne komponente ličnosti uspinjućeg smrtnika.

Ispravljač će povratiti vašu individualnost; serafski čuvar će vam vratiti vašu ličnost te će vas zatim nanovo upoznati s vjernim Ispravljačem vašeg zemaljskog života.

I tako, na kraju planetarnog doba, kad se skupe svi koji su pripadali nižim krugovima smrtničkog postignuća, njihovi grupni anđeli će ih nanovo sastaviti u prebivališnim salama prebivališnih planeta, upravo kao što kažu vaši zapisi: "I on će poslati svoje anđele s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od jednog kraja nebesa do drugoga.

Vještina pravde zahtijeva da se osobni i grupni anđeli prilikom periodične prozivke jave u ime ličnosti koje nisu preživjele. Ispravljači takvih nepreživjelih bića se ne vraćaju i kad se anđeli odazovu na prozivku, Ispravljači se ne javljaju. Ovo je "uskrsnuće nepravednih"--u stvarnosti službeno priznanje prestanka egzistencije stvorenog bića. Ova prozivka pravde uvijek slijedi neposredno nakon prozivke milosti, uskrsnuća preživjelih zaspalih smrtnika. No ove se stvari ne tiču nikoga izuzev vrhovnih i sveznajućih Sudaca preživjelih vrijednosti. Takvi se problemi pravosuđa nas uistinu ne tiču.

Grupni čuvari mogu služiti na plentu stoljeće za stoljećem i vremenom postati čuvarima zaspalih duša tisuća i tisuća zaspalih preživjelih bića. Oni mogu služiti u ovoj ulozi na više različitih svjetova izvjesnog sistema radi toga što se na prozivku trebaju odazvati na prebivališnim svjetovima.

Svi osobni i grupni čuvari Satanijskog sistema koji su skrenuli s puta u toku Luciferove pobune, unatoč tome što su se mnogi iskreno pokajali za svoju ludost, moraju biti u pritvoru na Jeruzemu sve do okončanja završne presude pobunjenika. Sveopći Cenzori su već svojevoljno oduzeli ovim neposlušnim i nevjernim čuvarima sve aspekte duša koje su im bile povjerene i pohranili ove morontija stvarnosti na čuvanje sekonafskih dobrovoljaca.

7. SERAFI I PUT USPONA

Ovo prvo buđenje na prebivališnim svjetovima uistinu preedstavlja veliki događaj životnog puta uspinjućeg smrtnika; po prvi put, smrtnik tamo ima priliku vidjeti svoje voljene i nerazdružive anđeoske pratioce s kojima je dijelio dane zemaljskog života; tamo isto tako može postati istinski svjestan identiteta i prisutnosti božanskog Ispravljača koji je na zemalji tako dugo živio u vašem umu. Takvo iskustvo predstavlja veličanstveno buđenje, istinsko uskrsnuće.

Na morontija planetima, serafski pratioci (dva anđela) otvoreno djeluju kao vaši pratioci. Ne samo što se ovi anđeli s vama savjetuju u vezi napretka vašeg puta prijelaznim svjetovima, već vam na svaki mogući način pomažu pri postignuću moronijalnog statusa i statusa duha, dok isto tako koriste priliku za vlastito unapređenje neobrazbom u eksternim školama evolucijskih serafa na prebivališnim svjetovima.

Ljudska rasa je stvorena tek neznatno nižom od jednostavnih oblika anđeoskih redova. Stoga ćete pri svom prvom zadatku morontijalnog života postati serafski asistenti pri radu koji će vas neposredno čekati čim budete stekli svjesnost ličnosti odmah nakon što se oslobodite tjeleskih okova.

Prije nego napuste prebivališne svjetove, svi smrtnici će imati stalne serafske pratioce ili čuvare. I kako se budete uspinjali morontija planetima, serafski čuvari će vremenom biti oni koji će svjedočiti i potvrditi vaš vječni savez s Misaonim Ispravljačima. Zajednički, oni su utemeljili vaše identitete vaših ličnosti koje posjedujete živeći kao tjelesna djeca na svjetovima vremena. Tada, nakon što postignete zreli morontija status, oni će vas pratiti kroz Jerusem i pridružene svjetove sistemskog napredovanja i kulture. Nakon toga, pratit će vas na Edentiju i njezinih sedamdeset plenta naprednog podruštvljenja, nakon čega će vas povesti Melkizedecima prateći za vašeg veličnastvenog životnog puta svjetovima glavnog kozmičkog centra. I nakon što vas Melkizedeci nauče mudrosti i kulturi, anđeli će vas povesti na Salvington, gdje ćete se naći licem u lice s Suverenim Vladarom Nebadona. I ovi će vas serafski vodiči i dalje slijediti manjim i većim sektorima nadsvemira te dalje, prijemnim svjetovima Uverse, ostajući s vama sve dok vas konačno sekonafimi ne obaviju i povedu na dugi let prema Havoni.

Neki čuvari sudbine koji su ljudima pridruženi u toku smrtničkog puta, slijede ove uspinjuće hodočasnike na njihovom putu kroz Havonu. Drugi se privremeno opraštaju od svojih dugotrajnih prijatelja i tada--dok ovi smrtnici putuju krugovima centralnog svemira--ovi čuvari sudbine postižu krugove Sfere Serafa. I oni će čekati na obroncima Raja dok se njihovi smrtni prijatelji ne probude iz svog posljednjeg sna koji označava prijelaz iz vremena u nova iskustva vječnosti. Takvi uspinjući serafi zatim pristupaju različitim službama bilo u zboru finalista ili u Serafskom Zboru Upotpunjenja.

Pri vječnoj službi, čovjek i anđeo ne moraju opet biti sjedinjeni, no gdje god ih serafske dužnosti povele, serafi će uvijek održavati odnos sa svojim negdašnjim štićenicima s evolucijskih svjetova--uspinjućim smrtnicima vremena. Intimne veze i prijateljska povezanost koje su ih pratile u domenama ljudskog porijekla, nikad neće biti bilo zaboravljene ili posve prekinute. U vječnim stoljećima, ljudi i anđeli će surađivati u božanskoj službi upravo kao što su surađivali za vremenskog puta.

Uspješno vođenje duše evolucijskog porijekla do poratala raja predstavlja nasigurniji način na koji serafi mogu dostići Rajska Božanstva. Dužnost čuvara sudbine stoga predstavlja najviše cijenjenu serafsku dužnost.

Jedino čuvari sudbine postaju članovima smrtničkog Zbora Finalista i takvi se parovi upuštaju u vrhovnu avanturu dijelući isti identitet; oni su dva bića koja su postigla duhovno dvojedinstvo na Sferi Serafa prije nego što su bila primljena u zbor finalista. Pri ovom iskustvu, dvije anđeoske naravi koje su tako komplementalne pri svim kozmičkim ulogama, postižu ultimni savez duha ujedinjene dvojnosti, koji rezultira novom sposobnošću za primitak i spoj s fragmentima Rajskog Oca (ovdje nije riječ o Misaonim Ispravljačima). I neki vaši voljeni serafi koji su vas pratili u vremenu postaju vašim suradnicima u vječnosti, čime postaju djeca Vrhovnog i usavršeni sinovi Rajskog Oca.

[Predstavio Starješina Serafima koji je smješten na Urantiji.]

LJUDSKA bića potječu s evolucijskih planeta, svjetova gdje započinje životni put smrtničkog uspona. Vaš život započinje na Urantiji, gdje se sklapa privremena zajednica između vas i vašeg božanskog Misaonog Ispravljača. Vi ste obdareni savršnim vodičem; ako stoga budete iskreno hodili stazom vremena i ako postignete konačni cilj vjere, steći ćete nagradu stoljeća; postići ćete vječno sjedinjenje s Ispravljačem. Time će započeti vaš pravi život--život upona--kojem vaš sadašnji život služi jedino kao uvod. Bit će to početak predstojeće uzvišene i napredne misije koju trebate sprovesti kao finalista vječnosti. I u toku dugog niza stoljeća i stadija evolucijskog rasta, jedna će komponenta vašeg bića ostati apsolutno nepromjenjena--vaša ličnost--koja je postojana unatoč sveopćoj promjeni.

Premda bi bilo preuzetno pokušati definirati ličnost, može se pokazati korisnim navesti nekoliko poznatih činjenica s njom u vezi:

1. Ličnost je to svojstvo stvarnosti koje daruje bilo sam Otac Svih ili koje ZdruženiČinitelj daruje u Očevo ime.

2. Ona može biti darovana svakom živom sistemu energije koji obuhvaća um i duh.

3. Ona nije u cjelosti podložna okovima apriorne uzročnosti. Relativno je stvaralačka ili sustvaralačka.

4. Kad je darovana stvorenim bićima materijalne evolucije, ličnost navodi duh da uz pomoć uma nastoji ovladati energijom-materijom.

5. Dok sama nema identiteta, ličnost može ujediniti identitet svakog živog sistema energije.

6. Za razliku od triju energija koje reagiraju na gravitaciju kako kvalitativno tako i kvantitativno, ličnost reagira na krug ličnosti jedino kvalitativno.

7. Ličnost se ne mijenja unatoč sveopćoj promjeni.

8. Ona može dati dar Bogu--može navesti čovjekovu slobodnu volju da se posveti činjenju Božje volje.

9. Obilježena je moralnošću--sviješću o relativnosti odnosa s drugim osobama. Ona opaža razliku između različitih razina ponašanja i pronicljivo odabire među njima.

10. Ličnost je jedinstvena, apsolutno jedinstvena: ona je jedinstvena u vremenu i prostoru; jedinstvena u vječnosti i na Raju; jedinstvena kad je darovana biću--ne postoje duplikati; jedinstvena u svakom času egzistencije; jedinstvena u odnosu s Bogom--u kojeg nema pristranosti, no koji ne može dadati ličnost na ličnost, jer je to nemoguće--ličnost je asocijativna premda nije zbrojiva.

11. Ličnost neposredno reagira na prisutnost drugih ličnosti.

12. Ličnost je jedina stvar koja se može dodati duhu, što potvrđuje Očevo prvenstvo u odnosu na Sina. (Um ne mora biti dodan duhu.)

13. Zajedno s identitetom koji se nalazi u preživjeloj duši, ličnost može preživjeti smrtničku smrt. Ispravljač i ličnost su nemijenjajući; odnos između njih (u duši) nije ništa drugo nego promjena, neprestana evolucija; i ako bi se ova promjena (rast) obustavila, duša bi prestala postojati.

14. Ličnost je na vrlo osobit način svjesna vremena; ona spoznaje vrijeme drukčije nego to čine um ili duh.

1. LIČNOST I STVARNOST

Otac Svih daruje ličnost svojim stvorenim bićima kao potencijalno vječno obdarenje. Ovaj božanski dar može djelovati na brojnim razinama kao i u nizu kozmičkih situacija koje se kreću od niskih konačnih do najviših absonitnih, čak i do granica apsoluta. Ličnost stoga djeluje na slijedeće tri kozmičke ravni ili svemirske faze:


1. Pozicionom statusu. Ličnost djeluje jednako uspješno u lokalnom svemiru, u nadsvemiru ili u centralnom svemiru.

2. Statusu značenja. Ličnost djeluje jednako uspješno na razinama konačnog i apsonitnog, čak i pri dodiru s apsolutnim.
3. Statusu vrijednosti. Ličnost može
biti iskustveno ostvarena u sve naprednijim domenama materijalnog, morontijalnog i duhovnog.

2. Ličnost posjeduje savršen domet kozmičke dimenzionalne izvedbe. Postoje tri dimenzije konačne ličnosti koje, ugrubo govoreći, djeluju na slijedeći način:

1. Duljina predstavlja usmjerenje i narav napredovanja--kretanje kroz prostor i u skladu s vremenom--evoluciju.

2. Vertikalna dubina obuhvaća porive i stavove organizma, različite razine samoostvarenja i uopćenu pojavu reagiranja na okruženje.

3. Širina obuhvaća domenu koordinacije, asocijacije i organizacije bitka.

Tip ličnosti koji je podaren smrtnicima Urantije posjeduje potencijal za sedmodimenzionalni samoizražaj ili ostvarenje osobe. Od ovih dimenzionalnih pojava, tri se mogu ostvariti na konačnoj razini, tri na absonitnoj i jedna na apsolutnoj. Na podapsolutnim razima, bića mogu doživjeti ovu sedmu ili dimenziju cjelokupnosti kao stvarnost ličnosti. Ova vrhovna dimenzija predstavlja pridruživi apsolut i premda nije beskonačna, posjeduje dimenzionalni potencijal za podbeskonačni prodor apsolutnog.

Konačne dimenzije ličnosti tiču se kozmičke duljine, dubine i širine. Duljina pokazuje značenje; dubina obilježava vrijednost; širina obuhvaća uvid--sposobnost bića da doživi neospornu svijest kozmičke stvarnosti.

Sve se ove konačne dimenzije materijalne razine značajno uvećavaju na morontija razini, gdje je moguće ostvarenje novih dimenzionalnih vrijednosti. Kroz utjecaj mote i zahvaljujući doprinosu morontija matematike, sva se ova uvećana dimenzionalna iskustva morontija razine veličanstveno povezuju s vrhovnom ili dimenzijom ličnosti.

Konačna stvorena ljudska bića će biti u stanju izbjeći velike teškoće koje susreću pri proučavanju ljudske ličnosti ako se sjete da dimenzionale razine i duhovne razine nisu koordinirane u iskustvenom ostvarenju ličnosti. Život je uistinu proces koji se odvija između organizma (bitka) i njegovog okruženja. Ovoj vezi između organizma i njegovog okruženja, ličnost pridaje vrijednost identiteta i značanja kontinualnosti. Jasno je stoga da veza između podražaja i posljedice ne predstavlja čisto mehanički proces, kako ličnost sudjeluje u cijelokupnosti ove sitacije. Mehanizmi će uvijek biti obilježeni pasivošću; organizmi uvijek posjeduju prirođeno svojstvo aktivnosti.

Fizički život je proces koji se ne odvija toliko unutar organizma koliko između organizma i njegovog okruženja. I svi takvi procesi imaju tendenciju da stvore i utemelje organske uzorke reagiranja na takvo okruženje. I svi su takvi usmjerivački uzorci visoko utjecajni pri odabiru cilja.

Posredničkim djelovanjem uma uspostavlja se smislen odnos između okruženja i čovjekovog "ja." Sposobnost i voljnost organizma da učini tako bitne kontakte s okruženjem (reakciju na podražaj) predstavlja stav cijele ličnosti.

Ličnost ne može uspješno djelovati u izolaciji. Čovjek je po svojoj naravi društveno biće; njega prožima žudnja da nekome pripada. Doslovno je istina, "Ni jedan čovjek ne živi za sebe."

Ali koncept ličnosti koji označava cjelinu živog i djelujućeg stvorenog bića označava mnogo više nego integraciju odnosa; on označava ujedinjenje svih komponenti stvarnosti i koordinaciju svih odnosa. Odnosi postoje između dva predmeta, dok tri ili više predmeta tvore sistem i takav sistem predstavlja mnogo više nego uvećan ili složen odnos. Ova razlika je jako bitna, kako u kozmičkom sistemu individualni članovi nisu uzajamno povezani, izuzev što su povezani s cijelim i kroz individualnost cijelog.

U ljudskom organizmu, zbroj komponenti sačinjava bitak--individualnost--no takav proces ni najmanje ne naliči ličnosti, koja je ujedinitelj svih ovih komponenti pri njihovom odnosu s kozmičkim stvarnostima.

U agregatu, dijelovi se dodaju jedan na drugi; u sistemu, komponente su uzajamno uređene. Sistemi su značajni radi organizacije--pozicionih vrijednosti. U dobrom sistemu, svaka komponenta ima svoju kozmičku poziciju. U lošem sistemu, javljaju se bilo nedostaci ili nered--poremećaji. U ljudskom sistemu, ličnost je ta koja ujedinjuje sve aktivnosti zauzvrat unoseći svojstva identiteta i stvaralaštva.

2.ČOVJEKOVO "JA"

Pri proučavanju čovjekovog bitka, treba imati na umu slijedeće:

1. Fizički sistemi su podređeni.
2. Intelektualni sistemi su istoredni.
3. Ličnost je nadređena.
4. Duhovna sila koja živi u čovjeku ima usmjerivački potencijal.

Pri razmatranju svih predodžbi bitka, trebate prepoznati činjenicu da prvo nastaje život, a tek potom njegova procjena ili tumačenje. Ljudsko djete prvo živi, a tek potom razmišlja o svom životu. U kozmičkom sustavu, uvid prethodi predviđanju.

Kozmička činjenica da je Bog postao čovjek zauvijek je izmijenila sva značenja i sve vrijednosti ljudske ličnosti. U pravom smislu riječi, ljubav podrazumijeva uzajamno poštovanje cijelih ličnosti, bilo ljudskih, božanskih ili ljudsko-božanskih. Dijelovi čovjekovog "ja" mogu djelovati na brojne načine--razmišljanjem, osjećanjem ili željenjem--dok se jedino koordinirana svojstva cijele ličnosti usredotočuju u inteligentnom činu; i iskrena i nesebična ljubav jednog ljudskog bića prema drugom, bilo ljudskom ili božanskom biću, omogućuje da se sve ove moći povežu s duhovnim obdarenjem smrtnog uma.

Svi smrtnički koncepti stvarnosti počivaju na pretpostavci aktualnosti ljudske ličnosti; svi koncepti nadljudskih stvarnosti počivaju na iskustvu ljudske ličnosti koja djeluje u sastavu i u vezi s kozmičkim stvarnostima izvjesnih pridruženih duhovnih jedinki i božanskih ličnosti. Izuzev ličnosti, sve neduhovne pojave u ljudskom iskustvu predstavljaju sredstva koja vode nekom cilju. Svaki istinski odnos ljudskog bića s drugim osobama--ljudskim ili božanskim--sam po sebi predstavlja cilj. I takav prijateljski odnos s ličnošću Božanstva predstavlja vječni cilj kozmičkog uspona.

Radi toga što posjeduje ličnost čovjek se može nazvati duhovnim bićem, kako jedinstvo bitka i samosvijest ličnosti predstavljaju obdarenja nadmaterijalnog svijeta. Sama činjenica da smrtni materijalista može zanijekati postojanje nadmaterijalnih stvarnosti sama po sebi ukazuje na to da su u njegovom umu prisutne i aktivne sinteza duha i kozmička svijest.

Veliki kozmički raskol vlada između materije i misli, no ovaj je raspol daleko veći između materijalnog uma i duhovne ljubavi. Svijest, a pogotovu samosvijest, ne može biti objašnjena ni jednom terijom mehaničke elektronske povezanosti ili materijalističkih pojava energije.

Kako um teži najvišoj analizi stvarnosti--materija--čija spoznaja iščezava sa stanovišta materijalnih čula, može ostati stvarna umu. Kad duhovni uvid teži onoj stvarnosti koja ostaje po iščeznuću materije i kad je nastoji potanko analizirati, ona iščezava umu, dok uvid duha može i dalje spoznati kozmičke stvarnosti i najviše vrijedosti duhovne naravi. Na taj način, znanost poprima obličje filozofije, dok se filozofija mora povući pred zaključcima istinskog duhovnog iskustva. Razmišljanje se povlači pred mudrošću, dok se mudrost gubi u prosvijetljenom i kontemplativnom obožavanju.

U znanosti, čovjekovo "ja" opaža materijalni svijet; filozofija predstavlja opservaciju ove opservacije materijalnog svijeta; religija, istinsko duhovno iskustvo, predstavlja iskustveno ostvarenje kozmičke stvarnosti opservacije ove opservacije cjelokupne relativne sinteze energetskih materijala vremena i prostora. Izgraditi kozmičku filozofiju na temeljima isključivog materijalizma znači zanemariti činjenicu da su sve materijalne stvari na početku bile zamišljene stvarnima u iskustvu ljudske svijesti. Osmatrač ne može biti predmet osmatranja; procjena zahtijeva da se do izvjesnog stupnja prevaziđe predmet procjene.

U vremenu, razmišljanje vodi mudrosti, a mudrost vodi iskazanju obožavanja; u vječnosti, obožavanje ovdi mudrosti, a mudrost rezultira finalnošću misli.

Ono što omogućuje ujedinjenje evoluirajućeg čovjekovog "ja" počiva u obilježjima njegovih sastavnih dijelova: osnovnih energija, osnovnih tkiva, osnovne kemijske kontrole, najviših ideja, najviših motiva, najviših ciljeva i božanskog duha koji je dar Raja--tajne koja objašnjava samosvijest čovjekove duhovne naravi.
Cilj kozmičke evolucije je postignuće jedinstva ličnosti putom sve veće dominacije duha--kada slobodna volja reagira na nauk i vodstvo Misaonog Ispravljača. Unutarnje kozmičko svojstvo kako ljudske tako i nadljudske ličnosti može se nazvati "evolucijom dominacije," proširenjem kontrole kako nad sobom tako i nad svojim okruženjem.

Uspinjuća ličnost negdašnjeg smrtnika prolazi kroz dvije značajne faze sve veće dominacije slobodne volje čovjeka kako nad njegovim "ja" tako i nad svemirom:

1. Prijefinalistička faza ili iskustvo traženja Boga koje vodi uvećanju samoostvarenja vještinom proširenja i aktualizacije identiteta, kao i riješavanjem kozmičkih problema koje je praćeno ovladanjem svemirom.
2. Poslijefinalistička faza ili iskustvo obznanjenja Boga koje se sastoji od stvaralačkog proširenja samoostvarenja otkrivenjem Vrhovnog BIća iskustva svim inteligencijama koje traže Boga a koje još uvijek nisu postigle božanske razine nalikovanja Bogu.
Za svojih različitih kozmičkih pustolovina, spuštajuće ličnosti postižu analogna iskustva dok teže uvećanoj moći saznanja i izvršenja božanskih volja Vrhovnog, Ultimnog i Apsolutnog Božanstva.

U toku fizičkog života, čovjekovo materijalno "ja," egoistička jedinka ljudskog identiteta, ovisi o produženju djelovanja materijalnog životnog mehanizma, produženju djelovanja neizjednačene ravnotežene energija i intelekta koja se na Urantiji naziva životom. No bitak čija vrijednost može osigurati opstanak, bitak koji može nadići iskustvo smrti, evoluira jedino uspostavom potencijalnog prijenosa identiteta evoluirajuće ličnosti s prolaznog životnog mehanizma--materijalnog tijela--na trajniju i besmrtnu narav morontija duše pa čak i preko ovih razina, u područje gdje duša postaje obuhvaćena i duhovnom stvarnošću čiji status vremenom postiže. Ovaj aktualni prijenos od povezanosti s materijalnim do poistovjećenja s morontijalnim postiže se iskrenošću, ustrajnošću i čvrstinom odluka smrtnog stvorenog bića koje traži Boga. 3. FENOMEN SMRTI

Bića Urantije obično prepoznaju jednu vrstu smrti, fizički prekid životnih energija; no kad je riječ o opstanku ličnosti, postoje tri vrste smrti:

1. Duhovna smrt (smrt duše). Nakon što smrtni čovek konačno odbije produženje života, nakon što po zajedničkom mišljenju Ispravljača i preživjelog sefara bude proglašen duhovno propalim, morontijalno uništenim, nakon što je ovaj ravnopravni sud zabilježena na Uversi i nakon što Cenzori i njihovi suradnici potvrde takav nalaz, vladari Orvontona donesu naredbu da se Osmatrač odmah oslobodi iz smrtničkog uma. No Ispravljačevo se oslobođenje ne odnosi na dužnosti osobnog ili grupnog serafa koji se brine o osobi u kojoj je prehodno živio Ispravljač. Po svom značaju, ova je smrt konačna neovisno o privremenom produženju djelovanja životnih energija fizičkih i umnih mehanizama. S kozmičkog stanovišta, smrtnik je već mrtav; nastavk života čisto označava održanje materijalnog momentuma kozmičkih energija.

2. Intelektualna smrt (smrt uma). Nakon što, uslijed intelektualnog poremećaja ili djelomičnog uništenja moždanog mehanizma, dođe do prekida djelovanja više službe pomoćnika uma, i ako ovi uvjeti poređu izvjesnu kritičnu točku popravljivosti,
Ispravljač koji je do tog časa živio u ljudskom umu, smjesta prima slobodu i odlazi na Sferu Božanstvenosti. Prema kozmičkim zapisima, smrtna ličnost se smatra mrtvom pri svakom uništenju bitnih krugova uma ljudske volje i djelovanja. I ovo ponovo, znači smrt, neovisno o nastavku djelovanja životnog mehanizma fizičkog tijela. Tijelo bez uma koji bi bio u stanju koristiti slobodnu volju više ne predstavlja ljudsko biće, no ovisno o prethodnom odabiru ljudske volje, duša takve osobe može preživjeti smrt.

3. Fizička smrt (smrt tijela i uma). Kad ljudsko biće umre, Ispravljač ostaje u okrilju uma sve dok ovaj ne prestane djelovati kao inteligentni mehanizam, što se događa otprilike onog časa kad mjerive energije prestanu proizvoditi po život bitne ritmičke pulsacije. Po ovom prekidu, Ispravljač napušta iščezavajući um bez ikakve pompe--upravo kako što je prije nekoliko godina stigao--i preko Uverse odlazi na Sferu Božanstvenosti.
Nakon smrti, materijalno tijelo ponovo postaje dio prirodnog svijeta iz kojeg je poteklo, dok dvije nematerijalne komponenete preživjele ličnosti nastavljaju postojati: Predpostojeći Misaoni Ispravljač odlazi na Sferu Božanstvenosti, sa sobom noseći zabilješku sjećanja smrtničkog puta; pored njega, opstaje besmrtna morontijalna duša pokojnika za koju se brine čuvar sudbine. Ove faze i obličja duše, ove formule identiteta koje su nekad bile kinetičke a koje su zatim postale statičkim, predstavljaju elemente koji omogućuju repersonifikaciju na prebivališnim svjetovima; i sjedinjenjem Ispravljača i duše nanovo se stvara preživjela ličnost, koja vam daje novu svijest u času morontija buđenja.

U slučaju ljudi koji nemaju osobne serafske čuvare, grupni čuvari vjerno i djelotvorno izvršavaju istu službu bdijenja nad identitetom i uskrsnuća ličnosti. Serafi predstavljaju bitan element novosazdanja ličnosti.

Prilikom smrti, Misaoni Ispravljač privremeno gubi ličnost dok mu ostaje identitet; ljudsko biće privremeno gubi identitet dok mu ostaje ličnost; na prebivališnim svjetovima, ovo se dvoje ujedinjuju u vječno ispoljenje. Misaoni Ispravljač koji je jednom napustio zemlju ne vraća se u vidu bića u kojem je prethodno živio; ličnost se nikad ne ispoljava bez ljudske volje; i ljudsko biće koje je nakon smrti privremeno ostalo bez ispravljača nikad ne ispoljava aktivni identitet niti na bilo koji način uspostavlja komunikaciju sa zemaljskim živim bićima. Takve duše koje nemaju Ispravljača posve su nesvjesne u toku kratkotrajnog ili dugotrajnog sna. Takvo biće ne može ispoljiti bilo kakvu vrstu ličnosti ili sposobnosti sve dok proces preživljavanje ne bude konačno sproveden. Onima koji odu na prebivališne svjetove nije dozvoljeno da pošalju poruke svojim najdražim. U toku sadašnjeg sudbenog razdoblje, širom svih svemira vlada zakon koji zabranjuje takve komunikacije.

4. ISPRAVLJAČI NAKON SMRTI

U slučaju bilo materijalne, intelektualne ili duhovne smrt, Ispravlajč se oprašta od svog smrtničkog domaćina i odlazi na Sferu Božanstvenosti. S glavnog centra lokalnog svemira i nadsvemira, uspostavlja se reflektivni kontakt s nadgeldnicima obiju vlada, nakon čega se Osmatrač uklanja iz zapisnika pod istim brojem pod kojim je isprva uveden u domene vremena. Na neki način koji nije u cjelosti shvatljiv, Sveopći Cenzori su u stanju pribaviti sažetak ljudskog života koji je zabilježen u Ispravljačevom duplikatnom zapisu duhovnih vrijednosti i morontija značenja uma njegovog suradnika. Cenzori su u stanju pribaviti Ispravljačevo gledište pokojnikovog karaktera i njegovih duhovnih vrijednosti i svi ovi podaci, zajedno sa serafičkim zapisima, dostupni su radi prezentacije u času kad se donosi sud o nastavku života dotične osobe. Ova se informacije također koristi kako bi se potvrdile nadkozmičke odluke koje nalažu da izvjesna bića smjesta započnu svoj morontija život, da produže na prebivališne svjetove neposredno po raspadu materijalnog tijela, prije nego se zvanično okonača planetarno sudbeno razdoblje.

Nakon fizičke smrti, izuzev u slučaju osoba koje se prevode za života na zemlji, oslobođeni Ispravljač smjesta odlazi svome domu na Sferu Božanstvenosti. Detalji koji se tiču onoga što se odvija na ovom svijetu dok se očekuje nova pojava preživjelog smrtnika najvećim dijelom ovise o tome da li se ljudsko biće uspinje na prebivališne svjetove po vlastitom individualnom pravu ili mora sačekati da se po okončanju sudbenog razdoblja pozovu sva zaspala preživjela bića izvjesnog plentarnog doba.

Ako Ispravljačev smrtnički suradnik pripada grupi koja će biti repersonificirana po okončanju sudbenog razdoblja, Ispravljač se ne može smjesta vratiti na prebivališni svijet sistema u kojem je prethodno služio, već mu se pruža mogućnost da odabere jednu od slijedećih privremenih dužnosti:

1. Da bude uveden u redove iščezlih Osmatrača koji se bave neobznanjenom službom.
2. Da privremeno bude postavljen kao promatrač Rajskog sustava.
3. Da stupi u jednu od mnogobrojnih obrazovnih škola Sfere Božanstvanosti.
4. Da za izvjesno vrijeme bude postavljen kao student-promatrač na nekoj od drugih šest svetih planeta koji tvore Očev krug Rajskih svjetova.
5. Da bude pripojen glasničkoj službi personificiranih Ispravljača.
6. Da postane asistent instruktora školskog sustava Sfere Božanstvenosti, posvećen obučavanju Osmatrača početne grupe.
7. Da mu bude dozvoljeno da odabere grupu svjetova na kojima bi želio služiti u slučaju da postoji prihvatljiv dokaz da je ljudski suradnik već odbacio vječni život. U slučaju da vas smrt zateče nakon što postignete treću kružnicu ili višu domenu, u slučaju da potom primite osobnog čuvara sudbine i u slučaju da ovaj čuvaj sudbine bezuvjetno odobri zaključni zapis Ispravljačevog sažetog prikaza vašeg preživjelog karaktera--ako se i seraf i Ispravljač u biti slože po svakom pitanju koje se tiče njihovih životnih zapisa i preporuka--ako Sveopći Cenzori i njihovi refleksivni suradnici na Uversi potvrde ove podatke i ako to učine bez imalo sumnje i rezervacije, u tom slučaju Stari Dani krugovima Salvingotna munjevitom brzinom promaknu odluku o naprednom statusu i po objavi ove odluke, sudovi Suverenog Vladara Nebadona donesu odluku o trenutačnom ulasku preživjele duše u dvorane uskrsnuća prebivališnih svjetova.



Koliko znam, u slučaju da ljudska ličnost odmah nastavi s životom, po uvođenju u arhivu Sfere Božanstvenosti, Ispravljač produžuje u Rajsku prisutnost Oca Svih odakle se istog časa vraća, ulazi u naručje Personificiranih Ispravljača dotičnog nadsvemira i lokalnog svemira, prima priznanje od stariješine Personificiranih Ispravljača Sfere Božanstvenosti, te smjesta pristupa "ostvarenju prijelaznog identiteta," odakle se uoči trećeg perioda poziva na prebivališni svijet u istinskom obličju ličnosti koja je spremna primiti preživjelu dušu zemaljskog smrtnika kakvu je projicirao čuvar sudbine.

5. OPSTANAK ČOVJEKOVOG "JA"

Bilo da je materijalan, morontijalan ili duhovan, bitak predstavlja kozmičku stvarnost. Stvarnost onog što je lično predstavlja dar Oca Svih koji djeluje bilo sam po sebi ili kroz svoje mnogostruke kozmičke utjecaje. Reći da je biće osobno znači prepoznati relativnu individualizaciju takvog bića u sastavu kosmičkog organizma. Živi kozmos predstavlja gotovo beskonačno integriran agregat stvarnih jedinki koje su sve relativno potčinjene sudbini cijelog. No osobne jedinke su obdarene stvarnom mogućnošću izbora--prilike da bilo prihvate ili odbace sudbinu.

Ono što dolazi od Oca vječno je poput Oca, i ovo se jednako može reći o istinskoj ličnosti, koju Bog daje prema vlastitoj slobodnoj volji, kao što se može reći o Misaonom Ispravljaču, istinskom fragmentu Boga. Čovjekova ličnost je vječna, no u pogledu identiteta, ona predstavlja uvjetno vječnu stvarnost. Kako se pojavila kao rezultat Očeve volje, ličnost će doživjeti sudbinu Božanstva, dok čovjek mora odabrati da li će prisustvovati postignuću takve sudbine. U odsutnosti takvog izbora, ličnost izravno postiže iskustveno Božanstvo, postajući dio Vrhovnog Bića. Ciklus je predodređen, dok je čovjekovo učešće u njemu osobno, iskustveno i prepušteno čovjekovom izboru.

U svemiru, smrtnički identitet je prolazan i uvjetovan trajanjem vremenskog života; on je stvaran jedino ukoliko ličnost želi postati trajan kozmički fenomen. Ovdje počiva osnovna razlika između čovjeka i energetskog sistema: Energetski sistem mora nastaviti postojati--on nema mogućnosti izbora; no čovjek je taj koji odlučuje o svojoj sudbini. Ispravljač je stvarna staza koja vodi k Raju, no svojom slobodnom voljom čovjek mora odlučiti da pođe ovom stazom.

Ljudska bića posjeduju identitet jedino u materijalnom smislu. Djelujući u energetskom sistemu intelekta, materijalni um ispoljava takva svojstva čovjekovog "ja." Reći da čovjek ima ličnost znači opaziti da on posjeduje krug uma koji je potčinjen djelima i odabiru volje ljudske ličnosti. No ovo je materijalno i čisto privremeno ispoljenje, upravo kao što ljudski zametak predstavlja prijelazan parazitski stadij ljudskog života. S kozmičkog gledišta, ljudska bića se rađaju, žive i umiru istog časa; ona nisu dugovječna. No smrtnička ličnost, putem svoga odabira, posjeduje moć da prenese sjedište svog identiteta s prolaznog materijalno-intelektualnog sistema u viši sistem morontione duše koji je je, zajedno s Misaonim Ispravljačem, stvoren kao novi mehanizam za ispoljenje ličnosti.

I upravo u takvoj moći izbora koja predstavlja kozmičko obilježje statusa stvorenih bića koja su obdarena voljom, počiva čovjekova najveća prilika kao i njegova najviša kozmička odgovornost. Integritet ljudske volje utvrđuje vječnu sudbinu budućeg finaliste; iskrenost smrtničke slobodne volje utvrđuje hoće li Ispravljač primiti vječnu ličnost; odanosti smrtničkog izbora utvrđuje hoće li Otac Svih ostvariti novog uspinjućeg sina; nepokolebljivost i mudrost čovjekovih djela i odluka utvrđuje hoće li Vrhovno Biće aktualizirati iskustvenu evoluciju.

Kozmičkim krugovima ličnosti, vremenom se mora postići rast, ono bar u slučaju da bilo vlastitom greškom, nesrećnim slučajem vremena ili zaprekama materijalne egzistencije ne budete spriječeni pri nastojanju da ovladate ovim razinama na vašem domaćem planetu--ako vaše namjere i žudnje imaju vrijednost koja će osigurati njihov opstanak--sigurno ćete primiti riješenje o produženju probnog perioda. Dobit ćete više vremena da se dokažete.

Ako se ikad javi dvojba u vezi toga da li je preporučljivo unaprijediti ljudski identitet na prebivališne svjetove, kozmičke vlade uvijek odlučuju u korist osobnih interesa dotične individue; bez oklijevanja unaprijeđuju takvu dušu na status prijelaznog bića, dok nastavljaju promatrati morontija namjere i duhovne ciljeve koji se u njoj javljaju. Tako se nedvojbeno zadovoljava božanska pravda, dok božanska milost prima dalju priliku za službu.
Vlade Orvontona i Nebadona ne tvrde da svaki detalj kozmičkog plana smrtničke repersonifikacije djeluje apsolutno savršeno, no oni tvrde i prava je istina, da ispoljavaju strpljivost, trpeljivost, razumijevanje i mislostivu suosjećajnost. Mi bi radije riskirali pobunu u sistemu nego što bi sebe podvrgli opasnosti da čak i jednom napaćenom smrtniku nekog evolucijskog svijeta oduzmemo vječnu radost produženja puta uspona.

Ovo nikako ne znači da će ljudska bića primiti drugu priliku ako su odbila prvu. No to znači da će sva stvorena bića su obdarena voljom iskusiti stvarnu priliku da donesu jednu nedvojbenu, samosvjesnu i konačnu odluku. Suvereni Suci svemira neće oduzeti ni jednom biću koje ima status ličnosti priliku da konačno i potpuno učini vječni izbor; čovjekova duša mora i hoće primiti pravu i punu priliku da otkrije svoju pravu namjeru i svoj stvarni cilj.

Kad duhovno i kozmički napredniji smrtnici umru, oni smjesta idu na prebivališne svjetove; općenito, ova mjera stupa na snagu u slučaju onih osoba koje su primile osobne serafske čuvare. Drugi smrtnici mogu biti zadržani dok se ne donese sudbeno riješenje, nakon čega mogu bilo produžiti na prebivališne svjetove ili postati pripojeni redovima zaspalih preživjelih osoba koje će zajednički biti repersonificirane po okončanju tekućeg planetarnog sudbenog razdoblja.

Dvije teškoće staju na put mojim nastojanjima da objasnim kroz što ćete proći prilikom smrti, onom aspektu vas koji se razlikuje od odvojenog Ispravljača. Prva teškoća počiva u tome što je vašoj razini razumijevanja nemoguće prikladno predočiti događaje koji se odvijaju na granici između fizičkog i morontijalnog svijeta. Drugu teškoću nameću ograničenja prema kojim se moram voditi kao obznanjivač istine, a koja su nametnule nebeske vlasti urantije. Mogao bih izložiti mnoge zanimljive detalje, no neposredni planetarni nadglednici me savjetuju da ih ne iznosim. No u okviru onog što mi je dopušteno obznaniti, mogu reći slijedeće:

Poštoji nešto stvarno, nešto što proizlazi iz ljudske evolucije, nešto što se pridodaje Tajanstvenom Osmatraču, što preživljava smrt. Ova novojavljajuća jedinka je duša, i onapreživljava kako smrt vašeg fizičkog tijela tako i smrt vašeg materijalnog uma. Ova jedinka je združeno djete spojenih životnih nastojanja vašeg ljudskog bića u zajednici s vašim božanskim bićem, Ispravljačem. Djete koje potječe od jednog ljudskog i jednog božanskog roditelja predstavlja preživjelu komponentu koja ima zemaljsko porijeklo--morontija "ja," besmrtnu dušu.

Ovo dijete postojanog značenja, djete čija vrijednost je takva da može osigurati nastavak života, ostaje u stanju nesvjesti u toku perioda koji posreduje između smrti i repersonifikacije i za ovog razdoblja čekanja, nad njim bdije serafski čuvar sudbine. Nakon smrti, nećete povratiti svijest sve dok na prebivališnim svjetovima Satanije ne primite novu svijest morontije.

Prilikom smrti, usljed prekida životnog kretanja, remeti se funkcionalni identitet koji je povezan s ljudskom ličnosti. Dok ljudska ličnost nadilazi svoje sastavne dijelove, ona o njima ovisi kako bi stekla funkcionalni identitet. Prekid života uništava uzorke fizičkog mozga koji omogućju djelovanje umnog obdarenja, dok prekid umnog djelovanja uništava smrtničku svijest. Svijest dotičnog stvorenog bića ne može iznova početi djelovati sve dok se ne pripreme kozmičke okolnosti koje će istoj ljudskoj ličnosti omogućiti da ponovo djeluje u odnosu naspram žive energije. U toku prijelaza preživjelih smrtnika
sa svjetova njihovog porijekla na prebivališne svjetove, bilo da je riječ o individuama koje su nanovo načinjene za trećeg perioda ili koje se uspnu za vrijeme grupnog uskrsnuća, arhanđeli svjetova ovih bića koji se bave specijalnim aktivnostima vjerno čuvaju zabilješku o svemu što je ulazilo u sastav ličnosti. Ova bića nisu čuvari ličnosti (onako kako su serafi čuvari duše), no svejedno je istina da ovi pouzdani povjerenici smrtničkog opstanka djelotvorno štite svaki prepoznatljivi fakrot ličnosti. No nije nam poznata točna lokacija smrtničke ličnosti za razdoblja između smrti i opstanka.

Situacija koja omogućuje repersonificiranje postoji zahvaljujući dvoranama uskrsnuća koje su smještene na prijemnim plantima lokalnog svemira. Ovdje, u ovim odajama gdje se sastavljaju komponenete života, nadgledajuće ličnosti obezbijeđuju taj odnos između kozmičke energije--morontijalne, umne i duhovne--zahvaljujući kojem uspavane preživjele osobe mogu nanovo steći svijest. Nova asemblaža sastavnih dijelova negdašnje materijalne ličnosti zahtijeva:
1. Proizvodnju prikladnog obličja, morontija uzorka energije, u kojem novo preživjelo biće može uspostaviti kontakt s neduhovnom stvarnošću i u sastavu kojeg morontija varijanta kozmičkog uma može biti uključena u krug.
2. Povratak Ispravljača morontija biću koje očekuje njegov dolazak. Ispravljač je vječni čuvar vašeg uspinjućeg identiteta; vaš Osmatrač je apsolutna garancija da ćete vi, a ne neko drugo biće, ući u morontija obličje koje treba omogućiti buđenje vaše ličnosti. I Ispravljač će biti prisutan prilikom nove asemblaže kako bi ponovo postao Rajki vodič vašeg preživjelog "ja."

3. Po asemblaži ovih preduvjeta koji trebaju omogućiti repersonifikaciju, serafski čuvar potencijala zaspale besmrtne duše, uz pomoć brojnih drugih kozmičkih ličnosti, daruje ovu morontija jedinku morontija obličju spojenog uma i tijela, dok predaje ovo evolucijsko djete Vrhovnog vječnoj vezi s Ispravljačem koji očekuje da dođe živjeti u ovom biću. I ovim se završava repersonifikacija, nova asmblaža sjećanja, uvida i svijesti--identiteta. Činjenica repersonifikacije počiva u tome što morontija faza novoodvojenog kozmičkog uma probuđenog ljudskog "ja" postaje uklučena u krug uma. Fenomen ličnosti ovisi o održanju identiteta načina na koji bitak reagira na kozmičko okruženje; a ovo se može postići jedino pomoću uma. Bitak opstaje usprkos tome što se sve komponente čovjekovog "ja" neprestano mijenjaju; u fizičkom životu, promjena je postupna; prilikom smrti i repersonifikacije, promjena je iznenadna. Istinska stvarnost cijelog bitka (ličnost) u stanju je reagirati na kozmičke uvjete zahvaljujuć neprestanoj promjeni svojih sastavnih dijelova; stagnacija neminovno vodi smrti. Ljudski život je beskrajna promjena životnih komponenti koja je ujedinjena stabilnošću nemijenjuje ličnosti.

I nakon što se na taj način probudite na prebivališnim svjetovima Jerusema, bit ćete toliko drukčiji--duhovna promjena biti tako drastična--da izuzev zahvaljujući djelovanju vašeg Misaonog Ispravljača i čuvara sudbine, koji tako cjelovito povezuju vaš novi život na novim svjetovima s vašim starim životom na prvom svijetu, isprva bi vam bilo teško povezati novu morontija svijest s obnavljajućim sjećanjima vašeg negdašnjeg identiteta. Unatoč održanju postojanja osobnog bitka, velik dio smrtničkog života bi isprava djelovao kao nejasan i smućen san. No vrijeme će razjasniti mnoge smrtničke asocijacije.

Misaoni Ispravljač će vam prizvati i obnoviti jedino ona sjećanja i iskustva koja ulaze u sastav i predstavljaju bitan dio vašeg kozmičkog puta. U slučaju da je Ispravljač sudjelovao u evoluiranju bilo čega u ljudskom umu, ova će vrijedna iskustva preživjeti u vječnoj svijesti Ispravljača. No velik dio vašeg negdašnjeg života i njegovih sjećanja, koji nema bilo duhovnog značenja niti morontija vrijednosti, nestat će zajedno s materijalnim mozgom; dosta materijalnog iskustva proći će kao negdašnje ljestve koje su, nakon što su vas prevela na morontija razinu, prestati sližiti bilo kakvoj kozmičkoj svrsi. No kako ličnost tako i odnosi između ličnosti, nikad ne predstavljaju ljestve; smrtnička sjećanja na odnose između ličnosti imaju kozmičku vrijednost i stoga neće biti uništena. Na prebivališnim svjetovima, znat ćete i sjećat ćete se, i što je još više vas će znati i sjećati se, vaši negdašnji suradnici s kojima ste na Urantiji dijelili taj fascinantni život.

6. MORONTIJA "JA"

Upravo kao sto se leptir pomalja iz gusjenice, tako će se na prebivališnima svjetovima pomoliti istinske ličnosti ljudskih bića, koje će po prvi put biti obznanjene odvojeno od materijalog tijela koje ih je prehodno obavijalo. Morontija put u lokalnom svemiru služi nastavku evolucije mehanizma ličnosti, od počene morontija razine dušinog postojanja, pa sve do završne morontijalne razine sve naprednije duhovnosti.

Vrlo je teško ljudskim bićima objasniti kakva će biti obličja vaših morontija ličnosti u toku vašeg lokalnokozmičkog puta. Bit ćete obdareni morontija uzorcima mogućeg ispoljenja ličnosti, i ova obličja, na koncu konca, prevazilaze domet ljudskog razumijevanja. Takva obličja, dok su posve stvarna, ne predstavljaju energetsje uzorke materijalnog reda, s kakvima ste sada upoznati. No oni svejedno služe jednakoj svrsi na svjetovima kolanog kozmosa kakvoj su vaša materijala tijela služila na vaših rodnim planetima.

Do određene mjere, izgled materijalnog tjeleskog obličja odgovara karakteru identiteta ličnosti; do izvjesne mjere, i fizičko tijelo odražava narav ličnosti. Ovo je još više slučaj kad je riječ o morontija obličju. U fizičkom životu, smrtnici mogu imati lijepu vanjštinu neprijaznu nutrinu; u morontija životu, što je još više istina kad je riječ o višim razinama, obličje ličnosti diretno ovisi o naravi čovjekove nutrine. Na duhovnoj razini, unutarnja narav i vanjština počinju postizati potpuno poistovjećenje, koje postaje sve savršenije na višim i višim razinama duha.

U morontija stadiju, uspinjući smrtnik je obdaren nebadonskom modifikacijom obdarenja kozmičkog uma koju prima od Glavnog Duha Orvontona. Po isključenju iz nediferenciranih krugova uma Stvaralačkog Duha, smrtnički intelekt, kao takav, prestaje postojati kao usredotočena kozmička jedinka. No pri tome se ne uništavaju značenja i vrijednosti smrtničkog uma. Određene faze uma nastavljaju postojati u preživjeloj duši; izvjesne iskustvene vrijednosti negdašnjeg ljudskog uma Ispravljač uzima pod svoje pokroviteljstvo; a ostaju i zabilješke života koji je čovjek živio u tjelesnom obličju, zajedno s određenim živim zabilješkama u mnogobrojnim bićima koja igraju ulogu prilikom završne procjene uspinjućeg smrtnika, bića koja se kreću od
serafa do Sveopćih Cenzora, a koja vjerojatno nadilaze i samog Vrhovnog.
Slobodna volja stvorenog bića ne može postojati bez uma, no ona opstaje neovisno o gubitku materijalnog intelekta. U toku razdoblja koje slijedi neposredno nakon preživljenja, uspinjućom ličnošću najvećim dijelom upravljaju karakterni uzorci koji su bilo baština ljudskog života ili rezultat novonastajućeg djelovanja morontija mote. I ovi vodiči koji utvrđuju čovjekovo vladanje na prebivališnim svjetovima djeluju prilično dobro u ranim stadijima morontija života i prethodno pojavi morontija volje koja je cjeloviti izražaj slobodne volje uspinjuće ličnosti.

Ne postoje utjecaji u toku lokalnokozmičkog puta koji se mogu usporediti s djelovanjem sedam pomoćnih duhova uma u toku ljudske egzistencije. Morontija um mora evoluirati izravnim kontaktom s kozmičkim umom, dok stvaralački izvor lokalnokozmičkog intelekta--Božanska Služiteljica--modificira i prevodi ovaj kozmički um.

Prije smrti, smrtnički um nije samosvjestan svoje ovisnosti o prisutnosti Ispravljača; kako bi se osiguralo funkcioniranje uma s pomoćnim duhovima, jedino je potrebo dodati materijalno-energetski uzorak. No kako morontijalna duša nadilazi djelovanje pomoćnih duhova, kako se po ukinuću materijalno-umnog mehanizma odvaja od Ispravljača, duša ne može očuvati samosvijest. Međutim, ova evoluirajuća duša posjeduje preživjeli karakter koji je nastao kao rezultat odluka pridruženog uma u kojem su djelovali pomoći duhovi, i kad se poveže s Ispravljačem koji osnažuje njene uzorke, ovaj karakter postaje čovjekovo aktivno sjećanje.

Produženje sjećanja svjedoči o očuvanju identiteta izvornog bitka; ono predstavlja bitnu komponentu cjelovite samosvjesti produženja i proširenja ličnosti. U slučaju onih smrtnika koji se uspinju bez Ispravljača, rekonstrukcija ljudskog sjećanja ovisi o uputama serafskih suradnika; inače, ne postoje ograničenja nad morontija dušama smrtnika koji se spajaju s Duhom. Uzorak sjećanja nastavlja postojati u duši, no kako bi postigao izravno samoostvarenje u vidu trajnog sjećanja, ovaj uzorak zahtijeva prisutnost negdašnjeg Ispravljača. Bez Ispravljača, preživjelom smrtniku treba dugo vremena da iznova istraži, upozna i ponovo stekne, svjećanja svijesti--značenja ivrijednosti prijašnje egzistencije.

Duša čija vrijednost može osigurati nastavak života odražava kako kvalitativna tako i kvantitativna djela i motivacije materijalnog intelekta, prijašnjeg sjedišta identiteta bitka. Pri odabiru istine, ljepote i dobrote, pod pokroviteljstvom sedam pomoćih duhova ujedinjenih pod upravom duha mudrosti, smrtnički um započinje svoj predmorontijalni kozmički put. Nakon toga, po upotpunjenju sedam krugova predmorontijalnog postignuća, nadodavanjem obdarenja morontija uma umu u kojem djeluju pomoćni duhovi, započinje predduhovni ili morontijalni put napredovanja lokalnim svemirom.

Napuštajući svoj rodni planet, stvoreno biće za sobom ostavlja pomoćne duhove i počinje ovisiti jedino o morontia intelektu. Napuštajući lokalni svemir, uspinjuće biće je već prevazišlo morontija razinu i dostiglo duhovnu razinu egzistencije. Ova se novonastala jedinka duha zatim podešava u skladu s direktnom službom kozmičkom uma Orvontona.

7. SPOJ S ISPRAVLJAČEM

Spoj s Misaonim Ispravljačem daje ličnosti vječne aktualnosti koje su do tog časa bile jedino potencijalne. Od ovih novih obdarenja navest ćemo jedino slijedeća: učvršćenje svojstava božanstvenosti, iskustvo i sjećanje na prošlu vječnost, besmrtnost, te fazu uvjetne potencijalne apsolutnosti.

Po isteku vašeg zemaljskog puta, života u vremenskom obličju, probudit ćete se na obalama boljeg svijeta, gdje ćete vremenom biti sjedinjeni u vječni zagrljaj s vašim vjernim Ispravljačem. I u ovom spoju počiva tajna sjedinjenja Boga i čovjeka, tajna konačne evolucije stvorenog bića, koja je vječna istina. Spoj je tajna svetih domena Sfere Uspona i osim onih stvorenih bića koja su doživjela spoj s duhom Božanstva, nitko nije u stanju shvatiti istinsko značenje stvarnih vrijednosti koje se sjedinjuju kad identitet stvorenog bića vremena postaje vječno sjedinjen s duhom Rajskog Božanstva.

Spoj s Ispravljačem obično nastupa dok uspinjuće biće boravi u svom rodnom sistemu. On može nastupiti na rodnom planetu kad biće prevaziđe prirodna smrt; ili može nastupiti bilo na nekom prebivališnom svijetu na glavnom centru sistema; ili čak može biti odgođeno sve dok biće ne stigne u zviježđe; međutim, u naročitim slučajevima, ono ne mora nastupiti sve dok supinjuć biće ne stigne na glavni centar lokalnog svemira.




Nakon što se ličnost spoji s Ispravljačem, nikakva opasnost ne može nad njom vrijebati. Dok nebeska bića polažu test svog dugotrajnog iskustva, smrtnici prolaze kroz relativno kratak i intenzivan ispit na evolucijskim i morontija svjetovima.

Spoj s Ispravljačem ne nastupa sve dok nadkozmički nalozi ne objave da je ljudska narav donijela završnu i neopozivu odluku svog vječnog puta. Nakon što se izda takvo riješenje kojim se odobrava čovjekovo iskupljenje i sjedinjenje, spojena ličnost isto tako prima odobrenje da napusti granice lokalnog svemira i da produži na glavne centre nadsvemira, odakle će, u dalekoj budućnosti, hodočasnici vremena biti obujmljeni sekanofima koji će ih ponijeti na dugi let u centralni svemir Havone i pustolovno postignuće Božanstva.

Na evolucijskim svjetovima, bitak je materijalan; on predstavlja predmet koji se nalazi u svemiru i koji je kao takav podložan zakonima materijalne egzistencije. On predstavlja činjenicu vremena i reagira na nestalnosti vremena. Tu se moraju donijeti odluke koje će osigurati opstanak. U morontija stadiju, bitak postaje nova i postojanija kozmička stvarnost, i produžetak njegovog rasta ovisi o sve većem podešenju kozmičkim krugovima uma i duha. Tu se potvrđuju odluke koje osiguravaju opstanak. Kad čovjekovo "ja" postigne duhovnu razinu, osigurava se njegova vrijednost u svemiru, i ova se nova vrijednost temelji na činjenici da je biće donijelo odluke koje su osigurale njegov opstanak, čemu svjedoči spoj s Misaonim Ispravljačem. I nakon što postigne status istinske kozmičke vrijednosti, stvoreno biće je potencijalno oslobođeno kako bi se moglo odati potrazi za najvišom kozmičkom vrijednošću--Bogom.
Takva spojena bića dvojako reagiraju na kozmos: Oni su zasebne morontija individue koje donekle naliče serafima, dok su isto tako bića koja potencijalno pripadaju redu Rajskih finalista.
No spojena ličnost je zapravo jedna ličnost, jedno biće, čije jedinstvo izmiče svakom nastojanju kozmičkih inteligencija da analiziraju njene dijelove. I tako, nakon što prođete sudovima lokalnog svemira od najnižeg do najvišeg, i nakon što ni jedan ne bude u stanju uočiti razliku između čovjeka i Ispravljača, zasebno ih identifcirati, konačno ćete se naći pred Suvrenim Vladarom Nebadona, vašim lokalnokozmičkim Ocem. I tamo, od ruku samog bića čije stvaralačko očinstvo u ovom svemiru omogućuje vaše postojanje, primit ćete punomoć koja će vam vremenom dati pravo da produžite u nadsvemir, u potragu za Ocem Svih.

Da li je pobjedonosni Ispravljač osvojio ličnost svojom veličanstvenom službom čovječanstvu, ili je hrabri čovjek stekao besmrtnost svojim iskrenim nastojanjima da postane nalik Ispravljaču? Ni jedno ni drugo; no djelujući zajednički, uspjeli su evoluirati člana jedne jedinstvene vrste uspinjućih ličnosti Vrhovnog, člana koji će se uvijek pokazati uslužnim, vjernim i djelotvornim, kandidata za dalji rast i razvoj koji se neprestano kreće naviše, i koji nikad ne prestaje uzvišeno rasti sve dok ne pređe sedam krugova Havone i sve dok duša negdašnjeg zemaljskog porijekla ne bude predstavljena predmetu svog obožavanja, aktualnoj ličnosti Ocu na Raju.

U toku svog ovog veličanstvenog uspona, Misaoni Ispravljač je božanska garancija buduće cjelovite duhovne stabilizacije supinjućeg smrtnika. U međuvremenu, prisutnost smrtnčke slobodne volje pruža ispravljačima vječni metod oslobođenja od beskonačne božanske naravi. Ova dva identiteta postaju jedan identitet; ne postoji događaj vremena ili vječnosti koji može razdvojiti čovjeka od Ispravljača; oni su nerazdvojivi, vječno spojeni.

Na svjetovima gdje se smrtnici spajaju s Ispravljačima, Ispravljačeva sudbina jednaka je sudbini uspinjućeg smrtnika--člana Rajskog Zbora Finalista. No ni čovjek ni Ispravljač ne mogu postići ovaj jednstveni cilj bez pune uzajamne suradnje i vjerne uzajamne pomoći. Ova izvanredna suradnja predstavlja jedan od najčudnovatijih i najzanimljivijih kozmičkih fenomena ovog kozmičkog doba.

Od časa kad se spoji s Ispravljačem, uspinjuće biće posjeduje status evolucijskog stvorenog bića. Čovjek je bio prvi koji je uživao ličnost, i on stoga nadređuje Ispravljač po svim pitanjima koja se tiču prepoznavanja ličnosti. Glavni Rajski centar ovog spojenog bića je Sfera Uspona (a ne Sfera Božanstva), i ova jednstvena kombinacija Boga i čovjeka ima status asupinjućeg smrtnika sve dok ne uđe u sastav Zbora Finalista.

Nakon što se Ispravljač spoji s uspinjućim smrtnikom, njegov se broj križa iz nadkozmičke arhive. Ne znamo što se događa s arhivom Sfere Božanstvenosti, no predpostavljam da se podaci o tom Ispravljaču prenose u tajne krugove unutarnjih dvorova Grandfande, aktivnog predsjedatelja Zbora Finalista.



Spojem čovjeka i Ispravljača, Otac Svih ispunjava obećanje koje je dao materijalnim stvorenim bićima-- obećanje da će im dati dio sebe; on je ispunio svoje obećanje i sproveo svoj plan tako što je čovječanstvu darovao božanstvenost. Ovim počinje čovjekovo nastojanje da ostvari i aktualizira neograničene mogućnosti koje počivaju u uzvišenoj suradnji s Bogom koja je na ovaj način realizirana.

Ovog časa, poznata sudbina preživjelih smrtnika je članstvo u Rajskom Zboru Finalista; ono je isto tako cilj sudbine svih Misaonih Ispravljača koji su spojeni vječnom zajednicom sa svojim smrtničkim suradnicima. Trenutno, Rajski finalisti djeluju u mnogim aktivnostima širom cijelog velikog svemira; no svi mi pretpostavljamo da u daljoj budućnosti pred njima stoje novi i viši zadaci, nakon što svih sedam nadsvemira budu postigli stadij svjetla i života i nakon što se konačni Bog pojavi iz tajne koja ovog časa obavija Vrhovno Božanstvo.

Donekle ste mjere upoznati s organizacijom i osobljem centralnog svemira, nadsvemira i lokalnih svemira; donekle ste upoznati s karakterom i porijeklom izvjesnih ličnosti koje ovog časa vladaju ovih prostranim tvorevinama. Isto tako znate da ogromne galaksije svemira koji se prostiru izvan granica velikog svemira, u prvoj vanjskoj razini prostora, upravo podilaze proces organizacije. Također smo vas uspoznali s tim da Vrhovno Biće treba obznaniti svoju tercijarnu ulogu u ovim novim neistraženim obalstima vanjskog prostora; a znate i da finalisti Rajskog zbora predstavljaju iskustvenu djecu Vrhovnog.

Mi vjerujemo da je smrtnicima koji su spojeni s Ispravljčima, kao i njihovim drugim suradnicima koji se ubrajaju među finaliste, suđeno da na neki način učestvuju u administraciji prve vanjske razine prostora. Ni najmanje ne sumnjamo da će u pravo vrijeme ove ogromne galaksije postati naseljeni svemiri. I jednako smo uvjereni da će se među njegovim administrativnim upraviteljima nalaziti Rajski finalisti čije naravi predsatvljaju kozmičku posljedicu stapanja Stvoritelja i stvorenog bića.

Kakva pustolovina! Kakva romanca! Gigantska tvorevina kojom trebaju upravljati djeca Vrhovnog, ovi personificirani i očovječeni Ispravljači, ovi smrtnici koji su postali vječni i sjedinjeni s Ispravljačima, ove tajanstvene kombinacije i vječne zajednice najviših poznatih ispoljenja biti Prvog Izvora i Centra i najnižeg oblika inteligentnog života koji je u stanju spoznati i postići Oca Svih. Pretpostavljamo da će takva stopljena bića, takve jedinke suradnje između Stvoritelja i stvorenog bića, postati veličanstveni vladari, neusporedivi administrativni upravitelji i suosjećajni vodiči svih oblika intelignetnog života koji se mogu pojaviti širom ovih budućih svemira prve vanjske razine prostora.

Točno je da kao smrtnici imate nisko, životinjsko porijeklo; vaš okvir je uisitinu prašina. No ako stvarno hoćete, ako istinski želite, steći ćete baštinu stoljeća i jednog ćete dana služiti širom svemira onakvi kakvi istinski jeste--kao djeca Vrhovnog Boga iskustva i božanski sinovi Rajskog Oca svih ličnosti.

[Predstavio Osamljeni Glasnik Orvontona.]

ZAHVALJUJUĆI prisutnosti božanskog Ispravljača u ljudskom umu, ni znanost ni filozofija neće biti u stanju postići zadovoljavajuće razumijevanje evolutivne duše ljudske ličnosti. Morontija duša je dijete svemira koja se jedino može istinski poznati kozmičkim uvidom i duhovnim otkrićem.

Koncepti duše i unutarnjeg duha nisu novi na Urantiji; često su se javljali u različitim sustavima planetarnih vjerovanja. Mnoge istočne kao i određene zapadne vjere spoznaju da čovjek ima božansku kao i ljudsku baštinu. Osjećaj unutarnje prisutnosti praćen spoznajom vanjske sveprisutnosti Božanstva već dugo predstavlja dio mnogih religija Urantije. Čovjek je dugo vjerovao da postoji nešto bitno i značajno što raste unutar ljudske prirode, čemu je suđeno da istraje po okončanju kratkog vijeka čovjekovog temporalnog života.

Prije nego je čovjek spoznao da je božanski duh otac njegove evolutivne duše, mislio je da ona boravi u različitim fizičkim organima--u oku, jetri, bubregu, srcu, te kasnije u mozgu. Primitivni čovjek je povezivo dušu s krvlju, dahom, sjenama i vlastitim odrazom na površini vode.

Dok u konceptu atmana učitelji hinduizma istinski prilaze poštivanju Ispravljačeve prirode i prisutnosti, oni ne uspijevaju opaziti paralelnu prisutnost evolutivne i potencijalno besmrtne duše. Kinezi, međutim, priznaju dva aspekta ljudskog bića-- jang i jin--dušu i duh. Ne samo Egipćani, već i mnoga afrička plemena, vjeruju u dvije jedinke, ka i ba ; duša obično nije smatrana prijepostojećom, već jedino duh.

U dolini Nila je vladalo vjerovanje da je svaka osoba koja je uživala božansku naklonost prilikom rođenja ili uskoro zatim primala na dar zaštitni duh koji je nosio naziv ka. Vjerovali su da je ovaj zaštitni duh ostajao uz smrtnika cijelog života, te da bi prije njega prešao u naredni život. Na zidovima hrama u Luksoru, gdje je oslikan život Amenotepa III, mali princ je naslikan na ruci boga Nila dok se u blizini njega nalazi drugo dijete, po izgledu identično princu, koje simbolizira jedinku koju su Egipćani nazivali ka. Ovo djelo je dovršeno u petnaestom stoljeću prije Krista.

Ka je smatran nadmoćnim obdarenjem duha koje je trebalo usmjeriti povezanu smrtničku dušu k boljim stazama zemaljskog življenja, ali koje je povrh svega nastojalo utjecati na ljudsku sreću u narednom životu. U ovo doba, Egipćani su vjerovati da će prilikom smrti određenog čovjeka ka čekati na njega s druge strane Velike Rijeke. Isprva je vladalo vjerovanje se da su jedino kraljevi imali ka, ali ovo se uskoro zatim počelo odnositi na sve ispravne ljude. Govoreći o ka u svome srcu, jedan egipatski vladar je rekao, "Slušao sam njegove riječi; bojao sam se prekršiti njegovu upravu. Tako sam postao jako uspješan; ostvario sam uspjeh zahvaljujući onome što me nagonio da činim; stekao sam slavu slijedeći njegovu upravu." Mnogi su vjerovali da je ka bio "orakul od Boga u svakom čovjeku." Mnogi su vjerovali da će "provesti vječnost u radosti srca naklonošću Boga u čovjekovoj nutrini."

Sve rase evolutivnih smrtnika Urantije imaju riječ koja odgovara konceptu duše. Mnogi primitivni narodi su vjerovali da duša gleda na svijet kroz ljudske oči; stoga su se tako stravično bojali uroka zlog oka. Dugo su vjerovali da je "duh čovjeka lampa Gospodnja." Rig-Veda kaže: "Moj um govori mome srcu."


1. UMNA DOMENA IZBORA

Premda djelovanje Ispravljača ima duhovnu prirodu, oni neminovno temelje svoje aktivnosti na intelektualnoj osnovi. Um je ljudska podloga na čijoj osnovi, u suradnji s ličnošću svoga domaćina, duh Monitor mora razviti morontija dušu.

Kozmičko jedinstvo vlada na više umnih razina svemira nad svemirima. Intelektualna bića vuku porijeklo iz kozmičkog uma, upravo kao što nebule nastaju iz kozmičkih energija svemirskog prostora. S odobrenjem smrtničkog uma, na ljudskoj (i stoga ličnoj) razini čovjekovog intelektualnog "ja," potencijal evolucije duha počinje dominirati zahvaljujući duhovnim obdarenjima ljudske ličnosti kao i stvaralačkoj prisutnosti jedinke koja predstavlja apsolutnu vrijednosti u takvim ljudskim bićima. Ali na takvu dominancij duha nad materijalnim umom utječu dva iskustva: Ovaj um se kao prvo morao razviti zahvaljujući službi sedam pomoćnih umnih duhova i kao drugo, pri stvaranju i podizanju morontija bića-- evolutivne i potencijalno besmrtne duše--materijalno (lično) biće mora izabrati suradnju s unutarnjim Ispravljačem.

Materijalni um predstavlja područje života ljudskih ličnosti, njihove svijesti o vlastitom postojanju, donesenih odluka, prihvaćanja ili odricanja Boga, postignuća vječnosti ili samouništenja.

Materijalna evolucija vam je pružila životni mehanizam, vaše tijelo; sam Otac vas je obdario najčistijom stvarnošću duha u cijelom svemiru, vašim Misaonim Ispravljačem. Ali u vaše ruke, podređen vašim odlukama, postavljen je um i pomoću uma živite ili umirete. U ovom umu i s ovim umom, donosite moralne odluke zahvaljujući kojima možete postati nalik Ispravljaču, što znači nalik Bogu.

Smrtnički um je privremeni intelektualni sustav koji je posuđen ljudskim bićima na upotrebu za vrijeme materijalnog života i koristeći se ovim umom, ona bilo prihvaćaju ili odbacuju potencijal vječne egzistencije. Um je gotovo jedina komponenta kozmičke stvarnosti koja je podređena vašoj volji dok duša--vaše morontija "ja"--vjerno oslikava proizvod zemaljskih odluka smrtničkog bića. Ljudska svijest se lagano naslanja na podlogu nižeg elektrokemijskog mehanizma, dok lagano dodiruje viši energetski sustav duha-morontije. Ni jednog od ovih sustava ljudsko biće nije u cjelosti svjesno za vrijeme smrtničkog života; ono stoga mora djelovati u umu, kojeg je svjesno. Opstanak nije toliko rezultat onoga što um razumije, koliko je rezultat onoga što um nastoji razumjeti; poistovijećenje s duhom nije toliko stvar toga kakav je um danas, koliko je stvar toga kakav um nastoji postati. Kozmički uspon nije toliko stvar čovjekove svjesti Boga, koliko je rezultat čovjekove žudnje za Bogom. To što ste danas nije toliko bitno koliko je bitno to što postajete dan za danom i u vječnosti.

Um je kozmički instrument na kojem ljudska volja može svirati nemilozvučje uništenja ili na kojem ista ova ljudska volja može proizvesti veličanstvene melodije poistovijećenja s Bogom i rezultirajućeg vječnog opstanka. Na koncu konca, dok čovjekov Ispravljač ne može podlijeći zlu i dok nije u stanju počiniti grijeh, grešne mahinacije izopačene i sebične ljudske volje uistinu mogu iskriviti i izobličiti ljudski um i učiniti ga zlim i ogavnim. A isti ovaj um jednako tako može postati plemenit, lijep, istinit i dobar--stvarno velik--ako ga takvim učini duhom prosvjetljena volja ljudskog bića koje poznaje Boga.

Evolutivni um je potpuno stabilan i pouzadan jedino kad se ispoljava na dvije krajnosti kozmičke intelektualnosti--na posve mehaniziranoj i posve produhovljenoj razini. Između dvaju intelektualnih krajnosti--posve mehaničke kontrole i istinske prirode duha--vlada ogroman raspon evolutivnih uspinjućih umova čija stabilnost i spokoj ovise o izboru ličnosti i mjeri poistovijećenja s duhom.

Ali čovjek ne predaje svoju volju Ispravljaču pasivno, ropski. Bolje je reći da on aktivno, pozitivno i kooperativno donosi odluku da će slijediti Ispravljačevu upravu i to u onom času i na onaj način na koji se takva uprava bude svjesno razlikovala od želja i impulsa prirodnog smrtničkog uma. Dok Ispravljači manipuliraju čovjekov um, oni njime nikad ne upravljaju protiv čovjekove volje; Ispravljačima, ljudska volja je nepovrediva. I oni poznaju i poštuju ovu volju, istodobno nastojeći ostvariti svoje duhovne ciljeve--ispraviti misli i preobraziti prirodu u gotovo neograničenoj domeni evolutivnog ljudskog intelekta.

Um je vaš brod, Ispravljač je vaš kormilar, dok je ljudska volja kapetan. Gospodar smrtničke lađe treba mudro dopustiti božanskom kormilaru da povede uspinjuću dušu u morontija luke vječnog života. Čovjekova volja može jedino svojom sebičnošću, neaktivnošću i grešnošću odbaciti upravu ovog brižnog kormilara i s vremenom uništiti smrtnički život nasukavši se u zlim plićacima odbačene milosti i stijenama prihvaćenog zla. S vašim pristankom, ovaj vas vjerni kormilar sigurno vodi preko zapreka vremena i teškoća prostora, do samog izvora božanskog uma ako ne i dalje, do Rajskog Oca Ispravljača.

2. PRIRODA DUŠE

Pri umnom djelovanju kozmičke inteligencije, cjelokupnost uma dominira nad fragmentima intelektualnih funkcija. Um je u biti funkcionalno jedinstvo; on stoga neminovno ispoljava ovo konstitutivno jedinstvo, čak i ako zavedeno biće pokušava zapriječiti njegovo djelovanje svojim nerazumna djelima i odlukama. I ovo jedinstvo uma bez iznimke teži koordinaciji s duhom na svim razinama povezanosti s čovjekovim "ja" koje posjeduje dostojanstvo volje i povlastice uspona.

Materijalni um smrtnog čovjeka je kozmički razboj koji nosi morontija predivo na kojem unutarnji Misaoni Ispravljač može tkati uzorke duha obilježene kozmičkim karakterom trajnih vrijednosti i božanskih značenja--dušu koja opstaje i ima ultimnu sudbinu i beskrajan put--potencijalnog finalistu.

Čovjekova ličnost se poistovijećuje s umom i duhom koji su funkcionalno povezani životom u materijalnom tijelu. Ovaj funkcionalni odnos takvog uma i duha ne vodi k stvaranju nekog spoja osobina ili obilježja uma i duha, već prije k stvaranju potpuno nove, originalne i jedinstvene kozmičke vrijednosti pred kojom potencijalno stoji vječni život--duše.

Tri, a ne dvije komponente, sudjeluju u evolutivnom stvaranju takve besmrtne duše. Ova tri prijepostojeća dijela ljudske morontija dušu ubrajaju:

1. Ljudski um i sve prijepostojeće kozmičke utjecaje koji mu se pridaju.

2. Božanski duh koji živi u ovom ljudskom umu i sve potencijale koji su svojstveni takvom fragmentu apsolutne duhovnosti, zajedno sa svim duhovnim utjecajima i činiteljima ljudskog života.
3. Odnos između materijalnog uma i božanskog duha koji sadrži vrijednosti i značenja koja ne postoje pojedinačno bilo u umu ili u duši. Stvarnost ovog jedinstvenog odnosa nije ni materijalna niti duhovna, već je morontijalna. To je duša.

Midvejeri već dugo nazivaju ovu čovjekovu evolutivnu dušu međuumom, za razliku od nižeg ili materijalnog uma i višeg ili kozmičkog uma. Ovaj međuum istinski predstavlja morontija pojavu, kako zauzima domenu koja posreduje između materijalnih i duhovnih razina. Ova potencijalnost takve morontija evolucije ulazi u sastav dva univerzalna poriva: impulsa konačnog uma stvorenog bića da pozna Boga i stekne božanstvenost Stvoritelja i impulsa beskonačnog uma Stvoritelja da pozna čovjeka i postigne iskustvo stvorenog bića.

Ovaj uzvišeni proces razvoja besmrtne duše postoji zahvaljujući tome što smrtnički um kao prvo ima ličnu prirodu, a tek kao drugo što ima dodir s nadživotinjskim stvarnostima; on ima nadmaterijalno obdarenje kozmičke službe koje predstavlja garanciju razvoju moralne prirode koja ima sposobnost donošenja moralnih odluka, što rezultira bona fide stvaralačkim kontaktom s povezanim duhovnim službama i s unutarnjim Misaonim Ispravljačem.

Neminovan rezultat takvog kontaktnog produhovljenja ljudskog uma je postupno rođenje duše, sjedinjene tvorevine pomoćnog uma stvorenog bića kojim upravlja ljudska volja koja žudi za poznavanjem Boga, djelujući u savezu s duhovnim silama svemira kojima upravlja vrhovna kontrola istinskog fragmenta samog Boga cijele tvorevine--Tajanstvenog Osmatrača. I na taj način, materijalna i smrtnička stvarnost bića prekoračuje vremenska ograničenja mehanizma fizičkog života i postiže novi izražaj i novo poistovijećenje u evolutivnom mehanizmu produženja bitka--u besmrtnoj duši morontija prirode.

3. EVOLUTIVNA DUŠA

Greške smrtničkog uma i ljudskog ophođenja mogu u velikoj mjeri odgoditi razvoj duše, ali nakon što s pristankom ljudske volje čovjekov Ispravljač pokrene takvu morontija pojavu, one ga ne mogu spriječiti. Ali bilo kada, prethodno času smrtnikove smrti, ista ova materijalna i ljudska volja može poništiti takvu odluku i odbaciti produženje života. I nakon što preživi smrt, uspinjući smrtnik i dalje posjeduje ovu povlasticu koja mu daje pravo da odbaci vječni život; bilo kada prethodno spajanju s Ispravljačem, evolutivno i uspinjuće stvorenje može odlučiti da se odrekne volje Rajskog Oca. Spajanje s Ispravljačem pokazuje da je uspinjući smrtnik vječno i bezuvjetno odlučio činiti Očevu volju. Za vrijeme života u tjelesnom obličju, evolutivna duša može osnažiti nadmaterijalne odluke smrtničkog uma. Kako je nadmaterijalna, sama po sebi duša ne djeluje na materijalnoj razini ljudskog iskustva. Pored toga, bez suradnje s nekim duhom Božanstva kao recimo Ispravljačem, ova podduhovna duša ne može djelovati iznad morontija razine. Duša ne donosi konačne odluke sve dok je smrt ili prijenos ne odvoje od materijalne povezanosti sa smrtničkim umom, izuzev ako ovaj materijalni um slobodno odluči ovlastiti odluke takve morontija duše povezanog djelovanja. Za vrijeme života, smrtnička volja--moć ličnosti da donese slobodnu odluku--počiva u krugovima materijalnog uma; pri nastavku smrtničkog rasta na zemlji, ovo se biće svojim neprocjenljivim moćima izbora sve više poistovijećuje s novonastajućom jedinkom morontija duše; nakon smrti i buđenja na rezidencijskom svijetu, ljudska ličnost sebe u cjelosti poistovijećuje s morontija bitkom. Duša tako predstavlja zametak budućeg morontija mehanizma identiteta ličnosti.

Ova besmrtna duša isprva ima posve morontijalnu prirodu, ali se zahvaljujući sposobnosti daljeg razvoja bez iznimke uspinje to istinskih razina duha gdje postiže vrijednost koja omogućuje spajanje s duhovima Božanstva, obično upravo onim duhom Oca Svih koji je u umu stvorenja pokrenuo takvu stvaralačku pojavu.

I ljudski um i božanski Ispravljač su svjesni prisutnosti i zasebne prirode evolutivne duše--Ispravljač potpuno, a um djelomično. Duša postaje sve svjesnija povezanih jedinki uma i Ispravljača, u skladu s mjerom vlastitog evolutivnog razvoja. Duša u sebi spaja obilježja ljudskog uma kao i osobine božanskog duha, dok se ustrajno razvija imajući za cilj uvećanje kontrole duha i božanske dominacije unaprijeđenjem umnog djelovanja čija značenja nastoje ostvariti sklad s istinskom vrijednošću duha.

Smrtnički život--evolucija duše--nije toliko stvar kušnje koliko je stvar obrazovanja. Bit religije počiva u vjeri u opstanak uzvišenih vrijednosti; istinsko religiozno iskustvo počiva u jedinstvu uzvišenih vrijednosti i kozmičkih značenja kao ostvarenja univerzalne stvarnosti.

Um zna količinu, stvarnost i značenja. Ali kvaliteta--vrijednosti--se jedino može osjetiti. Ovo sjetilo je spojeni proizvod uma koji poznaje i pridruženog duha koji po-stvarnost-izira.

