URANTIJA

ZAKORAČIVŠI u rane godine zrelog doba, Isus iz Nazareta je živio i nastavio živjeti normalnim i prosječnim ljudskim životom na zemlji. Isus je došao na svijet onako kako dolaze sva druga djeca; on nije izabrao svoje roditelje. Točno da je izabrao ovaj svijet kao planetarno odrediše svog sedmog i završnog darivanja, utjelovljenja u ljudskom obličju, premda je na svaki drugi način došao na svijet prirodnim putem, odrastastavši kao sva druga djeca i boreći se s teškoćama svoga okružja upravo onako kako to čine drugi smrtnici ovog i drugih sličnih svjetova.

Ne zaboravite dvostruki cilj Mihaelovog darivanja na Urantiji:

1. Ovladanje iskustvom življenja punim životom ljudskog bića u smrtnom obličju, upotpunjenje nebadonske vlasti.
2. Otkrivenje Oca Svih smrtnim žiteljima svjetova vremena i prostora i djelotvornije usmjerenje istih ovih smrtnika k boljem razumijevanju Oca Svih.

Sve druge dobiti i kozmičke prednosti ovog događaja imaju uzgrednu i drugorazrednu ulogu u usporedbi s ovim glavnim ciljevima njegovog smrtničkog darivanja.

1. DVADESET PRVA GODINA (15. godina p.K.)

Po postignuću zrele dobi i samosvijesti svoje prijašnje egzistencije, Isus je ozbiljno počeo raditi na usavršenju poznavanja životih okolnosti najnižeg oblika njegovih inteligentnih bića, kao i konačnom i potpunom postignuću prava na neograničenu vlast nad svojom kozmičkom tvorevinom. Prihvatio se veličanstvenog poduzeća, punog ostvarenja svoje dvostruke prirode. I on je ovom prilikom već uspio ujediniti ove dvije prirode u jednu--Isusa iz Nazareta.

Josipov sin Isus je dobro znao da je bio čovjek, smrtni čovjek, kojeg je rodila žena. Ovo se može vidjeti iz prvog imena kojim se odlučio prozvati--Sin Čovječji. Istinski je sudjelovao u životu bića od krvi i mesa i čak i danas, dok s autoritetom upravlja kozmičkim sudbinama, između ostalih brojnih zasluženih naslova, nosi naslov Sina Čovječjeg. Doslovno je istina da je stvaralačka riječ--Sin Stvoritelj--Oca Svih " postala tijelo i nastanila se kao čovjek na svijetu Urantiji." On je radio, umarao se, odmarao se i išao na počinak. Gladnio je i blažio glad hranom; žednio je i utaživao žeđ vodom. Doživio je puni spektar ljudskih osjećaja i emocija; bio je "iskusan u svemu, kao i vi" i patio je i umro. Postigao je znanje, primio je iskustva i spojio ih je u mudrost, upravo kao što to čine drugi zemaljski smrtnici. Do krštenja nije koristio svoje nadljudske moći. Nije koristio bilo sile i metode koje nisu bile dio prirodnog ljudskog obdarenja koje je nosio kao sin Josipa i Marije.

Lišio se svih osobina svoje predljudske egzistencije. Prije početka javnog djelovanja, ograničio je vlastito poznavanje ljudi i događaja. Istinski je bio čovjek među ljudima.

Zauvijek i veličanstveno je istina: "Imamo velikog vladara koji može suosjećati s našim slabostima. Imamo Vladara koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio." I kako je on sam patio, bio predmet probe i kušnje, uveliko je u stanju razumjeti i služiti sve zbunjene i smetene osobe.

Dok je Nazaretski tesar ovom prilikom potpuno shvaćao prirodu svog budućeg rada, donio je odluku da će njegov ljudski život teći u cjelosti u okviru njegovog prirodnog tijeka. I on u mnogom pogledu pruža odličan primjer svim smrtnim bićima, upravo kao što je zabilježeno: "Neka um bude u vama koji je bio u Kristu Isusu, koji, iako božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom. On se nje riješio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu."

Isus je živio svoj život jednako kao i svi drugi pripadnici ljudske obitelji, kao onaj "koji je za života tako često nudio skrušene molitve, čak i molitve praćene snažnim osjećajima i suzama, Koji može spasiti od sveg zla i čije molitve imaju djelotvornnosti zato što je vjerovao." Zbog toga mu je u svakom pogledu priličilo da bude u obličju svoje braće, kako bi mogao postati njihov milostivi i suosjećajni vladar.

On nikad nije sumnjao u svoju ljudsku prirodu; ona je bila očigledna i uvijek prisutna u njegovoj svijesti. Ali uvijek su ga mučile nedoumice i nesigurnosti u pogledu njegove božanske prirode, ili preciznije sve do krštenja. Samospoznaja božanstvenosti u ovom slučaju predstavlja spor i s ljudskog stanovišta, prirodan proces evolutivnog otkrivenja. Ovo otkrivenje i samospoznaja božanstvenosti počinju u Jeruzalemu, prije nego što će Isus napuniti trinaestu godinu, kad se odigrala prva nadprirodna epizoda njegove ljudske egzistencije; i ovo iskustvo postignuća samosvijesti božanske prirode završava prilikom drugog nadprirodnog događaja njegovog tjelesnog života--kad ga je Ivan krstio u Jordanu--događaja koji označava početak njegovog javnog života službe i poučavanja. Između ova dva božanska ukazanja--jednog u trinaestoj godini a drugog prilikom krštenja--nije se dogodilo ništa nadprirodno ili nadljudsko u životu ovog utjelovljenog Sina Stvoritelja. Unatoč tome, ovo djetešce iz Betlehema koje je zatim postalo dječak, mladić i konačno odrastao čovjek iz Nazareta, je ustvari bilo utjelovljeni Stvoritelj kozmosa; ali on nikad, ni jednom prilikom, nije upotrijebio ni djelić svoje moći, niti je slijedio upravu nebeskih ličnosti (izuzev svog sefara čuvara), sve dok nije primio krštenje od Ivana. I mi koji podnosimo ovu svjedodžbu znamo o čemu govorimo.

Ali on je svejedno, kroz sve ove godine ljudskog života, istinski ispoljavao božansku prirodu. Uistinu je bio Sin Stvoritelj Rajskog Oca. Kad je počeo raditi na poučavanju javnosti, nakon što je tehnički upotpunjeno njegovo posve smrtničko iskustvo kojim je stekao pravo na vlast, nije oklijevao javno priznati da je bio Sin Božji. Nije oklijevao reći: "Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak." Nije se protivio kad je u kasnijim godinama bio prozvan Gospodin Slave, Vladar Svemira, Gospodin Bog cijele tvorevine, Svetac Izraelov, Bog Svih, naš Gospod i naš Bog, Bog s nama, Onaj koji nosi jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena na svim svjetovima, Svemogućnost kozmosa, Kozmički Um cijele tvorevine, Onaj u kojem se krije svo blago mudrosti i znanja, punoća Onoga koji puni sve stvari, vječna Riječ vječnog Boga, Onaj koji je prije svega i u kojem je sve sadržano, Stvoritelj neba i zemlje, Onaj koji sve drži u redu, Sudac cijele zemlje, Darivatelj vječnog života, istinski Pastir, Izručitelj svjetova, Kapetan našeg spasenja.

Nikad nije prigovorio ni jednom od ovih naslova koje je primio prilikom okončanja ljudskog života i početka kasnijih godina samosvijesti svoje službe božanstvenosti u korist i u cilju blagodati čovječanstva na ovom svijetu i svim drugim svjetovima. Isus je prigovorio samo jednom imenu: Kad je nazvan Imanuelom, jedino je uzvratio, "Ne, to je moj stariji brat."

Uvijek, čak i nakon što je kročio u viši zemaljski život, Isus je pokorno bio poslušan volji Oca na nebu.

Nakon krštenja je bez prezanja dopustio svojim iskrenim vjernicima i zahvalnim učenicima da mu iskažu obožavanje. Čak i dok se borio s neimaštinom i dok je radio u tesarskoj radnji nastojeći obezbijediti sredstva za izdržavanje obitelji, sve više je bio svjestan da je bio Sin Božji; znao je da je bio stvoritelj neba i same ove zemlje na kojoj je tekla njegova ljudska egzistencija. I vojske nebeskih bića i otac-Stvoritelj. Cijeli svemir Nebadon je u ovo vrijeme bio obuzet velikim uzbuđenjem; sve nebeske oči su neprestano bile usmjerene na Urantiju--na Palestinu.

Ove godine, Isus je s bratom Josipom otišao u Jeruzalem na proslavu Pashe. Kako je već bio poveo Jakova u hram na posvećenje, smatrao je svojom dužnošću da povede i Josipa. Isus nikad nije ispoljio ni najmanju pristranost u načinu na koji se odnosio prema svojoj obitelji. S Josipom se uputio u Jeruzalem uobičajenim putem preko Jordanske doline, dok se iz Jeruzalema vratio istočnim Jordanskim putem preko Amatusa. Idući Jordanskom dolinom, Isus je govorio Josipu o židovskoj povijesti, dok mu je pri povratku govorio o zgodama slavnih plemena Rubena, Gada i Gileada, koja su prema predanju živjela u ovim podnebljima istočno od Jordana.

Dok je Josip postavljao mnoga bitna pitanja vezana uz Isusovu životnu misiju, Isus je na većinu ovih pitanja uzvraćao jednostavnim riječima: "Moj čas još nije došao." Unatoč tome, pri ovim prisnim razgovorima izrečene su mnoge riječi kojih se Josip sjećao tijekom kasnijih burnih godina. Isus je s Josipom proveo Pashu kod svoja tri prijatelja u Betaniji, kako je to imao običaj činiti prilikom svečanih jeruzalemskih obilježja.

2. DVADESET DRUGA GODINA (16. godina p.K.)

Bila je to još jedna teška godina puna kušnji i teškoća koje su pogodile Isusovu braću i sestre kao dio prirodnih pubertetskih problema i prilagođenja. Dob Isusove braće i sestara se kretala u rasponu od sedam do osamnaest godina i on im je na svaki način nastojao pomoći dok su jedno po jedno doživljavali ova nova buđenja svojih intelektualnih i emocionalnih priroda. Isus se tako morao nositi s ispoljenjima ovih pubertetskih problema u životima svoje mlađe braće i sestara.

Šimun je ove godine diplomirao i počeo raditi s kameno-zidarom Jakovom, Isusovim negdašnjim drugom u igri i spremnim braniteljem. Kao rezultat nekoliko obiteljskih vijećanja, odlučeno je da nije bilo mudro da se svi dječaci posvete tesarskom zanatu. Smatrali su da će s više različitih zanata biti u stanju sklopiti veće građevinske ugovore. Ponovo je bio slučaj da nisu svi imali posla zbog toga što su tri mladića radili puno vrijeme kao tesari.

Isus je ove godine nastavio raditi na dovršenju kuća i umjetničkoj stolariji, dok je najveći dio vremena provodio u karavanskoj radnji. Jakov ga je počeo smjenjivati u nadgledanju radnje. Drugom polovicom ove godine, kad je u Nazaretu opala potražnja za tesarskim radom, Isus je ostavio Jakova u karavanskoj radnji i Jozu u radnji koju su imali uz kuću, dok se sam uputio u Seforis gdje je dobio posao kao kovač. Šest mjeseci je radio na obradi metala stekavši prilično dobru vještinu pri radu na nakovnju.

Prije nego što će prihvatiti novi posao u Seforisu, Isus je sazvao redovno obiteljsko vijećanje gdje je svečano postavio Jakova, koji je upravo bio napunio osamnaestu godinu, za glavu obitelji. Svečano je obećao srdačnu potporu i punu suradnju sa svojim bratom, dok je od svakog člana obitelji zahtijevao svečano obećanje poslušnosti Jakovu. Jakov je ovom prilikom preuzeo punu financijsku odgovornost za obitelj i Isus mu je jednom tjedno isplaćivao dio svojih prihoda. Isus nikad nije povratio upravu iz Jakovljevih ruku. Dok je za vrijeme rada u Seforisu prema potrebi svake noći mogao pješačiti kući, namjerno je ostajao u Seforisu navodeći kao izgovor vremenske prilike i druge razloge, a ustvari nastojeći pružiti priliku Jakovu i Josipu da nauče snositi obiteljske odgovornosti. Ovim se polako odvajao od svoje obitelji. U Nazaret se vraćao svake subote, dok je prema potrebi znao navratiti i sredinom tjedna kako bi se uvjerio u djelotvornost novog plana i kako bi ponudio savjete i korisne prijedloge.

Dok je tijekom ovih šest mjeseci Isus provodio najveći dio vremena u Seforisu, imao je priliku bolje upoznati nežidovske poglede na život. Radeći i živeći s nežidovima, na svaki je mogući način nastojao bliže i podrobnije izučiti njihove običaje življenja i razmišljanja.

Moralni standardi žitelja ovog grada Heroda Antipe su bili mnogo niži čak i od moralnih standarda karavanskog grada Nazareta, tako da je nakon šest mjeseci boravka u Seforisu Isus spremno potražio izgovor da se vrati u Nazaret. Njegovi poslodavci su upravo trebali poduzeti javne radove u Seforisu i novom gradu po imenu Tiberijada i Isus nije htio sudjelovati u radovima koji su tekli pod nadzorom Heroda Antipe. A bili su tu i drugi razlozi zbog kojih je smatrao da mu se mudrije bilo vratiti u Nazaret. Po povratku u karavasku radnju, nije osobno preuzeo upravu nad obiteljskim poslovima. U radnji je dijelio obaveze s Jakovom i koliko god je to bilo moguće, dopuštao mu je da nastavi s nadgledanjem kućanstva. Na Jakovu je i dalje ostala uprava obiteljskim izdacima i obiteljskom riznicom.

Upravo zahvaljujući ovako mudrom i promišljenom planiranju, Isus je stvorio uvjete koju su omogućili njegovo povučenje iz aktivnog sudjelovanja u obiteljskim poslovima. Nakon što je Jakov stekao dvije godine iskustva u obiteljskoj upravi--i pune dvije godine prije Jakovljeve ženidbe--Josip je postavljen na dužnost koja je nalagala upravu nad obiteljskim sredstvima i uopćeni nadzor nad kućanstvom.

3. DVADESET TREĆA GODINA (17.godina p.K.)

Financijski pritisak je ove godine donekle popusio kako su četvorica mladića bili zaposleni. Mirjana je dobro zarađivala na prodaji mlijeka i putra; Marta je postala odlična tkalja. Otplatili su trećinu sume kojom su kupili karavansku radnju. Zahvaljujući ovako povoljnim okolnostima, Isus je bio u stanju uzeti tri tjedna odmora kako poveo Šimuna na Pashu u Jeruzalem i bio je to Isusov najduži odmor od časa očeve smrti.

U Jeruzalem su putovali preko Dekapolisa, idući kroz Pelu, Gerasu, Filadelfiju, Hesbon i Jerihon. Vraćali su se obalnim putem, dodirujući Lidu, Jopu, Cezareju, zaobišavši Karmel i putujući preko Ptolemaide do Nazareta. Isus je ovom prilikom prilično dobro upoznao cijelu Palestinu sjeverno od šire okolice Jeruzalema.

Isus i Šimun su u Filadelfiji upoznali trgovca koji je živio u Damasku i nazaretski mladići su se toliko dopali ovom čovjeku da je insistirao da ga dođu posjetiti u njegovom jeruzalemskom svratištu. Dok je Šimun bio u hramu, Isus je proveo dosta vremena s ovim svjetskim čovjekom širokog obrazovanja koji je putovao s kraja na kraj svijeta. Ovaj trgovac je imao preko četiri tisuće karavanskih deva; poslovao je širom Rimskog svijeta i upravo je bio na putu za Rim. Ponudio je Isusu da se preseli u Damask i da počne raditi u okviru njegovog poslovnog poduzeća koje se bavilo uvozom robe s Istoka, dok mu je Isus objasnio da se trenutno nije osjećao slobodnim napustiti svoju obitelj. Ali pri povratku u Nazaret duboko je razmišljao o ovim dalekim gradovima i još daljim zemljama dalekog Zapada i Istoka o kojima je toliko čuo od karavanskih putnika i poduzetnika.


Šimun je jako uživao u ovoj posjeti Jeruzalemu. Prilikom pashalnog posvećenja novih sinova zapovijedi, postao je novi pripadnik izraelske zajednice. Dok je Šimun sudjelovao u pashalnim ceremonijama, Isus se izgubio među mnoštvom posjetitelja vodeći mnoge zanimljive osobne razgovore s brojnim nežidovskim obraćenicima.

Od ovih susreta najbitniji je bio kontakt s mladim helenistom Stjepanom. Ovaj mladić je bio u prvoj posjeti Jeruzalemu i slučajno je sreo Isusa u četvrtak poslije podne ovog pashalnog tjedna. Dok su u laganoj šetnji razgledali amsonijsku palatu, Isus je započeo ležerni razgovor koji ih je vodio dubljem uzajamnom zanimanju i četveročasovnoj raspravi o metodu življenja, istinskom Bogu i iskazanju obožavanja. Stjepana su jako dojmile Isusove riječi; nikad ih nije zaboravio.

I bio je isti Stjepan koji je zatim prihvatio Isusova učenja i čija je hrabrost u propovijedanju ovog ranog evanđelja navela razljućene Židove da ga na mjestu kamenuju. Velik dio Stjepanove izuzetne hrabrosti pri promicanju svoje verzije novog evanđelja predstavlja neposredan rezultat njegovog ranijeg razgovora s Isusom. Ali Stjepan nikad nije ni pomislio da je ovaj galilejac s kojim je razgovarao prije nekih petnaest godina bio ista ona osoba koju je kasnije proglasio svjetskim Spasiteljem i zbog koje je položio život, tako postavši prvi mučenik ove nove rastuće kršćanske vjere. Kad je Stjepan platio svojim životom ovaj napad na židovski hram i njegove tradicije, u blizini je stajao čovjek po imenu Savao koji je bio iz Tarsusa. I kad je Savao vidio kako je ovaj Grk položio život radi svoje vjere, u njegovom su srcu rođene emocije koje su ga navele da s vremenom prihvati učenja i ciljeve koji su vodili Stjepanovoj smrti; on je u budućim godinama postao agresivni i neustrašivi filozor Pavao, gotovo isključivi osnivačem kršćanske religije.