Do mjere do koje čovjekova evolutivna morontija duša bude prožeta istinom, ljepotom i dobrotom kao vrijednosnim ostvarenjem svjesnosti Boga, rezultirajuće biće mora postati neuništivo. Bez opstanka vječnih vrijednosti u čovjekovoj evolutivnoj duši, smrtnička egzistencija nema smisla i sam život nije ništa drugo nego tragična iluzija. Ali zauvijek je istina: Što započnete u vremenu morate završiti u vječnosti--ako je vrijedno vaših nastojanja.

4. UNUTARNJI ŽIVOT

Prepoznavanje je intelektualni proces uklapanja sjetilnih dojmova iz vanjskog svijeta u osobne uzorke sjećanja. Razumijevanje znači da su ovi prepoznati sjetilni dojmovi i s njima povezani uzorci sjećanja postali ujedinjeni ili organizirani u dinamičku mrežu principa.

Značenja nastaju iz spoja prepoznavanja i razumijevanja. Značenja ne postoje u posve sjetilnom ili materijalnom svijetu. Čovjek može spoznati značenja i vrijednosti jedino u okviru unutarnjih ili nadmaterijalnih domena ljudskog iskustva.

Svaki napredak istinske civilizacije vuče porijeklo iz ovog unutarnjeg svijeta. Jedino ovaj unutarnji život može biti istinski stvaralački. Civilizacija teško može napredovati ako većina mladih bilo koje generacije posveti interese i energiju materijalističkim disciplinama sjetilnog ili vanjskog svijeta.
Unutarnji i vanjski svijet imaju različit sustav vrijednosti. Svaka civilizacija je u opasnosti kad tri četvrtine mladeži izaberu materijalističke okupacije ili se posvete izučavanju sjetilnih aktivnosti vanjskog svijeta. Civilizacija je u opasnosti kad mladi zanemare interes za etiku, sociologiju, eugeniku, filozofiju, likovne umjetnosti, religiju i kozmologiju.

Jedino u višim razinama nadsvjesnog uma koji se nadovezuje povrh ljudsko-iskustvene domene duha, možete naći više pojmove koji su vezani s bitnim djelotvornim uzorcima i koji mogu voditi k izgradnji bolje i trajnije civilizacije. Dok stvaralaštvo predstavlja unutarnje obdarenje ličnosti, ličnost djeluje stvaralački jedino u individualnom unutarnjem životu.

Pahulje su uvijek šestokutne, dok je svaka jedinstvena. Djeca se mogu razvrstati po tipovima, ali nije moguće naći dva identična djeteta, ni među blizancima. Ličnosti podliježu tipovima, dok su uvijek jedinstvene.
Sreća i radost nastaju u unutarnjem životu. Istinska radost ne može biti osamljeno iskustvo. Samoća uništava sreću. Čak i obitelji i nacije uvećavaju užitke života kad ih dijelile s drugima.

Vi ne posjedujete potpunu moć kontrole vanjskog svijeta--svoga okružja. Stvaralaštvo unutarnjeg svijeta u najvećoj mjeri podliježe čovjekovoj upravi, kako je ličnost u ovom području uglavnom oslobođena od okova uzročne povezanosti. Ličnost je povezana s ograničenim suverenitetom volje.

Kako je ovaj čovjekov unutarnji život istinski stvaralački, na svakom čovjeku leži odgovornost da izabere hoće li ovo stvaralaštvo biti spontano i posve nasumično ili će biti kontrolirano, usmjereno i konstruktivno. Kako će stvaralačka mašta biti u stanju proizvesti dostojnu djecu ako mora djelovati na podijumu koji je okupiran predrasudama, mržnjom, ozlojađenošću, osvetom i bigostvom?

Dok ideje mogu vući porijeklo iz podražaja vanjskog svijeta, ideali se rađaju jedino u stvaralačkim domenama unutarnjeg svijeta. U današnje doba svjetskim nacijama upravljaju osobe koje imaju obilje ideja--ali kojima nedostaju ideali. Ovdje počiva objašnjenje siromaštva, razvoda, ratova i rasnih netrpeljivosti.

Evo u čemu je problem: Ako je čovjek koji ima slobodnu volju iznutra obdaren stvaralačkim moćima, bitno je prepoznati da stvaralaštvo slobodne volje podrazumijeva njezinu potencijalnu destruktivnost. I kad se stvaralaštvo pretvori u destruktivnost, suočeni ste s pustošenjima zla i grijeha--tlačenjem, ratom i uništenjem. Zlo je djelomičnost stvaralaštva koja naginje u smijeru fragmentacije i s vremenom uništenja. Svaki sukob je zao zato što zaustavlja stvaralačko djelovanje unutarnjeg života--djeluje kao vrsta građanskog rata u sastavu ličnosti.

Unutarnje stvaralaštvo doprinosi plemenitosti karaktera integracijom ličnosti i sjedinjenjem bitka. Zauvijek je istina: Ne može promijeniti prošlost; jedino može promijeniti budućnost sadašnjim stvaralaštvom unutarnjeg bitka.

5. POSVEĆENJE IZBORA

Izvršenje Božje volje nije ništa drugo nego voljnost stvorenja da podijeli unutarnji život s Bogom--istim onim Bogom koji je omogućio život unutarnjeg smisla i vrijednosti ovog stvorenja. Čin dijeljenja nalikuje Bogu--to je božanski čin. Bog sve dijeli s Vječnim Sinom i Beskonačnim Duhom, dok oni zauzvrat sve dijele s božanskim Sinovima i kozmičkim Kćerkama duha.

Oponašanje Boga je bitan činitelj u postignuću savršenstva; tajna opstanka i savršenstva u ovom opstanku počiva u izvršenju Božje volje.

Smrtnici žive u Bogu i Bog je tako htio živjeti u smrtnicima. Kao što čovjek sebe povjerava njemu, tako je i on--i to prvi--povjerio čovjeku dio sebe; pristao je živjeti u ljudima podvrgnut ljudskoj volji.
Mir za ovog života, opstanak poslije smrti, savršenstvo u narednom životu, službu u vječnosti--sve ovo čovjek može postići (u duhu) za vrijeme ovog života ako slobodno pristane--izabere--da se podredi Očevoj volji. A Otac je već odlučio podrediti jedan svoj dio volji čovjekove ličnosti.

Takav izbor stvorenja nije stvar predavanja volje. To je prije posvećenje, proširenje, uznošenje i usavršenje volje; i takav izbor uzdiže čovjekovu volju od razine temporalne važnosti na viši stadij gdje ličnost stvorenog sina postiže duhovnu zajednicu s ličnošću duha Oca.

Izbor Očeve volje znači da je smrtni čovjek duhovno otkrio Oca-duha, čak i ako mora proći cijeli vijek prije nego se stvoreni sin istinski nađe u stvarnoj prisutnosti Boga na Raju. Ovaj izbor ne počiva toliko u negiranju volje stvorenja--"Nek bude ne moja već tvoja volja"--koliko u pozitivnoj izjavi: "Moja je volja da bude tvoja volja." I prije ili kasnije, nakon ovakve odluke, sin koji bude izabrao Boga nalazi unutarnje jedinstvo (spajanje) s unutarnjim Božjim fragmentom, dok isti ovaj sve savršeniji sin nalazi uzvišeno zadovoljstvo ličnosti u obožavalačkom duhovnom zajedništvu između ličnosti čovjeka i ličnosti njegovog Stvoritelja, dvaju ličnosti koje zauvijek spajaju svoje stvaralačke osobine u samovoljnoj uzajamnosti izražaja--rođenju nove vječne suradnje između čovjekove i Božje volje.


6. LJUDSKI PARADOKS

Mnoge zemaljske nevolje koje prate smrtnog čovjeka izrastaju iz njegovog dvostrukog odnosa prema kozmosu. Čovjek je dio prirode--on egzistira u prirodi--dok je u stanju prevazići prirodu. Čovjek je konačan, premda u njemu živi iskra beskonačnosti. Ne samo što takva dualna situacija stvara potencijalnost zla, već vodi k pojavi mnogih društvenih i moralnih situacija koje stvaraju nesigurnost i veliku tjeskobu.

Ista ona hrabrost koja je neophodna za savladanje prirode i nadilaženje vlastitog bića, predstavlja hrabrost koja može doći u iskušenje da podlegne vlastitom ponosu. Smrtnik koji je sposoban prevazići vlastito biće može podlijeći napasti da obogotvori vlastitu samosvijest. Smrtnička dilema počiva u dvostrukoj situaciji--dok je okovan prirodom, čovjek ima jedinstvenu slobodu--slobodu duhovnog izbora i djelovanja. Na materijalnim razinama, čovjek se mora pokoriti prirodi, dok na duhovnim razinama nadilazi prirodu kao i sve temporalne i konačne pojave. Takav paradoks je neodovojivo vezan uz iskušenja i mogućnosti pojave zla i pogrešnih odluka, a ako bitak postane ponosan i arogantan--i eventualnog grijeha. Problem grijeha nije samopostojeći u konačnom svijetu. Konačnost sama po sebi nije zla ili grešna. Konačni svijet je djelo beskonačnog Stvoritelja--rad njegovih božanskih Sinova--i stoga mora biti dobar. Zlo i grijeh nastaju zloupotrebom, izokretanjem i izopačenjem konačnog svijeta.

Duh može dominirati nad umom; um tako može upravljati energijom. Ali um može upravljati energijom jedino inteligentnom manipulacijom metamorfičkih potencijala koji su svojstveni matematičkoj razini uzročno-posljedične veze fizičkih domena. Kontrola energije nije svojstvena umu stvorenja; ona predstavlja povlasticu Božanstva. Ali ako uspije ovladati energetskim tajnama fizičkog svemira, um stvorenja može biti u stanju manipulirati energijom.

Kad čovjek želi izmijeniti fizičku stvarnost, bilo samog sebe ili svoje okružje, njegov uspjeh ovisi o otkriću načina i metoda za kontrolu materije i upravljanje energije. Bez ovih vještina, um je jedino u stanju utjecati na fizički mehanizam s kojim je neraskidivo povezan, ali ne i na ostale materijalne pojave. Ali inteligentnom upotrebom tjelesnog mehanizma, um može proizvesti druge mehanizme, čak i energetske i žive odnose koji rezultiraju uvećanjem kontrole i dominacije nad fizičkom razinom svemira.

Znanost je izvor činjenica i um ne može djelovati bez činjenica. One su građevinski blokovi u procesu izgradnje mudrosti i životno iskustvo ih cementira u povezanu cjelinu. Čovjek može naći Božju ljubav bez činjenica i otkriti Božje zakone bez ljubavi, ali ne može početi cijeniti beskonačnu simetriju, nadzemaljski sklad i izvrsno obilje sveobuhvatne prirode Prvog Izvora i Centra sve dok ne nađe božanski zakon i božansku ljubav i dok svojim iskustvom ne poveže ove elemente u indivualnu evolutivnu filozofiju kozmosa.

Proširenje materijalnog znanja vodi k porastu intelektualnog poštovanja značenja ideja i vrijednosti ideala. Dok ljudsko biće može naći istinu u unutarnjem iskustvu, bez jasnog poznavanja činjenica ne može primijeniti svoje osobno otkriće istine u okviru neumoljivo praktičnih zahtijeva svakodnevnog života.
Odveć je prirodno što je smrtni čovjek uznemiren osjećajem nesigurnosti sve dok smatra da je neraskidivo povezan s prirodom, dok ustvari posjeduje duhovne moći koje posve nadilaze sve temporalne i konačne pojave. Jedino religiozno pouzdanje--živuća vjera--može podržati čovjeka uoči teških i zamršenih problema.

Ponos je najveća opasnost koja opsjeda čovjekovu smrtničku prirodu i ugroža njegov integritet. Dok je hrabrost je neustrašiva, egotizam je tašt i samoubojstven. Nemojte prezirati prikladan osjećaj samopouzdanja. Čovjek se razlikuje od životinja upravo po svojoj moći da prevaziđe samoga sebe.

Ponos je prijevaran i omamljiv i vodi k grijehu, bilo da se radi o ponosu osobe, grupe, rase ili nacije. Doslovno je istina da "ponos prethodi porazu."


7. ISPRAVLJAČEV PROBLEM

Rajska pustolovina u biti počiva u pouzdanju pri neizvjesnostima--neizvjesnostima u vremenu i umu, neizvjesnostima u pogledu detalja sve višeg rajskog uspona; pouzdanju u duhu i vječnosti, pouzdanju u bezuvjetnom osjećaju sigurnosti stvorenog sina u božansku samilost i beskonačnu ljubav Oca Svih; neizvjesnost neiskusnog kozmičkog državljana; sigurnost uspinjućeg sina u rezidencijskim svjetovima svemoćnog i svemudrog Oca ljubavi.

Mogu li vas upozoriti da obratite pažnju na priglušeni jek Ispravljačevog vjernog poziva vašoj duši? Vaš unutarnji Ispravljač ne može zaustaviti ili materijalno izmijeniti vaš život, vašu vremensku borbu; Ispravljač ne može umanjiti vaše životne teškoće na putovanju svijetom napora. Vaš se unutarnji Božanski podstanar jedino može strpljivo povući ustranu dok bijete bitku života koji obilježava vaš svijet; ali vi uistinu možete, samo ako budete htjeli--dok radite i brinete, dok se borite i mučite--dopustiti hrabrom Ispravljaču da se bori s vama i za vas. Ovo će vam dati toliko utjehe i nadahnuća, toliko draži i podstreka, samo ako dopustite Ispravljaču da nastavi iznositi slike stvarnog motiva, krajnjeg cilja i vječne namisli cijele ove teške i mukotrpne borbe sa svakidašnjim problemima vašeg sadašnjeg materijalnog svijeta.

Zašto ne olakšate Ispravljačevu zadaću--zašto mu ne dopustite da vam pokaže duhovnu paralelu svih ovih teških materijalnih nastojanja? Zašto ne dopustite Ispravljaču da vas osnaži duhovnim istinama o kozmičkoj moći, dok se hvatate u koštac s temporalnim teškoćama smrtničke egzistencije? Zašto ne ohrabrite nebeskog pomagača da vas oraspoloži jasnom vizijom vječne perspektive univerzalnog života dok se sami u nedoumici bavite problemima tekućeg časa? Zašto odbijate prihvatiti prosvjetljenje i nadahnuće univerzalnim gledištem dok se s naporom borite sa zaprekama vremena i zbunjeno posrćete uoči neizvijesnosti svog smrtničkog životnog putovanja? Zašto ne dopustite Ispravljaču da produhovi vaše misli, unatoč tome što ste primorani gaziti materijalnim stazama zemaljskih nastojanja?

Više ljudske rase Urantije su tako zamršeno izmiješane; one predstavljaju rezultat spajanja više rasa i loza različitog porijekla. Ova složena priroda uveliko otežava djelotvornost Osmatrača za vrijeme života i definitivno doprinosi posmrtnim problemima Ispravljača i serafa čuvara. Nedavno sam bio na Salvingtonu gdje sam čuo službenu izjavu čuvara sudbine koja se odnosi na olakšanje teškoća s kojima se susreće služeći svom smrtnom predmetu zaštite. Ova izjava serafa glasi:

"Velik dio moje teškoće proizlazi iz beskrajnog sukoba između dvaju priroda čovjeka pod mojom zaštitom: poriva ambicije kojem se protivi lijenost životinje; ideala nadmoćnog naroda križanih s instinktima inferiorne rase; visokih namisli velikog uma antagoniziranih porivom primitivnog nasljeđa; dalekosežnog pogleda pronicavog i dalekovidog Osmatrača koji se kosi s kratkovidosti vremenskog stvorenja; progresivnih planova uspinjućeg bića na koje utječu želje i čežnje materijalne prirode; povremenog sjaja kozmičke inteligencije koji se poništava kemijsko-energetskim nalozima evolutivne rase; porivu anđela kojem se protive emocije životinje; obrazovanja intelekta koji je poništen tendencijama instinkta; osobnom iskustvu s kojim se kose nagomilane sklonosti rase; ciljeva najboljeg u čovjeku koji su nadsjenjeni pobudom najgoreg; visokog leta nadarene genijalnosti koji je neutraliziran gravitacijom osrednjosti; napretkom dobrog koji je retardiran inercijom zlog; umjetnošću lijepog koja je ukaljana prisutnošću zla; poletnosti zdravlja koja je neutralizirana debilnošću bolesti; fontanom vjere koja je zagađena otrovima straha; izvorom radosti koji je zagorčan vodama patnje; radošću nadanja koja doživljava razočaranje gorčinom ostvarenja; radostima življenja koja su izložena stalnoj prijetnji patnji smrti. Kakav život na takvom planetu! A i pored toga, zahvaljujući stalno prisutnoj pomoći i porivu Misaonog Ispravljača, ova je duša dostigla srazmjeran stupanj sreće i uspjeha, uzašavši do sudbeni odaja mansonije."

[Predočio Osamljeni Glasnik Orvontona.]

OBDARENJE nesavršenih bića slobodnom voljom vodi k neminovnoj tragediji i savršeno predačko Božanstvo brižno surađuje sa svojim bićima, nježno i univerzalno dijeleći njihove patnje.

Koliko sam upoznat s kozmičkim pitanjima, smatram da je ljubav i odanost Misaonog Ispravljača najbožanstvenija od svih ljubavi kozmičke tvorevine. Dok Sinovi djeluju istinski veličanstveno služeći ljudskom rodu, Ispravljač je dirljivo i plemenito odan individualnim osobama, u svojoj božanstvenosti nalikujući samom Ocu. Rajski Otac je očigledno zadržao ovaj oblik osobnog kontakta sa svojim individualnim stvorenim bićima kao isključivu povlasticu Stvoritelja. I ne postoji ništa u cijelom svemiru nad svemirima što bi se moglo usporediti s izvanrednom službom ovih neosobnih jedinki koje tako veličanstveno žive u djeci evolutivnih planeta.


1. ŽIVOT U SMRTNIČKOM UMU

Bilo bi pogrešno smatrati da Ispravljači žive u materijalnom mozgu ljudskih bića. Oni nisu organski dio fizičkih tijela planetarnih stvorenja. Bolje je da si predočite da Misaoni Ispravljači žive u smrtničkom umu čovjeka, nego u nekom njegovom fizičkom organu. Neizravno i neprimijetno, Ispravljač bez prestanka komunicira s ljudskim bićem, naročito za vrijeme onih blaženih časova obožavalačkog kontakta između uma i duha koji se odvija u čovjekovoj nadsvijesti.

Žalim što nisam u stanju pomoći evolutivnim smrtnicima da postignu bolje razumijevanje i više cijenjenje nesebičnog i veličanstvenog djelovanja svojih Ispravljača koji su tako vjerno odani unaprijeđenju čovjekove duhovne dobrobiti. Ovi Osmatrači djelotvorno služe višim fazama ljudskih umova; oni mudro i iskusno manipuliraju duhovne potencijale ljudskog intelekta. Ovi nebeski pomagači ispoljavaju veličanstvenu odanost svojoj zadaći, nastojanju da vam pruže sigurno vodstvo unutra i naviše, do božanskog neba sreće. Ovi su neumorni trudbenici odani budućoj personifikaciji pobjede božanske istine u vašem vječnom životu. Oni oprezno usmjeravaju um čovjeka koji je svjestan Boga, sve više ga udaljujući od plićaka zla, dok vješto vode čovjekovu evolutivnu dušu prema božanskim lukama savršenstva udaljenih i vječnih obala. Ispravljači su brižni upravitelji, vaši pouzdani i djelotvorni vodiči kroz mračnu i nesigurnu zbrku kratkotrajnog zemaljskog puta; oni su strpljivi učitelji koji neprekidno bodre ljude da pođu naprijed, stazom sve većeg savršenstva. Oni su pažljivi čuvari najviših vrijednosti karaktera stvorenog bića. Samo kad bi ih ljudi više voljeli, s njima bolje surađivali i više ih cijenili.

Premda vas vaši božanski Ispravljači prije svega nastoje duhovno pripremiti za naredni stadij beskonačne egzistencije, njima je isto tako jako stalo do vaše vremenske dobrobiti i vaših stvarnih postignuća na zemlji. Oni su presrećni kad mogu doprinjeti vašem zdravlju, sreći i istinskom uspjehu. Stalo im je do vašeg uspjeha po svim pitanjima planetarnog napredovanja koja ne škode vašem budućem životu vječnog napretka.

Vaši svakodnevni običaji i mnogostruki detalji vašeg života zanimaju Ispravljače upravo do mjere do koje utječu na vaše bitne vremenske izbore i značajne duhovne odluke i do koje igraju ulogu pri riješenju pitanja vezanih uz opstanak vaše duše i vašeg vječnog napredovanja. Dok je Ispravljač ravnodušan u pogledu posve vremenskih dobiti, on je božanstveno aktivan u pogledu svih pitanja koja se tiču vaše vječne budućnosti.

Ispravljač ostaje s vama kroz sve nevolje i kroz svaku bolest koja ne uzrokuje potpuno uništenje mentalnog sustava. Ali kako je neljubezno s čovjekove strane svjesno onečistiti ili na bilo koji način namjerno zagaditi fizičko tijelo koje mora poslužiti kao zemaljski hram ovom izvanrednom Božjem daru. Svi fizički otrovi uveliko otežavaju Ispravljačeva nastojanja na uzvišenju materijalnog uma, dok mentalni otrovi straha, ljutnje, zavisti, sumnjičavosti i netrpeljivosti jednako stravično ometaju duhovni napredak evolutivne duše.

Danas prolazite kroz period Ispravljačevog udvaranja; i ako se samo pokažete vjerni ukazanom povjerenju božanskog duha koji se zauvijek nastoji sjediniti s vašim umom i dušom, vremenom će nastupiti to morontija jedinstvo, taj vrhunski sklad, ta kozmička koordinacija, to božansko podešenje, taj nebeski spoj, ta beskonačna mješavina identiteta, to sjedinjenje bića, koje će biti tako savršeno i krajnje da čak ni najiskusnije ličnosti nikad neće biti u stanju razdvojiti ili raspoznati pojedinačne indentitete spojenih suradnika--smrtnog čovjeka i božanskog Ispravljača.


2. ISPRAVLJAČI I LJUDSKA VOLJA

Kad Misaoni Ispravljač dođe u ljudski um, on sa sobom ponese plan najboljeg puta, idealnog života, koji je prethodno izradio i predodredio u suradnji s Personificiranim Ispravljačima Sfere Božanstvenosti i za koji je primio odobrenje od Personificiranog Ispravljača Urantije. Oni tako započinju rad s jasnim I predodređenim planom za intelektualni i duhovni razvoj svojih ljudskih suradnika, premda ni jedno ljudsko biće nije obvezno prihvatiti ovaj plan. Dok je istina da svi imate predodređenu sudbinu, nije predodređeno da morate prihvatiti ovo božansko predodređenje sudbine; potpuno ste slobodni bilo djelomično ili potpuno odbaciti ovaj program Misaonih Ispravljača. Ispravljači svojim djelovanjem nastoje sprovesti umne promjene i duhovna usklađenja koja čovjek slobodno i inteligentno prihvaća, kako bi postigli snažniji utjecaj pri usmjerenju njegove ličnosti; ali ni pod kojim vas okolnostima ovi božanski Osmatrači neće iskoristiti niti na vas na bilo koji način samovoljno utjecati pri vašim odlukama i izborima. Ispravljači poštuju suverenitet ličnosti; oni se uvijek podređuju vašoj volji.

Dok su Ispravljači ustrajni, domišljati i savršeni u svojim radnim metodama, oni nikad ne pribjegavaju nasilju nad bitkom svojih domaćina koji su obdareni slobodnom voljom. Božanski Osmatrač ne može produhoviti ni jedno ljudsko biće protivno volji ovog bića; opstanak je dar Bogova i stvorena bića vremena moraju prvo željeti ovaj opstanak. Na koncu konca, što god Ispravljač uspije postići za vas, zapisi će pokazati da je preobražaj postignut s vašom suradnjom i uz vaš pristanak, da ste voljno surađivali s Ispravljačem pri postignuću svakog koraka ovog ogromnog preobražaja na putu uspona.

Ispravljač ne pokušava upravljati vašim mislima kao takvim, već ih nastoji produhoviti, učiniti vječnim. Ni anđeli ni Ispravljač ne nastoje izravno utjecati na ljudske misli; ovo predstavlja isključivu povlasticu vaše ličnosti. Ispravljači su posvećeni nastojanju da poboljšaju, izmijene, isprave i koordiniranju vaš misaoni proces; ali oni povrh svega nastoje izgraditi analogan duhovni zapis vašeg puta, morontija duplikat vašeg istinskog napredujućeg "ja" koji služi vašem opstanku.

Ispravljači djeluju u domenama viših razina ljudskog uma, neprestano nastojeći proizvesti morontija duplikate svakog koncepta smrtničkog intelekta. Stoga postoje dvije stvarnosti koje se nadodaju i usredotočuju u krugovima čovjekovog uma; jedna je smrtničko "ja" koje se razvija iz izvornih planova Prijenosnika Života, a druga je besmrtna jedinka iz visokih domena Sfere Božanstvenosti, Božji dar u čovjeku. Ali smrtničko "ja" je isto tako osobno "ja"; ono ima ličnost.

Kao lično stvoreno biće, čovjek ima um i volju. Kao predlično biće, Ispravljač ima predum i predvolju. Ako se uspijete tako cjelovito suglasiti s Ispravljačevim umom da ga konačno budete u stanju promatrati tako reći licem u lice, vaši će se umovi sjediniti i bit ćete osnaženi Ispravljačevim umom. Ako vaša volja zatim odredi i nametne izvršenje odluka ovog novog i spojenog uma, kroz ovu vašu odluku Ispravljačeva predlična volja postiže izražaj ličnosti, dok vi u pogledu dotičnog projekta postajete sjedinjeni sa svojim Ispravljačem. Vaš um postiže usklađenje s božanstvenosti, dok Ispravljačeva volja postiže izražaj ličnosti.

Ovisno o mjeri postignuća takvog identiteta, mentalno se približavate morontija stadiju egzistencije. "Morontija um" je naziv koji obilježava bit i cjelokupnost suradnje dvaju umova uzajamno različite prirode--jednog materijalnog a drugog duhovnog. Tako da termin "morontija intelekt" označava dvojni um lokalnog kozmosa kojim upravlja jedna volja. I u slučaju smrtnika, ova volja potječe od čovjeka i postiže božanstvenost čovjekovim poistovjećenjem ljudskog uma s umnošću Boga.

3. SURADNJA S ISPRAVLJAČEM

Ispravljači igraju svetu i uzvišenu igru mnogih stoljeća; oni sudjeluju u jednoj od najvećih pustolovina vremena i prostora. I kako se samo raduju kad im vaša suradnja dopusti da pomogu pri kratkotrajnim borbama vremena dok istovremeno provode svoje veće zadatke vječnosti. Ali vrlo često, prilikom Ispravljačevih pokušaja pri uspostavi komunikacije, poruka se gubi u materijalnim strujama energetskih tokova ljudskog uma; tek ponekad uspijete uhvatiti eho--blijedi i daleki jek--ovog božanskog glasa.

Dok vas nastoje usmjeriti kroz smrtnički život i osigurati vaš budući opstanak, Ispravljači pri svom uspjehu ne ovise toliko o teorijama vaših vjerovanja koliko o vašim odlukama, vašoj odlučnosti i ustrajnoj vjeri. Sve ove aktivnosti i pokreti rasta ličnosti postaju moćni utjecaji koji olakšavaju napredak svojim pokušajima da unaprijede čovjekovu suradnju s njegovim Ispravljačem; oni vam pomažu da se prestanete opirati. Mjera uspjeha ili prividnog pobačaja Misaonih Ispravljača pri njihovim zemaljskim poduhvatima ovisi o mjeri smrtnikovog postignuća suradnje s planom koji vodi k napretku uspinjućom stazom postignuća savršenstva. Tajna opstanka leži u najvišoj ljudskoj žudnji da bude poput Boga, kao i njegovoj voljnosti da učini i da bude sve što može poslužiti konačnom postignuću ove snažne žudnje.

Kad govorimo o Ispravljačevom uspjehu ili pobačaju, ustvari govorimo o čovjekovom opstanku. Ispravljači ne mogu doživjeti neuspjeh; oni imaju božansku bit i iz svakog poduzeća moraju izaći kao pobjednici.

Ne mogu da ne primijetim kako mnogi od vas troše toliko vremena i energije na nebitne stvari, dok gotovo u cjelosti previde bitnije stvarnosti od vječnog značaja, upravo ona dostignuća koja mogu voditi razvoju skladnijeg radnog sporazuma između vas i vaših Ispravljača. Veliki cilj ljudske egzistencije počiva u čovjekovom usklađenju s božanstvenošću njegovog unutarnjeg Ispravljača; veliko postignuće smrtničkog života počiva u postignuću istinske i razborite posvećenosti vječnim ciljevima božanskog duha koji djeluje i čeka u vašem umu. Ali čovjekovo odano i odlučno nastojanje da ostvari vječnu sudbinu nikako ne isključuje mogućnost postignuća bezbrižnog i radosnog života i uspješne i priznate karijere na zemlji. Suradnja s Misaonim Ispravljačem ne povlači samokažnjavanje, lažnu pobožnost ili licemjerno i razmetljivo samouniženje; idealan život je život brižne službe, a ne egzistencija prožeta bojaznima i zlim slutnjama.

Zbrka, pometnja, pa čak i povremena obeshrabrenost i rastresenost, ne moraju značiti da se čovjek opire vodstvu svog unutarnjeg Ispravljača. Nekom prilikom takvi stavovi ukazuju na nedostatak aktivne suradnje s božanskim Osmatračem i stoga u određenoj mjeri mogu odgoditi duhovni napredak, ali takve intelektualno-emocionalne teškoće nikako ne umanjuju sigurnost opstanka duše koja poznaje Boga. Sama neukost neće spriječiti opstanak, niti će to učiniti smetene sumnje ili bojažljiva nesigurnost. Jedino svjesni otpor Ispravljačevom vodstvu može spriječiti opstanak evolutivne besmrtne duše.

Nemojte misliti da suradnja s Ispravljačem predstavlja posve svjestan proces, jer ovo nikako nije slučaj; ali vaše odluke i motivi, vaša odana odlučnost i vaše najviše žudnje, leže u temeljima stvarne i djelotvorne suradnje. Čovjek može svjesno poboljšati suradnju s unutarnjim Ispravljačem na slijedeći način:

1. Ako svjesno odlučite reagirati na božansko vodstvo; ako iskreno utemeljite ljudski život na najvišoj svijesti istine, ljepote i dobrote i ako zatim uskladite ove osobine božanstvenosti pomoću mudrosti, obožavanja, vjere i ljubavi.

2. Ako budete voljeli Boga i željeli postati poput njega--ako budete iskreno prepoznali božansko očinstvo i s ljubavlju obožavali nebeskog Roditelja.

3. Ako budete voljeli ljude i iskreno im željeli služiti--ako svesrdno prepoznate bratstvo ljudi i ako budete gajiti inteligentnu i mudru ljubav prema svim svojim bližnjim smrtnicima.

4. Ako radosno prihvatite svoje kozmičko državljanstvo--ako časno prepoznate svoje rastuće obveze prema Vrhovnom Biću, svijest o uzajamnoj ovisnosti evolutivnog čovjeka i evoluirajućeg Božanstva. Ovo označava rođenje kozmičke moralnosti i početak ostvarenja univerzalne dužnosti.

4. ISPRAVLJAČEVO DEJSTVO U UMU

Ispravljači su u stanju primiti naprekidni tijek kozmičke informacije koja putuje glavnim krugovima vremena i prostora; oni su neprekidno u dodiru s kozmičkom energijom i inteligencijama duha. Ali zahvaljujući jako malom broju zajedičkih obilježja kao i čovjekoj nesposobnosti da razazna i reagira na Ispravljačevo djelovanje, ovi moćni poslanici nisu u stanju prenijeti najveći dio ovog bogatstva mudrosti i istine umovima smrtnika u kojima žive.

Misaoni Ispravljači neprestano nastoje produhoviti vaš um kako bi potakli evoluciju vaše morontija duše; ali vi uglavnom niste svjesni ove unutarnje službe. Vi uglavnom niste u stanju opaziti razliku između proizvoda vašeg vlastitog materijalnog intelekta i rezultata zajedničkog djelovanja vaše duše i vašeg Ispravljača.

Određena isprekidana predočenja misli, zaključaka i drugih umnih slika ponekad predstavljaju izravan ili neizravan učinak Ispravljačevog djelovanja; ali mnogo češće, ovakva idejna predočenja predstavljaju rezultat iznenadne pojave nakupljenih ideja iz dubokih mentalnih razina u čovjekovoj svijesti, prirodnih i svakodnevnih pojava normalog i uobičajenog psihičkog djelovanja koje obilježava krugove evolutivnog životinjskog uma. (Nasuprot ovim podsvjesnim tokovima, Ispravljačeva otkrivenja se javljaju u domenama nadsvijesti.)


Povjerite Ispravljaču sve što se tiče umnog djelovanja, što počiva izvan granica svjesne razine uma. Ako ne na ovom svijetu onda na rezidencijskim svjetovima, oni će pravovremeno položiti račun svoga vodstva i s vremenom predstaviti sva značenja i vrijednosti koje su bile povjerene njihovoj brizi i čuvanju. Ako preživite smrt, oni će oživjeti svako vrijedno blago smrtničkog uma.
Između ljudskog i božanskog, između čovjeka i Boga, vlada ogroman raskol. Rase koje žive na Urantiji u tako velikoj mjeri podliježu djelovanju svoje elektrokemijske prirode, toliko nalikuju životinjama u svom svakodnevnom ponašanju, tako emocionalno djeluju u svojim normalnim reakcijama, da je Osmatračima često jako teško voditi i upravljati takva bića. Vi tako rijetko donosite hrabre odluke i dajete znaka svesrdnoj posvećenosti, da je Ispravljačima gotovo nemoguće neposredno komunicirati s ljudskim umom. Čak i kad uhvate priliku da upute evolutivnoj smrtničkoj duši neku novu misao, ovo duhovno otkrivenje često tako snažno zaslijepi stvorena bića da vodi k prenagljenom grču fanatizma ili nekom novom intelektualnom preokretu katastrofalnih posljedica. Mnoge nove religije i čudni "izmi" predstavljaju rezultat izjalovljenih, nesavršenih, neshvaćenih i iskrivljenih pokušaja komunikacije vaših Misaonih Ispravljača.
Prema jerusemskim podacima, tijekom posljednjih više tisuća godina u svakoj generaciji živi sve manji broj bića sa samodjelujućim Ispravljačima koja imaju moć bezbijednog djelovanja. Ovo je uznemirujući podatak i nadglednici Satanije trenutno razmatraju prijedloge određenih neposrednih planetarnih nadglednika Urantije koji zagovaraju uvođenje mjera s ciljem unaprijeđenja i očuvanja viših duhovnih tipova Urantija rasa.

5. ZABLUDE O PRIRODI
ISPRAVLJAČEVOG VODSTVA

Nemojte brkati misiju i utjecaj Ispravljača s onim što se obično naziva savješću; oni nisu izravno povezani. Savjest je ljudska i posve psihička reakcija. Dok ne trebate omalovažavati svoju savjest, teško da je može smatrati Božjim glasom čovjekovoj duši što bi Ispravljač bio ako bi se takav glas mogao čuti. Savjest vas s pravom opominje da učinite ono što je ispravno; ali Ispravljači vam k tome nastoje reći što je istinski ispravno ili što je ispravno prema i u skladu s vašom sposobnošću spoznaje Osmatračevog vodstva.

Čovjekovi snovi, ta iskrivljena i nepovezana parada neusklađenog usnulog uma, predstavljaju odličan dokaz Ispravljačevog neuspjeha pri usklađenju i povezivanju različitih komponenti čovjekovog uma. Ispravljači jednostavno nisu u stanju za vrijeme jednog života, samovoljno uskladiti i sinkronizirati dva tako ralizičita načina razmišljanja kakva su ljudski i božanski. Kad u tome uspiju, kao što je nekom prilikom bio slučaj, takve duše se smjesta prevode na rezidencijske svjetove a da pri tome ne moraju proći procesom smrti.

Ispravljač za vrijeme sna nastoji postići jedino ovo što je volja ličnosti njegovog domaćina prethodno u cjelosti odobrila odlukama i izborima koji su doneseni za vrijeme pune budne svijesti i koji su na taj način pohranjeni u razinama naduma, koji predstavlja spojenu domenu ljudskog i božanskog međuodnosa.

Dok njihovi smrtnički suradnici spavaju, Ispravljači pokušavaju zabilježiti svoja djela u višim razinama materijalnog uma i čovjekovi groteskni snovi pružaju svjedočanstvo neuspjehu njihovih nastojanja na uspostavi djelotvornog kontakta. Apsurdnost čovjekovih snova svjedoči ne samo o pritisku neispoljenih emocija već i o užasnom izobličenju predstava Ispravljačevih duhovnih predodžbi. Za vrijeme nesvjesnog sna, vaše strasti, porivi i druge usađene predispozicije prenose svoja značenja u slikovni oblik i postavljaju svoje neispoljene žudnje u isti psihički registar u koji Ispravljači nastoje unijeti svoje božanske poruke.
Jako je opasno nastojati utvrditi u kolikoj mjeri određeni san potječe od Ispravljača. Dok je točno da Ispravljači djeluju za vrijeme čovjekovog sna, vaši uobičajeni snovi predstavljaju posve fiziološke i psihološke pojave. Jednako je opasno pokušati uočiti raliku između Ispravljačevih zapisa i više-manje neprekinutog i svjesnog dikatata koji um prima od smrtničke savjesti. Čovjek jedino može riješiti ove probleme ako se osloni na vlastiti sud i osobne odluke. Ali bolje je ako ljudsko biće pogriješi odbacivši Ispravljačev izražaj pod pretpostavkom da se radi o posve ljudskom doživljaju, nego da pogriješi uzdižući reakciju ljudskog uma u domenu božanskog dostojanstva. Ne zaboravite da je utjecaj Misaonih Ispravljača najvećim dijelom, iako ne u cjelosti, nadsvjesno iskustvo.

U različitoj i sve većoj mjeri kako se budete uspinjali psihičkim krugovima, nekad izravno premda najčešće neizravno, uistinu komunicirate sa svojim Ispravljačima. Ali opasno je pomisliti da svaka nova ideja koja se začne u ljudskom umu predstavlja rezultat Ispravljačevog djelovanja. Češće je slučaj kad se radi o bićima vašeg reda, da to što tumačite kao glas Ispravljača ustvari potječe od vašeg intelekta. Ovo je opasno tlo i svako ljudsko biće mora samo riješiti ove probleme prema vlastitoj prirodnoj ljudskoj mudrosti i nadljudskom uvidu.

Ispravljač ljudskog bića kroz koje vršimo ovu komunikaciju uživa širok spektar aktivnosti prvenstveno zato što je ovaj čovjek gotovo sasvim ravnodušan prema bilo kakvim spoljašnjim ispoljenjima unutarnje prisutnosti njegovog Ispravljača; istinska je sreća što je on svjesno najvećim dijelom ravnodušan prema cijelom ovom procesu. Obdaren je jednim od najiskusnijih Ispravljača svoga doba i generacije i njegov čuvar sudine smatra njegovu pasivnu reakciju i neaktivno zanimanje za ispoljenja prisutnosti ovog svestranog Ispravljača u njegovom umu, kao vrlo rijetku i srećnu reakciju. I sve ovo predstavlja povoljno usklađenje višestrukih utjecaja, povoljno kako sa stanovišta Ispravljača u višim domenama djelovanja tako i sa stanovišta njegovog ljudskog suradnika u pogledu zdravlja, djelotvornosti i spokoja.

6. SEDAM PSIHIČKIH KRUGOVA

Cjelokupno ostvarenje ličnosti na materijalnom svijetu počiva na sve većem ovladanju sedam psihičkih krugova smrtničke potencijalnosti. Ulazak u sedmi krug obilježava početak djelovanja istinske ljudske ličnosti. Upotpunjenje prvog kruga obilježava relativnu zrelost smrtnog bića. Premda prolazak kroz sedam kružnica kozmičkog rasta nije isto što i spoj čovjeka s Ispravljačem, ovladanje ovim krugovima obilježava postignuće onih koraka koji prethode čovjekovoj fuziji s Ispravljačem.

Ispravljač je vaš ravnopravni suradnik pri postignuću sedam krugova--dostignuću odgovarajuće smrtničke zrelosti. Ispravljač se uspinje ovim krugovima zajedno s čovjekom, od sedmog do prvog kruga, i postiže status vrhovnosti i samodjelovanja uglavnom neovisno o aktivnoj suradnji smrtničkog uma.

Psihički krugovi nisu isključivo intelektualni ili posve morontijalni; oni se tiču statusa ličnosti, umnog postignuća, rasta duše i usklađenja s Ispravljačem. Uspješnan prolazak ovim razinama zahtijeva skladno djelovanje cijele ličnosti, a ne samo njezinih pojedinačnih faza. Rast dijelova nije jednak zrelosti cijelog; dijelovi postižu stvarni rast u skladu s proširenjem cijelog bića--čitavog bitka--njegovih materijalnih, intelektualnih i duhovnih strana.

U slučaju da razvoj intelektualne prirode preteče razvoj duhovne strane čovjeka, komunikacija s Misaonim Ispravljačem postaje vrlo teška i opasna. Pretjeran duhovni razvoj jednako vodi k fanatičnom i izopačenom tumačenju vodstva duha ovog unutarnjeg Ispravljača. Ako je slučaj da biće ima nedostatnu duhovnu sposobnost, Ispravljaču je daleko teže prenijeti takvom materijalnom intelektu duhovne istine iz više nadsvijesti. Savršeno postojan um koji je smješten u tijelu čistih navika, uravnoteženih nervnih energija i ujednačenog kemijskog djelovanja--gdje fizičke, mentalne i duhovne moći postižu trojedini razvojni sklad--predstavlja um koji može primiti najveću mjeru svjetla i istine uz najamnju opasnost od dolaska u planetarnu opasnost ili ugroženja istinske dobrobiti takvog bića. Čovjek se takvo uravnoteženim rastom može uspeti jednim po jednim krugom planetarnog napretka, od sedmog do prvog.

Dok su Ispravljači s vama i uvijek blizu vas, rijetko vam mogu govoriti neposredno, onako kako bi to učinila druga bića. Krug za krugom, vaše intelektualne odluke, moralni izbori i duhovni razvoj doprinose Ispravljačevoj sposobnosti djelovanja u vašem umu; krug za krugom, napredujete od nižih razina povezanosti s Ispravljačem i umnog usklađenja tako da je Ispravljač sve više, jasnije i uvjerljivije u stanju zabilježiti svoja predočenja sudbine u evolutivnoj svijesti ovog spojenog uma-duše koji teži za Bogom. značaj odluke uveliko odlučuju o usponu krugovima; unatoč tome, brojnost i ustrajno ponavljanje odluka igraju bitnu ulogu u procesu formiranja navika koje osiguravaju ponavljanje takvih reakcija.

Zahvaljujući njihovoj vrlo osobnoj prirodi, jako je teško precizno definirati sedam razina ljudskog napredovanja; one variraju od osobe do osobe u jasnoj ovisnosti o sposobnosti ljudskog bića za rast. Ovladavanje ovim razinama kozmičke evolucije nalazi ispoljenje na slijedeća tri načina:


1. Usklađenjem s djelovanjem Ispravljača. Um sve više prilazi Ispravljačevoj prisutnosti i postaje sve više nalik duhu ovisno o mjeri postignuća krugova.

2. Evolucijom duše. Pojava morontija duše svjedoči o mjeri i dubini ovladavanja krugovima.


3. Stvarnošću ličnosti. Mjera stvarnosti čovjekovog bitka neposredno ovisi o savladavanju krugova. Ljudi postaju sve stvarniji kako se uspinju od sedme do prve razine smrtničke egzistencije.

Kako čovjek prolazi sve višim krugovima, djete materijalne evolucije odrasta u zrelo ljudsko biće besmrtne potencijalnosti. Na mjesto sjenovite stvarnosti embrionske prirode osobe sedmog kruga, dolazi sve jasnije ispoljenje novonastajuće morontija prirode lokalnokozmičkog državljanstva.

Dok je nemoguće precizno definirati ovih sedam razina ili psihičkih krugova ljudskog rasta, moguće je iznijeti gornje i donje granice ovih stadija ostvarenja zrelosti:

Sedmi krug. Ljudsko biće ulazi u ovu razinu na početku razvoja moći osobnog izbora, individualne odluke, moralne odgovornosti i sposobnosti za postignuće duhovne individualnosti. Ovo označava ujedinjeno djelovanje sedam pomoćnih duhova uma pod upravom duha mudrosti, uključenje smrtničkog bića u domenu utjecaja Svetog Duha i na Urantiji, prvo djelovanje Duha Istine koje je praćeno s dolaskom Misaonog Ispravljača u smrtnički um. Ulaskom u sedmi krug, smrtničko biće postaje istinski potencijalan državljanin lokalnog svemira.

Treći krug. Ispravljačev rad je mnogo djelotvorniji nakon što uspinjući čovjek postigne treći krug i primi osobnog serafskog čuvara sudbine. Dok ne postoji jasan radni sporazum između Ispravljača i serafskog čuvara, nakon što čovjek primi osobnog serafskog pratitelja, moguće je primijetiti očigledan napredak po pitanju svih faza kozmičkog postignuća I duhovnog razvoja. Nakon postignuća trećeg kruga, Ispravljač nastoji morontizirati čovjekov um tijekom ostatka čovjekovog života, kako bi postigao preostale krugove i dostigao završni stadij božansko-ljudske povezanosti prije nego prirodna smrt uspije prekinuti suradnju ova dva jedinstvena partnera.

Prvi krug. U normalnim slučajevima Ispravljač ne može direktno i neposredno govoriti s vama dok ne postignete prvi i konačni krug sve većeg smrtničkog postignuća. Ova razina predstavlja najviše moguće ostvarenje odnosa imeđu uma i Ispravljača u ljudskom iskustvu prethodno oslobođenju evolutivne morontija duše iz odjeće materijalnog tijela. U pogledu uma, emocija i kozmičkog uvida, ovo postignuće prvog psihičkog kruga predstavlja najbliži susret materijalnog uma i duha Ispravljača koji se može ostvariti u ljudskom iskustvu.

Možda bi bilo bolje nazvati ove psihičke krugove smrtničkog napredovanja kozmičkim razinama--istinskim poimanjem značenja i ostvarenjem vrijednosti sve većeg prilaza morontija svjesnosti početnog odnosa evolutivne duše s javljajućim Vrhovnim Bićem. I upravo zahvaljujući ovom odnosu, nikad neće biti moguće ponuditi cjelovito objašnjenje značaja kozmičkih krugova čovjekovom materijalnom umu. Ovo postignuće krugova ima jedino relativnu ulogu u uporedbi s postignućem svjesnosti Boga. Osoba koja je postigla sedmi i šesti krug može poznavati Boga--biti svjesna svog sinskog odnosa s Bogom--jednako kao osoba drugog ili prvog kruga, ali takva bića nižih razina imaju mnogo nižu svjesnost iskustvene realizacije Vrhovnog Bića, svog kozmičkog državljanstva. Ako ne budu ostvareni prethodno prirodnoj smrti, postignuće ovih kozmičkih krugova postaje dijelom iskustva napredujuće osobe na rezidencijskim svjetovima.

Motivacija vjere vodi k punoj iskustvenoj spoznaji činjenice da je čovjek sin Boga, dok je aktivno djelovanje--izvršenje odluka--bitno radi evolutivnog dostignuća svjesnosti sve veće srodnosti s kozmičkom stvarnošću Vrhovnog Bića. Dok u duhovnom svijetu vjera pretvara potencijalnosti u aktualnosti, potencijalnosti postaju aktualnosti u konačnim domenama Vrhovnog jedino putem i uz pomoć iskustvene realizacije čovjekovih odluka. Ali u okviru djelovanja ličnosti, čovjekovo dobrovoljno izvršenje Božje volje ujedinjuje duhovnu vjeru s materijalnim odlukama stvarajući božanski i duhovni temelj koji može poslužiti kao osnova učinkovitijem djelovanju ljudske i materijalne poluge čovjekove težnje za Bogom. Takva mudra koordinacija materijalnih i duhovnih sila bitno doprinosi kozmičkom ostvarenju Vrhovnog i morontija poimanju Rajskih Božanstava.
Čovjekovo postignuće kozmičkih krugova je povezano s kvantitativnim rastom morontija duše, poimanjem vrhovnih značenja. Ali kvalitativni status ove besmrtne duše u cjelosti ovisi o tome koliko živa vjera poima Rajsko-potencijalnu činjenicu- vrijednost da smrtni čovjek ima vječnog Boga kao oca. Osoba sedmog kruga stoga prelazi u rezidencijske svjetove gdje nastavlja postizati kvantitativnu realizaciju kozmičkog rasta upravo kao što to čini osoba prvog ili drugog kruga.

Postignuće kozmičkih krugova ima jedino indirektnu vezu s istinskim duhovnim religioznim iskustvom; takva postignuća pokazuju reciprocitet i uzajamnu korist. Dok posve duhovni razvoj ne mora biti bitnije vezan uz materijalni prosperitet koji je ostvaren na određenom planetu, postignuće krugova uvijek otvara mogućnost za ljudski uspjeh i smrtničko dostignuće.

Prijelaz od sedmog do trećeg kruga obilježava sve veće i ujedinjenije djelovanje sedam pomoćnih duhova uma koji nastoje odvojiti smrtnički um od njegove ovisnosti o stvarnostima materijalnog životnog mehanizama prethodno sve većem upoznavanju s morontija razinama iskustva. Od trećeg kruga naviše, opada utjecaj pomoćnih duhova uma.

Sedam krugova obuhvaćaju široki raspon smrtničkog iskustva koji se kreće od najviše posve životinjske razine do najniže dodirne morontija razine samosvijesti kao čovjekovog iskustva ličnosti. Ovladavanje prvim kozmičkim krugom označava postignuće predmorontija smrtničke zrelosti i obilježava prestanak spojene službe pomoćnih duhova uma kao isključivog utjecaja umne aktivnosti u okviru ljudske ličnosti. Nakon prvog kruga um postaje sve više nalik inteligencijama morontija stadija evolucije, spojene službe kozmičkog uma i obdarenja Stvaralačkog Duha lokalnog svemira koje djeluje iznad domena ovih umnih pomoćnika.

Bitniji događaji individualnog Ispravljačevog života počivaju u slijedećem: prvo, prodoru ljudskog bića u treći psihički krug koje vodi s osiguranju Osmatračevog samodjelovanja i uvećanog raspona aktivnosti (ovo je slučaj ako Ispravljač nije već bio samodjelujući); drugo, kad ljudski partner postigne prvi psihički krug, omogućuje se određena mjera komunikacije između čovjeka i Ispravljača; i na koncu, konačno i vječno spoajanje ili fuzija.

7. POSTIGNUĆE BESMRTNOSTI

Postignuće sedam kozmičkih krugova nije isto što i fuzija s Ispravljačem. Mnogi smrtnici Urantije su već postigli svoje krugove; ali spoj ili fuzija ovisi o još većim i višim duhovnim postignućima, postignuću konačnog i potpunog usklađenja smrtničke volje prema Božjoj volji koja počiva u Misaonom Ispravljaču. Kad ljudsko biće dovrši krugove kozmičkog postignuća i nakon što smrtnička volja konačnom odlukom dopusti Ispravljaču da upotpuni vezu između ljudskog identiteta i morontija duše za vrijeme evolutivnog fizičkog života, takav se upotpunjeni spoj duše i Ispravljača smjesta svaki za sebe prenosi na rezidencijske svjetove nakon čega se na Uversi izdaje dopuštenje za neodložno spajanje ili fuziju Ispravljača i morontijalne duše. Ako ovaj spoj nastupi za vrijeme fizičkog života, fuzija smjesta proguta materijalno tijelo; ljudski svjedoci ovog događaja jedino opažaju takav smrtnički prijenos kao nestanak u "ognjenim kolima."

Većina unutarnjih Ispravljača koji uspiju prevesti svoje ljudske domaćine dolazi na ovaj svijet s bogatim iskustvom i prema podacima višestrukim životom u bićima drugih planeta. Ne zaboravite da Ispravljači postižu vrijedno iskustvo na posudbenim planetima; ovo ne znači da Ispravljači postižu napredno radno iskustvo jedino u onim smrtnicima koji ne uspiju preživjeti.

Nakon spoja ili fuzije s ljudskim bićem, Ispravljači dijele vašu sudbinu i vaše iskustvo; oni su jedno s vama. Nakon fuzije besmrtne morontija duše i pridruženog Ispravljača, svo iskustvo i sve vrijednosti jednog s vremenom pripadnu drugom, tako da u vječnosti istinski postaju sjedinjeni. U određenom smislu ovo novo biće ima vječnu prošlost kao i vječnu budućnost. Sve što je nekoć bilo ljudsko u duši preživjelog čovjeka kao i svi iskustveno božanski posjedi Ispravljača, sada postaju istinska svojina nove i vječno uspinjuće kozmičke ličnosti. Ali na svakoj kozmičkoj razini Ispravljač može obdariti ovo novo biće jedino onim osobinama koje imaju smisao i vrijednost u okviru te razine. Apsolutno sjedinjenje s božanskim Osmatračem, potpuno iscrpljenje Ispravljačevog obdarenja, može nastupiti jedino u vječnosti nakon konačnog postignuća Oca Svih--Oca duhova--vječnog izvora ovih božanskih darova.

Nakon konačnog spoja evolutivne duše s božanskim Ispravljačem i jedno i drugo stječu sve uzajamne osobine koje mogu spoznati u svom iskustvu. Ova koordinirana ličnost posjeduje sva iskustvena sjećanja iz prijašnjeg života koja su nekoć pripadala predačkom smrtničkom umu i koja su do ovog časa ulazila u sastav morontija duše, dok ovaj potencijalni finalista u isto vrijeme obuhvaća svo Ispravljačevo iskustveno sjećanje iz svih epizoda življenja u vremenskim smrtnicima. Ali jedino u vječnoj budućnosti Ispravljači mogu potpuno obdariti pridruženu ličnost značenjima i vrijednostima koje božanski Osmatrač nosi iz prošle vječnosti. Ali u slučaju ogromne većine smrtnika Urantije, Ispravljač mora strpljivo čekati na izručenje procesom smrti; mora čekati na oslobođenje novonastajuće duše od gotovo potpune dominacije energetskih uzoraka i kemijskih sila materijalnog reda egzistencije. Osnovna čovjekova teškoća pri pokušaju uspostave kontakta s unutarnjim Ispravljačem počiva upravo u ovoj usađenoj materijalnoj prirodi. Jedino mali broj smrtnika istinski razmišlja; vi rijetko duhovno razvijate i disciplinirate svoje umove na način koji bi pogodovao spajanju s božanskim Ispravljačima. Uho ljudskog uma je gotovo gluho na duhovne molbe, Ispravljačeve prijevode mnogostrukih poruka kozmičkih emitiranja ljubavi koje dolaze od Oca milosti. Ispravljaču je gotovo nemoguće upisati u životinjski uma ove inspirativne poruke upraviteljskog duha kad ovim umom tako potpuno dominiraju kemijske i električne sile vaše fizičke prirode.

Ispravljači se raduju uspostavi kontakta sa smrtničkim umom; ali oni moraju strpljivo čekati za dugih godina tihog saputništva dok još nisu u stanju probiti životinjski otpor i s vama direktno komunicirati. Misaoni Ispravljači postaju sve djelotvorniji što se više uspinju na ljestvici službe. Ali za tjelesnog života nikad vas ne mogu pozdraviti tako potpunom, susosjećajnom i izražajnom ljubavlju kakvu će vam iskazati kad ih budete vidjeti ne licem u lice već "umom u um" na rezidencijskim svjetovima.

Za smrtničkog života, između vas i vašeg Ispravljača stoje vaše materijalno tijelo i um koji spriječavaju slobodnu komunikaciju; ali nakon smrti, nakon vječne fuzije, postajete sjedinjeni sa svojim Ispravljačem--nakon toga više niste prepoznatljivi kao dva zasebna bića--i stoga više nema potrebe za komunikacijom kako danas shvaćate ovaj pojam.

Dok je Ispravljačev glas uvijek u vama, većina ljudi rijetko čuje ovaj glas za vrijeme zemaljskog života. Ljudska bića ispod trećeg i drugog kruga postignuća rijetko čuju Ispravljačev neposredni glas izuzev u časovima najviša žudnje, u vrijeme najviših trenutaka i po donošenju vrhovne odluke.

Pri početku i uspostavi kontakta između smrtničkog uma osobe koja pripada rezervistima sudbine i uma planetarnih nadzornika, Ispravljač nekom prilikom dođe u situaciju gdje posjeduje sposobnost prijenosa poruke svom smrtničkom suradniku. Na Urantiji je takva poruka nedavno upućena određenom ljudskom partneru samodjelujućeg Ispravljača, pripadniku rezervnog zbora sudbine. Ova poruka je uslijedila za narednim riječima: "I sada, ne nanoseći štetu i ne stvarajući opasnost ljudskom predmetu moje brižne odanosti i bez svjesne namjere kažnjavanja ili obeshrabrenja ove osobe, molim da mi učinite uslugu zabilješkom ove molbe koju mu ovom prilikom upućujem." Zatim su usljedile jako lijepe, dirljive i dopadljive riječi. Ispravljač je između ostalog zamolio "da mi čovjek pruži odaniju suradnju, da vedrije podnese zadaću moje postavke, da se odanije posveti izvedbi moga programa, da strpljivije podnese teškoće koje sam mu izabrao, da istrajnije i vedrije kroči stazom koju sam pred njega postavio, da skrušenije primi priznanje koje predstavlja rezultat mojih naumornih nastojanja--takvu poruku prenesi čovjeku u kojem danas živim. Njemu darujem najvišu odanost i ljubav božanskog duha. I dalje reci ovom voljenom čovjeku da ću do samog kraja djelovati s mudrošću i moći, do samog konca posljednje zemaljske bitke; dosljedno ću ispuniti svoju odgovornost prema ovoj ličnosti. I usrdno ga molim da preživi, da me ne razočara, da mi ne oduzme nagradu moje strpljive i intenzivne borbe. Naše potignuće ličnosti ovisi o ljudskoj volji. Krug za krugom sam strpljivo podizao ovaj ljudski um i primio sam svjedočanstvo i priznanje od najviše osobe moga reda. Kruga za krugom prilazim sudu. S velikim zadovoljstvom i bez imalo zebnje, čekam prozivku sudbine; spreman sam položiti svoja nastojanja pred sudove Starih Dana."

[Predočio Osamljeni Glasnik Orvontona.]

MISAONI Ispravljači su djeca kozmičkog puta, i neiskusni Ispravljači uistinu moraju steći iskustvo u toku rasta i razvoja stvorenih smrtnih bića. Jednako kako se ličnost ljudskog djeteta razvija dok bije bitke evolucijske egzistencije, Ispravljači tako rastu u veličini kroz probe i iskušenja narednog stadija uspinjućeg života. Jednako kako za ranog djetinjstva kroz igru i druženje djete razvija sposobnost za svestrano prilagođenje aktivnostima zrelog doba, Ispravljač tako postiže vještinu koja služi narednom stadiju kozmičkog života zahvaljujući svom učešću u planiranju i pripremi onih aktivnosti smrtnog života koje se tiču morontija puta. Ljudska egzistencija predstavlja period obuke koji Ispravljač uspješno koristi kako bi se pripremio za veće odgovornosti i šire mogućnosti budućeg života. No sve dok Ispravljač živi u vama, njegovi se napori ne tiču toliko pitanja vremenskog života i planetarne egzistencije. U evoluirajućim umovima ljudskih bića, Ispravljači se danas tako reći, uvježbavaju kako bi se pripremili za stvarnosti kozmičkog puta.

1. RAZVOJ ISPRAVLJAČA

Mora da postoji opsežan i detaljan plan obuke i razvoja neiskusnih Ispravljača prije njihovog odašiljanja sa Sfere Božanstvenosti, premda smo mi s ovim planom uistinu vrlo slabo upoznati. Oni Ispravljači koji su imali priliku živjeti u ljudskim bićima bez sumnje moraju proći kroz razrađen sistem preobuke prije nego budu mogli služiti na novim misijama i stupiti u nove veze sa smrtnim bićima, o čemu mi ne znamo vrlo mnogo.
Personificirani Ispravljači su mi rekli da svaki put kad čovjek koji primi Ispravljač ne uspije postići vječni život, nakon što se vrati na Sferu Božanstvenosti, Ispravljač mora proći opsežnim procesom obuke. Ova prilika za dodatnu obuku počiva u samim temeljima iskustva koje Ispravljač postiže istinski živeći u ljudskom biću i ona obavezno prethodi novoj službi na evolucijskim svjetovima vremena.

Ne postoji ništa u cijelom kozmosu što bi moglo zamijeniti istinsko iskustvo življenja. Savršenstvo božanstvenosti novoformiranog Misaonog Ispravljača ni na koji način ne pruža ovom Tajanstvenom Osmatraču iskustvenu sposobnost služenja. Iskustvo je neodvojivo od žive egzistencije; čak i ako primi najviše božansko obdarenje, biće svejedeno mora steći iskustvo istinskim življenjem. Stoga Misaoni Ispravljači, zajedno s bićima koja žive i djeluju u sadašnjoj domeni Vrhovnog, moraju steći iskustvo; oni moraju evoluirati kako bi prešli iz nižih--neiskunih--do viših--iskusnijih grupa. U smrtničkom umu, Ispravljači prolaze jasno određenim razvojnim putom; oni postižu stvarnost postignuća koja je zauvijek njihova. Oni sve više i više dostižu Ispravljačku vještinu i sposobnost kao rezultat svakog kontakta s materijalnim rasama, neovisno o tome da li njihovi ljudski suradnici uspiju preživjeti smrt. Oni jednako tako ravnopravno surađuju s ljudskim umom pri evoluciji besmrtne duše koja ima sposobnost opstanka.

Ispravljač postiže svoj prvi evolucijski stadij spajanjem s preživjelom dušom smrtnog bića. Tako, dok vi u svojoj naravi evoluirate prema unutra i naviše--od čovjeka prema Bogu-- Ispravljači u svojoj naravi evoluiraju prema vani i naniže--od Boga prema čovjeku; i stoga završni rezultat ove zajednice između božanstvenosti i čovječnosti zauvijek mora biti sin čovjeka i sin Boga.

2. SAMODJELUJUĆI ISPRAVLJAČI

Već ste imali prilike naučiti o podjeli Ispravljača prema iskustvu--na početne, napredne i vrhovne. Pored toga trebate prepoznati funkcionalnu grupu Ispravljača--samodjelujuće Ispravljače. Samodjelujući Ispravljač je onaj koji je:

1. Stekao izvjesno bitno iskustvo u toku evoluirajućeg života stvorenog bića koje je obdareno voljom, bilo privremeno živeći u biću na planetu gdje su Ispravljači posuđeni smrtnicima ili u slučaju da smrtnik planeta gdje može nastupiti istinski spoj nije uspio preživjeti smrt. Takav je Osmatrač bilo napredni ili vrhovni.
2. Postigao ravnotežu duhovne moći u smrtniku koji je postigao treću psihičku kružnicu, te koji je tom prilikom ovom biću dodijelio osobnog čuvara sudbine.
3. Surađuje s čovjekom koji je donio najvišu odluku, koji je sklopio svečanu i iskrenu zaruku s Ispravljačem. Ispravljač predviđa čas istinskog spoja na njega računajući kao na gotovu činjenicu.
4. Zivi u čovjeku koji je ušao u sastav rezervnog zbora sudbine određenog evolucijskog svijeta smrtničkog uspona.
5. Koji je nekom prilikom za vrijeme čovjekovog sna bio privremeno odvojen od uma svog smrtnog suradnika kako bi izveo neki čin uspostave veze, kontakta, registracije ili neke druge izvanljudske službe u korist duhovne administracije dotičnog svijeta.
6. Koji je služio u toku krize u iskustvu nekog ljudskog bića koje je djelovalo kao materijalna nadopuna nekoj ličnosti duha koja je primila dužnost da izvrši neki kozmički zadatak u korist duhovne organizacije dotičnog planeta.

Čini se da samodjelujući Ispravljači posjeduju značajan stupanj volje koja može odlučiti o stvarima koje se tiču svega izuzev ljudskih ličnosti svojih suradnika, na što ukazuje velik broj aktivnosti koje izvršavaju bilo djelujući u sastavu ili neovisno od pripojenih smrtnika. Takvi Ispravljači učestvuju u brojnim aktivnostima dotičnog svijeta, premda u najvećem broju slučajeva djeluju neprimjetno u zemaljskim hramovima--tijelima ljudi koje su sami odabrali.
Ovi viši i iskusniji tipovi Ispravljača nesumnjivo mogu komunicirati s Ispravljačima drugih svjetova. No dok su samodjelujući Ispravljači u stanju uzajamno komunicirati, oni tome pribjegavaju jedino na razinama uzajamnog međudjelovanja i u cilju očuvanja zaštitničke baze podataka koja predstavlja bitnu komponentu Ispravljačeve službe u toku privremenog zemaljskog boravka, premda su u kriznim situacijama znali djelovali i u međuplanetarnim aktivnostima.
Vrhovni i samodjelujući Ispravljači mogu napustiti ljudsko tijelo. Ispravljači ne predstavljaju organsku ili biološku komponentu smrtničkog tijela; oni su njegovi božanski dodaci. Pri izradi izvornih životnih planova stvaraju su uvjeti za buduću aktivnost Ispravljača, premda oni nisu neodvojiv dio materijalne egzistencije. Unatoč tome, treba naglasiti da su vrlo rijetki slučajevi gdje Ispravljači čak i privremeno napuštaju smrtničke hramove--ljudska tijela u kojima žive.
Svedjelujući Ispravljači su oni koji su uspjeli obaviti povjerene zadatke i koji teško čekaju bilo na raspad materijalno-životnog mehanizma ili na prevođenje besmrtne duše.

3. ODNOS ISPRAVLJAČA PREMA RAZLIČITIM TIPOVIMA SMRTNIKA

Karakter složene djelatnosti Tajanstvenih Osmatrača varira u skladu s naravi njihove zadaće i ovisno o tome da li njihova grupa treba postići zajednicu ili spoj. Neki su Ispravljači jedino posuđeni svojim suradnicima kako bi im služili za vremenskog života; drugi su darovani ljudima kao kandidati za postignuće ličnosti s dozvolom da se zauvijek spoje sa svojim suradnicima ako ovi prežive smrt. Pored toga, njihovo djelovanje neznatno varira među različitim planetarnim tipovima, te u različitim sistemima i svemirima. No sve u svemu, njihovo je djelovanje obilježeno izvanrednom jednolikošću koja je izražajnija nego u stvorenih vrsta nebeskih bića.
Na određenim primitivnim svjetovima (grupi prve serije), Ispravljač živi u umu stvorenog bića kako bi stekao iskustvenu obuku, uglavnom radi samokulture i postupnog razvoja. Početni Ispravljači uglavnom stižu na takve svjetove za ranijih doba, prije nego velik broj primitivnih ljudi počne donositi značajne odluke, no jedino nakon što bar nekolicina bića odabere uzići do smrtničkih visina samokontrole i postignuća karaktera i steći više razine javljajuće duhovnosti. (Mnogi, međutim, koji ne uspiju postići spoj s Ispravljačem prežive zahvaljujući spoju s Duhom.) U toku ove prolazne veze s primitivnim umovima, Ispravljači primaju vrijednu obuku i postižu izvanredno iskustvo koje su zatim u stanju iskoristiti radi dobrobiti naprednih bića drugih svjetova. Ništa što je vrijedno opstanka neće biti izgubljeno u cijelom prostranom svemiru.
Na drugoj vrsti svjetova (grupi druge serije), Ispravljači su jedino dati smrtničkim bićima na posudbu. Osmatrači se ovdje ne mogu nadati da će spojem steći ličnost, premda su ovim svojim ljudskim suradnicima za njihovog smrtničkog života u stanju pružiti veliku pomoć, daleko veću nego u slučaju Urantija smrtnika. Ispravljači su ovdje posuđeni smrtničkim bićima u toku jednog životnog vijeka kao uzorci prema kojima se treba oblikovati duhovno postignuće ovih bića, kao privremeni pomoćnici u zadivljujućem zadatku usavršavanja karaktera koji zavrijeđuje opstanak. Ispravljači se ne vraćaju nakon prirodne smrti; ovi preživjeli smrtnici postižu vječni život spajajući se s Duhom.
Na svjetovima poput Urantije (grupi treće serije), nastupa stvarno zaručenje s božanskim darovima koje traje za života i nakon smrti. Ako opstanete, čeka vas vječna zajednica, beskonačni spoj, sjedinjenje čovjeka i Ispraljača.

U tromoždanim smrtnicima koji pripadaju svjetovima ove serije, Ispravljači su u stanju steći stvarniji kontakt sa svojim suradnicima za privremenog života nego što su u tanju učiniti u jednomoždanim i dvomoždanim tipovima. No u onom dijelu života koji nastupa nakon smrti, tromoždani tip nastavlja postojati jednako kako to čine jednomoždani i dvomoždani ljudi--rase koje žive na Urantiji.
Na dvomoždanim svjetovima, nakon boravka Rajskog darovanog Sina, početni Ispravljači rijetko stižu osobama koje imaju definitivnu sposobnost opstanka. Vjerujemo da na takvim svjetovima praktično svi Ispravljači koji žive u inteligentnim muškarcima i ženama obdarenim sposobnošću opstanka pripadaju naprednom ili vrhovnom tipu.

U mnogim ranim evolucijskim rasama Urantije, postojale su tri grupe bića. Jedna grupa je toliko naličila životinjama da joj je doslovno nedostajala sposobnost da primi Ispravljače. Druga grupa je ispoljavala nesumnjivu sposobnost da primi Ispravljače koji bi ovim ljudima stigli neposredno prije doba moralne odgovornosti. Treća je grupa pripadala graničnom području; imala je sposobnost da primi Ispravljače, no Osmatrači su mogli doći da žive u njihovim umovima jedino kao odgovor na osobnu molbu izvjesne individue.

No u slučaju bića koja praktično nisu posjedovala sposobnost opstanka radi toga što ih je neprikladno ili nazadno porijeklo lišilo ove prilike da baštine vječni život, mnogi su početni Ispravljači došli privremeno služiti kako bi stekli vrijedno iskustvo kontakta s evolucijskim umom, što ih je osposobilo za kasniju službu nekom višem umnom tipu drugih svjetova.

4. ISPRAVLJAČI I LJUDSKA LIČNOST

Ispravljači koji žive u ljudskim bićima značajno unaprijeđuju više oblike inteligentne komunikacije. Zivotinje imaju osjećaje prema drugim životinjama, premda nisu u stanju komunicirati ideje; one mogu ispoljiti emocije, ali ne mogu izraziti ideje i ideale. Ljudi koji vuku porijeklo od životinja jednako tako ne mogu postići više oblike intelektualnog govora i duhovnog zajedništva sa svojim bližnjima dok ne prime Ispravljače, premda se po razvoju sposobnosti govora takva evolucijska bića nalaze na pravom putu prema zadovoljenju uvjeta za primanje Ispravljača.

U grubom smislu riječi, životinje mogu uzajamno komunicirati, no u takvom primitivnom kontaktu postoji, ako išta, vrlo malo ličnosti. Ispravljači nisu ličnost; oni su predlična bića. No oni vuku porijeklo od samog izvora ličnosti i njihova prisutnost uvećava kvalitativna ispoljenja ljudske ličnosti; ovo je naročito istina ako Ispravljač već ima prijašnje iskustvo.

Bitno je naglasiti vezu između tipa Ispravljača i potencijala za izražaj ljudske ličnosti. Kroz prošla stoljeća, mnoge su velike intelektualne i duhovne vođe Urantije ispoljile utjecaj najvećim dijelom zahvaljujući nadmoći i prijašnjem iskustvu svojih Ispravljača.

Nastojeći preobraziti i očovječiti potomke primitivnih ljudi starih doba, Ispravljači su uveliko surađivali s drugim duhovnim utjecajima. Ako bi na Urantiji Ispravljači kojim slučajem bili odstranjeni iz ljudskih umova, svijet bi polako nazadovao do razine brojnih prizora i običaja ljudi primitivnih doba; božanski Osmatrači predstavljaju jedan od stvarnih potencijala napredujuće civilizacije.

Opazio sam da u umu određenog smrtnika Urantije živi Misaoni Ispravljač koji je prema arhivama Uverse prethodno živio u petnaest drugih umova Orvontona. Mi ne znamo da li je ovaj Osmatrač imao priliku steći iskustavo u drugim nadsvemirima, no sumnjam da bi to bio slučaj. Ovo je primjer izvanrednog Ispravljača i jedne od najkorisnijih i najmoćnijig sila koje trenutno postoje na Urantiji. Od onog što su druga bića izgubila time što su odbila primiti vječni život, ovo ljudsko biće (i cijeli vaš svijet) sada izvlače korist. Od onoga koji nema osobina koje zavrijeđuju opstanak oduzima se čak i njegov iskusni Ispravljač, dok će onaj koji ima izglede da preživi primiti čak i Ispravljač s prijašnjim iskustvom lijenog izdajnika.

U određenom smislu možemo reći da Ispravljači unaprijeđuju međuplanetarno ukrštanje u domenama istine, ljepote i dobrote. No njima se rijetko pruža prilika da dva puta žive u smrtnicima istog planeta; ne postoji Ispravljač koji danas služi na Urantiji koji je tu prethodno služio. Znam što govorim jer u arhivama Uverse imamo njihove brojeve i podatke.

5. MATERIJALNE ZAPREKE ISPRAVLJAČEVOG DJELOVANJA

Dok se ljudski um neometano kreće slobodnim ali kontroliranim kanalima stvaralačke imaginacije, vrhovni i samodjelujući Ispravljači su mu često u stanju prenijeti duhovno bitne komponente. U takvim časovima, a u nekom slučaju i za vrijeme sna, Ispravljač je u stanju uhititi mentalne struje, te prvo zaustaviti a zatim skrenuti tok misli; i ovim se nastoje postići duboke duhovne preobrazbe u višim razinama nadsvijesti. Na taj se način umne sile i energije približnije uštimavaju prema glazbenom ključu dodirnih tonova duhovne razine sadašnjosti i budućnosti.

Vaš um ponekad može biti iluminiran, može čuti božanski glas koji u vama neprestano govori, te može postati djelomično svjestan mudrosti, istine, dobrote i ljepote potencijalne ličnosti koja u vama živi.


No vaši nestalni i brzo mijenjujući mentalni stavovi često staju na put Ispravljačevim planovima, remeteći njihovo djelovanje. Ne samo što usađene naravi smrtničkih rasa predstavljaju teškoću njihovom radu, već ovu službu isto tako značajno ometaju vaša prerano formirana mišljenja, kristalizirane ideje i duboko uvriježene predrasude. Radi ovih se zapreka u čovjekovoj svijesti najčešće javljaju jedino njihove nedovršene tvorevine, što neminovno vodi konceptualnoj pometnji. Stoga, svaki put kad analizirate mentalne situacije, možete naći sigurnost jedino ako smjesta prepoznate upravo ono što svaka misao i iskustvo stvarno i temeljno predstavljaju, ni najmanje se ne obazirući na sve druge mogućnosti.
Veliki problem života počiva u tome što čovjek treba uskladiti naslijeđene sklonosti života sa zahtijevima duhovnih poriva koji izviru iz božanske prisutnosti Tajanstvenog Osmatrača. Dok za života u svemiru i nadsvmiru ni jedan čovjek ne može služiti dva gospodara, za života koji sada živite na Urantiji svaki je čovjek primoran služiti dva gospodara. ‚ovjek mora umjetnički ovladati sposobnošću neprestanog donošenja ljudskih vremenskih kompromisa istodobno priznajući duhovnu odanost samo jednog gospodara; i ovo je razlog zašto mnogi posrnu i pokleknu, postavši žrtvama iscrpljenosti i stresa evolucijske borbe.
Dok djelovanje nasljedne baštine velikomoždanog obdarenja i elektrokemijske nadkontrole sužava domenu djelotvorne Ispravljačeve aktivnosti, ne postoje nasljedne zapreke (u normalnim umovima) koje bi spriječile da čovjek vremenom ostvari duhovno dostignuće. Nasljeđe može utjecati na stopu ovladavanja ličnosti, no ono ne može spriječiti ostvarenje čovjekovog pustolovnog uspona. Ako pristanete na suradnju sa svojim Ispravljačem, božanski će dar prije ili kasnije evoluirati besmrtnu morontija dušu te će nakon što se s njom spoji, predstaviti takvo novostvoreno biće prvo vladujećem Glavnom Sinu lokalnog svemira a zatim Ocu Ispravljača na Raju.
6. OPSTANAK ISTINSKIH VRIJEDNOSTI

Ispravljači nikad ne trpe poraz; ništa što zavrijeđuje opstanak neće biti izgubljeno; svaka smislena vrijednost u svakom stvorenom biću koje je obdareno voljom mora opstati, neovisno o nastavku života ličnosti koja je otkrila ova značenja i procijenila njihovu vrijednost. I kako je to slučaj, smrtnik može odbiti produženje života; no njegovo životno iskustvo svejedno neće biti protraćeno; vječni Ispravljač nosi vrijedna svojstva takvog prividnog neuspjeha na drugi svijet, gdje poklanja ova opstala značenja i vrijednosti nekom višem tipu smrtničkog uma koji ima sposobnost opstanka. Ni jedno vrijedno iskustvo nije uzaludno; ni jedno istinsko značenje ili stvarna vrijednost neće propasti.
Što se tiče kandidata koji je trebao biti spojen s Ispravljačem, ako smrtnik iznevjeri svog Tajanstvenog Osmatrača, ako ljudski suradnik odbije uspinjući put, nakon što pri čovjekovoj smrti (ili čak i prije toga) stekne slobodu, Ispravljač sa sobom nosi sve što zavrijeđuje opstanak, sve što je evoluiralo u umu ovog stvorenog bića koje nije preživjelo smrt. Ako izvjesni Ispravljač više puta podbaci u nastojanju da postigne ličnost spojem s izvjesnim bićima, no ako nakon toga uspije postići personifikaciju, svo iskustvo koje je stekao nastojeći iznutra ovladati svim ovim smrtničkim umovima, postaje stvarnom svojinom takvog Personificiranog Ispravljača, vrijednom užitka svih budućih stoljeća. Personificirani Ispravljač koji pripada takvom redu predstavlja složeni spoj svih preživjelih osobina svih svojih ranijih stvorenih suradnika.

Kad se Ispravljači koji imaju dugo kozmičko iskustvo dobrovoljno jave da dođu živjeti u božanskim Sinovima na njihovim misijama darivanja, oni dobro znaju da im takva služba neće pružiti priliku da postignu ličnost. No Otac duhova vrlo često garantira ličnost takvim dobrovoljcima, postavljajuć`i ih kao upravitelje njihovog reda. Ove su ličnosti počašćene upravnim pozicijama na Sferi Božanstvenosti. I njihove jedinstvene naravi utjelovljuju slikoviti spoj čovječnosti stečene pri mnogobrojnim unutarnjim iskustvima sa smrtnicima, kao i zapis duha ljudske božanstvenosti darovanog Rajskog Sina pri njegovom zaključnom životu u ljudskom obličju.
Aktivnosti Ispravljača u vašem lokalnom svemiru počivaju pod upravom Personificiranog Ispravljača Mihaela od Nebadona, samog onog Ispravljača koji ga je vodio korak po korak za njegovog ljudskog života u obličju Jozinog sina Isusa. Odan ukazanom povjerenju, ovaj je hrabri Ispravljač mudro poveo smrtnički um Rajskog Sina pri izboru staze Očeve savršene volje. Ovaj je Ispravljač prethodno služio s Makiventa Melkizedekom u vrijeme Abrahama, te je sudjelovao u veličanstvenim djelima kako prije ove unutarnje službe tako i između ova dva darivanja.

Ovaj je Ispravljač izvojevao istinsku pobjedu u Isusovom ljudskom umu--istom onom umu koji je u svakoj novoj životnoj situaciji ustrajao pri svojoj posvećenoj odanosti Očevoj volji, govoreći, "Neka bude ne moja već tvoja volja." Takva odlučna posvećenost predstavlja istinsku putovnicu koja omogućuje prijelaz od ograničenja ljudske naravi do završnog postignuća božanstva.
Isti ovaj Ispravljač danas odražava u neshvatljivoj naravi svoje moćne ličnosti čovječnost koju je Jozin sin Isus posjedovao prije krštenja, vječni i živi prijepis vječnih i živih vrijednosti koje je najveći čovjek Urantije izgradio na temelju skromnih okolnosti svagdašnjeg života svoga doba, cjelovito iscrpivši duhovne vrijednosti koje je moguće postići u smrtničkom iskustvu.

Sve što ima trajnu vrijednost a što je povjereno Ispravljaču, mora opstati. U izvjesnim slučajevima, Ispravljač čuva ovaj posjed kako bi ga darovao smrtničkom umu svog budućeg suradnika; u drugim slučajevima, ove se preživjele i sačuvane stvarnosti nakon personifikacije čuvaju kako bi u budućnosti poslužile Arhitektima Glavnog Svemira.


7. SUDBINA PERSONIFICIRANIH ISPRAVLJAČA

Nismo sigurni da li pored Ispravljača drugi fragmenti Oca mogu postići personifikaciju, no već smo naglasili da ličnost predstavlja dar koji Otac Svih daruje prema svojoj suverenoj slobodnoj volji. Koliko znamo, Ispravljački tip Očevog fragmenta može postići ličnost jedino tako što će postići lične osobine pomažući i služeći ličnim bićima. Ovi Personificirani Ispravljači žive na Sferi Božanstvenosti, gdje podučavaju i usmjeravaju svoje predlične suradnike.

Personificirani Misaoni Ispravljači nesputano, neustrašivo i samostalno stabilizaju i kompenziraju prostrani svemir nad svemirima. Oni spajaju iskustva Stvoritelja i stvorenog bića--egzistencijalno s iskustvenim. Oni su istodobno bića vremena i vječnosti. Oni spajaju predlično s ličnim u administrativnoj upravi svemira.
Personificirani Ispravljači su premudri i svemoćni izvršitelji koji djeluju u ime Arhitekata Glavnog Svemira. Oni su lični predstavnici koji izvršavaju cjelovitu službu Oca Svih--svega ličnog, predličnog i nadličnog. Oni su lični služitelji izvanrednog, neuobičajenog i neočekivanog, koji djeluju širom svih svjetova transcendentalnih apsonitnih planeta u domeni Ultimnog, pa čak i na razinama Boga Apsolutnog.

Oni su izvanredna kozmička bića koja u sebi obuhvaćaju sve poznate odnose ličnosti; oni su svelični--oni su prije ličnosti, oni su ličnost i oni su nakon ličnosti. Oni su služitelji ličnosti Oca Svih u vječnoj prološti, vječnoj sadašnjosti i vječnoj budućnosti.

Vječnom Sinu, Otac je darovao egzistencijalnu ličnost beskonačnog i apsolutnog reda, dok je iskustvenu ličnost koja pripada tipu Personificiranih Ispravljača koji su darovani egzistencijalnom predličnom Ispravljaču odlučio sačuvati kao predmet vlastite službe; i tako je i jednom i drugom suena buduća vječna nadličnost transcendentalne službe apsonitnih svjetova Ultimnog, Vrhovno-Ultimnog, pa čak i razina Ultimno-Apsolutnog.

U svemirima se rijetko mogu opaziti Personificirani Ispravljači. Oni se povremeno savjetuju sa Starješinama Dana, i Personificirani Ispravljači sedmostrukih Sinova Stvoritelja ponekad znaju doći na svjetove glavnih centara zviježđa kako bi se posavjetovali s svojim vladarima iz reda Vorondadeka.

Kad je Voronandek, planetarni nadglednik Urantije--Svevišnji nadzornik koji je nedavno preuzeo vanredno namjesništvo nad vašim svijetom--potvrdio svoju vlast u prisutnosti vrhovnog mjesnog guvernera, započela je njegova vanredna administrativna uprava čije je puno osoblje sam odabrao. On je odmah svojim suradnicima i pomoćnicima dodijelio njihove planetarne dužnosti. No on nije odabrao tri Personificirana Ispravljača koji su se pred njima pojavili istog časa kad je preuzeo upravu. On čak nije ni znao da bi se oni tako pojavili, kako za ranijeg namjesništva nisu na sličan način ukazali svoju prisutnost. I Svevišnji namjesnik nije bilo povjerio službu ili dodijelio dužnosti ni jednom od ova tri Personificirana Ispravljača koji su se dobrovoljno javili u službu. Unatoč tome, od brojnih redova nebeskih bića koja su u to vrijeme služila na Urantiji, ova su se tri svelična bića pokazala najaktivnijim.

Personificirani Ispravljači izvode širok spektar aktivnosti u korist brojnih redova kozmičkih ličnosti, no nije nam dopušteno razmatrati ove službe s evolucijskim stvorenim bićima u kojima žive Ispravljači. Ove izvanredne čovječanske božanstvenosti spadaju među najveličanstvenije ličnosti cijelog velikog svemira i nitko se ne usuđuje nagađati u čemu bi se mogla sastojati njihova buduća misija.

[Predstavio Osamljeni Glasnik Orvontona.]

SLUŽBA Misaonih Ispravljača ljudskim rasama počiva ne samo u predstaviti Oca Svih, već i što trebaju djelovati Otac Svih smrtnim stvorenim bićima vremena i prostora; ovo je osnovni zadatak božanskih darova. Njihova misija se dalje sastoji od nastojanja da uzdignu smrtne umove i prevedu besmrtne duše ljudi do božanskih visina i duhovnih razina Rajskog savršenstva. I pri ovom iskustvu kojim se ljudska narav stvorenog bića vremena preobražava u božansku narav vječnog finaliste, Ispravljači stvaraju jedinstven oblik bića, biće koje se sastoji od vječne zajednice između savršenog Ispravljača i usavršenog stvorenog bića, koju ne bi bilo moguće duplicirati ni jednom drugom kozmičkom vještinom.
Na neegzistencijalnim razinama, ništa u cijelom svemiru ne može nadomjestiti činjenicu iskustva. Kao uvijek, beskonačni Bog je prepun i potpun, u sebi beskonačno obuhvaćajući sve izuzev zla i iskustva stvorenog bića. Bog ne može pogriješiti; on je nepogrešiv. Bog ne može iskustveno znati nešto što nije osobno doživio; Božje predznanje je egzistencijalno. Očev se duh stoga spušta s Raja kako bi s konačnim smrtnicima podijelio svako iskustvo vjere njihovog uspinjućeg puta; jedino takvom metodom može egzistencijalni Bog istinski i doslovno postati čovjekov iskustveni Otac. Beskonačnost vječnog Boga obuhvaća potencijal za konačno iskustvo, i ovaj se potencijal stvarno aktualizira u službi Ispravljača-fragmenta koji istinski dijeli iskustva životnih nestalnosti ljudskih bića.


1. ODABIR I POSTAVKA

Kad su odaslani sa Sfere Božanstvenosti kako bi stupili u službu smrtnim bićima, Ispravljači su svi jednako obdareni egzistencijalnom božanstvenošću premda se razlikuju u pogledu iskustvenih svojstava, ovisno o prethodnom kontaktu s evolucijskim stvorenim bićima. Ne možemo objasniti kriterije njihove postavke na dužnost, no pretpostavljamo da metoda darivanja ovih božanskih darova počiva na nekom mudrom i djelotvornom principu vječne sposobnosti prilagođenja izvjesnoj ličnosti. Opažamo da iskusniji Ispravljači obično žive u višim tipovima ljudskog uma; ljudsko nasljeđe stoga mora igrati značajanu ulogu pri njihovom odabiru i postavci na dužnost.

Premda ne možemo tvrditi sa sigurnošću, čvrsto vjerujemo da se svi Misaoni Ispravljači dobrovoljno javljaju na dužnost. No prije nego se jave, oni potanko razmotre sve podatke koji se tiču potencijalnog kandidata. Pomoću vještine refleksivnosti koja je usmjerena prema unutra, od centara lokalnih svemira prema centrima nadsvemira, serafi šalju podatke o porijeklu i najvjerojatnijem životnom putu ljudskih bića, i ovi se podaci preko Raja prenose rezervnom zboru Ispravljača koji je smješen na Sferi Božanstvenosti. Ova prognoza uključuje ne samo nasljedne faktore smrtnog kandidata, već i procjenu najvjerojatnijeg intelektualnog obdarenja i duhovne sposobnosti. Ispravljači se tako javljaju da žive u umovima čije su najintimnije naravi prethodno potanko razmotrili.
Javljajući se na dužnost, Ispravljač se naročito zanima za slijedeća tri svojstva ljudskog kandidata:


1. Intelektualnu sposobnost. Je li um normalan? Koliki je njegov intelektualni potencijal, mentalna moć? Može li individua postati stvoreno biće snažne vjere? Hoće li mudrost dobiti priliku da djeluje?

2. Duhovnu spoznaju. Kakvi su izgledi da se razvije religiozno poštovanje, da se rodi i razvije religiozna narav. Koliki je potencijal duše, moguća duhovna prijemljivost?

3. Spoj intelektualnih i duhovnih moći. Kakvi su izgledi da se ova dva obdarenja povežu i spoje kako bi proizvela snažan ljudski karakter i potakla odgovajuću evoluciju besmrtne duše čija vrijednost treba osigurati vječni život?

Vjerujemo da se po razmatranju ovih činjenica Osmatrači dobrovoljno javljaju na dužnost. Moguće da se svaki put javi veći broj Ispravljača; među njima, nadležni personificirani redovi vjerojatno odaberu dobrovoljca koji je najbolje u stanju produhoviti ličnost smrtnog kandidata i osigurati njen vječni život. (Pri tome, spol stvorenog bića ne igra nikakvu ulogu.)


Vjerujemo da od časa kad se javi na dužnost pa sve dok je nedugo zatim ne primi, Ispravljač nastavlja pohađati škole Sfere Božanstvenosti, gdje se pod nadzorom Personificiranih Osmatrača analizira funkcionalni uzorak uma odabranog smrtnika i razrađuje najdjelotvorniji plan pristupa čovjekovoj ličnosti i poduhovljenju uma. Ova razrada umnog modela počiva na procesu povezivanja podataka stečenih djelovanjem službe nadkozmičke refleksivnosti. U svakom slučaju, ovo je gledište bića moga reda--Osamljenih Glasnika-- izgrađeno na temelju velikog broja informacija koje smo prikupili kroz mnogobrojne kontake s Personificiranim Ispravljačima za naše duge kozmičke egzistencije.

Praktično istog časa kad su odaslani sa Sfere Božanstvenosti, Ispravljači se javljaju u umovima odabranih osoba. Prijelaz sa Sfere Božanstvenosti na Urantiju traje u prosjeku 117 sati, 42 minuta i 7 sekundi. Toliko naime traje registracija na Uversi. 2. PREDUVJETI ZA DOLAZAK ISPRAVLJAČA

Premda se Ispravljač javi na službu čim Sfera Božanstvenosti primi podatke o najvjerojatnijem razvoju ljudske ličnosti, on ne može stupiti na dužnost sve dok čovjekova ličnost ne donese prvu moralnu odluku. Istog časa kad sedmi pomoćni duh uma zabilježi prvu moralnu odluku ljudskog djeteta, univerzalnim krugom umne gravitacije Združenog Činitelja i djelovanjem Stvaralačkog Duha lokalnog svemira, ovaj se podatak automatski prenosi glavnom pravosuditelju dotičnog nadsvemira, Glavnom Duhu, koji smjesta šalje ovu informaciju Sferi Božanstvenosti. Na Urantiji, Ispravljači stižu u smrtničke umove u prosjeku nešto prije šestog rođendana. U sadašnjoj generaciji, oni stižu pete godine, desetog mjeseca i četvrtog dana; ovo odgovara 2134-om danu zemaljskog života.
Ispravljači ne mogu doći u smrtni um sve dok služba pomoćnih duhova uma ne pripremi odgovarajuće uvjete i dok um ne uđe u krug Svetog Duha. Kako bi ljudski um zadovoljio uvjete za primitak Ispravljača, svih sedam pomoćnih duhova uma moraju jednako djelovati. Um stvorenog bića mora ispoljiti žudnju za iskazanjem obožavanja i pružiti svjedočanstvo o djelovanju mudrosti tako što će pokazati sposobnost da odabere između javljajućih vrijednosti dobra i zla--da učini moralni izbor.

Na taj se način u ljudskom umu pripremaju okolnosti za primitak Ispravljača, no izuzev na svjetovima gdje Duh Istine djeluje kao duhovni koordinator ovih različitih službi duha, Ispravljači se općenito ne mogu smjesta pojaviti u takvim umovima. Zahvaljujući prisutnosti ovog duha darovanih Sinova, Ispravljači mogu doći čim u umu počne djelovati sedmi pomoćni duh uma, što daje znak Majčinskom Duhu Svemira da je potencijalno postignuta koordinacija između šest pomoćnika koji su prethodno zajednički služili intelektu dotičnog smrtnika. Na Urantiji, univerzalno darivanje božanskih Ispravljača svim normalnim umovima moralnog statusa započelo je nakon Duhova.


Čak i u slučaju da je um obdaren Duhom Istine, Ispravljači ne mogu samovoljno doći u smrtni intelekt prije prve moralne odluke. No čim um donese takvu moralnu odluku, direktno sa Sfere Božanstvenosti ovaj duh-pomoćnik prima dozvolu da stupi dužnost. Između božanskog Ispravljača i odabranog čovjeka ne moraju djelovati nikakvi posrednički utjecaji, intervencijske vlasti ili sile; direktna spona veže čovjeka i Boga.

Prije nego Duh Istine počne zračiti na žitelje izvjesnog evolucijskog svijeta, čini se da darivanje Ispravljača ovisi o djelovanju mnogih utjecaja duha i stavova ličnosti. Mi nismo posve u stanju razumjeti zakone koji upravljaju takvim darivanjima; ne razumijemo utjecaje koji odlučuju o tome da li će izvjesni Ispravljač koji želi služiti u evolucijskom umu biti postavljen za dužnost. No opažamo da postoje brojni utjecaji i uvjeti za koje nam se čini da odlučuju o dolasku Ispravljača u takve umove prethodno darivanju Duha Istine, kao recimo u slučaju:

1. Da čovjek primi osobnog serafskog čuvara. Ako smrtnik koji nema Ispravljača dobije osobnog čuvara, Ispravljač stiže u njegov um. Postoji pouzdan premda nepoznat odnos između službe Ispravljača i službe osobnih serafskih čuvara.
2. Da čovjek postigne treću kružnicu intelektualnog i duhovnog postignuća. Opazio sam slučajeve gdje Ispravljači stižu u smrtničke umove nakon što ljudi ovladaju trećom kružnicom, čak i prije nego ova vijest stigne do ličnosti lokalnog svemira koje se bave ovim pitanjima.
3. Da čovjek donese vrhovnu odluku nesvakidašnjeg duhovnog značaja. Ako u toku planetarnog života čovjek donese takvu odluku prilikom osobne krize, Ispravljač odmah stiže u njegov um.
4. Da čovjek postigne duh bratstva. Neovisno o postignuću psihičkih kružnica i primitku osobnih čuvara--čak i ako čovjek ne donese kriznu odluku--ako evoluirajući smrtnik postane prožet ljubavlju prema svojim bližnjima i ako se posveti nesebičnom služenju svoje zemaljske braće, Ispravljač zasigurno stiže u um takvog smrtnog služitelja.


5. Da čovjek odluči činiti Božju volju. Mi opažamo da su mnogi smrtnici na svjetovima prostora naočigled spremni primiti Ispravljače, no Osmatrači nikako da stignu. Promatrajući način na koji takva stvorena bića žive iz dana u dan, opažamo da ona vremenom vrlo tiho i najvećim dijelom nesvjesno donesu odluku da će početi činiti volju Oca na nebu. I slijedeće što možemo vidjeti je kako takva odluka rezultira trenutačnim odašiljanjem Misaonih Ispravljača.
6. Pod utjecajem Vrhovnog Bića. Na svjetovima gdje se Ispravljači ne spajaju s evoluirajućim dušama smrtnih žitelja, opažamo kako darivanje Ispravljača često predstavlja rezultat utjecaja koji prevazilaze domet našeg shvaćanja. Pretpostavljamo da takva darivanja predstavljaju rezultat izvjesnog refleksnog kozmičkog djelovanja koje potječe od Vrhovnog Bića. I ako se pitate zašto se ovi Ispravljači ne spajaju s dotičnim tipom evolutivnih smrtnih umova, mi nemamo odgovora. Ove nam stvari nikad nisu bile obznanjene.

3. ORGANIZACIJA I ADMINISTRACIJA

Koliko znamo, Ispravljači su organizirani kao neovisna radna grupa svemira nad svemirima koja naočigled podliježe izravnoj administrativnoj upravi Sfere Božanstvenosti. Oni su jednaki u svih sedam svemira, kako u svim lokalnim svemirima služe isti tipovi Tajanstvenih Osmatrača. Imali smo priliku opaziti da postoje brojne serije Ispravljača čija se serijska organizacija provlači kroz rase, sudbena razdoblja, svjetove, sisteme i svemire. Međutim, radi njihovog izmjeničnog djelovanja u različitim dijelovima velikog svemira, vrlo je teško utvrditi broj i mjesto ovih božanskih darova.

Izvan Sfere Božanstvenosti, jedino se na glavnom centru sedam nadsvemira vodi cjelovita arhiva s podacima koji se tiču Ispravljača. Rajske vlasti prijavljaju broj i red svakog Ispravljača i svakog uspinjućeg bića glavnim centrima nadsvemira, odakle se ovi podaci prenose kako glavnim centrima lokalnih svemira u kojima Ispravljači služe, tako i samom planetu službe. No arhiva lokalnog svemira ne objavljuje podatke o ukupnom broju Misaonih Ispravljača; nebadonska arhiva posjeduje jedino broj koji Osmatrači primaju od zastupnika Starih Dana i pod kojim se vode u lokalnom svemiru. Istinsko značenje stvarnog broja Ispravljača poznato je jedino na Sferi Božanstvenosti.

Ljudska bića su često označena brojem njihovih Ispravljača; smrtnici ne primaju prava kozmička imena sve dok se ne spoje s Ispravljačima, kada čuvar sudbine daje novo ime ovom novom stvorenom biću.

Premda raspolažemo podacima koji se tiču Misaonih Ispravljača Orvontona i premda nad njima nemamo vlasti niti smo s njima na bilo koji način administrativno povezani, čvrsto vjerujemo da postoji vrlo bliska administrativna veza između individualnih svjetova lokalnih svemira i Sfere Božanstvenosti, centralnog prebivališta božanskih darova. Znamo da nakon što se na izvjesnom evolucijskom svijetu pojavi darovani Rajski Sin, Personificirani Ispravljač postaje nadglednik Ispravljača toga svijeta.

Zanimljivo je opaziti da se prilikom svakog planetarnog pregleda inspektori lokalnog svemira obraćaju poglavaru Misaonih Ispravljača, jednako kao što se obraćaju poglavarima serafa i vođama drugih redova bića koja se bave administrativnom upravom izvjesnog evoluirajućeg svijeta. Nedavno, Urantija je bila predmet takvog periodičnog pregleda koji je izvršio inspektor Tabamantija, suvereni nadglednik svih nebadonskih planeta eksperimentalnog života. I zapisi pokazuju da je, pored upozorenja i optužbi upućenih protiv izvjesnih poglavara nadljudskih ličnosti, inspektor izručio slijedeće priznanje poglavaru Ispravljača (nismo sigurni da li je ovaj smješten na Urantiji, Salvingtonu, Uversi ili Sferi Božanstvenosti):

"Obraćam se vama, mojim visoko nadređenim poglavarima, kao privremeni upravitelj serije eksperimentalnih planeta; i želim izraziti divljenje i najdublje poštovanje ovoj veličanstvenoj grupi nebeskih služitelja--Tajanstvenim Osmatračima--koji su se dobrovoljno javili da služe na ovom neobičnom planetu. S kako god teškom krizom bili suočeni, nikad niste posrnuli. Kako nebadonska arhiva tako ni komisije Orvontona nikad nisu primile tužbu protiv božanskog Ispravljača. Uvijek ste bili odani svojim dužnostima; uvijek ste bili božanstveno vjeri. Pomogli ste da se usklade greške i nadomjeste nedostaci svih bića koja djeluju na ovom zbrkanom planetu. Vi ste tako veličanstvena bića, čuvari dobrog u dušama ovog nazadnog svijeta. Dok naočigled dobrovoljno služite pod mojom sudbenom nadležnošću, ja vam iskazujem najdublje poštovanje. Klanjam se pred vama skrušeno priznajući vašu izvanrednu nesebičnost, vašu suosjećajnu službu i vašu nepristranu odanost. Dok služite smrtnim žiteljima ovog namučenog, ožalošćenog i oboljelog svijeta, zaslužujete da vas se usporedi s Bogom. Svaka vam čast! Moje poštovanje graniči s obožavanjem!"

Na osnovu niza uvjerljivih dokaza, vjerujemo da su Ispravljači vrlo temeljno organizirani, da ovim božanskim darovima upravlja neka visoko inteligentna i djelotvorna administrativna uprava koja je smještena na nekom udaljenom i centralnom izvoru, najvjerojatnije na Sferi Božanstvenosti. Znamo da Ispravljači stižu na svjetove sa Sfere Božanstvenosti i da će se nakon smrti svojih suradnika tamo vratiti.

Kad se promatraju viši redovi bića duha, izrazito je teško uočiti administrativni mehanizam. Izvršavajući vlastite specifične dužnosti, ličnosti moga reda nesumnjivo nesvjesno surađuju s brojnim drugim podbožanskim grupama, kako ličnim tako i bezličnim, zajednički usklađujući djelovanje prostranog svemira. Ono što nas navodi da povjerujemo da ovo predstavlja ulogu naše službe je činjenica da naš red predstavlja jedinu grupu stvorenih bića (osim Personificiranih Ispravljača) koja je uvijek jednako svjesna prisutnosti mnogobrojnih redova predličnih jedinki.

Svjesni smo prisutnosti Ispravljača, fragmenata predličnog Božanstva Prvog Izvora i Centra. Osjećamo prisutnost Nadahnutih Duhova Trojstva, nadličnih izražaja Rajskog Trojstva. Jednako tako nepogrešivo opažamo prisutnost duha izvjesnih neobznanjenih redova koji potječu od Vječnog Sina i Beskonačnog Duha. A u stanju smo osjetiti i druge, vama nepoznate jedinke.

U svojim učenjima, Melkizedeci Nebadona tvrde da Osamljeni Glasnici postižu koordinaciju ličnosti svih ovih raznolikih utjecaja koji ostavljaju traga u registraturi širećeg Božanstva evolucijskog Vrhovnog Bića. Lako je moguće da sudjelujemo u iskustvenom ujedinjenju neobjašnjenih pojava vremena, premda sami nismo svjesni da djelujemo u takvoj ulozi.

4. ODNOS PREMA DRUGIM DUHOVNIM UTJECAJIMA

Izuzev što je moguće da su koordinirani s drugim fragmentima Božanstva, Ispravljači su više-manje jedini koji u smrtničkom umu djeluju u ovoj domeni aktivnosti. Tajanstveni Osmatrači rječito svjedoče činjenici da, premda se Otac širom cijelog velikog svemira naočigled odrekao svakog oblika neposredne osobne uprave i moći, unatoč tome što je ustupio ovaj položaj Vrhovnim Stvoriteljima--djeci Rajskih Božanstava--on je svejedno zadržao neosporno pravo da bude prisutan u umovima i dušama svojih evoluirajućih stvorenih bića kako bi, djelujući ravnopravno i koordinirano s duhovnom gravitacijom Rajskih Sinova, k sebi privukao svu tvorevinu stvorenih bića. Za svog života na Urantiji, vaš je darovani Rajski Sin rekao, "A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi." Mi opažamo i razumijemo ovu privlačnu duhovnu moć Rajskih Sinova i njihovih stvaralačkih suradnika, no nismo posve u stanju razumjeti metode Očevog svemudrog djelovanja u sastavu i uz pomoć ovih Tajanstvenih Osmatrača koji žive i koji tako hrabro djeluju unutar ljudskog uma.
Dok nisu bilo podređeni, jednaki ili očigledno povezani s djelovanjem svemira nad svemirima i dok je njihova aktivnost u umovima djece ljudi posve samostalna, ove tajanstvene prisutnosti nastoje nagnati svoje stvorene suradnike da se okrenu božanskim idealima, uvijek ih navodeći da posegnu naviše, prema svrhama i ciljevima boljeg života budućnosti. Ovi Tajanstveni Osmatači neprestano nastoje potaći uspostavu Mihaelove duhovne vlasti širom cijelog svemira Nebadona, istodobno tajanstveno doprinoseći uravoteženju vlasti Starih Dana Orvontona. Ispravljači su Božja volja, i kako Vrhovni Stvoritelji--djeca Boga--predstavljaju osobno utjelovljenje iste ove volje, neminovno mora postojati uzajamna ovisnost između djela Ispravljača i suvrene vlasti kozmičkih vladara. Premda su naočigled nepovezane, Očeva prisutnost u Ispravljačima i njegova suvremena vlast u Mihaelu Nebadona ne mogu biti ništa drugo nego različita ispoljenja jedne te iste božanstvenosti.
Čini se da Misaoni Ispravljači dolaze i odlaze više-manje neovisno o svim drugim duhovnim prisutnostima; čini se da je njihovo djelovanje usklađeno s kozmičkim zakonima više-manje neovisno o zakonima koji vladaju i upravljaju djelovanjem svih drugih utjecaja duha. No neovisno o takvoj prividnoj neovisnosti, dalekosežna opservacija nedvojbeno pokazuje da je njihovo djelovanje u ljudskom umu savršeno usklađeno i koordinirano sa svim drugim službama duha, uključujući službu sedam pomoćnih duhova uma, Svetoga Duha, Duha Istine i drugih utjecaja.

U onim slučajevima gdje je pobuna uzrokovala izolaciju izvjesnog svijeta, gdje je planet odsječen od svih oblika komuniciranja vanjskim krugovima--kao što je bio slučaj s Urantijom nakon Kaligastijine pobune--osim osobnih glasnika, jedina veza koja omogućuje direktnu međuplanetarnu komunikaciju je veza između Ispravljača različitih svjetova. Što god da se desi na svijetu ili planetu, to neće izravno utjecati na Ispravljače. Planetarna izolacija ne pogađa bilo Ispravljače ili njihovu moć komuniciranja s drugim dijelovima lokalnog svemira, nadsvemira ili centralnog svemira. I upravo radi toga je slučaj da vrhovni i samodjelujući Ispravljači rezervnog zbora sudbine koji djeluju na izloranim svjetovima uspostavljaju tako česte uzajamne kontakte. Ovakvi odnosi služe kao vještina kojom se trebaju osujetiti teškoće izazvane planetarnom izolacijom. Posljednjih godina, na Urantiji je počeo djelovati krug arhanđela, no ovaj je vid komunikacije uglavnom ograničen na ovaj arhanđelski zbor.

Upoznati smo s mnogim pojavama duha koje djeluju u prostranom svemiru, koje nismo posve u stanju razumjeti. Mi još uvijek nismo ovladali svim što se oko nas događa; i vjerujem da najveći dio ovih neshvatljivih djelovanja uzrokuju Glasnici Gravitacije i izvjesni tipovi Tajanstvenih Osmatrača. Ne vjerujem da se Ispravljači bave isključivo preobrazbom smrtničkih umova. Uvjeren sam da Personificirani Osmatrači i drugi redovi neobznanjenih predličnih duhova svjedoče o izravnom i neshvatljivom kontaktu Oca Svih s planetarnim stvorenim bićima.

5. MISIJA ISPRAVLJAČA

Kad se jave da dođu u tako složena bića kakva žive na Urantiji, Ispravljači prihvaćaju vrlo tešku dužnost. No oni su već prihvatili zadatak da dođu živjeti u vašim umovima, gdje od duhovnih inteligencija kozmosa primaju upute koje zatim preformuliraju ili prevode materijalnom umu; oni su neodvojiva komponenta čovjekovog uspona prema Raju.
Ono što Misaoni Ispravljač nije u stanju iskoristiti za vašeg sadašnjeg života, one istine koje ne uspije uspješno prenijeti svom ljudskom suradniku, on će vjerno sačuvati kako bi ih predočio na slijedećem stadiju egzistencije, upravo kao što i ovog časa prenosi s kružnice na kružnicu stvari koje nije u stanju zabilježiti u iskustvu ljudskog bića, bilo radi toga što stvoreno biće nije sposobno ili što nije voljno pružiti odgovarajući stupanj suradnje.

U jednu stvar možete biti sigurni: Ispravljači nikada neće izgubiti bilo što što im je povjereno; ne znamo za slučaj gdje su ovi pomagači duha iznevjerili ukazano im povjerenje. Anđeli i drugi visoki oblici bića duha, pa čak i lokalnokozmički red Sinova, mogu izvjesnom prilikom počiniti zlo, mogu ponekad skrenuti s božanskog puta, no to nikad nije bio slučaj s Ispravljačima. Oni su apsolutno pouzdani, i ovo jednako važi kad je riječ o svih sedam grupa.

Vaš Ispravljač je vaš potencijal za novi i predstojeći red egzistencije, vaš sinski odnos s Bogom koji vam je unaprijed darovan. Uz pristanak i uz pomoć vaše volje, Ispravljač je u stanju potčiniti one tendencije materijalnog uma koje su svojstvene stvorenim bićima i izložiti ih preobražajnim utjecajima motivacija i ciljeva javljajuće morontijalne duše.

Tajanstveni Osmatrači nisu pomagači misli; oni su ispravljači misli. Oni surađuju s materijalnim umom kako bi vještinama prilagođenja i produhovljenja izgradili novi um koji je namijenjen novim svjetovima i novom imenu koje ćete nositi u budućnosti. Njihova misija se najvećim dijelom tiče ne ovog već narednog života. Oni nose naziv nebeski pomagači, ne zemaljski pomagači. Oni ne nastoje učiniti smrtni život lakim; oni prije nastoje učiniti vaš život prilično teškim i napornim, kako bi podstakli i umnožili vaše oduke. Prisutnost izvrsnog Misaonog Ispravljača ne pruža lagodan život i ne oslobođa čovjeka napornog razmišljanja, no takav bi božanski dar trebao podariti blažen duševni mir i uzvišen spokoj duha.

Vaše prolazne i nestabilne emocije radosti i patnje najvećim dijelom predstavljaju čisto ljudske i materijalne reakcije na vašu unutarnju psihičku klimu i vaše vanjsko materijalno okruženje. Nemojte, stoga, očekivati od Ispravljača sebičnu utjehu i smrtničku podršku. Ispravljač vas nastoji pripremiti za vječnu pustolovinu, osigurati produženje vašeg života. Misija Tajanstvenog Osmatrača ne počiva u nastojanju da ublaži vaše burne osjećaje ili izliječi vaš povrijeđeni ponos; pažnju i vrijeme vašeg Ispravljača zaokuplja nastojanje da pripremi vašu dušu za dugi put uspona.

Sumnjam da sam u stanju objasniti način na koji Ispravljači djeluju u vašim umovima i to što čine vašim dušama. Nisam u cjelosti upoznat s onim što se stvarno događa u kozmičkoj vezi između božanskog Osmatrača i ljudskog uma. Meni se sve to čini zagonetnim, ne zagonetnim u pogledu plana i cilja, već u pogledu stvarnog metoda djelovanja. I upravo radi toga, jako je teško naći prikladno ime za ove veličanstvene darove smrtnim ljudima.

Misaoni Ispravljači nastoje zamijeniti vaše osjećaje straha za uvjerenja ljubavi i pouzdanja; no oni to ne mogu učiniti mehanički i samovoljno; to je vaš zadatak. Dok sprovodite odluke koje vas oslobađaju od okova straha, vi doslovno stvarate psihičko uporište na koje Ispravljači mogu položiti duhovnu polugu nadahnjujućeg i naprednog prosvjetljenja.

Kad je riječ o ozbiljnim i žestokim sukobima između vaših viših i nižih rasnih sklonosti, između onoga što je stvarno dobro ili loše (ne onog što vi možete smatrati dobrim ili lošim), uvijek se možete pouzdati da će Ispravljač jasno i aktivno učestvovati u takvim iskustvima. Činjenica da čovjek ne mora biti svjestan takvog Ispravljačevog djelovanja ni najmanje ne umanjuje njegovu vrijednost i stvarnost.


U slučaju da imate osobnog čuvara sudbine a da se desi da ne uspijete preživjeti smrt, taj anđeo čuvar mora biti izveden pred sud kako bi se dokazala njena vjernost pri izvršenju dužnosti. No u slučaju da njihovi smrtnički suradnici ne prežive smrt, Misaoni Ispravljači ne moraju proći takav sudski proces. Mi svi znamo da, dok služba anđela ne mora biti savršena, djelovanje Misaonih Ispravljača odražava Rajsko savršenstvo; njihova služba je obilježena nepogrešivošću koju ne može kriticizirati ni jedno biće koje ne pripada Sferi Božanstvenosti. Imate savršene vodiče; stoga sigurno možete postići cilj savršenstva.


6. BOG U ČOVJEKU

Pravo je čudo božanske milostivnosti da su uzvišeni i savršeni Ispravljači voljni ponuditi se da dođu da žive, stvarno žive, u umovima materijalnih stvorenih bića kakva su smrtnici Urantije, da istinski na zemlji sklope probnu zajednicu s bićima životinjskog porijekla.

Neovisno o prijašnjem statusu svjetskih žitelja, po darivanju božanskog Sina i nakon što svi ljudi prime na dar Duh Istine, Ispravljači se sjate na takav svijet kako bi živjeli u umovima svih normalnih stvorenih bića koja su obdarena voljom. Po okončanju misije darovanog Rajskog Sina, ovi Osmatrači istinski postaju "kraljevstvo nebesko u vama." Darujući ove božanske darove, Otac se najbliže može primaći grijehu i zlu, jer doslovno je istina da Ispravljač mora dijeliti smrtnički um čak i unatoč čovjekovoj nečestitosti. Ispravljače koji žive u vašim umovima naročito muče one misli koje su posve podle i sebične; žalosti ih nepoštovanje prema onome što je lijepo i božansko, dok čovjekovi nerazumni životinjski strahovi i djetinjaste tjeskobe doslovno remete njihovo djelovanje.

Nema sumnje da su Tajanstveni Osmatrači dar Oca Svih, odraz Božjeg lika u svemirima. Veliki je Učitelj jednom prilikom ljude upozorio da obnove duh u svojim umovima; da postanu novi ljudi koji su, poput Boga, stvoreni u čestitosti i cjelovitnosti istine. Ispravljač je oznaka božanstvenosti, prisutnost Boga. Ideja da je čovjek načinjen na "Božju sliku" ne odnosi se bilo na fizičku sličnost ili na ograničena obdarenja materijalnog stvorenog bića, već prije na dar prisutnosti duha Oca Svih koji skrušena stvorena bića svemira primaju u vidu uzvišenih darova, Misaonih Ispravljača.

Ispravljač je izvor duhovnog postignuća i nada božanskog karaktera u vama. On je moć, privilegija i mogućnost za postignuće vječnog života, po kojoj se zauvijek razlikujete od čisto životinjskih stvorenja. On je viši i istinski unutarnji duhovni podražaj misli koji se razlikuje od vanjskih i fizičkih podražaja koje um prima pomoću nervno-energetskog mehanizma materijalnog tijela.

Ovi odani čuvari vašeg budućeg života nepogrešivo dupliciraju svaku mentalnu tvorevinu analognom duhovnom tvorevinom; oni vas stoga polako ali sigurno preinačuju kako bi vas učinili onakvim kakvi uistinu jeste (u duhovnom slislu), kakvi ćete se probuditi na narednom svijetu. I sve ove izvanredne preinake duha ulaze u sastav javljajuće stvarnosti vaše evoluirajuće besmrtne duše, vašeg morontija "ja." Ispravljač je rijetko u stanju dovoljno uzvisiti ove duplicirane tvorevine kako bi ih mogao predočiti svjetlu vaše svijesti.
I upravo kao što ste vi rodili svoju djecu, Ispravljači tako božanski rađaju vaše stvarno biće, vaše više i napredujuće "ja," vaše bolje morontijalno i buduće duhovno "ja." I upravo ova evoluirajuća morontijalna duša predstavlja to što će suci i cenzori uzeti u obzir kad budu odlučivali o vašem opstanku i kad vam budu dozvolili da produžite na nove više svjetove beskarajne egzistencije koju ćete provesti u vječnoj zajednici s vašim vjernim suradnikom--Bogom, Ispravljačem.
Ispravljači su vječni preci, božanski praizvori, vaše evoluirajuće besmrtne duše; oni su poriv koji čovjeka neprestano nagoni da pokuša ovladati sadašnjom materijalnom egzistencijom, ne gubeći iz vida budući duhovni život. Ispravljači su zatočenici neumoljive nade, izvori vječnog napretka. A kako se raduju nad mogu komunicirati sa svojim suradnicima više-manje izravnim kanalima! Kako se raduju kad se mogu riješiti simbola i drugih metoda neizravne komunikacije i direkno prenijeti svoje poruke intelektima svojih ljudskih suradnika!

Vi ste upravo započeli beskrajno putovanje gotovo beskonačnom panoramom, beskrajnim proširenjem neograničenih domena koje će vam pružiti priliku za uzbudljivu službu, neusporedivu pustolovinu, blaženu nesigurnost i neograničeno postignuće. Kad se nebo zacrni, vaša vjera treba prihvatiti činjenicu da u vama živi Ispravljač, te vam pomoći da pogledate unaprijed, podalje od izmaglice smrtničke neizvjesnosti, u jasan sjaj sunca vječne čestitosti na privlačnim visinama prebivališnih svjetova Satanije.

{Predočio Osamljeni Glasnik Orvontona.}

PREMDA Otac Svih osobno živi na Raju, u samom centru svemira, on je istinski prisutan na svjetovima prostora u umovima svoje nebrojene djece vremena u kojoj živi u vidu Tajanstvenih Osmatrača. Vječni Otac je istodobno najviše udaljen i najintimnije povezan sa svojim planetarnim sinovima smrtnicima.

Ispravljači su stvarnost Očeve ljubavi koja je utjelovljena u ljudskim dušama; oni su istinska garancija čovjekovog vječnog života koja je zatvorena u smrtnom umu; oni su bit usavršene ličnosti čovjeka finaliste koju ljudi mogu okusiti u vremenu dok postupno ovladavaju božanskom vještinom življenja Očeve volje, postižući je korak po korak dok se uspinju svemirom za svemirom, sve dok istinski ne postignu božansku prisutnost svog Rajskog Oca.

Naredivši da čovjek bude savršen kao što je on sam savršen, Bog se spustio u vidu Ispravljača, postavši čovjekov iskustveni suradnik pri postignuću uzvišene sudbine koja se na ovaj način uspostavlja. Božji fragment koji živi u čovjekovom umu predstavlja apsolutnu i bezuvjetnu garanciju da čovjek može naći Oca Svih ako pristane surađivati s božanskim Ispravljačem koji je došao od Boga kako bi našao čovjeka i učinio ga svojim sinom čak i za života u tjelesnom obličju.

Svaki smrtnik koji je vidio Sina Stvoritelja vidio je Oca Svih i u osobi u kojoj živi božanski Ispravljač, živi Rajski Otac. Svaki smrtnik koji bilo svjesno ili nesvjesno slijedi vodstvo svoga Ispravljača, živi u skladu s Božjom voljom. Svijest o Ispravljačevoj prisutnosti jednaka je svijesti o Božjoj prisutnosti. Ispravljačev vječni spoj s čovjekovom evolucijskom dušom predstavlja istinsko iskustvo vječne zajednice s Bogom kojom čovjek postaje kozmički suradnik Božanstva.

Ispravljač je taj koji u čovjeku budi tu neutaživu čežnju i neprestanu žudnju da bude poput Boga, da dostigne Raj i da tamo iskaže obožavanje istinskoj osobi Božanstva koja je beskonačni izvor ovog božanskog dara. Ispravljač je živa prisutnost koja uistinu povezuje smrtnog sina s njegovim Rajskim Ocem i koja ga privlači sve bliže i bliže Ocu. Ispravljač predstavlja našu kompenzacijsku metodu koja izjednačava ogroman kozmički napon izazvan čovjekovom golemom udaljenošću od Boga i stupnjem čovjekove djelomičnosti nasuprot univerzalnosti vječnog Oca.

Ispravljač je apsolutna bit beskonačnog bića zatvorena u umu konačnog stvorenog bića koja, ovisno o odlukama dotičnog smrtnika, vremenom može okonačati ovu privremenu zajednicu između Boga i čovjeka i uistinu proizvesti novu vrstu bića koja će biti posvećena vječnoj kozmičkoj službi. Ispravljač je božanska stvarnost svemira koja obistinjuje istinu da je Bog čovjekov Otac. Ispravljač je čovjekov pouzdani kozmički kompas koji uvijek nepogrešivo upućuje čovjekovu dušu prema Bogu.

Na evolucijskim svjetovima, stvorena bića koja su obdarena voljom prolaze kroz tri opća razvojna stadija: Od primitka Ispravljača do gotovo punog fizičkog razvoja--što na Urantiji znači otprilike dvadeset godina--Ispravljači se obično nazivaju Izmjenitelji Misli. Od ovog doba pa sve do zrelosti--što je otprilike četrdeset godina--Tajanstveni Osmatrači se nazivaju Ispravljači Misli. Od postignuća zrelosti do fizičke smrti, obično se nazivaju Upravitelji Misli. Ove tri faze smrtničkog života nisu povezane s tri stadija Ispravljačevog napredovanja u podvostručenju uma i evoluciji duše.


1. PORIJEKLO MISAONIH ISPRAVLJAČA

Kako Misaoni Ispravljači u biti potječu od izvornog Božanstva, nitko se ne usuđuje autoritativno govoriti o njihovoj naravi i porijeklu; ja jedino mogu iznijeti predanja Salvingtona i vjerovanja Uverse; jedino mogu objasniti kako mi promatramo ove Tajanstvene Osmatrače i njima pridružene jedinke razasute širom velikog svemira.

Premda različita mišljenja vladaju u vezi metoda darivanja Misaonih Ispravljača, ovo nije slučaj kad je riječ o njihovom porijeklu; svi se slažu da oni dolaze direktno od Oca Svih, Prvog Izvora i Centra. Oni nisu stvorena bića; oni su fragmentirane jedinke koje predstavljaju istinsku prisutnost beskonačnog Boga. Zajedno sa svojim mnogobrojnim neobznanjenim suradnicima, Ispravljači su čista i nepatvorena božanstvenost, bezuvjetni i neublaženi dijelovi Božanstva; oni potječu od Boga i ukoliko smo mi u stanju opaziti, oni su Bog.

Mi ne znamo kad se egzistencija Misaonih Ispravljača odvaja od apsolutnosti Prvog Izvora i Centra, niti znamo koliki je njihov broj. Znamo vrlo malo toga što se tiče njihovog puta prije nego stignu na planete vremena i počnu živjeti u ljudskim umovima, no od tog časa nadalje prilično smo upoznati s njihovim kozmičkim napretkom sve do i uključujući, okončanje njihovih trojedinih sudbina: postignuće ličnosti spajanjem s nekim uspinjućim smrtnikom, postignuće ličnosti riječju Oca Svih ili oslobođenje od poznatih dužnosti Misaonih Ispravljača. Premda nismo sigurni, pretpostavljamo da je proširenje svemira i uvećanje broja bića koja zadovoljavaju uvjete za spoj praćeno stalnim individualiziranjem novih Ispravljača. No jednako je moguće da griješimo nastojeći utvrditi njihov broj; poput samog Boga, moguće je da su ovi fragmenti njegove neizmjerene naravi egzistencijalno beskonačni.

Metoda postanka Misaonih Ispravljača predstavlja jednu od neobznanjenih uloga Oca Svih. Brojni razlozi upućuju na to da ni jedan apsolutni suradnik Prvog Izvora i Centra ne učestvuje u stvaranju fragmenata Oca. Ispravljači su jednostavno i vječno božanski darovi; oni su od Boga, iz Boga i poput Boga.

Stvorenim bićima s kojima se mogu spojiti, oni ukazuju najvišu ljubav i duhovnu službu, snažno potvrđujući činjenicu da je Bog duh. No pored ove transcendentne službe, odvija se i veliki broj operacija koje još uvijek nisu obznanjene Urantija smrtnicima. Mi isto tako nismo u stanju posve razumjeti što se uistinu događa kad Otac Svih poklanja dio sebe i kad ovaj dar postaje dio ličnosti stvorenog bića vremena. Isto tako, sve viši uspon Rajskih finalista još uvijek nije obznanio pune mogućnosti koje se kriju u ovoj uzvišenoj suradnji između čovjeka i Boga. Na koncu konca, fragmenti Oca moraju biti dar apsolutnog Boga onim stvorenim bićima čija sudbina dozvoljava mogućnost postignuća Boga kao apsoluta.

Upravo kao što Otac Svih fragmentira svoje predlično Božanstvo, Beskonačni Duh tako individualizira dijelove svog predumnog duha koji zatim žive i istinski se spajaju s evolucijskim dušama preživjelih smrtnika koji pripadaju grupi koja se treba spojiti s duhom. No nije moguće fragmentirati narav Vječnog Sina; Izvorni Sin ima duh koji je bilo difuzan ili izričito osoban. Stvorena bića koja se spajaju sa Sinom postižu ujedinjenje s individualiziranim darovima duha Sinova Stvoritelja Vječnog Sina.

2. PODJELA ISPRAVLJAČA

Neposredno nakon individualizacije, Ispravljači su početnici koji će vremenom postati bilo oslobođeni, spojeni ili Personificirani Osmatrači. Koliko znamo, postoji sedam redova Misaonih Ispravljača, premda nam ove grupe nisu posve jasne. Ovi redovi obično nose slijedeće nazive:

Početni Ispravljači su oni koji se nalaze na prvoj dužnosti u umovima evolucijskih bića koja mogu postići vječni život. Za cijele vječnosti, božanska narav Tajanstvenih Osmatrača ostaje nepromijenjena. Napuštajući Sferu Božanstvenosti, svi imaju jednaku iskustvenu narav; kasnija iskustvena podjela predstavlja rezultat istinskog iskustva stečenog pri kozmičkoj službi.
2. Napredni Ispravljači su oni koji su bilo jednom ili više puta služili u stvorenim bićima obdarenim voljom koja žive na svjetovima gdje konačni spoj znači ujedinjenje identiteta stvorenog bića vremena s indivualiziranim dijelom duha lokalnokozmičkog ispoljenja Trećeg Izvora i Centra.
3. Vrhovni Ispravljači su oni Osmatrači koji su služili na evolucijskim svjetovima u pustolovini vremena, no čiji su ljudski suradnici iz izvjesnog razloga odbili vječni život; oni su zatim postaljeni na druge pustolovne dužnosti u drugim smrtnicima na drugim evolucijskim svjetovima. Premda vrhovni Ispravljač nije ništa više božanstven nego početni Ispravljač, on ima više iskustva, te tako može postići u ljudskom umu stvari koje manje iskusan Ispravljač ne bi bio u stanju učiniti.
4. Iščezli Ispravljači. Ovdje se prekidaju naša nastojanja da slijedimo put Tajanstvenih Osmatrača. Ovo je četvrti stadij službe s kojim nismo posve upoznati. Prema učenju Melkizedeka, Ispravljači četvrtog stupnja izvršavaju naročite osobne dužnosti, lutajući svemirom nad svemirima. Osamljeni Glasnici vjeruju da su ovi Ispravljači sjedinjeni s Prvim Izvorom i Centrom, uživajući period okrepljujuće veze sa samim Ocem. I posve je moguće da bi Ispravljač mogao lutati glavnim svemirom dok je istodobno sjedinjen sa sveprisutnim Ocem.
5. Oslobođeni Ispravljači su oni Tajanstveni Osmatrači koji su vječno oslobođeni vremenske službe u korist smrtnika evoluirajućih planeta. Njihova nam uloga nije poznata.
6. Spojeni Ispravljači--finalisti--su oni koji su spojeni s uspinjućim stvorenim bićima nadsvemira, vječni suradnici uspinjućih vremenskih bića Rajskog Zbora Finalista. Misaoni Ispravljači se obično spajaju s uspinjućim smrtnicima vremena, te se zajedno s ovim preživjelim smrtnicima uvode u zapisnik kako na Sferi Uspona tako i drugdje; oni slijede put uspinjućih bića. Po spoju s uspinjućom evolucijskom dušom, čini se da se Ispravljač prevodi s apsolutne egzistencijalne razine svemira na konačnu iskustvenu razinu djelovanja koju dijeli s upinjućom ličnosti. Ne gubeći ni najmanji dio karaktera egzistencijalne božanske naravi, spojeni Ispravljač postaje neraskidivo povezan s uspinjućim putom preživjelog smrtnika.
7. Personificirani Ispravljači su oni koji su služili s utjelovljenim Rajskim Sinovima, kao i mnogi koji su se naročito iskazali služeći u smrtničkim umovima, no čiji su smrtnički suradnici odbili vječni život. Vjerujemo da takvi Ispravljači postižu personifikaciju na preporuku Starih Dana nadsvemira u kojem služe.

Ovi se tajanstveni fragmenti Boga mogu podijeliti na više načina: ovisno o svemiru u kojem služe, ovisno o upjehu koji postignu živeći u individualnim smrtnicima, čak i ovisno o rasnom porijeklu smrtnika s kojima se trebaju spojiti.

3. DOM ISPRAVLJAČA NA SFERI BOŽANSTVENOSTI

Čini se da sve kozmičke aktivnosti koje se tiču odašiljanja, vođenja, usmjeravanja i povratka Tajanstvenih Osmatrača koji služe u svih sedam nadsvemira ukazuju na jedan centar--sveti svijet Sfere Božanstvenosti. Koliko znam, osim Ispravljača i drugih jedinki Oca, nitko drugi ne posjećuje taj planet. Moguće da Sfera Božanstvenosti pruža dom ne samo Ispravljačima već i mnogim neobznanjenim predličnim jedinkama. Pretpostavljamo da ove druge jedinke mnogu na izvjestan način biti povezane bilo bilo sa sadašnjom ili budućom službom Tajanstvenih Osmatrača, što ne možemo definitivno potvrditi.

Kad se Misaoni Ispravljači vrate Ocu, oni se vraćaju u domenu iz koje su navodno potekli--Sferu Božanstvenosti; i vjerojatno kao dio ovog iskustva, oni uspostavljaju stvarni kontakt kako s Rajskom ličnosti Oca, tako i sa specijaliziranim ispoljenjem Očeve božanstvenosti koje je navodno smješteno na ovom svetom planetu.

Premda smo donekle upoznati sa svih sedam svetih planeta Raja, o Sferi Božanstvenosti imamo najmanje informacije. Bića visokih duhovnih redova primaju jedino slijedeće tri božanske naredbe:


1. Da uvijek pokažu dužno poštovanje prema iskustvu i obdarenjima svojih stariješina i nadređenih.


2. Da uvijek budu obzirni prema ograničenjima i neiskustvu mlađih i podređenih osoba.


3. Da nikad ne pokušaju posjetiti Sferu Božanstvenosti.
Često sam razmišljao kako bi moja posjeta Sferi Božanstvenosti bila beskorisna; osim Personificiranih Ispravljača koje sam već imao priliku susresti, vjerojatno ne bih bio u stanju vidjeti druge žitelje. Uvjeren sam da na Sferi Božanstvenosti ne postoji apsolutno ništa što bi se pokazalo istinski vrijednim i korisnim, ništa bitno mome rastu i razvoju, kako mi posjeta inače ne bi bila uskraćena.

Kako nam Sfera Božanstvenosti ne može pružiti nikakvu ili gotovo nikakvu informaciju u vezi naravi i porijekla Ispravljača, primorani smo osloniti se na mnoštvo drugih izvora i kako bi tako stečena saznanja učinili informativno korisnim, moramo ih sabrati, povezati i uskladiti.

Hrabrost i mudrost Misaonih Ispravljača svjedoče o nevjerojatno širokoj i svestranoj obuci. Kako nisu ličnosti, Ispravljači moraju steći ovu obuku u obrazovnim ustanovama Sfere Božanstvenosti. Ispravljači pohađaju škole Sfere Božanstvenosti, gdje jedinstveni Personificirani Ispravljači nedvojbeno služe kao nastavničko osoblje. I mi znamo da nakon što je prvi Rajski Sin Mihael završio svoje sedmo darivanje ljudima i narodima svojih kozmičkih prostranstava, ovim centralnim i kontrolnim zborom Ispravljača predsjedava njegov Personificirani Ispravljač.

Mi smo jako slabo upoznati s nepersonificiranim Ispravljačima; jedino imamo priliku sresti i komunicirati s personificiranim redovima. Oni primaju imena na Sferi Božanstvenosti i uvijek su poznati po imenu, a ne po broju. Personificirani Ispravljači su trajno smješteni na Sferi Božanstvenosti; ovaj sveti planet je njihov dom. Oni napuštaju ovo mjesto jedino kad tako hoće volja Oca Svih. U domenama lokalnih svemira postoji vrlo mali broj Personificiranih Ispravljača, premda je veći broj prisutan u centralnom svemiru.


4. PRIRODA I PRISUTNOST ISPRAVLJAČA

Reći da je Misaoni Ispravljač božanstven jedino znači priznati njegovu narav i porijeklo. Vrlo je vjerojatno da takva čistota božanstvenosti obuhvaća bit potencijala svih osobina Božanstva koje mogu ući u sastav takvog fragmenta apsolutne biti univerzalne prisutnosti vječnog i beskonačnog Rajskog Oca.

Stvarno porijeklo Ispravljača mora biti beskonačno i prethodno spoju s besmrtnom dušom evoluirajućih smrtnika, njihova stvarnost mora graničiti s apsolutnošću. Ispravljači nisu apsolutni u univerzalnom smislu, onako kako je Božanstvo apsolutno, premda su vjerojatno istinski apsolutni u okviru potencijala svoje fragmentirane naravi. Premda izvjesni uvjeti graniče njihovu univerzalnost, ovo nije slučaj s njihovom naravi; premda su ograničeni u pogledu raspona, imaju apsolutnu snagu značenja, vrijednosti i činjenica. Mi stoga često nazivamo božanske darove uvjetovano apsolutnim fragmentima Oca.
Nikad se nije desilo da se Ispravljač pokazao nevjernim Ocu Svih; često se javi slučaj gdje se niži redovi osobnih stvorenih bića moraju boriti sa svojim nelojalnim suradnicima, no ovo se ne može reći o Ispravljačima; u visokoj domeni svog kozmičkog djelovanja i službe stvorenim bićima, Ispravljači su vrhovni i nepogrešivi.
edino Personificirani Ispravljači mogu vidjeti Nepersonificirane Ispravljače. Pored Nadahnutih Duhova Trojstva, moj red bića--Osamljeni Glasnici-- imaju moć da opaze prisutnost Ispravljača zahvaljujući duhovnoj reaktivnosti; i čak su i serafi često u stanju opaziti luminiscenciju duha koja navodno prati prisutnost Osmatrača u materijalnim umovima ljudi; no nitko od nas nije u stanju opaziti stvarnu prisutnost Ispravljača, izuzev kad je riječ o personificiranom redu, premda je moguće spoznati narav Ispravljača koji su spojeni s ličnostima uspinjućih smrtnika s evolucijskih svjetova. To što Ispravljači nisu vidljivi svim bićima jasno ukazuje na njihovo visoko i isključivo božansko porijeklo i narav.

Postoji svojstveno svjetlo--luminiscencija duha-- koja prati ovu božansku prisutnost i koja je uopćeno vezana uz Misaone Ispravljače. Ova je Rajska luminiscencija u Nebadonu široko poznata kao "upravljačko svjetlo," dok na Uversi nosi naziv "svjetlo života." Ova se pojava na Urantiji često smatra "svjetlom istinitim koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dođe na ovaj svijet."

Personificirani Misaoni Ispravljači su vidljivi svim bićima koja su dostigla Oca Svih. Ispravljači svih stadija, zajedno sa svim drugim bićima, jedinkama, duhovima, ličnostima i ispoljenjima duha, su uvijek vidljivi Vrhovnim Stvoriteljskim Ličnostima koje vuku porijeklo od Rajskih Božanstava i koje predsjedavaju glavnim vladama velikog svemira.

Možete li shvatiti što to stvarno znači da u vama živi Ispravljač? Možete li zbilja shvatiti što to znači da apsolutni fragment apsolutnog i beskonačog Božanstva, Oca Svih, živi u vama i da će se spojiti s vašim konačnim smrtničkim naravima? Kad se smrtni čovjek spoji s istinskim fragmentom egzistencijalnog Uzroka cijelog kozmosa, ništa ne može ograničiti sudbinu tako neusporedive i nezamislive suradnje. U vječnosti, čovjek će otkriti ne samo objektivno Božanstvo već i beskrajnu potencijalnost subjektivnog fragmenta istog ovog Boga. Ispravljači će smrtnoj ličnosti uvijek obznanjivati Božje čudo i ovom veličanstvenom otkrivenju nikad neće biti konca jer Ispravljač je od Boga i smrtnom čovjeku, on je isto što i sam Bog.


5. UMNOST ISPRAVLJAČA

Evolucijski smrtnici često smatraju da je um kozmički posrednik između duha i materije, što s vašeg stanovišta uistinu predstavlja osnovnu službu uma. Ljudima je stoga doista teško shvatiti kako Misaoni Ispravljači mogu imati umove, s obzirom da Ispravljači predstavljaju fragmentacije Boga na apsolutnoj razini stvarnosti koja nije samo predlična već je pored toga prethodila rascjepu između energije i duha. Na monističkoj razini koja je predhodila razdvajanju energije i duha ne bi moglo postojati posredničko djelovanje uma, kako tu ne bi postojao raskol koji bi um trebao pomiriti.

Kako su Ispravljači u stanju planirati, raditi i voljeti, oni moraju imati individualne moći usporedive s umom. Oni posjeduju neograničenu sposobnost uzajamne komunikacije, ono bar kad je riječ o svim Osmatračima iznad prvih ili početnih grupa. Ne možemo reći gotovo ništa o naravi i sadržaju ove komunikacije, kako s njima nismo upoznati. No znamo da oni moraju imati neki oblik umnosti, kako inače ne bi mogli biti personificirani.

Umnost Misaonih Ispravljača nalikuje umnosti Oca Svih i Vječnog Sina--oni su to što je prethodilo umovima Združenog Činitelja.

Pretpostavljamo da tip Ispravljačevog uma mora naličiti umnom obdarenju brojnih drugih redova predličnih jedinki koje navodno jednako vuku porijeklo od Prvog Izvora i Centra. Premda mnoge od ovih vrsta nisu poznate žiteljima Urantije, one ispoljavaju umna svojstva. Moguće da se ove individualnosti izvornog Božanstva ujedinjuju s brojnim evoluirajućim tipovima nesmrtnih bića, pa čak i s ograničenim brojem neevolucijskih bića koja su razvila sposobnost za spajanje s takvim fragmentima Božanstva.

Nakon što se Misaoni Ispravljač spoji s evoluirajućom besmrtnom morontija dušom preživjelog ljudskog bića, moguće je opaziti da Ispravljačev um postoji zasebno od uma stvorenog bića sve dok uspinjući smrtnik ne postigne kozmički progresivne razine duha.

Nakon što uspinjuće iskustvo dostigne finalističke razine, čini se da ovi duhovi šestog stadija uzrokuju promjenu u određenoj umnoj komponenti koja označava zajednicu između određenih faza smrtničkog uma i uma Ispravljača, koja je do tada djelovala kao veza između božanskih i ljudskih faza takvih uspinjućih ličnosti. Ovo iskustveno svojstvo uma najvjerojatnije prima svojstva vrhovnosti, koja doprinose uvećanju iskustvenog obdarenja evolucijskog Božanstva--Vrhovnog Bića.



6. ISPRAVLJAČI KAO ČISTI DUHOVI

U onom obliku u kojem se mogu susresti u iskustvu stvorenog bića, Misaoni Ispravljači ispoljavaju prisutnost i vodstvo koji svjedoče o djelovanju duha. Ispravljač je uistinu duh, čisti duh, no on je više nego duh. Mi nikad nismo bili u stanju zadovoljavajuće podijeliti Tajanstvene Osmatrače; sve što se uistinu može reći o njima je da istinski naliče Bogu.
Ispravljač je čovjekova mogućnost da postigne vječnost; čovjek je Ispravljačeva mogućost da postigne ličnost. Vaši vas individualni Ispravljači nastoje poduhoviti kako bi vaš privremeni identitet mogao postati vječan. Ispravljači su prepuni predivne i samodarujuće ljubavi Oca duhova. Oni vas istinski i božanski vole; oni su zatočenici nade duha koji počivaju u okviru ljudskih umova. Oni čeznu za časom kad će vaši smrtni umovi postići božanstvenost, časom koji će značiti kraj njihovoj usamljenosti i slobodu od ograničenja materijalnog položaja i ruha vremena.

Put koji vodi k Raju je put postignuća duha i Ispravljačeva će vam narav vjerno predočiti otkrivanje duhovne naravi Oca Svih. Moguće je da će po okončanju uspona prema Raju i na poslije-finalističnim stadijima vječnog života, Ispravljač uspostaviti kontakt sa svojim negdašnjim suradnikom ne samo službom duha već i na neki drugi način; no ne samo uspon prema Raju već i finalistički put počivaju na suradnji između duhovne službe Ispravljača koji obznanjuje Boga i sve duhovnijeg smrtnika koji zna Boga.

Mi znamo da su Misaoni Ispravljači duhovi--čisti duhovi--vjerojatno apsolutni duhovi. No Ispravljač isto tako mora biti i nešto više nego isključiva stvarnost duha. Pored navodne umnosti, u Ispravljačima se nalaze i komponente čiste energije. Ako se sjetite da je Bog izvor čiste energije i čistog duha, lakše ćete shvatiti da i ovi fragmenti moraju predstavljati oboje. Činjenica je da Ispravljači putuju prostorom služeći se trenutačnim i univerzalnim djelovanjem gravitacijskih krugova Rajskog Otoka.

Uistinu je zagonetno da što su Tajanstveni Osmatrači na ovakav način povezani s materijalnim krugovima svemira nad svemirima. No činjenica je da oni putuju cijelim velikim svemirom služeći se krugovima materijalne gravitacije. Posve je moguće da su u stanju prodrijeti čak i u vanjske razine prostora; sigurno su u stanju slijediti prisutnost gravitacije Raja u ovim prostranstvima, i premda ličnosti koje pripadaju mom redu bića mogu putovati krugovima uma Združenog Činitelja kako u sastavu tako i izvan granica velikog svemira, nikad nismo bili sigurni da li je moguće opaziti prisutnost Ispravljača u neistraženim oblastima vanjskog prostora.
No dok se Ispravljači služe krugovima materijalne gravitacije, oni joj nisu podređeni onako kako je to slučaj s materijanom tvorevinom. Ispravljači su fragmenti osobe koja je prethodila pojavi gravitacije, a ne osobe koja je iz nje proizašla; oni su segmentirani na kozmičkoj razini egzistencije koja je teoretski prethodila pojavi gravitacije. Od časa kad su darovani smrtnim bićima pa sve do dana kad im prirodna smrt ovih bića dozvoli da se vrate na Sferu Božanstvenosti, Misaoni Ispravljači nemaju ni časa odmora. A oni Ispravljači čiji smrtni suradnici ne prođu kroz portale prirodne smrti, ne možu doživjeti čak ni ovaj privremeni predah. Misaonim Ispravljačima ne treba energija kako bi se osvježili; oni su energija--energija najvišeg i najbožanstvenijeg reda.

7. ISPRAVLJAČI I LIČNOST

Dok Misaoni Ispravljači nisu ličnosti, oni su stvarne jedinke; oni su istinski i savršeno individualizirani, premda ne mogu biti stvarno personificirani dok god žive u smrtnicima. Misaoni Ispravljači nisu istinske ličnosti; oni su istinske stvarnosti, stvarnosti najčistijeg reda koji se može naći u svemiru nad svemirima--oni su božanska prisutnost. Premda nisu osobni, ovi se veličanstveni fragmenti Oca obično ubrajaju među bića dok se često--pri razmatranju duhovnih faza njihove sadašnje službe smrtnicima--promatraju kao jedinke duha.

Ali ako Misaoni Ispravljači nisu ličnosti koje posjeduju povlastice volje i moći izbora, kao onda mogu odabrati smrtna bića i dobrovoljno se javiti da žive u ovim stvorenim bićima evolucijskih svjetova? Premda nije teško postaviti takvo pitanje, vjerojatno ni jedno biće u cijelom svemiru nad svemirimu nije u stanju naći odgovor. Čak i ličnosti moga reda--Osamljeni Glasnici--nisu posve u stanju razumjeti obdarenje volje, izbora i ljubavi u jedinkama koje nisu lične.

Mi smo često nagađali kako Misaoni Ispravljači moraju imati volju na svim predličnim razinama izbora. Oni se dobrovoljno javljaju da dođu u ljudska bića, oni planiraju čovjekov vječni put, oni se prilagođavaju, modificiraju i mijenjaju u skladu s okolnostima, što sve svjedoči o istinskom djelovanju volje. Oni vole smrtnike, djeluju u kriznim kozmičkim situacijama, uvijek spremni odlučno se povesti za ljudskim odlukama, što sve upućuje na snažno djelovanje volje. U svim situacijama koje se ne tiču područja ljudske volje, oni nedvojbeno ispoljavaju vladanje koje svjedoči o ispoljenju moći koje su po svemu jednake volji, čak najvišoj odlučnosti.

Ako Misaoni Ispravljači posjeduju volju, zašto su onda podređeni smrtničkoj volji? Vjerujemo da je to radi toga što premda Ispravljačeva volja ima apsolutnu narav, ona ima predlično ispoljenje. Ljudska volja djeluje na ličnoj razini kozmičke stvarnosti i širom cijelog kozmosa--neličnog, podličnog i predličnog--ono što je bezlično uvijek reagira na volju i djela postojeće ličnosti. Širom cijelog svemira stvorenih bića i neličnih energija, ne možemo opaziti da se volja, odlučnost, odabir i ljubav ispoljavaju odvojeno od ličnosti. Izuzev u slučaju Ispravljača i drugih sličnih jedinki, nikad nismo opazili vezu između ovih svojstava djelovanja ličnosti i bezličnih stvarnosti. Ne bi bilo ispravno govoriti o Ispravljačima kao podličnim niti bi se takve jedinke trebale nazvati nadličnim, no posve je ispravno nazvati takvo biće predličnim.

Bićima našeg reda, ovi su fragmenti Božanstva poznati kao božanski darovi. Mi smo svjesni toga da Ispravljači imaju božansko porijeklo i da se mogu uzeti kao dokaz i svjedočanstvo činjenici da je Otac Svih zadržao ovu metodu izravnog i neograničenog komuniciranja sa svim materijalnim stvorenim bićima širom svih svojih gotovo beskonačnih domena i to uglavnom odvojeno od svoje prisutnosti u ličnostima njegovih Rajskih Sinova ili svojih neizravnih službi koje izvršavaju ličnosti Beskonačnog Duha.

Ne postoje stvorena bića koja ne bi drage volje primila Tajanstvene Osmatrače, no oni ne žive ni u jednom drugom redu bića izuzev u evolucijskim stvorenim bićima koja su obdarena voljom i pred kojima stoji finalistička sudbina.

[Predstavio Osamljeni Glasnik Orvontona.]

ČAK i visoki redovi kozmičkih inteligencija mogu jedino djelomično shvatiti beskonačnost, dok im je konačnost stvarnosti jedino relativno shvatljiva. Ljudski će um lakše biti u stanju pronići vječnu tajnu porijekla i sudbine svega što se naziva stvarnim ako zamisli vječnost-beskonačnost kao gotovo neograničenu elipsu koja proizlazi iz djelovanja jednog apsolutnog uzroka i koja djeluje širom ovog univerzalnog kruga beskrajne raznolikosti, uvijek stremeći nekom apsolutnom i beskonačnom potencijalu sudbine.

Kada smrtnički intelekt nastoji shvatiti koncept cjelokupnosti stvarnosti, takav je konačni um izravno suočen s beskonačnosti-stvarnosti; cjelokupnost stvarnosti je zapravo beskonačnost koja tako nije posve razumljiva ni jednom umu podbeskonačne konceptualne moći.
Ljudskom je umu jako teško izgraditi prikladno razmijevanje egzistencija vječnosti, a bez takvog je razumijevanja nemoguće predočiti čak i naše koncepte cjelokupnosti stvarnosti. Unatoč tome, mi možemo pokušati predstaviti ove ideje, premda smo u cjelosti svjesni da pri procesu prevođenja i modifikacije moramo umnogome izobličiti svoje koncepte kako bi ih doveli do razine razumijevanja smrtničkog uma.

1. FILOZOFSKI KONCEPT JA JESAM

Filozofi kozmosa pripisuju apsolutni osnovni uzrok u beskonačnosti Ocu Svih koji djeluje kao beskonačni, vječni i apsolutni JA JESAM.

Kako je ovaj koncept jako udaljen od čovjekovog iskustvenog razumijevanja, mnogostruke opasnosti prate nastojanje da se smrtničkom intelektu predoči ova ideja beskonačnog JA JESAM, kako ovom konceptu prijeti ozbiljno izobličenje značenja i neispravno predočenje vrijednosti. Unatoč tome, filozofski koncept JA JESAM pruža konačnim bićima kakvu-takvu osnovu na kojoj mogu utemeljiti svoja nastojanja da se djelomično približe izvoru apsolutnog porijekla i beskonačnih sudbina. No pri svim našim nastojanjima da razjasnimo porijeklo i sazrijevanje stvarnosti, treba istaći da je po svim značenjima i vrijednostima ličnosti, ovaj koncept--JA JESAM--Prva Osoba Božanstva, Otac svih ličnosti. Ali ova pretpostavka—JA JESAM--nije tako lako uočljiva u neobožanstvljenim domenama kozmičke stvarnosti.

JA JESAM je Beskonačni; JA JESAM je i beskonačnost. Sa sekvencijalnog--vremenskog--stanovišta, sva stvarnost vuče porijeklo od beskonačnog JA JESAM, čija osamljena egzistencija u prošloj beskonačnoj vječnosti mora biti osnovna filozofska pretpostavka konačnog stvorenog bića. Koncept JA JESAM podrazumijeva bezuvjetnu beskonačnost, nediferenciranu stvarnost svega što se ikad moglo dogoditi u cijeloj beskonačnoj vječnosti.
Kao egzistencijalni koncept, JA JESAM nije bilo obožanstvljen ili neobožanstvljen, aktualan ili potencijalan, ličan ili bezličan, statički ili dinamički. Beskonačni se nikako ne da uvjetno ograničiti, izuzev tvrdnjom da JA JESAM jeste. Filozofska pretpostavka JA JESAM predstavlja kozmički koncept koji je ponešto teže shvatiti nego koncept Bezuvjetnog Apsoluta.
Konačni um smatra da sve mora imati početak i premda stvarnost nikad nije imala stvarni početak, postoje izvjesni izvorni odnosi koje stvarnost ispoljava naspram beskonačnosti. Evo kako se može zamisliti predstvarnost, praiskonska situacija vječnosti: Može se uzeti da je u nekom beskonačno dalekom, pretpostavljenom času prošle vječnosti, JA JESAM bio bilo nešto ili ništa, bilo uzrok ili posljedica, bilo volja ili reakcija. U ovom pretpostavljenom času vječnosti još nije bila nastupila diferencijacija cjelokupne stvarnosti. Beskonačnost je ispunjena Beskonačnim; Beskonačni obuhvaća beskonačnost. Ovo je pretpostavljeni statički čas vječnosti; aktualnosti još uvijek počivaju u sastavu svojih potencijalnosti, dok se potencijalnosti još uvijek nisu pojavile u beskonačnosti JA JESAM. No čak i u ovoj zamišljenoj situaciji, moramo pretpostaviti postojanje mogućnosti za djelovanje osobne volje.
Uvijek imajte na umu da čovjekovo shvaćanje Oca Svih predstavlja osobno iskustvo. Kao vaš duhovni Otac, Bog je shvatljiv vama kao i svim drugim smrtnicima; ali vaš iskustveni obožavalački koncept Oca Svih uvijek mora biti nešto manji od vaše filozofske pretpostavke beskonačnosti Prvog Izvora i Centra--JA JESAM. Kad govorimo o Ocu, mislimo na Boga kako ga razumiju njegova visoka i niska stvorena bića, no postoji još mnogo toga što ulazi u sastav Božanstva a što kozmička stvorena bića nisu u stanju shvatiti. Bog--vaš Otac i moj Otac--predstavlja tu fazu Beskonačnog koju u svojim ličnostima shvaćamo kao aktualnu iskustvenu stvarnost, dok JA JESAM zauvijek mora ostati naša hipoteza svega u sastavu Prvog Izvora i Centra što osjećamo da nije moguće poznati. A čak i ta hipoteza vjerojatno nije ni blizu nepojmljivoj beskonačnosti izvorne stvarnosti.
Svemir nad svemirima, dom nebrojenog mnoštva ličnosti, predstavlja ogroman i složen organizam, no Prvi Izvor i Centar je beskonačno složeniji od svemira i ličnosti koji su postali stvarni zahvaljujući nalozima njegove volje. Kad se čudite veličini glavnog svemira, sjetite se da čak i tako nepojmljiva tvorevina ne može biti ništa više nego djelomično otkrivenje Beskonačnog.

Beskonačnost je uistinu daleko od iskustvene razine smrtničkog razumijevanja, ali vaši koncepti beskonačnosti rastu čak i ovom dobu života na Urantiji i nastavit će rasti u toku cijelog beskrajnog puta koji vas očekuje u budućoj vječnosti. Sa stanovišta konačnog bića, koncept bezuvjetne beskonačnosti djeluje besmisleno, ali beskonačnost je u stanju proizvesti samoograničenje te je podložna ispoljenju stvarosti svim razinama kozmičkih egzistencija. I lice kojim se Beskonačni okreće svim kozmičkim ličnostima je lice Oca, Oca Svih, Oca ljubavi.

2. JA JESAM -- TROJEDINI I SEDMOSTRUKI

Razmatrajući početak stvarnosti, uvijek imajte na umu da sva apsolutna stvarnost vuče porijeklo iz vječnosti i da nema početka postojanja. Pod apsolutnom stvarnošću podrazumijevamo tri egzistencijalne osobe Božanstva, Rajski Otok i tri Apsoluta. Ovih je sedam stvarnosti ravnopravno vječno, unatoč tome što smo primorani pribjeći korištenju vremensko-prostornog jezika kako bi smo ljudskim bićima predočili njihove sekvencijalne izvore.

Kad slijedimo kronološki prikaz izvora stvarnosti, moramo pretpostaviti teoretski čas "prvog" izražaja volje i "prve" reakcije u sastavu JA JESAM. Pri svim našim nastojanjima da predstavimo početak i proizvodnju stvarnosti, ovaj se stadij može uzeti kao stadij samodiferencijacije Beskonačnog od Beskonačnosti, dok se pretpostavka ovog dvojnog odnosa uvijek mora proširiti kako bi obuhvatila trojedinu koncepciju utemeljenu na priznanju vječnog kontinuuma Beskonačnosti, JA JESAM.
Ovaj samopreobražaj JA JESAM
dostiže vrhunac u višestrukoj diferencijaciji između obožanstvljene i neobožanstvljene stvarnosti, potencijalne i aktualne stvarnosti, kao i izvjesnih drugih stvarnosti koje je teško na sličan način podijeliti. Ove su diferencijacije teoretski monističkog JA JESAM vječno ujedinjene istodobnim odnosima koji nastaju u istom ovom JA JESAM--predpotencijalnoj, predaktualnoj, predličnoj, monističkoj predstvarnosti koja se putem beskonačnog obznanjuje kao apsolutna u prisutnosti Prvog Izvora i Centra i kao ličnost u bezgraničnoj ljubavi Oca Svih.
Ovim unutarnjim preobražajem, JA JESAM gradi osnovu za sedmostruki samoodnos. Filozofski (vremenski) koncept pojedinačnog JA JESAM i prijelazni (vremenski) koncept trojedinog JA JESAM raste kako bi obuhvatio koncept sedmostrukog JA JESAM. U odnosu naspram Sedam Apsoluta Beskonačnosti, ova se sedmostruka--ili sedmofazna--narav najbolje može predstaviti kao:
1. Univerzalni Otac. JA JESAM kao Otac Vječnog Sina. Ovo je osnovni lični odnos aktualnosti. Zahvaljujući apsolutnoj ličnosti Sina, činjenica Božjeg očinstva postaje apsolutna, potencijalno dajući status sina svim ličnostima. Ovim se odnosom ustanovljuje ličnost Beskonačnog i upotpunjuje njegovo duhovno otkrivenje u ličnosti Izvornog Sina. Čak i smrtnici koji za života u ljudskom obličju obožavaju našeg Oca mogu na duhovnim razinama svog iskustva djelomično doživjeti ovu fazu JA JESAM.

2. Univerzalni Upravitelj. JA JESAM kao uzrok vječnog Raja. Ovo je osnovni bezlični odnos aktualnosti, izvorna neduhovna veza. Otac Svih je Bog u vidu ljubavi; Univerzalni Upravitelj je Bog u vidu uzorka. Ovaj odnos uspostavlja potencijal obličja--konfiguracije--i ustanovljuje glavni uzorak prema kojem se oblikuju bezlični i neduhovni odnosi--glavni uzorak prema kojem se može oblikovati velik broj kopija.