U nedjelju nakon pashalnog tjedna, Šimun i Isus su se vratili u Nazaret. Šimun nikad nije zaboravio ono što je naučio od Isusa na ovom putovanju. Dok je uvijek volio Isusa, sada je osjećao da je počeo poznavati svog oca-brata. I mladići su vodili mnoge prisne razgovore dok su putovali i pripremali obroke pokraj puta. Kući su stigli u utorak oko podneva i šimun je do kasno u noć pripovijedao njihove doživljaje cijeloj obitelji.

Marija je bila jako uznemirena Šimunovom izjavom da je Isus proveo dosta vremena u Jeruzalemu "družeći se sa strancima, naročito ljudima iz dalekih zemalja." Isusova obitelj nikad nije mogla razumjeti njegovo veliko zanimanje za ljude, njegov poriv da započne razgovor i da nauči o načinu na koji su živjeli i razmišljali.

Nazaretska obitelj je sve više bila zaokupljena neposrednim ljudskim problemima; rijetko su pominjali Isusovu buduću misiju i on je vrlo rijetko govorio o svojim budućim životnim aktivnostima. Marija je rijetko pomišljala da je Isus bio obećano dijete. Polako je odustajala od ideje da je Isus trebao obaviti bilo kakvu božansku misiju na zemlji, premda je sjećanje na Gabrijelovo ukazanje prije djetetovog rođenja s vremena na vrijeme budilo njezine nade.

4. ŠTO SE DOGODILO U DAMASKU

Isus je proveo posljednja četiri mjeseca ove godine u Damasku kao gost trgovca s kojim se upoznao u Filadelfiji na putovanju za Jeruzalem. Zastupnik ovog trgovca je potražio Isusa prolazeći kroz Nazaret, te ga je zatim dopratio u Damask. Ovaj trgovac koji je jednim dijelom bio Židov, je namjeravao uložiti velike novce kako bi u Damasku utemeljio školu religiozne filozofije. Planirao je stvoriti sveučilište koje bi se moglo mjeriti s aleksandrijskim. I predlagao je da Isus smjesta pođe u dugu posjetu svjetskim obrazovnim centrima, nakon čega bi bio postavljen kao poglavar ovog novog poduzeća. Bilo je to jedno od najvećih iskušenja Isusovog posve ljudskog života.

Trgovac je zatim upoznao Isusa s dvanaestočlanom grupom trgovaca i bankara koja je bila spremna financirati ovo sveučilište. Isus je ispoljio veliko zanimanje za ovu ideju i pružio pomoć pri izradi planova za njezinu organizaciju, dok je uvijek izražavao strah će morati posvetiti pažnju drugim obvezama i da ove dužnosti mogu stati na put njegovoj upravi nad tako pretencioznim poduzećem. Poduzetnik je zatim unosno zaposlio Isusa u svojoj kući na prijevodu određenih spisa, dok ga je zajedno sa svojom ženom i njihovim sinovima i kćerkama nastojao uvjeriti da prihvati ukazane počasti. Ali Isus nije htio pristati. Dobro je znao da njegova zemaljska misija ne može teći pod pokroviteljstvom obrazovnih institucija; znao da se ni u najmanjoj mjeri ne smije obvezati ili dopustiti da njime upravljaju "vijeća ljudi," bez obzira kako dobronamjerna ona bila.

Onaj kojeg su odbacile religiozne vođe Jeruzalema čak i nakon što im je dokazao svoju vlast, je bio priznat i slavljen kao vrhunski učitelj poslovnih ljudi i bankara iz Damaska, i to dok nije bio ništa više nego anonimni i neproslavljeni tesar iz Nazareta. Isus nikad nije pominjao ovu ponudu svojoj obitelji i dočekao je kraj ove godine u Nazaretu baveći se svakidašnjim dužnostima, kao da se nikad nije našao u iskušenju da prihvati laskave ponude svojih prijatelja iz Damaska. Ovi ljudi iz Damaska nikad nisu povezali osobu koji će jednog dana biti poznata kao žitelj Kafarnauma i koja će izazvati zbrku i metež među cijelim Židovljem, s ovim negdašnjim tesarem iz Nazareta koji je imao hrabrosti da odbije počasti koje mu je njihov spojeni kapital mogao pružiti.

Isus je svjesno i domišljato razdvojio različite epizode svog života kako u očima svijeta ovi nepovezani događaji nikad ne bi postali spojeni kao djela jedne te iste osobe. Često je u narednim godinama slušao je istu ova priču o čudnom galilejcu koji je odbio priliku da u Damasku osnuje školu koja bi postala takmac aleksandrijskom sveučilištu.

Nastojeći razdvojiti različite događaje svog zemaljskog života, Isus je namjeravao spriječiti izgradnju mnogostrane i spektakularne karijere koja je mogla navesti buduće generacije da obožavaju učitelja umjesto što će slušati istinu koju je živio i učio. Isus nije želio izgraditi ljudsku verziju uspješnosti i postignuća, koja bi odvratila pažnju od njegovih učenja. Rano je spoznao da njegovi učenici mogu doći u iskušenje da formiraju religiju o njemu, te da ista ova religija može postati takmac evanđelju kraljevstva koje je nastojao proglasiti svijetu. Tako je dosljedno nastojao potisnuti sve aspekte svog burnog i znamenitog života koji su mogli pružiti podlogu ovoj prirodnoj ljudskoj tendenciji k veličanju učitelja nauštrb proglašenja njegovih učenja.

Isti povod objašnjava zašto je za različitih epoha svog zemaljskog života dopustio da ga zovu različitim imenima. Ponavljamo, nije htio stvoriti nikakav neprikladni utjecaj koji bi naveo bilo njegovu obitelj ili druge ljude da vjeruju u njega protivno svojim iskrenim uvjerenjima. Uvijek je odbijao izvući neiskrenu ili nepoštenu korist iz ljudskog uma. Nije htio da ljudi vjeruju u njega ako se njihova srca nisu odazivala duhovnim stvarnostima obznanjenim u njegovim učenjima.

Pred kraj ove godine, Nazaretski dom je funkcionirao bez većih iznenađenja. Djeca su rasla, dok se Marija navikavala na Isusovu odsutnost od kuće. Isus je nastavio davati svoju plaću Jakovu kao prilog izdržavanju obitelji, dok je sebi ostavljao jedino mali dio kojim je podmirivao neposredne osobne troškove.

Kako su godine prolazile, bilo je sve teže razaznati da je ovaj čovjek bio Sin Božji na zemlji. Naočigled je postao posve nalik drugim osobama ovog svijeta--bio je jedan od ljudi. I Otac nebeski je htio da se darivanje izvede upravo ovako.


5. DVADESET ČETVRTA GODINA (18. god p.K.)

Bila je to prva godina kad je Isus mogao biti više-manje oslobođen obiteljske odgovornosti. Jakov je bio vrlo uspješan u upravi kućanstvom, dok mu je Isus pomagao savjetima i financijskim prilozima.

Ove godine, tjedan dana poslije Pashe, u Nazaret je stigao određeni aleksandrijski mladić koji je trebao ugovoriti da se pred kraj ove godine Isus nađe s grupom aleksandrijskih Židova na palestinskoj obali. Sastanak je planiran za sredinu lipnja i Isus je navratio do Cezareje kako bi se sreo sa znamenitim aleksandrijskim Židovima koji su ga usrdno molili da postane religiozni učitelj
njihovog grada, nudeći mu za početak poziciju kantorovog asistenta u glavnoj sinagogi.

Glasnogovornik ovog komiteta je objasnio Isusu da je Aleksandriji bilo suđeno da postane svjetski centar židovske kulture; da je helenska grana židovskog učenja i pratećih radnji doslovce nadvisivala babilonsku školu učenja. Podsjetili su Isusa o zlokobnim pozivima na pobunu u Jeruzalemu kao i širom cijele Palestine, uvjeravajući ga da bi svaka pobuna palestinskih židova bila jednaka nacionalnom samoubojstvu, da bi rimska željezna ruka smoždila pobunu u roku od tri mjeseca i da bi Jeruzalem bio uništen, hram demoliran, i da ne bi kamen ostao na kamenu.

Isus je saslušao sve što su mu imali reći, zahvalio se na ukazanom povjerenju i odbijajući da se preseli u Aleksandriju, u biti je rekao: "Moj čas još nije došao." Bili su zapanjeni njegovom očiglednom ravnodušnosti prema ponuđenim počastima. Prije nego što će poći, htjeli su mu dati određenu sumu novca u znak poštovanja njegovih Aleksandrijskih prijatelja i kao nadoknadu za izgubljeno vrijeme i troškove koje je pretrpio dolaskom u Cezareju na ovaj sastanak. Ali on je jednako odbio novce, jedino rekavši: "Josipova kuća nikad nije primila milostinje i ne možemo jesti tuđeg kruha dok ja imam snažne ruke i dok su moja braća u stanju raditi."

Isusovi prijatelji su se vratili u Egipat i kad su u narednim godinama slušali glasine o kafarnaumskom brodograditelju koji je stvarao metež širom cijele Palestine, malo tko je pomišljao o djetetu iz Betlehema ili čudnom galilejcu koji je bez imalo pompe odbio položaj velikog učitelja u Aleksandriji

Isus se vratio u Nazaret. Ostatak ove godine je bio najmirniji period cijelog njegovog života. Uživao je u ovom privremenom predahu od uobičajene kolotečine pune problema koje je morao riješiti i teškoća koje je morao prevazići. Redovno je bio u duhovnom odnosu sa svojim Ocem na nebu i postigao je veliki usjeh u pogledu kontrole svog ljudskog uma.

Ali ljudski život na svjetovima vremena i prostora obično ne može dugo teći bez problema. Jakov je ovog prosinca imao povjerljiv razgovor s Isusom, objašnjavajući da je bio jako zaljubljen u Estu, mladu nazaretsku djevojku i da su se namjeravali uzeti ako je to bilo moguće. Ukazao je na to da je Josipu bilo gotovo osamnaest godina i da bi mu dobro došla prilika da se uvježba na poziciji obiteljskog poglavara. Isus je dao pristanak da se Jakov oženi nakon dvije godine, pod uvjetom da u međuvremenu dobro pripremi Josipa da bude spreman preuzeti upravu nad kućanstvom.

I tako su pokrenuti novi događaji--vjenčanje je visilo u zraku. Nakon što je Isus odobrio Jakovljevu ženidbu, Mirjana je našla hrabrosti da iznese vlastite planove svome bratu-ocu. Mladi kameno-zidar Jakov, Isusov negdašnji samozvani zaštitnik koji je trenutno izvodio radove s Jakovom i Josipom, je već dugo namjeravao oženiti Mirjanu. Nakon što mu je Mirjana iznijela svoje planove, Isus je tražio da mu Jakov dođe s formalnom molbom za Mirjaninu ruku i obećao je blagosloviti njihov brak čim bude uvjeren da je Marta bila u stanju preuzeti obveze najstarije kćerke.

Kad je bio kod kuće, Isus je nastavio držati časove u večernjoj školi tri puta tjedno, povremeno subotom čitati Spise u sinagogi, provoditi vrijeme sa svojom majkom, podučavati djecu i uopćeno se nositi kao vrijedni i poštovani građanin Nazareta i pripadnik izraelske zajednice.

6. DVADESET PETA GODINA (19 godina p.K.)

Početak ove godine je zatekao cijelu nazaretsku obitelj u dobrom zdravlju i svjedočio je o završetku redovnog školovanja sve djece, izuzev određenih časova koje je Marta morala dati Ruti.

Isus je bio jedan od najrobusnijih i najprofinjenijih mladića koji su se pojavili na zemlji od Adamovog doba. Imao je odličnu fizičku građu. Imao je aktivan, oštar i pronicav um--u usporedbi s prosječnom mentalnom sposobnošću svojih suvremenika, ovaj um je dostigao ogromne proporcije--a duh mu je istinski bio ljudsko-božanski.

Obiteljska financijska situacija je bila u najboljem stanju od kad su izgubili Josipovo imanje. Konačno su otplatili karavansku radnju; nikome ništa nisu dugovali i po prvi put su imali nešto ušteđevine. Zahvaljujući ovim okolnostima i činjenici je već poveo svu drugu braću u Jeruzalem na prvu pashalnu ceremoniju, Isus je odlučio povesti i Judu (koji je upravo diplomirao iz sinagoške škole) u njegovu prvu posjetu hramu.

Istim putem su išli do Jeruzalema i nazad-- Jordanskom dolinom--kako se Isus bojao da bi Juda mogao izazvati probleme ako odluče putovati kroz Samariju. Dok su još bili u Nazaretu, Juda je više puta stvorio manje neprilike zbog svog plahog raspoloženja i snažnih patriotskih osjećaja.
U Jeruzalem su stigli na vrijeme i upravo su se bili uputili u prvu posjetu hramu (na prvi pogled hrama, Juda je bio ushićen i dirnut do same dubine duše), gdje su sreli Lazara iz Betanije. Dok je Isus razgovarao s Lazarom planirajući zajedničku proslavu Pashe, Juda im je svima počeo stvarati nevolje. Obližnji rimski stražar je izustio neke neumjesne primjedbe na račun određene židovske djevojke koja je bila u prolazu. Juda je planuo preplavljen bijesnim ogorčenjem i nije mu dugo trebao da izrazi svoje negodovanje prema takvom neumjesnom ponašanju i to dovoljno glasno da ga je vojnik mogao čuti. Rimski legionari su bili jako osjetljivi prema svakom ispadu koji je nalikovao židovskom nepoštovanju; stražar je smjesta uhitio Judu. Bila je to posljednja kap mladom patriotu i prije nego ga je Isus uspio upozoriti pogledom, Juda je glasno izručio cijeli niz nakupljenih proturimskih osjećaja; ovo je samo pogoršalo već zategnutu situaciju. Juda je tako u Isusovoj pratnji smjesta odveden u vojnu kaznionicu.

Isus je pokušavao ugovoriti da Juda bude smjesta saslušan ili oslobođen kako bi mogao sudjelovati u pashalnim proslavama koje su držane te večeri, ali njegovi napori nisu urodili plodom. Kako je narednog dana u Jeruzalemu držana "sveta skupština," čak ni Rimaljni se nisu usuđivali podići tužbu protiv Židova. Juda je tako ostao u zatvoru dva dana nakon uhićenja i Isus je ostao pored njega. Tako nisu mogli biti prisutni u hramu na ceremoniji koja je obilježavala uvođenje sinova zakona u puni status izraelske zajednice. Juda više godina nije imao priliku prisustvovati ovoj formalnoj ceremoniji, sve dok ponovo nije došao u Jeruzalem na proslavu Pashe vezano uz svoje propagandne aktivnosti u korist patriotske organizacije Revnitelja kojoj je pripadao i u kojoj je bio jako aktivan.

Nakon što je proveo dva dana u kaznionici, Isus je toga jutra imao priliku stati pred vojnog suca u Judino ime. Navodeći kao ispriku ranu mladost svoga brata, pažljivo i odabranim riječima, aludirao je na provokativnu prirodu situacije koja je vodila Judinom uhićenju, predstavljajući cijeli događaj tako da je sudac na kraju izrazio mišljenje da je mladi Židov eventualno mogao imati neki izgovor za svoj nasilni ispad. Nakon što je upozorio Judu da si više ne dopusti takvu prenagljenost, otpustio ih je govoreći Isusu: "Ti bolje čuvaj oko na ovom mladiću; on vam svima može stvoriti velike nevolje." I rimski sudac je bio u pravu. Juda je Isusu stvorio mnoge nevolje i sve su imale istu prirodu--sukob s građanskim vlastima izazvan nepromišljenim i nerazboritim partiotskim ispadima. Isus i Juda su te noći pješice otišli do Betanije, gdje su morali objasniti zašto nisu mogli prisustvovati pashalnoj večeri i slijedećeg dana su krenuli prema Nazaretu. Dok Isus nije rekao svojoj obitelji o bratovu uhićenju u Jeruzalemu, nadugačko je razgovarao s Judom o ovom događaju tri tjedna po povratku. Nakon ovog razgovora s Isusom, Juda im je sam sve ispričao. Nikad nije zaboravio milostivo strpljenje i samokontrolu svoga brata kroz cijeli ovaj teški događaj.

Bila je to posljednja Pasha koju je Isus proslavio s pripadnicima svoje obitelji. Sin Čovječji se sve više odvajao od bliske povezanosti sa svojim rodom.

Ruta i njezini razigrani prijatelji su ove godine često ometali Isusove trenutke duboke meditacije. I Isus je uvijek bio spreman odgoditi razmišljanje o budućim aktivnostima u korist svijeta i svemira kako bi sudjelovao u djetinjoj radosti i mladenačkom veselju ove dječice koja su uvijek bila spremna čuti njegove pripovijedi o putovanjima u Jeruzalem. Jednako su voljeli priče o životinjama i o prirodi.

Djeca su uvijek bila dobrodošla u karavanskoj radnji. Isus je pored radnje držao kutiju s pijeskom, kockice i kamenje i mnoštvo djece se tu dolazilo igrati. Nakon što bi se prvo dobro izigrali, hrabriji su znali poviriti u radnju i ako Isus nije bio zauzet, odvažili bi se ući i reći: "Ujače Isuse, izađi vani i reci nam dugačku pripovijed." Zatim bi ga poveli van vukući ga za ruke, dok ne bi sjeo na svoj omiljeni kamen, dok su djeca sjedila oko njega. I maleni su jako voljeli slušati ujaka Isusa. On ih je učio smijehu, i to smijehu iz dubine srca. Jedno ili dvoje najmlađe djece su se imali običaj popeti na njegova koljena i tu sjediti, dok su u čudu promatrali njegove izražajne crte lica i slušali njegovu pripovijed. Djeca su voljela Isusa i Isus je volio djecu.