3. Univerzalni Stvoritelj. JA JESAM ujedinjen s Vječnim Sinom. Ova zajednica Oca i Sina (u prisutnosti Raja) pokreće stvaralački ciklus koji se upotpunjuje kako pojavom združene ličnosti tako i pojavom vječnog svemira. Sa stanovišta konačnog smrtnog bića, stvarnost uistinu započinje s vječnom pojavom Havona tvorevine. Ovaj je stvaralački čin Božanstva moguć zahvaljujući Bogu Djelovanja koji je bit jedinstva Oca i
Sina ispoljena na svim razinama aktulnog i u njihovu korist. Stoga je božansko stvaralaštvo uvijek obilježeno jedinstvom i ovo jedinstvo predstavlja spoljašnji odražaj apsolutnog jedinstva kako dualnosti Oca-Sina tako i Trojstva Oca-Sina-Duha.

4. Beskonačni Održavatelj. Samoasocijativni JA JESAM. Ovo je praiskonska veza između statičkih i potencijalnih vidova stvarnosti. U ovom se odnosu postiže nadoknada svega što je uvjetno i bezuvjetno. Ova se faza JA JESAM najbolje može shvatiti kao Univerzalni Apsolut--ujedinitelj Božanstva i Bezuvjetnih Apsoluta.

5. Beskonačni Potencijal. Samouvjetni JA JESAM. Ovo je obilježje beskonačnosti koje vječno svjedoči o voljnom samoograničenju JA JESAM u cilju trostrukog samoizražaja i samootkrivenja. Ova se faza JA JESAM najbolje može shvatiti kao Božanstvo Apsolut.

6. Beskonačna Sposobnost. Statičko-reaktivni JA JESAM. Ovo je beskrajna matrica koja omogućuje sva buduća kozmička proširenja. Ova se faza JA JESAM vjerojatno najbolje može shvatiti kao nadgravitacijska prisutnost Bezuvjetnog Apsoluta.

7. Univerzalna Osoba Beskonačnosti. JA JESAM kao JA JESAM. Ovdje se zaustavlja samoodnos Beskonačnosti, vječna činjenica beskonačnosti-stvarnosti i univerzalna istina stvarnosti-beskonačnosti. Ukoliko je moguće opaziti ovaj odnos u vidu ličnosti, on se u svemirima obznanjuje u božanskom Ocu svih ličnosti--čak i apsolutne ličnosti. Ukoliko se ovaj odnos može obznaniti bezlično, svemiri s njim mogu uspostaviti kontakt u vidu apsolutnog sklada čiste energije i čistog duha u prisutnosti Oca Svih. Ukoliko se ovaj odnos može zamisliti kao apsolut, on se obznanjuje u prvotnosti Prvog Izvora i Centra; u njemu mi svi živimo, mičemo se i jesmo, bilo da se radi o stvorenim bićima prostora ili državljanima Raja; i ovo jednako važi bilo da se radi o glavnom svemiru ili o infinidezimalnom ultimatonu, bilo da se radi o onome što će biti ili o onome što jeste i što je bilo.

3. SEDAM APSOLUTA BESKONAČNOSTI

Sedam prvobitnih odnosa u sastavu JA JESAM postižu vječnost u vidu Sedam Apsoluta Beskonačnosti. No premda je moguće sekvencijalno predočiti izvore stvarnosti i diferencijaciju beskonačnosti, svih je sedam Apsoluta ustvari bezuvjetno i ravnopravno vječno. Smrtnički umovi mogu biti primorani zamisliti njihove početke, no takav koncept uvijek mora počivati u sjeni spoznaje da sedam Apsoluta nisu imali početka; oni su vječni i uvijek su bili vječni. Sedam Apsoluta su pretpostavka stvarnosti. U ovim poglavljima oni su predstavljeni na slijedeći način:

1. Prvi Izvor i Centar. Prva Osoba Božanstva i osnovni uzorak nebožanstva, Bog, Otac Svih, stvoritelj, upravitelj i održavatelj; kozmička ljubav, vječni duh i beskonačna energija; potencijal svih potencijala i izvor svih aktualnosti; stabilnost svega što je statično i dinamičnost svega što se mijenja; izvor uzorka i Otac osoba. Zajednički, svih sedam Apsoluta nisu ništa drugo nego beskonačnost, dok je Otac Svih sam aktualno beskonačan

2. Drugi Izvor i Centar. Druga Osoba Božanstva, Vječni i Izvorni Sin; apsolutna ličnost stvarnosti JA JESAM i osnova ostvarenja-otkrivenja "ličnosti JA JESAM." Ni jedna se ličnost ne može nadati da će postići Oca Svih izuzev kroz njegovog Vječnog Sina; ličnost pored toga ne može postići egzistencijske razine duha izuzev uz pomoć i djelovanje ovog apsolutnog uzorka svih ličnosti. U Drugom Izvoru i Centru, duh je bezuvjetan dok je ličnost apsolutna.

3. Rajski Izvor i Centar. Drugi uzorak nebožanstva, vječni Otok Raja, osnova ostvarenja-otkrivenja "sile JA JESAM" i temelj za uspostavu gravitacijske kontrole koja prožima sve svemire. Kad je riječ o svoj aktualiziranoj, neduhovnoj, bezličnoj i nevoljnoj stvarnosti, Raj je apsolut uzoraka. Upravo kako je energija duha vezana uz Oca Svih putem apsolutne ličnosti Majke-Sina, tako se sva kozmička energija nalazi pod gravitacijskom upravom Prvog Izvora i Centra putem apsolutnog uzorka Rajskog Otoka. Raj nije smješten u prostoru; prostor postoji relativno u odnosu na Raj, dok se vremenski status kretanja određuje ovisno odnosu s Rajem. Vječni Otok je apsolutno nepomičan; sva se druga energija, bilo organizirana ili koja je u procesu organizacije, vječno kreće; u cjelom prostoru miruje jedino prisutnost Bezuvjetnog Apsoluta, dok je Bezuvjetni ravnopravan s Rajem. Raj postoji u centru prostora, Bezuvjeti prožima prostor, dok sve relativne egzistencije žive u okviru ove domene. 4. Treći Izvor i Centar. Treća Osoba Božanstva, ZdruženiČinitelj; beskonačni ujedinitelj Rajskih kozmičkih energija s energijama duha Vječnog Sina; savršeni koordinator motivacija volje s mehanizmima sile; ujedinitelj sve aktualne i aktualizirajuće stvarnosti. Putem službe njegove mnogostruke djece, Beskonačni Duh obznanjuje milost Vječnog Sina istodobno djelujući kao beskonačni manipulator koji zauvijek upreda uzorak Raja u energije prostora. Isti ovaj ZdruženiČinitelj, ovaj Bog Djelovanja, je savršeni izražaj bezgraničnih planova i namjera Oca-Sina, dok sam djeluje kao izvor uma i darovatelj intelekta stvorenim bićima prostranog kozmosa.

5. Božanstvo Apsolut. Uzročne, potencijalno osobne mogućnosti kozmičke stvarnosti, cjelokupnost svog potencijala Božanstva. Božanstvo Apsolut je svrsishodni uslovitelj neuslovljenih, apsolutnih i nebožanskih stvarnosti. Božanstvo Apsolut je uslovitelj apsoluta i apsolutizer uslovljenog--začetnik sudbine.

6. Bezuvjetni Apsolut. Statičko, reaktivno i neaktivno; neobznanjena kozmička beskonačnost JA JESAM, cjelokupnost neobožanstvljene stvarnosti i konačnost svog neličnog potencijala. Prostor ograničava djelovanje Bezuvjetnog, dok prisutnost Bezuvjetnog nema ograničenja već je beskonačna. Premda konceptualno glavni svemir ima ograničenje, prisutnost Bezuvjetnog je neograničena; čak ni vječnost ne može iscrpsti beskrajno mirovanje ovog nebožanskog Apsoluta.

7. Univerzalni Apsolut. Ujedinitelj obožanstvljenog i neobožanstvljenog, uskladitelj apsolutnog i relativnog. Univerzalni Apsolut (koji je statičan, potencijalan i asocijativan) predstavlja kompenzaciju naponu koji vlada između onog što je uvijek postojalo i onog što je nedovršeno.
Sedam Apsoluta Beskonačnosti tvore početke stvarnosti. Sa stanovišta smrtničkih umova, čini se da je Prvi Izvor i Centar prethodio svim apsolutima. No unatoč tome što se takva pretpostavka može pokazati korisnom, opovrgava je vječna koegzistencija Sina, Duha, triju Apsoluta, te Rajskog Otoka.

Istina je da su Apsoluti ispoljenja JA JESAM-Prvog Izvora i Centra; činjenica je da ovi Apsoluti nikad nisu imali početke i da su u pogledu vječnog statusa ravnopravni s Prvim Izvorom i Centrom. Često nije moguće predstaviti odnose apsolutnosti koji vladaju u vječnosti a da se pri tome ne pomenu paradoksi vremskog jezika i prostorni koncepti uzorka. No unatoč zbrci koja se javlja pri razmatranju izvora Sedam Apsoluta Beskonačnosti, činjenica je i istina da sva stvarnost počiva na njihovoj vječnoj egzistenciji i odnosima beskonačnosti.


4. JEDINSTVO, DVOJSTVO I TROJEDINSTVO

Filozofi svemira uzimaju za pretpostavku da vječno postojanje JA JESAM predstavlja osnovni izvor cjelokupne stvarnosti. I u isto vrijeme, oni formuliraju pretpostavku samosegmentiranja JA JESAM u primarne samoodnose--sedam faza beskonačnosti. I istodobno s ovim postulatima, oni navode i treću pretpostavku--pojavu u vječnosti Sedam Apsoluta Beskonačnosti i postignuće vječnosti dualne povezanosti sedam faza JA JESAM i ovih sedam Apsoluta.

Samootkrivenje JA JESAM stoga proizlazi iz statičkog "ja," putem samosegmentacije i samoodnosa, do apsolutnih odnosa, odnosa sa samoizvedenim Apsolutima. Dvojstvo tako nastaje u vječnoj povezanosti Sedam Apsoluta Beskonačnosti sa sedmostrukom beskonačnošću samosegmentiranih faza samoobznanjujućeg JA JESAM. Ovi dvojni odnosi koji u svemirima postižu vječnost u vidu sedam Apsoluta, pružaju vječnost osnovnim temeljima sve kozmičke stvarnosti.
Jednom je prilikom rečeno da jedinstvo stvara dvojnost, da dvojnost stvara trojedinstvo, dok sve stvari potječu od trojedinstva. Uistinu postoje tri slijedeće velike skupine praiskonskih odnosa:

1. Odnosi jedinstva. Odnosi koji vladaju unutar JA JESAM, čije se jedinstvo uzima kao trostruka te zatim kao sedmostruka samodiferencijacija.

2. Odnosi dvojnosti. Odnosi koji vladaju između JA JESAM kao sedmostrukog i Sedam Apsoluta Beskonačnosti.

3. Odnosi Trojstva. Ovdje se radi o funkcionalnim vezama Sedam Apsoluta Beskonačnosti.

4. Odnosi trojedinstva proizlaze iz temelja dvojnosti, zahvaljujući neminovnosti Apsolutne međupovezanosti. Takve trojedine veze pružaju vječnost potencijalu cjelokupne
stvarnosti; one obuhvaćaju kako obožanstvljenu tako i neobožanstvljenu stvarnost.

JA JESAM je bezuvjetna beskonačnost kao jedinstvo. Dualnosti pružaju vječnost temneljima stvarnosti. Trijedinstva vode ostvarenju beskonačnosti kao kozmičke funkcije.

Predegzistencijali postaju egzistencijalni u sedam Apsoluta, dok egzistencijali postaju funkcionalni u trijedinstvima, koja su osnovna veza Apsoluta. I istog časa kad trojedinstva postignu vječnost, postavlja se scena kozmičkog prostora--ostvarenje potencijala i prisutnost aktualnog--i cjelokupnost vječnosti postaje svjedok diversifikaciji kozmičke energije, rasprostranjenju Rajskoga duha, te obdarenju bića umom uporedo s darivanjem ličnosti, zahvaljujući čemu se svi ovi izvodi Božanstva i Raja ujedinjuju--u iskustvu na razini stvorenih bića, drugim vještinama na višoj razini.

5. RASPROSTRANJENJE KONAČNE STVARNOSTI

Upravo kao što je bitno pripisati raznolikost JA JESAM svojstvenoj i samosadržanoj volji, tako je bitno pripisati rasprostranjenje konačne stvarnosti voljnim djelima Rajskog Božanstva i reaktivnim prilagođenjima funkcionalnih trojedinstava.

Prethodno obožanstvljenju konačnog, moglo je djelovati da cjelokupna diversifikacija stvarnosti nastupa na apsolutnim razinama; no čin slobodne volje kojim se postiže obuhvaća stvarnosti podrazumijeva uvjetno ograničenje apsolutnosti i podrazumijeva pojavu relativnosti.
Dok ove događaje predstavljamo sekvencijalno i dok govorimo o povijesnoj pojavi konačnog kao neposrednom proizvodu apsoluta, trebate imati na umu da transcendentalno postoji ne samo prethodno, već i nakon konačnog. U odnosu na konačno, trenscendentalni ultimi predstavljaju kako uzrok tako i upotpunjenje.

Konačna mogućnost je sadržana u Beskonačnom, no bitno je pripisati preobražaj mogućnosti u vjerojatnost i neminovnost samoegzistencijalnoj slobodnoj volji Prvog Izvora i Centra, koja aktivira sve veze trojedinstva. Jedino je beskonačnost Očeve volje mogla uvjetovati apsolutnu razinu egzistencije kako bi proizvela ultimno i stvorila konačno. S pojavom relativne i uvjetne stvarnosti, javlja se novi ciklus stvarnosti--ciklus rasta--vjeličanstveno uniženje od visina beskonačnosti u domenu konačnog, koje vječno stremi prema Raju i Božanstvu, uvijek težeći onim visokim sudbinama koje su usporedive s izvorom beskonačnosti.

Ovi nepojmljivi događaji označavaju početak kozmičke povijesti, označavaju pojavu samog vremena. Sa stanovišta stvorenog bića, početak konačnog jednak je početku stvarnosti; s točke gledišta uma stvorenog bića, nije moguće zamisliti aktualnost koja bi prethodila konačnom. Ova novostvorena konačna stvarnost postoji u dvije izvorne faze:

1. Primarni maksimumi, visoki stupanj savršene stvarnosti, havonski tip svemira i stvorenog
bića.

2. Sekundarni maksimumi, visoki stupanj usavršene stvarnosti, velikosvemirski tip stvorenog bića i tvorevine.

Ovo su, onda, dva izvorna ispoljenja: prirođeno savršeni i evolucijsko usavršeni. Dok su ova dva ispoljenja ravnopravna kad je riječ o odnosima vječnosti, oni se čine različitim u okviru ograničenja vremena. Onome što raste, komponenta vremena znači rast; sekundarna konačna domena raste; u vremenu ono što raste stoga mora djelovati nepotpunim. No ove različitosti, koje su tako bitno s ove strane Raja, ne postoje u vječnosti.

Mi govorimo o savršenom i usavršenom kao primarnim i sekundarnim maksimumima, no postoji još jedan tip maksimuma: Potrojstvljujući i drugi odnosi između primarnog i sekundarnog rezultiraju pojavom tercijarnih maksimuma--stvari, značenja i vrijednosti koje nisu bilo savršene niti nesavršene, premda su ravnopravne s obje izvorne komponente.

6. POSLJEDICE KONAČNE STVARNOSTI

Cjelokupno rasprostranjenje stvarnosti konačnih egzistencija znači prijenos od potencijalnog do aktualnog u okviru apsolutnih veza funkcionalne beskonačnosti. Od mnogih posljedica stvaralačke aktualizacije konačnog, mogu se navesti slijedeće:

1. Reakcija božanstva--pojava triju razina iskustvene vrhovnosti: u Havoni--aktualnost premoći onog što je osobno i posjeduje narav duha; u javljajućem velikom svemiru--potencijal za premoć onog što je osobno i posjeduje moć; u budućem glavnom svemiru--sposobnost iskustvenog uma da djeluje u nekoj nepoznatoj ulozi na nekoj razini vrhovnosti.

2. Reakcija svemira povlači pokretanje arhitektonskih planova za izgradnju nadkozmičke razine prostora, i ova evolucija još uvijek napreduje širom cijele kozmičke organizacije sedam nadsvemira.

3. Reakcija stvorenog bića na rasprostranjenje konačne stvarnosti, koja rezultira pojavom savršenih bića--vječnih žitelja Havone--kao i usavršenih uspinjućih evolucijskih bića u vuku porijeklo iz sedam nadsvemira. No potići savršenstvo u vidu evolucijskog (vremensko-stvaralačkog) iskustva znači početi od nečeg nesavršenog. Tako se u evolucijskim tvorevinama rađa nesavršenstvo. I odatle potječe potencijalno zlo. Neprilagođenje, nesklad i sukob predstavljaju sastavne komponente evolucijskog rasa, kako u slučaju fizičkih svemira tako i u slučaju osobnih stvorenih bića.

4. Reakcija božanstvenosti na nesavršenstvo koja se sastoji od vremenskog zakašnjenja evolucije, obznanjuje se u kompenzacijskoj prisutnosti Sedmostrukog Boga, čijim se aktivnostima postiže integracija onog što podilazi proces usavršenja kako s onim što je savršeno, tako i s onim što je usavršeno. Ovo vremensko zakašnjenje (odgoda) predstavlja sastavni dio evolucije, koja znači stvaralaštvo u vremenu. Radi ovih i drugih razloga, svemoguća moć Vrhovnog počiva na temeljima uspjehabožanstvenosti Sedmostrukog Boga. Ova vremenska odgoda omogućuje učešće stvorenog bića u božanskoj tvorevini tako što dozvoljava ličnosti stvorenog bića da postane partnerom Božanstva u procesu postignuća maksimalnog razvoja. Čak i mterijalni um smrtničkog stvorenog bića na taj način postaje partnerom s božanskim Ispravljačem u podvostručenju besmrtne duše. Sedmostruki Bog isto tako pruža vještinu kojom se nadoknađuju iskustvena ograničenja prirođenog savršenstva kao i ograničenja nesavršenstva koja prethode usponu.


6. POJAVA TRANSCENDENTALNOG
7.
Transcentalno je podbeskonačno i podapsolutno, dok je nadkonačno i dok nadilazi razine stvorenih bića. Transcendentalno se javlja kao integrirajuća razina koja usklađuje nadvrijednosti apsolutnog s maksimalnim vrijednostima konačnog. Sa stanovišta stvorenog bića, čini se da se transcendentalno javilo kao posljedica konačnog; sa stanovišta vječnosti, ono djeluje kao nagovještaj konačnog; a neki ga smatraju "predodjekom" konačnog.
Ako je nešto transcendentalno, to ne znači da se ono ne razvija, no to znači da se radi o nečem što je nadevolucijsko u konačnom smislu; to isto tako ne mora biti neiskustveno, no ono je nadiskustveno kako to shvaćaju stvorena bića. Vjerojatno najbolja ilustracija takvog paradoksa postoji u savršenstvu centralnog svemira: Teško se može reći da je takvo savršenstvo apsolutno--jedino na Raju, savršenstvo je istinski apsolutno u "materijaliziranom" smislu. Niti se tu radi o evolucijskoj tovrevini kakva postoji u sedam nadsvemira. Havona je savršena, premda nije nemijenjajuća u tom smislu da predstavlja svemir koji ne raste. Na njoj žive stvorena bića (žitelji Havone) koji niskad nisu bili istinski stvoreni, kako su oduvijek postojali. Havona tako pruža sliku nečeg što nije bilo posve konačno ili posve apsolutno. Dalje, Havona djeluje kao tampon-zona između Raja i konačnih tvorevima, što pruža dodatnu ilustraciju uloge transcendentalnog. No sama po sebi, Havona nije transcendentalna--ona je Havona.
Kako je Vrhovni povezan s konačnim, Ultimni se tako poistovjećuje s transcendentalnim. No premda je u ovom pogledu moguć usporediti Vrhovnog i Ultimnog, između njih vlada značajan stupanj razlike; ova različitost također zalazi u domenu kvlatite. Ultimni je nešto više nego nad-Vrhovni projiciran na transcendentalnoj razini. Ultimni je sve to i više od toga: Ultimni je pojava novih stvarnosti Božanstva, uvjetno ograničenje novih faza onog što je do tog časa bilo bezuvjetno.
Slijedeće stvarnosti pripadaju grupi stvarnosti koje su povezane s transcendentalnom razinom:

1. Prisutnost Božanstva u vidu Ultimnog.
2. Koncept glavnog svemira.
3. Arhitekti Glavnog Svemira.
4. Dva reda Rajskih organizatora sile.
5. Izvjesne izmjene potencijala prostora.
6. Izvjesne vrijednosti duha.
7. Izvjesna značenja uma.
8. Absonitna svojstva i stvarnost.
9. Svemoć, sveznanje i sveprisustnost.
10. Prostor
Svemir u kojem danas živite možete zamisliti kao nešto što postoji na konačnim, transcendentalnim i apsolutnim razinama. Ovo je kozmička scena na kojoj se odigrava beskrajna drama predstavai ličnosti i preobrazbi energije.

I sve su ove višestruke energije apsolutno ujedinjene zahvaljujući većem broju trojedinstava, funkcionalno ujedinjene zahvaljujući Arhitektima Glavnog Svemira i relativno ujedinjene zahvaljujući djelovanju Sedam Glavnih Duhova, podvrhovnih koordinatora božanstvenosti Sedmostrukog Boga.
Sedmostruki Bog predstavlja otkrivanje ličnosti i bozanstvnosti Oca Svih stvorenim bićima kako maksimalnog tako i podmaksimalnog statusa, no postoje i drugi sedmostruki odnosi Prvog Izvora i Centra koji se ne tiču ispoljenja božanske duhovne službe Boga koji je duh.

U vječnosti prošlosti, sile Apsoluta, duhovi Božanstava i ličnosti Bogova su se kretale u skladu s osobnom voljom samopostojeće osobne volje. U toku ovog kozmičkog doba, postali smo svjedocima veličanstvenih reakcija prostrane kozmičke panorame podapsolutnih ispoljenja bezgraničnih potencijala svim ovih stvarnosti. I sasvim je moguće da će se dalja diversifikacija izvorne stvarnosti Prvog Izvora i Centra nastaviti kretati prema vani, stoljeće za stoljećem, sve dalje i dalje, prodirući u udaljena i nezamisliva prostranstva apsolutne beskonačnosti.

[Predstavio Melkizedek od Nebadona.]

SVE čovjekove istinski religiozne reakcije nastaju pod utjecajem ranog djelovanja duha koji potiče obožavanje i pod kontrolom duha koji potiče mudrost. Uključenje čovjekove ličnosti u krug Svetog Duha Stvaralačkog Duha Svemira predstavlja čovjekovo prvo nadumno obdarenje; i mnogo prije bilo darivanja božanskih Sinova ili sveopćeg darivanja Ispravljača, ovaj utjecaj nastoji uvećati čovjekovo shvaćanje etike, religije i duhovnosti. Nakon darivanja Rajskih Sinova, oslobođeni Duh Istine uveliko doprinosi uvećanju čovjekove sposobnosti da spozna religiozne istine. S napretkom evolucije na izvjesnom naseljenom svijetu, Misaoni Ispravljači sve više učestvuju u razvoju viših oblika ljudskog religioznog uvida. Misaoni Ispravljač je kozmički prozor kroz koji konačno biće može vjerom uhvatiti tračak uvjerenja i božanstvenosti bezgraničnog Božanstva, Oca Svih.

Religiozne tendencije su prirođeno svojstvo ljudske rase; njihovo ispoljenje je univerzalno i one naizgled nastaju prirodnim putem; primitivne religije uvijek imaju evolucijski početak. Kako prirodno religiozno iskustvo sve više napreduje, periodična otkrivenja istine bilježe tok planetarne evolucije; bez ovih otkrivenja, prirodno religiozno iskustvo bi vrlo sporo napredovalo.
Na Urantiji trenutno postoje četiri vrste religije:

1. Prirodna ili evolucijska religija.
2. Nadprirodna religija ili otkrivenje.
3. Praktična ili suvremena religija koja predstavlja različite stupnjeve mješavine prirodnih i
nadprirodnih religija.

Filozofske religije koje su djelo čovjeka, teološke doktrine i religije koje su nastale kao rezultat filozofskog rasuđivanja.

1. FILOZOFIJA RELIGIJE

Jedinstvo religioznog iskustva među društvenim ili rasnim grupama proizlazi iz toga što je priroda Božjeg fragmenta koji živi u individualnom čovjeku u svima jednaka. Iz ovog božanstva koje u njemu živi, niče čovjekov nesebični interes za dobrobit drugih ljudi. Ali kako je ličnost jedinstvena--ni koja dva smrtnika nisu međusobno jednaka--neminovno je da ni koja dva ljudska bića neće na sličan način protumačiti vodstva i porive duha božanstvenosti koji živi u njihovim umovima. Grupa smrtnika može doživjeti duhovno jedinstvo, ali nikada neće postići filozofsku suglasnost. I činjenica da su teolozi dvadesetog stoljeća formulirali više od pet stotina različitih definicija religije potvrđuje ovu razliku u tumačenju religiozne misli i iskustva. U stvarnosti, svako ljudsko biće definira religiju izrazima svog iskustvenog tumačenja božanskih impulsa koji zrače od Božjeg duha koji u njima živi, i stoga takvo tumačenje mora biti jedinstveno i potpuno različito od religiozne filozofije svih drugih ljudskih bića.

Kad se jedan smrtnik u potpunosti slaže s religioznom filozofijom drugog smrtnika, to znači da su ova dva bića imala slično religiozno iskustvo u pogledu onoga na što se odnosi sličnost njihovog filozofskog religioznog tumačenja.

Dok je vaša religija stvar osobnog iskustva, od velike je važnosti da budete upoznati s velikim brojem drugih religioznih iskustava (različitim tumačenjima religije od strane drugih i drugačijih smrtnika), kako vaš religiozni život ne bi postao odveć egocentričan--ograničen, sebičan i nedruštven.

Racionalizam je u krivu kad drži da je religija prvo primitivno vjerovanje u nešto, a da tek zatim čovjek počinje težiti vrijednostima. Religija prije svega predstavlja traženje vrijednosti, a tek zatim slijedi formulacija sustava interpretativnih vjerovanja. Ljudima je mnogo lakše složiti se u pogledu religioznih vrijednosti--ciljeva--nego vjerovanja--tumačenja. I ovo objašnjava kako religija može postići suglasnost u pogledu vrijednosti i ciljeva unatoč zbunjujućoj činjenici da se istodobno pridržava ogromnog broja međusobno proturiječnih vjerovanja--religioznih načela. Ovdje također leži objašnjenje toga da izvjesna osoba može održati svoje religiozno iskustvo unatoč tome što je odustala od svojih starih religioznih vjerovanja ili što ih je zamijenila novima. Korijenite promjene religioznih vjerovanja ne uništavaju religiju. Teologija ne stvara religiju; religija je ta koja stvara teološku filozofiju.
To što su religiozni ljudi vjerovali u mnogo toga što se pokazalo netočnim ne znači da religiju treba odbaciti, jer religija počiva na opažanju vrijednosti i njenu valjanost može opravdati jedino vjera osobnog religioznog iskustva. Religija, stoga, počiva na čovjekovom iskustvu i religioznoj misli; teologija, filozofija religije, predstavlja čovjekov častan pokušaj da protumači to iskustvo. Takva interpretativna vjerovanja mogu biti točna ili netočna, ili oboje.
Čovjekova spoznaja opažanja duhovnih vrijednosti predstavlja nadkonceptualni doživljaj. Ne postoji riječ u bilo kojem ljudskom jeziku kojom se može označiti taj "osjet," "osjećaj," "intuicija" ili "doživljaj" koji smo u ovim poglavljima odlučili nazvati svjesnošću Boga. Božji duh koji živi u čovjeku nije ličan--Ispravljač je predličan--ali ovaj Osmatrač predstavlja vrijednost, luči aromu božanstvenosti, koja je lična u najvišem i beskonačnom smislu riječi. Da Bog nije u najmanju ruku ličan, on ne bi mogao biti svjestan, a da nije svjestan, on bi bio podljudski.

2. RELIGIJA I INDIVIDUALNI ČOVJEK

Religija djeluje u ljudskom umu i ostvaruje se u ljudskom iskustvu prije nego što se javi u ljudskoj svijesti. Prije nego doživi porod, djete postoji približno devet mjeseci. Ali "rođenje" religije nije iznenadno; prije se može reći da ono predstavlja postepenu pojavu. No unatoč tome, prije ili kasnije nastupi "dan rođenja." Vi nećete ući u nebesko kraljevstvo ako ne budete "nanovo rođeni"--rođeni Duhom. Mnoga duhovna rođenja su praćena s mnogo tjeskobe duha i značajnim psihološkim smetnjama, upravo kao što su mnogi fizički porođaji praćeni "porođajnim mukama" i drugim abnormalnim pojavama koje prate "porod." U drugim slučajevima, duhovna rođenja su prirodan i normalan rast koji se sastoji od opažanja vrhunskih vrijednosti i povišenja duhovnog iskustva, premda religiozni razvoj ne može nastupiti bez svjesnog napora i čvrstih individualnih odlučnosti. Religija nikad ne može biti pasivno iskustvo, negativan stav. Ono što se zove "rođenje religije" nije izravno povezano s takozvanim doživljajima obraćenja koji često prate religiozne epizode kasnijeg života i koji nastaju kao rezultat mentalnog sukoba, potiskivanja emocija i preokreta u temperamentu.

Ali osobe koje su roditelji tako podigli da su oduvijek bile svjesne da su djeca nebeskog Oca punog ljubavi ne bi trebale iskosa gledati na one ljude koji su mogli steći svijest o prijateljskom odnosu s Bogom jedino putem psihološke krize--emocionalnog preokreta.

Čovjekova moralna priroda, iz koje vrlo rano niče društvena svijest, predstavlja evolucijsko tlo koje je smješteno u ljudskom umu i u kojem se razvija klica religije otkrivenja. Prvi porivi djetetove moralne prirode se ne tiču spolnih pitanja, osjećaja krivnje ili osobnog ponosa, već prije impulsa koji potiču pravednost, fer ophođenje i ljubeznost--koji djete navode da pomogne svojim bližnjima. I ako takve rane pobude nađu odgovarajuću podršku, postupno se razvija religiozni život koji uglavnom nije opterećen sukobima, preokretima i krizama.

Svako ljudsko biće vrlo rano doživi nešto što nalikuje sukobu između impulsa koji potiče sebičnost i impulsa koji potiče altruizam, i mnogo puta čovjek može po prvi put doživjeti svjesnost Boga ako zatraži nadljudsku pomoć prilikom takvih moralnih sukoba.

Dječja psihologija je prirodno pozitivna, a ne negativna. Mnogi smrtnici su negativni jer su tako odgojeni. Tvrdnja da je djete pozitivno se odnosi na njegove moralne impulse, one umne snage čija pojava označava da je u um tog djeteta stigao Misaoni Ispravljač.

Ako nije izložen negativnom učenju i nakon što se javila religiozna svijest, um normalnog djeteta se kreće pozitivno, u smjeru moralne ispravnosti i društvene službe, a ne negativno, suprotno do grijeha i krivnje. Pri razvoju religioznog iskustva može se javiti sukob, premda to nije neminovno, ali ono što jeste neminovno su odluke, napor i djelovanje ljudske volje.

Kad god čovjek donosi moralnu odluku, on uvijek doživljava izvjesnu mjeru moralnog sukoba. I prvi takav sukob u djetinjem umu je sukob između egoističkog poriva i altruističkog impulsa. Misaoni Ispravljač uzima u obzir osobne vrijednosti egoističkog motiva, ali daje blagu prednost altruističkom impulsu, kako je on taj koji vodi ljudskoj sreći i radostima nebeskog kraljevstva.

Kad ljudsko biće koje je suočeno s porivom da bude sebično izabere da učini nešto što je nesebično, takva odluka predstavlja primitivno religiozno iskustvo. Ni jedna životinja ne može izabrati da donese takvu odluku; takva odluka je ljudska i religiozna. Ona podrazumijeva čovjekovu svjesnost Boga i ispoljava impuls koji vodi društvenoj službi, i na kojem počiva bratstvo ljudi. Kad um slobodnom voljom izabere ispravan moralni sud, takva odluka tvori religiozno iskustvo.
Ali prije nego se djete dovoljno razvije kako bi moglo steći moralnu sposobnost i biti u stanju izabrati altruističku službu, ono izgradi snažnu i ujedinjenu egoističku prirodu. I upravo iz ove činjenice proizlazi teorija o borbi između "više" i "niže" prirode, između "starog grešnika" i "nove prirode" blagosti. Vrlo rano u životu, normalno dijete počinje shvaćati da je "blaženije davati nego primati."

Čovjek često poistovjećuje poriv koji ga navodi da služi vlastitom interesu sa svojim egom--sobom. Nasuprot tome, on često poistovjećuje nagon koji potiče altruizam s nekim utjecajem izvan njega samoga--Bogom. I takav sud je zaista ispravan, jer sve takve žudnje koje ne potiču od ega vuku porijeklo iz vodstva Misaonog Ispravljača, a ovaj Ispravljač je fragment Boga. Ljudska svijest spoznaje impuls Osmatrača koji je duh kao altruistički poriv, obzirnost prema drugim ljudima. Ovo je rano i temeljno iskustvo djetinjeg uma. Kad djete ne postigne ujedinjenje ličnosti, altruistički poriv može postati tako prerazvijen da ozbiljno dođe u sukob s čovjekovom dobrobiti. Zavedena svijest može stvoriti neizmjeran sukob, brigu, patnju i beskrajan jad.

3. RELIGIJA I LJUDSKA RASA

Dok je vjerovanje u duhove, snove, te svakovrsna druga praznovjerja igralo značajnu ulogu u evolucijskom porijeklu primitivnih religija, nemojte previdjeti utjecaj klanskog ili plemenskog duha solidarnosti. Upravo takvi grupni odnosi su stvorili društvenu situaciju koja je predstavljala izazov borbi izmeu egoizma i altruizma, sukobu koji se javio u moralnoj prirodi ranog ljudskog uma. Unatoč vjerovanju u duhove, religija primitivnih Australijanaca je još uvijek usmjerena na klan. Vremenom, takvi religiozni koncepti se često personificiraju, prvo, u vidu životinja, a zatim, u vidu nadčovjeka ili Boga. Čak i takve inferiorne rase kao što su Afrički Bušmani, koji još uvijek nisu razvili čak ni totemička vjerovanja, spoznaju razliku između osobnog interesa i interesa grupe, primitivnu razliku između vrijednosti onog što je svjetovno i vrijednosti onog što je sveto. Ali religiozno iskustvo ne potiče od društvene grupe. Unatoč tome što su ovi rani primitivni utjecaji doprinjeli razvoju čovjekove rane religije, činjenica je da stvarni religiozni impuls vuče porijeklo iz istinskih duhovnih prisustava koja pobuđuju čovjekovu spremnost da bude nesebičan.

Primitivno vjerovanje u prirodna čuda i tajanstvene pojave, neličnu manu, predstavlja nagovještaj suvremenije religije. Ali prije ili kasnije, evolucijska religija zahtijeva da individualni čovjek podnese neku osobnu žrtvu radi dobrobiti svoje društvene grupe, da učini nešto što će druge ljude učiniti srećnijim i boljim. Na kraju, religiji je suđeno da postane služba Bogu i čovjeku.

Religija treba da promijeni čovjekovo okruženje, premda najveći dio suvremene religije to više nije u stanju postići. Suviše često, okruženje vlada religijom.

Imajte na umu da osnovno iskustvo religije svih doba počiva u onome što čovjek osjeća prema moralnim vrijednostima i društvenim značenjima, a ne u onome što on misli u vezi teoloških dogmi ili filozofskih teorija. Povoljna stvar u razvoju religije je postavka koncepta morala na mjesto magije.

U svome razvoju, čovjek je prošao kroz praznovjerja mane, magije, obožavanja prirode, straha od duhova i obožavanja životinja, do različitih ceremonija koje su označavale da je individualni čovjek odustao od svog religioznog stava i prihvatio grupne reakcije klana. Zatim, ove ceremonije su sabrane i kristalizirane u vidu plemenskih vjerovanja, i konačno, ovi strahovi i vjere su postali personificirani kao bogovi. Ali kroz svu ovu evoluciju religije, moralni element je uvijek bio donekle prisutan. Uvijek se mogao osjeteti impuls Boga koji živi u čovjeku. I ovi snažni utjecaji--jedan ljudski a drugi božanski--su omogućili da religija preživi kroz nestalnosti mnogih stoljeća, unatoč tome što su joj tisuće razornih tendencija i neprijateljskih proturiječnosti tako često prijetile uništenjem.

4. DUHOVNO ZAJEDNIŠTVO

1. Značajna razlika između društvene prilike i religioznog skupa je to što je, u suprotnosti sa svjetovnim, religiozni skup prožet atmosferom duhovnog zajedništva. Na ovaj način, ljudska grupa stvara osjećaj prijateljske zajednice s Bogom, što predstavlja početak grupnog obožavanja. Zajednički obrok je bio najraniji društveni oblik duhovnog zajedništva, te su tako rane religije zahtijevale da učesnici podijele dio ceremonijalne žrtve. Čak je i kršćanska pričest zadržala ovaj oblik duhovnog zajedništva. Atmosfera duhovnog zajedništva pruža osvježenje i utješno primirje uoči sukoba između ega, koji štiti vlastite interese, i altruističkog poriva Osmatrača koji živi u čovjeku. I ovo predstavlja uvod u istinsko obožavanje--to što ljudi osjećaju Božje prisustvo--a iz ovog osjećaja prisustva Boga niče bratstvo ljudi.

Kad bi primitivni čovjek osjetio da je njegovo duhovno zajedništvo s Bogom prekinuto, pribjegao bi raznim oblicima prinošenja žrtavi kako bi postigao izmirenje, obnovio ovaj prijateljski odnos. Čovjekova žudnja za ispravnošću vodi spoznaji istine, a istina uvećava ideale, što religioznim ljudima stvara novi problem, jer naši ideali obično rastu geometrijski, dok se naša sposobnost da živimo prema njima uvećava jedino aritmetički.

Osjećaj krivnje (ne svijest da je čovjek počinio grijeh) proizlazi bilo iz prekinutog duhovnog zajedništva ili iz unižavanja čovjekovih moralnih ideala. Izlaz iz takve teškoće se može naći jedino u spoznaji da čovjekovi najviši moralni ideali ne moraju biti jednaki Božjoj volji. Čovjek se ne može nadati da će živjeti u skladu sa svojim najvišim idealima, ali on može ostati vjeran svome cilju--on može tragati za Bogom i postajati mu sve više nalik.

Isus je odagnao sve ceremonije žrtvovanja i izmirenja. On je uništio osnovu na kojoj je počivao ovaj umišljeni osjećaj krivnje i izoliranosti u kozmosu time što je proglasio da je čovjek djete Boga; odnos između stvorenog bića i Stvoritelja počiva na odnosu između djeteta i roditelja. Svim svojim smrtnim sinovima i kćerima, Bog postaje Otac pun ljubavi. Sve ceremonije koje nisu doličan dio takvog intimnog obiteljskog odnosa su zauvijek poništene.

Bog otac se odnosi prema čovjeku, svome djetetu, ne u skladu s aktualnom vrlinom ili vrijednošću tog djeteta, već u skladu s njegovim motivom--u skladu s ciljem i namjerom koji vode to stvoreno biće. Ovaj odnos predstavlja vezu između roditelja i djeteta i motiviran je božanskom ljubavlju.

5. PORIJEKLO IDEALA

Osjećaj društvene dužnosti i moralne obaveze potiče iz ranog evolucijskog uma i najvećim dijelom niče iz emocionalnog straha. Pozitivniji poriv koji vodi društvenoj službi i altruističkom idealizmu niče iz impulsa koji je rezultat neposrednog djelovanja božanskog duha koji živi u ljudskom umu.
Ideja-ideal da čovjek treba činiti dobro drugima--njegov impuls da uskrati nešto svome egu radi nečeg što će biti u korist njegovog susjeda--je isprva vrlo ograničen. Primitivni čovjek smatra susjedima jedino one koji su mu vrlo bliski, one koji se prema njemu ophode susjedski; kako religiozna civilizacija sve više napreduje, pojam susjeda se proširuje kako bi obuhvatio klan, pleme i naciju. Isus je proširio ovaj pojam na cijelo čovječanstvo, rekavši da trebamo voljeli čak i naše neprijatelje. I unutar svakog normalnog ljudskog bića postoji nešto što potvrđuje da je ovo učenje moralno--ispravno. ‚ak i oni koji se najmanje pridržavaju ovog ideala, priznaju da je on u teoriji ispravan.
Svi ljudi prepoznaju moralnost ovog univerzalnog ljudskog poriva koji potiče nesebičnost i altruizam. Humanista pripisuje njegovo porijeklo prirodnom djelovanju materijalnog uma; religiozni čovjek je više u pravu kad prepoznaje da istinski nesebičan poriv ljudskog uma predstavlja reakciju na unutarnja duhovna vodstva Misaonog Ispravljača.

Ali čovjekovo tumačenje ovih ranih sukoba između volje ega i volje koja nije volja bitka nije uvijek pouzdano. Jedino ličnost koja je prilično dobro ujedinjena može riješiti mnogolike sporove između žudnji ega i javljajuće društvene svijesti. Čovjek ima ista prava kao i njegovi susjedi. Ni čovjek niti njegovi susjedi nemaju isključivo pravo na čovjekovu pažnju i službu. Najraniji oblik ljudskih osjećaja krivnje potiče iz čovjekovog neuspjeha da riješi ovaj problem.

Čovjek može doživjeti sreću jedino kad se žudnje njegovog ega koordiniraju i izmire s žudnjama altruističkog poriva višeg bitka (božanskog duha) uz pomoć ujedinjene volje integrirajuće ličnosti koja nad njima ima kontrolu. Um evolucijskog čovjeka je uvijek suočen s kompliciranim problemom, potrebom da razriješi sukob između prirodnog širenja emocionalnih impulsa i moralnog rasta nesebičnih poriva koji počivaju na duhovnom uvidu--istinskom religioznom razmišljanju.

Čovjekovo nastojanje da pruži jednako dobro samom sebi i najvećem broju drugih ljudi predstvalja problem koji ponekad nije moguće zadovoljavajuće riješiti u okviru vremena i prostora. U vječnom životu, takve proturiječnosti će biti izglađene, ali njih nije moguće riješiti za jednog kratkog života na zemlji. Isus je opisao ovaj paradoks slijedećim riječima, "Tko želi da sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko radi kraljevstva izgubi svoj život, naći će ga."

Čovjekovo teženje idealima--njegovo nastojanje da bude poput Boga--je nešto čime se čovjek bavi prije kao i nakon smrti. Život poslije smrti se u biti ne razlikuje od smrtničke egzistencije. Svo što učinimo u ovom životu, a što je dobro, neposredno doprinosi uzvišenju budućeg života. Stvarna religija ne potiče moralnu i duhovnu lijenost time što daje povoda praznoj nadi da će čovjek primiti vrline plemenitog karaktera po prolasku kroz portale prirodne smrti. Istinska religija ne umanjuje čovjekove napore k napredku u toku smrtničkog života koji je čovjeku dat u najam. Sve što je stečeno za smrtničkog života neposredno doprinosi obogaćenju prvih stadija besmrtnog iskustva preživljavanja.

Učenje da su svi altruistički impulsi nastali jedino kao rezultat čovjekovog prirodnog instinkta da odustane od individualnog života kako bi živio u grupi, uništavaju čovjekov idealizam. S druge strane, saznanje da ovi viši porivi čovjekove duše zrače iz duhovnih sila koje žive u njegovom umu, daje čovjeku snagu i plemenitost.

Istinska spoznaja da u njemu živi i stremi nešto što je vječno i božansko, podiže čovjeka izvan i iznad njega samoga. I zbilja je istina da živa vjera u to da naši ideali potiču iz nadljudskih izvora opravdava naše vjerovanje da smo Božji sinovi i čini stvarnim naša altruistička uvjerenja, osjećanja bratstva ljudi.

U svojoj duhovnoj domeni, čovjek uistinu ima slobodnu volju. Smrtni čovjek nije bespomoćni rob krute vladavine svemoćnog Boga, niti je žrtva beznadežnog fatalizma mehanističkog determinizma svemira. Čovjek je stvarno dizajner i graditelj svoje vječne sudbine.

Ali pritisak neće čovjeka bilo spasiti ili oplemeniti. Duhovni rast niče iz unutrašnjosti evoluirajuće duše. Pritisak može izobličiti ličnost, ali on nikada ne potiče rast. Čak i obrazovni pritisak pomaže jedino u negativnom smislu, time što eventualno spriječava katastrofalna iskustva. Najveći duhovni rast se dešava tamo gdje su svi spoljašnji pritisci minimalni. "Gdje je Božji duh, tu je sloboda." ‚ovjek se najbolje razvija tamo gdje vlada najmanji pritisak doma, zajednice, religiozne ustanove ili države. Ovo se, međutim, ne smije protumačiti kao tvrdnja da u naprednom društvu ne trebaju postojati dom, država, ili društvene i religiozne ustanove.

Kad se pripadnik religiozne društvene grupe povinuje zahtijevima takve grupe, potrebno ga je ohrabriti da uživa religioznu slobodu punog izražaja svog osobnog tumačenja istina religioznog vjerovanja i činjenica religioznog iskustva. Sigurnost religiozne grupe ovisi o duhovnom jedinstvu, a ne o teološkoj suglasnosti. Pripadnici religiozne grupe trebaju imati slobodu razmišljanja, koja nije isto što i "slobodoumlje." Velika nada leži u bilo kojoj religioznoj ustanovi koja obožava živog Boga, potvrđuje učenje o bratstvu ljudi i ima hrabrosti da oslobodi svoje pripadnike od svakog pritiska da prihvate teološka načela.

6. FILOZOFSKA KOORDINACIJA

Teologija predstavlja proučavanje djela i reakcija ljudskog duha; ona nikada ne može postati znanost jer u pogledu svog osobnog izražaja uvijek mora biti više-manje povezana s psihologijom, dok u pogledu sistematskog prikaza mora biti povezana s filozofijom. Vi se bavite teologijom kad proučavate svoju osobnu religiju; kad proučavate religiju drugog čovjeka, bavite se psihologijom.
Kad čovjek pristupi proučavanju i ispitivanju svog svemira izvana, on stvara različite fizičke znanosti; kad pristupi proučavanju sebe i svemira iznutra, on stvara teologiju i metafiziku. Umjetnost filozofije, koja se javila u kasnijem periodu, je nastala kao rezultat nastojanja da se usklade mnoga proturiječja čija pojava je isprva bila neminovna, s obzirom na to da su saznanja i učenja ovih dvaju prilaza svemiru stvari i bića dijametralno suprotna.

Religija se odnosi na duhovno gledište, svijest da je ljudsko iskustvo unutarnje. Njegova duhovna priroda čovjeku pruža priliku da okrene vanjsku stranu kozmosa unutra. Stoga je istina da, kad se cijela tvorevina posmatra isključivo iz unutrašnjosti iskustva ličnosti, čini se da je u svojoj prirodi duhovna.

Kad čovjek istražuje svemir analitički i uz pomoć materijalnih obdarenja svojih fizičkih osjetila i umne percepcije koja je s njima povezana, kozmos djeluje mehanički i energetsko-materijalan. Takva vještina proučavanja stvarnosti se sastoji u okretanju unutarnje strane kozmosa van.

Logičan i dosljedan filozofski koncept svemira se ne može izgraditi bilo na pretpostavkama materijalizma ili spiritizma, kako oba ova sistema razmišljanja, kad se primjene univerzalno, moraju vidjeti izobličenu sliku svemira: materijalizam, zbog toga što čini kontakt sa svemirom okrečući njegovu unutrašnjost van, a spiritizam zbog toga što spoznaje prirodu svemira okrečući njegovu vanjštinu unutra. Stoga, bilo znanost ili religija, same za sebe i ponaosob, se ne mogu nadati da će steći prikladno razumijevanje univerzalnih istina i odnosa ne budu li vođene ljudskom filozofijom i prosvjetljene božanskim otkrivenjem.
Kako bi postigao izražaj i samoostvarenje, čovjekov unutarnji duh uvijek mora ovisiti o umnom mehanizmu i vještini. Isto tako, čovjekov spoljašnji doživljaj materijalne stvarnosti mora počivati na umnoj svijesti ličnosti doživljavatelja. Stoga, duhovno i materijalno, unutarnje i vanjsko, predstavljaju ljudska iskustva koja su uvijek usklađena s umnom djelatnošću i koja su, kad se radi o njihovoj spoznaji u čovjekovoj svijesti, uslovljena djelovanjem uma. Čovjek doživljava tvar u svome umu; on doživljava duhovnu stvarnost u svojoj duši, ali ove stvarnosti postaje svijestan u svome umu. Intelekt je taj koji usklađuje i neprestano uvjetuje i oblikuje ukupnu sumu smrtničkog iskustva. I čovjekova spoznaja energetskih stvari i duhovnih vrijednosti ovisi o načinu na koji su iste protumačene od strane umnog medija ljudske svijesti.

Teškoća na koju nailazite pri pokušaju skladnijeg koordiniranja znanosti i religije leži u tome da vam posve nedostaje posrednički domen morontija svijeta stvari i bića. Lokalni svemir se sastoji od tri stupnja, ili stadija, ispoljenja stvarnosti: tvari, morontije i duha. Kad se stvari posmatraju s morontijalnog stanovišta, nestaje razlika između otkrića fizičkih znanosti i djelovanja duha religije. Razum je vještina kojom znanost postiže razumijevanje; vjera je vještina kojom religija postiže uvid; mota je vještina morontijalne razine. Mota je nadmaterijalna profinjenost opažanja stvarnosti koja počinje nadomiještati nepotpuni rast, a sastoji se od znanja-razuma, dok njena bit počiva u vjeri-uvidu. Mota je nadfilozofsko pomirenje divergentnog poimanja stvarnosti koje ne mogu postići materijalne ličnosti; ona djelomično počiva na tome što čovjek prolazi kroz smrt i shvaća da je preživio materijalni život u ljudskom obličju. Ali čak i mnogi smrtnici prepoznaju potrebu za metodom koji će izmiriti uzajamno djelovanje između domena znanosti i domena religije među kojima vlada široki raskol; metafizika je rezultat čovjekovog uzaludnog nastojanja da premosti ovaj općepriznati jaz. Ali ljudska metafizika je donijela više zbrke nego prosvjetljenja. Metafizika predstavlja čovjekov dobronamjerni ali jalovi pokušaj da nadoknadi to što ne posjeduje motu morontije.

Metafizika je doživjela neuspjeh; motu čovjek ne može shvatiti. Otkrivenje je jedina vještina koja materijalnom svijetu pruža nadoknadu za nedostatak mota profinjenosti opažanja istine. Otkrivenje autoritativno razjašnjava zbrku koja je nastala kao rezultat metafizičkog rasuđivanja na evolucijskom svijetu.

Znanost predstavlja čovjekovo nastojanje da izuči svoje fizičko okruženje, energetsko-materijalni svijet; religija je čovjekovo iskustvo, njegov doživljaj s kozmosom vrijednosti duha; filozofija se razvila kao rezultat nastojanja čovjekovog uma da organizira i uzajamno uskladi otkrića ova dva uveliko različita koncepta, te da izgradi razuman i ujedinjen stav prema kozmosu. Kad se razjasni otkrivenjem, filozofija djeluje dosta prihvatljivo s obzirom na to da čovjek ne posjeduje motu i da je metafizika--zamjena za motu koja je plod čovjekovog rasuđivanja--doživjela neuspjeh.
Rani čovjek nije spoznavao razliku između razine energije i razine duha. Ljubičasta rasa i njeni Anditski nasljednici su bili prvi koji su pokušali razdvojiti ono što se povinovalo matematičkim zakonima od onog što se povinovalo volji. Vremenom, civilizirani čovjek je sve više slijedio stope najranijih Grka i Sumerana koji su spoznali razliku između živog i neživog. I kako civilizacija bude napredovala, filozofija će morati premostiti rastuće raskole između koncepta duha i koncepta energije. Ali u vremenu prostora, ove divergencije su ujedinjene u Vrhovnom.
Znanost uvijek mora počivati na razumu, premda imaginacija i nagađanje doprinose proširenju njenih granica. Religija će uvijek ovisiti o vjeri, dok razum uravnotežava religiju i vješto joj služi. Obmanjujuća tumačenja pojava oba svijeta, i prirodnog i duhovnog, koja se često greškom smatraju znanostima i religijama, su uvijek postojala i uvijek će postojati.

Iz svog nepotpunog shvaćanja znanosti, slabog poznavanja religije i izjalovljenih metafizička objašnjenja, čovjek nastoji izgraditi svoje filozofske definicije. I suvremeni čovjek bi zbilja uspio izgraditi vrijednu i primamljivu filozofiju o sebi i svome svemiru da nije zbrke koju je uvela ova značajna i neizostavna metafizička spona između svijeta tvari i svijeta duha, da metafizika nije doživjela neuspjeh pri nastojanju da premosti morontija raskol između fizičkog i duhovnog. Smrtni čovjek ne posjeduje koncept morontija uma i materijala; i otkrivenje je jedina vještina kojom se može nadoknaditi ovaj konceptualni deficit, a konceptualni podaci su prijeko potrebni kako bi čovjek mogao izgraditi logičnu filozofiju svemira i postići zadovoljavajuće razumijevanje svog sigurnog i postojanog položaja u tom svemiru. Otkrivenje je jedina nada koja će evolucijskom čovjeku omogućiti da premosti taj morontija raskol. Bez pomoći mote, vjera i rasuđivanje ne mogu zamisliti i izgraditi logičan svemir. Bez uvida koji daje mota, smrtni čovjek ne može opaziti dobrotu, ljubav i istinu u pojavama materijalnog svijeta.
Kad čovjekova filozofija snažno naginje prema svijetu materije, ona postaje racionalistična ili naturalistična. Kad filozofija naginje duhovnoj razini, ona postaje idealistična ili čak mistična. U onom žalosnom slučaju gdje filozofija naginje metafizici, ona nepogrešivo postaje skeptična, zbrkana. U prošlim dobima, najveći dio čovjekovog znanja i intelektualnih vrjednovanja je spadao u kategoriju jednog od ova tri perceptivna izobličenja. Filozofija se ne smije usuditi da projicira svoja tumačenja stvarnosti u skladu s linearnim principom logike; ona uvijek mora računati na eliptičku simetriju stvarnosti i na bitnu zakrivljenost predodžbi svih odnosa.

Najviša filozofija koju čovjek može postići mora logično počivati na rasuđivanju znanosti, vjeri religije i uvidu u istinu koji čovjeku pruža otkrivenje. Ovim ujedinjenjem, čovjek donekle može nadoknaditi to što nije u stanju izgraditi prikladnu metafiziku i što ne može shvatiti motu morontije.


7. ZNANOST I RELIGIJA

Znanost počiva na rasuđivanju, religija na vjeri. Premda nije zasnovana na razumu, vjera je razumna; premda ne ovisi o logici, zdrava logika je svejedno potiče. ‚ak ni idealna filozofija neće biti u stanju potkrijepiti vjeru; pored znanosti, vjera zapravo predstavlja sam izvor takve filozofije. Jedino otkrivenje može pouzdano voditi vjeru koja predstavlja čovjekov religiozni uvid, dok jedino osobno smrtničko iskustvo s duhovnim Ispravljačem, prisustvom Boga koji je duh, može uzvisiti vjeru.

Istinsko spasenje je vještina kojom, uz božansku pomoć, smrtnički um evoluira od poistovjećenja s materijom, kroz razine morontija veze, do višeg kozmičkog statusa usklađenja s duhom. I kao što u zemaljskoj evoluciji materijalni intuitivni instikt prethodi pojavi znanja koje je plod rasuđivanja, tako i ispoljenje duhovnog intuitivnog uvida najavljuje kasniju pojavu morontija rasuđivanja i iskustva, te rasuđivanja i iskustva duha u uzvišenom programu nebeske evolucije, pretvara privremeno-zemaljske ljudske potencijale u aktualnost i božanstvenost vječnog čovjeka, Rajskog finaliste.

Ali kako, vođen žudnjom da doživi Boga, čovjek u usponu bude ponirao u sebe samoga i stremio prema Raju, on će isto tako stremiti prema vani i prema svemiru, kako bi stekao energetsko razumijevanje materijalnog kozmosa. Napredovanje znanosti nije ograničeno na čovjekov zemaljski život; dok se bude uspinjao svemirom i nadsvemirom, čovjek će uveliko proučavati prevođenje energije i metamorfoze materije. Bog je duh, ali Božanstvo je jedinstvo, i jedinstvo Božanstva ne obuhvaća samo duhovne vrijednosti Oca Svih i Vječnog Sina, već je također upoznato s energetskim činjenicama Univerzalnog Kontrolera i Rajskog Otoka; ove dvije faze univerzalne stvarnosti su savršeno usklađene u umnim odnosima Združenog Činitelja, dok su na finitnoj razini ujedinjene u javljajućem Božanstvu Vrhovnog Bića.

Jedinstvo znanstvenog stava i religioznog uvida koje se može postići putem iskustvene filozofije predstavlja dio iskustva čovjekovog dugog uspona prema Raju. Matematičke aproksimacije i pouzdanosti uvida će uvijek zahtijevati usklađujuće djelovanje umne logike na svim razinama iskustva, izuzev kad se radi o najvišem postgnuću Vrhovnoga.

Ali logika nikad neće uspjeti uskladiti otkrića znanosti s uvidima religije ako istina ne bude dominirala i znanstvenim i religioznim aspektima ličnosti i ako oni ne budu najiskrenije voljni slijediti ovu istinu ma gdje pošla, bez obzira na prirodu njenih zaključaka.

Logika je vještina filozofije, njen metod izražavanja. U okviru domena istinske znanosti, rasuđivanje je uvijek podložno utjecaju istinske logike; u okviru domena istinske religije, posmatrana s unutrašnjeg stanovišta, vjera je uvijek logična, unatoč tome što se takva vjera može činiti neosnovanom ako se posmatra sa stanovišta znanstenog prilaza koji je gleda svana. Kad se unutrašnjost posmatra s vana, svemir može djelovati materijalan; kad se njegova vanjština posmatra iznutra, isti taj svemir može izgledati posve duhovan. Rasuđivanje niče iz materijalne svijesti a vjera iz duhovne svijesti, ali ako između njih bude posredovala filozofija koja u najboljem slučaju može biti potkrijepljena otkrivenjem, logika će biti u stanju potvrditi i unutarnji i vanjski pogled, te tako postići ravnotežu između znanosti i religije. Stoga, ako i znanost i religija budu održavale kontakt s logikom filozofije, one će biti uzajamno sve obzirnije i snošljivije, sve manje skeptične.
To što je potrebno i znanosti i religiji, disciplinama koje prolaze procesom rasta i razvoja, je viša svijest o nepotpunosti evolucijskog statusa. Učitelji znanosti, kao i učitelji religije, su često suviše samouvjereni i dogmatični. Jedino što i znanost i religija mogu učiniti jeste da posmatraju svoje vlastite činjenice samokritički. Istog trenutka kad se udalje od činjenica, razum ih bilo izdaje ili smjesta ispoljava nazadnu tendenciju da se povuče u zakrilje lažne logike.
Istina--koja predstavlja razumijevanje kozmičkih odnosa, svemirskih činjenica i duhovnih vrijednosti--se najbolje može spoznati uz pomoć službe Duha Istine, a otkrivenje nudi najbolju kritiku istine. Ali otkrivenje ne vuče korijenje bilo iz znanosti ili iz religije; njegova uloga se sastoji u tome što koordinira i znanost i religiju s istinom stvarnosti. U svakom slučaju, ako smrtni čovjek nema otkrivenja ili ako ga nije u stanju shvatiti, on mora pribjeći svojoj izjalovljenoj metafizici, koja predstavlja jedinu ljudsku zamjenu za otkrivenje istine ili motu morontija ličnosti.
Znanost materijalnog svijeta čovjeku pruža mogućnost da kontolira, a u izvjesnoj mjeri čak i dominira, svoje fizičko okruženje. Religija duhovnog iskustva predstavlja izvor prijateljskog nagona koji objašnjava kako ljudi uspijevaju živjeti zajedno unatoč složenosti civilizacije znanstvenog doba. Metafizika, a posebno otkrivenje, nudi zajedničko tlo na kojem se mogu sresti otkrića znanosti s otkrićima religije, te omogućuje čovjekovo nastojanje da logički uskladi ova dva zasebna ali neovisna domena misli i na taj način stvori uravnoteženu filozofiju znanstvene stabilnosti i religioznog uvjerenja.

U smrtničkom stadiju, ništa ne može biti apsolutno dokazano; i znanost i religija su zasnovane na pretpostavkama. Na morontija razini, i znanstvene i religiozne postavke se mogu djelomično dokazati uz pomoć logike mote. Na duhovnoj razini najvišeg stadija, kako biće istinski doživljava stvarnost i stiče iskustvo pri svom odnosu sa stvarnošću, postupno iščezava potreba za ključnim dokazom; ali čak i tu postoji mnogo toga što leži izvan finitnoga i što ostaje nedokazano.
Sve podjele ljudske misli počivaju na izvjesnim pretpostavkama koje su prihvaćene, premda bez dokaza, od strane čovjekove sposobnosti opažanja stvarnosti, moći koja predstavlja bitno obdarenje ljudskog uma. Znanost započinje svoju hvalisavu karijeru rasuđivanja time što podrazumijeva stvarnost triju stvari: materije, kretanja i života. Religija polazi od pretpostavke valjanosti triju stvari: uma, duha i svemira--Vrhovnog Bića.
Znanost postaje domen matematičke misli, energije i materijala vremena i prostora. Religija se bavi ne samo finitnim i privremeno-zemaljskim duhom, već i duhom vječnosti i vrhovnosti. Jedino pomoću dugog iskustva u moti, ove dvije krajnosti kozmičke percepcije mogu rezultirati analognim tumačenjima izvora, djelovanja, odnosa, stvarnosti i sudbina. Najviše usklađenje divergencije između energije i duha se može postići uključenjem u krug Sedam Glavnih Duhova; prvo ujedinjenje ove divergencije počiva u Božanstvu Vrhovnoga; njegova finalnost počiva u beskonačnosti Prvog Izvora i Centra, JA JESAM.

Prosudba je čin kojim čovjek prepoznaje zaključke svijesti u pogledu iskustva u fizičkom svijetu energije i materije i s istim. Vjera je čin opažanja valjanosti duhovne svijesti--nešto što ne posjeduje ni koji drugi smrtnički dokaz. Logika je sintetizirano napredovanje jedinstva vjere i razuma koje teži za istinom, i ona počiva na bitnim umnim obdarenjima smrtnih bića, unutarnjem opažanju stvari, značenja i vrijednosti.

Postoji stvaran dokaz duhovne stvarnosti prisustva Misaonog Ispravljača, ali valjanost ovog prisustva nije moguće dokazati vanjskom svijetu, već jedino osobi koja je doživjela Boga koji u njoj živi. ‚ovjekova svijest da u njemu živi Ispravljač počiva na intelektualnoj spoznaji istine, nadumnoj spoznaji dobrote i tome što on posjeduje ličnost koja je motivirana ljubavlju. Znanost otkriva materijalni svijet, religija ga vrijednuje, dok filozofija nastoji protumačiti njegova značenja, istodobno koordinirajući znanstveno materijalno stanovište s religioznim duhovnim konceptom. Ali povijest je domen u kojem se znanost i religija nikad ne neće u cjelosti suglasiti.

8. FILOZOFIJA I RELIGIJA

Premda i znanost i filozofija mogu pretpostaviti vjerojatnost postojanja Boga na osnovu razuma ili logike, jedino osobno religiozno iskustvo čovjeka koji je vođen duhom može potvrditi sigurnost takvog vrhunskog i osobnog Božanstva. Pomoću vještine takvog utjelovljenja žive istine, filozofska hipoteza vjerojatnosti Boga postaje religiozna stvarnost.
Zbrka u vezi doživljaja sigurnosti u postojanje Boga niče iz različitosti tumačenja i odnosa ovog iskustva od strane raličitih osoba i od strane različitih ljudskih rasa. Doživljaj Boga može biti u cjelosti valjan, ali rasprave o Bogu, koje su intelektulane i filozofske, se međusobno razmimoilaze i često znaju biti zbunjujuće i prijvarne.

Dobar i plemenit čovjek može biti najiskrenije zaljubljen u svoju ženu, ali ne biti u stanju da položi pismeni ispit u vezi psihologije bračne ljubavi. Drugi čovjek, koji može osjećati tek vrlo malo ljubavi prema svojoj ženi, može vrlo uspješno položiti ovaj ispit. To što čovjek koji voli izvjesnu osobu nema uvida u njenu narav, ni u najmanjoj mjeri ne opovrgava stvarnost ili iskrenost njegove ljubavi.

Ako istinski volite Boga--ako ga vjerom poznajete i volite--nemojte dozvoliti da stvarnost takvog iskustva bude i na koji način umanjena ili pometena radi bilo skeptičnih insinuacija znanosti, cjepidlačenja logike, postavki filozofije ili vještih izjava dobronamjernih duša koje nastoje stvoriti religiju koja u sebi nema Boga.

Nesigurnost skeptičnog materijaliste ne smije pomesti pouzdanost religioznog čovjeka koji zna Boga; prije, duboka vjera i nepokolebljiva sigurnost iskustvenog vjernika bi trebali biti čvrst izazov nesigurnosti nevjernika.


Kako bi bila od najveće koristi i znanosti i religiji, filozofija bi trebala izbjegavati i materijalističku krajnost i panteističku krajnost. Jedino filozofija koja prepoznaje stvarnost ličnosti --održanje trajnosti unatoč promjene--može čovjeku pružiti moralnu vrijednost, može služiti kao veza između teorija materijalne znanosti i duhovne religije. Otkrivenje je nadoknada krhkosti evoluirajuće filozofije.

9. BIT RELIGIJE

Teologija se bavi intelektualnom sadržinom religije, metafizika (otkrivenje) s njenim filozofskim aspektima. Religiozno iskustvo je duhovna sadržina religije. Unatoč mističkih hirova i psiholoških iluzija intelektualne sadržine religije, pogrešnih matafizičkih pretpostavki i samoobmanjivih vještina, političkih izobličenja i društveno-ekonomskih izopačenosti filozofske sadržine religije, duhovno iskustvo osobne religije je i dalje istinsko i valjano.

Religija uključuje osjećaje, djela i življenje, a ne samo razmišljanje. Razmišljanje je bliže povezano s materijalnim životom i uglavnom, premda ne sasvim, bi se trebalo nalaziti pod dominacijom činjenica i rasuđivanja znanosti te, u pogledu nematerijalnih teženja prema domenu duha, pod dominacijom istine. Bez obzira na to kako iluzorna ili pogrešna bila čovjekova teologija, njegova religija može biti u cjelosti istinska i večno istinita.
U svom izvornom obliku, Budizam predstavlja jednu od najboljih religija koje su se javile u toku evolucijske povijesti Urantije, koja u sebi nema Boga, premda, kako se razvijala, ova vjera ona nije ostala bezbožna. Religija koja nema vjere predstavlja kontradikciju; religija koja nema Boga predstavlja filozofsku nedosljednost i intelektualnu apsurdnost.

Magično i mitološko porijeklo prirodne religije ne opovrgava stvarnost i istinu suvremenijih religija otkrivenja i cjelovitog evanđelja spasenja Isusove religije. Isusov život i učenja su konačno uklnila iz religije magične predrasude, mitološke iluzije i okove tradicionalnog dogmatizma. Ali ova rana magija i mitologija su vrlo djelotvorno pripremile put suvremenijoj i nadmoćnoj religiji tako što su prepostavile postojanje i stvarnost nadmaterijalnih vrijednosti i bića.

Premda religiozno iskustvo predstavlja posve subjektivnu duhovnu pojavu, takvo iskustvo podrazumijeva živ i pozitivan stav vjere prema najvišim domenima objektivne stvarnosti svemira. Ideal religiozne filozofije je stvar takve vjere-pouzdanja koje može navesti čovjeka da se bezuvjetno pouzda u apsolutnu ljubav beskonačnog Oca svemira nad svemirima. Takvo istinsko religiozno iskustvo daleko nadilazi filozofska objektiviranja idealističke žudnje; ono zapravo uzima spasenje kao nešto što mu je već dato i bavi se jedino nastojanjem da spozna i izvrši volju Rajskog Oca. Oznake takve religije su: vjera u vrhovno Božanstvo, nada u večni život i ljubav, osobito ljubav prema čovjekovim bližnjima.

Kad teologija savlada religiju, religija umire; ona više nije život i postaje doktrina. Uloga teologije počiva u tome što ona treba olakšati samosvijest osobnog duhovnog iskustva. Teologija predstavlja religiozno nastojanje da se definiraju, pojasne, protumače i odbrane iskustvene tvrdnje religije koju, na kraju krajeva, može opunovažiti jedino živa vjera. U najvišoj kozmičkoj filozofiji mudrost, kao i razum, stupa u savez s vjerom. Razum, mudrost i vjera su čovjekova najviša ljudska dostignuća. Razum čovjeka upoznaje sa svijetom činjenica, stvari; mudrost ga upoznaje sa svijetom istine, odnosa; vjera ga uvodi u svijet božanstvenosti, duhovnog iskustva.

Vjera najspremnije vodi razum onoliko daleko koliko razum može poći, a zatim nastavlja s mudrošću dok ne dostigne najdalje filozofske granice; zatim, ona se usuđuje upustiti se u bezgranično i beskrajno putovanje svemirom u pratnji ISTINE, nje same.

Znanost (znanje) počiva na usađenoj pretpostavci (koja je rezultat djelovanja duha koji pomaže umu) da je razum valjan, da je moguće razumjeti svemir. Filozofija (koordinirano shvaćanje) počiva na usađenoj pretpostavci (koja je rezultat djelovanja duha koji potiče mudrost) da je mudrost valjana, da je moguće koordinirati materijalni svemir s duhovnim svemirom. Religija (istina osobnog duhovnog iskustva) počiva na usađenoj pretpostavci (koja je djelo Misaonog Ispravljača) da je vjera valjana, da čovjek može spoznati i postići Boga.

Puna spoznaja stvarnosti smrtničkog života se sastoji od čovjekove sve veće spremnosti da vjeruje ovim pretpostavkama razuma, mudrosti i vjere. Takav život je motiviran istinom i dominiram ljubavlju; i ovo su ideali objektivne kozmičke stvarnosti čije postojanje ne može biti materijalno dokazano.

Nakon što razum spozna razliku između ispravnog i pogrešnog, on ispoljava mudrost; kad mudrost izabere između ispravnog i pogrešnog, ona svjedoči o vodstvu duha. I tako, djelovanja uma, duše i duha su zauvjek blisko sjedinjena i funkcionalno međupovezana. razum se bavi činjeničnim znanjem; mudrost, filozofijom i otkrivenjem; vjera. živim duhovnim iskustvom. Putem istine, čovjek postiže ljepotu, a putem ljubavi, on se uspinje do dobrote.
Vjera vodi spoznaji Boga, ne samo mističkom osjećaju božanskog prisustva. Emocionalne posljedice ne smiju ispoljiti prevelik utjecaj na vjeru. Istinska religija je doživljaj vjerovanja i poznavanja kao i zadovljstvo osjećanja.

Postoji stvarnost religioznog iskustav koja je srazmjerna duhovnoj sadržini, i takva stvarnost nadilazi razum, znanost, filozofiju, mudrost i sva druga ljudska dostignuća. Uvjerenja takvog iskustva su nepovrediva; logika religioznog iskustva je neopoziva; sigurnost takvog znanja je nadljudska; njegova zadovljstva su previšnje božanstva, njegova hrabrost je neustrašiva, njegove odanosti se nemogu dovesti u pitanje, njegove lojalnosti su vrhunske, i njegove sudbine su finalne--vječne, ultimne i univerzalne.


[Predočio Melkizedek od Nebadona.]

ZA materijalistu bez vjere, čovjek nije ništa drugo nego evolucijska slučajnost. Njegove nade u opstanak su plod smrtničke mašte; njegovi strahovi, ljubavi, težnje i vjerovanja nisu ništa drugo nego rezultat uzajamnog dodira određenih beživotnih atoma materije. Nikakvo ispoljenje energije i nikakav izraz vjerovanja ne mogu ponijeti čovjeka u naredni život. Odani radovi i inspirativno duhovno obdarenje najboljih ljudi su osuđeni na uništenje smrću, na dugu i usamljenu noć vječnog zaborava i uništenja duše. Neizrecivo očajanje je čovjekova jedina nagrada za življenje i patnju pod zemaljskim suncem smrtničke egzistencije. Svaki dan života polako ali sigurno zateže stisak nemilosrdne osude koju je neprijateljski i neumoljivi svemir materije odredio kao krunidbenu uvredu svim čovjekovim lijepim, plemenitim, uzvišenim i dobrim žudnjama.

Ali takav nije čovjekov kraj i vječna sudbina; takva vizija nije ništa drugo nego vapaj očajanja lutajuće duše koja se izgubila u duhovnoj tami i koja se nastavlja hrabro boriti s mehanističkim finesama materijalne filozofije, zaslijepljena zbrkom i izobličenjem vlastitog složenog obrazovanja. I jednim jedinim potezom vjere čak i najskromnija i najneukija Božja zemaljska djeca zauvijek mogu odagnati ovaj sud tame i sudbinu očaja.

Ova spasiteljska vjera nastaje u ljudskom srcu nakon što čovjekova moralna svijest uvidi da se ljudske vrijednosti mogu prevesti u smrtničkom iskustvu od materijalnih do duhovnih, od ljudskih do božanskih i od vremena do vječnosti.

1. UVJERENJA VJERE

Djelovanje Misaonog Ispravljača objašnjava prevođenje čovjekovog primitivnog i evolutivnog smisla za dužnost u tu višu i čvršću vjeru u vječne stvarnosti otkrivenja. Kako bi čovjek stekao moć razumijevanja staza vjere koje vode k vrhovnom postignuću, u njegovom srcu mora postojati težnja za savršenstvom. Ako čovjek odluči činiti božansku volju, on će znati put istine. Doslovno je istina: "Ljudske stvari morate znati da bi ih voljeli, dok božanske stvari morate voljeti kako bi ih znali." Ali poštene sumnje i iskrena pitanja nisu grijeh; takvi stavovi jedino odgađaju progresivni napredak k postignuću savršenstva. Djetinje pouzdanje osigurava čovjekov ulazak u kraljevstvo nebeskog uspona, dok napredak u kraljevstvu u cjelosti ovisi o energičnom življenju čvrste i sigurne vjere odraslog čovjeka.

Znanstveno rasuđivanje počiva na vidljivim činjenicama vremena; religiozna vjera polazi od programa duha koji pripada vječnosti. Istinska mudrost nas opominje da dopustimo vjeri da putem religioznog uvida i duhovne preobrazbe postigne ono što nam znanje i razum ne mogu pružiti.

Zbog izolacije koja je uslijedila nakon pobune, otkrivenje istine na Urantiji je toliko puta bilo pobrkano s tvrdnjama nepotpunih i prolaznih kozmologija. Istina ostaje nepromijenjena iz generacije u generaciju, dok učenja o fizičkom svijetu variraju iz dana u dan i iz godine u godinu. Vječnu istinu ne bi trebalo omalovažavati samo zato što slučajno stoji pored zastarjelih ideja o materijalnom svijetu. što više znanosti znate to manje možete biti sigurni; što više religije imate to ste uvjereniji.

Uvjerenja znanosti u cijelosti proizlaze iz intelekta; uvjerenja religije proizlaze iz samih temelja cjelokupne ličnosti. Znanost se obraća razumijevanju uma; religija se obraća lojalnosti i odanosti tijela, uma i duha, čak i cijele ličnosti.

Bog je tako stvaran i apsolutan da se nikakav materijalni znak dokaza niti bilo kakva demonstracija takozvanih čuda ne mogu ponuditi kao dokaz njegove stvarnosti. Uvijek ćemo ga znati zato što mu vjerujemo i ova vjera u cjelosti počiva na našem osobnom sudjelovanju u božanskim ispoljenjima njegove beskonačne stvarnosti.
Unutarnji Misaoni Ispravljač nepogrešivo stvara u čovjekovoj duši istinsku i ljubopitivu žudnju za savršenstvom, te dalekosežnu radoznalost koju je moguće zadovoljiti jedino obožavalačkim duhovnim zajedništvom s Bogom, božanskim izvorom ovog Ispravljača. Čovjekova gladna duša odbija naći zadovoljenje u bilo čemu što je manje od osobne spoznaje živog Boga. Što god više Bog može biti od visoke i savršene moralne ličnosti, on u našem žudnom i ograničenom shvaćanju ne može biti ništa manje.

2. RELIGIJA I STVARNOST

Pozorni umovi i pronicave duše prepoznaju religiju kad je nađu u životima svojih bližnjih. Religija ne zahtijeva nikakvu naročitu definiciju; mi svi znamo njezine društvene, intelektualne, moralne i duhovne plodove. I sve ovo proizlazi iz činjenice da religija pripada ljudskom rodu; ona nije proizvod kulture. Istina, čovjekovo shvaćanje religije je još uvijek ljudsko i stoga često postaje žrtvom neukosti i predrasuda, zavarljivih finesa i samoobmana neistinite filozofije.

Jedna od osobenih karakteristika istinskog religioznog uvjerenja je to što je unatoč apsolutnosti njegovih izjava i čvrstini njegovog stava duh njegovog izraza tako uravnotežen i ublažen da nikad ne odaje ni najslabiji dojam nametljivosti i egoističke egzaltacije. Mudrost religioznog iskustva je donekle paradoks jer dijelom vuče porijeklo iz ljudskih izvora dok istodobno predstavlja Ispravljačevu derivaciju. Religiozna sila nije proizvod osobnih povlastica individualnog čovjeka, već prije rezultat te uzvišene suradnje između čovjeka i vječnog izvora sve mudrosti. Riječi i djela istinske i neoskrnavljene religije na taj način postaju snažni autoritet svim prosvjetljenim smrtnicima.

Teško je ustanoviti i analizirati činitelje religioznog iskustva, ali nije teško opaziti da ljudi koji ih slijede žive kao da se već nalaze u prisutnosti Vječnog. Vjernici reagiraju na ovaj zemaljski život kao da već posjeduju besmrtnost. U životima takvih smrtnika postoji neosporna autentičnost i spontanost izražaja po kojoj se zauvijek razlikuju od svojih bližnjih koji su usvojili jedino mudrost ovog svijeta. Religiozni ljudi imaju sposobnost djelotvornog oslobođenja od vrtoglave žurbe i bolnog stresa nestalnosti koje predstavljaju sastavni dio zamaljskih struja vremena; oni ispoljavaju postojanost ličnosti i smirenost karaktera koji se ne mogu objasniti zakonima fiziologije, psihologije ili sociologije.