Njegovi prijatelji nisu mogli shvatiti raspon njegovih intelektualnih aktivnosti, činjenicu da je bio u stanju tako brzo skrenuti pažnju s pomne i duboke rasprave o politici, filozofiji ili religiji, u bezbrižnu i radosnu razigranost koju je dijelio s ovom dječurlijom od pet do deset godina. Kako su njegova braća i sestre odrastali, kako je nalazio sve više slobodnog vremena, prije nego što će dobiti unuke, posvećivao je dosta pažnje ovoj djeci. Isus nije živio na zemlji dovoljno dugo kako bi mogao značajnije uživati u unucima.


7. DVADESET ŠESTA GODINA (20. godina p.K.)

Na početku ove godine Isus iz Nazareta je postao sve više svjestan širokog raspona svoje
potencijalne moći. Ali jednako je bio uvjeren da njegova ličnost nije trebala upotrijebiti ovu
moć u ulozi Sina Čovječjeg, ako ništa drugo ono dok ne dođe njegov čas.

U ovom je razdoblju malo govorio dok je dosta razmišljao o svom odnosu s nebeskim Ocem. I svo ovo razmišljanje je nalazilo samo jedan zaključak koji se mogao izraziti molitvom koju je izrekao jednom prilikom u brdima: "Neovisno o mom identitetu i moćima koje mogu ili ne mogu posjedovati, uvijek sam bio i uvijek ću biti pokoran volji moga Rajskog Oca." I dok je išao po Nazaretu na posao i s posla, doslovno je bilo istina--s pozicije cijelog prostranog svemira--da je u "njemu bilo sakriveno svo blago mudrosti i znanja."

Cijele ove godine obiteljski poslovi su tekli bez problema, izuzev kad se radilo o Judi. Jakov je godinama imao teškoća sa svojim mlađim bratom koji se nije mogao skrasiti i prihvatiti posla i na kojeg se nije moglo računati u pogledu njegovog priloga obiteljskim prihodima. Živio je kod kuće, ali nije mario da podmiri svoj dio obiteljskih troškova.

Isus je bio miroljubiva osoba i toliko je puta bio doveden u neprijatnu situaciju Judinim ratobornim poduhvatima i brojnim patriotskim ispadima. Dok su ga Jakov i Josip htjeli izbaciti iz kuće, Isus se nije slagao s ovom idejom. Kad bi došli do granice strpljenja, Isus ih je jedino savjetovao: "Budite strpljivi. Pokažite mudrosti u savjetu i rječitosti u načinu života, kako bi se vaš mlađi brat prvo naučio boljem putu, te kako bi ga to ponukalo da vas slijedi na ovom putu." Isus je svojim mudrim i ljubeznim riječima spriječavao obiteljski raskol; ostali su na okupu. Ali Juda se nije opametio sve do ženidbe.

Marija je rijetko govorila o Isusovoj budućoj životnoj misiji. Kad god je bilo pomena na ovu temu, Isus bi jedino odgovarao, "Moj čas još nije došao." Isus je gotovo bio završio teški poduhvat kojim je nastojao naviknuti obitelj da prestane biti ovisna o njegovoj neposrednoj prisutnosti. Ubrzano se spremao za dan kad će trajno napustiti nazaretski dom kako bi započeo s aktivnijim uvodom u svoju stvarnu službu ljudima.

Nikad ne gubite iz vida činjenicu da je Isusova glavna misija pri sedmom darivanju bila postignuće iskustva stvorenih bića, postignuće uprave nad Nebadonom. I pri postignuću ovog iskustva, ostvario je najviši oblik otkrivenja Rajskog Oca kako Urantiji tako i cijelom lokalnom svemiru. Pored toga je nastojao raspetljati zamršeno stanje stvari ovog planeta koje je nastalo kao posljediva Luciferove pobune.

Isus je ove godine uživao u više slobodnog vremena nego u proteklim godinama i posvetio je dosta vremena kako bi naučio Jakova upravi nad karavanskom radnjom i Josipa upravi nad kućanstvom. Marija je osjećala da ih se spremao napustiti.

A ako ih napusti gdje će otići? I što će učiniti? Gotovo je bila odustala od ideje da će ikad vidjeti Isusa kao Mesiju. Nije ga mogla razumjeti; jednostavno nije mogla shvatiti svog prvorođenog sina.

Isus je ove godine proveo dosta vremena s pojedinačnim članovima svoje obitelji. Često ih je vodio na duge šetnje u brda ili u prirodu. Prije žetve je odveo Judu kod ujaka na seosko gazdinjstvo južno od Nazareta, ali Juda ti nije dugo ostao poslije žetve. Pobjegao je i Šimun ga je kasnije našao kod ribara na jezeru. Kad ga Šimun doveo Judu kući, Isus je ponovo razgovarao s odbjeglim mladićem i kako je ovaj htio postati ribar, odveo ga je u Magdalu na brigu svoga rođaka koji se bavio ribom; i Juda je od tada postao prilično uspješan i redovan radnik, sve dok se nije oženio; i nakon ženidbe je nastavio s ribarstvom.

Konačno je došao dan kad su sva Isusova braća izabrala i utemeljila budući zanat. Stvorene su okolnosti kad se Isus mogao udaljiti od kuće.

U studenom je odrzana dvostruka svadba. Jakov je oženio Estu, dok se Mirjana udala za Jakova. Bila je to istinski srećna prilika. Čak je i Marija bila ponovo radosna, premda ju je na trenutke obuzimala tuga kad bi pomislila da ih se Isus spremao napustiti. Patila je pod teretom velike neizvjesnosti: Samo kad bi Isus sjeo i o svemu otvoreno porazgovarao kao što je imao običaj činiti kao djete, ali on je neprestano bio nekuminikativan; nije govorio o pitanjima koja su se ticala budućnosti.

Jakov se sa svojom nevjestom Estom preselio u fini mali dom u zapadnom dijelu grada; ovaj dom je bio dar njezinog oca. Dok je Jakov nastavio davati financijske priloge domu svoje majke, njegovo je sljedovanje prepolovljeno nakon ženidbe i Josip je formalno postavljen kao glava obitelji. Juda je u ovo vrijeme svakog mjeseca vjerno slao svoj prilog. Brakovi Jakova i Mirjane su se jako povoljno odrazili na Judu i kad se dan nakon dvostruke svadbe uputio u ribu, uvjerio je Josipa da se može osloniti na njega pri "izvršenju moje pune dužnosti, a ako treba i više od toga." I Juda je održao svoje obećanje. Mirjana je živjela neposredno pored Marije, u kući Jakova koji je već bio izgubio oca. Marta je preuzela Mirjanino mjesto kod kuće i prije svršetka godine, glatko je funkcionirala ova nova organizacija.

Dan nakon ovog dvostruke svadbe, Isus je imao važan razgovor s Jakovom. Povjerljivo mu je rekao da se spremao napustiti obiteljsku kuću. Preveo je pun naslov karavanske radnje na Jakova, formalno i svečano se povukao s položaja glave Jozine kuće i dirljivo je postavio svoga brataa Jakova kao "glavu i zaštitinika doma moga oca." Isus je izradio i obojica su potpisali, tajni ugovor kojim je odlučeno da je u ime poklonjene karavanske radnje, Jakov obećavao preuzeti punu financijsku odgovornost za obitelj, tako oslobađajući Isusa od svih daljih obveza. Nakon što su potpisali ovaj ugovor i nakon što se pokazalo da je obiteljska blagajna mogla funkcionirati bez Isusovog priloga, Isus je rekao Jakovu: "Ali ja ću ti sine nastaviti slati nešto novaca svakog mjeseca, sve dok ne dođe moj čas; koristite ove prihode kako prilike budu zahtijevale. Možeš upotrijebiti moje priloge bilo u slučaju nužde ili u cilju ugodnosti, kako budeš smatrao podesnim. Upotrijebi ova sredstva u slučaju bolesti ili kako bi podmirio krizne situacije koje mogu snaći bilo kojeg člana obitelji."


I Isus se tako spremio kročiti u drugu fazu zrelog doba neovisnu o obiteljskoj blizini, koja će prethoditi javnom početku aktivnosti njegovog Oca.

NA PRAGU rane mladosti, Isus se našao glavom i jedinom potporom velike obitelji. Nekoliko godina nakon očeve smrti izgubili su svu imovinu. Kako je vrijeme više prolazilo, postajao je sve svjesniji svoje prijašnje egzistencije; istovremeno je počeo potpunije spoznavati da je jedini cilj njegove zemaljske prisutnosti u ljudskom obličju bilo očitovanje Rajskog Oca djeci ljudi.

Na ovom ili bilo kojem drugom svijetu nikada nije živjela niti će ikad živjeti mlada osoba suočena s riješenjem težih problema i zamršenijih teškoća. Ni jedan mladić ili djevojka Urantije nikad neće biti pozvani da prođu kroz tako iskušavajuće sukobe i tako teške situacije kakve su snašle Isusa za ovog teškog razdoblja od petnaeste do dvadesete godine.

Stekavši stvarno iskustvo življenja ove mladenačke dobi na svijetu zaposjednutom zlom i pometenom grijehom, Sin Čovječji je stekao puno poznavanje životnog iskustva mladih osoba svih svjetova Nebadona, čime je zauvijek postao suosjećajno utočište svih rastresenih i zbrkanih mladih ljudi svih doba i svjetova lokalnog svemira.

Polako ali sigurno i stvarnim iskustvom, ovaj božanski Sin stječe pravo da postane upravitelj svoga svemira, neosporni i vrhovni vladar svih stvorenih inteligencija svakog svijeta lokalnog svemira, suosjećajno utočište bića svih doba i stupnjeva osobnog obdarenja i iskustva.


1. ŠESNAESTA GODINA (10. godina p.K.)

Utjelovljeni Sin je proživio svoje prve nejake godine i mirno i neuzbudljivo rano djetinjstvo. Zatim je izišao iz tog teškog i pokusnog stadija prijelaza između djetinjstva i rane mladosti--postao je mladi Isus.

Ove je godine dostigao puni fizički razvoj. Bio je muževan i pristao mladić. Postajao je sve staloženiji i ozbiljniji, dok je uvijek bio ljubezan i suosjećajan. Imao je ljubezan ali pronicav pogled i zarazan i ohrabrujući smiješak. Glas mu je bio melodičan ali autoritativan, a pozdrav srdačan ali prirodan. Uvijek, čak i pri najobičnijem kontaktu, u njemu se očitovao blagi dokaz dvostruke naravi, ljudske i božanske. Uvijek je ispoljavao spoj suosjećajnosti prijatelja i autoritativnosti učitelja. I ove osobne crte su se počele ispoljavati vrlo rano, još za vrijeme prvih godina njegove rane mladosti. Ovaj fizički snažan i krepak mladić je pored toga upravo dostigao puni razvoj ljudskog intelekta--ne puno iskustvo ljudskog razmišljanja, već upotpunjenje sposobnosti za takav intelektualni razvoj. Posjedovao je zdravo i proporcionalno tijelo, oštar i analitičan um, ljubezno i suosjećajno raspoloženje i ponešto nestalan i agresivan temperament--crte koje su se postupno organizirale u snažnu, izražajnu i privlačnu ličnost.

Kako je vrijeme više prolazilo, njegova majka, braća i sestre su ga sve teže mogli razumjeti; spoticali su se o njegove riječi pogrešno tumačeći njegova djela. Budući da im je majka povjerila da je Isusu bilo suđeno da postane izručitelj židovskog naroda, njegova braća i sestre su teško mogli razumjeti život svog najstarijeg brata. Nakon što im je Marija povjerila ovu informaciju kao obiteljsku tajnu, zamislite njihovu pometnju kad je Isus odlučno zanijekao sve takve ideje i namjere.

Šimun je ove godine počeo ići u školu i bili su primorani prodati još jednu kuću. Jakov je sada preuzeo podučavanje svojih triju sestara od kojih su dvije dostigle obrazovnu dob. Čim je Ruta malo porasla, Mirjana i Marta su je preuzele u svoje ruke. U židovskim obiteljima djevojke su obično primale malo naobrazbe, dok je Isus držao (s čim se njegova majka složila) da su djevojke trebale ići u školu jednako kao i mladići i kako ih sinagoška škola nije htjela primiti, nisu imali izbora nego da drže školu za djevojke kod kuće.

Isus je tijekom ove godine bio prikovan za tesarsku klupu. Srećom je imao dosta posla; bio je tako stručan da nikad nije bio nezaposlen, iako bi potražnja u ovom području s vremena na vrijeme ozbiljno opala. Ponekad je imao toliko posla da mu je Jakov morao priteći u pomoć.

Pred kraj ove godine gotovo je odlučio da će nakon što podigne obitelj i što se sva braća i sestre požene i poudaju, javno početi s radom na poučavanju istine i očitovanju nebeskog Oca ljudima. Znao je da neće postati očekivani židovski Mesija i zaključio je da je bilo gotovo uzalud raspravljati ove stvari s Marijom; odlučio joj je dopustiti da misli kako hoće, budući da su sve njegove riječi stvorile jako malo ili ni malo rezultata i da se sjetio kako Josip nikad nije bio u stanju navesti Mariju da promijeni mišljenje. Od ove godine na dalje, sve manje je govorio s Marijom ili s bilo kim drugim o ovim problemima. Njegova misija je bila tako čudnovata da ga nitko na zemlji nije mogao savjetovati o pitanjima njezine sprovedbe.

Isus je bio istinski, iako ponešto mlad, otac svoje obitelji; provodio je svaki mogući čas s djecom i ona su ga istinski voljela. Marija je s tugom gledala njegova naporna zalaganja; žalila je što je Isus iz dana u dan morao raditi za tesarskom klupom kako bi nahranio obitelj i što nije mogao, kako su s puno nade planirali, otići u Jeruzalem da studira s rabinima. Dok Marija nije bila u stanju razumjeti mnoge stvari koje su se ticale njezinog sina, iskreno ga je voljela i najdublje je cijenila što se tako spremno prihvatio obiteljskih obveza.

2. SEDAMNAESTA GODINA (11.godina p.K.)

U ovom se razdoblju povećala agitacija, naročito u Jeruzalemu i Judeji, u cilju pobune protiv plaćanja poreza Rimu. Formirana je snažna nacionalistička stranka koja će s vremenom biti prozvana Revniteljima. Za razliku od farizeja, Revnitelji nisu bili spremni čekati na dolazak Mesije. Predlagali su da se stvari pokrenu političkim revoltom.

Grupa organizatora iz Jeruzalema je bila prilično uspješna širom Galileje sve dok nisu stigli u Nazaret. Kad su došli posjetiti Isusa, on ih je pažljivo saslušao postavljajući mnoga pitanja, dok je odbio pristupiti stranci. Premda nije želio u cjelosti obznaniti razloge koji su ga naveli da im se odbije priključiti, vođeni Isusovim primjerom ni mnogi drugi mladići u Nazaretu nisu htjeli prići stranci.

Marija je dala sve od sebe kako bi ga navela da im se prilključi, dok su njezini napori ostali bez uspjeha. Otišla je i tako daleko da izjavi da njegovo odbijanje da prihvati nacionalističke ciljeve znači neposlušnost i kršenje obećanja koje je dao po povratku iz Jeruzalema--da će pri svim odlukama slušati svoje roditelje; ali u odgovor na ovu insinuaciju, Isus je jedino blago položio ruku na njezino rame i gledajući je u oči rekao: "Moja majko, kako možeš?" I Marija je povukla ovu izjavu.

Jedan od Isusovih ujaka (Marijin brat Šimun) se već bio priključio grupi, te je nedugo zatim uznapredovao na poziciju oficira galilejske podgrupe. I više godina je vladao raskol između Isusa i njegovog ujaka.

Ali nevolja je uskoro počela rasti u Nazaretu. Isusov stav prema ovim pitanjima je rezultirao raskolom među židovskom mladeži Nazareta. Otprilike polovica je prišla nacionalističkoj organizaciji, dok je druga polovica počela formirati opoziciju, grupu umjerenijih rodoljuba, očekujući da Isus preuzme vodstvo. Bili su jako iznenađeni što je odbio ovu počast navodeći kao izgovor teške obiteljske obveze, što su svi uvažili. Ali situacija je dalje zakomplicirana kad je nedugo zatim bogati Židov po imenu Isak koji je pozajmljivao novce nežidovima, ponudio platiti za uzdržavanje Isusove obitelji pod uvjetom da Isus ostavi tesarski alat i preuzme upravu nad ovim nazaretskim rodoljubima. Tek što je napunio sedamnaestu godinu, Isus je bio suočen s jednom od najdelikatnijih i najtežih situacija svog ranog života. Duhovne vođe se teško mogu posvetiti patriotskim sporovima, naročito sporovima koji su zakomplicirani pitanjem inozemnog i tlačiteljskog prikupljanja poreza i Isus se nesumnjivo našao u upravo takvoj situaciji, naročito kako se židovska religija već uplela u ovu agitaciju protiv Rima.