Vrijeme igra neminovnu ulogu pri postignuću znanja; religija odmah stavlja svoja obdarenja čovjeku na raspolaganje premda skladan rast, čvrsto napredovanje u svim fazama religioznog iskustva, predstavljaju vrlo bitan element. Čovjek će vječno nastojati steći znanje; vi neprestano učite, dok nikad niste u stanju dostići puno znanje apsolutne istine. U samom znanju čovjek nikad ne možete postići apsolutno uvjerenje, jedino sve veću vjerojatnosti aproksimacije; ali duhovno prosvjetljena religiozna duša zna i zna sada. A i pored toga, takvo duboko i sigurno uvjerenje ne vodi takve zdravoumne religiozne ljude da se išta manje zanimaju za uspone i padove napretka ljudske mudrosti koja je na svom materijalnom kraju povezana sa sporim napretkom znanosti.

Čak ni znanstvena otkrića neće biti istinski stvarna u svijesti ljudskog iskustva dok ne budu razriješena i usklađena, dok njihove relevantne činjenice ne poprime stvarna značenja uključenjem u kružne putanje misaonih struja uma. Smrtni čovjek promatra čak i svoje fizičko okruženje s umne razine, iz perspektive svog psihološkog registra. Stoga nije čudno što bi čovjek prvo trebao izgraditi čvrsto ujedinjeno tumačenje svemira, a zatim nastojati povezati ovo energetsko jedinstvo svoje znanosti s jedinstvom duha svog religioznog iskustva. Um je jedinstvo; smrtnička svijest živi na umnoj razini i spoznaje univerzalne stvarnosti očima umnog obdarenja. Umna perspektiva neće stvoriti egzistencijalno jedinstvo izvora stvarnosti, Prvog Izvora i Centra, ali može i jednom hoće čovjeku predočiti iskustveni spoj energije, uma i duha u sastavu i u vidu Vrhovnog Bića. Ali um nikada neće uspjeti ujediniti raznolikost stvarnosti ako ne izgradi čvrstu svijest o materijalnim stvarima, intelektualnim značenjima i duhovnim vrijednostima; jedinstvo se može postići jedino u skladu trojedinstva funkcionalne stvarnosti i jedino jedinstvo donosi zadovoljstvo ličnosti koje počiva u spoznaji kozmičke postojanosti i dosljednosti.

Jedinstvo se u ljudskom iskustvu najlakše može postići putem filozofije. I dok tijelo filozofske misli uvijek mora biti utemeljeno na materijalnim činjenicama, duša i energija istinske filozofske dinamičnosti počiva u smrtnikovom duhovnom uvidu.

Evolutivni čovjek ne uživa prirodno u teškom radu. Kako bi u svom životnom iskustvu očuvao korak s prinudnim zahtijevima i poticajnim porivima rastućeg religioznog iskustva, čovjek neprekidno mora biti aktivan u duhovnom rastu, intelektualnom napredovanju, otkriću novih činjenica i društvenoj službi. Ličnost koja nije izrazito aktivna nikad ne može imati istinsku religiju. Lijeni ljudi stoga često pokušavaju izbjeći rigoroznost istinski religioznih aktivnosti domišljato se služeći samoobmanama i povlačeći se u lažni zaklon stereotipnih religioznih doktrina i dogmi. Ali istinska religija je živa. Intelektualna kristalizacija religioznih predodžbi znači duhovnu smrt. Bez ideja nećete biti u stanju shvatiti religiju, ali ako se religija svede na ideju, ona više nije religija; ona postaje jedino vrstom ljudske filozofije.

Pored toga postoje i druge nestabilne i slabo disciplinirane duše koje nastoje koristiti sentimentalne ideje religije kako bi izbjegle iritirajućim zahtijevima življenja. Kad određeni kolebljivi i plašljivi smrtnici pokušaju izbjeći neprestanom pritisku evolucijskog života, religija, kakvom je oni shvaćaju, djeluje najbližim zaklonom, najboljim utočištem. Ali misija religije počiva u pripremi čovjeka da se hrabro, čak herojski, suoči s životnim nestalnostima. Religija je najviše obdarenje evolutivnog čovjeka, ona je to što ga osposobljuje da ustraje i da se "drži onoga koji se ne vidi." Misticizam, međutim, u određenoj mjeri predstavlja uzmicanje pred životom kojim se služe jedino ljudi koji ne uživaju teže aktivnosti življenja religioznim životom u otvorenim područjima ljudskog društva i poslovanja. Istinska religija mora djelovati.

Ponašanje postaje rezultat religije kad je čovjek uistinu ima ili prije rečeno, kad religiji bude dopušteno da istinski ima čovjeka. Religija nikad neće biti zadovoljna pukim razmišljanjem i nedjelotvornim osjećajima.

Ne zatvaramo oči pred činjenicom da je religija često djelovala nepromišljeno, čak nereligiozno, ali je svejedno djelovala. Skretanja religioznih uvjerenja su vodila krvavim progonima, ali religija mora djelovati; ona je dinamična!

3. ZNANJE, MUDROST I UVID

Nedostatak intelektualnog obdarenja i obrazovanja neminovno stoji na putu višem religioznom postignuću zbog toga što takvo osiromašenje čovjekove duhovne prirode oduzima religiji njen glavni put filozofskog kontakta sa svijetom znanosti. Unatoč značaju intelektualnih činitelja religije, pretjerano razvijanje intelekta može biti jednako nepoželjno. Religija neminovno djeluje pod paradoksalnom neophodnošću djelotvorne upotrebe misli istodobno zanemarujući duhovnu svrsishodnost cjelokupnog misaonog procesa.

Religiozna špekulacija je neminovna premda uvijek štetna; špekulacija uvijek rezultira krivotvorenjem svoga predmeta. Špekulacija obično prevodi religiju u nešto što je materijalno ili humanističko, i dok na taj način izravno remeti jasnoću logičkog razmišljanja, neizravno stvara sliku religije kao funkcije zemaljskog svijeta, upravo onog svijeta s kojim religija uvijek treba stajati u suprotnosti Religija će stoga uvijek biti obilježena paradoksima, paradoksima koji proizlaze odatle što u čovjekovom iskustvu ne postoji veza između materijalnih i duhovnih razina svemira--morontija mota, nadfilozofska profinjenost opažanja istine i spoznavanja jedinstva.

Materijalni osjećaji, ljudske emocije, neposredno vode k sebičnim materijalnim djelima. Religiozni uvidi, duhovne motivacije, neposredno vode k religioznim radnjama, nesebičnim djelima društvene službe i altruističkog dobročinstva.

Religiozna žudnja je potraga za božanskom stvarnošću. Religiozno iskustvo je spoznaja svijesti nalaženja Boga. I kad čovjek nađe Boga, duša ovog bića doživi tako neopisiv i uzbuđen osjećaj pobjede nad ovim otkrićem da počinje težiti službi i kontaktu sa svojim manje prosvjetljenim bližnjima ne kako bi govorila o svom otkriću Boga, već kako bi pustila bujicu vječne dobrote koja navire iz njene duše da osvježi i oplemeni njene bližnje. Stvarna religija vodi uvećanoj društvenoj službi.

Znanost--znanje--vodi svjesnosti činjenica; religija-- iskustvo--vodi svjesnosti vrijednosti; filozofija-- mudrost--vodi koordiniranoj svjesnosti; otkrivenje--zamjena morontija moti--vodi svjesnosti istinske stvarnosti; dok usklađenje svjesnosti činjenica, vrijednosti i istinske stvarnosti tvori svjesnost stvarnosti ličnosti, vrhunac postojanja, kao i uvjerenje o mogućnosti njenog preživljavanja smrti.

Znanje dijeli ljude, vodi stvaranju društvenih slojeva i kasti. Religija vodi službi ljudima, stvaranju etike i altruizma. Mudrost vodi višem i boljem asociranju ideja i plodnijoj zajednici s drugim ljudima. Otkrivenje oslobađa ljude i uvodi ih u vječnu pustolovinu.

Znanost kategorizira ljude; religija voli ljude, druge kao što voli sebe; mudrost pravilno spoznaje razliku među ljudima; ali otkrivenje uzdiže čovjeka i otkriva njegovu sposobnost sudarnje s Bogom.

Znanost uzalud nastoji stvoriti kulturno bratstvo; religija stvara bratstvo duha. Filozofija teži bratstvu mudrosti; otkrivenje pruža sliku vječnog bratstva, Rajskog Zbora Finalnosti.

Znanje vodi ponosu ličnosti; mudrost je svjesnost značenja ličnosti; religija je iskustvo spoznavanja vrijednosti ličnosti; otkrivenje je sigurnost u preživljavanje ličnosti.

Znanost nastoji ustanoviti, analizirati i klasificirati segmentirane dijelove bezgraničnog kozmosa. Religija shvaća ideju cjelovitosti--ideju kozmosa kao cjeline. Filozofija nastoji povezati materijalne segmente znanosti s konceptom cjelovitosti koji predstavlja plod duhovnog uvida. Tamo gdje filozofija doživljava neuspjeh, otkrivenje postiže uspjeh, potvrđujući da je kozmički krug univerzalan, vječan, apsolutan i beskonačan. Ovaj kozmos Beskonačnog JA JESAM je stoga beskonačan, bezgraničan i sveobuhvatan--bezvremen, bezprostoran i bezuvjetan. I mi svjedočimo da je Beskonačni JA JESAM Otac Mihaela iz Nebadona i Bog ljudskog spasenja.

Znanost navodi Božanstvo kao činjenicu; filozofija predstavlja ideju Apsoluta; religija oslikava Boga kao duhovnu ličnost ljubavi. Otkrivenje potvrđuje jedinstvo stvarnosti Božanstva, ideje Apsoluta i duhovne ličnosti Boga te dalje predstavlja ovaj koncept kao našeg Oca--univerzalnu stvarnost egzistencije, vječnu ideju uma i beskonačni duh života.

Postignuće znanja tvori znanost; potraga za mudrosti je filozofija; ljubav prema Bogu je religija; žudnja za istinom je otkrivenje. Ali čovjekov unutarnji Misaoni Ispravljač je taj koji pridružuje osjećaj stvarnosti čovjekovom duhovnom uvidu u kozmos.

U znanosti, ideja prethodi izražaju spoznaje; u religiji, iskustvo spoznavanja prethodi izražaju ideje. Ogromna razlika postoji između slijedeće tri pojave: čovjekove evolutivne volje da vjeruje, religioznog uvida koji predstavlja plod prosvjetljenog razuma i otkrivenja--volje koja vjeruje.

U evoluciji religija često vodi formiranju čovjekovih ideja o Bogu; otkrivenje predstavlja ideju da je Bog evoluirao čovjeka, dok u zemaljskom životu Krista Mihaela vidimo Boga koji se obznanjuje čovjeku. Evolucija često predstavlja Boga u ljudskom obličju; otkrivenje često čini čovjeka nalik Bogu.

Znanost se može zadovoljiti jedino otkrićem prvih uzroka, religija otkrićem najviše ličnosti, a filozofija otkrićem jedinstva. Otkrivenje potvrđuje da su ovo troje jedno i da su sve troje dobri. Vječna stvarnost je dobro svemira, a ne vremenske iluzije prostornog zla. U duhovnom iskustvu svih ličnosti, uvijek je istina da je stvarno to što je dobro i da je dobro to što je stvarno.

4. STVARNOST ISKUSTVA

Kako u vašim umovima živi Misaoni Ispravljač, nije vam veća tajna znati um Boga nego biti siguran u svjesnost poznavanja bilo kog drugog uma, ljudskog ili nadljudskog. Religija i društvena svijest dijele slijedeću osobinu: Počivaju na čovjekovoj svjesnosti umnosti drugih. Vještina kojom možete prihvatiti ideju drugog kao svoju je ista vještina kojom možete "dopustiti umu koji je bio u Kristu da bude u vama."

Što je ljudsko iskustvo? Ono je jednostavno bilo koji oblik interakcije između čovjekovog aktivnog i ljubopitivog bitka i bilo koje druge aktivne spoljašnje stvarnosti. Količinu iskustva određuju dubina koncepta i cjelokupnost opažanja stvarnosti vanjskog okruženja. Kretanje iskustva je jednako iščekivanju i snazi imaginacije te oštrini senzornog zapažanja spoljašnjih svojstava stvarnosti s kojom se stupa u kontakt. Stvarnost iskustva počiva u čovjekovoj samosvijesti kao i svjesnosti postojanja drugih--materijalnosti, umnosti i duholikosti drugih.

Čovjek vrlo rano postaje svjestan da nije sam u svijetu ili svemiru. U okviru čovjekovog bitka izrasta prirodna i spontana samosvijest umnosti drugih. Vjera prevodi ovo prirodno iskustvo u religiju, prepoznavanje Boga kao stvarnosti--izvora, prirode i sudbine--umnosti drugih. Ali takvo poznavanje Boga je bez iznimke stvarnost osobnog iskustva. Da Bog nije ličnost, on ne bi mogao postati živim dijelom stvarnog religioznog iskustva ljudske ličnosti.

Sadržina greške u čovjekovom religioznom iskustvu direktno odgovara stupnju materijalizma koji zagađuje čovjekov duhovni koncept Oca Svih. Čovjekovo kozmičko napredovanje u pred-duhu počiva u iskustvu oslobađanja od ovih pogrešnih ideja o Božjoj prirodi i stvarnosti čistog i istinskog duha. Božanstvo je više nego duh, ali duhovni prilaz je jedini put kojim uspinjući čovjek može prići Bogu.

Molitva uistinu ulazi u sastav religioznog iskustva, premda suvremene religije griješe pretjerano ističući molitvu nauštrb mnogo bitnijeg duhovnog zajedništva između čovjeka i Boga--obožavanja. Obožavanje produbljuje i proširuje mislilačke moći uma. Dok molitva obogaćuje život, obožavanje osvjetljuje čovjekovu sudbinu.

Religija otkrivenja je ujedinjujući element ljudske egzistencije. Otkrivenje ujedinjuje povijest, koordinira geologiju, astronomiju, fiziku, kemiju, biologiju, sociologiju i psihologiju. Duhovno iskustvo je stvarna duša čovjekovog kozmosa.


5. PREMOĆ SVRSISHODNE POTENCIJALNOSTI


Premda potvrda stvarnosti vjerovanja nije isto što i potvrda stvarnosti predmeta vjerovanja, evolutivni napredak jednostavnih oblika života do statusa ljudske ličnosti ukazuje na to da je od samog početka postojao potencijal za pojavu ličnosti. U vremenskim svemirima ono što je potencijalno uvijek ima premoć nad onim što je aktualno. U evolutivnim kozmosima, potencijal je to što predstoji, a to što predstoji je ostvarenje svrsishodnih mandata Božanstva.

Ista ova premoć svrsishodnosti se može vidjeti u evoluciji umne ideacije, pri preobrazbi primitivnog životinjskog straha u sve dublje obožavanje Boga i sve više cijenjenje svemira. Primitivni čovjek je imao više religioznog straha nego vjere i ova se nadmoć potencijala duha nad umnim aktualnostima ispoljila u prevođenju ovog prezrenog straha u živuću vjeru u duhovne stvarnosti.

Vi možete psihološki analizirati evolutivnu religiju, ali ne i religiju osobnog iskustva koja ima duhovno porijeklo. Ljudska moralnost može prepoznati vrijednosti, dok jedino religija može očuvati, uzvisiti i produhoviti takve vrijednosti. Ali unatoč takvim radnjama, religija nadilazi emocionaliziranu moralnost. Religija u usporedbi s moralnošću nija drugačija od ljubavi u usporedbi s dužnošću, sinom u usporedbi sa slugom, biti u usporedbi s formom. Moralnost otkriva svemogućeg Upravitelja, Božanstvo kojem čovjek treba služiti; religija obznanjuje Oca ljubavi, Boga kojeg čovjek obožava i voli. I ponavljamo da je ovo slučaj zbog toga što duhovna potencijalnost religije ima nadmoć nad dužnosnom aktualnošću evolutivne moralnosti.

6. UVJERENJE RELIGIOZNE VJERE

Filozofska eliminacija religioznog straha i ustrajni napredak znanosti uništavaju lažne bogove; i čak i ako ovaj gubitak božanstava koja su djelo samog čovjeka može za trenutak zamagliti čovjekovu duhovnu viziju, ljudi će na koncu uspjeti uništiti neznanje i sujevjerje koji su tako dugo skrivali živog Boga vječne ljubavi. Odnos između stvorenog bića i Stvoritelja je živuće iskustvo, dinamična religiozna vjera koja se ne može precizno definirati. Izdvojiti dio života i nazvati ga religijom znači raščlaniti život i izobličiti religiju. I upravo zbog toga Bog obožavanja zahtijeva svu odanost ili ništa.

Bogovi primitivnih ljudi su mogli biti jedino odrazi svojih ljudskih stvoritelja; živući Bog je božanska svjetlost čiji prekidi stvaraju graditeljske odraze cjelokupnog prostora.

Religiozni čovjek određenog filozofskog dostignuća ima vjeru u osobnog Boga osobnog spasenja, nešto što je više od stvarnosti, vrijednosti, razine dostignuća, uzvišenog procesa, preobrazbe, vremensko-prostornog ultimata, idealizacije, personifikacije energije, gravitacijske jedinke, ljudske projekcije, idealizacije bitka, posega prirode prema višim razinama, sklonosti prema dobroti, naprednog impulsa evolucije ili blažene hipoteze. Religiozni čovjek ima vjeru u Boga ljubavi. Ljubav je bit religije i izvor nadmoćne civilizacije.

Vjera preobražava filozofskog Boga vjerojatnosti u spasiteljskog Boga uvjerenja u osobno religiozno iskustvo. Skepticizam može predstavljati izazov teološkim teorijama, dok uvjerenje i pouzdanje u osobno iskustvo potvrđuju istinitost čovjekovog vjerovanja koje je izraslo u zrelu vjeru.

Uvjerenja o Bogu mogu biti rezultat mudrog rasuđivanja, dok individualni čovjek može upoznati Boga jedino vjerom, osobnim iskustvom. U mnogo čemu što se tiče života čovjek mora računati na vjerojatnost, ali pri dodiru s kozmičkom stvarnošću, kad priđe kozmičkim značenjima i vrijednostima živućom vjerom, čovjek može doživjeti uvjerenost. Duša koja zna Boga ima hrabrosti reći "Znam" čak i kad ljudi bez vjere dovedu u pitanje ovo znanje zato što ono nije u cjelosti potkrijepljeno intelektualnom logikom. Svakoj takvoj sumnjičavoj osobi vjernik jedino može reći, "Kako ti znaš da ja ne znam?"

Premda razum uvijek može dovesti u pitanje vjeru, vjera je uvijek u stanju nadopuniti razum i logiku. Razum stvara vjerojatnost koju vjera može preobraziti u moralno uvjerenje, čak i duhovno iskustvo. Bog je prva istina i posljednja činjenica; stoga sva istina dolazi od Boga, dok sve činjenice postoje jedino relativno naspram Boga. Bog je aposolutna istina. Čovjek može znati Boga kao istinu, ali kako bi mogao razumjeti--objasniti--Boga, mora istražiti stvarnost svemira nad svemirima. Jedino živuća vjera može premostiti ogromni raskol između čovjekovog doživljaja istine Boga i njegove nesigurnosti u postojanje Boga. Sam razum ne može postići sklad između beskonačne istine i univerzalne činjenice.
Vjerovanje ne mora biti u stanju da se odupre sumnji i strahu, dok vjera uvijek pobija sumnju jer je pozitivna i živuća. Pozitivno uvijek ima prednost nad negativnim, istina nad greškom, iskustvo nad teorijom, duhovne stvarnosti nad izoliranim činjenicama vremena i prostora. Čvrsti dokaz ovog duhovnog uvjerenja počiva u društvenim plodovima duha koje donose takvi vjernici koji žive vjeru, a koji predstavljaju rezultat ovog istinskog duhovnog iskustva. Isus je rekao: "Po tom ćete svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav među sobom."

Sa stanovišta znanosti, Bog je mogućnost; psihologiji je poželjnost; filozofiji je vjerojatnost; dok je religiji uvjerenje, aktualnost religioznog iskustva. Razum zahtijeva da filozofija, koja nije u stanju naći Boga vjerojatnosti, poštuje religioznu vjeru koja je u stanju naći Boga uvjerenja. Znanost pored toga ne bi trebala otpisati religiozno iskustvo kao lakovjerno, kako sama insistira na pretpostavci da su čovjekova intelektualna i filozofska obdarenja potekla od povijesno sve nižih inteligencija koje se na koncu svode na primitivne oblike života koji nisu imali misaonih i osjetnih sposobnosti.

Evolutivne činjenice se ne bi smjele suprotstaviti istini stvarnosti uvjerenja duhovnog iskustva religioznog življenja smrtnika koji zna Boga. Inteligentni ljudi trebaju prestati razmišljati kao djeca i trebaju početi koristiti dosljednu logiku zrelog doba koja prihvaća koncept istine uporedo s činjeničnim opservacijama. Znanstveni materijalizam sebe uništava kad se unatoč nizu kozmičkih pojava nastavlja držati svojih suvremenih primjedbi, pripisujući ono što je očigledno više onome što je očigledno niže. Dosljednost zahtijeva da čovjek prepozna aktivnost svrsishodnog Stvoritelja.

Organska evolucija je činjenica; svrsishodna ili progresivna evolucija je istina koja pruža dosljednost inače proturiječnim pojavama sve naprednijih dostignuća evolucije. Što više bilo koji znanstvenik uznapreduje u svojoj znanosti to će više odbacivati teorije materijalističkih činjenica u korist kozmičke istine koja svjedoči o prevlasti Vrhovnog Uma. Materijalizam umanjuje vrijednost ljudskog života; Isusovo evanđelje značajno uzvisuje I božanstveno veliča svakog smrtnog čovjeka. Smrtnička egzistencija se treba smatrati zanimljivim i čarobnim iskustvom ostvarenja stvarnosti koja povezuje ljudski poseg naviše sa spasonosnim božanskim posegom naniže.

7. UVJERENJE U BOŽANSKO

Samopostojeći Otac Svih je isto tako sam po sebi razumljiv; on uistinu živi u svakom razumnom smrtniku. Ali vi ne možete biti sigurni u Boga ako ga ne poznajete; čovjekova spoznaja činjenice da je Božji sin predstavlja jedino iskustvo koje može potvrditi Božje očinstvo. Svemir se svugdje mijenja. Mijenjajući svemir je pouzdan svemir; takva tvorevina ne može biti konačna niti apsolutna. Konačni svemir u cjelosti ovisi o Ultimnom i Apsolutnom. Svemir i Bog nisu jedno te isto; jedno je uzrok, a drugo je posljedica. Uzrok je apsolutan, beskonačan, vječan i nemijenjajući; posljedica je vremensko-prostorna i transcendentna tvorevina koja se stalno mijenja i raste.

Bog je u svemiru jedina samoprouzrokovana činjenica. On je tajna uređenja, plana i svrhe cijele tvorevine stvari i bića. Stalno mijenjajućim svemirom upravlja stabilizacija apsolutno nemijenjajućih zakona, navika nemijenjajućeg Boga. Stvarnost Boga--božanski zakon--je nemijenjajući; istina Boga--njegov odnos prema svemiru--je relativno otkrivenje koje se uvijek prilagođuje evolutivnom svemiru.

Ljudi koji bi htjeli izmisliti religiju bez Boga nalikuju ljudima koji žele ubrati plodove bez drveća ili imati djecu bez roditelja. Ne možete imati posljedice bez uzroka; jedino JA JESAM je neuzrokovan. Religiozno iskustvo podrazumijeva Boga i takav Bog osobnog iskustva mora biti osobno Božanstvo. Čovjek se ne može moliti kemijskoj formuli, govoriti s matematičkom jednadžbom, obožavati hipotezu, povjeriti se postulatu, stupiti u duhovnu zajednicu s procesom, služiti apstrakciji ili biti prijatelj zakona.

Istina, mnoge naizgled religiozne osobine mogu izrasti iz nereligioznih korijena. Intelektualno, čovjek može zanijekati Boga a i pored toga biti moralno dobar, odan, društven, častan, pa čak i idealističan. Čovjek može nakalemiti mnoge čisto humanističke grane na stablo svoje duhovne prirode i na taj način naizgled potvrditi opravdanost zalaganja za bezbožnu religiju, ali takvo iskustvo nema trajne vrijednosti, nema poznavanja Boga i uspona prema Bogu. Takvo smrtničko iskustvo ima jedino društvene, a ne i duhovne plodove. Kalem određuje prirodu ploda, unatoč tome što se životna hrana crpi iz korijenja uma i duha koji izvorno predstavljaju božanska obdarenja.

Intelektualno obilježje religije je uvjerenje; njezino filozofsko obilježje je dosljednost; društveni plodovi su ljubav i služba. Individualna osoba koji poznaje Boga ne zatvara oči pred teškoćama i preprekama koje stoje na putu njegovoj potrazi za Bogom usred zbrke izazvane predrasudama, tradicijom i materijalističkim tendencijama suvremenog doba. Takva osoba je susrela i pobijedila sve ove zapreke, savladala ih živućom vjerom i dostigla visoke razine duhovnog iskustva. Ali točno je da se mnogi koji su u sebi sigurni u Boga boje potvrditi takve osjećaje uvjerenja zbog mnogobrojnosti i podmuklosti onih koji prikupljaju primjedbe nastojeći otežati život vjernika. Čovjek ne mora imati jako razvijen intelekt kako bi našao nedostatke, pitanja i primjedbe. Ali on mora imati brilijantan um kako bi našao odgovore na ova pitanja i teškoće; uvjerenje vjere je najbolja vještina za odnos prema svim ovim površnim sporovima.

Ako se znanost, filozofija ili sociologija usude postati dogmatični pri sporenju s prorocima istinske religije, ljudi koji znaju Boga trebaju odgovoriti na ovaj neopravdani dogmatizam tim dalekosežnijim dogmatizmom uvjerenja osobnog duhovnog iskustva: "Znam što sam doživio jer sam sin JA JESAM." Ako osobno iskustvo čovjeka koji živi vjeru dogmatski bude dovedeno u pitanje, onda ova osoba koja je po vjeri i iskustvu postala sin Oca, može uzvratiti tom neosporivom dogmom, tvrdnjom da je sin Oca Svih.

Jedino bi se bezuvjetna stvarnost--apsolut-- mogla usuditi da ustraje na dogmatičnosti. Radi dosljednosti, poklonici dogmatizma prije ili kasnije stižu u naručje samog Apsoluta energije, Univerzala istine i Beskonačnog ljubavi.

Ako se nerelgiozni prilazi kozmičkoj stvarnosti usude dovesti u pitanje uvjerenje vjere navodeći njezinu neosnovanost, onda čovjek koji je doživio duh može jednako tako pribjeći dogmatičnom osporavanju činjenica znanosti i vjerovanja filozofije, tvrdeći da su i oni jednako nedokazani; da su jednako tako doživljaji u svijesti znanstvenika ili filozofa.

U Boga, koji je najneizbježnija prisutnost, najstvarnija činjenica, najživlja istina, najdraži prijatelj, najbožanstvenija vrijednost, imamo pravo biti uvjereni više nego u sve druge doživljaje svemira.

8. DOKAZI RELIGIJE

Najviši dokaz stvarnosti i djelotvornosti religije počiva u ljudskom iskustvu; naime u tome da je čovjek koji je po prirodi bojažljiv i sumnjičav, obdaren snažnim instinktom samoodržanja i težnje za opstankom, voljan povjeriti najdublje interese svoje sadašnjosti i budućnosti na čuvanje i upravljanje moći I osobe koju njegova vjera naziva Bogom. Ovo predstavlja centralnu istinu cijele religije. Religije se nikad ne slažu u pogledu onoga što ta moć ili ličnost traži za ovo bdijenje i za čovjekovo konačno spasenje; sve religije se tu više-manje razmimoilaze.

Status bilo koje religije na evolutivnoj ljestvici najbolje može biti utvrđen njezinim moralnim prosudbama i etičkim principima. Što je viši oblik bilo koje religije, ona više potiče stalni napredak društvene moralnosti i etičke kulture sama zauzvrat osjećajući njihovo poticajno djelovanje. Mi ne možemo suditi religiji prema statusu prateće civilizacije; bolje je nastojati ocijeniti stvarnu prirodu civilizacije prema čistoti i plemenitosti njezine religije. Mnogi najistaknutiji svjetski religiozni učitelji su bili doslovno nepismeni. Čovjek ne mora imati svjetovne mudrosti kako bi imao spasonosnu vjeru u vječne stvarnosti.
Razlika između religija različitih doba u cjelosti počiva u razlici u čovjekovom razumijevanju stvarnosti i uočavanju moralnih vrijednosti, etičkih odnosa i stvarnosti duha.

Etika je vječno društevno ili rasno zrcalo koje vjerno odražava inače neprimjetan napredak unutarnjeg duhovnog i religioznog razvoja. Čovjek je uvijek mislio o Bogu kao svemu najboljem, kao svojim najdubljim idejama i najvišim idealima. Čak je i povijesna religija formirala svoje shvaćanje Boga na temelju svojih najviših prepoznatih vrijednosti. Svako inteligentno stvoreno biće naziva Bogom najbolju i najvišu stvar koju poznaje.

Svedena na razum i intelektualni izražaj, religija se uvijek usuđivala kritizirati civilizaciju i evolucijski napredak sudeći im prema vlastitim standardima etičke kulture i moralnog napretka.

Dok osobna religija prethodi evoluciji ljudskih morala, žalosno je što se instituciona religija uvijek mijenja sporije od ionako sporih društvenih pravila ljudskih rasa. Organizirana religija se pokazala konzervativno tromom. Proroci su obično vodili ljude u religiozni razvoj; teolozi su ih obično vukli unazad. Kako je religija stvar unutarnjeg ili osobnog iskustva, njezin razvoj ne može odveć preteći intelektualnu evoluciju ljudskog roda.

Ali religija nikad ne može biti uzvišena pozivanjem na takozvana čuda. Pozivanje na čuda znači povratak primitivnim religijama magije. Istinska religja nema veze s takozvanim čudima i religija otkrivenja nikad ne ukazuje na čuda kao dokaz autoriteta. Religija je uvijek ukorijenjena i utemeljena u osobnom iskustvu. I vaša najviša religija—Isusov život--je bila upravo takvo osobno iskustvo: čovjek, smrtni čovjek, koji je tražio Boga i u cjelosti ga našao za jednog kratkog života na zemlji dok se u istom tom ljudskom iskustvu javio Bog koji je tražio čovjeka i koji ga je našao, na puno zadovoljstvo savršene duše beskonačne uzvišenosti. I ovo je religija, čak najviša religija ikad obznanjena u Nebadonu--zemaljski život Isusa od Nazareta.


[Predočio Melkizidek iz Nebadona.]

1. KAO ljudsko iskustvo, religija se može kretati od primitivnog ropstva strahu kao u slučaju primitivnog evolucijskog čovjeka, do blažene i veličanstvene slobode vjere civiliziranih smrtnika koji imaju duboku svijest da su sinovi vječnog Boga.

2. Religija je preteča napredne etike i morala progresivne društvene evolucije. Ali kao takva, religija nije posve moralni pokret, premda na njezina spoljašnja i društvena ispoljenja značajno utječe etički i moralni momentum ljudskog društva. Religija uvijek daje nadahnuće čovjekovoj evoluirajućoj naravi, dok u njoj ne počiva tajna te evolucije.

3. Religija--uvjerenje i vjera ličnosti--uvijek može pobijediti površno proturiječnu logiku očajanja koja se rađa u materijalnom umu čovjeka bez vjere. Uistinu postoji istinski i stvaran unutarnji glas, to "svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet." I ovaj usmjerivački utjecaj duha nije isto što i etički glas ljudske savjesti. Osjećaj religioznog uvjerenja je više od emocionalnog osjećaja. Religiozno uvjerenje prevazilazi razum intelekta, čak i logiku filozofije. Religija nije ništa drugo nego vjera, pouzdanje i sigurnost.

1. ISTINSKA RELIGIJA

1. Istinska religija nije sustav filozofskog vjerovanja koji se može obrazložiti argumentima i potkrijepiti prirodnim dokazima, niti je fantastični i mistični doživljaj neopisivih osjećaja ekstaze koji je dostupan jedino romantičnim odanicima misticizma. Religija nije proizvod razuma, premda je u cjelosti razumna kad se promatra iznutra. Religija nije derivativ logike ljudske filozofije, premda je posve logična kao smrtničko iskustvo. Religija je doživljaj božanstva u svijesti evolucijskog moralnog bića; ona predstavlja istinsko iskustvo s vječnim stvarnostima u vremenu, ostvarenje duhovnih zadovoljstava za života u ljudskom obličju.

2. Misaoni Ispravljač nema naročitog samoizražajnog mehanizma; ne postoji nikakav tajanstveni religiozni instrument za primanje i izražavanje religioznih emocija. Čovjek može primiti ove osjećaje prirodno uređenim mehanizmom smrtničkog uma. I upravo ovo objašnjava zašto Ispravljač nailazi na teškoću pri nastojanju da uspostavi izravnu komunikaciju s materijalnim umom svoga domaćina.

3. Božanski duh ne uspostavlja kontakt sa smrtnim čovjekom pomoću osjećaja ili emocija, već u području najvišeg i najproduhovljenijeg razmišljanja. K Bogu vas vode vaše misli, a ne osjećaji. Čovjek može spoznati božansku narav jedino očima uma. Ali um koji istinski opaža Boga, koji čuje glas unutarnjeg Ispravljača, je čist um. "Bez svetosti, ni jedan čovjek ne može vidjeti Gospodina." Svako takvo unutarnje i duhovno zajedništvo se može nazvati duhovnim uvidom. Takvi religiozni doživljaji predstavljaju rezultat upečatljivog dojma koji na čovjekov um ostavlja zajedničko djelovanje Ispravljača i Duha Istine koji u evoluirajućim Božjim sinovima djeluju između i iznad ideja, ideala, uvida i težnji duha.

4. Religija stoga živi i napreduje vjerom i uvidom, a ne vidom i osjećajem. Ona se ne sastoji u otkriću novih činjenica ili jedinstvenih doživljaja, već u otkriću novih i duhovnih značenja u činjenicama koje su već dobro poznate čovječanstvu. Najviši religiozni doživljaji ne počivaju na čovjekovim prijašnjim djelima vjerovanja, tradicije i autoriteta; religija, pored toga, nije proizvod blaženih osjećanja i posve mističkih emocija. Ona je prije izrazito dubok i istinski doživljaj duhovnog zajedništva s utjecajima duha koji žive u ljudskom umu i ukoliko se takav doživljaj može definirati riječima psihologije, to je jednostavno iskustvo doživljavanja stvarnosti vjerovanja u Boga kao stvarnosti takvog posve osobnog iskustva.

5. Dok religija nije proizvod racionalističkih špekulacija materijalne kozmologije, ona je svejedno rezultat djelovanja posve racionalnog uvida koji se rađa u čovjekovom umnom iskustvu. Religija nije proizvod mističkih meditacija i samotnih kontemplacija, dok je svejedno uvijek više-manje tajanstvena i dok ne podliježe definicijama posve intelektualnog prosuđivanja i filozofske logike. Dragulji istinske religije nastaju u domeni čovjekove moralne svijesti i očituju se u rastu duhovnog uvida--upravo one sposobnosti ljudske ličnosti koja se javlja kao posljedica prisutnosti Misaonog Ispravljača koji obznanjuje Boga smrtničkom umu koji žudi za Bogom.

6. Vjera ujedinjuje moralni uvid sa savjesnim i pronicavim opažanjima vrijednosti i skupa s apriornim evolucijskim osjećajem dužnosti, predstavlja preteču istinske religije. Doživljaj religije s vremenom vodi k pojavi određene svjesnosti Boga i nepokolebljivog uvjerenja u opstanak ličnosti čovjeka vjernika.
7. Stoga je očigledno da religiozne težnje i duhovni porivi nisu takve naravi da bi jednostvano naveli ljude da žele vjerovati u Boga, već su prije takve naravi i moći da duboko dojme ljude uvjerenjem da trebaju vjerovati u Boga. Čovjekov osjećaj evolucijske dužnosti kao i obveze koje prate prosvjetljujući utjecaj otkrivenja, ostavljaju tako snažan dojam na čovjekovu moralnu narav da čovjek konačno dostiže tu poziciju uma i taj stav duše gdje donosi zaključak da nema pravo ne vjerovati u Boga. Viša i nadfilozofska mudrost takvih prosvjetljenih i discipliniranih osoba na koncu vodi k saznanju da sumnjati u Boga i Božju dobrotu znači pokazati se nevjernim najstvarnijoj i najdubljoj stvari u ljudskom umu i duši--božanskom Ispravljaču.

2. STVARNOST RELIGIJE

1. Stvarnost religije u cjelosti počiva u religioznom iskustvu racionalnih i prosječnih ljudskih bića. I jedino se u ovom smislu religija može smatrati znanstvenom ili čak psihološkom pojavom. Dokaz da je otkrivenje otkrivenje počiva upravo u ovoj stvarnosti ljudskog iskustva: u činjenici da ono ujedinjuje znanosti prirode s naizgled proturiječnom teologijom religije, stvarajući dosljednu i logičnu kozmičku filozofiju, koordinirano i cjelovito objašnjenje kako znanosti tako i religije, stvarajući sklad uma i zadovoljstvo duha koji u ljudskom iskustvu daju odgovor na ona pitanja smrtničkog uma koja teže saznanju načina na koji Beskonačni sprovodi svoju volju i planove u materiji, s umovima i na duhu.

2. Prosuđivanje je metoda kojom se služi znanost; vjera je metoda kojom se služi religija; logika je vještina kojom se nastoji služiti filozofija. Pružajući vještinu kojom je posredstvom uma moguće postići jedinstvo u poimanju stvarnosti i odnosa materije i duha, otkrivenje pruža nadoknadu tome što čovjek nema morontija gledišta. I istinsko otkrivenje nikad ne prikazuje znanost neprirodnom, religiju nerazumnom ili filozofiju nelogičnom.

3. Čovjekovo prosuđivanje može znanstvenim proučavanjem voditi kroz prirodu natrag do Prvog Uzroka, ali jedino religiozna vjera može preobraziti Prvi Uzrok znanosti u Boga spasenja; i otkrivenje je dalje bitno kako bi se opravdala punomoć takve vjere, takvog duhovnog uvida.

4. Postoje dva bitna razloga za vjerovanje u Boga koji omogućuje ljudski opstanak:

1. Ljudsko iskustvo, osobno uvjerenje, čovjekova nečim zabilježena nada i vjera koja predstavlja rezultat djelovanja unutarnjeg Misaonog Ispravljača.

2. Otkrivenje istine, bilo neposrednom osobnom službom Duha Istine, riječju božanskih Sinova ili otkrivenjima pisane riječi.

5. Znanost završava svoju racionalističku potragu pretpostavkom Prvog Uzroka. Religija ne zaustavlja let svoje vjere dok ne stekne uvjerenje u Boga spasenja. Pronicavo znanstveno izučavanje logično sugerira stvarnost i postojanje Apsoluta. Religija svesrdno vjeruje u postojanje i stvarnost Boga koji omogućuje opstanak ličnosti. Tamo gdje metafizika doživljava potpuni a filozofija djelomični neuspjeh, otkrivenje postiže uspjeh; ono potvrđuje da su Prvi Uzrok znanosti i religijin Bog spasenja jedno te isto Božanstvo.

6. Znanost se poziva na razum, religija na vjeru, filozofija na logiku, dok se valjanost otkrivenja može potkrijepiti jedino ljudskim iskustvom. Znanost vodi k znanju; religija vodi k sreći; filozofija vodi k jedinstvu; otkrivenje potvrđuje iskustveni sklad ovog trojedinog pristupa univerzalnoj stvarnosti.

7. Kontemplacija prirode jedino može obznaniti Boga prirode--Boga kretanja. Priroda ispoljava jedino materiju, kretanje i animaciju--život. Zajedno i pod određenim uvjetima, materija i energija se mogu očitovati u vidu živih oblika, ali unatoč relativno neprekidnom trajanju prirodnog života kao pojave, život je u cjelosti prolazan s individualnog stanovišta. Priroda ne pruža osnovu za logično vjerovanje u opstanak čovjekove ličnosti. Religiozni čovjek koji nalazi Boga u prirodi prvo mora naći istog ovog osobnog Boga u svojoj duši.

8. Vjera obznanjuje Boga u duši. Zahvaljujući otkrivenju koje na evolucijskom svijetu djeluje umjesto morontija uvida, čovjek može vidjeti u prirodi istog ovog Boga kojeg vjera prikazuje u njegovoj duši. Otkrivenjem se tako djelotvorno može premostiti jaz između materijalnog i duhovnog, čak i između stvorenja i Stvoritelja, između čovjeka i Boga.

9. Čovjekova kontemplacija prirode logički ukazuje na postojanje inteligentnog usmjerivačkog utjecaja, čak i živog nadzora, ali ona ne pruža zadovoljavajuće otkrivenje osobnog Boga. S druge strane, priroda ni na koji način ne opovrgava mogućnost da svemir predstavlja tvorevinu Boga religije. Čovjek ne može naći Boga oslanjajući se jedino na prirodu, ali za čovjeka koji je već našao Boga, izučavanje prirode postaje u cjelosti dosljedno višem i duhovnijem tumačenju svemira.
10. Kao epohalna pojava, otkrivenje je periodično; kao osobno ljudsko iskustvo, ono je neprekidno. Božanstvenost djeluje u smrtničkoj ličnosti kao Ispravljač koji je dar Oca, kao Duh Istine koji je dar Sina i kao Sveti Duh koji je dar Kozmičkog Duha, dok se ova tri nadljudska obdarenja ujedinjuju u ljudskoj iskustvenoj evoluciji kao služba Vrhovnog.

11. Istinska religija je uvid u stvarnost, djete vjere moralne svijesti, a ne puko intelektualno prihvaćanje određenog tijela dogmatskih doktrina. Istinska religija se sastoji u doživljaju da "sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja." Religija ne obuhvaća teološke propozicije nego duhovni uvid i blaženstvo dušinog uvjerenja.

12. Vaša najdublja narav--božanski Ispravljač--u vama stvara žudnju za ispravnošću, određenu težnju za božanskim savršenstvom. Religija je vjerom nadahnut čin prepoznavanja ovog unutarnjeg poriva koji teži k božanskom postignuću; i time se u ovoj duši rađaju pouzdanost i sigurnost kojih postajete svjesni kao puta spasenja, vještine opstanka ličnosti i svih onih vrijedosti koje ste počeli smatrati istinitim i dobrim.

13. Religiozna spoznaja nikad nije bila i nikad neće biti ovisna o visokom obrazovanju i domišljatoj logici. Ona je stvar duhovnog uvida i upravo zahvaljujući ovoj činjenici, nekoliko najznačajnijih religioznih učitelja, čak samih proroka, je imalo tako malo svjetovne mudrosti. Religiozna vjera je jednako dostupna učenom kao i neukom.

14. Religija uvijek mora biti svoj vlastiti kritičar i sudac; nju nije moguće promatrati a još manje razumjeti, izvana. Vi možete steći uvjerenje u osobnog Boga jedino svojim uvidom u vlastito vjerovanje i iskustvo s duhovnim stvarima. Onim vašim bližnjima koji su imali slično iskustvo nije potrebno nikakvo obrazloženje ličnosti Božje stvarnosti, dok svima onima koji nisu sigurni u Boga nikakvo obrazloženje neće biti istinski uvjerljivo.

15. Psihologija može uložiti najiskrenija nastojanja da izuči čovjekove religiozne reakcije na društveno okruženje, ali se nikad ne može nadati da će prodrijeti u istinske i unutarnje motive i djelovanja religije. Jedino teologija, područje vjere i vještina otkrivenja, može ponuditi bilo kakvo inteligentno objašnjenje naravi i sadržaja religioznog iskustva.


3. OBILJEŽJA RELIGIJE

1. Religija je tako vitalna da ne zahtijeva čovjekovu učenost. Ona nastavlja živjeti unatoč vlastitom zagađenju neispravnim kozmologijama i lažnim filozofijama; ona opstaje unatoč metafizičkoj pometnji. Kroz sve povijesne nestalnosti kroz koje je prošla, religija je u sebi zadržala ono što je bitno radi ljudskog napretka i opstanka: etičku savjest i moralnu svijest.

2. Uvid vjere--duhovna intuicija--je obdarenje zajedničkog djelovanja kozmičkog uma i Misaonog Ispravljača, Očevog dara čovjeku. Duhovni razum-- inteligencija duše--je obdarenje Svetog Duha, dar koji čovjek prima od Stvaralačkog Duha. Duhovna filozofija--mudrost duhovnih stvarnosti--je obdarenje Duha Istine, dar koji ljudska djeca primaju od zajedničkog djelovanja darovanih Sinova. I zahvaljujući koordinaciji i međupovezanosti ovih obdarenja duha, čovjek se može smatrati ličnošću duha u svojoj potencijalnoj sudbini.

3. I upravo Ispravljačev dio iste ove ličnosti duha u njezinom primitivnom i embrionskom obliku je to što preživljava prirodnu smrt tijela. Ako ova složena jedinka duha koja je povezana s ljudskim iskustvom pođe živućim putom koji pred njom otvaraju božanski Sinovi, ona će biti u stanju preživjeti (pod Ispravljačevim nadzorom) raspad materijalnog jastva uma i materije nakon što prestanak vitalnog kretanja raščlani ovu prolaznu zajednicu između materijalnog i duhovnog.

4. Istinska religiozna vjera čovjekove duše postiže samoizražaj i demonstraciju potencijalne božanstvenosti svoje novonastajuće naravi na vrlo svojstven način, tako što navodi smrtničku ličnost da reagira na određena intelektualna i društvena iskušenja. Istinska duhovna vjera (prava moralna svijest) sebe očituje time što:

1. Izaziva napredak etike i morala unatoč čovjekovim usađenim protivnim animalističkim tendencijama.
2. Stvara blaženo povjerenje u Božju dobrotu unatoč gorkim razočaranjima i najtežim porazima.
3. Stvara čvrstu hrabrost i pouzdanje unatoč prirodnim nedaćama i fizičkim katastrofama.
4. Ispoljava neobjašnjivu stabilnost i potporni spokoj koji se opiru mukotrpnim bolestima, čak i najtežim fizičkim patnjama.
5. Održava nevjerojatnu ravnotežu i sabranost ličnosti unatoč zlostavljanju i najgrubljoj nepravdi.
6. U čovjeku održava božansku vjeru u konačnu pobjedu unatoč okrutnosti naizgled slijepe sudbine i usprkos naizgled doslovnoj ravnodušnosti prirodnih sila prema ljudskoj dobrobiti.
7. Čvrsto i nepokolebljivo vjeruje u Boga unatoč svim protivnim tvrdnjama logike, uspješno se opirući svim drugim intelektualnim sofisterijama.
8. Neprekidno ispoljava nepokolebljivu vjeru u opstanak duše ne osvrčući se na zavodljiva učenja lažne znanosti i uvjerljive obmane neosnovane filozofije.
9. Živi i trijumfira unatoč teškom teretu složene i nepotpune civilizacije suvremenog doba.
10. Doprinosi trajnom opstanku altruizma, unatoč ljudskoj sebičnosti, društvenim antagonizmima, industrijskoj pohlepi i političkim neprilagođenjima.
11. Čvrsto se drži blaženog vjerovanja u kozmičko jedinstvo i božansko vodstvo, unatoč teško objašnjivoj prisutnosti zla i grijeha.
12. Neprestano čovjeka navodi na obožavanje Boga unatoč svim mogućim preprekama. Usuđuje de izjaviti: "On me ubit može; ipak ću mu služiti."

5. Mi stoga znamo na osnovu tri pojave da čovjek u sebi ima božanski duh ili duhove: prvo, iz osobnog iskustva--religiozne vjere; drugo, iz otkrivenja--kako osobnog tako i rasnog; i treće, na osnovu čovjekove demonstracije tako nevjerojatnih i neprirodnih reakcija na njegovo materijalno okruženje kao što je recimo dvanaest navedenih duho-likih ispoljenja koja se mogu susresti pri istinskim i teškim situacijama stvarne ljudske egzistencije. A postoje i drugi dokazi.

6. I upravo tako vitalno i snažno ispoljenje vjere u domeni religije čovjeku pruža priliku da dokaže da u sebi ima to krunidbeno obdarenje ljudske naravi--religiozno iskustvo--i da dokaže njegovu duhovnu stvarnost.

4. OGRANIČENOST OTKRIVENJA

1. Pošto vaš svijet uopćeno nije upoznat s pitanjem porijekla--čak ni fizičkog porijekla--pokazalo se mudrim s vremena na vrijeme svijetu dati lekcije iz kozmologije. I ovo je uvijek stvaralo probleme za buduća doba. Zakoni otkrivenja su jako restriktivni i ne dopuštaju preuranjeno upućivanje nestečenih saznanja. Ljudima neće dugo trebati da prevaziđu svaku kozmologija izloženu kao dio otkrivenja. Vodeći se prema pogrešnim kozmološkim tvrdnjama izloženim u sastavu otkrivenja, buduće generacije koje budu proučavale takvo otkrivenje mogu doći u iskušenje da odbace određene aspekte istinske religiozne istine.

2. Čovječanstvo treba shvatiti da smo svi mi koji sudjelujemo u otkrivenju istine vrlo rigorozno ograničeni nalozima svojih nadređenih. Nije nam dopušteno navijestiti znanstvena otkrića narednog tisućljeća. Svi obznanjivači otkrivenja moraju djelovati u skladu s uputama koje ulaze u sastav obznaniteljskog mandata. Ne vidimo načina da se ova teškoća prevaziđe bilo sada ili u budućnosti. Dobro znamo da dok će povijesne činjenice i religiozne istine ovog otkrivenja ući u sastav zapisa budućih stoljeća, zahvaljujući znanstvenom razvoju i novim otkrićima, mnoge naše fizičko-znanstvene tvrdnje kroz nekoliko godina moraju biti izmijenjene. Mi već sada predviđamo ova nova znanstvena otkrića, premda nam nije dopušteno izložiti u ovom otkrivenju činjenice koje čovjek još uvijek nije otkrio. Važno je pojasniti da otkrivenja ne moraju uvijek biti nadahnuta. Kozmologija ovih otkrivenja nije nadahnuta. Ona je ograničena mjerom do koje nam je dopušteno koordinirati i evaluirati suvremeno znanje. Dok je božanski ili duhovni uvid dar, ljudska mudrost mora evoluirati.

3. Istina je uvjek otkrivenje; autootkrivenje kad se javlja kao rezultat djelovanja unutarnjeg Ispravljača; epohalno otkrivenje kad nastaje djelovanjem nekog drugog nebeskog agenta, grupe ili ličnosti.

4. Na koncu konca, religiji se može suditi prema njezinim plodovima, prema načinu i mjeri do koje ispoljava svoju usađenu božansku izvanrednost.

5. Istina može biti tek relativno nadahnuta, dok je otkrivenje bez izuzetka duhovna pojava. Dok kozmološke tvrdnje nikad nisu nadahnute, takva otkrivenja imaju ogromnu vrijednost po tome što ono bar privremeno slijedećim metodama pojašnjavaju tekuća saznanja:

1. Umanjuju zbrku i pometnju autoritativnom eliminacijom neistine.
2. Koordiniraju činjenice i opservacije, bilo one koje su već poznate ili one koje upravo trebaju postati
predmetom otkrića.
3. Restoriraju bitne odlomke izgubljenog znanja vezanog uz epohalne događaje iz daleke prošlosti.
4. Pružaju informaciju koja popunjava bitne nepoznate karike stečenog znanja.
5. Prezentiraju kozmičku informaciju na način koji prosvjetljuje duhovna učenja pratećeg otkrivenja.

5. OTKRIVENJE PROŠIRUJE RELIGIJU

1. Otkrivenje je vještina kojom je moguće spasiti više stoljeća potrebnih kako bi se evolucijske neistine razvrstale i odvojile od istina postignuća duha.

2. Znanost se bavi činjenicama; religija se jedino zanima za vrijednosti. Služeći se prosvijetljenom filozofijom, um nastoji ujediniti značenja činjenica sa značenjima vrijednosti kako bi izgradio koncept cjelokupne stvarnosti. Ne zaboravite da je znanost područje znanja, filozofija područje mudrosti, a religija područje iskustva vjere. Ali religija unatoč tome predstavlja dvije faze ispoljenja:

1. Evolucijsku religiju. Iskustvo primitivnog obožavanja, religiju koja je derivativ uma.
2. Religiju otkrivenja. Kozmički stav koji je derivativ duha; uvjerenje i vjeru u očuvanje vječnih stvarnosti--opstanak ličnosti--i konačno postignuće kozmičkog Božanstva koje omogućuje čovjekov opstanak. Dio kozmičkog plana počiva u tome da evolucijska religija treba poći smijerom koji će je prije ili kasnije pripremiti za duhovno proširenje otkrivenjem.

3. I znanost i religija uzimaju za polaznu pretpostavku određenu općeprihvaćenu osnovu za logično zaključivanje. Filozofija, pored toga, mora poći od stvarnosti slijedećih triju pojava:

3.1. Materijalnog tijela.
3.2. Nadmaterijalne faze ljudskog bića, duše ili čak unutarnjeg duha.
3.3. Ljudskog uma, mehanizma za komunikaciju i povezanost između duha i materije, između materijalnog i duhovnog.

4. Znanstvenici prikupljaju činjenice, filozofi koordiniraju ideje, dok proroci uzvisuju ideale. Osjećaji i emocije postoje uporedo s religijom, premda nisu religija. Religija može biti osjećaj doživljaja, dok se teško može nazvati doživljajem osjećaja. Ni logika (racionalizacija) ni emocija (osjećaj) nisu bitan dio religioznog doživljaja, premda svako na svoj način i u skladu sa statusom i temperamentnim sklonostima uma individualnog čovjeka, mogu biti povezani s vjerom u procesu prevođenja duhovnog uvida u stvarnost.

5. Evolucijska religija je proizvod obdarenja umnog pomoćnika lokalnog svemira zaduženog za stvaranje i održavanje obožavalačkih osobina evoluirajućeg čovjeka. Takve primitivne religije se izravno bave etikom i moralom, osjećajem ljudske dužnosti. Takve religije počivaju na temeljima uvjerenja savjesti i rezultiraju stabilizacijom relativno etičke civilizacije.

6. Religije osobnog otkrivenja nastaju pod pokroviteljskim djelovanjem darovanih duhova koji zastupaju tri osobe Rajskog Trojstva naročito se zalažući za proširenje istine. Evolucijska religija čovjeka dojmi idejom osobne dužnosti; religija otkrivenja uvijek ističe ljubav-- zlatno pravilo.

7. Evolucijska religija u cjelosti počiva na vjeri. Svojom proširenom predstavom istina božanstva i stvarnosti, otkrivenje pruža dodatnu sigurnost kao i još vrijednije svjedočanstvo aktualnog iskustva konsekventno sabranog u praktičnoj funkcionalnoj zajednici između evolucijske vjere i istina otkrivenja. Takva funkcionalna zajednica ljudske vjere i božanske istine čovjeku daje karakter koji ga vodi u smijeru stvarnog postignuća morontijalne ličnosti.

8. Evolucijska religija čovjeku jedino pruža uvjerenje vjere i savjesti; religija otkrivenja pruža ne samo uvjerenje vjere već i istinu živućeg iskustva u stvarnostima otkrivenja. Treći korak u pitanjima religije ili treća faza doživljaja religije se odnosi na morontija status--punije shvaćanje mote. Tijekom morontija napretka, sve više se šire istine religije otkrivenja; sve više i više ćete znati istinu vrhovnih vrijednosti, božanskih dobrota, univerzalnih odnosa, vječnih stvarnosti i ultimnih sudbina.

9. Tijekom morontija napretka sigurnost vjere sve više zauzima mjesto uvjerenja istine. Kad konačno uđete u stvarni svijet duha, sigurnost čistog uvida duha počinje djelovati umjesto vjere i istine ili prije rečeno, kao nadopuna i dodatak ovim negdašnjim vještinama za postignuće uvjerenja ličnosti.






6. PROGRESIVNO RELIGIOZNO ISKUSTVO

1. Morontija faza religije otkrivenja oslovljava doživljaj opstanka i snažno teži k postignuću savršenstva duha. Pored toga postoji viši poriv k obožavanju kao i snažna težnja k sve većoj etičkoj službi. Morontija uvid za sobom povlači sve višu svjesnost Sedmostrukog, Vrhovnog pa čak i Ultimnog. 2. Kroz cijelo ovo religiozno iskustvo od najranijeg začeća na materijalnoj razini pa sve do postignuća punog statusa duha, Ispravljač je tajna osobnog ostvarenja stvarnosti egzistencije Vrhovnog; i u istom se ovom Ispravljaču kriju tajne vaše vjere u trancendentalno postignuće Ultimnog. Zajedno s biti egzistencijalnog Boga koja u čovjeku postoji u vidu Ispravljača, iskustvena ličnost evoluirajućeg čovjeka tvori potencijalno upotpunjenje vrhovne egzistencije i predstavlja bitnu osnovu za nadkonačnu pojavu transcendentalne ličnosti.

3. Moralna volja obuhvaća odluke utemeljene na racionalističkom znanju, proširene mudrošću i odobrene religioznom vjerom. Takve odluke su djelo moralne naravi i dokaz postojanja moralne ličnosti za kojom prvo slijedi morontija ličnost a zatim istinski status duha.

4. Evolucijski tip znanja nije ništa drugo nego skup protoplazmatske tvari koja gradi memoriju; ovo je najprimitivniji oblik svijesti stvorenog bića. Mudrost obuhvaća ideje koje se oblikuju iz protoplazmatske memorije procesom asocijacije i prespajanja, pojava koje tvore razliku između ljudskog i životinjskog uma. Životinje posjeduju znanje, dok jedino čovjek posjeduje sposobnost za postignuće mudrosti. Individualni čovjek koji je obdaren mudrošću može primiti istinu zahvaljujući Misaonom Ispravljaču i Duhu Istine, duhovima koje je primio na dar od Oca i Sinova.

5. Prilikom svog darivanja Urantiji, Krist Mihael je živio pod okriljem evolucijske religije sve do krštenja. Od ovog časa, uključujući i samo raspeće, sprovodio je svoj rad pod združenim okriljem evolucijske religije i otkrivenja. Od jutra koje je posvjedočilo njegovo uskrsnuće pa sve do uzašašća, prošao je kroz višestruke faze morontija života smrtničkog prijelaza iz svijeta materije u svijet duha. Nakon uzašašća, Mihael je ovladao iskustvom Vrhovnosti--ostvarenja Vrhovnog; i kako je bio jedina osoba cijelog Nebadona koja je posjedovala neograničenu sposobnost za doživljavanje stvarnosti Vrhovnog, stekao je status suverene vlasti u okviru i nad domenama vrhovnosti širom cijelog svog lokalnog svemira.

6. S čovjekovog stanovišta, vječnim procesom spajanja i sjedinjenja s unutarnjim Ispravljačem--sintezom čovjekove ličnosti i biti Boga--čovjek potencijalno postaje živućim dijelom Vrhovnog, čime ovaj negdašnji smrtnik zauvijek prima prirodno pravo beskonačnog stremljenja za finalnosti kozmičke službe u korist i u zajednici s Vrhovnim.

7. Otkrivenje uči smrtnog čovjeka da tako veličanstvena i zadivljujuća pustolovina kroz prostor njegovim napredovanjem kroz vrijeme može započeti organizacijom znanja u idejne odluke; da čovjek zatim mora zadužiti mudrost da neprekidno radi na plemenitom zadatku preobrazbe vlastitih ideja u sve praktičnije i istovremeno sve više ideale, čak i koncepte koji će biti tako razumni kao ideje i tako logični kao ideali da ih se Ispravljač može usuditi povezati i produhoviti kako bi u čovjekovom konačnom umu mogli poslužiti asocijaciji i preobrazbi u stvarne smrtničke komplemente spremne za djelovanje Duha Istine koji pripada Sinovima, za vremensko-prostorna ispoljenja Rajske istine--univerzalne istine. Koordinacija idejnih odluka, logičnih ideala i božanskih istina gradi ispravan karakter, a smrtni čovjek može ući u sve šire i sve više duhovne stvarnosti morontija svjetova jedino ako bude stekao ispravan karakter.

8. Isusova učenja su bila prva religija Urantije koja je u sebi tako cjelovito obuhvatila skladnu koordinaciju znanja, mudrosti, vjere, istine i ljubavi, potpuno i istodobno čovjeku pruživši zemaljski spokoj, intelektualno uvjerenje, moralnu prosvijetljenost, filozofsku stabilnost, etičku osjetljivost, svjesnost Boga i čvrsto uvjerenje u osobni nastavak života. Isusova vjera je pokazala put k finalnosti ljudskog spasenja, ultimnosti smrtničkog kozmičkog postignuća, tako što je čovjeku pružila:

8.1. Spasenje od materijalnih okova kroz osobnu spoznaju da je čovjek sin Boga koji je duh.
8. 2. Spasenje od intelektualnog ropstva: čovjek će spoznati istinu i istina će ga osloboditi.
8.3. Spasenje od duhovnog sljepila, ljudsku spoznaju bratstva smrtnih bića i morontija svijest o bratstvu svih stvorenih bića kozmosa; to što čovjek službom otkriva duhovnu stvarnost i prima otkrivenje dobrote vrijednosti duha.
8.4. Spasenje od nepotpunosti jastva postignućem kozmičkih razina duha i postupnim primitkom spoznaje o skladu Havone i savršenstvu Raja.
8.5. Spasenje od jastva, oslobođenje od skučenosti samosvijesti postignućem kozmičkih razina Vrhovnog uma i koordinacijom s postignućima svih drugih samosvjesnih bića.
8.6. Spasenje od vremena, postignuće vječnog života beskrajnog napredovanja u prepoznavanju i službi Boga.
8.7. Spasenje od konačnog, usavršeno jedinstvo s Božanstvom unutar i kroz Vrhovnog kojim stvoreno biće nastoji postići transcendentno otkriće Ultimnog na nadfinalističkim razinama apsonita.

9. Takvo sedmostruko spasenje je jednako cjelovitosti i savršenstvu ostvarenja ultimnog doživljaja Oca Svih. I potencijalno sve ovo je dio stvarnosti vjere ljudskog doživljaja religije. I ovo može ući u sastav vjere zato što su na Isusovu vjeru pozitivno utjecale čak i nadultimne stvarnosti obznanjene ovom vjerom; Isusova vjera se približila statusu kozmičkog apsoluta do mjere do koje se tako nešto može postići u evoluirajućim kozmosima vremena i prostora. 10. Koristeći se Isusovom vjerom, smrtni čovjek može okusiti nagovještaj stvarnosti vječnosti tijekom svog života u vremenu. Isus je postigao otkriće Finalnog Oca u ljudskom iskustvu i njegova smrtna zemaljska braća mogu sljediti njegov primjer na isti način težeći otkriću Oca. Oni čak u svom iskustvu s Ocem i u vlastitom stanju i obličju mogu postići isto zadovoljstvo koje je Isus postigao u svom stanju i obličju. Kao posljedica Mihaelovog završnog darivanja, otvorene su nove mogućnosti u Nebadonu kao recimo novo osvjetljenje staze vječnosti koja vodi k Ocu Svih kojom mogu poći čak i materijalni smrtni ljudi tijekom svog prvog života na planetima prostora. Isus je bio i jeste novi i živući put kojim čovjek može steći vječnu baštinu koju mu je Otac ostavio i koja mu spremno stoji na raspolaganju. U Isusu su bogato iskazani počeci i završeci iskustva vjere cijele čovječnosti--čak božanske čovječnosti.

7. OSOBNA FILOZOFIJA RELIGIJE

1. Ideja je jedino teoretski plan djelovanja, dok je čvrsta odluka odobreni plan djelovanja. Stereotip je plan djelovanja koji je prihvaćen bez odobrenja. Materijali iz kojih je moguće izgraditi osobnu filzofiju religije proizlaze kako iz čovjekovog unutarnjeg tako i iz njegovog spoljašnjeg iskustva. Društveni status, ekonomski uvjeti, obrazovne prilike, moralni trendovi, institucionalni ujecaji, političke prilike, rasne tendencije i religiozna učenja čovjekovog vremena i mjesta, svi postaju bitni pri formulaciji čovjekove osobne filozofije religije. Čak i njegov temperament i intelektualna osobenost značajno određuju uzorak njegove osobne filozofije. Zvanje, brak i slično igraju ulogu pri evoluciji čovjekovih osobnih standarda življenja.

2. Filozofija religije evoluira iz osnovnog rasta ideja uz dodatak eksperimantalnog življenja i pod utjecajem čovjekovih imitativnih sklonosti. Osnovanost filozofskih zaključaka počiva na oštrom, iskrenom i pronicavom razmišljanju kao i osjetljivosti prema značenju i preciznosti procjene. Moralne kukavice nikad neće postići visoke razine filozofskog razmišljanja; čovjek mora imati hrabrosti kako bi osvojio nove razine iskustva i nastojao proučiti neistražena područja intelektualnog življenja.

3. S vremenom se rađaju novi sustavi vrijednosti; dostižu se nove definicije principa i standarda; mijenjaju se navike i ideali; stječe se određena ideja Boga kao i sve šire poimanje vlastitog odnosa s Bogom.

4. Velika razlika između religiozne i nereligiozne filozofije življenja počiva u naravi i razini uočenih vrijednosti i predmeta odanosti. Postoje četiri faze evolucije religiozne filozofije: Takvo iskustvo može postati posve konfirmativno, ograničeno na podređenost vlasti i tradiciji. Ili se može zadovoljiti manjim uspjesima dovoljnim za stabilizaciju svakodnevnog življenja, brzo se kristalizirajući na tako neočekivanoj razini. Takvi smrtnici vjeruju u kretanje linijom manjeg otpora. Treća grupa napreduje do razine logičke intelektualnosti, ali tu stagnira postavši žrtvom kulturnog ropstva. Istinski je žalosno vidjeti kako veličanstveni intelekti određenih osoba postaju žrtvama okrutnog stiska kulturnih okova. Jednako je žalosno promatrati kako se drugi oslobađaju kulturnog ropstva umjesto toga postajući žrtvama discipline koja pogrešno nosi naziv znanosti. Četvrta razina filozofije postiže slobodu od svih konvencionalnih i tradiocionalnih zapreka i usuđuje se misliti, djelovati i živjeti časno, odano, neustrašivo i vjerno.

5. Oštar test svake religiozne filozofije počiva u njezinoj sposobnosti da uoči razliku između stvarnosti materijalnog svijeta i stvarnosti duhovnog svjeta, istodobno uviđajući njihovo ujedinjenje u intelektualnim nastojanjima i društvenoj službi. Zrela religiozna filozofija ne miješa stvari koje se tiču Boga sa stvarima koje se tiču cara. Ona jednako tako ne prihvaća estetski kult ispraznih čuda kao zamjenu za religiju.

6. Filozofija preobražava primitivnu religiju koja najvećim dijelom počiva na izmišljotinama savjesti u živuće iskustvo u uspinjućim vrijednostima kozmičke stvarnosti.


8. VJERA I VJEROVANJE

1. Vjerovanje postiže razinu vjere kad počne motivirati život i oblikovati način življenja. Prihvaćanje istinitosti određenog učenja nije vjera; to je vjerovanje. Isto važi za sigurnost i uvjerenje--ni oni nisu vjera. Stanje uma postiže razine vjere jedino kad istinski počne dominirati način življenja. Vjera je živuća osobina istinskog osobnog religioznog iskustva. Čovjek vjeruje u istinu, cijeni ljepotu i poštuje dobrotu, ali ih ne obožava; takav stav vjere spasenja pripada jedino čovjekovom odnosu s Bogom koji je personifikacija istine, ljepote i dobrote i beskonačno mnogo više.

2. Vjerovanje uvijek ograničuje i sputava; vjera uvijek proširuje i otpušta. Vjerovanje fiksira, vjera oslobađa. Ali živuća religiozna vjera je više nego asocijacija plemenitih vjerovanja; ona je više nego uzvišeni sustav filozofije; ona je živuće iskustvo koje se bavi duhovnim značenjima, božanskim idealima i vrhovnim vrijednostima; ona je poznavanje Boga i služba čovjeku. Grupe mogu dijeliti vjerovanja, dok vjera mora biti osobna. Grupe mogu prihvatiti sugerirana teološka vjerovanja, dok se vjera može javiti jedino u srcu individualnog religioznog čovjeka.

3. Vjera je pronevjerila ukazano povjerenje ako se usudi tražiti od svojih odanika da zanijekaju stvarnosti i prihvate izmišljotine. Vjera djeluje izdajnički ako počne tražiti izdaju intelektualnog integriteta i odanosti vrhovnim vrijednostima i božanskim idealima. Vjera nikad ne izbjegava dužnost suočavanja s problemima smrtničkog življenja. Z`ivuća vjera ne vodi bigotizmu, progonu ili netrpeljivosti.

4. Vjera ne okiva čovjekovu stvaralačku maštu i ne traži da ljudi zauzmu nepromišljen i predrasudan stav prema otkrićima znanstvenih investigacija. Vjera vitalizira religiju i potiče religioznog čojeka na herojsko življenje zlatnog pravila. Entuzijazam vjere čuva korak sa znanjem i svojim težnjama uvodi čovjeka u blaženi mir.

9. RELIGIJA I MORALNOST

1. Ni jedno se takozvano otkrivenje religije ne može smatrati autentičnim ako ne priznaje dužnosne zahtijeve etičkih obveza koje je stvorila i njegovala apriorna evolucijska religija. Otkrivenje uvijek proširuje etička gledišta evolucijske religije, istodobno i nepogrešivo proširujući moralne obveze svih prethodnih otkrivenja.

2. Kad se usudite kritički suditi čovjekovoj primitivnoj religiji (ili religiji primitivnog čovjeka), ne zaboravite da takvim primitivnim ljudima treba suditi i ocjenjivati njihovo religiozno iskustvo u skladu s njihovom prosvijetljenošću i statusom savjesti. Pogrešno je suditi tuđoj religiji prema vlastitim standardima znanja i istine.

3. Istinska religija je to blaženo i duboko uvjerenje unutar čovjekove duše koje snažno opominje da bi bilo greška ne vjerovati u te morontijalne stvarnosti koje tvore njegove najviše etičke i moralne koncepte, njegovo najviše tumačenje najvećih životnih vrijednosti i najdubljih kozmičkih stvarnosti. I takva religija nije ništa drugo nego doživljaj poklanjanja intelektualne odanosti najvišim nalozima duhovne svijesti.

4. Težnja za ljepotom je dio religije jedino ukoliko ima etička obilježja i jedino do mjere do koje obogaćuje koncept morala. Umjetnost je religiozna jedino kad u sebi nosi cilj i svrhu koji proizlaze iz visoke duhovne motivacije.

5. Prosvjetljena duhovna svijest civiliziranog čovjeka se ne zanima toliko za određena intelektualna vjerovanja ili bilo koji naročiti način življenja, koliko se zanima za otkrivanje istine življenja, za dobru i ispravnu vještinu reagiranja na repetitivne situacije smrtničke egzistencije. Moralna svijest nije ništa drugo nego ime koje označava čovjekovo priznanje i svjesnost onih etičkih i javljajućih morontijalnih vrijednosti kojih se čovjek mora držati prema nalogu dužnosti i prilikom svakodnevne kontrole i usmjerenja svojih postupaka.

6. Premda se može vidjeti da religija nije savršena, postoje najmanje dva praktična ispoljenja njezine naravi i djelovanja:

6.1. Duhovni poriv i filozofski pritisak religije često navode čovjeka da prenese i primijeni svoju procjenu moralnih vrijednosti na aktivnosti svojih bližnjih--ovo je etička reakcija religije.
6.2. Religija ljudskom umu pruža produhovljenu svjesnost božanske stvarnosti utemeljenu i vjerom izvedenu iz apriornih ideja moralnih vrijednosti i koordiniranu s nadodatim konceptima duhovnih vrijednosti. Religija tako počinje djelovati kao cenzor smrtničkih djela, vid uzvišenog moralnog povjerenja i pouzdanja u stvarnost, uzvišene stvarnosti vremena i postojanije stvarnosti vječnosti.

7. Vjera postaje spona između moralne svijesti i duhovnog koncepta trajne i postojane stvarnosti. Religija postaje put kojim čovjek može izbjeći materijalnim ograničenjima privremenog prirodnog svijeta i vještinom spasenja--progresivne morontija preobrazbe--naći utočište u uzvišenim stvarnostima vječnog duhovnog svijeta.

10. RELIGIJA KAO ČOVJEKOV OSLOBODITELJ

1. Inteligentan čovjek zna da je djete prirode, da je dio materijalnog svemira; on isto tako shvaća da ličnost individualnog čovjeka ne može opstati u kretnjama i naponima matematičke razine energetskog svemira. Čovjek nije u stanju uočiti duhovnu stvarnost proučavanjem fizičkih uzroka i posljedica.

2. Ljudsko biće je dalje svjesno da predstavlja dio idejnog kozmosa, ali dok ideje mogu nadživjeti pojedinačne osobe, one ni na koji način ne obećavaju osobni opstanak ličnosti svojih izumitelja. Čak ni iscrpljenje svih logičkih i prosudbenih mogućnosti ne obznanjuje korisniku ovih logičkih i prosudbenih procesa vječnu istinu opstanka ličnosti.

3. Materijalna razina zakona izaziva kontinuitet zakona uzročne povezanosti, beskrajnu povezanost reakcija s apriornim djelima; umna razina ukazuje na neprekidnost konceptualnog kontinuiteta, besprekidan tok konceptualne potencijalnosti iz apriornih koncepcija. Ali ove kozmičke razine ne otkrivaju čovjekovom znatiželjnom umu put kojim je moguće izbjeći necjelovitost statusa i nepodnošljivu neizvjesnosti stanja prolazne kozmičke stvarnosti, privremenu zemaljsku ličnost koja je osuđena na smrt po iscrpljenju svojih ograničenih životnih energija.

4. Jedino morontija put koji vodi k duhovnom uvidu može rastrgnuti okove čovjekovog smrtničkog statusa u svemiru. Porijeklo energije i uma vodi natrag k Raju i Božanstvu, ali ni energetsko ni umno obdarenje smrtnog čovjeka ne vuku porijeklo direktno od takvog Rajskog Božanstva. Čovjek je djete Boga jedino u duhovnom smislu. I ovo je istina zato što u čovjeku jedino u duhovnom smislu živi obdarenje i prisutnost Rajskog Oca. Čovječanstvo nikad neće otkriti božanstvo izuzev putom religioznog iskustva i življenja istinske vjere. Ako vjerom prihvati istinu Boga, čovjek može rastrgnuti skučene okove materijalnih ograničenja i naći racionalnu nadu da će biti u stanju bezbijedno napustiti materijalnu domenu na kojoj ga čeka smrt i ući u duhovnu domenu gdje ga čeka vječni život.

5. Svrha religije nije zadovoljenje čovjekove znatiželje o Bogu, već postignuće intelektualne postojanosti i filozofskog uvjerenja, stabilizacija i obogaćenje ljudskog življenja spajanjem smrtničkog s božanskim, nepotpunog sa savršenim, čovjeka s Bogom. Pomoću religioznog iskustva, čovjekovi koncepti idealnosti postaju obdareni stvarnošću.

6. Čovjek se ne može nadati da će pronaći bilo znanstvene ili logičke dokaze o postojanju božanstvenosti. Sam razum nikad ne može dati pravomoć vrijednostima i dobrotama religioznog iskustva. Ali zauvijek je istina: Tko god želi činiti Božju volju može shvatiti pravomoć duhovnih vrijednosti. Ovo je najbliži mogući prilaz dokazu stvarnosti religioznog iskustva koji se može postići na smrtničkoj razini. Takva vjera nudi jedini put iz mehaničkih pandži materijalnog svijeta i iz neistinitih izobličenja necjelovitosti intelektualnog svijeta; ovo je jedino otkriveno riješenje kojim se može doskočiti mrtvoj točki smrtničkog razmišljanja o nastavku života individualne ličnosti. To je jedina putovnica koja otvara put k upotpunjenju stvarnosti i vječnosti života u univerzalnoj tvorevini ljubavi, zakona, jedinstva i progresivnog postignuća Božanstva.

7. Religija uspješno liječi čovjekov osjećaj idealističke izoliranosti i duhovne osamljenosti; ona vjerniku daje građanska prava zasnovana na statusu Božjeg sina, žitelja novog i smislenog svemira. Religija čovjeku pruža uvjerenje da se može poistovijetiti s planom Beskonačnog i ciljem Vječnog bude li slijedio tračak svjetla ispravnosti u svojoj duši. Takva oslobođena duša smjesta osjeća prijatnost u ovom novom svemiru--njegovom svemiru.

8. Nakon što vjerom doživite takvu preobrazbu, nećete više biti ropski dio matematičkog kozmosa, već ćete postati oslobođeni sin Oca Svih, čovjek koji ima i koristi svoju volju. Takav oslobođeni sin se više neće sam i bez ikog svog boriti protiv neumoljive osude na okončanje privremene zemaljske egzistencije; on se više neće bespomoćno boriti protiv prirode; on više neće posrtati pod paralizirajućim strahom od vjerovanja u beznadežne uobrazije i puke izmišljotine.

9. Nakon ove preobrazbe, Božji sinovi se zajednički bore za pobjedu stvarnosti nad djelomičnim sjenama egzistencije. Sva bića konačno postaju svjesna činjenice da se Bog i sva božanska vojska gotovo beskonačnog svemira bore na njihovoj strani, da sudjeluju u uzvišenoj borbi za postignuće vječnosti života i božanstvenosti statusa. Takvi vjerom oslobođeni sinovi definitivno postaju dijelom bitke vremena, boreći se na strani vrhunskih snaga i božanskih ličnosti vječnosti; čak se i zvijezde u svojim putanjama bore za njih; oni konačno počinju promatrati kozmos iznutra, s Božjeg gledišta i sve nesigurnosti materijalne izolacija počinju poprimaju oblik sigurnosti vječnog duhovnog napretka. Čak i samo vrijeme postaje jedino sjena vječnosti koju Rajske stvarnosti bacaju na pokretni oklop prostora.


[Predočio Melkisedek iz Nebadona.]

ISKUSTVO dinamičnog religioznog življenja preobražava prosječnu individuu u ličnost idealističke snage. Religija pomaže općem napretku potičući napredak svakog pojedinca, dok se pojedinačni napredak uvećava općim postignućem.

Blisko druženje s drugim religioznim ljudima obostrano potiče duhovni rast. Ljubav stvara podlogu za religiozni rast--objektivnu primamu na mjestu subjektivne ugode--stvarajući vrhunsko subjektivno zadovoljstvo. I religija oplemenjuje uobičajeno crnčenje svakodnevnog življenja.