Isusova pozicija je bila naročito teška zato što su ga majka i ujak, pa i mlađi brat Jakov, nagovarali da pristupi nacionalističkoj stranci. Svi bolji nazaretski mladići su im već bili prišli, a oni koji su još uvijek stajali po strani nisu čekali ništa drugo nego da Isus promijeni mišljenje. Isusov jedini mudri savjetnik u cijelom Nazaretu je bio njegov stari učitelj, hazan, koji mu je pomogao da izabere prave riječi s kojima će se obratiti nazaretskom odboru građana u znak odgovora na upućeni javni apel. U cijelom Isusovom mladenačkom životu, bio je to prvi put da je svjesno pribjegao javnoj strategiji. Do ovog časa, kad god je želio razjasniti određenu situaciju, uvijek se oslanjao na iskrenu predstavu istine, dok ovom prilikom nije mogao biti posve iskren. Nije mogao reći da je bio više nego čovjek; nije mogao obznaniti ideje o svojoj predstojećoj misiji koja je čekala na dolazak zrelije životne dobi. Pored ovih ograničenja, ovaj događaj je predstavljao izazov njegovoj religioznoj odanosti i nacionalnoj vjernosti. Njegova obitelj je bila u pometnji, njegovi mladi prijatelji podijeljeni, dok je cijeli židovski kontingent bio okrenut naglavačke. I zamislite da je on bio uzrok svemu tome, on koji nije imao ni najmanju namjeru da bude uzrok bilo kakvih teškoća, a kamoli ovolike smutnje.

Nešto se moralo učiniti. Morao je obrazložiti svoju poziciju, što je hrabro i diplomatski učinio i to na zadovoljstvo mnogih, ali ne svih. Držao se svog izvornog stava, navodeći obitelj kao svoju prvu dužnost i objasnivši da su udovica majka i osmoro braće i sestara trebali više od zadovoljenja svojih fizičkih potreba primitkom novčane pomoći--da im je trebala briga i uprava oca i da se on nije mogao čiste savjesti osloboditi obveza koje su okrutnom nesrećom pale na njegova pleća. Zahvalio se majci i najstarijem bratu na njihovoj spremnosti da ga oslobode dužnosti, dok je ponovio da je vjernost preminulom ocu zabranjivala napuštanje obitelj unatoč novčanoj pomoći koja je ponuđena u cilju riješenja materijalnih problema, izgovarajući svoju nezaboravnu tvrdnju da "novci ne mogu pružiti ljubav." Tijekom ovog obraćanja, Isus je više puta neizravno aludirao na svoju "životnu misiju" ali je objasnio da, unatoč nespojivosti ove misije s vojničkom dužnošću, ona kao i sve drugo u njegovom životu, mora počekati kako bi prvo vjerno podmirio obveze prema svojoj obitelji. Svi nazarećani su dobro znali da je Isus bio dobar otac svoje obitelji i ovo je tako ganulo srca svih plemenitih Židova da je Isusova molba naišla na priznanje u srcima mnogih okupljenih u sinagogi; a oni kojima ovo nije bilo dovoljno, morali su popustiti nakon Jakovljevog govora koji je izručen iako nije bio na programu. Hazan je malo prije ovog govora preslušao Jakova, ali to je bila njihova tajna.

Jakov je odmah na početku rekao kako je bio siguran da bi Isus pomogao pri oslobođenju svog naroda samo da je on (Jakov) bio stariji i u stanju preuzeti obiteljske dužnosti i da će ako budu dopustili da Isus ostane "s nama, da bude naš otac i učitelj, imati ne samo jednog vođu iz Josipove obitelji, već pet vjernih nacionalista, jer zar neće nas pet mladića odrasti uz brigu našeg brata-oca kako bi služili svojoj naciji?" I tako je mladić doveo do prilično srećnog svršetka vrlo zategnutu i neprijatnu situaciju.

Dok je kriza za neko vrijeme minula, ovaj događaj nikad nije zaboravljen u Nazaretu. Agitacija je nastavljena; od ovog časa uvijek je bilo onih koji nisu voljeli Isusa; ova podijeljenost osjećaja nikad nije posve nestala. I ova činjenica, pogoršana budućim događajima, predstavlja glavni razlog zašto se Isus u kasnijim godinama preselio u Kafarnaum. Nazarećani su od ovog dana imali podijeljene osjećaje prema Sinu Čovječjem.

Jakov je ove godine diplomirao i počeo raditi puno vrijeme u tesarskoj radnji. Naučio je vješto raditi alatom i preuzeo je izradu jarmova i plugova, dok se Isus počeo posvećivati doradi kuća i umjetničkoj stolariji.

Isus je ove godine postigao značajan napredak u organizaciji uma. Postupno je sjedinio svoje dvije naravi, božansku i ljudsku, ostvarivši ovu novu organizaciju intelekta snagom svojih odluka i isključivom službom unutarnjeg Osmatrača, upravo onakvog Osmatrača kakav živi u svim normalnim smrtnicima svjetova koje su posjetili darovani Sinovi. Sve do ovog časa nije se dogodilo ništa nadprirodno u životu ovog čovjeka, izuzev posjete glasnika koji mu se ukazao jedne noći u Jeruzalemu po nalogu njegovog starijeg brata Imanuela.


3. DEVETNAESTA GODINA (12. godina p.K.)

Ove su godine prodali svu obiteljsku imovinu izuzev kuće i vrta. U Kafarnaumu su imali još jednu nekretninu koja je bila u sastavu drugog objekta i izuzev ove kuće, prodali su posljednji Kafernaumski posjed koji je već bio pod zalogom. Prihodom su platili porez, kupili nešto novog alata za Jakova i podmirili ratu zaloga na starom obiteljskom skladištu i radnji blizu karavanskog svratišta koje je Isus želio ponovo kupiti budući je Jakov bio dovoljno star da preuzme radionicu pored kuće i pomogne Mariji po kući. Kako je financijski pritisak za neko vrijeme popustio, Isus je odlučio povesti Jakova na Pashu. Kako bi bili sami, krenuli su u Jeruzalem dan prije drugih hodočasnika putujući preko Samarije. Išli su pješice i Isus je govorio Jakovu o povijesnim mjestima na koja su nailazili, upravo kao što je njega otac učio na sličnom putovanju prije pet godina.
Putujući Samarijom, vidjeli su mnoge interesantne prizore. Raspravljali su mnoga osobna, obiteljska i nacionalna pitanja. Jakov je bio vrlo religiozan mladić i dok se nije u cjelosti slagao s majkom u pogledu onih nekoliko detalja koje je znao o Isusovom životnom radu, istinski se radovao danu kad će preuzeti obiteljsku odgovornost kako bi Isus mogao početi svoju misiju. Istinski je cijenio što ga je Isus poveo na Pashu i razgovarali su o budućnosti više nego ikad prije.

Isus je dosta razmišljao za vrijeme ovog putovanja Samarijom, naročito na Betelu i dok je pio iz Jakobovog zdenca. Raspravljao je s Jakovom o tradicijama Abrahama, Isaka i Jakoba. Isus je nastojao pripremiti Jakova za ono što će vidjeti u Jeruzalemu, nastojeći ublažiti šok koji je on sam doživio prilikom prve posjete hramu. Ali Jakov nije bio tako osjetljiv na ove prizore. Jedino je primijetio kako određeni svećenici izvršavaju dužnosti na vrlo površan i nemilosrdan način, dok je uopćeno jako uživao u posjeti Jeruzalemu.

Isus je poveo Jakova u Betaniju na pashalnu večeru. Šimun je u međuvremenu preminuo i bio sahranjen sa svojim očevima i Isus je preko blagdana preuzeo ulogu glave obitelji nad domaćinstvom, budući je donio pashalno janje iz hrama.

Poslije pashalne večere Marija je sjela da porazgovara s Jakovom, dok su Marta, Lazar i Isus razgovarali dugo u noć. Sutradan su prisustvovali službi u hramu i Jakov je primljen u izraelsku zajednicu. Ovog su jutra zastali na obronku Maslinske gore kako bi uživali u pogledu na hram i dok je Jakov uzbuđeno uzvikivao, Isus je jedino nijemo promatrao Jeruzalem. Jakov nije bio u stanju razumjeti bratovo ponašanje. Navečer su se vratili u Betaniju s namjerom da krenu prema Nazaretu narednog jutra, ali Jakov je insistirao da se vrate u Jeruzalem kako bi posjetili hram i čuli rasprave učitelja. I dok je ovo bilo istina, u srcu je potajno želio vidjeti Isuso sudjelovanje u raspravama, o čemu im je Marija pričala. I tako su posjetili hram da čuju rasprave, ali Isus nije postavio ni jednog pitanja. Sve se to činilo jako djetinjastim i nebitnim ovom novostvorenom umu čovjeka i Boga--jedino je osjećao sažaljenje. Jakov je bio razočaran Isusovom šutnjom Na sva njegova pitanja, Isus je jedino rekao: " Moj čas još nije došao." kući. Kako je financijski pritisak za neko vrijeme popustio, Isus je odlučio povesti Jakova na Pashu. Kako bi bili sami, krenuli su u Jeruzalem dan prije drugih hodočasnika putujući preko Samarije. Išli su pješice i Isus je govorio Jakovu o povijesnim mjestima na koja su nailazili, upravo kao što je njega otac učio na sličnom putovanju prije pet godina.

Putujući Samarijom, vidjeli su mnoge interesantne prizore. Raspravljali su mnoga osobna, obiteljska i nacionalna pitanja. Jakov je bio vrlo religiozan mladić i dok se nije u cjelosti slagao s majkom u pogledu onih nekoliko detalja koje je znao o Isusovom životnom radu, istinski se radovao danu kad će preuzeti obiteljsku odgovornost kako bi Isus mogao početi svoju misiju. Istinski je cijenio što ga je Isus poveo na Pashu i razgovarali su o budućnosti više nego ikad prije.

Isus je dosta razmišljao za vrijeme ovog putovanja Samarijom, naročito na Betelu i dok je pio iz Jakobovog zdenca. Raspravljao je s Jakovom o tradicijama Abrahama, Isaka i Jakoba. Isus je nastojao pripremiti Jakova za ono što će vidjeti u Jeruzalemu, nastojeći ublažiti šok koji je on sam doživio prilikom prve posjete hramu. Ali Jakov nije bio tako osjetljiv na ove prizore. Jedino je primijetio kako određeni svećenici izvršavaju dužnosti na vrlo površan i nemilosrdan način, dok je uopćeno jako uživao u posjeti Jeruzalemu.

Isus je poveo Jakova u Betaniju na pashalnu večeru. Šimun je u međuvremenu preminuo i bio sahranjen sa svojim očevima i Isus je preko blagdana preuzeo ulogu glave obitelji nad domaćinstvom, budući je donio pashalno janje iz hrama.

Poslije pashalne večere Marija je sjela da porazgovara s Jakovom, dok su Marta, Lazar i Isus razgovarali dugo u noć. Sutradan su prisustvovali službi u hramu i Jakov je primljen u izraelsku zajednicu. Ovog su jutra zastali na obronku Maslinske gore kako bi uživali u pogledu na hram i dok je Jakov uzbuđeno uzvikivao, Isus je jedino nijemo promatrao Jeruzalem. Jakov nije bio u stanju razumjeti bratovo ponašanje. Navečer su se vratili u Betaniju s namjerom da krenu prema Nazaretu narednog jutra, ali Jakov je insistirao da se vrate u Jeruzalem kako bi posjetili hram i čuli rasprave učitelja. I dok je ovo bilo istina, u srcu je potajno želio vidjeti Isuso sudjelovanje u raspravama, o čemu im je Marija pričala. I tako su posjetili hram da čuju rasprave, ali Isus nije postavio ni jednog pitanja. Sve se to činilo jako djetinjastim i nebitnim ovom novostvorenom umu čovjeka i Boga--jedino je osjećao sažaljenje. Jakov je bio razočaran Isusovom šutnjom Na sva njegova pitanja, Isus je jedino rekao: " Moj čas još nije došao." kući. Kako je financijski pritisak za neko vrijeme popustio, Isus je odlučio povesti Jakova na Pashu. Kako bi bili sami, krenuli su u Jeruzalem dan prije drugih hodočasnika putujući preko Samarije. Išli su pješice i Isus je govorio Jakovu o povijesnim mjestima na koja su nailazili, upravo kao što je njega otac učio na sličnom putovanju prije pet godina.

Putujući Samarijom, vidjeli su mnoge interesantne prizore. Raspravljali su mnoga osobna, obiteljska i nacionalna pitanja. Jakov je bio vrlo religiozan mladić i dok se nije u cjelosti slagao s majkom u pogledu onih nekoliko detalja koje je znao o Isusovom životnom radu, istinski se radovao danu kad će preuzeti obiteljsku odgovornost kako bi Isus mogao početi svoju misiju. Istinski je cijenio što ga je Isus poveo na Pashu i razgovarali su o budućnosti više nego ikad prije.

Isus je dosta razmišljao za vrijeme ovog putovanja Samarijom, naročito na Betelu i dok je pio iz Jakobovog zdenca. Raspravljao je s Jakovom o tradicijama Abrahama, Isaka i Jakoba. Isus je nastojao pripremiti Jakova za ono što će vidjeti u Jeruzalemu, nastojeći ublažiti šok koji je on sam doživio prilikom prve posjete hramu. Ali Jakov nije bio tako osjetljiv na ove prizore. Jedino je primijetio kako određeni svećenici izvršavaju dužnosti na vrlo površan i nemilosrdan način, dok je uopćeno jako uživao u posjeti Jeruzalemu.

Isus je poveo Jakova u Betaniju na pashalnu večeru. Šimun je u međuvremenu preminuo i bio sahranjen sa svojim očevima i Isus je preko blagdana preuzeo ulogu glave obitelji nad domaćinstvom, budući je donio pashalno janje iz hrama.

Poslije pashalne večere Marija je sjela da porazgovara s Jakovom, dok su Marta, Lazar i Isus razgovarali dugo u noć. Sutradan su prisustvovali službi u hramu i Jakov je primljen u izraelsku zajednicu. Ovog su jutra zastali na obronku Maslinske gore kako bi uživali u pogledu na hram i dok je Jakov uzbuđeno uzvikivao, Isus je jedino nijemo promatrao Jeruzalem. Jakov nije bio u stanju razumjeti bratovo ponašanje. Navečer su se vratili u Betaniju s namjerom da krenu prema Nazaretu narednog jutra, ali Jakov je insistirao da se vrate u Jeruzalem kako bi posjetili hram i čuli rasprave učitelja. I dok je ovo bilo istina, u srcu je potajno želio vidjeti Isuso sudjelovanje u raspravama, o čemu im je Marija pričala. I tako su posjetili hram da čuju rasprave, ali Isus nije postavio ni jednog pitanja. Sve se to činilo jako djetinjastim i nebitnim ovom novostvorenom umu čovjeka i Boga--jedino je osjećao sažaljenje. Jakov je bio razočaran Isusovom šutnjom Na sva njegova pitanja, Isus je jedino rekao: " Moj čas još nije došao." Sutradan su pošli nazad preko Jerihona i jordanske doline i Isus se prisjetio mnogih pripovijedi, uključujući i svoje prijašnje putovanje ovim putem kad mu je bilo trinaest godina.

Po povratku u Jeruzalem, Isus je počeo raditi u staroj obiteljskoj radnji i jako se radovao što je bio u stanju svakodnevno stupiti u kontakt s toliko ljudi iz svih dijelova zemlje i okolnih oblasti. Isus je istinski volio ljude--običan svijet. Svakog mjeseca je isplaćivao ratu zaloga nad radnjom dok je uz Jakovljevu pomoć nastavio hraniti obitelj.

Više puta godišnje, kad subotom nisu imali posjetitelja kojima je obično ukazivana ova počast, Isus je čitao Pisma u sinagogi često komentirajući izabrane odlomke, dok ih je obično organizirao tako da nisu trebali komentara. Znao je tako vješto izabrati i uklopiti dijelove da je svaki novi odlomak bio nadopuna i objašnjenje prethodnog. Kad god su vremenske prilike dopuštale, subotom poslije podne vodio je braću i sestre na izlet u prirodu.

Hazan je ove godine osnovao muški omladinski klub posvećen filozofskim raspravama; klub se sastajao u kućama svojih članova i često u Isusovoj kući, i Isus je postao istaknuti član ove grupe. Tako je među svojim sugrađanima povratio dio ugleda koji je izgubio prilikom skorih nacionalističkih nesuglasica.

Vodio je dosta ograničen iako ne posve zanemarljiv društveni život. Imao je više toplih prijatelja i vjernih obožavatelja među nazaretskim mladićima i djevojkama.

Elizabeta i Ivan su u rujnu došli posjetiti nazaretsku obitelj. Nakon što je izgubio oca, Ivan se namjeravao vratiti u brda Judeje gdje se bavio zemljoradnjom i ovčarstvom, ali je prvo htio vidjeti hoće li ga Isus pozvati da ostane u Nazaretu i prihvati tesarski ili koji drugi zanat. Nisu znali da je nazaretska obitelj bila praktično bez prebite pare. Što su više Marija i Elizabeta govorile o svojim sinovima, to su više bila uvjerene da su mladići trebali više surađivati i češće se posjećivati.

Isus je dosta govorio s Ivanom; razgovarali su i o nekim vrlo intimnim i osobnim stvarima. Kako se posjeta bližila kraju, odlučili su da se neće vidjeti dok se ne sretnu pri javnoj službi, nakon što ih "Otac nebeski pozove" na posao. Ivan je bio jako impresioniran ovom posjetom nazaretskoj obitelji, te se vratio kući spremno se prihvativši rada na majčinom uzdržavanju. Bio je uvjeren da će sudjelovati u Isusovoj životnoj misiji, ali je vidio da će Isus dugo biti zauzet podizanjem obitelj; i tako se mnogo spremnije vratio kući i posvetio brizi za
svoju majku i njihovo malo gazdinstvo. Ivan i Isus se nisu ponovo sreli sve do onog dana kad se Sin Čovječji predstavio Ivanu na krštenje u Jordanu.

U subotu poslije podne, 3. prosinca ove godine, smrt je po drugi put pogodila nazaretsku obitelj. Preminuo je mali Amos, njihov novorođeni brat, nakon što ga je cijeli tijedan tresla groznica. Nakon perioda tuge i patnje kroz koji je prošla sa svojim prvencem kao jedinom utjehom, Marija je konačno u cjelosti priznala Isusa kao glavu obitelji; i on je istinski bio vrijedna i dostojna glava obitelji.