1. RELIGIOZNI RAST

Dok religija vodi k rastu značenja i povišenju vrijednosti, zlo predstavlja rezultat uzdizanja posve osobnih prosudbi do razina apsoluta. Dijete procjenjuje iskustvo na osnovu zadovoljstva koje mu ono donosi; zrelost je srazmjerna postavci viših značenja na mjesto osobnog zadovoljstva, čak i odanosti najvišim konceptima svakovrsnih životnih situacija i kozmičkih odnosa.

Neke osobe su suviše zauzete kako bi mogle rasti, što ih dovodi u ozbiljnu opasnost od duhovne fiksacije. Bitno je stvoriti uvjete za rast značenja u različitim dobima, kulturama i tekućim stadijima napredujuće civilizacije. Glavne zapreke rastu su predrasude i ignorancija.

Dajte svakom djetetu u razvoju priliku da oblikuje vlastito religiozno iskustvo; ne namećite mu gotova iskustva odraslih. Ne zaboravite, višegodišnji napredak kroz utemeljeni obrazovni sustav ne mora značiti intelektualni napredak, a još manje duhovni rast. Obogaćenje riječnika ne govori o razvoju karaktera. Istinski pokazatelji rasta nisu toliko proizvodi, već napredak. Pokazatelji stvarnog obrazovnog rasta su uzvišenje ideala, dublje cijenjenje vrijednosti, nova značenja vrijednosti, te produbljena odanost vrhovnim vrijednostima.

Djecu trajno dojme jedino odanosti odraslih osoba koje ih prate kroz život; pravila, pa čak ni primjer, nisu od trajnog utjecaja. Odane osobe su one koje rastu, a rast je upečatljiva i inspirativna stvarnost. Živi lojalno danas--rasti--i sutra će se pobrinuti samo za sebe. Punoglavac će se najbrže preobraziti u žabu ako bude iz dana u dan odano živio kao punoglavac.

Bitna podloga religioznog rasta počiva na pretpostavci naprednog života samoostvarenja, koordinacije prirodnih sklonosti, upražnjenja radoznalosti i razumne pustolovnosti, osjećaja zadovoljstva, djelovanja straha kao podražaja opreznosti i pozornosti, privlačnog djelovanja ljubopitivosti, te normalne svijesti o vlastitoj
malenkosti--poniznosti. Rast isto tako počiva na čovjekovu otkriću vlastitog jastva praćenom samokriticizmom--savješću--jer savjest je ustvari samokriticizam u skladu s čovjekovim vlastitim sustavom vrijednosti i navika, osobnih ideala.

Na religiozno iskustvo značajno utječu fizičko zdravlje, usađeni temperament i društveno okruženje. Ali ovi vremenski uvjeti ne spriječavaju unutarnji duhovni napredak duše koja se posvetila vršenju volje nebeskog Oca. U svim normalnim smrtnicima postoje određeni usađeni porivi koji teže rastu i samoostvarenju i čije djelovanje u nekim slučajevima može biti naročito zapriječeno. Pouzdana vještina za unaprijeđenje ovog bitnog obdarenja čovjekove potencijalnosti za duhovni rast počiva u stavu svesrdne odanosti vrhovnim vrijednostima.

Religiju nije moguće pokloniti, primiti, posuditi, naučiti ili izgubiti. Ona je osobno iskustvo koje raste u skladu s čovjekovom rastućom težnjom za najvišim vrijednostima. Kozmički rast, stoga, slijedi za porastom značenja i sve širim povišenjem vrijednosti. Ali sama plemenitost je uvijek stvar nesvjesnog rasta.

Religiozni običaji razmišljanja i djelovanja doprinose duhovnom rastu. Čovjek može razviti religiozne predispozicije prema povoljnom načinu reagiranja na duhovne podražaje, određenu vrstu uslovnog duhovnog refleksa. Običaji koji doprinose religioznom rastu obuhvaćaju njegovanu osjetljivost prema božanskim vrijednostima, opažanje religioznog življenja u drugima, meditativno razmišljanje o kozmičkim značenjima, riješenje pitanja vezanih uz način obožavanja, dijeljenje duhovnog življenja s drugima, izbjegavanje sebičnosti, odbijanje da se oslanjanja na božansku milost, življenje kao da se čovjek nalazi u prisutnosti Boga. Čovjek može svjesno stvoriti činitelje religioznog rasta, dok je sam rast uvijek nesvjestan.

Nesvjesna narav religioznog rasta, međutim, nikako ne znači da se radi o aktivnosti koja se odvija u takozvanim podsvjesnim domenama ljudskog intelekta; ona prije svojedoči o stvaralačkim aktivnostima u nadsvjesnim razinama smrtničkog uma. Doživljaj spoznaje stvarnosti nesvjesnog religioznog rasta predstavlja čvrst dokaz o postojanju i djelovanju nadsvijesti.

2. DUHOVNI RAST

Duhovni razvoj prvo ovisi o održavanju žive duhovne veze s istinskim duhovnim silama, te zatim o neprekidnom rađanju duhovnih plodova: tome da čovjek stavlja u službu bližnjima ono što je primio od svojih duhovnih dobročinitelja.

Duhovni napredak počiva na intelektualnom opažanju duhovne nedostatnosti, kao i samosvijesti vlastite težnje za savršenstvom--čovjekove žudnje da spozna Boga i da postane nalik Bogu--svesrdne posvećenosti vršenju volje Oca na nebu.

Duhovni razvoj je prvo buđenje potreba, zatim opažanje značenja te zatim, otkriće vrijednosti. Dokaz istinskog duhovnog razvoja počiva u primjeru ljudske ličnosti koja je motivirana ljubavlju, aktivirana nesebičnom službom i dominirana svesrdnim obožavanjem savršenih ideala božanstvenosti. I cijelo ovo iskustvo tvori stvarnost religije, nasuprot pukim teološkim vjerovanjima.

Religija može uznapredovati do te iskustvene razine gdje postaje prosvijetljena i mudra vještina duhovnog reagiranja na kozmos. Takva veličanstvena religija može djelovati na tri razine ljudske ličnosti: intelektualnoj, morontialnoj i duhovnoj; ona može djelovati nad umom, u evoluirajućoj duši i u unutarnjem duhu.

Duhovnost istodobno postaje pokazateljem čovjekove blizine Bogu i mjerom njegove korisnosti bližnjima. Duhovnost uzvisuje čovjekovu sposobnost otkrića ljepote u stvarima, opažanja istine u značenjima i otkrića dobrote u vrijednostima. Duhovni razvoj ovisi o čovjekovoj sposobnosti za njegovo postignuće, dok je direkno srazmjeran eliminaciji sebičnih svojstava ljubavi.

Stvarni duhovni status je mjera postignuća Božanstva, usklađenja s Ispravljačem. Postignuće najviše duhovnosti je jednako postignuću maksimalne stvarnosti, najvišeg nalikovanja Bogu. Vječni život je proces beskrajnog teženja za beskonačnim vrijednostima.

Cilj čovjekovog samoostvarenja bi trebao biti duhovan, a ne materijalan. Jedine stvarnosti kojima je vrijedno težiti su božanske, duhovne i vječne. Smrtni čovjek ima pravo na fizičke užitke i na zadovoljstva ljudskih ljubavi; on izvlači korist iz svoje odanosti ljudskim udruženjima i vremenskim institucijama; ali ovo nisu vječni temelji na kojima je moguće izgraditi besmrtnu ličnost koja mora nadići prostor, nadvladati vrijeme i postići vječnu sudbinu božanskog savršenstva i finalne službe.

Isus je zorno predočio duboku sigurnost smrtnika koji zna Boga rekavši: "Onome koji vjeruje u Boga i njegovo kraljevstvo, što doista znači ako se sve zemaljske stvari sruše?" Vremenske sigurnosti su ranjive, dok su duhovne sigurnosti nepovredive. Kad plime ljudskih nedaća, sebičnosti, grubosti, mržnje, zlobe i ljubomore počnu tući oko smrtnikove duše, možete biti sigurni da postoji unutarnji bedem--tvrđava duha--koja je apsolutno neuništiva; ako ništa drugo, ovo se odnosi na svakog smrtnika koji je predao svoju dušu na čuvanje unutarnjem duhu vječnog Boga.

Nakon takvog duhovnog postignuća koje može nastati bilo kao rezultat postupnog rasta ili kao proizvod izuzetnih kriza, nastupa novo usmjerenje ličnosti i razvoj novog standarda vrijednosti. Takve duhom rođene individue poprimaju tako svježu životnu motivaciju da su u stanju sabrano promatrati uništenje svojih najmilijih ambicija i slamanje svojih najiskrenijih nada; one pouzdano znaju da takve katastrofe nisu ništa drugo nego preusmjerenje katastrofa koje lome čovjekove vremenske tvorevine prethodno izgradnji plemenitijih i trajnijih stvarnosti nove i uzvišenije razine kozmičkog postignuća.

3. KONCEPTI VRHUNSKE VRIJEDNOSTI

Religija nije vještina za postizanje statičnog i blaženog duševnog mira; ona je impuls koji čovjeka potiče da organizira dušu kako bi se posvetio dinamičnoj službi. Ona je posvećenje cijelog čovjekovog jastva odanoj ljubavi prema Bogu i službi ljudima. Religija plaća svaku cijenu koja stoji na putu čovjekovom postignuću vrhovnog cilja, vječne nagrade. Religiozna odanost u sebi nosi veličanstveno uzvišenu posvećenu nepodjeljenost. I takve odanosti su društveno djelotvorne i duhovno napredne.

Religioznom čovjeku riječ ’Bog’ postaje simbolom koji označava prilaz vrhovnoj stvarnosti i opažanje božanskih vrijednosti. Stvari koje čovjeku jesu ili nisu po volji ne određuju dobro i zlo; moralne vrijednosti ne izrastaju iz ispunjenja čovjekovih želja niti iz njegovih emocionalnih frustracija.

Razmatrajući vrijednosti morate uočiti razliku između onoga što je vrijednost i onoga što ima vrijednost. Morate opaziti povezanost između ugodnih aktivnosti i njihove smislene integracije i uvećanog ostvarenja na sve višim i višim razinama ljudskog iskustva.

Značenje je nešto što iskustvo dodaje vrijednosti; ono je cjeniteljska svijest vrijednosti. Osamljeno i posve sebično zadovoljstvo može značiti istinsku devaluaciju značenja, besmisleni užitak koji graniči s relativnim zlom. Čovjek može doživjeti vrijednosti kad su njegove stvarnosti smislene i mentalno povezane i kad njegov um priznaje i cijeni takve odnose.

Vrijednosti nikada ne mogu biti statične; stvarnost znači promjenu, rast. Promjena bez rasta, proširenja značenja i povišenja vrijednosti, je bezvrijedna--je potencijalno zlo. Što je viša kvaliteta kozmičkog prilagođenja, više je značenja u određenom iskustvu. Vrijednosti nisu konceptualne iluzije; one su stvarne, premda uvijek ovise o stanju odnosa. Vrijednosti su uvijek i aktualne i potencijalne--ne ono što je bilo, već ono što jeste i što će biti.

Povezivanje aktualnog i potencijalnog znači rast, iskustveno ostvarenje vrijednosti. Ali rast nije samo napredak. Napredak je uvijek smislen, premda je relativno bezvrijedan bez rasta. Vrhovna vrijednost ljudskog života počiva u rastu vrijednosti, napretku u značenjima i ostvarenju kozmičke međupovezanosti ovih dvaju iskustava. I takvo iskustvo je jednako svijesti Boga. Takav smrtnik, premda nije nadprirodan, istinski postaje nadčovječan; u njemu se razvija besmrtna duša.

Čovjek ne može prouzrokovati rast, ali može stvoriti povoljne uvjete. Rast je uvijek nesvjestan, bilo da je riječ o fizičkom, intelektualnom ili duhovnom rastu. Ljubav time raste; nju čovjek ne može stvoriti, proizvesti ili kupiti; ona mora rasti. Evolucija je kozmička vještina rasta. Društveni rast ne može biti osiguran zakonodavstvom, kao što ni moralni rast ne može biti unaprijeđen poboljšanjem administracije. čovjek može proizvesti stroj, dok istinska vrijednost tog stroja predstavlja rezultat ljudske kulture i osobnog cijenjenja. Čovjek može doprinijeti vlastitom rastu jedino mobilizacijom sveukupnih moći svoje ličnosti--živućom vjerom.

4. PROBLEMI RASTA

Religiozno življenje je odano življenje, a odano življenje je stvaralačko, autentično i spontano. Novi religiozni uvidi izrastaju iz sukoba koji iniciraju izbor novih i boljih reakcionih običaja koji stupaju na mjesto starijih inferiornih reakcionih uzoraka. Nova značenja nastaju jedino uoči sukoba; a sukob ostaje sukob jedino ako čovjek odbije prihvatiti više vrijednosti koje počivaju u superiornim značenjima.

Religiozne nedoumice su neminovne; bez psihičkog sukoba i duhovne agitacije nema rasta. Organizacija filozofskih standarda življenja podrazumijeva značajnu agitaciju filozofskih domena uma. Bez borbe, čovjek ne može biti vjeran onome što je veliko, dobro, istinito i plemenito. Potrebno je uložiti značajne napore kako bi se razjasnila duhovna vizija i kako bi se povisio kozmički uvid. Ljudski intelekt se ne želi odreći ovisnosti o neduhovnim energijama vremenske egzistencije. Um lijene životinje se buni protiv napora koje je potrebno uložiti kako bi se čovjek uhvatio u koštac s riješenjem kozmičkih problema.

Ali veliki problem religioznog življenja počiva u zahtijevu za ujedinjenjem duševnih snaga ličnosti kroz dominaciju LJUBAVI. Zdravlje, mentalna djelotvornost i sreća izrastaju iz ujedinjenja fizičkih sustava, umnih sustava i sustava duha. Čovjek je postigao značajno razumijevanje tjelesnog i umnog zdravlja, dok je o sreći istinski vrlo malo naučio. Najviša sreća je neraskidivo povezana s duhovnim napretkom. Duhovni rast donosi trajnu radost, mir koji nadilazi svako razumijevanje.

U fizičkom životu čula govore o postojanju stvari; um otkriva stvarnost značenja; ali duhovno iskustvo čovjeku obznanjuje istinske vrijednosti življenja. Čovjek može naći ove visoke razine ljudskog življenja u vrhunskoj ljubavi prema Bogu i nesebičnoj ljubavi prema drugim ljudima. Ako volite svoje bližnje, onda ste već otkrili njihove vrijednosti. Isus je toliko volio ljude jer je u njima vidio tako veliku vrijednost. Vi najlakše možete otkriti vrijednosti u svojim bližnjima tako što ćete otkriti njihove motive. Ako vas netko iritira, ako u vama izaziva osjećaj odbojnosti, trebate suosjećajno nastojati razabrati njegovo gledište, njegove razloge za neprikladno ponašanje. Nakon što steknete razumjevanje svojih susjeda, postat ćete tolerantni i ova će tolerancija izrasti u prijateljstvo i sazriti u ljubav.

Predočite si sada sliku jednog od svojih primitivnih predaka, spiljskih ljudi--nisku, nakaznu, prljavu, režeću grdosiju koja stoji raširenih nogu, podignute toljage, dok puna mržnje i zlovolje bijesno gleda ispred sebe. Teško se može reći da ova oslikava božansko dostojanstvo čovjeka. Ali dozvolite nam sada da uvećamo sliku. Ispred ovog uznemirenog čovjeka stoji sabljozubi tigar. Iza njega stoje žena i dvoje djece. Smjesta uviđate da takva slika predstavlja začetke mnogih dobrih i plemenitih svojstava ljudske rase, dok je čovjek isti na obje slike. Razlika je jedino u tome što vi u drugom prikazu imate šire gledište. U stanju ste uvidjeti motivaciju ovog evoluirajućeg smrtnika. Njegov stav postaje vrijedan jer ga razumijete. Ako bi ste samo uspjeli shvatiti motive vaših bližnjih, koliko bi ste ih bolje razumjeli. Ako bi ste samo upoznali svoje bližnje, vremenom bi se u njih zaljubili.

Ne možete istinski voljeti svoje bližnje na osnovu pukog čina volje. Ljubav se rađa jedino iz potankog razumijevanja motiva i sentimenata drugih ljudi. Nije toliko bitno voljeti sve ljude danas koliko je bitno svaki dan naučiti voljeti još jedno ljudsko biće. Ako svaki dan ili svakih sedam dana steknete razumijevanje novog poznanika i ako ovo predstavlja granicu vaših mogućnosti, tada posve sigurno podruštvljujete i produhovljujete svoju ličnost. Ljubav je zarazna i kad je ljudska odanost inteligentna i mudra, ljubav je zaraznija od mržnje. Ali jedino iskrena i nesebična ljubav je istinski zarazna. Kad bi svaki smrtnik postao fokusom dinamične ljubavi, ovaj bi dobroćudni virus ljubavi uskoro prožeo emocionalnu struju čovječanstva do takve mjere da bi čitava civilizacija bila opasana ljubavlju, i to bi predstavljalo ostvarenje bratstva ljudi.

5. OBRAĆENJE I MISTICIZAM

Svijet je prepun izgubljenih duša, izgubljenih ne u teološkom već u direkcionom smislu, zbunjeno lutajući između izama i kultova frustrirane filozofske ere. Tek mali broj ljudi je naučio postaviti filozofiju življenja na mjesto religioznog autoriteta. (Simbole podruštvljene religije ne treba prezirati kao kanale rasta, premda korito rijeke nije isto što i rijeka.)

Napredak religioznog rasta vodi od stagnacije kroz sukob do koordinacije, od nesigurnosti do nepokolebljive vjere, od zbrkane kozmičke svijesti do ujedinjenja ličnosti, od vremenskih do vječnih ciljeva, od okova straha do slobode Božjeg sina.

Treba pojasniti da čovjekov izraz odanosti vrhovnim idealima--njegova psihička, emocionalna i duhovna spoznaja svijesti Boga--može biti bilo rezultat prirodnog i postupnog rasta ili rezultat odsudnih časova, kao recimo životnih kriza. Apostol Pavao je doživio upravo takvo iznenadno i spektakularno obraćenje jednog znamenitog dana na putu za Damaskus. Gvatama Sidarta je doživio sličano iskustvo dok je jedne noći osamljeno sjedio nastojeći pronići misteriju najviše istine. Mnogi drugi su imali silčna iskustva, dok su mnogi istinski vjernici uznapredovali u duhu bez iznenadnih doživljaja obraćenja.

Većina spektakularnih pojava vezanih uz takozvana religiozna obraćenja ima posve psihičku narav, dok tu i tamo uistinu nastupe doživljaji koji između ostalog imaju i duhovno porijeklo. U slučaju apsolutno potpune mentalne mobilizacije na svim razinama psihičke težnje naviše--prema postignuću duha--kad je čovjek savršeno motiviran da održi svoju odanost božanskoj ideji, čovjekov unutarnji duh vrlo često posegne naniže u nastojanju da postigne vremensko usklađenje s posvećenom voljom nadsvjesnog uma smrtnog vjernika. I upravo takvi doživljaji ujedinjenih intelektualnih i duhovnih pojava tvore obraćenje koje se sastoji od činitelja koji su iznad i izvan posve psihičke naravi.

Ali same emocije nisu pravo obraćenje; čovjek mora imati vjeru pored osjećaja. Do mjere do koje je takva psihička mobilizacija djelomična i do stupnja do kojeg je motivacija ljudske odanosti nepotpuna, utoliko će iskustvo obraćenja biti spoj intelektualne, emocionalne i duhovne stvarnosti.

Ako je čovjek voljan prihvatiti praktičnu pretpostavku da u njegovom inače ujedinjenom intelektualnom životu djeluje takozvani podsvjesni um, onda bi radi dosljednosti trebao pretpostaviti postojanje slične i analogne domene uspinjuće intelektualne aktivnosti-- nadsvjesne razine--područja neposrednog kontakta s unutarnjom jedinkom duha, Misaonim Ispravljačem. Velika opasnost pri svim ovim psihičkim nagađanjima je to da se vizije i drugi takozvani mistični doživljaji i nesvakidašnji snovi mogu protumačiti kao božanske riječi upućene ljudskom umu. U prošlosti, božanska bića su se ukazala određenim osobama koje su znale Boga, ne zbog njihovih mističnih transeva ili morbidnih vizija, već unatoč svim ovim pojavama. Umjesto što će težiti za obraćenjem, čovjek bi lakše mogao prići morontia zonama mogućeg
kontakta s Misaonim Ispravljačem živućom vjerom i iskrenim obožavanjem, svesrdnom i nesebičnom molitvom. Sve u svemu, dosta zbrkanih sjećanja iz nesvjesnih razina ljudskog uma je greškom protumačeno kao božanska otkrivenja i vodstva duha.

Velika opasnost prati čovjekov običaj religioznog maštanja; misticizam može postati vještina za izbjegavanje stvarnosti, premda je u nekim slučajevima služio kao sredstvo istinskog duhovnog zajedništva. Kratki periodi osamljenog predaha od brzih životnih prizora ne moraju bitinaročito opasni, dok je dulja osama ličnosti krajnje nepoželjna. Zaneseno stanje vizionarske svijesti se ni pod kojim okolnostima ne smije njegovati kao religiozni doživljaj.

Mistično stanje je obilježeno difuzijom svijesti i probojom živih epizoda koncentracije u prilično pasivan intelekt. Sve ovo vodi svijest prema podsvijesti prije nego prema nadsvijesti, području duhovnog kontakta. Mnogi mistici su doveli svoju mentalnu podvojenost do razine abnormalnih mentalnih ispoljenja.

Zdraviji stav duhovne meditacije počiva u dubokom obožavanju i molitvi zahvalnici. Nemojte pobrkati izravno duhovno zajedništvo s Misaonim Ispravljačem koje je nastupilo u kasnijem razdoblju Isusovog zemaljskog života s ovim takozvanim mističnim doživljajima. Činitelji koji doprinose mobilizaciji mističnog duhovnog zajedništva ukazuju na opasnost koja čovjeku prijeti od takvih psihičkih stanja. Slijedeće pojave pogoduju mističnom stanju: fizički umor, uzdržavanje od jela, psihička podvojenost, snažni estetski doživljaji, živi seksualni impulsi, strah, tjeskoba, bijes i neobuzdani ples. Veći dio pojava koje nastaju kao rezultat takvih preliminarnih priprema vuku porijeklo iz podsvjesnog uma.

Koliko god su okolnosti njegova života mogle pogodovati mističnim pojavama, treba naglasiti da Isus iz Nazareta nikada nije pribjegao takvim metodama za upostavu duhovnog zajedništva s Rajskim Ocem. Isus nije imao bilo podsvjesnih obmana ili nadsvjesnih iluzija.

6. OBILJEŽJA RELIGIOZNOG ŽIVLJENJA

Dok se evolucijske religije i religije otkrivenja značajno razlikuju po metodu, one su jako slične po motivu. Religija nije zasebna životna djelatnost; ona je prije način življenja. Istinska religija je svesrdna odanost nekoj stvarnosti u kojoj vjernik nalazi vrhunsku vrijednost kako samom sebi tako i cijelom čovječanstvu. I istaknuta obilježja svih religija počivaju u nepokolebljivoj odanosti i svesrdnoj posvećenosti vrhovnim vrijednostima. Ovu religioznu odanost vrhovnim vrijednostima oslikava primjer odnosa tobože nereligiozne majke prema njezinom djetetu te primjer snažne odanosti nereligiozne osobe nekom prihvaćenom cilju.

Prihvaćena vrhovna vrijednost religioznog čovjeka može biti bijedna ili čak lažna, ali je svejedno religiozna. Religija je istinska upravo do mjere do koje prihvaćena vrhovna vrijednost predstavlja stvarnu kozmičku stvarnost istinske duhovne vrijednosti.

Način na koji ljudi reagiraju na religiozni impuls u sebi nosi kvalitete plemenitosti i veličine. Iskreni religiozni čovjek je svjestan svog kozmičkog državljanstva i svjesno uspostavlja kontakt s izvorima nadljudske moći. On izvlači snagu i energiju iz uvjerenja da pripada nadmoćnoj i plemenitoj zajednici Božjih sinova. Stimulativna težnja za najvišim kozmičkim zadaćama--vrhovnim ciljevima--uvećava njegovu svijest o vlastitoj vrijednosti.

Jastvo takvog čovjeka se prepustilo vodstvu fascinirajućeg poriva sveobuhvatne motivacije koja umanjuje emocionalni sukob, nameće strožu samodisciplinu i čini ljudski život istinski vrijednim življenja. Umjesto morbidne spoznaje ljudskih ograničenja, čovjek stječe prirodnu svijest o smrtničkim nedostacima i moralnu odlučnost i duhovnu aspiraciju da postigne najviše kozmičke i nadkozmičke ciljeve. I ovu snažnu težnju k postignuću nadsmrtničkih ideala uvijek obilježava porast strpljenja, uzdržljivosti, duševne hrabrosti i tolerancije.

Ali istinska religija je živuća ljubav--život službe. To što se religiozni čovjek oslobađa velikog broja posve vremenskih i trivijalnih stvari ne vodi društvenoj izolaciji i ne treba uništiti smisao za humor. Istinska religija ne oduzima ništa ljudskom življenju, već jedino daje nova značenja cijelom životu; ona proizvodi nove oblike oduševljenja, zanosa i hrabrosti. Ona čak može probuditi krstaški duh koji je jako opasan ako se ne nalazi pod kontrolom duhovnog uvida i lojalne odanosti svagdašnjim društvenim obvezama ljudskih lojalnosti.

Jedno od najizvanrednijih obilježja religioznog življenja je dinamični i plemeniti mir, mir koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje, kozmička ravnoteža koja svjedoči o odsustvu sumnje i uznemirenosti. Takve razine duhovne stabilnosti su imune na razočaranja. Takvi religiozni ljudi su nalik Apostolu Pavlu koji je rekao: "Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje."
U svijesti religioznog čovjeka koji je shvatio stvarnost Vrhovnog i koji teži k cilju Ultimnog vlada osjećaj sigurnosti koji je praćen spoznajom pobjedonosnog blaženstva.

Čak i evolucijska religija nosi isto ovo oblilježje odanosti i veličine zbog toga što predstavlja istinsko iskustvo. Ali religija otkrivenja nije samo istinska, već je i izvrsna. Nove odanosti uvećane duhovne vizije stvaraju nove razine ljubavi i odanosti, službe i druželjubivosti; i cijelo ovo povišeno društveno gledište vodi k većoj svijesti Božjeg Očinstva i bratstva ljudi.

Karakteristična razlika između evolucijske religije i religije otkrivenja je nova kvaliteta božanske mudrosti koja se nadodaje posve iskustvenoj ljudskoj mudrosti. Ali iskustvo koje ljudi stječu unutar i u vezi s ljudskim religijama razvija čovjekovu sposobnost primitka uvećanih darova božanske mudrosti i kozmičkog uvida.

7. VRHUNCI RELIGIOZNOG ŽIVLJENJA

Premda se prosječan smrtnik Urantije ne može nadati da će postići visoko savršenstvo karaktera koje je Isus iz Nazareta stekao tijekom svog zemaljskog života, svaki smrtnik koji vjeruje u Boga uistinu može razviti snažnu i ujedinjenu ličnosti koja će nalikovati usavršenim osobinama Isusove ličnosti. Jedinstveno obilježje Gospodinove ličnosti nije toliko počivalo u savršenstvu koliko je počivalo u simetričnosti, neuobičajenom i uravnoteženom jedinstvu. Najdjelotvornija predstava Isusa počiva u primjeru onoga koji je stojeći pred Isusom i njegovim opružiteljima jednostavno rekao: "Evo čovjeka!"

Isusova nepokolebljiva ljubaznost je dirnula ljudska srca, dok je čvrsta snaga njegovog karaktera zapanjila njegove učenike. Bio je iskren u pravom smislu riječi; u njemu nije bilo licemjerstva. Nikada nije bio usiljen; uvijek je bio tako izvanredno spontan i autentičan. Nikada nije pribjegavao pretvaranju niti se služio izigravanjem. Živio je istinu, upravo onu istinu kojoj je učio druge. Bio je istina. Svojoj je generaciji želio predočiti istinu spasenja, unatoč tome što je takva iskrenost ponekad znala izazvati bol. Bio je bezuvjetno odan svakom obliku istine.

Ali Učitelj je bio tako razborit, tako pristupačan. Bio je tako praktičan tijekom cijele svoje misije, dok su svi njegovi planovi bili obilježeni takvim posvećenim zdravim razumom. Nije imao ćudljivih, hirovitih i ekscentričnih tendencija. Nikada nije ispoljavao bilo kapricioznost, mušičavost ili histeričnost. Kroz cijelo svoje javno učenje i u svemu što je činio, uvijek je imao izvanrednu moć opažanja i nesvakidašnji smisao za podobnost.

Sin Čovječji je uvijek bio uravnotežena ličnost. Čak su mu i njegovi neprijatelji ukazivali poštovanje, strahujući od njegove prisutnosti. Isus se nikada nije bojao. Dok je bio prožet božanskim entuzijazmom, nikada nije bio fanatičan. Dok je bio emocionalno aktivan, nikada nije bio neuravnotežen. Dok je imao snažnu moć mašte, uvijek je bio praktičan. Dok se otvoreno suočavao sa životnim stvarnostima, nikada nije bio utučen ili prozaičan. Bio je hrabar, ali ne i nepromišljen; smotren, ali ne i kukavica. Suosjećajan, ali ne i sentimentalan; autentičan, ali ne i ekscentričan. Pobožan, ali nikad ne izigravajući pobožnost. I bio je tako uravnotežen jer je bio tako savršeno ujedinjen.

Ništa nije sputavalo Isusovu autentičnost. On nije bio okovan tradicijom niti opterećen tijesnom konvencionalnošću. Govorio je s nesumnjivim uvjerenjem i poučavao s apsolutnim autoritetom. Ali njegova uzvišena autentičnost ga nikad nije navela da previdi dragulje istine u učenjima svojih prethodnika i suvremenika. I njegovo najautentičnije učenje počiva u tome što je isticao ljubav i milosrđe i što ih je postavio na mjesto straha i žrtvovanja.

Isus je imao jako široko gledište. Svoje učenike je opominjao da propovijedaju evanđelje svim narodima. On nije bio uskogrud. Njegovo suosjećajno srce je bilo puno ljubavi prema cijelom čovječanstvu, čak i kozmosu. Uvijek je zvao: "Tko god hoće, neka dođe."

O Isusu je istina rečena: "On se uzdao u Boga." Kao jedan od mnogih ljudi, najuzvišenije se uzdao u Oca na nebu. Uzdao se u svoga Oca upravo kako se malo dijete uzda mu svog zemaljskog roditelja. Njegova vjera je bila savršena, ali ne i preuzetna. Unatoč tome što je priroda povremeno mogla djelovati grubom ili ravnodušnom prema čovjekovom zemaljskom blagostanju, Isus nikada nije posrnuo u svojoj vjeri. Bio je imun na razočaranje i neustrašiv pred progonom. Tobožnji ga poraz nikad nije pogodio.

Volio je ljude kao svoju braću, istodobno uvi]ajući veliku razliku koja je vladala između njihovih usađenih obdarenja i stečenih osobina. "Kako je prolazio činio je dobro."
Isus je bio neuobičajeno dobro raspoložen, ali nije bio slijep i nepromišljen optimist. Neprestano je ljude opominjao, "Ohrabrite se i nemojte klonuti duhom." Uspijevao je održati ovaj uvjereni stav zahvaljujući svojoj čvrstoj vjeri u Boga i nepokolebljivoj vjeri u čovjeka. On je na dirljiv način bio pun razumijevanja za sve ljude zato što ih je volio i vjerovao u njih. A i pored toga, uvijek je bio dosljedan svojim uvjerenjima i veličanstveno postojan u svojoj odanosti činjenju Božje volje. Učitelj je uvijek bio darežljiv. Neprestano je opominjao, "Blaženije je davati nego primati!" Rekao je, "Badava ste primili, badava i dajte." Ali i pored sve svoje neograničene darežljivosti, nikada nije bio rastrošan ili ekstravagantan. Učio je da čovjek mora vjerovati kako bi primio spasenje. "Jer koji traži, dat će mu se."

Bio je iskren, ali uvijek ljubazan. Rekao je, "Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao?" Bio je otvoren, ali prema svima prijateljski. Bio je jasan i otvoren u svojoj ljubavi prema grešniku i mržnju prema grijehu. Ali unatoč svojoj zapanjujućoj otvorenosti, uvijek je bio fer.
Isus je uvijek bio dobro raspoložen, unatoč tomu što je često znao ispiti kalež ljudske patnje. Bez straha se suočavao sa stvarnostima egzistencije, entuzijastično promičući evanđelje kraljevstva. Ali Isus je kontrolirao svoj entuzijazam; entuzijazam nikad nije kontroliralo njega. Bezrezervno je bio posvećen "Očevom poslu." Zbog ovog uzvišenog entuzijazma, njegova neproduhovljena braća su mislila da je Isus bio van pameti, dok je cijeli kozmos u njemu vidio uzor čistog razuma i vrhovne smrtničke odanosti visokim standardima duhovnog življenja. Njegov kontrolirani entuzijazam je imao zarazan učinak; ljudi su bili ponukani dijeliti njegov božanstveni optimizam.

Ovaj čovjek iz Galileje nije bio čovjek patnji; on je bio duša radosti. Uvijek je govorio, "Radujte se i kličite od veselja." Ali kad je dužnost zvala, bio je voljan hrabro proći "dolinom sjene smrti." Bio je radostan, a u isto vrijeme ponizan.

Jedino se njegova hrabrost mogla mjeriti s njegovim strpljenjem. Kad je bio pozvan djelovati preuranjeno, jedino bi odvratio, "Moj čas još nije došao." Nikada nije bio u žurbi; posjedovao je izvanrednu sabranost. Ali često je bio ozlojađen zlom; nije trpio grijeh. Uvijek se snažno protivio onome što je ugrožavalo blagostanje njegove zemaljske djece. Ali njegova ogorčenost prema grijehu nikada nije izazivala ljutnju prema grešniku.

Imao je veličanstvenu hrabrost, ali nikad nije bio nepromišljeno odvažan. Uvijek je govorio, "Ne bojte se." Njegova hrabrost je bila plemenita i njegova smjelost često heroična. Ali ova smjelost je bila vezana uz oštri sud i kontrolu razuma. Bila je to smjelost koja je proizlazila iz vjere, a ne preuzetost slijepog nagađanja. Bio je istinski hrabar a ne preuzetan.

Gospodin je bio primjer poštovanja. ‚ak je i molitva njegove mladosti počinjala s riječima, "Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje." Poštovao je čak i usiljeno iskazanje obožavanja. Ali ovo ga nije odvratilo od napada na religiozne tradicije i pogrešna ljudska vjerovanja. Poštovao je istinsku svetost, s pravom izivajući svoju braću riječima, "Koji će mi od vas dokazati neki grijeh?"

Isus je bio velik jer je bio dobar, dok je istodobno bio prijatelj male djece. Bio je nježan i nezahtijevan u svom privatnom životu, dok je istodobno bio usavršeni čovjek kozmosa. Ljudi su ga po vlastitoj volji prozvali Učiteljem.

Isus je bio savršeno ujedinjena ljudska ličnost. I danas kao i u Galileji, on nastavlja ujedinjavati ljudska iskustva i koordinirati ljudska nastojanja. On ujedinjuje život, oplemenjuje karakter i pojednostavljuje iskustvo. On ulazi u ljudski um da ga uzvisi, preobrazi i preobliči. Doslovno je istina: "Dakle, ako tko ima Krista u sebi, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, postalo."


[ Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]

1. RELIGIJA najbolje služi društvu kad je najmanje povezana sa svjetovnim institucijama društva. Kako su u prošlim stoljećima društvene reforme bile najvećim dijelom ograničene na moralna područja, religija nije morala prilagoditi svoj stav opsežnim promjenama ekonomskih i političkih sustava. Glavni problem religije je počivao u nastojanju da postavi dobro na mjesto zla u okviru postojećeg društvenog poretka političke i ekonomske kulture. Religija je tako neizravno nastojala ovjekovječiti postojeći društveni sustav, biti potpora održanju tekućeg oblika civilizacije.

2. Ali religija se ne bi trebala izravno zalagati bilo za stvaranje novih društvenih uređenja ili za očuvanje starih. Istinska religija se opire nasilju kao metodi društvene evolucije, dok se ne opire inteligentnim naporima društva da podesi svoje običaje i prilagodi svoje institucije novim ekonomskim uvjetima i kulturnim zahtijevima.

3. Religija je u prošlim stoljećima odobrila povremene društvene reforme, dok se u dvadesetom stoljeću od nje s pravom traži da se prilagodi opsežnoj i neprekidnoj društvenoj preobrazbi. Uvjeti življenja se mijenjaju tako brzo da se institucionalne promjene moraju uveliko ubrzati, dok se religija mora sve brže prilagođavati ovom novom i mijenjajućem društvenom poretku.

1. RELIGIJA I DRUŠTVENA PREOBRAZBA

1. Mehanički izumi i širenje naorbazbe mijenjaju civilizaciju; kako bi se izbjegla kulturna katastrofa, bitno je učiniti određena ekonomska prilagođenja i društvene promjene. Ovaj novi i nastupajući društveni poredak se neće sasvim stabilizirati kroz cijelo naredno tisućljeće. Ljudska rasa mora prihvatiti niz promjena, prilagođenja i preinaka. Čovječanstvo se kreće prema novoj i neočitovanoj planetarnoj sudbini.

2. Religija mora postati snažan utjecaj koji će osigurati moralnu stabilnost i duhovni napredak, a koji će imati dinamično dejstvo unatoč svim ovim promjenljivim uvjetima i beskrajnim ekonomskim prilagođenjima.

3. Društvo Urantije se nikad više ne može nadati da će postići staloženost i stabilnost koje su vladale tijekom prošlih stoljeća. Društveni brod je isplovio iz zaklonjenih tjesnaca utemeljene tradicije i počeo krstariti otvorenim morima evolucijske sudbine; i čovjekova duša, kao nikad prije u svjetskoj povijesti, treba pažljivo ispitati karte moralnosti i pomno proučiti kompas religioznog vodstva. Najznačajnija misija religije kao društvenog utjecaja počiva u stabilizaciji ideala čovječanstva za ovih opasnih vremena prijelaznog perioda iz jedne civilizacijske faze u drugu, iz jedne kulturne razine u drugu.

4. Dok religija nije pozvana da ispuni bilo kakve nove dužnosti, od nje se hitno traži da djeluje kao mudar vodič i iskusan savjetnik pri svim ovim novim i tranzitivnim situacijama koje suočavaju ljudsko društvo. Društvo iz dana u dan postaje sve mehaničnije, kompaktnije, složenije i sve kritičnije međuovisno. Religija se mora pobrinuti da ove nove i uske međupovezanosti ne postanu uzajamno retrogresivne ili čak destruktivne. Religija mora djelovati kao kozmička sol koja će spriječiti fermente napretka da unište kulturni okus civilizacije. Jedino uz pomoć religije, oni novi društveni odnosi i ekonomski preokreti mogu rezultirati trajnim bratstvom ljudi.

5. S ljudskog gledišta, čovjekoljublje bez Boga je plemenit čin, ali istinska religija je jedina snaga koja može trajno uvećati sposobnost određene društvene grupe da se odazove potrebama i patnji drugih grupa. Dok je u prošlosti institucionalna religija mogla pasivno promatrati kako više društvene klase zatvaraju oči pred patnjama i potlačenosti bespomoćnih nižih klasa, u suvremeno doba ove niže društvene klase nisu više tako prezreno neuke niti politički bespomoćne.

6. Religija se ne smije organski uplitati u svjetovne aktivnosti društvene preobrazbe i ekonomskog preuređenja. Ali ona mora aktivno održati korak sa svim ovim civilizacijskim naprecima jasnim i odlučnim preformuliranjem svojih moralnih naloga i duhovnih teorija, svoje napredne filozofije ljudskog življenja i transcendentnog preživljavanja. Duh religije je vječan, dok se oblik njezinog izražaja mora preformulirati pri svakoj preinaci ljudskog riječnika.

2. SLABOST INSTITUCIONALNE RELIGIJE

1. Institucionalna religija nije u stanju pružiti nadahnuće i vodstvo pri ovoj predstojećoj općesvjetskoj preobrazbi i ekonomskoj preinaci zbog toga što je na žalost sama više-manje postala sastavnim dijelom društvenog poretka i ekonomskog sustava koji treba podići preobrazbu. Jedino stvarna religija osobnog duhovnog iskustva može biti od kreativne i konstruktivne pomoći pri suvremenim civilizacijskim krizama.

2. Institucionalna religija se trenutno nalazi u beznadežnom položaju, začarom krugu. Ona ne može preobraziti društvo ako prvo ne preobrazi samu sebe, a kako je u tolikoj mjeri postala sastavnim dijelom utemeljenog sustava, ne može preobraziti samu sebe prethodno korijenitoj preobrazbi društva.

3. Religiozni ljudi moraju djelovati u društvu, industriji i politici kao individue a ne kao grupe, partije ili institucije. Na stranu od svojih religioznih aktivnosti, religiozna grupa koja si da pravo ovakvog djelovanja odmah postaje političkom partijom, ekonomskom organizacijom ili društvenom institucijom. Religiozni kolektivizam mora ograničiti svoje napore na unaprijeđenje religioznih ciljeva.

4. Pri društvenoj preinaci religiozni ljudi nisu vrijedniji od nereligioznih, izuzev ukoliko im njihova religija pruži višu kozmičku dalekovidost i nadmoćniju društvenu mudrost koja će biti rezultat njihove iskrene žudnje za uzvišenom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svakom čovjeka kao bratu u nebeskom kraljevstvu. Idealan društveni poredak je taj u kojem svaki čovjek voli svoje bližnje kao samog sebe.

5. Može djelovati da je u prošlim stoljećima institucionalizirana crkva služila društvo pružajući potporu postojećem političkom i društvenom sustavu, ali kako bi opstala, ona hitno mora obustaviti takvo djelovanje. Crkvin jedini ispravni stav počiva u učenju nenasilja, doktrine mirne evolucije umjesto nasilne revolucije--mira na zemlji i dobre volje među ljudima.

6. Jedino zato što je sebi dopustila tako korijenitu tradicionalizaciju, dogmatizaciju i institucionalizaciju, suvremena religija nailazi na teškoću pri nastojanju da prilagodi svoj stav naglim društvenim promjena. Suočena s istim ovim društvenim razvojima i ekonomskim preokretima, religija osobnog iskustva lako može prilagoditi svoje stavove i djelovati kao moralni stabilizator, društveni vodič i duhovni pilot. Istinska religija prenosi iz stoljeća u stoljeće kulturne vrijednosti i mudrost koja proizlazi iz čovjekovog poznavanja Boga i nastojanja da bude poput njega.

3. RELIGIJA I RELIGIOZNI ČOVJEK

1. Rano kršćanstvo nije sudjelovalo u bilo kakvim građanskim vezama, društvenim obvezama ili ekonomskim savezima. Jedino je kasnije institucionalizirano kršćanstvo postalo sastavnim dijelom političke i društvene strukture Zapadne civilizacije.

2. Nebesko kraljevstvo nije društveni niti ekonomski sustav; ono je isključivo duhovno bratstvo individua koje znaju Boga. Istina, takvo je bratstvo samo po sebi nova i zadivljujuća društvena pojava praćena izvanrednim političkim i ekonomskim posljedicama.

3. Pogrešno je misliti da religiozni čovjek nema obzira prema društvenim patnjama i građanskoj nepravdi, da nema interesa za ekonomska pitanja i osjetljivosti prema političkom nasilju. Religija ispoljava izravan utjecaj na društvenu preobrazbu tako što produhovljuje i idealiziraja individualne građane. Neizravno, na kulturnu civilizaciju utječe stav istih onih individualnih religioznih ljudi pri njihovom angažmanu i utjecaju unutar različitih društvenih, moralnih, ekonomskih i političkih grupa.

4. Kako bi se stvorila visoka kulturna civilizacija prvo je bitno imati idealan tip građanstva, a zatim stvoriti idealne i prikladne društvene mehanizme kojima takvo građanstvo može kontrolirati ekonomske i političke institucije tako naprednog ljudskog društva.

5. Zbog mnogo lažnog sentimenta, crkva je dugo pomagala potlačenim i unesrećenim osobama, što je jako pohvalno, ali treba naglasiti da je ista ova sentimentalnost rezultirala nepromišljenim produženjem rasno nazadnih loza koje su značajno unazadile civilizacijski napredak.
6. Dok se glasno odriču institucionalizirane religije, mnoge individue koje rade na društvenoj preobrazbi su, naposljetku, postale žestoko religiozne pri propagiraju svojih društveno reformativnih ideja. Tako je jasno da religiozna motivacija, osobna i više-manje neprepoznata, igra značajnu ulogu u suvremenom programu društvene preobrazbe.

7. Ovaj neprepoznati i nesvjesni oblik religiozne aktivnosti trpi veliku slabost zbog toga što nije u stanju izvući korist iz otvorenog religioznog kriticizma i tako dostići korisne razine samokorekcije. Činjenica je da religija ne može rasti ako nije disciplinarana konstruktivnim kriticizmom, proširena filozofijom, pročišćena znanošću i osnažena odanim prijateljstvom.

8. Uvijek je prisutna opasnost da religija postane tako izobličena i izopačena da počne tragati za lažnim ciljevima, upravo kao što za vrijeme rata svaka sukobljena nacija prostituira svoju religiju u cilju vojne propagande. Entuzijazam bez ljubavi uvijek djeluje na štetu religije, dok progon skreće njezine aktivnosti u smijeru ostvarenja određenih socioloških ili teoloških nastojanja.

9. Čovjek može zaštititi religiju od nesvetih svjetovnih saveza jedino uz pomoć:

1. Kritično korektivne filozofije.
2. Ne povezivanja religije s bilo kakvim društvenim, ekonomskim i političkim savezima.
3. Izgradnje kreativnih, potpornih i druželjubivih zajednica.
4. Progresivnog povišenja duhovnog uvida i cijenjenja kozmičkih vrijednosti.
5. Spriječavanja fanatizama primjenom znanstvenog mentalnog stava.

10. Kao grupa, religiozni ljudi se ne smiju baviti ni s čim izuzev religijom, dok kao individualni građanin svaki religiozni čovjek može postati istaknutim vođom nekog društvenog, ekonomskog ili političkog pokreta koji se zalaže za društvenu preobrazbu.

11. Religija ima zadatak da stvori, održi i nadahne kozmičku odanost u u individualnom građaninu koja će osigurati njegov uspjeh pri unaprijeđenju svih ovih teških premda nadasve poželjnih društvenih službi.

4. TEŠKOĆE PRIJELAZNOG PERIODA

1. Istinska religija čini religioznog čovjeka društveno aromatičnim; ona stvara uvide u duhovnu zajednicu ljudi. Ali formaliziranje religioznih grupa vrlo često uništava same vrijednosti koje su vodile njihovom formiranju. Ljudsko prijateljstvo i božanska religija mogu jedno drugom pomoći i jedno drugo prosvijetliti jedino ako budu rasli proporcionalno i usklađeno. Religija daje novo značenje svim grupnim udruženjima--obiteljima, školama i klubovima. Ona daje novu vrijednost igri i veliča istinski humor.

2. Duhovni uvid vodi preobrazbi društvenog vodstva; jedino zahvaljujući religiji, kolektivni pokreti ne gube iz vida svoje istinske ciljeve. Pored djece, religija značajno ujedinjuje obiteljski život, i to jedino ako je živuća i rastuća vjeru. Obiteljski život ne može postojati bez djece; on može postojati bez religije, premda takav nedostatak značajno uvećava teškoće ovih intimnih ljudskih zajednica. Tijekom ranih desetljeća dvadesetog stoljeća, pored osobnog religioznog iskustva, obiteljski život najviše pati od dekadencije koja pati prijelaz od starih religioznih odanosti u novoformirajuća značenja i vrijednosti.

3. Istinska religija je smislen način življenja pri kojem se čovjek dinamično suočava s uobičajenim stvarnostima svakodnevnog života. Ali kako bi stimulirala individualnu izgradnju karaktera i uvećala integraciju ličnosti, religija ne smije postati standardizirana. Kako bi podstakla čovjeka da procijeni životna iskustva i kako bi ga navela da posegne za vrijednostima, ona ne smije postati stereotipna. Kako bi unaprijedila vrhovne odanosti, ona ne smije postati formalizirana.

4. Kakva god bila narav preokreta koji mogu zadesiti društveni i ekonomski rast civilizacije, religija je istinska i vrijedna ako u individui potiče doživljaj istine, ljepote i dobrote, jer takav je istinski duhovni koncept vrhovne stvarnosti. I kroz ljubav i obožavanje, ovo poprima oblik čovjekove duhovne zajednice s ljudima i svijesti da je sin Boga.
5. Naposljetku, čovjekovo ponašanje i osobna djela ne ovise toliko o njegovu znanju koliko o njegovim vjerovanjima. Posve činjenično znanje ispoljava vrlo slab utjecaj na prosječnu osobu, izuzev ako njime upravljaju emocije. Nasuprot tome, religija stvara nademocionalnu aktivaciju koja ujedinjuje cjelokupno ljudsko iskustvo na transcendentnim razinama kroz kontakt i oslobađanje duhovnih energija u smrtničkom životu.

6. Tijekom psihološki nesređenih doba dvadesetog stoljeća obilježenih ekonomskim preokretima, moralnim protustrujama i razdirućim društvenim promjenama ciklonskih prijelaznih faza znanstvenog doba, tisuće za tisućama muškaraca i žena su se našli, u ljudskom smislu riječi, izbačeni iz normalnog kolosijeka; oni su zabrinuti, uznemireni, nesređeni i puni tjeskobe i nesigurnosti; kao nikad prije u ljudskoj povijesti, trebaju utjehu i stabilnost istinske religije. U doba neviđenih znanstvenih dostignuća i mehaničkog razvoja, svijetom vladaju duhovna stagnacija i filozofski kaos.

7. To što religija sve više postaje privatnim pitanjem--osobnim iskustvom--ne predstavlja opasnost, pod uvjetom da pri tome ne izgubi motivaciju za nesebičnu i ljubavlju nadahnutu službu društvu. Religija je pretrpjela mnoge drugorazredne pojave: iznenadno miješanje kultura i vjera, umanjenje crkvenog autoriteta, promjenu obiteljskog života, te urbanizaciju i mehanizaciju.

8. Najveća duhovna opasnost čovjeku prijeti od djelomičnog napretka, nezavidnog položaja koji proizlazi iz nepotpunog rasta: činjenice da ljudi odbacuju evolucijske religije utemeljene na strahu prije nego što ih uspiju zamijeniti religijom otkrivenja koja se temelji na ljubavi. Suvremena znanost, naročito psihologija, vodi slabljenju jedino onih religija koje najvećim dijelom počivaju na strahu, predrasudama i emociji.

9. Prijelazni period je uvijek praćen pometnjom, a u religioznom svijetu može vladati vrlo malo spokoja dok se ne okonča velika bitka između tri protivne religiozne filozofije:

1. Spiritističkog vjerovanja mnogih religija (vjerovanja u Božanstvo proviđenja).
2. Humanističkog i idealističkog vjerovanja mnogih filozofija.
3. Mehanističkih i naturalističkih koncepcija mnogih znanosti.

10. Ova se tri djelomična prilaza stvarnosti kozmosa s vremenom moraju uskladiti uz pomoć obznanjene predstave religije, filozofije i kozmologije koja će potvrditi trojedinu egzistenciju duha, uma i energije koji izviru iz Rajskog Trojstva postižući vremensko-prostorno ujedinjenje u Božanstvu Vrhovnog.


5. DRUŠTVENI ASPEKTI RELIGIJE

1. Dok je religija isključivo osobno duhovno iskustvo--poznavanje Boga kao Oca--posljedica ovog iskustva--poznavanje čovjeka kao brata--zahtijeva čovjekovo prilagođenje drugim ljudima, što stvara društveni ili grupni aspekt religioznog života. Religija je prije svega stvar unutarnjeg ili osobnog prilagođenja, nakon čega postaje stvar društvene službe ili prilagođenja grupi. Čovjekova druželjubivost neminovno vodi izgradnji religioznih grupa. Što će se dogoditi s ovim religioznim grupama najvećim dijelom ovisi o tome da li imaju inteligentno vodstvo. Religiozne grupe primitivnih društava se najčešće ne razlikuju od ekonomskih ili političkih grupa. Religija se uvijek bavila očuvanjem morala i stabilizacijom društva. I ovo je još uvijek slučaj, unatoč protivnim učenjima mnogih suvremenih sociologa i humanista.

2. Uvijek imajte na umu: Istinska religija znači da čovjek poznaje Boga kao Oca i čovjeka kao brata. Religija nije ropsko vjerovanje u kaznene prijetnje ili magična obećanja budućih mističnih nagrada.

3. Isusova religija je najdinamičniji utjecaj koji je ikad aktivirao ljudsku rasu. Isus je slomio tradiciju, uništio dogmu i pozvao čovječanstvo da stremi postignuću najviših ideala u vremenu i vječnosti--da bude savršeno, kao što je Otac na nebu savršen.

4. Religija teško može djelovati sve dok se religiozna grupa ne odvoji od svih drugih grupa--dok ne postane društveni savez duhovnih pripadnika nebeskog kraljevstva.
5. Učenje o čovjekovoj izopačenosti je vodilo k uništenju velikog dijela religiozne moći koja je mogla rezultirati prosvjetljujućim i inspirativno vrijednim društvenim posljedicama. Isus je nastojao povratiti čovjekovo dostojanstvo kad je rekao da su svi ljudi djeca Boga.

6. Svako religiozno vjerovanje koje vodi k produhovljenju određenog vjernika mora stvoriti snažne posljedice u društvenom životu takve religiozne osobe. Religiozno iskustvo uvijek rađa "plodove duha" u svakodnevnom životu smrtnika koji slijedi vodstvo duha.

7. Upravo kao što se sa sigurnošću može očekivati da će ljudi dijeliti svoja religiozna vjerovanja, s jednakom se sigurnošću može očekivati da će s vremenom formirati neku vrstu religiozne grupe povezane zajedniçkim ciljevima. Religiozni ljudi će se jednom okupiti i istinski postići suradnju utemeljenu na jedinstvu ideala i ciljeva, a ne psiholoških mišljenja i teoloških vjerovanja. Ciljevi, a ne teoretska vjerovanja, trebaju ujediniti religiozne ljude. Kako je istinska religija stvar osobnog duhovnog iskustva, svaki pojedini religiozni čovjek mora imati vlastito i osobno tumačenje ostvarenja ovog duhovnog iskustva. Neka riječ "vjera" postane obilježjem individualnog odnosa s Bogom, a ne vjeroispovijesne definicije ideja koje povezuju određenu grupu smrtnika kao njihov zajednički religiozni stav. "Imaš li vjeru? Onda je imaj samo za sebe."

8. Činjenicu da se vjera tiče jedino postignuća idealnih vrijednosti pokazuje definicija Novog Zavjeta prema kojoj je vjera bit onoga čemu se nadamo i dokaz stvarnosti koje ne vidimo.

9. Primitivni čovjek gotovo nije ni pokušavao riječju izraziti svoja religiozna vjerovanja. On je izražavao svoju religiju plesom, a ne mišlju. Suvremeni čovjek je smislio brojna vjerovanja i stvorio mnoge testove religiozne vjere. U budućinosti, religiozni ljudi moraju živjeti svoju religiju, svesrdno se posvetiti službi bratstva ljudi. Krajnje je vrijeme da čovjek stekne religiozno iskustvo koje će biti tako osobno i veličanstveno da se može shvatiti i izraziti jedino "osjećajima koji leže suviše duboko za riječi."

10. Isus nije tražio da se njegovi učenici okupe kako bi s vremena na vrijeme formalnim recitacijama izrazili svoja vjerovanja. On je jedino tražio da se okupe kako bi uistinu nešto učinili--kako bi sudjelovali u zajedničkoj večeri sjećanja na njegov darovani život na Urantiji.

11. Koju grešku kršćani čine kad se pri predstavi Krista kao vrhovnog ideala duhovnog vodstva, usuđuju tražiti da se muškarci i žene koji posjeduju svijest o Bogu odreknu povijesnog vodstva ljudi koji su poznavali Boga i koji su za prošlih stoljeća doprinijeli njihovom nacionalnom i rasnom prosvjetljenju.

6. INSTITUCIONALNA RELIGIJA
1. Sektaštvo je bolest institucionalne religije, dok dogmatizam porobljuje čovjekovu duhovnu narav. Puno je bolje imati religiju bez crkve nego crkvu bez religije. Religiozna pometnja dvadesetog stoljeća sam po sebi ne govori o duhovnoj dekadenciji. Zbunjenost može prethoditi rastu kao što može prethoditi propasti.

2. Socijalizacija religije ima jasne prednosti. Smisao grupnih religioznih djelatnosti počiva u slijedećem: dramatizaciji religioznih odanosti, veličanju privlačnosti istine, ljepote i dobrote, njegovanju privlačnosti vrhovnih vrijednosti, unaprijeđenju čovjekove nesebične službe duhovnoj zajednici, uzvišenju potencijala obiteljskog života, unaprijeđenju religiozne naobrazbe, pružanju mudrog savjeta i duhovnog vodstva i poticanju zajedničkog obožavanja. I sve živuće religije jačaju prijateljstvo, čuvaju moralnost, unaprijeđuju susjedske odnose i vode promicanju bitnog evanđelja svojih poruka vječnog spasenja.

3. Ali religija institucionalizacijom gubi moć za činjenje dobra, dok se istodobno uvećava mogućnost zla. Opasnosti formaliziranja religije počivaju u: fiksaciji vjerovanja i kristalizaciji osjećaja, zaštiti interesa formalnih saveza koja je praćena sve većom sekularizacijom, rastu tendencije k standardizaciji i fosilizaciji istine, skretanju religioznog djelovanja od službe Bogu u službu crkvi, tendenciji da vođe postanu administratori umjesto što će biti sluge, sklonosti k formiranju sekti i takmačkih odjeljenja, uspostavi tiranskog crkvenog autoriteta, izgradnji aristokratskog stava
"odabranog naroda," njegovanju lažnih i pretjeranih ideja svetosti, rutinizaciji religije i fiksaciji načina obožavanja, sklonosti prema poštovanju prošlosti dok se zanemaruju zahtijevi sadašnjice, neuspjehu da se stvore suvremena tumačenja religije, uplitanju u rad svjetovnih institucija, stvaranju zle diskriminacije religioznih kasti, netrpeljivosti ortodoksnih vjerovanja, neuspijehu da se očuva interes pustolovne omladine i postupnom gubitku poruke spasenja utemeljene na evanđelju vječnog spasenja.

4. Formalna religija sputava čovjekove osobne duhovne aktivnosti umjesto što će ih osloboditi za bolju službu pri izgradnji kraljevstva.

7. RELIGIJIN DOPRINOS

1. Unatoč tome što se crkve i sve druge religiozne grupe ne bi smjele uplitati u svjetovne aktivnosti, religija u isto vrijeme ne smije bilo spriječiti ili unazaditi društvenu koordinaciju ljudskih institucija. Život i dalje mora smisleno rasti; čovjek i dalje mora raditi na preobrazbi filozofije i pojašnjenju religije.

2. Politička znanost mora izdejstvovati pregradnju ekonomije i industrije vještinama koje uči od društvenih znanosti i uvidima i motivima koje postiže religioznim življenjem. Tijekom cijele društvene preobrazbe, religija nudi stabilizirajuću odanost transcendentnom i čvrstom cilju koji prelazi i nadilazi neposredni vremenski cilj. Kako je neprestano okružen pometnjom stalno mijenjajućeg okruženja, smrtni čovjek mora biti u stanju primiti snagu dalekosežne kozmičke perspektive.

3. Religija čovjeku daje nadahnuće za radosno i heroično življenje na zemlji; ona povezuje strpljenje sa strašću, uvid s entuzijazmom, suosjećajnost s moći, ideale s energijom.

4. Čovjek nikad ne može donijeti mudre odluke o zemaljskim pitanjima ili prevazići sebičnost svojih osobnih interesa ne bude li razmišljao kao da se nalazi u prisutnosti Božjeg suvereniteta i ne bude li obraćao pažnju na stvarnosti božanskih značenja i duhovnih vrijednosti.

5. Ekonomska međuovisnost i sklapanje društvenih veza s vremenom rezultiraju stvaranjem bratstva. Čovjek je po prirodi sanjalica, dok ga znanost trijezni, tako da ga religija zatim može aktivirati s puno manje straha od prenagljenih fanatičkih reakcija. Ekonomska nužda povezuje čovjeka sa stvarnošću, dok ga osobno religiozno iskustvo dovodi licem u lice s vječnim stvarnostima sve šireg i sve naprednijeg kozmičkog državljanstva.

Predstavio Melkisedek iz Nebadona.

JEDNAKO KAO što više istočnoazijskih religija i filozofija vuku porijeklo iz Indije, Levant je tako bio izvorište više vjera Zapadnog svijeta. Salemski misionari su se razišli širom jugozapadne Azije, kroz Palestinu, Mezopotamiju, Egipat, Iran i Arabiju, svugdje promičući radosnu vijest evanđelja Makivente Melkizedeka. Njihova učenja su u nekim zemljama urodila plodom; u drugima su imala jedino djelomičan uspjeh. Nekom prilikom su činili greške zahvaljujući vlastitoj nerazboritosti, dok drugim slučajevima ove greške proizlaze iz okolnosti koje su bile izvan njihove kontrole.

1. SALEMSKA RELIGIJA U MEZOPOTAMIJI

U razdoblju oko 2000 godina p.K., mezopotamijske religije su gotovo posve izgubile hetitska učenja, te su se našle pod snažnim utjecajem primitivnih učenja dvaju uljezničkih grupa, beduinskih Semita koji su prodirali iz pustinje na zapadu i barbarskih konjanika koji su se spuštali iz sjevernih područja.

Ali u Mezopotamiji nikad nije posve iščezao običaj ranih adamitskih naroda koji se sastojao u iskazanju poštovanja sedmom danu tjedna. Međutim, tijekom melkizedeškog razdoblja, sedmi dan je smatran danom najveće nesreće. Počivao je pod okovima tabua; tijekom ovog zlog sedmog dana, bilo je protuzakonito putovati, pripravljati hranu ili paliti vatru. Židovi su sa sobom donijeli u Palestinu mnoge mezopotamijske tabue koji predstavljaju dio babilonskih običaja poštovanja subote ili sedmog dana.

Unatoč tome što su salemski učitelji bitno doprinijeli pročišćenju i uzvišenju mezopotamijskih religija, oni nisu uspjeli navesti različite narode ovog podneblja na trajno prihvaćanje jednog Boga. Popularnost jednobožačkih učenja raste tijekom više od stotinu pedeset godina, nakon čega postupno gubi na snazi pod utjecajem starijih mnogobožačkih vjerovanja.

Salemski učitelji su bitno umanjili brojnost mezopotamijskih bogova koje su u jednom razdoblju uspjeli svesti na sedam glavnih božanstava; bili su to: Bel, Samas, Nabu, Anu, Ea, Marduk i Sin. Uoči samog vrhunca ovih novih učenja, salemski učitelji su postavili tri boga iznad svih ostalih; tako je nastala babilonska trojka--Bel, Ea i Anu--bogovi zemlje, mora i neba. U drugim oblastima su se javile druge trojke, uveliko nalik anditskim i sumerskim učenjima o trojstvu, utemeljene na salemitskom vjerovanju u melkizedeški simbol triju koncentričnih kružnica.

Salemska učenja nikad nisu posve nadišla popularnost Ištara, majke bogova i duha spolne plodnosti. Dok su bitno doprinijeli pročišćenju obožavateljskog procesa ove boginje, babilonjali i njihovu susjedi nikad nisu u cjelosti prevazišli zamaskirane oblike obožavanja spolnosti. Širom cijele Mezopotamije je vladao običaj da se svaka djevojka najmanje jednom prilikom prepusti naručju nepoznatog muškarca; ljudi su vjerovali da je ova odanost bila nešto što je od njih zahtijevala boginja Ištar i da je na ovom spolnom žrtvovanju počivala njihova plodnost.

Rani napredak melkizedekovih učenja je bio jako povoljan sve dok Nabodad, upravitelj škole u Kišu nije odlučio poduzeti organiziran napad na široko rasprostranjeni običaj hramskog bludništva. Ali Salemski misionari nisu uspjeli postići društvenu preobarazbu i prilikom ovog neuspjeha i poraza, izgubljena su sva njihova bitnija duhovna i filozofska učenja.

Neposredno za ovoim porazom Salemskog evanđelja slijedi uvećanje popularnosti ištarskog kulta, rituala koji se već proširio Palestinom kao Astora, Egiptom kao Izida, Grčkom kao Afrodita i sjevernim plemenima kao Astarta. I upravo u vezi s ovim buđenjem obožavanja Ištara, Babilonski svećenici nanovo posvećuju pažnju promatranju zvijezda; astrologija doživljava svoj posljednji veliki procvat u Mezopotamiji, gatanje poprima na popularnosti, dok naredna stoljeća svjedoče sve veću deterioraciju svećenstva.
Melkizedek je upozorio svoje učenike da šire učenje o jednom Bogu, univerzalnom Ocu i Stvoritelju, i da poučavaju evanđelje o postignuću božanske naklonosti jedino putem vjere. Ali učitelji nove istine često griješe nastojeći postići previše, nastojeći postaviti ubrzano otkrivenje na mjesto usporene evolucije. U Mezopotamiji malkizedeški misionari podižu moralni standard na razinu koja je bila neprihvatljiva ondašnjem svijetu; oni pokušavaju postići previše i njihove plemenite namjere doživljavaju poraz. Dok su prema uputi trebali širiti jasno i jednostavno evanđelje, proglasiti istinitost stvarnosti Oca Svih, oni su upuštaju u naočigled vrijedne pokušaje reformacije društvenih običaja, mijenjajući smijer misije i susrećući frustraciju i zaborav.
Nije trebalo više od jedne generacije da se ukine salemsko sjedište u Kišu i da se doslovce okonča vjerovanje u jednog Boga širom cijele Mezopotamije. Ali pri tome nisu uništeni ostaci salemskih škola. I dalje postoje manje raštrkane grupe koje vjeruju u jednog Stvoritelja protiveći se idolopoklonstvu i nemoralnosti mezopotamijskih svećenika.

Nakon što je svijet odbacio njihova učenja, salemski misionari iz ovog razdoblja pišu mnogobrojne psalme iz Starog Zavjeta koje su kasniji porobljeni židovski svećenici imali prilike otkriti urezane u kamen i uključiti u sastav zbirke pjesama koje navodno imaju židovsko porijeklo. Ovi lijepi psalmi iz Babilona nisu bili napisani u hramovima Bel-Marduka; oni predstavljaju djela ranijih salemskih misionara, uveliko se razlikujući od magičnih zbirki koje su pisali babilonski svećenici. Knjiga o Jobu predstavlja prilično vjeran odraz salemskih učenja koja su prevladavala u kiškoj školi kao i širom cijele Mezopotamije.

Velik dio mezopotamijske religiozne kulture prodire u židovsku književnost i liturgiju putem Egipta i radom Amenotepa i Iknatona. Egipćani odlično uspijevaju očuvati učenja o društvenim obvezama koja vuku porijeklo od ranijih anditskih žitelja Mezopotamije i koja se najvećim dijelom gube u učenjima kasnijih babilonskih okupatora eufratske doline.

2. RANA EGIPATSKA RELIGIJA

Izvorna Melkizedekova učenja ustvari pružaju najdublje korijene u Egiptu, odakle su se zatim šire cijelom Evropom. Evolutivna religija koja je postojala u dolini Nila s vremenom postaje uzvišena s dolaskom nadmoćnih loza noditskih, adamitskih te nešto kasnije anditskih naroda u dolinu Eufrata. Sumeri s vremena na vrijeme djeluju u ulozi više egipatskih civilnih administratora. Jednako kao što Indija u ovo doba predstavlja najveću mješavinu ljudskih rasa, Egipat tako nosi najveću mješavinu religiozne filozofije koja postoji na Urantiji i koja se širi iz doline Nila mnogim drugim dijelovima svijeta. Židovi su primili većinu svojih ideja o postanku svijeta od Babilonaca, dok su od Egipćana primili koncept božanske Providencije.

Političke i moralne--a ne filozofske ili religiozne--tendencije predstavljaju to što čini Egipat pogodnijim za salemska učenja od Mezopotamije. Čim se domogao prijestolja, svaki plemenski vođa Egipta je nastojao ovjekovječiti svoju vlast postavkom svog plemenskog boga za izvorno božanstvo i stvoritelja svih drugih bogova. Egipćani su se tako s vremenom navikli na ideju o postojanju nadboga koja je poslužila kao osnova kasnijoj doktrini univerzalnog stvaralačkog Božanstva. Tijekom mnogih stoljeća, jednobožačka shvaćanja Egipta su primala i gubila snagu; unatoč svom neprestanom napretku, vjerovanje u jednog Boga nikad nije uspjelo posve nadvladati evolutivne mnogobožačke ideje.

Egipatski narodi su stolječima bili odani obožavanju bogova prirode; ustvari, svakih četrdesetak plemena je imalo svog boga; jedni su obožavali bika, drugi lava, treći ovna i tako dalje. Ranije su svi imali plemenske toteme, uglavnom kao što je bio slučaj s američkim Indijancima.

Egipćani su s vremenom primijetili da su mrtva tijela pohranjena u neozidane grobnice bolje čuvala obličje--zahvaljujući balzamiranju--djelovanjem sode iz pijeska, dok su se tijela ozidana opekom brže raspadala. Iz ovih opservacija slijede kasnija nastojanja na očuvanju tijela balzamiranjem. Egipćani su vjerovali da je očuvanje tijela olakšavalo prolaz mrtve osobe kroz zagrobni život. Kako bi po raspadu tijela bili u stanju pravilno identificirati pokojnika, Egipćani su s truplom obično polagali posmrtnu statuu, urezujući pokojnikove crte na lijes. Izgradnja ovih posmrtnih statua bitno doprinosi napretku Egipatske umjetnosti.

Egipćani su stoljećima vjerovali da je grobnica pružala zaštitu tijelu doprinoseći prijatnom životu poslije smrti. KIako kasnija evolucija magičnih postupaka djeluje na teret ljudima od kolijevke do groba, ona uspješno uspijeva izbaviti Egipćane od religije utemeljene na grobnicama. Svećenici su urezivali magične riječi na ove lijesove koje su navodno pružale sigurnost da "čovjekovo srce neće biti ukradeno u podzemnom svijetu." Takve magične riječi su s vremenom sabrane i očuvane u Knjizi Mrtvih. Ali u dolini Nila, magični rituali rano poprimaju povezanost s domenama svijesti i karaktera, i to do mjere koja je rijetko svojstvena ondašnjim ritulima. Upravo ovi etički i moralni ideali, a ne bogato izrađene i ukrašene grobnice, predstavlja to što je pružilo oslonac ljudima pri postignuću opstanka.

Predrasude ovog razdoblja najbolje ilustrira općeprihvaćeno vjerovanje u djelotvornost pljuvačke kao ljekovitog sredstva, i ova ideja egiptskog porijekla nedugo zatim zahvaća cijelu Arabiju i Mezopotamiju. Prilikom legendarnog boja između Horusa i Seta gdje mladi bog gubi oko, nakon Setovog poraza mudri bog Tot povraća njegovo oko ljekovitim djelovanjem pljuvačke.

Egipćani su dugo vjerovali da su zvijezde na noćnom svodu predstavljale preživjele duše zaslužnijih pokojnika; sunce je navodno absorbiralo sve druge žitelje posmrtnog svijeta. Obožavanje sunca u određenom razdoblju poprima oblik obožavanja predaka. Strmina na ulazu u velike piramide pokazuje prema zvijezdi Sjevernjači kako bi kraljeva duša po izlasku iz grobnice našla put prema nepokretnim i utemeljenim zviježđima koja su navodno predstavljala prebivalište kraljeva.

Kad su imali prilike vidjeti prodor kosih sunčevih zraka kroz otvor u oblacima, ljudi su vjerovali da ove zrake predstavljaju nebeske ljestvice spuštene s visina kako bi se kralj i sve druge ispravne duše mogle uspeti na nebo. "Kralj Pepi je spustio svoj sjaj u vidu ljestvica po kojima kroči i na kojima se uspinje k svojoj majci."

Prilikom Melkizedekove pojave u ljudskom obličju, Egipćani su imali religiju koja je bila daleko naprednija od vjerovanja okolnih naroda. Vjerovali su da ispravnim magičnim riječima duša koja napusti tijelo može izbjeći zle duhove na svom putu i uspeti se do sudskih dvorana Ozirisa i ako se tu pokaže nedužna u pogledu "ubojstva, razbojstva, nepoštenja, preljube, krađe i sebičnosti," biti primljena u svijet blaženstva. Ako se ovim procesom duša pokaže nedostatnom, otprema se Devori u pakao. I bio je to relativno napredan koncept u usporedbi s vjerovanjima mnogih okolnih naroda.

Ideja da pri prijelazu u naredni svijet čovjeku mora biti suđeno radi grijeha koje je počinio u ljudskom obličju ulazi u židovsku teologiju iz Egipta. U cijeloj Knjizi Židovskih Psalma samo se jednom pominje riječ "sud" i ovaj psalm predstavlja djelo određenog Egipćana.

3. EVOLUCIJA MORALNIH PREDODŽBI

Iako egipatska kultura i religija uglavnom vuku porijeklo iz anditske Mezopotamije odakle u velikoj mjeri ulaze u sastav kasnijih civilizacija zahvaljujući utjecaju Židova i Grka, velik dio društvenog i etičkog idealizma ranih Egipćana koji se javlja u dolini Nila predstavlja rezultat posve evolutivnog razvoja. Unatoč primjesi velikog dijela istine i kulture anditskog porijekla, veći dio moralne kulture Egipta predstavlja rezultat evolucije ljudskim metodama razvoja nego što je slučaj s rezultatima sličnih prirodnih vještina u bilo kom drugom ograničenom području prethodno podarenju Mihaela.

Moralna evolucija nije posve uvjetovana otkrivenjem. Visoki moralni koncepti mogu nastati iz čovjekovog vlastitog iskustva. Čovjek štoviše može evoluirati duhovne vrijednosti i kozmički uvid iz osobnog iskustvenog življenja zahvaljujući unutarnjem božanskom duhu. Takve prirodne evolucije svijesti i karaktera primaju uzvišenje periodičnim dolaskom učitelja istine, u staro doba iz drugog Vrta, a kasnije iz Melkizedekovog centra u Salemu.

Više tisuća godina prije prodora Salemskog evanđelja u Egipat, moralni učitelji ovog evanđelja su propovjedali pravdu, poštenje i izbjegavanje škrtosti. Tri tisuće godina prethodno pisanju židovskih spisa, Egipćani su govorili: "Siguran je čovjek ispravnog standarda; onaj koji slijedi ovaj putov." Poučavali su blagost, umjerenosti i razboritosti. Poruka određenog velikog učitelja ovog doba glasi: "Čini pravdu i prema se svima se pošteno odnosi." Egipatska trojka ovog doba počiva u Istini--Pravdi--Ispravnosti. Ni jedna posve ljudska religija Urantije nikad nije prevazišla društveni idealizam i moralnu grandioznost humanizma koji je postojao u ondašnjoj dolini Nila.

U podlozi ovih evolutivnih etičkih ideja i moralnih ideala, razviji su se ostaci doktrine Salemske religije. Koncepti dobra i zla su spremno ušli u sastav ideja ljudi koji su vjerovali da se "Život daje miroljubivoj, a smrt krivoj osobi." "Miroljubiv je onaj koji čini što ljudi vole; kriv je onaj koji čini što ljudi mrze." Još prije nego što su uobličene ideje ispravnog i neispravnog--dobra i zla--žitelji doline već Nila stoljećima žive u skladu s ovim ranim etičkim i društvenim standardima.

Egipat je nosio intelektualna i moralna, ali ne i bitnija duhovna obilježja. Tijekom šest tisuća godina, među Egipćanima su se podigla jedino četiri velika proroka. Amenotep je djelovao kao vođa kraće vrijeme; Okbana su umorili; Iknatona su prihvatili, ali jedino malodušno i u jednoj jedinoj generaciji; Mojsiju su odbacili. I ponavljamo, političke a ne religiozne okolnosti predstavljaju to što je omogućilo Abrahamu a poslije njega i Jakovu, da ispolje bitniji utjecaj širom cijelog Egipta u korist salemskih učenja o jednom Bogu. Još pri prvom ulasku u Egipat, salemski misionari su našli ovu jako etičnu evolutivnu kulturu izmiješanu s modificiranim standardima mezopotamijskih doseljenika. Ovi rani učitelji iz doline Nila prvi tvrde da čovjekova savjest predstavlja Božji nalog, glas Božanstva.


4. AMENEMOPOVA UČENJA

U Egiptu je pravovremeno odrastao učitelj koji je često nazivan "sin čovjeka," dok je bio poznat i kao Amenemop. Ovaj je mudrac uzvisio savjest kao presudni faktor u procesu odlučivanja između dobra i zla, dok je istovremeno učio o kažnjavanju grijeha i spasenju prizivanjem solarnog božanstva.

Amenotep je poučavao da bogatstvo i imanje predstavlja dar Božji i ovaj je koncept bitno utjecao na kasniju židovsku filozofiju. Prema vjerovanju ovog plemenitog učitelja, poznavanje Boga predstavlja osnovu koja odlučuje o svim čovjekovim djelima; čovjek treba živjeti svaki trenutak života u spoznaji Božje prisutnosti i odgovornosti prema Bogu. Kasniji prijevod učenja ovog mudraca na hebrejski ulazi u sastav židovskih svetih knjiga odveć prethodno pisanju Starog Zavjeta. Osnovno učenje ovog dobrog čovjeka počiva u savjetu koji je uputio svom sinu u pogledu poštenja i časnosti pri djelovanju na povjerljivim vlastodržačkim pozicijama i ovi plemeniti ali drevni nazori mogu biti na čast svakom suvremenom državniku.

Ovaj mudri čovjek iz doline Nila govori da "bogatstva sebi prave krila da odlete kao orao"--da su sve zemaljske stvari prolazne. U svojoj najvećoj molitvi traži "spasenje od straha." Sviju opominje da se okane "ljudskih riječi" i da prihvate "Božja djela." U biti poučava da: Čovjek preporučuje, a Bog odlučuje. Njegova učenja, prevedena na hebrejski, bitno oblikuju filozofiju Mudrosne Knjige iz Starog Zavjeta. Prevedena na grčki, bitno utječu na cjelokupnu kasniju religioznu filozofiju Helenizma. U skorije doba, aleksandrijski filozof Philon je imao prijepis Mudrosne Knjige.

Amenemop je svojim radom očuvao evolutivnu etiku i moralnost otkrivenja, dok ih je u svojim pisanim djelima ostavio u nasljedje Židovima i Grcima. Dok Amenemop nije bio najveći religiozni učitelj ovog doba, bio je najutjecajniji u oblikovanju kasnije filozofije dvaju vezivnih elemenata u razvoju Zapadne civilizacije--Židova među kojima se razvio najviši stupanj Zapadne religiozne vjere i Grka koji su zaslužni za razvoj čisto filozofske misli do najviših razina Evropske filozofije.