Iz dana u dan tijekom posljednje četiri godine, sve više su gubili na standardu življenja; godinu za godinom osjećali su snažniji pritisak neimaštine. Krajem ove godine bili su suočeni s jednim od najtežih događaja cijele ove mukotrpne borbe. Jakov još nije bio počeo ozbiljno zarađivati i uz sve ostalo, istinski su ih pogodili troškovi pogreba. Ali Isus bi jedino rekao svojoj uznemirenoj i ožalošćenoj majci: "Marijo Majko, tuga nam neće pomoći; svi dajemo sve od sebe i majčinski smiješak bi nas jedino nadahnuo da učinimo još više. Iz dana u dan hrabri nas nada u bolje dane pred nama." Isus je imao snažan i praktičan optimizam koji je djelovao jako zarazno; djeca su živjela u atmosferi iščekivanja boljih vremena i okolnosti. I ova optimistična hrabrost je uveliko doprinijela razvoju snažnog i plemenitog karaktera ovih mladih ljudi, unatoč depresivnosti njihove neimaštine.
Isus je imao sposobnost da djelotvorno pokrene sve moći uma, duše i tijela i da ih usmjeri na zadatak koji je pred njim stajao. Znao je usredotočiti svoj dubokomisleni um na praktično riješenje problema i zajedno s ustrajnim strpljenjem, to ga je osposobilo da spokojno podnese kušnje teške smrtnicke egzistencije--da živi kao da "promatra Nevidljivog."

4. DEVETNAESTA GODINA (13. godina p.K.)

Isus i Marija su se u ovom razdoblju puno bolje slagali. Ona ga je sve manje smatrala sinom; sve više je postajao otac njezine djece. Svaki dan je bio prepun praktičnih i neposrednih teškoća. Sve rijeđe su govorili o njegovom životnom radu, jer kako je vrijeme prolazilo, mislili su jedino o uzajamnoj posvećenosti izdržavanju i podizanju obitelji koja je brojila četiri dječaka i tri djevojčice.

Isus je s početkom ove godine u cjelosti privolio Mariju da prihvati njegove metode podizanja djece--da ih pozitivno potakne da čine dobro umjesto što će im prema starom židovskom metodu zabranjivati da čine zlo. U svojoj kući kao i za vrijeme javne pouke, Isus je bez iznimke koristio pozitivni oblik pobude. Uvijek je govorio: "Učini tako i tako." Nikad nije koristio negativni oblik pouke utemeljen na starim tabuima. Nije htio davati značaja zlu tako što će ga zabraniti, dok je uvijek uzdizao dobro zahtijevajući njegovo izvršenje. U ovoj kući, vrijeme za molitvu je bilo prilika da se rasprave svi problemi koji su se ticali obiteljske dobrobiti.

Isus je tako od nalih nogu počeo mudro podizati svoju braću i sestre, dok ih je rijetko morao kažnjavati kako bi zadobio njihovu brzu i svesrdnu poslušnost. Jedini izuzetak je bio Juda, koga je Isus povremeno morao kazniti zbog kršenja obiteljskih pravila. U tri slučaja, kad je mudrost nalagala da Juda bude kažnjen zbog svjesnog kršenja obiteljskih pravila i nakon što je Juda sam priznao počinjeno djelo, o kazni su jednoglasno odlučila starija djeca i prije nego što će primiti kaznu, i Juda se s njom suglasio.

Dok je Isus bio jako metodičan i sistematičan pri svemu što je činio, pri administrativnom odlučivanju tumačio je pravila s velikom elastičnošću i individualističnom prilagodljivošću i ovaj duh pravednosti njihovog oca-brata snažno je dojmio svu djecu. Isus nikada nije samovoljno kažnjavao svoju braću i sestre, dok se prema svima odnosio pravedno i obzirno, zbog čega su ga svi u obitelji jako voljeli.

Jakov i Šimun su nastojali slijediti Isusov primjer nastojeći primiriti svoje ratoborne i ponekad srdite drugove nagovaranjem i nepružanjem otpora i pri tome su bili prilično uspješni; ali dok su Josip i Juda slijedili takva učenja kod kuće, spremno bi se obranili od napada svojih vršnjaka; Juda je naročito kršio duh ovih učenja. Ali nepružanje otpora nije bilo obiteljsko pravilo. Nikad nitko nije bio kažnjen radi kršenja osobnih učenja.

Uopćeno, sva djeca, a naročito djevojčice, bi tražila Isusov savjet u vezi svojih djetinjih problema; povjeravali su mu se onako kako se djeca povjeravaju brižnom ocu.

Dok je Jakov izrastao u uravnoteženog i umjerenog mladića, imao je slabiju duhovnu naklonost od Isusa. Bio je mnogo bolji učenik od Josipa; dok je bio dobar radnik, Josip je bio još manje duhovno naklonjen. Josip je po prirodi bio radnik i nije bio dorastao intelektualnoj razini ostale djece. Šimun je bio dobronamjeran mladić, ali velika sanjalica. Trebalo mu je dulje da se skrasi u životu i donio je dosta tjeskobe i Isusu i Mariji. Ali uvijek je bio dobar i dobronamjeran mladić. Juda je bio agitator. On je imao najviše ideale, ali nestalan temperament. Imao je jednako, ako ne i više, odlučnosti I agresivnosti od svoje majke, ali nije imao njezinu razboritost i smisao za proporciju.

Mirjana je bila uravnotežena i trijezvena kćerka, s dubokim cijenjenjem plemenitog i duhovnog. Marta je sporo mislila i djelovala, ali je bila pouzdano i djelotvorno djete. Beba Ruta je bila izvor topline cijele obitelji; iako joj je jezik znao biti brži od pameti, bila je najiskrenijeg srca. Ona je gotovo obožavala svog velikog brata i oca. Ali nisu je razmazili. Bila je lijepo dijete, iako ne tako pristala kao Mirjana, koja je bila ljepotica cijele obitelji, ako ne i grada.

Kako je vrijeme prolazilo, Isus je na mnoge načine liberalizirao i dotjerao obiteljska učenja i radnje u vezi subote i mnogih drugih faza religije i Marija je rado pristala na sve ove promjene. U ovo vrijeme, Isus je neosporno bio glava obitelji.

Juda je ove godine počeo ići u školu i Isus je morao prodati harfu kako bi podmirio ove nove troškove. Tako je izgubio svoju posljednju rekreaciju i izvor zadovoljstva. Dok je jako volio svirati harfu kad bi posustao umom i tijelom, tiješio se mišlju da je ako ništa drugo, harfa bila sigurna od porezničkih ruku.


5. REBEKA, EZRINA KĆERKA

Iako je Isus bio siromašan, njegov društevni status u Nazaretu nije ni na koji način bio ugrožen. Bio je jedan od najistaknutijih mladića u gradu i djevojke su ga uglavnom visoko cijenile. Budući da je bio tako izvanredan primjer robusne i intelektualne muževnosti i s obzirom na reputaciju koju je imao kao duhovni vođa, nije se čuditi što je Rebeka, najstarija kćerka Ezre, bogatog Nazaretskog trgovca, otkrila da se polagano zaljubljuje u ovog Josipovog sina. Prvo je povjerila svoje osjećaje Mirjani, Isusovoj sestri, a Mirjana ja zauzvart o svemu tome razgovarala sa svojom majkom. Marija je bila jako uznemirena. Hoće li joj ovo oduzeti sina, koji je postao neodvojiva glava obitelji? Zar nevoljama nikad nema kraja? Što ih je još čekalo? I onda se počela pitati kako bi brak utjecao na Isusov predstojeći životni rad; iako ne tako često, ponekad bi prizvala u sjećanje činjenicu da je Isus bio "obećano djete." Nakon što je s Mirjanom porazgovarala o ovom problemu, odlučile su pokušati zaustaviti cijelu stvar prije nego Isus dozna tako što su smjesta otišle Rebeki, sve joj ispričale i iskreno joj rekle da je po njihovom mišljenju Isus bio sin sudbine koji je trebao postati veliki religiozni vođa, možda i Mesija.

Rebeka ih je pažljivo saslušala; bila je dirnuta cijelom pričom i još odlučnija u svojoj želji da okuša sreću s ovim izabranim čovjekom i da podijeli njegov život duhovnog poučavanja. Raspravljala je (sa sobom) da takvom čovjeku još više treba odana i djelotvorna ženu. Protumačila je Marijino nastojanje da je obeshrabri kao prirodnu reakciju na strah pred gubitkom glave i jedine potpore velike obitelji; ali znajući da je njezin otac odobravao Rebekine osjećaje prema tesarevom sinu, ispravno je računala da bi on rado nadomjestio gubitak cijele Isusove plaće. Kad je otac pristao na takav plan, Rebeka je dalje razgovarala s Marijom i Mirjanom i kako ih nije uspjela pridobiti, odvažila se otići direktno k Isusu. To je učinila u suradnji sa svojim ocem koji je pozvao Isusa njihovoj kući na proslavu Rebekinog sedamnaestog rođendana.

Isus je pažljivo i suosjećajno saslušao cijelu priču, prvo od oca, a zatim i od same Rebeke. Ljubezno je odvratio da ni koja novčana suma ne može nadomjestiti njegovu osobnu obvezu prema podizanju obitelji svoga oca, čime je "ispunjavao najsvetiju od svih ljudskih obveza--odanost svome rodu." Rebekin otac je bio duboko dirnut Isusovim riječima koje su svjedočile o obiteljskoj odanosti i brzo se povukao od razgovora. Jedino je svojoj ženi Mariji rekao: "Ne možemo ga imati za sina; suviše je plemenit za nas."

Tako je počeo taj znameniti razgovor s Rebekom. Isus je do ovog časa pravio malo razlike bilo da se obraćao dječacima ili djevojčicama, mladićima ili djevojkama. Njegov um je bio posve zaokupljen teškim problemima koji su se ticali praktičnih zemaljskih poslova i fascinirajućih planova znamenitog života posvećenog izvršenju "onoga što je Oca njegovog" da bi ikad ozbiljnije razmišljao o ovjekovječenju osobne ljubavi ljudskim brakom. Ali sad se našao licem u lice s jednim od onih problema koji zahtijevaju misao i odluku svakog prosječnog ljudskog bića. Istinski je bio "iskušan u svemu kao i vi."
Nakon što ju je pažljivo saslušao, iskreno se zahvalio Rebeki za njezine riječi pune osobnog divljenja, rekavši: "One će me bodriti i tješiti cijelog mog života." Objasnio je kako nije imao slobodu stupiti u odnos s bilo kojom ženom izuzev s onima s kojima je bio u bratskom ili posve prijateljskom odnosu. Objasnio je da je njegova prva i najviša dužnost bila podizanje obitelji njegovog oca, da nije mogao misliti o braku dok to ne obavi; i zatim je dodao: "Ako jesam sin sudbine, ne smijem prihvatiti obveze koje zahtijevaju životnu odanost sve do časa kad se očituje moja sudbina."

Rebeka je ostala slomljenog srca. Odbila je svaku utjehu i salijetala je oca da napuste Nazaret sve dok se nije pristao preseliti se u Seforis. U kasnijim godinama, odbila je mnoge mladiće koji su je došli prositi. Živjela je u jednoj jedinoj namjeri--da dočeka čas kad će ovaj, za nju najveći od svih muškaraca, početi svoju životnu misiju kao učitelj živuće istine. I ona ga je odano slijedila kroz burne i znamenite godine njegovog javnog rada i bila je prisutna (iako je Isus nije primijetio) onog dana kad je pobjednički ujahao u Jeruzalem; i stajala je "među drugim ženama" pored Marije onog sudbonosnog i tragičnog poslijepodneva kad je razapet Sin Čovječji, čovjek koji je njoj i nebrojenim drugim bićima bio -"sav od ljupkosti dok se isticao među tisućama."


6. DVADESETA GODINA (14. godina p.K.)

U Nazaretu i kasnije u Kafarnaumu dugo se govorilo o Rebekinoj ljubavi prema Isusu, tako da dok su u narednim godinama mnoge žene voljele Isusa kao što su ga voljeli i muškarci, nikad više nije morao odbiti osobnu ponudu naklonosti i jedne druge dobre žene. Od ovog časa, čovječja naklonost prema Isusu je poprimila narav obožavanja, poštovanja i divljenja. I muškarci i žene su ga odano voljeli zbog onoga što je bio, bez imalo samozadovoljstva ili želje za strasnim dodirom. Ali tijekom više godina, kad god je bilo pomena o Isusovoj ljudskoj osobi, uvijek je bilo pomena i o Rebekinoj odanosti prema njemu.

Dobro znajući o detaljima ovog slučaja i znajući da se njezin brat odrekao ljubavi lijepe djevojke (ne znajći o aspektu ove odluke koji se ticao njegovog budućeg života sudbine), Mirjana je jako idealizirala Isusa podarivši mu dirljivu i duboku ljubav kao svome ocu i bratu.

Iako su to jedva mogli priuštiti, Isus je jako želio otići u Jeruzalem na proslavu Pashe. Znajući za skore događaje u vezi Rebeke, majka ga je mudro ponukala na put. On toga nije bio posve svjestan, ali ono što je povrh svega želio je bila prilika da razgovara s Lazarom i da posjeti Martu i Mariju. Pored vlastite obitelji, njih je najviše volio.

Putujući u Jeruzalem, Isus je išao preko Mediga, Antipatride i Lide, dijelom idući istim putom kojim je išao kad se sa svojom obitelji vraćao iz Egipta u Nazaret. Putovao je četiri dana i dosta je mislio o prošlim događajima koji su se odigrali u blizini ili u samom centru Mediga, međunarodnog palestinskog bojišta.

Isus je nastavio ići u Jeruzalem, zaustavivši se jedino kako da pogleda hram i hodočasnike koji su se tu okupili. Imao je čudnu i sve veću averziju prema ovoj Herodovoj građevini i njezinom politički postavljenom svećenstvu. Iznad svega je želio vidjeti Lazara, Martu i Mariju. Lazar je bio Isusov vršnjak i glava obitelji; prije ove posjete, izgubio je i majku. Marta je bila nešto više od godinu dana starija od Isusa, dok je Marija bila dvije godine mlađa. I svi su vidjeli Isusa kao idolizirani ideal.

Prilikom ove posjete dogodio se jedan od onih Isusovih periodičnih epizoda pobune protiv tradicije--izraz negodovanja prema ceremonijalnim radnjama za koje je smatrao da nisu bile dobra predstava njegovog Oca na nebu. Ne znajući o Isusovom dolasku, Lazar je planirao proslaviti Pashu s prijateljima u obližnjem seocetu smještenom na putu za Jerihon. Isus je predložio da proslave Pashu kod Lazareve kuće. "Ali," rekao je Lazar, "nemamo pashalnog janjeta." I Isus je tada počeo svoju dugu i uvjerljivu disertaciju tvrdeći da se Otac na nebu istinski ne zanima za takve djetinjaste i besmislene rituale. Kad su se podigli iz svečane i molitve, Isus je rekao: "Neka djetinjasti i pomračeni umovi mog naroda služe Boga kako im je Mojsije odredio; bolje je da tako čine; ali mi koji smo vidjeli svjetlo života više nećemo prilaziti Ocu s tamom smrti. Budimo slobodni u poznavanju istine o vječnoj ljubavi našeg Oca."

Te večeri oko sumraka, započeli su prvu pashalnu ceremoniju koju je grupa odanih Židova ikad održala bez pashalnog janjeta. Pripremili su za Pashu beskvasan kruh i vino i Isus je svojim prijateljima služio ove simbole koje je nazvao "kruhom života" i "vodom njegovom" i blagovali su u svečanoj slozi s ovim učenjima . Isus je držao upravo ovakav pričesni ritual pri svim budućim posjetama Betaniji. Kad se vratio kući, ispričao je majci o ovom događaju. Marija je isprva bila šokirana, dok je zatim postupno uspjela sagledati njegovo gledište; unatoč tome, jako joj je laknulo kad ju je Isus uvjerio da nije namjeravao uvesti ovu novu ideju u pashalne proslave njihove obitelji. Kod kuće i oko djece, nastavio je iz godine u godinu blagovati pashu "prema zakonima Mojsija."

Marija je ove godine nadugačko govorila s Isusom na temu braka. Izravno je upitala da li se imao namjeru oženiti da nije snosio obiteljske obveze. Isus je objasnio da, pošto mu je neposredna dužnost zabranjivala brak, nije odveć ni razmišljao na tu temu. Izjavio je da je sumnjao da će ikad formirati bračnu zajednicu; rekao je da sve slične stvari moraju pričekati "njegov čas," vrijeme kad "treba početi posao njegovog Oca." Kako je već bio odlučio da neće imati tjelesne djece, nije puno mislio o ljudskom braku.

Isus je ove godine ponovo počeo tkati niti svoje smrtničke i božanske prirode u jednostavnu i djelotvornu čovječju individualnost. I nastavio je rasti u moralnom statusu i duhovnom razumijevanju.
Iako je sva njihova nazaretska imovina (izuzev kuće) rasprodata, ove godine su primili malu financijsku pomoć od prodaje imovine u sastavu jednog objekta u Kafarnaumu. Bio je to posljednji dio cijelog Josipovog imanja. Ovaj kafarnaumski ugovor je sklopljen s određenim brodograditeljem po imenu Zebedej.

Josip je ove godine diplomirao iz sinagoške škole i pripremio se za rad na maloj klupi u tesarskoj radnji pored kuće. Iako su prodali svo Josipovo imanje, imali su više izgleda da će odaganti neimaštinu kako su sada tri osobe bile redovno zaposlene.

Isus iz dana u dan ubrzano postaje čovjek, ne samo mladić nego zreo čovjek. Naučio je dobro snositi odgovornost. Zna ustrajati pri razočaranju. S hrabrošću se nosi s poremećajem planova i privremenim porazom svojih namjera. Naučio je biti pravedan i pravičan i kad se nađe licem u lice s nepravdom. Uči prilagoditi svoje ideale duhovnog življenja praktičnim zahtijevima zemaljske egzistencije. Uči planirati postignuće viših i daljih ciljeva idealizma dok neumorno radi na postignuću bližih i neposrednijih ciljeva nužde. Sve više stječe vještinu usklađenja svojih aspiracija u skladu sa svagdašnjim zahtijevima ljudskih okolnosti. Gotovo u cjelosti vlada vještinom korištenja energije duhovnog poriva u cilju pokretanja mehanizama materijalnog postignuća. Polako uči živjeti nebeskim životom dok se i dalje bavi zemaljskom egzistencijom. Sve više ovisi o najvišem vodstvu svog nebeskog Oca dok sam igra očinsku ulogu podižući i vodeći svoju zemaljsku obitelj. Stječe veliko iskustvo u procesu vještog otimanja pobjede iz čeljusti poraza; uči preobraziti teškoće vremena u pobjede vječnosti.

I tako, dok godine prolaze, ovaj nazaretski mladić nastavlja doživljavati život kojim žive smrtnici svjetova vremena i prostora. On živi punim, reprezentativnim i obilnim životom na Urantiji. Kad je napustio ovaj svijet, imao je zrelo iskustvo života kojim prolaze njegova bića za kratkih i mukotrpnih godina prve egzistencije--života u ljudskom tijelu. I Vladar Svemira zauvijek posjeduje ovo ljudsko iskustvo. On je naš suosjećajni brat, samilosni prijatelj, prekaljeni vladar i milostivi otac.

Malih nogu Isus je nakupio veliku sumu znanja, dok je kao mladić razvrstao, sortirao i uskladio ove informacije; i sada, kao zreo čovjek, počinje organizirati ove mentalne posjede prije nego što ih počne intenzivnije koristiti pri pouci, službi i pomoći svojim bližnjim smrtnicima kako ovog tako i ostalih naseljenih planeta cijelog svemira Nebadona.
Rođen u svijet kao beba, proživio je djetinjstvo i prošao nizom mladenačkih i ranih muževnih stadija; i sada stoji na pragu odraslog doba, bogat u iskustvu ljudskog življenja, prepun razumijevanja ljudske naravi i pun suosjećajnosti prema slabostima ljudske naravi. On postaje vješt u božanskoj umjetnosti očitovanja Rajskog Oca smrtnim stvorenjima svim dobi i stadija.

I sada, kao zreo i odrastao čovjek ovog svijeta, Isus se sprema da nastavi sa svojom veličanstvenom misijom očitovanja Boga ljudima i upravljanja ljudi k Bogu.

OD SVIH događaja Isusovog zemaljskog života, najodsudnije su bile njegova četrnaesta i petnaesta godina. Ove dvije godine, nakon što je počeo postajati svjestan svoje božanstvenosti i sudbine i prije nego što je dostigao veću komunikaciju s unutarnjim Ispravljačem, predstavljaju najveći test njegovog znamenitog života na Urantiji. Ovo se dvogodišnje razdoblje možete nazvati najvećim testom, stvarnim iskušenjem. Doživljavajući zbrku i probleme prilagođenja koji obilježavaju godine rane mladosti, ni jedna mlada osoba nije prošla kroz kušnju koja se može usporediti s Isusovim iskušenjima u ovom prijelazu iz djetinjstva u ranu mladost.

Ovaj odsudni period Isusovog mladenačkog razvoja započinje s okončanjem posjete Jeruzalemu i s povratkom u Nazaret. Marija je isprva bila presrećna što joj se sin vratio, što je došao kući i što je obećao da će biti poslušan--ne da je ikad bio nešto drugo--naročito se nadajući da će početi pokazivati više zanimanja za planove koje je kovala za njegovu budućnost. Ali Marija nije mogla dugo uživati u ovom sjaju materinske samoobmane i neprepoznatog obiteljskog ponosa; uskoro ju je snašlo veliko razočaranje. Mladić je počinjao provoditi sve više vremena sa svojim ocem; sve rijeđe je dijelio svoje probleme s Marijom, dok su i Josip i Marija sve teže bili u stanju razumjeti zašto je tako često skretao svoja zanimanja s ovozemaljskih problema na razmišljanje o odnosu prema poslovima svoga Oca. Iskreno rečeno, dok su ga roditelji najiskrenije voljeli, nisu ga mogli razumjeti.

Dok je Isus s godinama počeo osjećati sve veće sažaljenje i ljubav prema židovskom narodu, kako je vrijeme sve više prolazilo, u njegovom se umu počelo razvijati opravdano negodovanje prema politički nastrojenim svećenicima u hramu njegovog Oca. Isus je imao duboko poštovanje prema iskrenim farizejima i časnim pismoznanicima, dok je jednako tako prezirao licemjerne farizeje i nečasne religiozne učitelje; prezirao je sve neiskrene religiozne vođe. Dok je analizirajući osobe koji su bile na čelu Izraela često bio u iskušenju razmotriti mogućnost da postane očekivani židovski Mesija, nikad nije podlijegao ovom iskušenju.

Cijeli Nazaret, a naročito Isusovi negdašnji učitelji iz sinagoške škole, su uživali u pripovijedi o Isusovim riječima koje su bile upućene mudracima velikog hrama u Jeruzalemu. Neko su ga vrijeme svi hvalili. Cijeli Nazaret je govorio o njegovoj djetinjoj mudrosti i primjernom ponašanju, predviđajući da mu je bilo suđeno da postane veliki izraelski vođa; veliki učitelj je konačno trebao izići iz Nazareta u Galileji. I svi su se radovali njegovom petnaestom rođendanu kad je trebao primiti dopuštenje da čita Spise u sinagogi svake subote.


1. ČETRNAESTA GODINA (8.godina p.K.)

Bila je to kalendarska godina njegovog četrnaestog rođendana. Isus je već ovladao izradom jarmova i obradom šatorskog platna i kože. Pored toga je brzo razvijao sposobnost izrade vitrina i umjetničke stolarije. Ovog je ljeta obično išao na vrh brda koje je ležalo sjeverozapadno od Nazareta, gdje se posvećivao molitvi i meditaciji. Postupno je postajao sve svjesniji istinske prirode svog zemljskog darivanja.

Ovo je brdo prije nešto više od stotinu godina bilo "uzvišica podignuta Baalu" dok je sada u njemu ležala grobnica čuvenog izraelskog sveca Šimuna. S vrha ovog Šimunovog brda pružao se pogled preko cijelog Nazareta i obližnjih predjela. Isus je odavde mogao vidjeti Medigo i sjetiti se pripovijedi o prvoj velikoj pobjedi egipatske vojske u Aziji i kako je zatim druga takva vojska porazila judeanskog kralja Jošiju. Mogao je vidjeti obližnju goru Tabor gdje su Debora i Barak porazili Siseru. U daljini se pružalo Dotansko gorje, mjesto gdje je prema predanju Josip prodan u ropstvo Egipćana od svoje braće. Isus je zatim imao običaj pogledati prema Ebalu i Gerizimu, sjećajući se predanja o Abrahamu, Jakovu i Abimeleku. Potom bi prizvao u sjećanje i počeo razmišljati o povijesnim događajima i predanjima naroda svoga oca Josipa.

Dok je Isus nastavio pohađati napredne kurseve čitanja pod nadzorom sinagoških učitelja, kod kuće je imao običaj započeti poduku svoje braće i sestara čim bi dostigli obrazovnu dob.

Josip je s početkom ove godine počeo odvajati dio prihoda od nazaretskih i kafarnaumskih posjeda kako bi podmio Isusov dugi studij u Jeruzalemu; Isus je prema planovima trebao otići u Jeruzalem u kolovozu iduće godine, nakon što napuni petnaest godina.

S početkom ove godine, Josip i Marija su sve češće počeli sumnjati u sudbinu svog prvorođenog sina. Dok je Isus bio istinski izvanredno i milo dijete, ljudi ga nisu mogli razumjeti, bilo ga je vrlo teško shvatiti, dok unatoč njihovim neprestanim iščekivanjima nikad nije učinio ništa neuobičajeno ili čudesno. Njegova ponosna majka bi vrlo često napeto stajala očekujući neko nadljudsko ili čudesno djelo, dok su njezine nade uvijek slamane s gorkim razočaranjem. I Marija je tako postala jako obeshrabrena, gotovo očajna. U ovo doba, religiozni ljudi su istinski vjerovali da proroci i obećani ljudi trebaju potvrditi svoje zvanje i ispoljiti svoje božanske moći čudesnim djelima. Ali Isus nikad nije izvodio čuda; što su više njegovi roditelji razmišljali o budućnosti svoga sina, to ih je više obuzimala zbunjenost.

Poboljšanje ekonomskog statusa nazaretske obitelji se kod kuće odrazilo na više načina, a naročito s povećanjem broja glatkih bijelih pločica za pisanje. Isus je pred toga primio dopuštenje da nastavi s časovima harfe koju je jako volio svirati. Iskreno se moglo reći da je Isus ove godine "napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima." Obitelj se nadala boljim danima; budućnost se činila blistavom.


2. JOSIPOVA SMRT

Sve je bilo dobro do ovog sudbonosnog utorka, 25 rujna ove godine, kad je glasnik donio tragične vijesti ovom nazaretskom domu da je Josip ozbiljno povrijeđen prilikom pada s dizalice u Seforisu, gdje je radio na guvernerovoj palati. Putujući iz Seforisa, glasnik je prvo zastao u radionici koja je ležala na putu prema Josipovoj kući, saopćivši Isusu o nesreći koja je zadesila njegovog oca; i zajedno su otišli do kuće kako bi Mariji saopćili ove tužne vijesti. Dok je Isus smjesta htio otići k ocu, Marija nije htjela čuti ni riječi već je odmah pošla svome mužu kako bi bila uz njega. Tražila je da je u Seforis prati desetogodišnji Jakov, dok je Isusa ostavila kod kuće s mlađom djecom kako nije znala da li je Josip bio ozbiljno povrijeđen. Ali Josip je podlijegao ranama još prije Marijinog dolaska. Odmah su ga odnijeli u Nazaret i sutradan je bio sahranjen pored svojih očeva.

Upravo kad su stvorili povoljnije izglede i kad je budućnost počela djelovati nešto vedrije, ovaj nazaretski dom je pogođen naizgled okrutnom rukom koja je poremetila postojeće okolnosti i uništila sve planove za Isusovu buduću naobrazbu. Ovaj mladi tesar koji je upravo napunio četrnaest godina, je ovom prilikom spoznao da je pored dužnosti prema svom nebeskom Ocu koja je počivala u otkrivenju božanske prirode na zemlji i u ljudskom obličju, morao na svoja mlada pleća preuzeti brigu za majku udovicu i sedmero braće i sestara--i dijete koje je bilo na putu. Ovaj nazaretski mladić je sada bio jedina potpora i isključiva utjeha ovoj obitelji koja je tako iznenadno obavijena velom tuge. Tako je dopušten nesmetan razvoj prirodnih događaja Urantije koji su primorali ovog mladog čovjeka sudbine da preuzme ove preuranjene i teške, ali izuzetno obrazovne i disciplinarne odgovornosti svoje nove uloge--postao je glava ljudske obitelji, otac svoje braće i sestara koji je izdržavao i štitio svoju majku udovicu, djelujući kao zaštitnik doma svoga oca, jedinog doma za koji će znati za cijelog svog zemaljskog života. Isus se vedro prihvatio svih dužnosti koje su tako iznenadno pogodile njegova pleća i do samog se kraja s njima odano nosio. Ako ništa drugo, tragično je riješen jedan veliki problem koji se prema Isusovim slutnjama mogao pretvoriti u veliku teškoću--od njega se više nije očekivalo da ode u Jeruzalem i da primi rabinsku naobrazbu. Zauvijek je točno da Isus nikoga nije smatrao autoritativnim učiteljem. Dok je uvijek bio voljan učiti istinu i od najsmjernije dječice, nikad nije primio učiteljski autoritet od ljudskih izvora.

Isus još uvijek nije čuo da je Gabrijel posjetio njegovu majku prije njegovog rođenja; on je čuo o ovom događaju od Ivana prilikom krštenja, na početku javne službe.

Kako su godine prolazile, ovaj mladi nazaretski tesar je sve više mjerio svaku društvenu instituciju i svaki religiozni postupak jednim jedinim testom: "Jesu li bili od koristi ljudskoj duši? Jesu li vodili Boga čovjeku? Jesu li vodili čovjeka Bogu?" Dok ovaj mladić nije posve zanemarivao rekreacijske i društvene aspekte života, sve više je posvećivao vrijeme i energiju samo dvjema aktivnostima: brizi za obitelj i pripremi za izvršenje volje svog nebeskog Oca na zemlji.

Susjedi su ove godine imali običaj svratiti za vrijeme zimskih večeri kako bi čuli Isusove izvedbe na harfi, njegove pripovijedi (za svoje godine, bio je odličan pripovjedač) ili poglavlja iz grčkih spisa koja im je obično čitao.

Ekonomska situacija je nastavila teći prilično glatko, kako su nakon Josipove smrti imali veću sumu novca. Isus je rano pokazao bistar sud i oštroumnost pri donošenju poslovnih i financijskih odluka. Bio je široke ruke, ali dosta štedljiv; dok nije bio rasipan, bio je prilično darežljiv. Pokazao se mudrim i uspješnim upraviteljem očevog imanja.

Ali unatoč svemu što su Isus i nazaretski susjedi činili kako bi unijeli veselje u njihovu kuću, Marija i djeca su bili preplavljeni tugom. Josip nije bio s njima. Bio je to izuzetan muž i otac koji je svima nedostajao. I njegova se pogibelj činila još tragičnijom zbog toga što nisu imali prilike zajedno progovoriti ili primiti njegov oproštajni blagoslov.

3. PETNAESTA GODINA (9. godina p.K.)

Sredinom petnaeste godine--prema suvremenom kalendaru, a ne prema židovskoj računici godina--Isus se čvrsto prihvatio uprave nad svojom obitelji. Kako su prije isteka ove godine potrošili gotovo svu ušteđevinu, bili su primorani prodati jednu od više nazaretskih kuća koja se nalazila pod zajedničkim vlasništvom Josipa i njegovog susjeda Jakova kao dvaju partnera.

U srijedu uvečer 17 travnja 9.godine p.K., rođena je Ruta, miljenica cijele obitelji i koliko god je mogao, Isus je nastojao zauzeti očev položaj tješeći majku i pružajući svaku pomoć za cijelog ovog teškog i izuzetno tužnog procesa. Skoro dvadeset godina (sve do početka javne službe) ni jedan otac nije mogao voljeti ili podizati svoju kćerku s više ljubavi i odanosti nego što je Isus ukazao maloj Ruti. I bio je jednako dobar otac svim drugim članovima obitelji.

Isus je ove godine formulirao molitvu koju je kasnije predstavio svojim apostolima i koja je postala poznata kao "Očenaš." Molitva na određeni način svjedoči o razvoju obiteljskog altara; imali su više oblika molitve zahvalnice kao i nekoliko službenih molitvi. Isus je nakon očeve smrti pokušavao naučiti stariju djecu da mole individualnim riječima--onako kako je sam volio činiti--ali kako nisu bili u stanju razumjeti značenje ovog prijedloga, nije im dugo trebalo da se vrate naučenim oblicima molitve. Upravo pri ovom nastojanju da potakne stariju djecu da mole individualnim riječima, Isus ih je nastojao voditi sugestivnim frazama koje su se s vremenom i nehotimice razvile u molitvu koju su svi počeli koristiti, a koja se najvećim dijelom sastojala iz ovih sugestivnih izraza koje ih je Isus naučio.

Nakon što je konačno odustao od nastojanja da potakne svoju obitelj da stvori spontane i individualne molitve, Isus je jedne večeri u listopadu sjeo pored lampe koja je stajala na niskom kamenom stolu i na glatkoj cedrovoj pločici veličine jednog kvadratnog decimetara, komadom krede napisao riječi koje su prihvaćene kao obiteljska molitva.

Isusa su ove godine jako mučile zbrkane misli. Obiteljska odgovornost je odagnala svaku misao o skorom poduzeću plana kojim je namjeravao odgovoriti na ukazanje koje je primio u Jeruzalemu da se "posveti onim što je Oca njegovog." Isus je pravilno zaključio da se od svih ostalih dužnosti prije svega trebao posvetiti brizi za obitelj svog zamaljskog oca; da je izdržavanje i podizanje obitelji moralo biti njegova prva dužnost.

Isus je ove godine našao izvod iz takozvane Knjige Henohove, koja ga je navela da usvoji naziv "Sina Čovječjeg" kao obilježje svoje misije darivanja na Urantiji. Podrobno je razmotio ideju židovskog Mesije i bio je čvrsto uvjeren da neće postati takav Mesija. Dok je jako želio pomoći narodu svoga oca, nikad nije očekivao da stane na čelo židovske vojske u nastojanju da obori tuđinsku vlast nad Palestinom. Znao je da nikad neće sjesti u Davidovu stolicu u Jeruzalemu. Pored toga nije vjerovao da je njegova misija imala prirodu duhovnog izručenja ili moralne obuke jedino židovskog naroda. Njegova misija stoga nije mogla ispuniti snažne čežnje i navodna mesijanska proročanstava židovskih spisa; ako ništa drugo, ovo se nije moglo dogoditi onako kako su Židovi shvaćali ova proročka predskazanja. On je pored toga bio siguran da nikad neće postati Sin Čovječji kakvog je opisao prorok Danijel.

Ali kad dođe vrijeme da postane svjetski učitelj, kojim će se imenom nazvati? Što će reći o svojoj misiji? Kako će ga zvati ljudi koji budu prihvatili njegova učenja?