Petnaesto, sedamnaesto, dvadeseto i dvadeset drugo poglavlje (sedamnaesti stih), sve do dvadeset drugog stiha u dvadeset četvrtom poglavlju židovske knjige Mudrosnih izreka, predstavljaju gotovo doslovan prijepis Amenemopove Knjige Mudrosti. Amenemop je napisao prvi u sastavu židovskih Psalma koji predstavlja samo srce Iknatonovih učenja.

5. ZNAMENITI IKNATON

Dok su Amenemopova učenja polako gubila utjecaj među Egipćanima, zahvaljujući određenom egipatskom liječniku iz Salema, određena pripadnica kraljevske obitelji je upoznata o Melkezidekovim učenjima. Ova je žena ispoljila bitan utjecaj na svog sina Iknatona, egipatskog faraona, da prihvati doktrinu Jednog Boga.

Od Melkizedekovog nestanka u tjelesnom obličju, ni jedno ljudsko biće nije imalo tako začuđujuće jasan koncept Salemove obznanjene religije kao što je to slučaj s Iknatonom. Ovaj mladi egipatski kralj na određene načine predstavlja jednu od najizvanrednijih osoba ljudske povijesti. Tijekom ovog razdoblja koje je u Mezopotamiji obilježeno sve većom duhovnom depresijom, Iknaton je u Egiptu nastavio održavati učenje o El Elionu, Jednom Bogu, tako održavajući jednobožački kanal monoteizma koji počiva u osnovi religioznog temelja tada budućeg Mihaelovog darivanja. I u čast njegovom izvanrednom radu kao i ostalim pratećim razlozima, Isus je doveden u Egipat gdje je upoznat s određenim Iknatonovim učenicima koji su djelomično shvaćali određene faze njegove božanske misije u korist Urantije.

Mojsije, najznačajnija osoba između Melkizedeka i Isusa, predstavlja spojeni dar koji je svijet primio od židovske rase i egipatska kraljevske obitelji; i da je Iknaton imao Mojsijevu sposobnost i svestranost, da je očitovao politički dar koje se mogao usporediti s Mojsijevom izvanrednom religioznom upravom, Egipat je mogao postati najveća jednobožačka nacija ovog doba; i u ovom slučaju, Isus bi najvjerojatnije proveo najveći dio svog smrtničkog života u Egiptu.

Nikad u cijeloj povijesti ni jedan kralj nije tako metodično okrenuo cijelu naciju od višeboštva u jednoboštvo kao što je učinio ovaj izvanredni Iknaton. Sa zapanjujućom odlučnošću mladi vladar se oprostio od prošlosti, promijenio ime, odbacio bogatstvo, sazidao cijeli grad i stvorio novu umjetnost i književnost cijelog naroda. Ali pri tome je prebrzo napredovao; gradio je previše, više nego je moglo opstati nakon njegove smrti. Ponovo, nije vodio računa o materijalnoj stabilnosti i prosperitetu svog naroda, što se nepovoljno odrazilo na njegova religiozna učenja u kasnijim godinama kad je Egipat preplavljen vodama nedaće i tlačenja.

Da je ovaj čovjek iznenađujuće jasnog gledišta i izvanrednog usredotočenja imao Mojsijevu političku oštroumnost, mogao je promijeniti cjelokupnu povijest evolutivne religije i otkrivenja istine u Zapadnom svijetu. Za svoje životne dobi uspio je osujetiti aktivnosti svećenika koje uglavnom nije visoko držao, a koji su se potajno nastavili držati svojih kultova nastojeći osujetiti njegovu baštinu istog časa kad je mladi kralj ostao bez vlasti; i spretno su pripisali sve buduće nevolje koje su snašle ovu zemlju utemeljenju jednoboštva za vrijeme njegove vlasti.

Iknaton je vrlo mudro nastojao uspostaviti jednoboštvo pod krinkom boga-sunca. Ovaj prilaz koji se temelji na usmjerenju obožavanja Oca Svih na apsorpciju svih bogova u obožavanje sunca, treba zahvaliti savjetu određenog salemskog liječnika. Iknaton je primio uopćene upute od ondašnje atonske vjere, učenja o očinstvu i majčinstvu Božanstva, stvorivši religiju koja je priznavala blisku povezanost čovjeka i Boga prilikom obožavanja.

Iknaton je imao dovoljno mudrosti da spolja očuva obožavanje Atona, boga-sunca, dok je svoje suradnike poveo u zamaskirano obožavanje Jednog Boga, Atonovog stvoritelja i najvišeg Oca svih. Ovaj mladi kralj i učitelj je bio jako produktivan kao autor; napisao je knjigu pod nazivom "Jedan Bog" sastavljenu od trideset jednog poglavlja, koju su svećenici po povratku na vlast doslovno uništili. Iknaton je pored toga napisao stotinu trideset sedam pjesama od kojih je dvanaest očuvano u Starom Zavjetu u knjizi Psalma kao židovski rukopis.

Najviše moto Iknatonove religije u svakodnevnom životu počiva u "ispravnosti" i brzo je uspio proširiti koncept ispravnosti ne samo na pitanja nacionalne, već i na pitanja međunacionalne etike. Ova generacija je bila obilježena nevjerojatnom osobnom pobožnosti dok se među inteligentnijim muškarcima i ženama moglo naći iskreno nastojanje da nađu i upoznaju Boga. U ovo doba u Egiptu, duštveni položaj i imetak nisu davali ljudima prednost u očima zakona. Egipatski obiteljski život je uveliko čuvao i veličao moralnu kulturu, djelujući kao nadahnuće kasnijem izvanrednom obiteljskom životu palestinskih Židova.

Kobna slabost Iknatonovog evanđelja počiva u njegovoj najvećoj istini, učenju da Aton nije stvorio jedino Egipat, već i "cijeli svijet, ljude i zvijeri i sve tuđe zemlje, čak i Siriju i Kuš, ne samo zemlju egiptsku. On svakog na njegovo mjesto postavlja i svačije potrebe udovoljava." Bili su to veliki i visoki, ali ne i nacionalistički koncepti Božanstva. Takvi nazori religioznog internacionalizma nisu mogli povisiti moralnu spremnost egipatske vojske na bojnom polju, dok su istodobno pružili djelotvorno oružje svećenicima protiv mladog kralja i njegove nove religije. Dok je njegov koncept Božanstva bio daleko iznad kasnijeg židovskog koncepta, bio je suviše napredan i nije mogao poslužiti gradnji nacije.

Iako je jednobožački ideal patio prilikom Iknatonovog pada, ideja jednog Boga nastavlja djelovati u umovima mnogih grupa. Iknatonov zet je prihvatio učenja svećenika, vrativši se obožavanju starih bogova i promijenivši ime u Tutankamon. Teba je ponovo postala prijestolnica i svećenstvo je cvalo, s vremenom ostvarujući kontrolu nad sedminom egipatske zemlje; određeni svećenik koji iz ovog reda je s vremenomimao hrabrosti da si prigrabi vlast.

Ali svecenici nisu mogli posve prevazići val jednoboštva. Sve više su bili primorani spojiti dva božanstva u jedno; božanska obitelj se sve više smanjivala. Iknaton je povezao Boga stvoritelja s nebeskom plamenom kuglom i ova je ideja nastavila plamtjeti u srcima ljudi, čak i svećenika, dugo nakon svrgnuća ovog mladog reformatora. Jednobožačka ideja nikad nije preminula u srcima egipćana i ostalog svijeta. Štoviše se održala sve do dolaska Sina Stvoritelja istog ovog božanskog Oca, jednog Boga koji je tako gorljivo predočen u Iknatonovim učenjima kao predmet obožavanja cijelog Egipta.

Slabost Iknatonove doktrine počiva u tome što je njegova religija bila toliko napredna da su jedino obrazovani egipćani mogli shvatiti njegova učenja. Svagdašnji svijet koji se sastojao od zemljoradnika, nikad nije u cjelosti uspio shvatiti njegovo evanđelje i tako se spremno pridružio svećenicima pri pokušaju povratka starom obožavanju Izide i njezinog supruga Ozirisa koji se navodno čudom podigao iz okrutne smrti u rukama Seta, boga tame i zla.

Učenje o produženju života svih ljudi se pokazalo jednako prenaprednim za ove Egipćane. Po njima su jedino kraljevi i bogataši mogli preživjeti smrt; Egipćani su upravo iz ovog razloga tako pažljivo
balzamirali tijela kraljeva, kako bi spriječili raspad do sudnjeg dana. Ali s vremenom je pobijedila demokratičnost Iknatonovog spasenja, čak do te mjere da su egipćani kasnije počeli vjerovati u opstanak nijemih životinja.

Iako je nastojanje ovog egipatskog vladara da nametne svom narodu obožavanje jednog Boga naizgled pretrpjelo neuspjeh, bitno je zabilježiti da su odjeci njegovog rada nastavili postojati u Palestini i Grčkoj kroz više stoljeća i da je zahvaljujući njihovom utjecaju Egipat postao kanal prijenosa spojenog djelovanja evolutivne kulture iz doline Nila i obznanjene religije iz Eufratove doline svim kasnijim narodima Zapada.

Veličanstvenost ovog znamenitog razdoblja moralnog razvoja i duhovnog rasta koji se odigrao u dolini Nila ubrzano gubi utjecaj otprilike u razdbolju koje je obilježeno početkom razvoja židovskog nacionalnog života i po odlasku iz Egipta ovi beduini sa sobom nose velik dio ovih učenja i ovjekovječuju u svojoj rasnoj religiji mnoge Iknatonove doktrine.

6. SALEMSKA RELIGIJA U IRANU

Određeni melkizedeški misionari putuju iz Palestine kroz Mezopotamiju gdje stižu na prostranu Iransku visoravan. Kroz više od pet stotina godina, salemski učitelji šire svoja učenja u Iranu i cjela nacija počinje naginjati u smjeru melkizedeške religije, kad određena smjena vlasti vodi k ljutom progonu koji praktično uništava jednobožačka učenja salemskog kulta. Učenja o Abrahamovom zavjetu gotovo posve iščezavaju u Perziji kad se tijekom ovog bitnog stoljeća, šest tisuća godina prije Krista, javlja Zaratustra koji nanovo oživljava tinjajuće ugarke salemskog evanđelja.

Ovaj osnivač nove religije, muževni i pustolovni mladić koji je na svom prvom hodočašću u mezopotamijskom Uru čuo o Kaligastijinim tradicijama i Luciferovoj pobuni--kao i mnogim drugim tradicijama--koje su zajednički ispoljile snažan utjecaj na njegovu religioznu prirodu. Zaratustra se tako nakon određenog sna koji je doživio u Uru, odlučio posvetiti preobrazbi religije svog naroda po povratku u svoju zemlju sjeverno od Ura. Usvojio je židovsku ideju o Bogu pravde koja predstavlja Mojsijev koncept božanstvenosti. Imao je jasnu ideju o jednom vrhovnom Bogu i proglasio je sve druge bogove đavlima, demonima o kojima je čuo u Mezopotamiji. Bio je upoznat s idejom o Sedam Glavnih Duhova, predanjem koje se očuvalo u Uru, i tako je stvorio sustav od sedam vrhovnih bogova s Ahurom-Mazdom na čelu. Uspio je povezati ove podređene bogove idealizacijom Ispravnog Zakona, Dobre Misli, Plemenite Vlade, Svetog Karaktera, Zdravlja i Besmrtnosti.
I ova nova religija nosi obilježje djelovanja--akcije--a ne samo molitve i rituala. Njezin Bog je pokrovitelj civilizacije i biće najviše mudrosti; ova se militantna religiozna filozofija usudila uhvatiti u koštac sa zlom, neaktivnošću i nazadnošću.

Zaratustra nije poučavao obožavanje vatre, već je nastojao iskoristiti plamen kao simbol čistog i mudrog Duha univerzalne i uzvišene dominacije. (U cjelosti je istina da su njegovi kasniji sljedbenici obožavali ovu simboličku vatru.) Konačno, nakon što je određeni iranski princ prihvatio ovu novu religiju, njezino je promicanje počelo napredovati pomoću sablje. I Zaratustra je herojski izgubio život u borbi za ono što je smatrao "istinom Boga svjetla."

Zaratustranizam je jedina vjera Urantije koja ovjekovječuje dalamatijska i edenska učenja o Sedam Glavnih Duhova. Dok ne uspijeva razviti koncept Trojstva, na određeni način prilazi ideji Sedmostrukog Boga. Izvorni oblik zaratustranizma nije posve dualistički; iako rana učenja govore o vremenski ravnopravnom statusu dobra i zla, jasno su prožeta idejom vječnosti u najvišoj stvarnosti dobrog. Jedino u kasnijem razdoblju prevladava vjerovanje u ravnopravnost statusa prilikom borbe dobra i zla.

Dok se tradicionalna židovska učenja o nebu i paklu kao i doktrine o postojanju đavla koje su zabilježene u židovskim spisima, temelje na ostacima predanja o Luciferu i Kaligastiji, ona u principu vuku porijeklo iz Zaratustrinih učenja, iz razdoblja koje je obilježeno političkom i kulturnom dominacijom Perzijanaca nad Židovima. Dok je je poput Egipćana Zaratustra poučavao o "sudnjem danu," on je povezivao ovaj događaj s koncem svijeta.

Zaratustrina učenja ispoljavaju snažan utjecaj čak i na slijedeću bitnu perzijsku religiju. Nastojeći oboriti Zaratustrina učenja, iranski svećenici nanovo oživljavaju obožavanje Mitre. I mitraizam se tako širi levantskim i mediteranskim oblastima i na određeno vrijeme postaje suvremenik judaizma i kršćanstva. Zaratustrina učenja tako sukcesivno ispoljavaju bitan utjecaj na tri znamenite religije, prvo na judaizam i kršćanstvo, a kroz njih i na Islam.


Ali bitno je naglasiti veliku razliku između uzvišenih učenja i plemenitih psalmi Zaratustre na jednoj i suvremenih izopačenja njegovog evanđelja na drugoj strani; ova su izopačenja djelo farizeja koji su bili obuzeti strahom od smrti i vjerovanjem u sofisterije koje Zaratustra nikad ne bi odobrio.

Ovaj veliki čovjek predstavlja dio jedinstvene grupe koja se javlja u šestom stoljeću prije Krista i koja čuva od potpunog i konačnog uništenja salemsko svjetlo koje za ovog razdoblja plamti teško primjetnim svjetlom ukazujući ljudima ovog tamnog svijeta na put koji vodi k vječnom životu.

7. SALEMSKI MISIONARI U ARABIJI

Melkizedeška učenja o jednom Bogu prilično kasno nalaze utemeljenje u Arabijskoj pustinji. Kako u Grčkoj tako i u Arabiji, salemski misionari podbacuju pri svojim nastojanjima zahvaljujući neuspjehu razmijevanja Makiventine opomene u pogledu pretjerane organizacije. Ali oni se nisu jednako dali sputati tumačenjem Melkizedekovih opomena da se okane svakog nastojanja da promaknu evanđelje bilo vojnom silom ili civilnom prinudom.

Ali čak ni u Kini ili Rimu, melkizedeška učenja ne doživljavaju tako cjelovit neuspjeh kao u ovoj pustinjskoj oblasti u neposrednoj blizini Salema. Dugo nakon što većina naroda Istoka i Zapada prihvaća bilo budizam ili kršćanstvo, Arabijska pustinja ostaje neprimijenjena tisućama godina. Svako pleme obožava svoj drevni fetiš i mnoga individualna domaćinstva imaju svoje obiteljske bogove. Dugo se nastavlja borba između babilonskog Ištara, židovskog Jahve, iranskog Ahure i kršćanskog Oca Gospodina Isusa Krista. Ni jedan koncept ne uspijeva postići potpunu prevlast.

Ovdje i ondje širom cijele Arabije, određene obitelji i klanovi imaju nejasnu ideju jednoboštva. Ove grupe temelje svoja vjerovanja na tradicijama Melkizedeka, Abrahama, Mojsija i Zaratustre. Dok su postojali brojni centri koji su bili spremni prihvatiti Isusovsko evanđelje, kršćanski misionari koji djeluju u ovim pustinjskim oblastima predstavljaju oporu i nepopustljivu grupu u usporedbi s kompromisnim inovatorima koji djeluju u Mediteranskim zemljama. Da su Isusovi učenici ozbiljnije prihvatili uputu da "idu po cijelom svijetu promičući evanđelje" i da su ovo činili s nešto više dostojanstva, bili bi manje nepopustljivi u pogledu samostvorenih i popratnih društvenih obveza tako da bi mnoge zemlje spremno prihvatile jednostavno evanđelje tesarevog sina, uključujući i samu Arabiju.

Unatoč činjenici da znameniti levantinski pokreti jednoboštva nisu uspjeli pustiti korijen u Arabiji, ova pustinjska zemlja uspješno proizvodi vjeru koja je unatoč nešto nižim društvenim zahtijevima, svejedno bila jednobožačka.

U ovo vrijeme postoji samo jedan činitelj plemenskog, rasnog ili nacionalnog obilježja primitivnih i neorganiziranih vjerovanja pustinjskih naroda, i to je neuobičajeno i univerzalno poštovanje gotovo svih arabijskih plemena prema određenom fetišu, kamenu u određenom hramu u Meki. Ova točka zajedničkog kontakta i poštovanja kasnije rezultira uspostavom islamske religije. Isto što Jahva, duh vulkana, predstavlja židovskim Semitima, to kamen u Kabi postaje njihovim arapskim rođacima.

Snaga Islama počiva u jasnoj i potanko definiranoj predstavi Alaha kao jednog i jedinog Božanstva; njegova slabost počiva u upotrebi militarne sile prilikom promicanja, kao i u degradaciji žena. Ali Islam se čvrsto drži svog koncepta Jednog Univerzalnog Božanstva svih ljudi, "onog koji poznaje nevidljivo kao i vidljivo. Onog koji je svemilosan i samilosan." "Obilna je dobrota istinskog Boga prema svim ljudima." " I kad sam bolestan, on je taj koji me liječi." "Jer kad god se trojica zajedno nađu, Bog je prisutan kao četvrti," jer zar on nije "prvi i posljednji, viđeni i nevidljivi?"

[Predsatvio Melkizedek od Nebadona.]

MNOGO prije nego su na Urantiji obznanjena bilo kakva sistematska otkrivenja, čovjek je posjedovao religiju koja je vukla porijeklo iz prirodnih izvora i koja je bila dio njegovog evolucijskog iskustva. Ali ova religija prirodnog porijekla sama po sebi predstavlja proizvod čovjekovih nadživotinjskih obdarenja. Evolucijska religija izrasta polako u toku više tisućljeća iskustvenog života ljudskog roda, kroz službu slijedećih utjecaja koji djeluju unutar i iznad samog divljaka, barbara i civiliziranog čovjeka:

1. Pomoćnika obožavanja--u životinjskoj se svijesti javljaju nadživotinjski potencijali za poimanje stvarnosti. Ovo se može nazvati praiskonskim ljudskim čuvstvom za instinktivnu spoznaju Božanstva.
2. Pomoćnika mudrosti--u umu čovjeka koji se odaje obožavanju, javlja se ispoljenje sklonosti k usmjerenju poštovanja prema višim kanalima izražaja i prema sve naprednijim predodžbama stvarnosti Božanstva.
3. Svetog Duha--ovo je početni nadumni dar koji se neminovno javlja u svim iskrenim ljudskim ličnostima. U čovjekovom umu koji teži k mudrosti i obožavanju, ova služba stvara sposobnost za samoostvarenje pretpostavke produženja ljudskog života, kako u vidu teološke predodžbe tako i u vidu stvarnog iskustva ličnosti.

Usaglašeno djelovanje ovih triju božanskih službi predstavlja prilično dovoljnu garanciju kako početku tako i nastavku razvoja evolucijske religije. Ovim utjecajima kasnije pomažu Misaoni Ispravljači, serafim i Duh Istine, što sve zajednički ubrzava stopu religioznog razvoja. Ovi su utjecaji dugo djelovali na Urantiji, gdje će nastaviti djelovati sve dok ljudi tu žive. Velik se dio potencijala ovih božanskih utjecaja još uvijek nije imao priliku ispoljiti; velik će dio biti obznanjen u budućim stoljećima kako se, korak po korak, smrtnička religija bude uspinjala prema nadzemaljskim visinama morontija vrijednosti i istine duha.


1. EVOLUCIJSKA NARAV RELIGIJE


Moguće je pratiti evoluciju religije od ranog straha i duhova kroz niz razvojnih stadija, uključujući i napore kojima je čovjek nastojao prvo prinuditi a zatim primamiti duhove. Plemenski fetiši su prerasli u toteme i plemenske bogove; magične formule su prerasle u suvremene molitve. Obrezivanje, koje je isprva bilo čin žrtvovanja, vremenom je preraslo u higijenski zahvat.

U samom početku ljudskog roda, kad je društvo prolazilo stadijem divljaštva, religija je napredovala od obožavanja prirode kroz obožavanje duhova, do fetišizma. S pojavom rane civilizacije, ljudski rod je prihvatio mističnija i simboličnija vjerovanja, dok kako suvremeno čovječanstvo sve više dostiže zrelost, ono postaje sve sposobnije cijeniti istinsku religiju, dostižući čak i početak otkrivenja same istine.

Religija se rađa kao biološka reakcija uma kako na čovjekova duhovna vjerovanja tako i na njegovo okruženje; ona je posljednja stvar u posjedu izvjesne rase koja nestaje ili se mijenja. U izvjesno doba, religija predstavlja društveno prilagođenje tajanstvenom. Kao društvena institucija, ona obuhvaća obrede, simbole, kultove, svete knjige, oltare, svetilišta i hramove. Sveta voda, relikvije, fetiši, amajlije, odjeća, zvona, bubnjevi i svećenstvo predstavljaju zajedničke elemente svih religija. I nije moguće posve odvojiti evolucijsku religiju od bilo magije ili vračanja.

Tajnovitost i moć su uvijek poticali religiozni strah i osjećaje, dok su emocije uvijek djelovale kao moćan uvjetni faktor pri njihovom razvoju. Strah je uvijek bio osnovni religiozni podražaj. Strah stvara bogove evolucijske religije i daje povoda religioznim ritualima primitivnih vjernika. U toku daljeg civilizacijskog napretka, na mjesto straha dolaze strahopoštovanje, divljenje, duboko cjenjenje i osjećaj nakolnosti, kao i dodatni utjecaji pokajanja i griznje savjesti.

Jedan je Azijski narod učio: "Bog je veliki strah"; ovakvo učenje je posve proizvod evolucijske religije. Isus, koji je otkrivenje najvišeg oblika religioznog življenja, je proglasio: "Bog je ljubav."

2. RELIGIJA I DRUŠTVENI OBIČAJI

Religija je najkruća ljudska institucija koju je najteže promijeniti, ali koja se svejedno polako prilagođava društvenoj promjeni. Vremenom, evolucijska religija počinje odražavati promjenu društvenih običaja koju je, zauzvrat, najvjerojatnije izazvala religija otkrivenja. Polako, sigurno, ali s velikim otporom, religija (obožavanje) slijedi za stopama mudrosti--znanja kojim upravlja iskustveni razum i koje je prosvjetljeno božanskim otkrivenjem. Religija se drži društvenih običaja, onog što je prastaro i tobože sveto. Iz ovog i ni jednog drugog razloga, kameno se oruđe dugo održalo u bronzano i željezno doba. Zabilježene su riječi: "Ako mi budeš gradio kameni žrtvenik, nemoj ga graditi od klesanoga kamena, jer čim na nj spustiš svije dlijeto, oskvrnit ćeš ga." Čak i danas, Hindusi pale oltarne vatre koristeći se jedino primitivnim svrdlom. U toku evolucijske religije, svaki je novitet uvijek smatran svetogrđem. Pričest se mora sastojati ne od nove i proizvedene hrane, već od najprimitivnijih jela: "Mesa, pečenog na vatri, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem." Svi oblici društvenih običaja pa čak i zakonskih postupaka poštuju stare formalnosti.

Čudeći se masi bestidnih radnji koje su zabilježene u svetim knjigama različitih religija, suvremeni čovjek treba razmotriti činjenicu da su se prošle generacije bojale odstraniti iz svojih zapisa učenja koja su njihovi preci smatrali uzvišenim i svetim. Velik dio toga što jedna generacija može smatrati bestidnim, prošle su generacije smatrale dijelom svojih prihvatljivih društvenih običaja, pa čak i priznatih religioznih rituala. Značajna mjera religiozne proturiječnosti proizlazi iz beskrajnih nastojanja da se pomire stariji bestidni običaji s novijim i naprednijim shvaćanjima, te da se nađu uvjerljive teorije koje će opravdati ovjekovječenje zastarjelih radnji iz davne prošlosti.

Međutim, ludost je pokušati prenaglo ubrzati religiozni rast. Izvjesna rasa ili nacija može usvojiti iz bilo koje napredne religije jedino ono što se više-manje poklapa s njezinim tekućim evolucijskim statusom i njezinom sposobnošću za prilagođenje. Društveni, klimatski, politički i ekonomski uvjeti određuju tok i napredak religiozne evolucije. Religija, ili preciznije evolucijska religija, nije ta koja određuje društvenu moralnost; prije treba reći da je moralnost izvjesne rase to što propisuje religiozne forme.

Ljudske rase mogu jedino površno prihvatiti novu i čudnovatu religiju; one zapravo usklađuju ovu novu religiju prema svojim društvenim običajima i starim vjerovanjima. Ovo se može vidjeti u primjeru izvjesnog novozelandskog plemena čiji su svećenici, nakon što su naočigled prihvatili kršćanstvo, izjavili da su primili izravna otkrivenja od Gabrijela koja su ih učinila izabranim Božjim narodom, dopustivšim im da se upuste u labave seksualne odnose i brojne druge prekorljive starije običaje. I svi su ovi novi kršćani odmah zatim prešli na ovu novu i manje zahtijevnu verziju kršćanstva.

U ovo ili ono doba, religija je odobravala različite proturiječne i nedosljedne postupke, odobrivši praktično sve što se danas smatra nemoralnim ili grešnim. Bez pouke iskustva i vodstva razuma, savjest nikad nije bila i nikad ne može biti, siguran i pouzdan vodič ljudskih postupaka. Savjest nije božanski glas koji govori ljudskoj duši. Ona nije ništa drugo nego ukupna suma moralne i etičke sadržine društvenih pravila izvjesnog egzistencijskog stadija; ona jednostavno predstavlja to što smrtnik može smatrati idealnim načinom reagiranja na izvjesni splet okolnosti.




3. NARAV EVOLUCIJSKE RELIGIJE

Izučavanje ljudske religije nije ništa drugo nego proučavanje fosilnih društvenih slojeva prošlih stoljeća. Narav antropomorfičkih bogova predstavlja vjeran odraz morala ljudi koji su prvi izmislili takva božanstva. Prastare religije i mitologije vjerno oslikavaju vjerovanja i tradicije davno zaboravljenih naroda. Ovi su se stariji kultni postupci zadržali uporedo s novijim ekonomskim običajima i društevnim unaprijeđenjima i nije čudo što se čine jako nedosljednim. Ostaci različitih kultova predstavljaju istinsku sliku negdašnjih religija izvjesnih rasa. Ne zaboravite, kultovi nisu osnivani kako bi otkrili istinu već prije kako bi proširili svoja vjerovanja.

Religija je uvijek najvećim dijelom bila stvar obreda, rituala, blagdana, ceremonija i dogmi. Obično bi je unizilo to što su se ljudi neprestano obmanjivali mišlju da su bili izabrani narod. Glavne religiozne ideje vračanja, nadahnuća, otkrivenja, pomirenja, pokajanja, iskupljenja, posredovanja, žrtvovanja, molitvi, ispovijedi, obožavanja, života nakon smrti, pričesti, rituala, iskupljenja, spasenja, isplate dugova, sklapanja zavjeta, nečistoće, očišćenja, proročanstva, nasljedjenog grijeha--sve vuku porijeklo od najranijeg praiskonskog straha od duhova.

Primitivna religija nije ništa više ili manje nego borba za materijalnu egzistenciju koja pored ovog nastoji osigurati i zagrobni život. Poštujući takva vjerovanja, čovjek je prevodio svoju borbu za samoodržanje u domene izmišljenog svijeta utvara-duhova. Ali budite pažljivi kad se nađete u iskušenju kritizirati evolucijsku religiju. Imajte na umu da ona predstavlja ono što je bilo; ona je povijesna činjenica. I dalje se sjetite da moć bilo koje ideje ne leži u njezinoj vjerodostojnosti ili istinitosti, već prije u sposobnosti da ostavi živ i upečatljiv dojam.

Evolucijska religija ne ostavlja prostora promjeni ili reviziji; za razliku od znanosti, ona ne ostavlja prostora progresivnoj samokorekciji. Evolucijska religija traži poštovanje kako njezini sljedbenici u njoj vide Istinu; teoretski, "vjera koja je izručena svecima" mora biti konačna i nepogrešiva. Kult se opire stvarnom razvoju jer će ga stvarni razvoj neminovno izmijeniti ili uništiti; kult se mijenja jedino pod velikim pritiskom.

Jedino dva utjecaja mogu izmijeniti i unaprijediti dogmatičnost prirodne religije: pritisak polako napredujućih nepisanih društvenih običaja i periodično prosvjetljenje epohalnog otkrivenja. I nije čudno što je napredak bio spor; stari su ljudi smatrali sve napredne i dosjetljive osobe vješcima, te su ih kao takve ubijali. Kult napreduje vrlo sporo, kroz više generacija i kroz stoljećne cikluse. Ali on svejedno napreduje. Evolucijsko vjerovanje u duhove polaže temelje filozofiji obznanjene religije koja će vremenom uništiti sujevjerja od kojih je potekla.

Istina da je religija na mnoge načine sputala društveni razvoj, ali bez religije ne bi mogle opstati trajna moralnost i etika, ne bi mogla postojati vrijedna civilizacija. Religija je stvorila veliku mjeru nereligiozne kulture: Kiparstvo se javilo iz idolopoklonstva, arhitektura iz gradnje hramova, poezija iz čarobnih formula, glazba iz jednostavnih religioznih napjeva, drama iz glume kojom su ljudi tražili vodstvo duhova i ples iz periodičnih festivala obožavanja.

Ali dok je bitno istaći da religija igra značajnu ulogu pri razvoju i očuvanju civilizacije, treba naglasiti da je prirodna religija isto tako značajno sputala i paralizirala samu civilizaciju koju je inače njegovala i održavala. Religija je stala na put industrijskim aktivnostima i ekonomskom razvoju; rastrošno se koristila ljudskim radom potrošivši silan kapital; vrlo često nije pružila pomoć obitelji; nije dobro održavala mir i dobronamjernost; često je znala zanemariti obrazovanje i unazaditi znanost; nije imala pravo osiromašiti ovaj život kako bi tobožnje obogatila naredni. Evolucijska religija--ljudska religija--je uistinu kriva svemu tome i mnogim drugim manjim i većim ispustima i greškama; no unatoč tome, ona je održala kulturnu etiku, civiliziranu moralnost i društveni sklad, stvorivši uvjete koji su omogućili da skorija religija otkrivenja nadomjesti ove višestruke evolucijske promašaje.

Evolucijska religija je bila čovjekova najskuplja ali daljeko najdjelotvornija institucija. Ljudska se religija može opravdati jedino u svjetlu evolucijske civilizacije. Takav tok religioznog razvoja ne bi imao opravdanja da čovjek ne predstavlja uspinjući proizvod životinjske evolucije.

Religija je olakšala nagomilavanje kapitala; potakla je izvjesne djelatnosti; svećenička dokolica je dala podstreka znanju i umjetnosti; ljudski rod je na koncu izvukao veliku korist iz svih ovih ranih neetičkih postupaka. Ljudi su platili groznu cijenu radi šamana, poštenih i nepoštenih, koji su svejedno bili vrijedni svog punog iznosa. Učene profesije, pa čak i sama znanost, su se isprva javile među parazitskim svećenstvom. Religija je dala podstreka razvoju civilizacije obezbijedivši društveni continuitet; uvijek je bila policijska straža koja je čuvala moralnost. Ljudima je dala disciplinu i samokontrolu koje su omogućile postignuće mudrosti. Religija je djelotvoran evolucijski bič koji nemilosrdno prisiljava lijeno i napaćeno čovječanstvo da se odrekne svog prirodnog stanja intelektualne inercije i krene naprijed i uvis, prema višim razinama razuma i mudrosti.
Pod budnom cenzurom religije otkrivenja i zahuktale peći istinske znanosti, ovo sveto nasljeđe životinjskog uspona--evolucijska religija--zauvijek mora nastaviti podilaziti proces profinjenja i oplemenjenja.

4. DAR OTKRIVENJA

Otkrivenje je evolucijsko premda je uvijek progresivno. Kroz mnoga stoljeća svjetske povijesti, neprestano su se širila i unaprijeđivala religiozna otkrivenja. Misija otkrivenja počiva u probirci i cenzuri niza evolucijskih religija. Ali kako bi uzvisile i unaprijedile evolucijske religije, božanske vizije otkrivenja moraju predočiti učenja koja nisu suviše udaljena od misli i reakcija tekućih stoljeća. Otkrivenje se stoga nalazi, i uvijek se mora nalaziti, u dodiru s evolucijom. Obznanjena religija uvijek mora biti ograničena čovjekovom prijemnom sposobnošću.

Ali unatoč očiglednoj povezanosti ili derivaciji, religije otkrivenja su uvijek obilježene vjerovanjem u neko Božanstvo najviše vrijednosti i neki koncept opstanka identiteta ličnosti nakon smrti.

Evolucijska religija je sentimentalna, a ne logična. Ona je čovjekova reakcija na vjerovanje u tobožnji svijet utvara-duhova--čovjekovo refleksno vjerovanje koje prima podražaj od njegove spoznaje i straha od nepoznatog. Čovjek prima otkrivenje od stvarnog duhovnog svijeta; ono je odgovor nadintelektualnog kozmosa na smrtničku žudnju koja vodi vjeri i uzdanju u univerzalna Božanstva. Evolucijska religija pokazuje kako je čovječanstvo ciklički tumaralo u potrazi za istinom; obznanjena religija je upravo ta istina.

Svijet je primio veći broj religioznih otkrivenja, dok je jedino sljedećih pet imalo epohalni značaj:

1.Dalamatijska učenja. Stotinu tjelesnih pripadnika osoblja Princa Kaligastije su bili prvi koji su Urantiji objavili istinski koncept Prvog Izvora i Centra. Ovo se djelotvorno otkrivenje Božanstva nastavilo širiti kroz više od tri stotine tisuća godina, dok nije iznenada prekinuto planetarnom pobunom i poremećajem obrazovnog sistema. Izuzev Vanovog utjecaja, svijet je praktično izgubio učenja Dalamatijskog otkrivenja. Čak su i noditi bili zaboravili ovu istinu prije Adamovog dolaska. Od svih naroda koji su primili učenja stotinke, najduže ih je zadržala crvena rasa, premda je ideja Velikog Duha predstavlja jedino slabu i mutnu predstavu u religiji američkih Indijanaca u doba kad je uspostavljen dodir s krišćanstvom koje je značajno pojasnilo i osnažilo ovaj koncept.

2. Edenička učenja. Adam i Eva su po drugi put predstavili ideju Oca svih evolucijskih naroda. S poremećajem prvog Edena, nastupio je zastoj u procesu Adamičkog otkrivenja prije nego je ono zapravo i počelo. Ali zahvaljujući Šetitskim svećenicima, nastavljena su Adamova prekinuta učenja, i neke od ovih istina svijet nikad nije u cjelosti izgubio. Šetitska učenja su izmijenila cijeli pokret levantske religiozne evolucije. Ali oko 2500. god. p.n.e., čovječanstvo je uveliko izgubilo iz vida otkrivenje koje je objavljeno u doba Edena. 3. Melkizedek od Salema. Ovaj je Sin koji normalno djeluje u vanrednim i kritičnim situacijama Nebadona, uveo treće otkrivenje istine na Urantiji. Glavne poruke njegovog učenja su bile povjerenje i vjera. Učio je da ljudi trebaju imati povjerenja u Božju svemoguću blagotvornost i proglasio da je vjera čin kojim čovjek prima Božju naklonost. Njegova su se učenja dosta izmiješala s vjerovanjima i običajima različitih evolucijskih religija, vremenom poprimivši oblik teoloških sistema koji su postojali na Urantiji na početku prvog tisućljeća poslije Krista.
4. Isus od Nazareta. Krist Mihael je po četvrti put Urantiji predstavio ideju Boga kao Oca Svih i njegova su se učenja općenito održala sve do današnjeg dana. Bit njegovog učenja počiva u ljubavi i službi, u obožavanju koje počiva na ljubavi, a koje stvoreno biće koje je sin Boga dobrovoljno daje u znak priznanja službe ljubavi Boga, svoga Oca; ono počiva u dobrovoljnoj službi koju stvorena bića koja su Božji sinovi pružaju svojoj braći u radosnoj spoznaji da ovim služenjem služe Bogu Ocu.

5. Knjiga Urantije. Poglavlja kao što je ovo, koja predstavljaju najnoviju predstavu istine smrtnicima Urantije. Ova se poglavlja razlikuju od svih prethodnih otkrivenja po tome što ne predstavljaju djelo samo jedne kozmičke ličnosti, već sabrane predstave mnogih bića. Ali ni jedno otkrivenje kojim biće ne postižanje Oca Svih ne može biti potpuno. Sve druge nebeske službe su jedino djelomične, prolazne i praktično prilagođene lokalnim uvjetima vremena i prostora. Dok ove riječi mogu umanjiti trenutačnu snagu i autoritet svih otkrivenja, došlo je vrijeme kad se žiteljima Urantije mogu i trebaju predočiti tako iskrene tvrdnje, čak i ako to može oslabiti budući utjecaj i autoritet ovih poglavlja, najskorijeg otkrivenja istine smrtničkim rasama Urantije.


5. VELIKE RELIGIOZNE VOĐE

U evolucijskoj religiji, ljudi vjeruju da bogovi naliče ljudima; u obznanjenoj religiji, ljudi imaju priliku naučiti da su sinovi Boga--da su čak načinjeni u konačnom obličju božanstvenosti; u spojenim vjerovanja koja predstavljaju kombinaciju učenja otkrivenja s učenjima evolucije, koncept Boga podrazumijeva mješavinu slijedećeg:
1. Prapostojećih ideja evolucijskih kultova.
2. Uzvišenih ideala religije otkrivenja.
3. Osobnih pogleda velikih religioznih vođa, proroka i učitelja ljudskog roda.

Većina velikih religioznih epoha je započela životom i učenjima neke izuzetne ličnosti; tokom povijesti, istaknute vođe su pokrenule većinu vrijednih moralnih pokreta. I ljudi su uvijek bili skloni obožavalačkom poštovanju svojih vođa čak i na štetu njihovih učenja; imali su običaj duboko poštovati učiteljevu ličnost gubeći iz vida istinu kojoj ih je učio. I ovo nije bilo bez razloga; u srcu evolucijskog čovjeka počiva instinktivna težnja za pomoći iz domena koji se nalaze iznad i izvan samog čovjeka. Ova se težnja trebala javiti prethodno dolasku Planetarnog Princa i kasnijem dolasku Materijalnih Sinova. Na Urantiji, ljudi nisu imali priliku primiti ove nadljudske vođe i vladare, radi čega neprestano nastoje nadoknaditi ovaj gubitak pridajući svojim ljudskim vođama legende o nadprirodnom porijeklu i čudesnim životima.

Mnoge rase su vjerovale da su njihovi vladari bili sinovi djevica; ove bi grupe bogato uveličale živote svojih vođa mnogim izmišljenim čudesima, uvijek očekujujući njihov kasniji povratak. Centralnoazijska plemena još uvijek očekuju povratak Džingis-kana; na Tibetu, u Kini i Indiji, povratak Bude; u Islamu, Muhameda; među američkim Indijancima, Hesunanina Onamonalontona; Židovi uopćeno očekuju povratak Adama kao materijalnog vladara. U Babilonu, bog Marduk je bio ovjekovječenje legende o Adamu, ideje Božjeg sina, spojne veze između čovjeka i Boga. Nakon Adamove pojave na zemlji, ideje o takozvanim sinovima Božjim su se proširile među svim svjetskim rasama.

Ali unatoč praznovjernom strahopoštovanju s kojim su često promatrani, ostaje činjenica je da su ovi učitelji bili zemaljske ličnosti koje su poslužile kao oslonci poluzi obznanjene istine pri unaprijeđenju ljudske moralnosti, filozofije i religije.

U toku milijun godina svoje povijesti, Urantija je imala stotine i stotine religioznih vođa, od Onagara to Gurua Nanaka. U toku ovog perioda, nastupile su mnoge plime i oseke u struji religiozne istine i duhovne vjere, i svaki se prošli preporod Urantija religije mogao poistovijetiti sa životom i učenjima nekog religioznog vođe. Pri razmatranju suvremenih učitelja, najbolje ih je svrstati u sedam glavnih religioznih epoha poslijeadamičkog razdoblja Urantije:

1. Šetitski period. Šetitski svećenici, čiji je pokret oživjeo pod vodstvom Amosada, su postali velikim poslijeadamičkim učiteljima. Djelovali su širom anditskih zemalja, dok se njihov utjecaj najdulje zadržao među Grcima, Sumeranima i Hindusima. Među Hindusima su se održali do danas kao Bramani hindu vjere. Šetiti i njihovi sljedbenici nikad nisu u cjelosti izgubili Adamovo otkrivenje koncepta Trojstva.

2. Eru Melkizedeških misionara. Religija Urantije je uveliko obnovljena naporima onih učitelja koje je odaslao Makiventa Melkizedek koji je ovaj živio i učio u Salemu skoro dvije tisuće godina prije Krista. Ovi misionari su proglasili vjeru kao cijenu Božje naklonosti i unatoč tome što njihova učenja nisu urodila neposrednim formiranjem novih religija, ona su svejedno položila temelje na kojima su kasniji učitelji istine izgradili religije Urantije.

3. Poslijemelkizedešku eru. Premda su u ovom razdoblju djelovali i Amenofis i Ehnaton, najistaknutiji religiozni genij poslijemelkizedeške ere je bio vođa levantinskih beduina i osnivač židovske religije--Mojsije. Mojsije je propovijedao jednoboštvo. Rekao je: "‚uj, Izraele! Gopsodin je Bog naš, Gospodin jedini." "Gospod je Bog. Nema drugog osim njega." Iz svog je naroda ustrajno nastojao iskorijeniti ostatke kulta duhova, čak dosuđujući njegovim sljedbenicima smrtnu kaznu. Mojsijevi učenici su iskrivili njegovo jednoboštvo, premda su se u kasnijim vremenima vratili mnogim njegovim učenjima. Mojsijeva veličina počiva u njegovoj mudrosti i pronicljivosti. I drugi su ljudi imali jednako velike koncepte Boga, ali nikad ni jedan čovjek nije bio u stanju navesti tako velik broj ljudi da prihvate njegova napredna vjerovanja.

4. Šesto stoljeće prije Krista. Mnogi ljudi su se podigli da objave istinu u ovom, jednom od najvećih stoljeća religioznog preporoda koji je ikad nastupio na Urantiji. Među njima treba pomenuti Gvatamu, Konfucija, Lao-Cea, Zaratustru, te učitelje džinizma. Gvatamina učenja su se proširila po Aziji, gdje ga milijuni poštuju kao Budu. Konfucije igra u kineskoj moralnosti ulogu koju Plato igra u grčkoj filozofiji i dok su učenja oba ova čovjeka stvorila izjesne religiozne odjeke, strogo rečeno, ni jedan nije bio religiozni učitelj; Lao-Ce je predočio više Boga u Tau nego je Konfucije uspio predočiti u humanosti ili Plato u idealizmu. Premda je bio pod snažnim utjecajem koncepta dualnog spiritizma--dobrog i lošeg--Zaratustra je istodobno nesumnjivo uzvisio ideju jednog vječnog Božanstva i konačne pobjede svjetla nad tamom.

5. Prvo stoljeće poslije Krista. Kao relgiozni učitelj, Isus od Nazareta je započeo djelovati uporedo s kultom koji je utemeljio Ivan Krstitelj, vremenom se udaljivši koliko god je to bilo moguće od posta i formalnosti. Pored Isusa, Pavao iz Tarsusa i Filo iz Aleksandrije su bili najveći učitelji ove ere. Njihove koncepcije religije su igrale značajnu ulogu u evoluciji vjere koja nosi Kristovo ime.

6. Šesto stoljeće poslije Krista. Muhamed je osnovao religiju koja je bila nadmoćnija od mnogih vjerovanja njegovog vremena. On se pobunio protiv društvenih zahtijeva stranih vjera i protiv nesklada religioznog života njegovog naroda.

7. Petnaesto stoljeće poslije Krista. Ovaj period je svjedočio dva religiozna pokreta: poremećaj u jedinstvu kršćanstva na Zapadu i sintezu nove religije na Istoku. U Evropi, institucionalizirano kršćanstvo je dostiglo stupanj neelastičnosti koji je zahtijevao bilo raspad ili razvoj. Na Istoku, Nanak i njegovi sljedbenici su ujedinili spojena učenja islama, hinduizma i budizma u sikizam, jednu od najnaprednijih religija Azije.



Budućnost Urantije će nesumnjivo biti obilježena pojavom učitelja religiozne istine--Božjeg Očinstva i bratstva svih stvorenih bića. Ali nadamo se je da će žustri i iskreni napori ovih budućih proroka biti manje usmjereni k jačanju međuvjerskih prepreka, a više prema unaprijeđenju religioznog bratstva duhovnog obožavanja među sljedbenicima različitih intelektualnih teologija koje su postale tipičnim obilježjem Urantije iz sistema Satanije.

6. SLOŽENE RELIGIJE

Religije koje se mogu naći na Urantiji u dvadesetom stoljeću omogućuju zanimljivu analizu društvene evolucije čovjekovog poriva k obožavanju. Mnoge vjere su se tek neznatno udaljile od kulta duhova. Kao klasa, afrički Pigmeji nemaju nikavih religioznih reakcija, premda neki površno vjeruju u okruženje duhova. Oni su danas upravo tamo gdje je primitivni čovjek bio na početku religiozne evolucije. Život nakon smrti predstavlja osnovno vjerovanje primitivne religije. Ideja obožavanja osobnog Boga označava napredan evolucijski razvoj, čak prvi stadij otkrivenja. Dajaci posjeduju jedino najprimitivnije religiozne običaje. Eskimi i američki Indijanci su doskora imali vrlo blijede koncepcije Boga; vjerovali su u duhove i imali neodređenu ideju o nekoj vrsti života poslije smrti. Suvremeni urođenici Australije znaju jedino za strah od tame i duhova i grubi oblik obožavanja predaka. U Zulu plemenu, upravo se razvija religija koja počiva na žrtvovanju i strahu od duhova. Izuzev kroz misionarsku djelatnost kršćana i muslimana, mnoga afrička plemena još uvijek nisu napustila fetišni stadij religiozne evolucije. Ali neke su se grupe dugo držale jednobožačkih ideja, kao recimo negdašnji Tračani, koji su vjerovali i u besmrtnost.

Na Urantiji, evolucijska religija napreduje uporedo s otkrivenjem, miješajući se i srastajući u različite teološke sisteme koji na svijetu postoje u doba zapisa ovih poglavlja. Ove se religije--religije Urantije dvadesetog stoljeća--mogu sabrati na sljedeći način:

1. Hinduizam--najstarija.
2. Hebraizam.
3. Budizam.
4. Učenja Konfucija.
5. Vjerovanja taoizma.
6. Učenja Zaratustre.
7. Šintoizam.
8. Džainizam.
9. Kršćanstvo.
10. Islam.
11. Sikizam--najnovija.

U staro doba, judaizam i hinduizam su predstavljali najnaprednije religije koje su ispoljile snažan utjecaj na tok religioznog razvoja Istoka i Zapada. I hindusi i židovi su vjerovali da su njihove religije bile nadahnute i obznanjene, te su dalje vjerovali da su sve druge religije predstavljale dekadentne oblike
jedne istinske vjere.

Indija je podjeljena između hindusa, sika, muslimana i pripadnika džainizma, od kojih svi prikazuju svemir, čovjeka i Boga prema vlastitom razumijevanju. Kina slijedi učenja taoizma i konfucijanizma; šintoizam vlada u Japanu.

Velike internacionalne, međurasne vjere su hebraizam, budizam, kršćanstvo i islam. Budizam se prostire od Cejlona i Burme kroz Tibet i Kinu, sve do Japana. Pokazao je takvu prilagodljivost društvenim običajima mnogih naroda po kojoj se može usporediti jedino s kršćanstvom.

Hebrejstvo obuhvaća filozofski prijelaz od višeboštva u jednoboštvo; ono predstavlja evolucijsku sponu između religija evolucije i religija otkrivenja. Židovi su bili jedini zapadni narod koji je izravno slijedio svoje rane evolucijske bogove sve do Boga otkrivenja. Ali ova istina nikada nije postala široko prihvaćena sve do doba Izaije, koji je iznova propovijedao spojenu ideju rasnog božanstva i Univerzalnog Stvoritelja: "O Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, ti si Bog jedini; ti si stvorio nebo i zemlju." U izvjesnom povijesnom razdoblju, nada u opstanak Zapadne civilizacije je počivala u uzvišenim hebrejskim konceptima dobrote i naprednim helenističkim predodžbama ljepote.

Kršćanska religije je religija o životu i učenjima Krista koja se temelji na teologiji Judaizma i koja je dalje izmijenjena usvajanjem izvjesnih učenja Zaratustre kao i Grčke filozofije, a koju su prvenstveno formirali Filo, Petar i Pavle. Od Pavlovog doba, kršćanstvo je prošlo kroz mnoge faze evolucije toliko poprimivši zapadnjačka svojstva da mnogi neevropski narodi vrlo prirodno promatraju kršćanstvo čudnim i stranim otkrivenjem čudnog Boga koji je jedino za strance.

Islam je religijsko-kulturna spona koja povezuje sjevernu Afriku, Levant i jugoistočnu Aziju. Islam je jednobožačka vjera zahvaljujući utjecaju Jevrejske teologije i kasnijih kršćanskih učenja. Sljedbenici Muhameda su se spotakli o napredna učenja o Trojstvu; nisu mogli shvatiti doktrinu triju božanskih ličnosti i jednog Božanstva. Uvijek je bilo teško u kratkom vremenskom razdoblju navesti evolucijske umove da prihvate istinu otkrivenja. Čovjek je evolucijsko stvoreno biće i kao takav najvećim dijelom mora primiti svoju religiju evolucijskim metodama.

U izvjesnom povijesnom razdoblju, obožavanje predaka je predstavljalo značajan napredak religiozne evolucije, premda je jako čudno i žalosno da ovaj primitivni koncept još uvijek vlada u Kini, Japanu i Indiji, pored toliko relativno naprednijih učenja kakva su budizam i hinduizam. Na Zapadu, obožavanje predaka je poprimilo oblik obožavanja nacionalnih bogova i poštovanja rasnih heroja. U dvadesetom stoljeću, ova nacionalistička religija obožavanja heroja postoji u različitim radikalnim i nacionalističkim svjetovnim pokretima koji obilježavaju mnoge zapadne nacije i rase. Isti ovaj stav uveliko vlada na velikim sveučilištima i u većim industrijskim zajednicama engleskog govornog područja. Ove se predodžbe neznatno razlikuju od ideje da religija ne predstavlja ništa drugo nego "zajednički zahtijev za boljim životom". "Nacionalne religije" znače povratak ranom rimskom obožavanju imperatora i šintoizmu--obožavanju države u vidu vladarske obitelji.


7. NASTAVAK EVOLUCIJE RELIGIJE


Religija nikad ne može postati znanstvenom činjenicom. Filozofija uistinu može počivati na znanstvenoj osnovi, dok će religija zauvijek biti bilo evolucijska, objavljena ili mješavina ovih dvaju, koja danas postoji u svijetu.
Nove religije ne mogu biti izmišljene; one moraju bilo evoluirati ili biti objavljene iznenadno. Sve nove evolucijske religije predstavljaju jedino napredujuće izražaje starih vjerovanja--nova prilagođenja i usklađenja. Staro ne izmure; ono se stapa s novim, upravo kako je Sikizam nikao i procvao iz tla i formi hinduizma, budizma, islama i drugih suvremenih kultova. Primitivna religija je bila vrlo demokratska; divljak je bez problema posuđivao i iznajmljivao. Jedino se u slučaju otkrivenja pojavio autokratski i netrpeljiv egotizam.

Kvaliteta mnogobrojnih religija koje danas postoje na Urantiji ovisi o tome u kolikoj mjeri vode čovjeka Bogu i u kolikoj mjeri ljudima donose spoznaju Oca. Greška je kad bilo koja grupa proglasi svoje vjerovanje jedinom Istinom; takvi stavovi prije označavaju teološku aroganciju nego čvrstinu vjere. Na Urantiji ne postoji religija koja ne bi izvukla korist iz proučavanja i usvajanja najviše istine bilo koje druge vjere, kako sve sadrže istinu. Religioznim ljudima bi bilo bolje posuditi najbolje aspekte živuće duhovne vjere svojih susjeda nego optuživati najgore
aspekte njihovih zaostalih predrasuda i zastarjelih rituala.

Sve su ove religije nastale kao rezultat varijacija u čovjekovom načinu reagiranja na jednolika duhovna vodstva. One se nikad ne mogu nadati da će dostići jednolikost vjerovanja, dogmi i rituala--intelektualnih aspekata; ali one mogu i jednog dana hoće, uvidjeti jedinstvo koje počiva u istinskom
obožavanju Oca svih, jer ono je duhovno a zauvijek je istina da su u duhu svi ljudi jednaki.
Primitivna religija je najvećim dijelom bila usmjerena na materijalne vrijednosti, ali civilizacija povisuje religiozne vrijednosti, kako istinska religija nije ništa drugo nego odanost čovjekovog "ja" služenju smislenim i uzvišenim vrijednostima. U toku religiozne evolucije, etika prerasta u filozofiju morala, dok moralnost postaje disciplinom čovjekovog "ja" koju određuju mjerila najviših značenja i uzvišenih vrijednosti--božanskih i duhovnih ideala. I religija tako prerasta u spontanu i veličanstvenu odanost, živuće iskustvo predane ljubavi.

Kvalitetu religije određuju:

1. Razina vrijednosti--lojalnosti.
2. Dubina značenja--profinjenje individualne osjetljivosti prema idealističnom cijenjenju ovih
najviših vrijednosti.
3. Snaga posvećenja--stupanj odanosti ovim božanskim vrijednostima.
4. Nesputani napredak ličnosti na ovoj kozmičkoj stazi idealističkog duhovnog življenja,
spoznaja statusa Božjeg sina i beskrajnog progresivnog državljanstva u svemiru.

Religiozna značenja nepreduju u ljudskoj samosvijesti kad djete prenese ideje o svemoći sa svojih roditelja na Boga. I cijelo religiozno iskustvo takvog djeteta uveliko ovisi o tome da li je odnosom između njega i roditelja dominirao strah ili ljubav. Robovima je uvijek bilo jako teško prenijeti strah od gospodara u ideje o Božjoj ljubavi. Civilizacija, znanost i napredne religije moraju izručiti čovječanstvo iz straha koji proizlazi iz strijepnje pred prirodnim pojavama. I viša prosvjetljenosti bi tako oslobodila obrazovane smrtnike svake ovisnosi o posrednicima pri duhovnom zajedništvu s Božanstvom. Ove se međufaze idolopokloničke neodlučnosti pri prenosu obožavanja od ljudskog i vidljivog u božansko i nevidljivo ne mogu izbjeći, premda bi njihova duljina trebala biti umanjena čovjekovom sviješću o pomoćnoj službi unutarnjeg božanskog duha. Unatoč svemu, na čovjeka su snažno utjecali ne samo njegovi koncepti Božastva, već i karakter junaka koje je izabrao poštovati. Velika je žalost da su oni koji su izabrali poštovati božanskog i uskrslog Krista previdjeli čovjeka--smionog i hrabrog heroja--Jozinog sina Isusa.

Suvremeni čovjek je ovladao prihvatljivom religioznom samosviješću, premda su njegovi običaji obožavanja uskomešani i diskreditirani ubrzanom društvenom preobrazbom i neviđenim napretkom znanosti. Razboriti muškarci i žene traže novu definiciju religije i ovaj će zahtijev prisiliti religiju na samoprocjenu.

U jednoj jedinoj generaciji, suvremeni čovjek je primoran postići veće prilagođenje ljudskih vrijednosti nego je učinjeno kroz dvije tisuće godina. I sve to ispoljava utjecaj na društveni stav prema religiji, kako religija predstavlja način življenja kao i vještinu razmišljanja.

Istodobno, istinska religija uvijek mora biti vječni temelj i zvijezda vodilja svih trajnih civilizacija.


[Predstavio Melkizedek od Nebadona.]

KAO religiozno sredstvo, molitva je evoluirala iz starijih nereligioznih monoloških i dijaloških izraza. Po postignuću samosvijesti, primitivni čovjek je neminovno postao svjestan drugih ljudi, stekavši dvojni potencijal društvene reaktivnosti i spoznaje Boga.

Najraniji oblici molitve nisu bili upućeni Božanstvu. Ovi izrazi su više nalikovali onome što suvremeni ljudi kažu prije važnih poduzeća: "Poželi mi sreću." Primitivni čovjek je bio rob magije; dobra i loša sreća je zalazila u sve domene njegovog života. Ove molbe za sreću su isprva imale oblik monologa--nisu bile ništa drugo nego vrsta glasnog razmišljanja čovjeka koji je bio poklonik magije. Ovi vjernici u sreću su nedugo zatim zadobili podršku svojih obitelji i prijatelja, čemu je s vremenom pripojen neki oblik ceremonije u kojoj je sudjelovao cijeli klan ili pleme.

Nakon evolucije ideja o duhovima i utvarama, ljudi su počeli upućivati molbe nadljudima, dok su po razvoju svijesti o bogovima takvi izrazi dostigli razine istinske molitve. Kao primjer mogu poslužiti određena australska plemena, gdje je pojava primitivnih religioznih molitvi prethodila vjerovanju u duhove i nadljudske ličnosti.

Indijsko pleme Toda ni danas ne moli nitkom određenom, upravo kao što su činili rani ljudi prije pojave religiozne svjesnosti. Jedino treba naglasiti da u slučaju Toda plemena ovo predstavlja regresiju njihove sve nazadnije religije do ove primitivne razine. Suvremeni rituali mljekara-svećenika Toda plemena ne predstavljaju religioznu ceremoniju zato što ove neosobne molitve ni na koji način ne doprinose očuvanju ili uzvišenju njihovih društvenih, moralnih ili duhovnih vrijednosti.

Predreligiozne molitve predstavljaju dio melanezijskih mana rituala, ouda vjerovanja afričkih Pigmeja i manitu sujevjerja sjevernoameričkih Indijanaca. Afrička Baganda plemena su tek odnedavno prevazišla mana razinu molitve. Za ovog ranog evolucijskog meteža, ljudi mole bogovima--lokalnim i nacionalnim--kao i fetišima, amajlijama, duhovima, vladarima i običnim ljudima.

1. PRIMITIVNA MOLITVA

Uloga rane evolucijske religije počiva u očuvanju i uzvišenju bitnih društvenih, moralnih i duhovnih vrijednosti koje u ovo doba podilaze spori proces oblikovanja. Premda čovječanstvo nije u stanju svjesno primijetiti ovu misiju religije, ona najvećim dijelom ovisi o djelovanju molitve. Molitva predstavlja nenamjerno, ali svejedno osobno i kolektivno nastojanje određene grupe da osigura (ostvari) takvo očuvanje viših vrijednosti. Bez okrilja molitve, sve svetkovine bi vrlo brzo nazadovale do statusa pukih blagdana.

Religija i njezina sredstva, glavno od kojih je molitva, podržavaju jedino općepriznate vrijednosti koje uživaju odobrenje cijele zajednice. Stoga, kad je primitivni čovjek nastojao udovoljiti svojim nižim emocijama ili kad je htio ostvariti svoje sebične osobne ambicije, nije mogao tražiti utjehu religije i pomoć molitve. Ako je težio protudruštvenim ciljevima, pojedinac je morao potražiti pomoć nereligiozne magije--pribjeći vračanju--čime je gubio službu molitve. Molitva je stoga, vrlo rano počela snažno unaprijeđivati društvenu evoluciju, moralni napredak i duhovno postignuće.

Ali primitivni um nije bio bilo logičan ili dosljedan. Rani ljudi nisu shvaćali da materijalne stvari ne pripadaju domenu molitve. Kad su ove prostoumne duše spoznale da hrana, zaklon, kiša, stoka i druga materijalna dobra uvećavaju društveno blagostanje, počele se moliti za ove fizičke blagodati. Dok je ovo predstavljao izopačenje molitve, ohrabrilo je ljude da se pri ostvarenju ovih ciljeva posluže društveno prihvatljivim i etičkim djelima. Dok je takva prostitucija religije unizila duhovne vrijednosti određenog naroda, ona je svejedno neposredno uzvisila njegove ekonomske, društvene i etičke aktivnosti.

Molitva ima oblik monologa jedino u najprimitivnijem tipu uma. Ona rano poprima oblik dijaloga, brzo se razvijajući do razine grupnog obožavanja. Molitva svjedoči da su predmagijska vračanja primitivne religije evoluirala do razine gdje ljudski um prepoznaje stvarnost blagotvornih snaga i bića koja su u stanju uvećati društvene vrijednosti i uzvisiti moralne ideale, te da ovi utjecaji imaju nadljudsku narav i da ne vuku porijeklo od dotičnog samosvjesnog čovjeka ili njegovih bližnjih smrtnika. Istinska molitva stoga, ne može postojati prethodno čovjekovoj spoznaji osobne naravi religiozne službe.

Molitva nije značajnije vezana uz animizam, premda takva vjerovanja mogu postojati uporedo s pojavom religioznih osjećaja. Vrlo često, religija i animizam vuku porijeklo iz potpuno različitih izvora.

U slučaju onih smrtnika koji se još nisu oslobodili primitivnih okova straha, cijeli molitveni proces može stvoriti morbidni osjećaj grijeha, neopravdano uvjerenje u vlastitu krivicu, stvarnu ili uobraženu. Ali u suvremeno doba, malo je vjerojatno da će veći broj ljudi provesti dovoljno vremena moleći da bi podlijegao štetnom predavanju mračnih misli o vlastitoj bezvrijednosti ili grešnosti. Opasnosti koje prijete od iskrivljenja i izopačenja molitve počivaju u neukosti, sujevjerju, kristalizaciji, umrtvljenju, materijalizmu i fanatizmu.

2. EVOLUCIJA MOLITVE

Prve molitve nisu bile ništa drugo nego usmene želje, izrazi iskrenog priželjkivanja. Molitva je zatim postala način ostvarenja suradnje s duhovima. I nakon što je počela pomagati religiji pri očuvanju svih bitnih vrijednosti, ostvarila je svoju višu ulogu.

I moliva i magija su se javile kao rezultat čovjekovih adaptivnih reakcija na okruženje Urantije. Ali neovisno od ovog uopćenog odnosa, one imaju vrlo malo zajedničkog. Molitva je uvijek obilježavala čovjekovo pozitivno djelovanje; uvijek je imala psihičku, ako ne i duhovnu ulogu. Magija je obično označavala pokušaj manipuliranja stvarnosti koji nije utjecao na samog manipulatora-magičara. Unatoč različitom porijeklu, magija i molitva su u svojim kasnijim razvojnim stadijima često dolazile u usku vezu. Magija bi se ponekad uzdigla ako bi ljudi uzvisili svoje ciljeve od vračarskih formula do rituala i čarolija, a zatim i do praga istinske molitve. Molitva je ponekad bila tako materijalistična da bi nazadovala do pseudomagijske vještine kojom je čovjek nastojao izbjeći potrebu za ulaganjem vlastitih napora pri rješenju životnih problema na Urantiji.

Nakon što je čovjek naučio da molitva ne može primorati bogove, više je poprimila oblik molbe-- traženja naklonosti. Ali u stvarnosti, najistinitija molitva je duhovno zajedništvo između čovjeka i njegovog Stvoritelja.
U svakoj religiji, viša djelotvornosti istinske molitve uvijek opada s pojavom ideje žrtvovanja zbog toga što pri žrtvovanju čovjek nastoji ponuditi materijalne stvari umjesto što će posvetiti volju izvršenju Božje volje.

Kad religija izgubi osobnog Boga, molitva poprima razinu teologije i filozofije. Kad u određenoj religiji najviša predodžba Boga poprimi oblik neosobnog Božanstva kakvo postoji u panteističkom idealizmu, premda pruža osnovu određenim oblicima mističkog duhovnog zajedništva, ona uništava snagu istinske molitve koja uvijek mora biti stvar čovjekovog duhovnog zajedništva s osobnim i nadmoćnim bićem.

Za ranijih vremena rasne evolucije, pa i u svakodnevnom iskustvu prosječnog suvremenog smrtnika, molitva uveliko predstavlja stvar čovjekovog saobraćanja s vlastitom podsviješću. Ali unatoč tome postoji molitvena domena u okviru koje intelektualno budne i duhovno progresivne individue mogu postići manji ili veći kontakt s nadsvjesnim razinama ljudskog uma--domenom unutarnjeg Misaonog Ispravljača. Pored toga, istinska molitva posjeduje jasno uočljivu duhovnu fazu koja ne ovisi o bilo kakvoj ljudskoj ili intelektualnoj vezi i upravo zahvaljujući ovoj duhovnoj fazi molitve, duhovne snage svemira mogu primiti i prepoznati njezinu poruku. Molitva značajno doprinosi razvoju religioznog osjećaja evoluirajućeg ljudskog uma. Ona je moćan utjecaj koji spriječava izolaciju ličnosti.

Molitva predstavlja vještinu vezanu uz prirodne religije rasne evolucije koja ulazi u sastav iskustvenih vrijednosti viših religija najviše etičnosti--religija otkrivenja.


3. RELIGIJA I ČOVJEKOVO "DRUGO JA"

Dok se tek uče koristiti jezikom, djeca često koriste glasno razmišljanje, usmeni izražaj misli, i kad ih nitko ne može čuti. S pojavom stvaralačke mašte djeca često počinju voditi razgovore s izmišljenim prijateljima. Na taj način, čovjekovo novostvoreno "ja" teži duhovnom zajedništvu s izmišljenim "drugim ja." Ovom vještinom djete rano uči pretvoriti svoje monologe u pseudodijaloge u kojima "drugo ja" odgovara na njegove misli i želje. Velik dio razmišljanja odraslih osoba mentalno teče u konverzacijskom obliku.

Rani i primitivni oblik molitve uveliko naliči polumagičnim recitacijama suvremenog Toda plemena koje nisu upućuje nikom određenom. No s pojavom ideje "drugog ja," takve molitve često poprimaju oblik dijaloga. S vremenom, predodžba "drugog ja" izrasta do naprednije razine božanskog dostojanstva, što svjedoči o pojavi molitve kao religiozne djelatnosti. Kroz mnoge faze i kroz duga stoljeća, ovaj primitivni oblik molitve nastavlja evoluirati prije nego što će dostići razinu inteligentne i istinski etičke molitve.

Kako su brojne generacije aktivnih molitelja ispravno shvatile, "drugo ja" evoluira kroz duhove, fetiše i utvare do politeističkih bogova, konačno dostižući ideju Jednog Boga, božanskog bića koje utjelovljuje najviše ideale i najplemenitije težnje čovjeka koji moli. Molitva tako djeluje kao najmoćnije religiozno sredstvo u pogledu očuvanja najviših vrijednosti i ideala ljudi koji mole. Od začeća "drugog ja" pa sve do pojave predodžbe božanskog i nebeskog Oca, molitva ima podruštvljujuću, pokretačku i produhovljujuću ulogu.

Jednostavna molitva vjere svjedoči o moćnoj evoluciji koja se odigrala u ljudskom iskustvu, kojom su prastari razgovori s izmišljenim simbolom primitivne religije, "drugim ja," postali uzdignuti do razine duhovnog zajedništva s duhom Beskonačnog i kojom je čovjek postigao iskrenu svjesnost stvarnosti vječnog Boga i Rajskog Oca svih inteligentnih bića Na stranu od svakog aspekta molitve koji nadilazi samog čovjeka, ne smijete zaboraviti da etička molitva predstavlja odličan način da se uzvisi čovjekovo "ja" i da se osnaži ljudska narav za bolje življenje i više postignuće. Moliva navodi čovjekovo "ja" da potraži pomoć od obje strane--materijalnu pomoć od podsvjesnih zaliha smrtničkog iskustva, a nadahnuće i vodstvo od nadsvjesnih granica kontakta materijalnog s duhovnim, s Tajnovitim Osmatračem.

Molitva je uvijek bila i uvijek će biti dvostruko ljudsko iskustvo: psihološki postupak povezan s duhovnom vještinom. I ove dvije uloge molitve nikad ne mogu biti posve razdvojene.

Prosvjetljena molitva mora prepoznati ne samo vanjskog i osobnog Boga već i unutarnje i neosobno Božanstvo--unutarnjeg Ispravljača. Sasvim je prikladno da čovjek pri molitvi nastoji pojmiti predodžbu Oca Svih koji se nalazi na Raju; ali s praktičnog stanovišta, bilo bi se djelotvornije vratiti predodžbi obližnjeg "drugog ja," upravo kako je to činio primitivni um, te zatim prepoznati da se ideja ovog "drugog ja" evolucijski razvila od puke izmišljotine do istine da Bog živi unutar čovjeka u vidu istinske prisutnosti Ispravljača tako da čovjek može, tako reći, govoriti licem u lice sa stvarnim, istinskim i božanskim "drugim ja" koje u njemu živi i koje predstavlja samu bit i prisutnost živućeg Boga, Oca Svih.




4. ETIČKA MOLITVA

Ni jedna molitva ne može biti etička kad molitelj teži sebičnoj prednosti nad svojim bližnjima. Sebična i materijalistička molitva je nespojiva s etičkim religijama utemeljenim na nesebičnoj i božanskoj ljubavi. Svaka takva neetička molitva predstavlja povratak primitivnim razinama pseudomagije i nije vrijedna napredujućih civilizacija i prosvjetljenih religija. Sebične molitve krše duh etičnosti koji je utemeljen na ljubavi i pravdi.

Molitva se nikad ne smije tako uniziti da postane zamjena za djelovanje. Svaka etička molitva daje podražaj djelovanju i vodi k naprednoj težnji idealističkim ciljevima postignuća koji nadilaze samog čovjeka.
Kad moliš budi pošten; ne očekuj da Bog pokaže pristrasnost, da te voli više nego svoju ostalu djecu--tvoje prijatelje, susjede, pa i neprijatelje. Ali isprva, molitva prirodnih ili evolucijskih religija nije etička; etičnost se javlja jedino u kasnijim religijama otkrivenja. Svaka molitva, bilo pojedinačna ili grupna, može biti obilježena bilo egoizmom ili altruizmom. To jest, molitva može biti usmjerena bilo na samog molitelja ili na druge ljude. Ako molitelj ne traži ništa bilo za sebe ili za svoje bližnje, takav duševni stav naginje razinama istinskog obožavanja. Egoistične molitve podrazumijevaju ispovjedi i molbe i često obiluju zahtjevima za materijalne usluge. Molitva je etičnija ako traži oproštenje i mudrost u cilju postignuća veće samokontrole.

Dok nesebični oblik molitve pruža snagu i utjehu, pri materijalističnoj molitvi čovjek je osuđen na razočaranje i konačno otriježnjenje, kako napredujuća znanstvena otkrića pokazuju da čovjek živi u fizičkom svemiru reda i zakona. Jedino je rano doba nezrelosti određenog čovjeka ili rase obilježeno primitivnim, sebičnim i materijalističnim molitvama. I do određenog stupnja, sve su takve molbe djelotvorne po tome što čovjeka neminovno navode da uloži napor i poduzme nastojanja kojima će sam postići odgovor na takve molitve. Stvarna molitva vjere uvijek doprinosi poboljšanju vještine življenja, čak i ako takve molbe ne zaslužuju duhovno priznanje. Ali duhovno naprednija osoba treba biti jako oprezna ako namjerava odvratiti primitivan i nezreo um od takvih molitvi.

Ne zaboravite da, unatoč tome što ne može promijeniti Boga, molitva vrlo često izaziva velike i trajne promjene u osobi koja moli s vjerom i nadom u uslišenje. Mnogim muškarcima i ženama evolucijskih rasa, molitva je pružila značajan duševni mir, vedrinu, spokoj, hrabrost, samokontrolu i poštenje.


5. DRUŠTVENE POSLJEDICE MOLITVE

Pri obožavanju predaka, molitva vodi njegovanju predačkih ideala. Ali kao čin obožavanja Božanstva, molitva prevazilazi sve druge radnje zahvaljujući tome što vodi njegovanju božanskih ideala. Kako ideja "drugog ja" postaje sve viša i sve izrazitije božanska, čovjekovi ideali napreduju od posve ljudskih prema nadzemaljskim i božanskim razinama, dok svaka takva molitva vodi uzvišenju ljudskog karaktera i čvrstom ujedinjenju ljudske ličnosti.

Ali molitva ne mora uvijek biti pojedinačna. Grupna ili zajednička molitva je jako djelotvorna zahvaljujući svojim izrazito podruštvljujućim posljedicama. Kad se određena grupa posveti grupnoj molitvi koja teži k moralnom uzvišenju i duhovnom unaprijeđenju, takve se odanosti odražavaju na njezinim pojedinačnim članovima; sudjelovanje ih sviju čini boljima. Čak se i cijelom gradu ili naciji može pomoći takvim odanim molitvama. Ispovijedi, pokajanja i molitve su navele pojedince, gradove, nacije i cijele rase da se posvete snažnim reformnim nastojanjima i hrabrim djelima odvažnih postignuća.

Ako iskreno želite prevazići običaj kritiziranja nekog prijatelja, najbrži i najsigurniji način da postignete takvu promjenu stava počiva u tome što ćete formirati naviku da svakodnevno molite za tu osobu. Ali društvena djelotvornost takvih molitvi uveliko ovisi o dva uvjeta:

1. Osoba za koju molite treba za to znati.

2. Molitelj treba biti u bliskom društvenom kontaktu s osobom za koju moli.

Molitva je vještina kojom, prije ili kasnije, svaka religija postaje institucionalizirana. I religija s vremenom postaje povezana s mnogim drugorazrednim aktivnostima, od kojih su neke jako korisne dok su druge vrlo štetne, kao na primjer: svećenstvo, svete knjige, ceremonije i rituali obožavanja.

Ali duhovno prosvjetljeniji umovi trebaju biti strpljivi i trpeljivi naspram svakog slabije obdarenog intelekta čiji manji duhovni uvid reagira jedino na pokretačku snagu simbolizma. Jaki ne smije prezirati slaboga. Oni koji su svjesni Boga bez simbolizma ne smiju uskratiti milostivu pomoć simboličnosti onima koji nisu u stanju obožavati Božanstvo i poštovati istinu, ljepotu i dobrotu bez formalnosti i rituala. Pri molitvenom obožavanju, većina smrtnika si predoči neki simbol cilja ili svrhe svoje odanosti.


6. DOMENA MOLITVE

Ako nije vezana uz volju i djela osobnih duhovnih sila i materijalnih nadglednika određenog svijeta, molitva ne može neposredno utjecati na čovjekovo fizičko okruženje. Premda molitvena domena ima uske i jasne granice, takva se ograničenja ne odnose na vjeru onih koji mole.

Premda ne predstavlja vještinu za liječenje stvarnih i organskih oboljenja, molitva značajno doprinosi čovjekovom zdravlju i iscjeljenju mnogih mentalnih, emocionalnih i nervnih oboljenja. I čak i u slučaju stvarnih bakterijskih oboljenja, molitva je mnogo puta doprinijela djelotvornosti drugih ljekovitih postupaka. Molitva često pretvara razdražljivog i osornog invalida u uzor strpljenja i nadahnuće svim drugim napaćenim ljudima.

Premda je teško pomiriti sumnjičavost s kojom znanost promatra pitanje molitvene djelotvornosti s čovjekovim neumoljivim porivom da potraži pomoć i vodstvo od božanskih izvora, nikad ne zaboravite da iskrena molitva vjere predstavlja snažnu silu koja unaprijeđuje osobnu sreću, samokontrolu, društveni sklad, moralni napredak i duhovno postignuće.

I kao posve ljudska radnja--dijalog s vlastitim "drugim ja"-- molitva predstavlja vještinu najdjelotvornijeg pristupa spoznaji onih rezervnih snaga ljudske naravi koje postoje i počivaju u nesvjesnim domenama ljudskog uma. I neovisno o svakoj vezi s religijom i zasebno od svakog duhovnog značaja, molitva predstavlja zdravu psihološku vještinu. Kao što se može vidjeti u primjeru ljudskog iskustva, većina ljudi počinje moliti nekom izvoru pomoći kad se nađe pod dovoljno snažnim pritiskom.

Ne budite lijeni tražiti od Boga da riješi vaše probleme, ali ga nikad ne oklijevajte zamoliti za mudrost i duhovnu snagu koji će vas voditi i snažiti dok se sami hrabro i odlučno budete hvatali u koštac sa svojim problemima.

Molitva je bila neodvojiv činitelj pri napretku i očuvanju religiozne civilizacije i još uvijek može značajno doprinijeti daljem društvenom uzvišenju i produhovljenju, i to jedino ako ljudi budu molili u svijetlu znanstvenih činjenica, filozofske mudrosti, intelektualne iskrenosti i duhovne vjere. Molite onako kako je Isus učio svoje apostole da mole--časno, nesebično, pošteno i bez sumnji.

Ali djelotvornost molitve u osobnom duhovnom iskustvu molitelja nikako ne ovisi o intelektualnom shvaćanju, filozofskoj dubini, društvenoj razini, kulturnom statusu ili drugim smrtničkim postignućima obožavatelja. Fizičke i duhovne pojave koje prate molitvu vjere imaju neposrednu, osobnu i iskustvenu narav. Bez obzira na sva druga smrtnička postignuća, ne postoji ni jedna druga vještina kojom se svaki čovjek može tako djelotvorno i neposredno približiti pragu tog stadija koji omogućuje komunikaciju sa Stvoriteljem, stadija gdje stvoreno biće postiže kontakt sa stvarnošću Stvoritelja, unutarnjeg Misaonog Ispravljača.

7. MISTICIZAM, EKSTAZA I NADAHNUĆE

Misticizam je vrijedan svake hvale kad se promatra kao vještina koja njeguje čovjekovu svjesnost Božje prisutnosti, ali takve radnje zaslužuju svaku osudu u slučaju društvene izolacije i religioznog fanatizma. Vrlo često, to što premoreni mistik smatra božanskim nadahnućem ustvari predstavlja površinski proizvod njegovog dubokog uma. Premda odana meditacija pogoduje uspostavi kontakta između smrtnikovog uma i unutarnjeg Ispravljača, ovom dodiru mnogo češće pogoduju svesrdna i brižna djela nesebične službe čovjekovim bližnjima.