Dok je u svom umu prevrtao sve ove probleme, našao je u Nazaretskoj sinagoškoj biblioteci među drugim apokaliptičkim knjigama rukopis po imenu "Knjiga Henohova" i premda je bio siguran da ova knjiga nije bila djelo drevnog Henoha, bio je očaran njezinim sadržajem koji je više puta pročitao. Tu je našao odlomak koji ga se naročito dojmio, gdje je korištem naziv "Sin Čovječji." Pisac ove takozvane Knjige Henohove dalje opisuje Sina Čovječjeg navodeći njegova zemaljska djela i objašnjavajući da je ovaj Sin Čovječji, prije nego što će doći na ovaj svijet da donese spasenje čovječanstvu, kročio odajama nebeske slave sa svojim Ocem, Ocem Svih; i on je zatim okrenuo leđa cijelom ovom veličanstvu i slavi kako bi došao na zemlji da proglasi spasenje smrtnicima i kako bi zadovoljio njihove duhovne potrebe. Dok je Isus čitao ove odlomke (jasno shvaćajući neispravnost velikog dijela istočnog misticizma vezanog za ovo učenje), doživio je reakciju u svom srcu i spoznaju u svom umu da od svih mesijanskih proročanstava iz židovskih spisa i svih teorija o židovskom izručitelju, ni jedna nije bila tako istinita kao ova priča sakrivena u ovoj nepotpuno priznatoj Knjizi Henohovoj; i na licu mjesta je odlučio usvojiti ovaj naslov "Sina Čovječjeg" kao svoje inauguralno zvanje. I ovo je učinio na početku svog javnog djelovanja. Isus je imao nepogrešivu sposobnost spoznavanja istine i nikad nije oklijevao prihvatiti takvu istinu, neovisno o njezinom porijeklu.

U ovo je vrijeme donio prilično čvrste odluke o mnogim stvarima vezim uz budući rad u korist svijeta, o čemu nije govorio svojoj majci koja se još uvijek čvrsto držala ideje da će Isus postati židovski Mesija.

Bio je to početak velike zbrke Isusove rane mladosti. Odlučivši da se priroda njegove zemaljske misije sastojala u bavljenju "poslovima njegovog Oca"--u nastojanju da predoči cijelom čovječanstvu ljubav i prirodu svoga Oca--počeo je iznova misliti o mnogim izjavama iz Spisa vezanim uz dolazak nacionalnog izručitelja, židovskog učitelja ili kralja. Na sto su se ova proročanstva odnosila? Zar on nije bio Židov? Ili zar jeste? Da li je pripadao Davidovoj kući? Njegova majka je tvrdila da jeste; njegov otac je rekao da nije. Odlučio je da nije. Ali da nisu proroci bili u krivu kad se radilo o Mesijinoj prirodi i misiji?

Naposljetku, je li moguće da je njegova majka bila u pravu? U većini pitanja, pri svim prošlim nesuglasicama, ona je bila u pravu. Ako je on bio novi učitelj ali ne i Mesija, kako će prepoznati židovskog Mesiju ako se ovaj pojavi u Jeruzalemu za vrijeme njegove zemaljske misije; i dalje, kako će se odnositi prema ovom židovskom Mesiji? I kako će se odnositi, nakon što započne svoju životnu misiju, prema svojoj obitelji? Prema židovskom narodu i religiji? Prema Rimskom Carstvu? Prema nežidovima i njihovim religijama? Ovaj mladi Galilejac je prevrtao po glavi sva ova bitna pitanja i ozbiljno je o njima razmišljao dok je nastavio raditi za tesarskom klupom, vrijedno zarađujući za sebe, svoju majku i osam drugih gladnih usta.

Marija je pred kraj ove godine uvidjela da su se obiteljska sredstva postajala sve tanja. Prebacila je prodaju golubova na Jakova. S vremenom su kupili još jednu kravu i s Mirjaninom su pomoći počeli prodavati mlijeko svojim nazaretskim susjedima.

Marija je bila jako uznemirena Isusovim periodima dubokih meditacija, čestim odlascima u brda gdje se posvećivao molitvi, kao i mnogim čudnovatim idejama koje je povremeno iznosio. Ponekad je mislila da je mladić bio izvan pameti, dok bi zatim obuzdala svoje strahove sjetivši se da je Isus naposljetku bio obećano dijete koje se razlikovalo od drugih mladih ljudi.

Ali Isus je već počinjao učiti da ne iznosi sve svoje misli, da ne predstavlja sve svoje ideje ljudima, čak ni svojoj majci. Od ove godine, Isus je sve rijeđe govorio o onom što se događalo u njegovom umu; to jest, nikad nije govorio o stvarima koje prosječna osoba nije mogla shvatiti i koje bi navele ljude da ga smatraju čudnim i različitim od drugih ljudi. Naočigled se po svemu držao na normalan i općeprihvaćen način, iako je čeznuo za osobom koja bi mogla razumjeti njegove probleme. Dok mu je jako trebao pouzdan i povjerljiv prijatelj, njegovi ljudski prijatelji nisu mogli shvatiti složenost njegovih problema. Zahvaljujući jedinstvenosti ove neobične situacije, morao je sam snositi svoje terete.

5. PRVA PROPOVIJED U SINAGOGI

Nakon što je napunio petnaestu godinu, Isus je službeno mogao stati na sinagošku propovjedaonicu svake subote. Dok su prethodno u više slučajeva kad sinagoga nije imala govornika, znali zamoliti Isusa da čita Spise, mladić je ovom prilikom primio zakonsko dopuštenje da upravlja javnom službom. Tako je kantor prve subote uoči Isusovog petnaestog rođendana dopustio Isusu da vodi jutarnju službu u sinagogi. I kad su se svi nazaretski vjernici okupili, mladić je ustao i počeo čitati slijedeće odabrne odlomke iz Spisa:

"Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomaza; posla me da radosnu vijest donesem krotkima, da iscjelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje duhovnim služnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodinove i dan računice Boga našeg; da razveselim sve ožalošćene i da im dadem ljepotu mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna, da se mogu zvati hrastovima pravde, nasadom Gospodinovim, na slavu njegovu.

"Tražite dobro, a ne zlo da biste živjeli, i da Gospodin, Bog nad vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro i postavite na vratima sud, pa će se možda Jahve Bog smilovat ostatku Josipovu.

"Operite se, očistite, uklonite mi s očiju djela opaka; prestanite zlo činiti i učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć. Siročetu pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.

"S čime ću doći pred Gospodina, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio? Ne! Objavljano ti je čovječe što je dobro, i što drugo od tebe Gospodin traži nego samo da činiš što je pravo, da milosrđe ljubiš i da smjerno sa svojim Bogom hodiš?

"S kim ćete dakle, prispodobit Boga? I s kakvim ga likom usporedit? On stoluje vrh kruga zemaljskoga. Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu i koji ih sve zove po imenu i velike radi sile njegove i jake moći ne izostaje ni jedno. On daje snagu umornome, jača nemoćnoga. Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te desnicom pravde svoje. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, krijepim desnicu tvoju i kažem ti: "Ne boj se, ja ti pomažem.

Jer vi ste mi svjedoci, riječ je Gospodinova i moje sluge koje sam izabrao, da bi ste znali i vjerovali i uvidjeli da sam ja Vječni. Ja, ja sam Gospodin, osim mene nema spasitelja."

I Isus sjede kad je završio s čitanjem, dok se narod razišao kućama razmišljajujći o riječima koje im je tako dostojanstveno pročitao. Njegovi sugrađani ga nikad nisu vidjeli tako veličanstveno svečanog; nikad mu glas nije bio tako ozbiljan i iskren; nikad ga nisu vidjeli tako muževnog i odlučnog, tako autoritativnog.

Isus se ove subote poslije podne popeo na brdo iznad Nazareta sa svojim bratom Jakovom, te je po povratku napisao Deset Zapovijedi na grčkom jeziku na dvije glatke ploče. Marta je zatim obojila i ukrasila ove ploče koje su dugo visile na zidu iznad Jakovljeve male tesarske klupe.

6. FINANCIJSKA BORBA

Isus se sa svojom obitelji postupno vratio jednostavnijem načinu života kakvim su nekoć živjeli. Ovom prilikom su pojednostavili i ishranu, a ne samo odjeću. Imali su dosta mlijeka, putra i sira. Dok su za vrijeme ljeta i jeseni uživali u plodovima svoga vrta, svaki novi mjesec je zahtijevao sve veću štedljivost. Izjutra bi imali vrlo jednostavan obrok; najbolje su čuvali za večeru. Ali među ovim Židovima siromaštvo nije povlačilo gubitak društvenog statusa.

Mladić je već stekao gotovo puno razumijevanje ljudskog života svoje dobi. I njegova učenja koja tako potpuno svjedoče o bliskom kontaktu sa svim fazama ljudskom iskustva, govore o odličnom poznavanju života kako u domaćinstvu, tako i na polju i u radionici.

Nazaretski kantor je i dalje smatrao da je Isus trebao postati veliki učitelj i eventualno naslijediti slavnog Gamaliela u Jeruzalemu.

Svi Isusovi planovi su ovom prilikom bili poremećeni. Kako su stvari sada stajale, budućnost nije djelovala blistavo. Ali on nije posustajao; nije gubio hrabrosti. Nastavio je živjeti iz dana u dan, uspješno sprovodeći trenutne dužnosti i odano podmirujući neposredne odgovornosti svog životnog položaja. Isusov život pruža vječnu utjehu svim razočaranim idealistima.

Dnevna primanja prosječnog tesara su bila sve niža. Isus je pred kraj ove godine zarađivao, radeći od rano ujutro do kasno uvečer, sumu koja je iznosila dvadeset pet centa na dan. Slijedeće godine su teško uspjeli platiti građanske poreze, a da ne govorimo o porezima sinagogi i hramu koji su iznosili pola šekela. Ubirač poreza je ove godine pokušao iscijediti od Isusa dodatnu sumu novca, prijeteći da mu oduzme harfu.

Bojeći se da bi ubirači poreza mogli otkriti, ako ne i zaplijeniti, kopiju Grčkih spisa, Isus je na dan svog petnaestog rođendana poklonio ove spise Nazaretskoj sinagogi kao dar Gospodu za dostiguće zrelosti.

Isus je primio najveći šok svoje petnaeste godine kad je otišao u Seforis kako bi primio Herodovu odluku o žalbi vezanoj uz sumu koju je Herod dugovao Josipu prilikom njegove nesrećne smrti. Dok su se Isus i Marija nadali značajnoj novčanoj svoti, blagajnik u Seforisu im je ponudio tek vrlo malu sumu. Josipova braća su zatim uputila tužbu samom Herodu i Isus je ove godine stajao pred njim u palati, kad je primio izjavu da Herod nije dugovao njegovom ocu prilikom njegove smrti apsolutno ništa. I Isus zbog ove nepravedne odluke nikad nije vjerovao Herodu Antipi. Nije čudo što je jednom prilikom aludirao na Heroda kao "onu lisicu."

Kako je ove i narednih godina bio čvrsto prikovan za tesarsku klupu, Isus nije imao prilike posjetiti karavanske putnike. Njegov ujak je preuzao skladišnu radionicu i Isus je jedino radio u radnji koja je bila neposredno pored kuće, gdje je mogao pomoći Mariji u upravljanju kućanstvom i obitelji. Isus je ovih dana počeo slati Jakova do karavanske stanice da mu donese vijesti o svjetskim događajima; tako je nastojao ostati u vezi s najnovijim vijestima.

Prije nego što će dostići zrelo doba, Isus je prošao kroz sve sukobe i svu zbunjenost svih prosječnih mladih osoba kako prijašnjih tako i budućih doba. I rigorozno iskustvo izdržavanja i podizanja obitelji je djelovalo kao sigurna garancija protiv besposličarske meditacije i pretjeranog odavanja mističkim tendencijama.

Isus je ove godine iznajmio veći komad zemlje sjeverno od kuće, koji je podijelio kao obiteljski vrt. Sva starija djeca su dobila svoj dio zemlje i žustro su se natjecala u vrtlarskim radovima. Najstariji brat je u vrijeme sadnje i obrade iz dana u dan s njima provodio nešto vremena u vrtu, uzgajajući povrće. Radeći sa svojom mlađom braćom i sestrama, Isus je često čeznuo za životom na seoskom imanju, gdje bi bili u prilici uživati u opuštenijem i mirnijem životu. Ali oni nisu živjeli na selu već u gradu; i pored toga što je bio idealističan, Isus je bio i jako praktičan, te se inteligentno i odvažno suočavao sa svojim problemima i činio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi sebe i svoju obitelj prilagodio stvarnostima njihove situacije i adaptirao njihove okolnosti najvišem mogućem zadovoljenju njihovih osobnih i kolektivnih težnji.

Isus se na određeno vrijeme potajno nadao da će skupiti dovoljno novca--što bi bilo moguće da su dobili tu veću svotu koja je trebala biti isplaćena njegovom ocu za rad na Herodovoj palati--čime bi kupili manje seosko imanje. Već je ozbiljno razmišljao da preseli svoju obitelj na selo. Ali kad im je Herod odbio isplatiti čak i najmanji dio svoga duga Josipu, odustali su od ambicije da se presele na selo. Bilo kako bilo, stvorili su uvjete za užitak u više ladanjskih blagodati kako su već imali tri krave, četiri ovce, jato kokoši, magarca, psa i golubove. U precizno definiranom i uređenom dnevnom planu nazaretske obitelji, čak su i mališani imali redovne dužnosti.

Isus je krajem ove petnaeste godine konačno prošao tim opasnim i teškim periodom ljudskog iskustva, razdobljem između mirnijih godina djetinjstva i svijesti o nastupanju zrelog doba koje je nosilo veće odgovornosti i koje je otvaralo mogućnost postignuća naprednijeg iskustva u razvijanju plemenitog karaktera. I tu se završava razvoj uma i tijela i započinje istinski životni rad ovog nazaretskog mladića.

NI JEDAN događaj iz cijelog Isusovog znamenitog života nije bio uzbudljiviji i u ljudskom smislu dirljiviji, od ove (po njegovom sjećanju) prve posjete Jerzalemu. Naročito ga se dojmila samostalna rasprava sa stariješinama u hramu i ovaj se događaj dugo isticao u njegovu sjećanju kao najbitnija zgoda njegovog kasnijeg djetinjstva i ranije mladosti. Bila je to njegova prva prilika da uživa nekoliko dana samostalnog življenja, koja mu je pružila uzbuđenje nekontroliranog i nesmetanog kretanja. Ovaj kratki period samostalnog življenja za tijedna nakon Pashe je pružio Isusu prvu priliku da uživa punu slobodu od dužnosti. I proći će mnogo godina nakon ovog događaja prije nego što će ponovo steći ovakav period slobode od osjećaja dužnosti čak i na kraće vrijeme.

Žene su rijetko išle slaviti Pashu u Jeruzalem; od njih se nije tražilo da prisustvuju ovom obilježju. Isus je, međutim, doslovce odbio da ide ako im se ne pridruži Marija. I kad je njegova mati odlučila poći, za njom su se povele i mnoge druge nazaretske žene, tako da je ova grupa hodočasnika imala najveću proporciju žena u odnosu na muškarce koja se ikad uputila na Pashu iz Nazareta. Putujući prema Jeruzalemu pjevali su stotinu tridesesti Psalm.

Od časa kad su napustili Nazaret pa sve dok nisu dostigli vrhove Maslinske gore, Isus je bio prožet dugim osjećajem napetog iščekivanja. Tijakom cijelog svog radosnog djetinjstva, s p oštovanjem je slušao o Jeruzalemu i njegovu hramu; sad ih jeimao priliku vidjeti u stvarnosti. Promatran s Maslinske gore i izvana s bliže točke gledišta, hram je nadilazio sva Isusova iščekivanja; ali istog časa kad je kročio kroz njegove svete kapije, bio je obuzet velikim razočaranjem.

U pratnji roditelja, Isus je prošao kroz dvorane hrama kako bi se pridružio grupi novih sinova zakona koji su trebali postati posvećeni građani Izraela. Dok je bio pomalo razočaran općim držanjem masa u hramu, doživio je prvi veliki šok kad se Marija odvojila kako bi otišla u ženske odaje. Isus nikad nije ni pomislio da ga majka ne bi pratila na ceremonije posvećenja i bio je duboko ozlojađen što je bila predmetom tako nepravedne diskriminacije. Dok se snažno protivio ovoj činjenici, nije izustio ništa više od nekoliko proturiječnih primjedbi upućenih ocu. Ali dok nije puno govorio, Isus je razmišljao i to duboko razmišljao, kao što se moglo vidjeti po pitanjima koja je uputio stariješinama narednog tjedna.

Prošao je kroz rituale posvećenja, dok je bio duboko razočaran njihovom površnom i rutinskom prirodom. Ceremonije nisu imale osobnu pažnju koja je obilježavala ceremonije nazaretske sinagoge. Isus se otišao pozdraviti s majkom dok se s ocem spremao poći u prvu šetnju različitim dijelovima hrama--dvorovima, galerijama i hodnicima. U hramu se moglo smjestiti preko dvije stotine obožavatelja i dok je Isusa snažno dojmila veličina ovih građevina--u usporedbi sa svim drugim građevinama koje je imao prilike vidjeti--više ga je zaokupljalo razmišljanje o duhovnom značaju ceremonija i pratećeg iskazanja obožavanja u ovom hramu.