Veliki religiozni učitelji i proroci prošlih stoljeća nisu bili ekstremni mistici. Bili su to muškarci i žene koji su poznavali Boga i koji su dobro služili svome Bogu tako što su nesebično služili bližnjim smrtnicima. Dok je Isus često vodio svoje apostole na osamu kako bi molili i meditirali, on ih je najvećim dijelom držao u služiteljskom dodiru s masama. Čovjekovoj duši treba duhovna praksa kao i duhovna hrana.

Religiozna ekstaza je prihvatljiva jedino ako izrasta iz zdravih okolnosti, premda takva iskustva mnogo češće predstavljaju proizvod čisto emocionalnih utjecaja, a ne ispoljenje dubokog duhovnog karaktera. Religiozne osobe ne smiju smatrati svaku živu psihološku slutnju i svako snažno emocionalno iskustvo božanskim otkrivenjem ili duhovnom komunikacijom. Istinska duhovna ekstaza je obično neodojiva od dubokog spoljašnjeg spokoja i gotovo savršene emocionalne kontrole. Ali istinska proročka vizija predstavlja nadpsihičku slutnju. Takva ukazanja nisu pseudohalucinacije ili ekstaze koje nalikuju transu.

Djelovanje ljudskog uma može biti rezultat takozvanog nadahnuća ako je um osjetljiv bilo na površinske proizvode podsvijesti ili na podražaj nadsvijesti. U obadva slučaja, individua ima dojam da svako takvo uvećanje sadržaja svijesti više-manje dolazi izvana. Neobuzdano mističko oduševljenje i snažna religiozna ekstaza nisu dokaz nadahnuća, tobožnje svjedočanstvo božanskog djelovanja.

Praktičan test kojim se mogu ispitati sva ova nesvakidašnja mistička religiozna iskustva, ekstaze i nadahnuća počiva u analizi posljedica koje ovi događaji ispoljavaju na čovjeka, u tome da li čovjek:

1. Uživa bolje i cjelovitije fizičko zdravlje.
2. Djeluje efektivnije i praktičnije u svom mentalnom životu.
3. Cjelovitije i radosnije podruštvljuje svoje religiozno iskustvo.
4. Potpunije produhovljuje svoj svakodnevni život dok vjernije podmiruje svakodnevne
dužnosti rutinske smrtničke egzistencije.
5. Uvećava svoju ljubav i cijenjenje istine, ljepote i dobrote.
6. Čuva priznate društvene, moralne, etičke i duhovne vrijednosti svoga doba.
7. Uvećava svoj duhovni uvid--svjesnost Boga.

Ali molitva nije istinski vezana uz ova neuobičajena religiozna iskustva. Kad molitva postane pretjerano estetska, kad se gotovo u cjelosti svede na lijepe i blažene misli o rajskoj božanstvenosti, ona gubi velik dio svog podruštvljujućeg utjecaja i vodi misticizmu i izolaciji svojih odanika. Čovjeku prijeti određena opasnost od prekomjerne izolirane molitve, što se može ispraviti i spriječiti grupnom molitvom—zajedničkim odanostima.
8. MOLITVA KAO OSOBNO ISKUSTVO

Molitva ima određene istinski spontane aspekte, budući da je primitivni čovjek počeo moliti mnogo prije nego što će razviti bilo kakvu jasnu predodžbu Boga. Rani čovjek je imao običaj moliti u dvije različite situacije: Kad je bio suočen sa smrtnom opasnošću doživio bi impuls da potraži pomoć, dok bi pri ushićenju impulsivno bio ponukan izraziti radost.

Molitva nije evolucijsko produženje magije; magija i religija su se javile iz različitih izvora. Magija je bila čovjekov pokušaj da navede Božanstvo da se prilagodi uvjetima; molitva je nastojanje ličnosti da se prilagodi volji Božanstva. Istinska molitva je moralna i religiozna; magija nije ni jedno ni drugo.
Molitva može postati formirani običaj; mnogi mole zato što to drugi čine. Drugi opet mole zato što se boje da će ih snaći zlo ako ne budu redovno nudili skrušene molitve.

Molitva je nekim osobama izraz tihe zahvalnosti; drugima je grupna hvala, društveni izraz odanosti; u nekim slučajevima, molitva nije ništa drugo nego imitacija tuđe religije, dok istinska molitva predstavlja iskrenu i pouzdanu komunikaciju kojom duhovna narav stvorenog bića uspostavlja kontakt s posvudašnjom prisutnošću duha Stvoritelja.

Molitva može biti spontani izraz čovjekove svjesnosti Boga ili besmislena recitacija teoloških definicija. Ona može biti zanosna hvala duše koja poznaje Boga ili ropska pokornost ustrašenog smrtnika. U nekim slučajevima, ona je patetični izraz duhovne težnje, dok je u drugim vulgarno ponavljanje pobožnih fraza. Molitva može biti radosna hvala ili skrušena molba za oproštenje.

Molitva može biti djetinjasto zalaganje za nemoguće ili zrela molba za moralni rast i duhovnu snagu. Čovjek može tražiti kruh svoj svagdašnji ili izraziti svoju svesrdnu težnju da nađe Boga i da izvrši njegovu volju. Ona može biti posve sebičan zahtijev ili istinski i veličanstven čin koji teži ostvarenju nesebičnog bratstva.

Molitva može biti ljuti poziv na osvetu ili milostivo zauzimanje za čovjekove naprijatelje. Ona može biti izraz čovjekove nade da će promijeniti Boga ili moćna vještina kojom čovjek može promijeniti samoga sebe. Molitva može biti ponizna molba izgubljenog grešnika pred tobože neumoljivim Sucem ili radostan izraz oslobođenog sina živućeg i milostivog nebeskog Oca.
Suvremeni čovjek je zbunjen pri pomisli da treba raspraviti stvari s Bogom na posve osoban način. Mnogi su odbacili redovnu molitvu; oni mole jedino kad su pod izuzetnim pritiskom--u izvanrednim slučajevima. Čovjek se ne treba bojati da govori s Bogom, ali jedino duhovno nedorasla osoba može pokušati da nagovori ili promijeni Boga.

Ali stvarna molitva uistinu dostiže stvarnost. I kada se zračni talasi uspinju, ni jedna se ptica ne može vinuti u visinu izuzev ako raširi krila. Molitva uzvisuje čovjeka zbog toga što predstavlja vještinu napredovanja koja se služi uspinjućim duhovnim strujama svemira.

Istinska molitva vodi k duhovnom rastu, promjeni stava i zadovoljstvu koje proizilazi iz duhovnog zajedništva s božanstvenošću. Ona predstavlja spontani izražaj svjesnosti Boga.

Bog odgovara na čovjekovu molitvu tako što mu daje uvećano otkrivenje istine, dublje cijenjenje ljepote i proširenu predodžbu dobrote. Premda predstavlja subjektivan čin, molitva svejedno ostvaruje kontakt s moćnim objektivnim stvarnostima duhovnih razina ljudskog iskustva; ona je smislen poseg čovjeka za nadljudskim vrijednostima. Ona je najmoćnija pobuda duhovnog rasta.

Riječi su nebitne pri molitvi; one nisu ništa drugo nego intelektualni kanal u koji može uploviti rijeka duhovne molitve. Molitvene riječi su posve samosugestivne pri osobnim molitvama i društveno sugestivne pri grupnim. Bog odgovara na stav duše, a ne na riječi.

Molitva nije vještina kojom čovjek može izbjeći sukobe, već je prije stimulus rastu usred sukoba. Moli jedino za vrijednosti, a ne za stvari; moli za rast, a ne za nasladu.


9. UVJETI KOJI OMOGUĆUJU
DJELOTVORNOST MOLITVE

Ako želite moliti djelotvorno, vodite računa o zakonima koji daju prevagu čovjekovim molitvama:

1. Morate se pokazati uvjerljivim moliteljem tako što ćete iskreno i smiono pogledati u lice problemima
kozmičke stvarnosti. Morate imati kosmičku žilavost i ustrajnost.
2. Morate časno iskoristiti svaku ljudsku moć prilagođenja. Morate biti marljivi.
3. Morate predati svaku želju uma i svaku težnju duše preobražajnom zagrljaju duhovnog rasta. Morate
doživjeti uzvišenje značenja i povišenje vrijednosti.

4. Morate svesrdno izabrati božansku volju. Morate uništiti mrtvi centar neodlučnosti.
5. Ne samo što morate prepoznati i izabrati Očevu volju, već pored toga morate postići bezuvjetno
posvećenje i dinamičnu predanost stvarnom vršenju Božje volje.
6. Vaša molitva isključivo mora tražiti božansku mudrost kako bi riješila određene ljudske probleme s
kojima se susrećete pri usponu prema Raju--pri postignuću božanskog savršenstva.
7. I morate imati vjeru--živuću vjeru.

[Predstavio Glavni Posrednik Urantije.]

PRIMITIVNI čovjek je vjerovao da je uvijek nešto dugovao duhovima, te da je morao naći načina da isplatiti ove dugove. Divljaci su smatrali da su im duhovi lako mogli nanijeti veliku nesreću. Kako je vrijeme prolazilo, ovaj se koncept razvio u doktrinu grijeha i spasenja. Ljudi su vjerovali da je duša stizala na svijet pod zalogom--izvornim grijehom. Trebali su je otkupiti; stoga su tražili žrtveno jare. Pored toga što su pripadali kultu lobanja, lovci na glave su tražili žrtvu koja bi položila život za njihove grijehe--htjeli su ponudili tuđi život umjesto svoga.

Divljak je rano bio opsjednut mišlju da se duhovi raduju čovjekovim patnjama, nesreći i poniženju. Čovjek se isprva bojao jedino da ne počini grijeh izvršavajući, a zatim i ne izvršavajući svoje dužnosti. I iz ovih je dvaju ideja potrekao cjelokupan žrtveni sistem. Ovaj se novi ritual odnosio na ceremonijalno umirenje duhova prinošenjem žrtava. Primitivni čovjek je vjerovao da je trebao učiniti nešto specijalno kako bi stekao naklonost bogova; jedino napredna civilizacija priznaje Boga koji je u svakoj sitaciji umjeren i blag. Udobrovoljenje duhova predstavlja osiguranje protiv neposrednih nevolja, a ne nastojanje da se steknu buduća blaženstva I nije lako povući crtu između rituala kojima su ljudi nastojali izbjeći, istjerati, prinuditi i udobrovoljiti duhove.


1. TABUI

Poštivanje tabua predstavlja čovjekovo nastojanje da izbjegne zlu sreću, da se kani svega što bi uvrijedilo duhove-utvare. Tabu isprva nije imao religioznu narav, no kako je vrlo brzo stekao tobožnje odobrenje utvara i duhova, postao je utemeljiteljem zakona i osnivačem ljudskih institucija. Tabu je izvor ceremonijalnih standarda i preteča primitivnog oblika samokontrole. Tabu je bio najraniji i dugo vremena jedini oblik društvene kontrole; on još uvijek počiva u osnovi upravne strukture društva.

Počasni položaj koji su ove zabrane uživale u umu divljaka bio je jednak čovjekovom strahu od moći koje su ih navodno nalagale. Tabu se isprva javio radi slučajnih epizoda zle sreće; kasnije su ga počeli zahtijevati poglavari i vračevi--ljudi koji su postali predmetom obožavanja radi toga što su navodno bili u dodiru s duhovima-utvarama, pa čak i samim bogovima. Bilo je slučajeva gdje su ljudi toliko strahovali od osvete duhova da su, misleći da su prekršili tabu, znali izgubiti život čisto radi vlastitog straha, dok su sa stanovišta svih drugih ljudi ovakvi događaji jedino potvrđivali snagu tabua.
Među najranije zabrane ubrajali su se zakoni koji su graničili prisvajanje žena i druge imovine. Kako je religija počela igrati sve značajniju ulogu u evoluciji tabua, ljudi su počeli vjerovati da su sva bića i predmeti koji su počivali pod kontrolom tabua bili nečisti, te tako nesveti. Zidovski zapisi obiluju zakonima o čistom i nečistom, svetom i nesvetom, dok mnogi drugi narodi imaju još opširnija i restriktivnija tabu vjerovanja.

Sedam zapovijedi Dalamatije i Edena, kao i deset židovskih naloga, jasno predstavljaju tabu vjerovanja, izražena u negativnom obliku koji je svojstven većini starih zabrana. No ova su nova pravila imala emancipativnu narav radi toga što su čovjeka oslobodila tisuće ranijih tabu vjerovanja. ętoviše, ova su nova vjerovanja jasno obećala da će čovjek primiti kakvu-takvu nagradu za poslušnost.

Od fetišizma i totemizma, razvila su se rana tabu vjerovanja vezana uz različite vrste hrane. Svinja je bila sveta životinja Feničana, a krava Indusa. Hebrejstvo i islam priznaju tabu vjerovanja ranih Egipćana koja zabranjuju upotrebu svinjetine. Prema jednom obliku tabu vjerovanja, trudnica bi mogla toliko priželjkivati izvjesnu vrstu hrane, da bi djete po rođenju predstavljalo njen odražaj. Takva bi namirnica zatim bila uskraćena djetetu kao tabu.

Način objedovanja je uskoro postao tabu, odakle su potekla pravila ponašanja za stolom. Različite kaste i društveni slojevi predstavljaju ostatke starih zabrana. Premda je predstavljao užasan teret ljudima, tabu je igrao značajnu ulogu u procesu društvene organizacije; negativnim sistemom zabrana održavana su ne samo korisna i konstruktivna pravila već i zastarjela, otrcana i beskorisna tabu vjerovanja.

Ali izuzev u slučaju određenih pretjeranih i raznovrsnih taba, ni jedno civilizirano društvo ne treba kriticizirati primitivne ljude koji nisu mogli održati svoj tabuizam bez pomoći primitivne religije. Mnogi bitni činitelji čovjekove evolucije imaju jako visoku cijenu i premda su koštali ogromnu mjeru čovjekovih nastojanja, žrtvi i samoodricanja, rezultirajući porast samokontrole predstavlja stvarnu podlog kojom se čovjek uspinjao civilizacijskom ljestvicom uspona.

2. KONCEPT GRIJEHA

Strahujući od slučaja i zle sreće, čovjek je doslovno bio primoran izmisliti primitivnu religiju kao tobožnju zaštitu protiv takvih nevolja. Od magije do utvara, religija je evoluirala kroz duhove i fetiše do taba. Svako primitivno pleme je imalo svoje zabranjeno voće; ako je to recimo doslovce bila jabuka, ova je jabuka na svom stablu figurativno nosila tisuću grana teškog tereta različitih tabua. I zabranjeno voće je uvijek govorilo,"Ne čini ovako ili onako."

Tijekom dalje evolucije, um divljaka je konačno dostigao razinu gdje je bio u stanju predočiti dobre i zle duhove i nakon što je evoluirajuća religija posvetila i odobrila tabe, pripremljeni su uvjeti za pojavu novog koncepta grijeha. Prije nego je svijet primio obznanjenu religiju, široko su se raširile ideje o grijehu. Jedino zahvaljujući konceptu grijeha, primitivni um je bio u stanju razumjeti prirodnu smrt kao logičnu pojavu. Grijeh je predstavljao kršenje tabua, dok je smrt bila kazna za učinjeni grijeh.

Grijeh je predstavljao ritualnost, a ne racionalnost; bio je čin, a ne misao. I cijeli ovaj koncept grijeha je uznapredovao zahvaljujući ostacima dilmunskih tradicija i razdobljem malog zemaljskog raja. Predanja o Adamu i Vrtu Edenu su isto tako vodila idejama da je na početku na zemlji vladalo "zlatno doba." I ovo je vodilo stvaranju ideja koje su kasnije izražene vjerovanjem u čovjekovo nadprirodno porijeklo, početak života u savršenstvu i počinjenom grijehu--kršenju tabua--koji je nazadovao rezultirao kasnijom žalosnom pozicijom.

Stalno kršenje tabua je smatrano porokom; a poročnost je prema primitivnim zakonima bila zločin; prema religiji, bila je grijeh. Među ranim plemenima kršenje tabua predstavlja spoj zločina i grijeha. Nevolje cijelog plemena su smatrane kaznom za plemenski grijeh. Ljudi koji su smatrali da bogatstvo slijedi stope pravednosti nisu mogli pomiriti činjenicu očigledne imućnosti zlotvora, te su tako izmislili pakao kako bi kaznili takve kršitelje tabua; broj takvih kaznenih mjesta se kretao od jednog do pet.

Primitivna religija je vrlo rano stekla ideju o ispovijedanju i oproštenju grijeha. Ljudi su javno molili za oproštenje grijeha koje su namjeravali počiniti narednog tjedna. Ispovijed je čisto predstavljala obred oproštenja grijeha kao i javno priznanje onečišćenja praćeno ritualistički uzvicima, "Nečist, nečist!" Za ovim je slijedio ceremonijalni proces očišćenja. Svi stari narodi su imali tako besmislene ceremonije. Mnogi naizgled higijenski običaji ranih plemena ustvari imaju ceremonijalnu prirodu.

3. SAMOODRICANJE I PONIŽENJE

Samoodricanje predstavlja naredni korak u procesu religiozne evolucije; post je postao redovnim običaj. Ljudi su se uskoro počeli uzdržavati od mnogih oblika fizičkog zadovoljstva, a naročito od spolnog odnosa. Ritualistički post je bio duboko uvriježen među mnogim starim religijama, te je ušao u sastav praktično svih suvremenih teoloških sustava.

Upravo u vrijeme kad se necivilizirani čovjek počeo oporavljati od gubitaka izazvanih spljivanjem i zakopavanjem imovine s preminulim osobama, na početku formiranja ekonomske građe ljudskog roda, javila se nova religiozna doktrina samoodricanja koja je navela desetine tisuća iskrenih duša da pribjegnu siromaštvu. Imovina je smatrana duhovnim teretom. Ove ideje o duhovnoj opasnosti imovinskog posjeda postaju jako rasprostranjene u vrijeme Phila i Pavla, ispoljavajući bitan utjecaj na evropsku filozofiju.

Siromaštvo predstavlja dio ritualističkog umrtvljenja strasti mučenjem tijela koje je na žalost, postalo dijelom zapisa i učenja mnogih religija, a naročito kršćanstva. Pokora predstavlja negativan oblik ovog često vrlo glupog ritualističkog samoodricanja. Ali divljak je kroz sve ove aktivnosti stekao samokontrolu, što predstavlja bitan korak u procesu društvene evolucije. Samoodricanje i samokontrola predstavljaju najvrijednije društvene dobitke evolucijske religije. Samokontrola je čovjeku dala novu filozofiju života; stvorila je umjetnost koja je uvećavala vrijednost životnog rezultata umanjenjem djelitelja--osobnih zahtijeva--umjesto što će težiti uvećanju djeljenika--samozadovoljenja.

Među ove stare ideje o važnosti samodiscipline, ubrajali su se bičevanje i različiti oblici fizičkog mučenja. Svećenici iz kulta majke naročito aktivno poučavaju vrlinu fizičke patnje, izlažući se kastraciji kako bi potkrijepili svoja učenja vlastitim primjerom. Židovi, hindusi i budisti su slijedili ovu doktrinu fizičkog poniženja.

Kroz cijelo staro doba čovjek je tako nastojao navesti bogove da mu daju dodatne bodove za svako samoodricanje. Ljudi su jednom imali običaj pod emocionalnim pritiskom obećati buduće samoodricanje i samokažnjavanje. Ove zakletve su nekom prilikom imale oblik ugovora s bogovima te su tako bile stvarni evolutivni korak naprijed u smislu precizne definicije tobožnjih božjih obveza koje su bile odgovor na čovjekovo samokažnjavanje i umrtvljenje žudnji.

O takvim opasnim i ekstremnim zavjetima danas najbolje svjedoče običaji određenih indijskih grupa.

Bilo je prirodno što se kult samoodricanja i poniženja morao pozvati na spolno zadovoljenje. Kult uzdržljivosti izvorno predstavlja vojnički ritual koji je prethodio boju; kasnije je postao je način života "svetaca." Ovaj kult je promatrao brak kao zlo koje je bilo bolje jedino od preljube. Ovaj prastari kult je ispoljio negativan utjecaj na mnoge velike svjetske religije, prvenstveno na kršćanstvo. Apostol Pavao je bio pripadnik ovog kulta i njegova osobna gledišta postaju očigledna u učenjima koja su postala neodvojiv dio kršćanske teologije, kao kad Pavao kaže: "Dobro je za čovjeka da ne dira žene." "Ja bih htio da svi budu kao ja." "Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao ja." Pavao je dobro znao da takva učenja nisu dio Isusovog evanđelja, što pokazuje njegova izjava, "Ovo velim kao dopuštenje, a ne kao zapovijed." Ali kult je isto tako vodio Pavlovom preziru prema ženama. I najžalosnije je to što su njegovi osobni stavovi dugo ispoljavali utjecaj na učenja ove velike svjetske religije. Da su ljudi doslovno i uopćeno prihvatili savjet velikog učitelja i krojača šatora, ljudski rod bi iznenada i neslavno prestao postojati. Štoviše, povezivanje religije s prastarim kultom uzdržavanja vodi izravno k ratu protiv braka i doma koji leže u podlozi samog društvenog temelja i koji predstavljaju osnovnu instituciju ljudskog napretka. I nije uopće čudno što su u mnogim religijama različitih naroda sva takva vjerovanja vodila k uspostavi svećenskog celibata.

Ljudi će jednom naučiti uživati u slobodi bez samodopuštenja, u hrani bez pohlepe i u zadovoljstvu bez razuzdanosti. Samokontrola predstavlja bolju ljudsku metodu za regulaciju ponašanja nego što je ekstremno samoodricanje. I Isus nikada nije učio svoje odanike tako nerazumnim stvarima.

4. IZVORI ŽRTVOVANJA

Poput mnogih drugih obožavateljskih rituala, kao dio religioznih odanosti, žrtvovanje nije poteklo iz samo jedinog izvora. Čovjekova žudnja da se pokloni pred izvorom moći i da padne ničice kako bi izrazio obožavanje tajnovitim silama, nalikuje ponašanju psa koji se poklanja pred svojim gospodarom. Samo jedan korak razdvaja impuls k obožavanju od prinošenja žrtava. Primitivni čovjek je mjerio vrijednost svojih žrtava prema bolu koji je podnosio. Čim su povezali žrtvovanje s religioznim ceremonijama, ljudi su počeli prinositi jedino one žrtve koje su im nanosile bol. Prve žrtve su se sastojale od čupanja kose, nanošenja rana, sakaćenja, izbijanja zuba i rezanja noktiju. Kako je civilizacija više napredovala, ovi grubi koncepti žrtvovanja postaju uzvišeni do razine ritualističkog samoporicanja, asketizma, posta, odricanja te kasnije kršćanske doktrine posvećenja patnjama, mučenjem i umrtvljenjem strasti.

Tijekom rane religiozne evolucije, postojala su dva koncepta žrtvovanja: ideja žrtvenog prinošenja darova koja pokazuje stav zahvalnosti i ideja žrtvenog podmirenja dugova koja podrazumijeva otkupljenje. Predodžbe zamjene jednog predmeta ili djela drugim predstavljaju skorije postignuće.

U još skorijem razdoblju čovjek je počeo razvijati ideju da su svi oblici žrtvovanja mogli djelovati kao izručitelji poruka bogovima; mogli su poslužiti kao miomiris u nosnicama božanstva. Tako su ljudi počeli koristiti tamjan i druge estetske elemente žrtvenih rituala, što je vodilo razvoju žrtvenih blagdana koji su s vremenom postali sve složeniji i kitnjastiji. Kako je religija sve više napredovala, na mjesto starijih metoda izbjegavanja, umirenja i istjerivanja došli su žrtveni rituali pomirenja i udobrovoljenja.
Najraniji koncept žrtvovanja predstavlja ideju da su duhovi predaka neutralno određivali visinu čovjekovih dugova; tek kasnije se javila ideja o iskupljenju. Što se čovjek više udaljavao od ideje evolutivnog porijekla ljudskog roda i što su se više predanja o Planetarnom Knezu i Adamovom boravku prenosila iz generacije u generaciju, proširile su se ideje o izvornom grijehu, uslijed čega je prinošenje žrtava u ime nesvjesnog i osobnog grijeha preraslo u doktrinu žrtvovanja u ime iskupljenja cijelog ljudskog roda. Žrtve iskupljenja predstavljaju sveobuhvatnu zaštitu čak i od zlovolje i revnosti nepoznatih bogova.

Okružen tolikim mnoštvom osjetljivih duhova i pohlepnih bogova, primitivni čovjek je bio suočen s mnoštvom božanstava-vjerovnika koji su od njega zahtijevali da cijelog svog života plaća svećenstvo, rituale i žrtve kako bi podmirio svoje duhovne dugove. Zahvaljujući doktrini izvornog grijeha--krivnje cijelog ljudskog roda--svaka je osoba započinjala život kao veliki dužnik duhovnim silama.
Kad su htjeli dati darove ljudskim bićima, ljudi su nudili mita; ali kad su iste darove htjeli dati bogovima, nazivali su ih posvetama, svetinjama i žrtvama. Samoodricanje je bilo negativni oblik udobrovoljenja duhova; žrtvovanje je bilo pozitivni oblik ovog nastojanja. Udobrovoljenje je obuhvaćalo hvalu, slavu, laskanje, pa čak i pukušaj zabavljanja duhova. I ostaci ovih pozitivnih nastojanja starog kulta udoborovoljenja duhova predstavljaju suvremene oblike obožavanja. Moderni načini iskazanja obožavanja jednostavno predstavljaju ritualizacije ovih prastarih žrtvenih metoda pozitivnog udobrovoljenja.

Žrtvovanje životinja je primitivnom čovjeku značilo više nego bi ikad moglo značiti suvremenim ljudima. Ovi primitivci su gledali na životinje kao svoje stvarne i bliske rođake. Kako je vrijeme prolazilo i kako je čovjek pronalazio sve lukavije metode žrtvovanja, prestao je žrtvovati radne životinje. Isprva je žrtvovao sve najbolje stvari, uključujući i domaće životinje.
Velika istina počiva u razmetljivosti određenog egipatskog vladara koji se hvalio kako je žrtvovao: 113 433 roba, 493 386 glava stoke, 88 brodova, 2756 zlatna likova, 331 702 vrča meda i ulja, 228 380 krčaga vina, 680 714 gusaka, 6 744 428 kruhova i 5 740 352 vreće kovanog novca. I kako bi bio u stanju podnijeti ove žrtve, morao je nametnuti grozno visoke poreze svojim napaćenim podanicima.

Ovi polucivilizirani ljudi su bili primorani početi jesti materijalni dio prinesene žrtve, kako su bogovi trebali uživati u duši iste. I ovaj se običaj održao pod izgovorom da ovo predstavlja prastari sveti objed ili kako to ljudi danas nazivaju, službu obožavanja.




5. PRINOŠNJE ŽRTAVA I LJUDOžDERSTVO

Suvremeni ljudi drže krive ideje o ranom ljudožderstvu; ono je bilo dio ranih društvenih običaja. Dok se suvremena civilizacija užasava ljudožderstva, ono je ulazilo u sastav društvene i religiozne građe primitivnog društva. Bilo je rezultat grupnih interesa. Javilo se iz nužde i održalo se zahvaljujući ljudskoj neukosti i sujevjerju. Bio je to društveni, ekonomski, religiozni i vojnički običaj.

Rani čovjek je bio ljudožder; kako je uživao u ukusu ljudskog mesa, nudio je ovo meso na dar duhovima i svojim primitivnim bogovima. Kako utvare-duhovi nisu bili ništa više nego djelomično modificirani ljudi i kako je hrana predstavljala čovjekovu najveću potrebu, morala je biti i najveća potreba duhova.
Među evolutivnim rasama ljudožderstvo je bilo gotovo univerzalno. Bilo je svojstveno svim sangiškim rasama, dok to izvorno nije bio slučaj s noditima i adamitima; nije bilo svojstveno ni anditima, sve dok se nisu značajnije izmiješali s evolutivnim rasama.

Ljudi su razvijali sve veći apetit za ljudsko meso. Nakon što se javi kao posljedica gladi, prijateljstva, osvete i religioznih rituala, ljudožderstvo postaje običaj. Dok povremeno predstavlja posljedicu nedostatka hrane, ovo je vrlo rijetko bio osnovni razlog. Eskimi i rani anditi su međutim, vrlo rijetko prakticirali ljudožderstvo, izuzev u slučaju opće gladi. Crvenokožci su bili ljudožderi, naročito u Centralnoj Americi. U prošlosti primitivne majke su uopćeno imale običaj ubijati i jesti svoju djecu kako bi obnovile poroditeljsku snagu, dok žitelji Kvinslanda još uvijek često znaju ubiti i pojesti prvo djete. U skorije doba mnoga afrička plemena namjerno pribjegavaju kanibalizmu kao vojnoj vještini koja treba zastrašiti njihove susjede.

Ljudožderstvo u određenoj mjeri predstavlja rezultat nazadovanja nekoć naprednih krvnih grupa, premda je najčešće prevladavalo među evolutivnim rasama. Javilo bi se u vrijeme kad su ljudi imali vrlo snažne i gorke emocije prema svojim neprijateljima. Postalo je dijelom svečanih ceremonija osvećenja; ljudi su vjerovali da tako bilo uništavaju neprijateljevu dušu ili spajaju svoju dušu s dušom žrtve. U davna vremena ljudi su vjerovali da čarobnjaci postiži svoju moć putem ljudožderstva.

Određene grupe ljudoždera su imale običaj jesti jedino pripadnike svoga plemena, što je predstavljalo oblik poluduhovne endogamije koja je trebala potaći plemensku solidarnost. Ali vođene osvetom, iste grupe su imale običaj jesti svoje neprijatelje kako bi im oduzele snagu. Čovjek je smatrao čašću svojoj duši ako bi ga pojeo njegov najbolji prijatelj, dok je smatrao posve pravednim ako bi ga pojeli njegovi neprijatelji. Umu divljaka nije imao dosljednosti.

Među određenim plemenima, ostarjeli roditelji bi tražili da ih pojedu njihova djeca; druga obično nisu htjela jesti svoje bliske rođake već bi ih zamijenila za stranace. Ljudi su trgovali ženama i djecom koja su tovljena u ovu svrhu. U slučajevima gdje umanjenje broja žitelja nije predstavljalo rezultat bolesti i rata, višak bi neceremonijalno bio pojeden.
Ljudožderstvo je postupno iščezavalo zahvaljujući slijedećim utjecajima:

1. Ponekad bi postalo grupna ceremonija, kao u slučaju da cijela zajednica preuzme odgovornost da nametne smrtnu kaznu svome suplemeniku. Ubojstvo ne predstavlja zločin kad ga počine svi, cijelo društvo. Ovaj proces konzumacije tijela kriminalaca predstavlja posljednji oblik ljudožerstva u Aziji.

2. Vrlo rano je postalo religiozni ritual, premda je uvećanje straha od duhova uvijek umanjivalo ljudožderstvo.
3. S vremenom je uznapredovalo do točke gdje su jedino određeni dijelovi ljudskog tijela postali predmet ljudožderstva--organi koji su tobože krili dušu i dijelove duha. Pijenje krvi je postalo običaj i ljudi su redovno miješali "jestive" dijelove tijela s lijekovima.
4. Bilo je dopušteno jedino muškarcima; žene nisu smjele jesti ljudsko meso.
5. Dalje je postalo povlastica poglavara, svećenika i šamana.
6. Zatim je postalo tabu među određenim višim plemenima. Tabu koji je zabranjivao konzumaciju ljudskog mesa vuče porijeklo iz Dalamatije, odakle se polako proširio cijelim svijetom. U nastojanju da spriječe ljudožderstvo, noditi su poticali kremaciju kako su ljudi uopćeno iskopavali i jeli mrtva tijela.
7. Podnošenje ljudskih žrtvi označava kraj ljudožderstva. Kako je ljudsko meso isprva stajalo na raspolaganju jedino nadmoćnim ljudima--poglavarima--s vremenom je nuđeno jedino nadmoćnim duhovima; i tako je izuzev u najprimitivnijim plemenima prinošenje ljudskih žrtava djelotvorno uništilo ljudožderstvo. S konačnim utemeljenjem ljudskog žrtvovanja, ljudožderstvo je postalo tabu; ljudsko meso je pripadalo jedino bogovima; čovjek je mogao pojesti jedino mali ceremonijalni komad--pričest.
Ljudi su konačno uopćeno počeli koristiti žrtvene životinje, pa je tako čak i među nazadnijim plemenima korištenje pasjeg mesa značajno zamijenilo kanibalizam. Pas je bio prva pripitomljena životinja, te je stoga kao i u ulozi prehrambene namirnice, uživao najviše poštovanje.

6. EVOLUCIJA ŽRTVOVANJA LJUDI

Žrtvovanje ljudi predstavlja ne samo indirektan rezultat ljudožderstva već i razlog njegovog ukinuća. Kad su ljudi počeli s pokojnikom redovno slati pratitelje u svijet duhova, ljudožderstvo je postalo sve rijeđe kako ljudi nisu jeli ove posmrtne žrtve. Kroz više oblika i razdoblja, svaka rasa je prakticirala određenu mjeru ljudskog žrtvovanja, premda su andoniti, noditi i adamiti pokazivali najmanju sklonost k ljudožderstvu.
Žrtvovanje ljudi je bilo univerzalno; ono ulazi u sastav religioznih običaja Kineza, Indusa, Egipćana, Židova, Mezopotamljana, Grka, Rimljana i mnogih drugih naroda, dok zadržalo i u skorije doba među nazadnim afričkim i australijanskim plemenima. U skorije doba američki Indijanci su imali civilizaciju koja je upravo napustila period ljudožderstva i koja se stoga uveliko oslanjala na žrtvovanje ljudi, naročito u Centralnoj i Južnoj Americi. Kaldejci su bili među prvima koji su odbacili ideju žrtvovanja ljudi u normalnim prilikama, koristeći životinje. Prije otprilike dvije tisuće godina, milosrdni japanski imperator je upotrijebio glinene kipove umjesto ljudskih žrtava, dok je žrtvovanje ljudi ukinuto u sjevernoj Evropi prije tek nešto manje od tisuću godina. Među određenim nazadnim plemenima, još uvijek se mogu naći slučajevi žrtvovanja dobrovoljaca u vidu religioznog ili ritualističnog samoubojstva. U određenom plemenu, vrač je naredio da se žrtvuje jedan starac koji je uživao visoko poštovanje. Ljudi su se pobunili; odbili su ga poslušati. Kad je to čuo, starac je naredio da ga ubije njegov sin; stari narodi su istinski vjerovali u ovaj običaj.
Ne postoje tragičnije i tužnije pisano svjedočanstvo srceparajućeg sukoba između dugo poštovanih starih religioznih običaja i protivnih zahtijeva napredujuće civilizacije, nego što je židovska pripovijed o Jiftahu i njegovoj kćerki jedinici. Kako je to bio običaj, ovaj se dobronamjerni čovjek uludo zavjetovao, sklopivši ugovor s "bogom bitki," da će platiti određenu cijenu za pobjedu nad neprijateljima. I ova se cijena sastojala u žrtvovanju prve osobe koja ga iziđe dočekati na vratima njegove kuće kad se bude vraćao iz borbe. Jiftah je mislio da će jedan njegov vjerni rob pomisliti da ga izađe posjetiti, ali kako je to bio slučaj, prva je izišla njegova kćerka jedinica. I tako, čak i u to skorije doba i među tobože civiliziranim narodima, ovu je prekrasnu djevojku nakon što je dva mjeseca oplakivala svoju sudbinu, uz odobrenje cijelog plemena, stvarno žrtvovao njezin otac. I sve ovo je učinjeno unatoč Mojsijevim strogim zabranama protiv prinošenja ljudskih žrtava. Ali čini se da se muškarci i žene ne mogu odoljeti iskušenju da se uludo i bespotrebno zavjetuju i u staro su doba svi takvi zavjeti smatrani visokim svetinjama. Kad bi u staro doba ljudi počeli graditi neku novu građevinu, imali su običaj zaklati ljude kao "žrtve za temelje." Ovo bi im tobože dalo utvaru-duha koji je mogao nadgledati i štititi građevinu. Prije nego što će početi praviti željezno zvono, Kinezi su imali običaj žrtvovati najmanje jednu djevojku kako bi unaprijedili zvučnost zvona; odabrana djevojka bi bila živa bačena u rastaljeni metal.

Mnoge grupe su dugo imale običaj zidati žive robove u sve značajnije zidove. U kasnije doba, sjevernoevropska plema su zamijenila redovnu ugradnju živih ljudi u zidove novih građevina običajem ugradnje sjena prolaznika. Kinezi su imali običaj u zidovima sahranjivati radnike koji bi umrli prilikom gradnje.

Gradeći zidove Jerihona, određeni sitničavi palestinski kralj je "uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio gradska vrata." Prije ne tako dugo vremena, ovaj je otac ne samo žive žrtvovao svoje sinove položivši ih u temelje gradskih vrata, već je njegovo djelo uvedeno u zapis kao čin izvršen "po riječi koju je Jahve rekao." Mojsije je zabranio polaganje ljudi u temelje, dok su se nakon njegove smrti Izraelci vratili ovim običaju. U dvadesetom stoljeću ljudi bacaju bezvrijedne predmete i suvenire u temelje novih zgrada, što nalikuje primitivnim žrtvama koje su polagane u temelje.
Mnogi narodi su dugo vremena redovno posvećivali prve plodove duhovima. I ovi običaji koji danas imaju više-manje simboličnu prirodu, predstavlja ostatke ranih ceremonija prinošenja ljudskih žrtava. Mnogi stari narodi su imali običaj ponuditi prvorođence za žrtve, što je osobito bio slučaj s Feničanima kod kojih se ovaj običaj najdulje i zadržao. Prinoseći žrtve ljudi su obično govorili, "život za život." Danas se kaže, "prah prahu."

Dok ideja da je Abraham htio žrtvovati svoga sina Izaka može zaprepastiti suvremenu osjetljivost, ova ideja nije bila tako čudna Abrahamovim suvremenicima. Za ranih doba u slučaju emocionalnih kriza, očevi su redovno žrtvovali svoje prvorođene sinove. Mnogi narodi imaju tradicije koje nalikuju ovom običaju, kako je u prošlosti vladalo vrlo rašireno vjerovanje da je bilo potrebno ponuditi ljudske žrtve prilikom svakog neuobičajenog i čudnog događaja.


7. MODIFIKACIJA LJUDSKOG ŽRTVOVANJA

Mojsije je htio spriječiti buduća žrtvovanja ljudi nastojeći zamijenio ljudske žrtve otkupom. Utemeljio je sistematske metode kojima su ljudi mogli izbjeći najgore rezultate svojih naglih i glupih zavjeta. Ljudi su mogli otkupiti zemlju, imovinu i djecu tako što bi platili unaprijed određenu cijenu svećenicima. Nakon što su prestale žrtvovati svoje prvorođene sinove, ove grupe su postigle veliku prevlast nad svojim manje naprednim susjedima koji su nastavili s tako okrutnim djelima. Mnoga takva nazadna plemena su bila jako oslabljena gubitkom sinova, što je vrlo često prekidao čak i slijed vladara.

Nakon što su prestali žrtvovati djecu, ljudi su redovno počeli mazati krv na stupove vrata kako bi zaštitili svoje prvorođence. Ovo su obično činili u vrijeme određenog blagdana i ova se ceremonija proširila najvećim dijelom svijeta, od Meksika do Egipta.

Čak i nakon što je najveći broj grupa prestao ritualistički ubijati djecu, znali su ostaviti dijete da umre nasamo, u divljini ili u čamcu na vodi. Ako bi dijete uspjelo preživjeti, smatrali su takav slučaj činom bogova, kao u predanjima o Sargonu, Mojsiju, Cirusu i Romulu. Zatim je uslijedio običaj slavljenja prvorođenog sina u vidu svetinje ili posvećenja, nakon čega bi ga nakon određene dobi otjerali od kuće pod prijetnjom smrti; tako je počela kolonizacija. Rimljani su se držali ovog običaja u okviru svog kolonizatorskog programa.

Mnoge čudne veze između seksualne raspuštenosti i primitivnog obožavanja vuku porijeklo iz povezanosti s podnošenjem ljudskih žrtava. U drevna doba pri susretu s lovcima na glave, žena je mogla iskupiti život seksualnim prepuštanjem. Mlade djevojke su kasnije mogle podnijeti žrtvu bogovima posvećenjem tijela u svetoj službi hrama; tako su mogle sačuvati novčana sredstva namijenjena otkupljenju. Stari narodi su nalazili veliko uzbuđenje u seksualnom odnosu s ženom koja je tako nastojala otkupiti život. Smatrali su da je odnos s ovakvim svetim djevojkama predstavljao čin religiozne ceremonije, dok je u dodatak tome cijeli ritual nudio prihvatljivu ispriku uobičajenoj seksualnoj nasladi . I djevojke i njihovi partneri su pri tome sa zadovoljstvom sudjelovali u prikrivenom obliku samoobmane. Društveni običaji uvijek kasne za evolutivnim napretkom civilizacije pružajući opravdanje ranijim i primitivnijim seksualnim radnjama evolutivnih rasa.

Običaj bludništva u odajama hrama se s vremenom proširio istočnom Evropom i Azijom. Svi narodi su smatrali bludničke novce svetinjom--najvišim darom bogovima. Najbolje žene su se u velikom broju slijetale u odaje hrama kako bi sudjelovale u seksualnim tržnicama, posvećujući zarađene novce u korist različitih svetih službi i javnih blagodati. I u višim slojevima društva, mnoge žene su skupljale miraze privremenom seksualnom službom u odajama hrama i muškarci su ih u većini slučajeva birali za žene.

8. OTKUPLJENJE I SAVEZI

Žrtvena otkupljenja i prostitucija u odajama hrama ustvari predstavljaju izmijenjeni oblik podnošenja ljudskih žrtava. Zatim je uslijedilo tobožnje žrtvovanje kćerki. Ova ceremonija je podrazumijevala puštanje krvi i predstavlja moralnu reakciju na stariji običaj bludništva po odajama hrama. U skorije doba, djevice su se posvećivale službi staranja za svete vatre hrama.

Ljudi su s vremenom došli na ideju da je sakaćenje određenih dijelova tijela moglo zamijeniti stariji proces doslovnog podnošenja ljudskih žrtava. Fizičko sakaćenje je prihvaćeno kao prihvatljiva zamjena. Kosa, nokti, krv, pa čak i prsti ruku i nogu se ubrajaju među predmete žrtvovanja. Kasniji i gotovo univerzalan običaj obrezivanja predstavlja posljedicu kulta djelomičnog žrtvovanja; ovaj čin u cjelosti ima žrtvenu prirodu i ne veže se s higijenskim pitanjima. Muškarci su obrezivani; ženama su bušene uši.

Rezanje prstiju je zamijenjeno njihovim uvezivanjem. Brijanje glave i podrezivanje kose je isto tako smatrano oblicima religiozne odanosti. Eunuh je isprava bio modifikacija ideje ljudskog žrtvovanja. U Africi ljudi još uvijek buše usne i nosnice, dok se tetoviranje kao umjetnost razvilo iz ranijih oblika grubih ožiljaka.

Pod utjecajem naprednijih učenja, običaj žrtvovanja je s vremenom povezan s idejom o sklapanju saveza. Isprva je smatrano da su bogovi stupali u istinske saveze s ljudima; i bio je to prvi korak pri stabilizaciji religije. Zakon--savez--je postavljen na mjesto sreće, straha i praznovjerja.

Čovjek nije mogao ni sanjati o sklapanju saveza s Božanstvom sve dok njegov koncept Boga nije uznapredovao do spoznaje pouzdanosti kozmičkih upravitelja. Čovjekova rana spoznaja Boga u ljudskom obličju nije bila u stanju predočiti ideju pouzdanog Božanstva, sve dok sam čovjek nije postao relativno pouzdan, moralan i etičan.

Ali s vremenom se konačno javio koncept sklapanja saveza s bogovima. Evolutivni čovjek je s vremenom stekao moralno dostojanstvo koje mu je dalo hrabrosti da se usudi stupiti u pregovore s bogovima. I tako se podnošenje žrtava postupno razvilo u igru čovjekovog filozofskog pregovaranja s Bogom. I sve je ovo predstavljalo novi mehanizam za osiguranje protiv zle sreće ili bolje rečeno, unaprijeđenu vještinu kupovine prosperiteta. Nek vas ne zavara pogrešna ideja da su ove rane žrtve bile besplatan dar bogovima, spontani izraz poštovanja ili zahvalnosti; one nisu bile izraz istinskog obožavanja. Primitivni oblici molitve nisu bili ništa drugo nego pregovori s duhovima, vođenje diskusija s bogovima. Bio je to oblik cjenkanja i molbe i nagovaranja su u ovom procesu zamijenjena nečim materijalnim i vrijednim. S razvojem trgovine, ljude je obuzeo duh trgovine koji je razvio trgovinsku prepredenost; i ove osobine su postupno počele izbijati u čovjekovim metodama obožavanja. I neki su bili uspješniji kao trgovci, tako da su njihove molitve smatrane djelotvornijim. Molitve poštenih ljudi su naročite bile na cijeni. Pošten čovjek je bio onaj koji je plaćao sve dugove duhovima, koji je u cjelosti podmirivao svaku ritualističku obvezu prema bogovima.
Rani oblik molitve se teško može smatrati obožavanjem; bio je po početak pregovora za dobro zdravlje, blagostanje i život. I po mnogo čemu, molitva nije bitnije izmijenjena kroz mnoga stoljeća. Ljudi još uvijek čitaju molitve iz knjiga, obavljaju službene recitale i stavljaju molitvene skripte na točkove koje zatim vješaju na grane kako bi vjetar sačuvao čovjekov dah.

9. ŽRTOVANJA I PRIČESTI

Tijekom cijelog procesa evolucije urantijskih rituala, podnošenje ljudskih žrtava je uznapredovalo od tjelesne aktivnosti ljudožderstva do viših i simboličnijih razina. Rani rituali žrtvovanja su vodili skorijim ceremonijama pričesti. U novije doba jedino svećenik uzima zalogaj kanibalističke žrtve ili kapi ljudske krve, dok se zatim svi posluže predmetom koji djeluje kao zamjena pravoj žrtvi. Ove rane ideje otkupa, iskupljenja i saveza su s vremenom evoluirale u suvremenije pričesne službe. I sva je ova ceremonijalna evolucija imala jako podruštvljujući utjecaj.

Vezano uz kult Božice Majke u Meksiku kao i drugim mjestima, pričest u obliku kolača i vina je s vremenom korištena umjesto mesa i krvi čija upotreba obilježava starije oblike ljudskih žrtava. Židovi su dugo poštovali ovaj običaj kao dio svojih pashalnih ceremonija i tako se rodila kršćanska verzija pričesti.

Drevna društvena bratstva su se temeljila na ritualu puštanja krvi; rano židovsko bratstvo je bilo stvar krvnih žrtava. Pavao je isprva utemeljio novostvoreni kršćanski kult na "krvi vječnog saveza." I dok je moguće da je ovim nepotrebno opteretio kršćanstvo učenjima o puštanju krvi i podnošenju žrtava, jednom i zauvijek je okončao doktrine otkupljenja bilo ljudskim ili životinjskim žrtvama. Njegovi teološki kompromisi ukazuju na to bio u cjelosti i zauvijek zadovljan.

I žrtveni kult se tako nakon dugih stoljeća razvio u pričesni kult. Tako se može vidjeti da pričesti suvremenih religija predstavljaju prikladnu posljedicu ovih sablažnjivih rahih ceremonija ljudskog žrtvovanja kao i ranijih kanibalističkih rituala. Dok mnogi još uvijek traže spasenje u krvi, ovo je poprimilo više-manje figurativno, simboličko i mističko značenje.

10. OPROŠTENJE GRIJEHA

Prastari narodi su jedino podnošenjem žrtava bili u stanju steći svjesnost o Božjoj naklonosti. Suvremeni čovjek mora razviti nove metode postignuća svijesti o vlastitom spasenju. Svijest o počinjenom grijehu i dalje živi u smrtničkim umovima, unatoč tome što su čovjekove ideje o iskupljenju grijeha postale zastarjele i otrcane. Stvarnost duhovne potrebe nastavlja postojati unatoč tome što je intelektualni napredak uništio metode kojima su stari ljudi nastojali osigurati mir i utjehu uma i duše.
Čovjek mora prihvatiti novu definiciju grijeha kao svjesnog kršenja odanosti Božanstvu. Postoji više stupnjeva kršenja odanosti: nepotpuna odanost neodlučnosti; podjeljena odanost protuslovlja; slaba odanost ravnodušnosti; i potpuno kršenje odanosti ispoljeno prihvaćanjem bezbožnih ideala.
Osjećaj kriviće predstavlja svijest o kršenju prihvaćenih običaja; to ne mora biti pravi grijeh. Stvarni grijeh nastupa jedino u slučaju čovjekovog svjesnog kršenja odanosti Božanstvu.

Moć spoznaje osjećaja grijeha predstavlja transcendentnu osobinu ljudskog roda. Ova osobina ne čini čovjeka zlim, već mu prije daje potencijalnu grandioznost i rastuću slavu. Takav osjećaj bezvrijednosti predstavlja početni stimulus koji može voditi brzom i sigurnom postignuću onih pobjeda čovjekove vjere koje prevode smrtnički um na uzvišene razine moralne plemenitosti, kozmičkog uvida i duhovnog življenja; sva značenja ljudske egzistencije tako prelaze od zemaljskih do vječnih, dok se sve vrijednosti uzdižu od ljudskih do božanskih.

Ispovijedanje grijeha predstavlja smiono nijekanje prekršene odanosti, premda ni na koji način ne ublažuje vremensko-prostorne posljedice takve nelojalnosti. Ali priznanje grijeha--iskreno prepoznavanje prirode grijeha--predstavlja bitan dio religioznog rasta i duhovnog napretka.
Čin kojim Božanstvo oprašta čovjekove grijehe nije ništa drugo nego čin čovjekove obnove odanog odnosa nakon kršenja ovog odnosa koje je nastupilo kao posljedica svjesne pobune. Čovjek ne mora tražiti oproštenje grijeha već jedino mora primiti ovo oproštenje u vidu nove svjesnosti obnovljene uspostave odanog odnosa između stvorenog bića i Stvoritelja otkrivanje mora proći procesom postupne evolucijske kontrole. Prema Pavlovim učenjima, Krist je postao posljednja i zaključna ljudska žrtva; božanski Sudac je sada bio u cjelosti i zauvijek zadovljan.

I žrtveni kult se tako nakon dugih stoljeća razvio u pričesni kult. Tako se može vidjeti da pričesti suvremenih religija predstavljaju prikladnu posljedicu ovih sablažnjivih rahih ceremonija ljudskog žrtvovanja kao i ranijih kanibalističkih rituala. Dok mnogi još uvijek traže spasenje u krvi, ovo je poprimilo više-manje figurativno, simboličko i mističko značenje.
I svi Božji sinovi su srećni, odani službi i sve napredniji u procesu uspona prema Raju.

[Predočila Sjajna Večernja Zvijezda Nebadona.]

EVOLUCIJA primitivnog poriva k obožavanju i njegov preobražaj u religiju ne ovise o otkrivenju. Normalno funkcioniranje ljudskog uma pod usmjerivačkim utjecajem šestog i sedmog pomoćnika univerzalnog darivanja duha, u cjelosti su dovoljni da osiguraju takav razvoj.

Čovjekov najraniji predreligiozni strah od prirodnih sila postupno je poprimio religioznu narav kako je u ljudskoj svijesti priroda postala prvo personificirana, zatim poduhovljena, te vremenom obogotvorena. Primitivni oblik religije stoga predstavlja prirodnu biološku posljedicu psihološke inercije evoluirajućih životinjskih umova nakon što se isti počnu baviti idejama nadnaravnog.

1. SLUČAJ: DOBRA I LOŠA SREĆA

Na stranu od prirodnog poriva k obožavanju, rana evolucijska religija vuče svoje korijene iz pukih slučaja--takozvane sreće, ustvari svakidašnjih događaja ljudskog života. Primitivni čovjek je bio lovac. Rezultati lova neminovno variraju i ova neizvjesnost stvara događaje koje čovjek tumači dobrom i lošom srećom. Nesreća je igrala značajnu ulogu u životima muškaraca i žena koji su neprestano živjeli na krnjem rubu klimave i neprijatne egzistencije.

Ograničeni intelektualni vidokrug divljaka usmjerava tako veliku pažnju na slučaj da sreća postaje stalnim činiteljem njegova života. Primitivni Urantijanci su se borili za egzistenciju a ne za standard življenja; kako su njihovi životi bili opsjednuti mnogostrukim opasnostima, slučaj je igrao vrlo bitnu ulogu. Nepoznata i nepredvidiva katastrofa je neprestano visila nad ovim divljacima kao oblak očajanja koji im je unosio strah, zamračujući svako životno zadovoljstvo; neprestano su strahovali da ne učine nešto što bi im donijelo lošu sreću. Sujevjerni divljaci su se bojali čak i naleta dobre sreće; promatrali su takvu dobru sreću sigurnom pretečom nesreće.
Ovaj je stalni strah od loše sreće imao paralizirajući učinak. Zašto teško raditi i požnjeti lošu sreću--ništa za nešto--kad čovjek može lagodno ubijati vrijeme i ubirati dobru sreću--nešto nizašta? Nerazboriti ljudi zaborave dobru sreću--uzmu je za gotovo--dok se bolno sjećaju loše sreće. Rani čovjek je živio u neizvijesnosti i stalnom strahu od slučaja--loše sreće. Život je bio uzbudljiva igra slučaja; egzistencija je bila igra na sreću. Nije čudo da djelomično civilizirani ljudi još uvijek vjeruju u slučaj i ispoljavaju zaostale kockarske sklonosti. Primitivni čovjek je naizmjenično bio zaokupljen dvjema snažnim željama: žudnjom da dobije nešto nizašta i strahom da ne dobije ništa za nešto. I ova je egzistencijalna igra na sreću predstavljala osnovno zanimanje i najveću fascinaciju uma ranih divljaka.

Kasnije, baveći se stočarstvom, ljudi su jednako nastavili promatrati slučaj i sreću, dok su u još skorijem ratarskom razdoblju postali još svjesniji činjenice da se usjevi nalaze pod neposrednim utjecajem mnogih stvari nad kojima čovjek može imati vrlo malo ili ni malo kontrole. Ratar se našao žrtvom suše, poplava, grada, oluja, štetočina, biljnih bolesti, kao i vrućine i hladnoće. I kako su sve ove prirodne pojave značajno utjecale na individualni prosperitet, smatrane su bilo dobrom ili lošom srećom.
Ovaj je pojam slučaja i sreće snažno prožeo filozofiju svih starih naroda. Čak i u nešto skoroj Knjizi Propovjednikovoj stoji: "Osim toga vidjeh pod suncem: ne dobivaju trku hitri, ni boj hrabri; nema kruha za mudraca, ni bogatstva za razumne, ni milosti za učene, jer vrijeme i kob sve dostiže. Čovjek ne zna svoga časa: kao ribe ulovljene u podmukloj mreži, i kao ptice u zamku uhvaćene, tako se hvataju sinovi ljudski u vrijeme nevolje kad ih iznenada spopadne."

2. PERSONIFIKACIJA SLUČAJNOSTI

Tjeskoba je bila prirodno stanje uma primitivnog čovjeka. Kad se nađu žrtvama snažne tjeskobe, suvremeni muškarci i žene ustvari nazaduju do prirodne razine svojih dalekih predaka; i kad tjeskoba postane istinski bolna, ona spriječava aktivnost i bez iznimke uvodi evolucijske promjene i biološke adaptacije. Bol i patnja igraju bitnu ulogu u procesu progresive evolucije.

Borba za život je tako bolna da izvjesna nazadna plemena čak i danas jadikuju pri svakom novom izlasku sunca. Primitivni čovjek je neprestano pitao: "Tko me kinji?" Ne nalazeći nikakav materijalni izvor svojim patnjama, prihvatio je duh kao objašnjenje. I tako se rodila religija--iz straha od tajanstvenog, strahopoštovanja pred nevidljivim i zaziranja od nepoznatog. Strah od prirode je tako postao komponentom egzistencijalne borbe prvo radi slučaja, a zatim radi tajanstvenosti.
Primitivni um je bio logičan, premda je imao mali broj ideja koje je mogao inteligentno povezati; um divljaka je bio neobrazovan, posve priprost. Ako je jedan događaj slijedio za drugim, divljak ih je smatrao uzrokom i posljedicom. Stvari koje civilizirani čovjek smatra sujevjerjem predstavljaju čistu neukost divljaka. Čovječanstvu je dugo trebalo da nauči da ne mora uvijek postojati veza između namjera i rezultata. Ljudska bića upravo počinju spoznavati da između djela i njihovih posljedica posreduju reakcije egzistencije. Kako divljak nastoji personificirati sve što je neopipljvo i apstraktno, on je personificirao i prirodu i slučaj prvo kao utvare--duhove--a zatim kao bogove.

Čovjek ima prirodnu tendenciju da vjeruje u ono što mu ide u korist, što služi bilo njegovu trenutnom ili daljem interesu; osobni interes uveliko zamagljuje logiku. Razlika između uma divljaka i uma civiliziranog čovjeka predstavlja više stvar sadržaja nego naravi, stupnja nego kvalitete.

No nastaviti pripisivati sve teško shvatljive stvari nadnaravnim uzrocima nije ništa drugo nego lijen i zgodan način da se izbjegnu svi oblici intelektualnog naprezanja. Sreća nije ništa drugo nego riječ koja označava sve neobjašnjive stvari izvjesnog stoljeća ljudske egzistencije; njome se označavaju pojave koje čovjek nije u stanju-ili nije voljan--pronići. Slučaj je riječ koja ukazuje na to da je čovjek bilo suviše neuk ili suviše lijen da ustanovi stvarne uzroke. Ljudi smatraju prirodnu pojavu nesrećnim slučajem ili lošom srećom jedino ako im nedostaju radoznalost i imaginacija, ako nemaju inicijative i pustolovnosti. Prije ili kasnije, izučavanje životnih pojava mora uništiti čovjekovo vjerovanje u slučaj, sreću i takozvane nesrećne slučajeve, te na njihovo mjesto postaviti zakonski i uređen svemir gdje svim posljedicama prethode jasni uzroci. Na taj će način užitak življenja nadomjestiti strah od egzistencije.
Divljak je smatrao svu prirodu živom, nečim obuzetom. Civilizirani čovjek još uvijek udari i opsuje nežive predmete koji mu se nađu na putu i o koje se spotakne. Primitivni čovjek nikad nije smatrao bilo što slučajnim; sve se uvijek događalo s predumišljajem. Sa stanovišta primitivnog čovjeka--svijet duhova, domena sudbine i uloga sreće--svi su se činili jednako nasumičnim i neorganiziranim kakvo je bilo primitivno društvo. Sreća je smatrana hirovitom i ćudljivom reakcijom svijeta duha; kasnije je proglašena humorom bogova.
No nije točno da su se sve religije razvile iz animizma. Drugi pojmovi nadnaravnog su postojali istodobno s animizmom i ova su vjerovanja isto tako vodila k obožavanju. Naturalizam nije religija--on je proizvod religije.
3. NESHVATLJIVOST SMRTI

Evoluirajućem čovjeku, smrt je predstavljala najveći šok, najzagonetniji spoj slučaja i tajnovitosti. Ne sveta nepovredivost života, već šok izazvan smrću, predstavlja utjecaj koji je pobudio strah i time djelotvorno dao podstrek razvoju religije. Među neciviliziranim narodima, smrt je obično bila rezultat nasilja, radi čega se nenasilna smrt činila još tajanstvenijom. Svijest primitivnih ljudi nije mogla shvatiti pojam smrti kao prirodnog i očekivanog svršetka života i čovjek je tek nakon mnogih stoljeća počeo uviđati njezinu neminovnost.
Rani čovjek je prihvatio život kao činjenicu, dok je smrt smatrao nekom vrstom kazne. Sve rase imaju legende o ljudima koji nisu umrli, predanja koja predstavljaju ostatke ranih stavova prema smrti. Već tada, u ljudskom je umu postojala mutna predstava nejasnog i neorganiziranog svijeta duha koji je bio izvor svih neshvatljivih stvari ljudskog života, dok je smrt pripadala dugom nizu takvih neobjašnjenih pojava.

Isprva je vladalo vjerovanje da su prirodna smrt i sve ljudske bolesti predstavljale rezultat djelovanja duhova. Čak i u suvremeno doba izvjesne civilizirane rase smatraju "neprijatelja" uzročnikom bolesti, oslanjajući se na religiozne ceremonije kako bi postigle djelotvorno izliječenje. Noviji i složeniji teološki sistemi još uvijek pripisuju smrt djelovanju svijeta duhova, što je vodilo doktrinama o izvornom grijehu i padu čovjeka.
Spoznaja vlastite nemoći pred snažnim prirodnim silama kao i prepoznavanje čovjekove slabosti pred kaznama koje su ga snalazile u vidu bolesti i smrti, predstavljaju to što je nagnalo divljaka da potraži pomoć od nadmaterijalnog svijeta koji se u njegovom nejasnom shvaćanju činio izvorom svih ovih tajanstvenih životnih nestalosti.

4. PREDSTAVE O ŽIVOTU POSLIJE SMRTI

Predstave o nadmaterijanoj fazi smrtničke ličnosti potječu od nesvjesnog i posve nasumičnog povezivanja svakodnevnih životnih događaja, te ideja o duhovima-utvarama iz snova. To što bi se pokojni poglavica istodobno pojavio u snovima više članova izvjesnog plemena, izgledalo je uvjerljivim dokazom da se stari poglavar stvarno vratio u nekom obličju. Sve se to činilo vrlo stvarnim divljaku koji bi se probudio iz takvih snova natopljen znojem, drščući i vrišteći.
Činjenica da vjerovanje u budući život vuče porijeklo iz snova objašnjava čovjekovu tendenciju da formira svoje ideje o nepoznatom na temeljima poznatog. I ovaj je novi spoj pojmova o utvarama, snu i budućem životu, djelotvorno počeo ublažavati strah od smrti koji je bio vezan uz čovjekov biološki nagon k samoodržanju.
Rani čovjek je pridavao velik značaj dahu, osobito u hladnim klimatskim podnebljima gdje se izdahnuti zrak javljao kao oblak pare. Čovjek je vjerovao da dah života predstavlja razliku između žive i nežive materije. Čovjek je znao da je dah mogao napustiti tijelo i svaki put kad bi usnuo čudnovate snove, iznova bi počeo vjerovati u postojanje nematerijalne komponente ljudskog bića. Najprimitivnija ideja ljudske duše--duh--vuče porijeklo iz idejnog sistema koji počiva na spoju daha i sna.

S vremenom, divljak je sebe počeo smatrati bićem dvojne naravi--tijela i daha. Dah bez tijela značio je duh, utvaru. Premda nije bilo sumnje da su utvare i duhovi imali ljudsko porijeklo, ljudi su ih svejedno smatrali nadljudskim. I čovjek je smatrao da se u postojanju ovih obestjeljenih duhova krije objašnjenje svega neobičnog, nesvakidašnjeg, rijetkog i neobjašnjivog.

Primitivna doktrina o životu poslije smrti nije uvijek značila vjerovanje u besmrtnost. Bića koja nisu znala brojati dalje od dvadeset nisu mogla zamisliti beskonačnost i vječnost; ljudi su više mislili na niz inkarnacija.

Narandžasta rasa je osobito bila odana vjerovanju u selidbu duša i reinkarnaciju. Ova se ideja o reinkarnaciji javila nakon što su ljudi postali svjesni nasljednih sličnosti--činjenice da se fizička i karakterna svojstava roditelja prenose na potomstvo. Običaj davanja imena djeci prema majčinskim i očinskim roditeljima i drugim precima vuče porijeklo od vjerovanja u reinkarnaciju. Čak su i neke suvremenije rase vjerovale da je čovjek umirao tri do sedam puta. Ovo vjerovanje (ostatak Adamovih učenja o prebivališnim svjetovima) kao i mnogi drugi ostaci obznanjene religije, i danas postoje među inače apsurdnim doktrinama primitivnih naroda dvadesetog stoljeća.
Rani čovjek se nije bavio idejama o paklu ili budućim kaznama. Divljak je promatrao budući život upravo kao ovaj, jedino bez zle sreće. Kasnije, začeta je ideja o odvojenoj sudbini dobrih duhova i loših duhova--raju i paklu. No kako su mnoge primitivne rase vjerovale da je čovjek ulazio u naredni život neposredno nakon što bi napustio ovaj, nisu bile oduševljene idejom starenja i onemoćalosti. Stari ljudi su se nadali da će ih netko ubiti prije nego odveć onemoćaju.

Skoro svaka grupa je imala različite ideje u vezi sudbine utvare-duše. Grci su vjerovali da su slabi ljudi imali slabe duše; tako su izmislili Had kao pogodno mjesto za takve slabe duše; pored toga, vladalo je vjerovanje da su ova nejaka čeljad imala kraće sjene. Rani Anditi su mislili da su se njihovi duhovi vraćali u rodne zemlje predaka. Kinezi i Egipćani su vjerovali da su duša i tijelo ostajali zajedno. Među Egipćanima, ovo je vodilo pomnoj konstrukciji grobova i nastojanjima da se očuva ljudsko tijelo. Čak i suvremeni narodi nastoje zaustaviti raspad mrtvih tijela. Zidovi su smatrali da je čovjekov bestjelesni duplikat odlazio u podzemni Šeol; nije se mogao vratiti u zemlju živih. Ovo je predstavljalo značajan napredak u doktrini evolucije duše.

5. PREDSTAVE O DUHU-DUŠI

Svojoj nematerijalnoj komponenti, čovjek je dao različita imena: utvara, duh, sjena, fantom, avet, a u skorije doba--duša. Ranom čovjeku, duša je predstavljala njegov duplikat iz snova; ovaj je duplikat po svemu bio apsolutno identičan njemu samome, izuzev što nije reagirao na dodir. Vjerovanje u duplikate iz snova vodilo je izravno ideji da su sve žive i nežive stvari, uključujući i samog čovjeka, imale dušu. Zahvaljujući ovom pojmu, dugo se zadržalo vjerovanje u duhove prirode; Eskimi još uvijek vjeruju da sve prirodne stvari imaju duh.
Ljudi su vjerovali da se duh-duša mogao čuti i vidjeti, ali ne i dodirnuti. Što su snovi postajali utjecajniji, to su se više razvijale i širile aktivnosti ovog evoluirajućeg svijeta duha, sve dok smrt na koncu nije bila proglašena "ispuštanjem duha." Sva su primitivna plemena, izuzev onih koja su bila malo iznad razine životinja, razvila neki pojam duše. Daljim napretkom civilizacije uništen je sujevjerni pojam duše, dok pri formiranju ideje o duši kao zajedničkoj tvorevini smrtničkog uma čovjeka koji zna Boga i unutarnjeg božanskog duha, Misaonog Ispravljača, čovjek posve ovisi o otkrivenju i osobnom religioznom iskustvu.
Rani smrtnici nisu uspijevali uočiti razliku između koncepta unutarnjeg duha i koncepta evolucijske duše. Primitivni čovjek je bio jako zbunjen kako nije mogao utvrditi da li je duh-duša predstavljao sastavni dio čovjekova tijela ili je bio vanjska komponenta pripojena tijelu. Nedostatak razboritog razmišljanja kao i opća pometnja objašnjavaju očigledne nedosljednosti u primitivnom shvaćanju duša, utvara i duhova.
Ljudi su vjerovali da je odnos između duše i tijela nalikovao odnosu između mirisa i cvijeta. Prastari narodi su vjerovali da je duša mogla napustiti tijelo na više načina, kao u slučaju:
1. Običnog i privremenog gubitka svijesti.
2. Spavanja, prirodnog sna.
3. Kome i nesvjestice kao posljedica bolesti i nesrećnih slučajeva.
4. Smrti--konačnog napuštanja čovjekovog tijela.
Primitivni čovjek je smatrao da je kihanje označavalo neuspjeli pokušaj duše da umakne iz tijela. Zahvaljujući budnosti i oprezu, tijelo je bilo u stanju osujetiti dušin pokušaj bijega. Kasnije, kihanje je uvijek bilo praćeno nekim religioznim izrazom, kao recimo, "Bog s tobom!"
Rano u evoluciji, ljudi su promatrali san kao dokaz da je duh-duša bio u stanju napustiti tijelo, te su vjerovali da ga je bilo moguće prizvati izgovaranjem ili zvanjem imena usnule osobe. U drugim oblicima gubitka svijesti, vjerovali su da je duša bila nešto uspješnija pri svom pokušaju bijega, te da je čak nastojala umaći zauvijek--što je značilo smrt. Snovi su smatrani dušinim iskustvima u toku sna--privremene odsutnosti iz tijela. Divljaku, snovi nisu bili ništa manje stvarni nego java. Prastari narodi su imali običaj polako buditi usnule osobe, kako bi duša imala vremena vratiti se u tijelo.

Stoljeće za stoljećem, ljudi su strahovali od noćnih utvara, i Zidovi nisu bili iznimka ovom pravilu. Oni su istinski vjerovali da im je Bog govorio u snu, usprkos Mojsijevim ozbiljnim nastojanjima da ih uvjeri u protivno. I Mojsije je bio upravu, kako čovjekovi obični snovi nisu metode kojima bića duhovnog svijeta nastoje postići komunikaciju s materijalnim bićima.

Prastari narodi su vjerovali da su duše mogle ući ne samo u životinje već i u nežive predmete. Ovo je vodilo vjerovanju u vukodlake, ljude-životinje. Čovjek je mogao biti čestit i primjeran građanin u toku dana, dok bi noću njegova zaspala duša moga harati u vidu vuka ili neke druge životinje.

Primitivni ljudi su povezivali dušu s dahom, vjerujući da se njime mogla podariti ili prenijeti dušina narav. Hrabri poglavar bi više puta izdahnuo nad novorođenčetom kako bi mu prenio svoju hrabrost. Među ranim kršćanima, disanje nad kandidatima je pratilo ceremoniju podarenja Svetog Duha. Psalm kaže: "Gospodinovom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova." Prema starom običaju koji je vladao u toku dogog vremenskog razdoblja, najstariji sin bi pokušao uhvatiti posljednji dah oca koji je ležao na samrti.

Kasnije, čovjek se počeo bojati sjene, poštujući je jednako duboko kao što je poštovao dah. Pored toga, vlastiti je odraz na vodi često smatran dokazom dvojnosti ljudskog bića, što je vodilo sujevjernom poštovanju zrcala. Čak i danas, mnogi civilizirani ljudi okrenu zrcalo prema zidu u slučaju smrti. Izvjesna nazadna plemena još uvijek vjeruju da se crtanjem, slikanjem, modeliranjem ili skulpturiranjem bilo djelomično ili potpuno gubi duša iz tijela; oni stoga zabranjuju takve aktivnosti.
Duša je uopćeno poistovijećivana s dahom, dok su je različiti narodi vidjeli kao nešto što se nalazi u glavi, kosi, srcu, jetri, krvi ili salu. Zapis, "glas krvi Abelove viče sa zemlje" govori o vjerovanju u prisutnost duha u krvi. Semiti su učili da je duša boravila u tjelesnom salu, a mnogi narodi zabranjuju da se jede životinjska krv. Skalpiranjem i lovom na glave, ljudi su nastojali zarobiti duše neprijatelja. U skorija vremena, oči se smatraju prozorima duše.

Oni koji su vjerovali u učenje o tri ili četiri duše, vjerovali su da je gubitak jedne duše značio neugodnost, dvije bolest, a tri smrt. Jedna duša se nalazila u dahu, druga u glavi, treća u kosi, a četvrta u srcu. Bolesnici bi se prošetali na svježem zraku kako bi tobože povratili svoje odlutale duše. Od najvećih vračeva se očekivalo da zamijene bolesnu dušu oboljele osobe novom dušom, što je smatrano "novim rođenjem." Badonanovi potomci su razvili vjerovanje u dvije duše--dah i sjenu. Rane Noditske rase su smatrale da se čovjek sastojao od dvaju osoba--duše i tijela. Ova je filozofija ljudske egzistencije kasnije našla izražaj u grčkim gledištima. Sami Grci su vjerovali u tri duše--vegetativna se nalazila u stomaku, životinjska u srcu, a intlektualna u glavi. Eskimi vjeruju da se čovjek sastoji od tri dijela--tijela, duše i imena.


6. OKRUŽJE UTVARA-DUHOVA

Čovjek je naslijedio svoje prirodno okruženje, stvorio društveno okruženje i izmislio okruženje utvara. Država je čovjekova reakcija na njegovo prirodno okruženje, dom na njegovo društveno okruženje, a crkva na iluzorno okruženje utvara.
Vrlo rano u povjesti čovječanstva, široko je prihvaćeno vjerovanje u utvare i duhove, i ovaj je novi izmišljeni svijet duhova stekao veliku moć u primitivnom društvu. S pojavom ovog novog činitelja u ljudskom razmišljanju i ponašanju, zauvijek je preinačen mentalni i moralni život cijelog čovječanstva.

Ovoj je osnovnoj pretpostavci koja se temelji na čovjekovim iluzijama i neznanju, smrtnički strah dodao svo kasnije sujevjerje i religiju primitivnih naroda. Sve do pojave otkrivenja, ovo je bila čovjekova jedina religija, dok i danas mnoge svjetske rase imaju jedino ovu primitivnu evolucijsku religiju.

Kako je evolucija sve više napredovala, dobra sreća je vezana uz dobre duhove a loša uz zle. Čovjek je smatrao da su teškoće izazvane prinudnim prilagođenjem mijenjajućem okruženju značile zlu sreću, nezadovoljstvo duhova-utvara. Iz svog urođenog poriva k obožavanju i svog pogrešnog shvaćanja slučaja, čovjek je polako evoluiralo religiju. Civilizirani čovjek formira programe osiguranja kojima nastoji spremnije dočekati ovakve slučajeve; suvremena znanost postavlja aktuara s matematičkom računicom na mjesto izmišljenih duhova i hirovitih bogova.
Svaka nova generacija ismijava glupa sujevjerja svojih predaka, dok se i sama povodi za neispravnim obožavanjem i idejama koje će dati povoda smijehu predstojećih prosvjetljenih generacija.
Ali um primitivnog čovjeka je konačno bio zaokupljen mislima koje su nadilazile čovjekove usađene biološke porive; čovjek se konačno približavao stadiju na kojem je mogao evoluirati umjetnost življenja utemeljenu na nečem višem od reakcija na materijalne podražaje. Javljali su se počeci primitivnog sistema filozofskog života. Uskoro se trebao pojaviti nadprirodni standard življenja, jer ako duh-utvara u ljutnji donosi zlu a u zadovoljstvu dobru sreću, onda se i ljudsko ponašanje mora povoditi prema istom principu. Konačno su evoluirali pojmovi dobra i zla; i sve se ovo događalo mnogo prije nego je svijet primio otkrivenja.
S rođenjem ovih pojmova, započela je duga i rastrošna borba kojom su ljudi nastojali umiriti vječno nezadovoljne duhove; započelo je robovanje evolucijskom religioznom strahu, to dugo rasipanje ljudskih napora na grobnice, hramove, žrtvovanja i svećenstvo. Ova je užasna i grozna cijena bila vrijedna cijelog svog iznosa, kako je kroz nju stečena prirodna svijest o relativnom dobru i zlu; rođena je ljudska etika!


7. ULOGA PRIMITIVNE RELIGIJE

Divljak je osjećao potrebu za osiguranjem, te je stoga rado plaćao svoje tegobne premije sujevjerju, strahu i darovima svećenstvu, kako je na taj način nastojao izgraditi sistem magičnog osiguranja protiv zle sre`ce. Primitivna religija se jednostavno sastojala od isplate premija osiguranja protiv opasnosti koje su vrijebale u šumama; civilizirani čovjek plaća materijalne premije protiv industrijskih udesa i posljedica suvremenog načina života.

Suvremeno društvo premiješta sistem osiguranja iz domene svećenstva i religije u domenu ekonomije. Religija se sve više bavi osiguravanjem života poslije smrti. Suvremeni ljudi--ono bar njihovi razboriti pripadnici--više ne plaćaju skupe premije kako bi kontrolirali sreću. Religija se polako uspinje do viših filozofskih razina koje se uveliko razlikuju od njezine prijašnje uloge--osiguranja protiv zle sreće.

Ali zahvaljujući ovim starim religioznim idejama, ljudi nisu postali odveć skloni fatalizmu i beznadežnom pesimizmu; vjerovali su da su kako-tako bili u stanju utjecali na svoju sudbinu. Zahvaljujući religiji straha od duhova, ljudi su počeli paziti na svoje ponašanje, kako su mislili da je nadmaterijalni svijet upravljao ljudskom sudbinom. Suvremene civilizirane rase upravo odbacuju strah od duhova kao objašnjenje sreće i redovnih egzistencijskih nejednakosti. Čovječanstvo se oslobađa ovisnosti o konceptu utvara-duhova kao tumačenja zle sreće. Ali dok ljudi odustaju od netočnih učenja o duhovima kao uzroku životnih nestalnosti, oni ispoljavaju iznenađujuću voljnost da prihvate gotovo jednako netočno učenje da sve ljudske nejednakosti predstavljaju rezultat političkih neprilagođenja, društvene nepravde i industrijske kompeticije. Ali kako god novo zakonodavstvo, rastuće čovjekoljublje i sve izražajnija industrijska reorganizacija bili dobri sami po sebi, oni neće izliječiti bilo nasljedne razlike ili nesrećne slučajeve koji prate ljudski život. Jedino razumijevanje činjenica i mudra manipulacija u okviru prirodnih zakona, mogu omogućiti da čovjek dobije ono što želi i izbjegne ono što ne želi. Znanstvene činjenice koje vode znanstvenim postupcima predstavljaju jedini lijek protiv takozvanih slučajnih udesa.

Industrija, rat, robovlasništvo i građanska vlada, predstavljaju reakcije na čovjekovu društvenu evoluciju u njegovom prirodnom okruženju; religija se na sličan način javila kao njegova reakcija na iluzorno okruženje izmišljenog svijeta duhova. Religija je bila evolucijska pojava koja se razvila pri borbi za
samoodržanje i koja se pokazala djelotvornom unatoč tome što je od samog početka bila pojmovno pogrešna i posve nelogična.
Uz pomoć snažne i moćne sile straha, primitivna religija je pripremila tlo ljudskog uma za darivanje stvarne duhovne sile nadprirodnog porijekla, Misaonog Ispravljača. I božanski Ispravljači su od samog svog darivanja nastojali preobraziti strah od Boga u ljubav prema Bogu. Evolucija može biti spora, ali je uvijek djelotvorna.


[Iznijela Večernja Zvijezda Nebadona.]