Dok su mnogi rituali koji su držani u hramu dirljivo dojmili njegov osjećaj ljepote i simboličnosti, uvijek je bio razočaran objašnjenjem stvarnog značenja ovih ceremonija koje su mu roditelji davali kao odgovor na njegova mnogobrojna pitanja. Isus je jednostavno odbijao prihvatiti objašnjenja obožavanja i religiozne odanosti koja su u sebi nosila vjerovanje u Božju srdžbu ili ljutnju Svemogućeg. Pri daljoj raspravi ovih pitanja po okončanju posjete hramu, nakon što je Josip počeo blago ististirati da Isus prihvati ortodoksna židovska vjerovanja, Isus se iznenada okrenuo prema svojim roditeljima i molećivo gledajući u Josipove oči rekao: "Oče, to ne može biti istina--nebeski Otac se ne može tako odnositi prema svojoj zemaljskoj djeci. Nebeski Otac ne može voljeti svoju djecu manje nego što me ti voliš. I ja dobro znam da kakvu god ludost da učinim, ti nikada nećeš na meni iskaliti svoju ljutnju ili dati oduška svojoj srdžbi. Ako ti, moj nebeski otac, posjeduje takve ljudske odraze Božanskog, nebeski Otac tada mora posjedovati daleko više dobrote i milosti. Odbijam povjerovati da me moj nebeski Otac voli išta manje od mog zemaljskog oca."

Josip i Marija su se smirili kad su čuli ove riječi svog prvorođenog sina. I kad zatim nisu pokušali promijeniti Isusovo shvaćanje Božje ljubavi i njegovo razumijevanje milosti nebeskog Oca.


1. ISUS RAZGLEDA HRAM

Gdje god je išao u sklopu hrama, Isus se gnušao šokirajućeg duha nepoštovanja koji se svugdje očitovao. Smatrao je da je ponašanje prisutnih bilo nedosljedno njihovoj prisutnosti u "kući njegova Oca." Ali najveći šok njegove mladosti je nastupio kad je s ocem ušao u nežidovski dio hrama obilježen bučnim žargonom, glasnim razgovorom i psovkama, izmiješanim s blejanjem ovaca i blebetanjem koje je svjedočilo o prisutnosti mijenjača novca i prodavaca žrtvenih životinja i različite druge trgovinske robe. Ali njegov osjećaj pristojnosti je naročito povrijeđen prizorom neizglednih milosnica koje su se šepurile odajama hrama, namazanih žena koje je nedavno imao prilike vidjeti pri posjeti Seforu. Ovo oskvrnjenje hrama je duboko pobudilo Isusovu mladalačku ozlojađenost i nije se ustručavao slobodno izraziti svoje osjećaje Josipu.

Dok je poštovao nazore i službu koji su držani su hramu, Isus je bio zaprepašćen duhovnom ružnoćom na licima velikog broja nerazumnih obožavatelja.

Zatim su prešli u svećeničke odaje smještene ispod kamenite hridi ispred hrama pred altara, gdje su imali priliku promatrati klanje ogromnog broja životinja i pranje krvi s ruku službenih svećenika-koljača pored brončane fontane. Pločnik poprskan krvlju, okrvavljene ruke svećenika i glasovi životinja na umoru--sve je ovo bilo više nego što je ovaj mladi ljubitelj prirodemogao podnijeti. Užasni prizor se smučio ovom nazaretskom mladiću; stisnuo je očevu ruku i zamolio da se udalje. Dok su ponovo prolazili nežidovskim odajama, čak su i grubi smijeh i prostačko izrugivanje koje se moglo čuti u ovim odajama predstavljali olakšanje od užasnih prizora pokolja.

Josip je vidio da je njegovog sina uhvatila muka od rituala koje je vidio, te je mudro odlučio mladiću pokazati hramska vrata zvana Krasna, umjetničku kapiju izrađenu od korintske bronce. Ali Isus je već stekao dovoljno utisaka za vrijeme ove prve posjete hramu. Otišli su po Mariju u gornje odaje i cijeli su sat prošetali na otvorenom, dalje od masa, razgledajući asmonijsku palaču, Herodovu gizdavu rezidenciju i kule rimskih stražara. Za vrijeme ove šetnje, Josip je objasnio Isusu da je jedino žiteljima Jeruzalema bilo dopušteno da prisustvuju ceremonijama žrtvovanja koje su se održavale u hramu, te da su Galilejci dolazili u Jeruzalem samo tri puta godišnje: na Pashu, na Duhove (sedam tjedana nakon Pashe) i uoči blagdana sjenica u listopadu. Ovi praznici su utemeljeni prema Mojsijevom zakonu. Zatim su raspravljali dva druga, kasnije utemeljena blagdana, posvećenje i purim. Potom su se vratili u svoju sobu kako bi se pripremili za proslavu Pashe.


2. ISUS NA PASHI

Pet nazaretskih obitelji je došlo u goste i u posjetu Šimunovoj obitelji u Betaniju na proslavu Pashe i Šimun je bio taj koji je kupio pashalno janje. Upravo klanje tako velikog broja životinja predstavlja to što je tako snažno pogodilo Isusa prilikom ove posjete hramu. Dok su izvorno planirali blagovati Pashu s Marijinim rođacima, Isus je nagovorio roditelje da prihvate poziv betanijske obitelji. Te su se večeri okupili da zajednički sudjeluju u pashalnim ritualima; blagovali su beskvasni kruh i gorko zelje. Pitali su Isusa, novog sina zapovijedi, da im kaže o porijeklu Pashe, što je ovaj i učinio, dok je ponešto uznemirio svoje roditelje više puta blago aludirajući na događaje koje je upravo vidio i čuo, a koji su snažno dojmili njegov mladi ali dubokomisleni um. Bio je to početak sedmodnevnih ceremonija koje su obilježavale Pashalni blagdan.

I u ovo rano doba, dok nije dijelio ove misli sa svojim roditeljima, Isus je duboko razmišljao o mogućnosti proslave Pashe bez klanja janjadi. Bio je uvjeren da Otac na nebu nije uživao u ovom prizoru žrtvenog klanja, i kako su godine prolazile, bio je sve odlučniji da utemelji proslavu Pashe koja neće biti obilježena krvoprolićem.

Isus je vrlo malo spavao ove noći. Bio je jako uznemiran jer su mu u snove dolazili ogavni prizori klanja i patnje. Bio je uznemiren u umu i rastrgan u srcu zbog nedosljednosti i apsurdnosti teologije cijelog židovskog ceremonijalnog sistema. Ni njegovi roditelji nisu ništa bolje spavali. Bili su jako uznemireni događajima prethodnog dana. U srcima su se jako brinuli za mladićev, prema njihovom mišljenju, čudan i odlučan stav. Marija je postala puna nervoze ranije te noći, dok je Josip ostao spokojan premda je bio jednako ybunjen. Oboje se ustručavalo iskreno govoriti s mladićem o ovim problemima, iako bi Isus radio razgovarao sa svojim roditeljima samo da su mu se usudili obratiti.

Služba koja je održana u hramu ya vrijeme drugog dana Pashalnog blagovanja, djelovala je prihvatljivije i uveliko je ublažila Isusova neprijatna sjećanja na događaje prethodnog dana. Sutradan ujutro, mladić se počeo sistematski upoznavati s Jeruyalemom i njegovom okolicom. Prije noći, otkrio je da su na više mjesta u hramu držani skupovi na kojima su rabini davali odgovore na postavljena pitanja; i pored toga što je više puta otišao posjetiti vrhovno svetište s čudom se pitajući što se krilo iza koprene odvojenja, proveo je najveći dio vremena u hramu na ovim skupovima.

Za ovog pashalnog tjedna, Isus se držao svoga mjesta među novim sinovima zapovijedi, što je značilo da je morao poštovati ogradu koja je dijelila sve osobe koje nisu imale puno izraelsko državljanstvo. Kako je ovo služilo kao opomena njegovoj mladosti, uzdržavao se od postavljanja mnogobrojnih pitanja koja su kolala njegovim umom; ako ništa drugo, mogao se suspregnuti sve do svršetka pashalnog tjedna i časa kad su ukinuta ova ograničenja nad novoposvećenim mladićima. Isus je u srijedu primio odobrenje da otprati
Lazara u Betanijui da provede noć kod njegove kuće. Lazar, Marija i Marta su ove noći imali prilike čuti Isusovu raspravu vremenskog i vječnog, ljudskog i božanskog, i od ove su ga večeri sve troje voljeli kao da je bio njihov brat.

Pred kraj tjedna, Isus više nije imao prilike vidjeti Lazara jer ovom još nije bilo dopušteno pristupiti čak ni vanjskom krugu diskusija koje su vođene u hramu, premda je mogao prisustvovati govorima koji su držani u vanjskim odajama. Dok je Lazar bio Isusov vršnjak, jeruzalemski mladići su vrlo rijetko primani među posvećene sinove zakona sve dok ne bi napunili trinaest godina.

Isusovi roditelji su više puta ovog tjedna mogli vidjeti Isusa kako sjedi u osami držeći se za svoju mladu glavu zaokupljen dubokim mislima. Nikad ga prije nisu ovakvog vidjeli i bili su jako zbunjeni kako nisu shvaćali veliku zbrku koja je zahvatila njegov um i muku koja mu je pogodila duh; nisu znali što im je bilo činiti. Jako su se radovali svršetku ovog pashalnog tjedna i teško su čekali da povedu svog sina koji se počeo ovako čudno ponašati, natrag u sigurnost njihovog nazaretskog okružja.

Iz dana u dan Isus je razmišljao o svojim problemima. Pred kraj tjedna je postigao mnoga prilagođenja; ali kad je došlo vrijeme da se vrate u Nazaret, njegov mladenački um je i dalje bio preplavljen zbrkom i opsjednut mnoštvom pitanja na koja nije imao odgovora i problema koje nije mogao riješiti.
Prije nego što će napustiti Jeruzalem, Josip i Marija su u društvu Isusovog nazaretskog učitelja ugovorili detalje Isusovog povratka u Jeruzalem uoči njegove petnaeste godine kako bi upisao dugi studij na jednoj od najpoznatijih rabinskih akademija. Dok se Isus pridružio svom učitelju i roditeljima pri posjeti školama, svi su bili razočarani što je Isus bio tako ravnodušan prema svemu što su govorili i radili. Mariju su jako pogodile njegove reakcije na ovu posjetu Jeruzalemu, dok je Josip bio jako zbunjen mladićevim čudnovatim primjedbama i neobičnim ponašanjem.

Naposljetku, pashalni tjedan predstavlja veliki događaj Isusovog života. Ovim mu se ukazala prilika da upozna veliki broj vršnjaka, mladića koji su jednako došli na ceremoniju posvećenja i uspješno je iskoristio ove kontakte da upozna načine ljudskog života u Mezopotamiji, Turkestanu, Parti kao i dalekozapadnim provincijama Rima. Već je bio prilično upoznat s načinom odrastanja mladih ljudi iz Egipta i drugih oblasti u blizini Palestine. U Jeruzalemu se ovom prilikom okupilo više tisuća mladića i nazaretski mladić je iskoristio ovu priliku da osobno upozna i kroz razgovore prilično potanko ispita više od stotinu pedest mladića. Naročito se interesovao za osobe iz zemalja Dalekog istoka i udaljenog Zapada. Kao rezultat ovih susreta, mladić je dobio želju da proputuje svijetom kako bi upoznao način na koji su različite grupe njegovih bližnjih ljudi zarađivale za život.

3. JOSIP I MARIJA NAPUŠTAJU JERUZALEM

Nazaretska grupa se prema dogovoru trebala naći u određenom dijelu hrama sredinom prijepodneva prvog dana u tjednu koji je pratio svršetak pashalnih svečanosti. Tako su i učinili, krenuvši natrag prema Nazaretu. Dok su njegovi roditelji čekali svoje saputnike, Isus je otišao da čuje rasprave koje su držane u hramu. Putnici su se konačno okupili i spremili za put, muškarci u jednoj a žene u drugoj grupi, kako su obično išli na jeruzalmske svešanosti i natrag. Isus je putovao u Jeruzalem u pratnji svoje majke i drugih žena. Kako je ovom prilikom primio posvećenje, trebao je putovati u Nazaret u pratnji svoga oca i drugih muškaraca. Ali kako je Nazaretska grupa pošla prema Betaniji, Isus je ostao u hramu posve zaokupljen raspravom o anđelima, dok je u cjelosti zaboravio na vrijeme i to da su njegovi roditelji trebali napustiti Jeruzalem. I sve do podneva, uoči okončanja rasprava koje su vođene u hramu, Isus nije bio svjestan da su ga roditelji ostavili u Jeruzalemu.

Nazaretski putnici nisu bili svjeni da Isus nije bio među njima zbog toga što je Marija mislila da je Isus bio s muškarcima, dok je Josip mislio da je bio među ženama, vodeći magare na kojem je Marija jahala. Nisu bili svjesni Isusove odsutnosti sve dok nisu stigli do Jerihona, gdje su se spremali prenoćiti. Nakon što su ustanovili da Isus nije bio među putnicima posljednje grupe koja je pristigla u Jerihon i kad su čuli da nitko od putnika nije vidio njihovog sina, počeli su prevrtati po glavi što mu se moglo dogoditi, prisjećajući se Isusovih čudnovatih reakcija na događaje koji se se odigrali za vrijeme pashalnog tjedna, dok su jedno drugo blago korili što su ga ostavili u Jeruzalemu.

4. PRVI I DRUGI DAN U HRAMU

Isus je u međuvremenu ostao u hramu tijekom cijelog poslijepodneva, slušajući diskusije i uživajući u mirnijoj i dostojanstvenijoj atmosferi koja je nastupila po okončanju pashalnog tjedna i po odlasku velikog broja ljudi iz Jeruzalema. Po svršetku poslijepodnevnih rasprava u kojima nije sudjelovao, Isus se uputio prema Betaniji, stigavši na vrata Šimunove obitelji upravo na početku večernjeg objeda. Lazar, Marija i Marta su bili presrećni kad su ugledali Isusa koji je prenoćio u Šimunovoj kući. Mladić nije puno govorio ove večeri i uglavnom je proveo vrijeme u osami, meditirajući u vrtu. Rano narednog dana, Isus se podigao i
spremio da pođe do hrama. Zastao je na padinama Maslinske gore, tugujući nad prizorom koji se ukazao pred njegovim očima--nad duhovno osiromašenim narodom koji je bio sputan tradicijom i koji je živio pod prismotrom rimskih legiona. U hram je stigao rano prijepodne, dok se spremno želio uključiti u diskusije. Josip i Marija su se u međuvremenu rano podigli, s namjerom da se vrate u Jeruzalem. Prvo su pohitili domu svojih rođaka, gdje su se bili smjetili za vrijeme pashalnog tjedna i gdje su jedino dobilio odgovor da nitko nije vidjeo Isusa. Nakon što su proveli cijeli dan tragajući za njim, vratili su se da prenoće kod svojih rođaka.

Prilikom druge rasprave, Isus je imao dovoljno hrabrosti da postavi nekoliko pitanja, dok je na izvanredan način bio u stanju sudjelovati u raspravama na način koji je bio prikladan njegovim godinama. Dok je svojim nedvosmislenim pitanjima nekom prilikom znao stvoriti neprijatnosti učenim profesorima židovskog zakona, ispoljio je takav duh iskrene dobronamjernosti praćen očiglednom željom za znanjem, da mu je većina učitelja u hramu nastojala ukazati svaku učtivost. Ali nakon što se usudio dovesti u pitanje čestitost odluke da se pogubi pijani nežidov koji je tumarajući nežidovskim odajama nehotice ušao u zabranjene i navodno svete odaje hrama, jedan netrpeljivi učitelj je konačno izgubio strpljenje zbog mladićevog kriticizma koji se mogao vidjeti u njegovim riječima, te ga je s negodovanjem upitao koliko mu je bilo godina. Isus je odgovorio, "trinaest za nešto više od četiri mjeseca." "Onda," uzvratio je razljućeni učitelj, "kako si ušao ovamo ako još ne možeš biti sin zakona?" I kad je Isus objasnio da je primio posvećenje za vrijeme Pashe i da je diplomirao iz nazaretske škole, učitelji su jednim glasom podrugljivo uzvratili, "Mogli smo si misliti; on je iz Nazareta." Ali starješina je insistirao da to nije bila Isusova krivica ako su mu nazaretski učitelji dopustili da diplomira za svoje (tehnički) dvanaeste a ne trinaeste godine; i unatoč tome što je više njegovih klevetnika napustilo raspravu, odlučili su mu dopustiti da nastavi prisustvovati raspravama koje su vođene u hramu i to u ulozi učenika.

Po svršetku ovog drugog nada u hramu, Isus se ponovo uputio u Betaniju da tu prenoći. I ponovo je sjedio u vrtu, posvećen molitvi i meditaciji. Njegov um je očigledno bio zaokupljen razmatranjem mnogih teških pitanja.

5. TREĆI DAN U HRAMU

Tijekom trećeg dana koji je Isus proveo uhramu s pismoznanicima i učiteljima, tu se okupio veći broj gledalaca koji su čuli o ovom mladiću iz Galileje i koji su tako uživali promatrajući kako je mladić bio u stanju unijeti zbrku među ove mudrace zakona.
I Šimun se spustio iz Betanije da vidi čine se mladić bavio. Josip i Marija su s puno zebnje proveli cijeli dan tragajući za Isusom i čak su ga nekoliko puta tražili i u samom hramu, ali se nikad nisu dosjetili da pogledaju među pripadnike više grupa koje su vodile rasprave, premda su mu jednom bili tako brlizu da su gotovo mogli čuti njegov zanosni glas.

Prije večeri, cjelokupna pažnja glavnog kruga koji je bio zaokupljen raspravom je bila posvećena Isusovim pitanjima. Između ostalog, Isus je postavio slijedeća pitanja:

1. Što se uistinu nalazi iza zavjese koja prikriva najveću svetinju?
2. Zašto se prilikom iskazanja obožavanja u hramu Izraelske majke moraju držati odvojeno od muškaraca?
3. Ako znamo da je Bog otac koji voli svoju djecu, čemu svo ovo klanje životinja kojim nastojimo zadobiti božansku naklonost--je li moguće da ovo ne predstavlja ispravno tumačenje Mojsijevog zakona?
4. Ako je hram posvećen obožavanju Oca
na nebu, je li dosljedno dopustiti prisutnost onih koji se bave ovozemaljskom razmjenom i trgovinom?
5. Hoće li očekivani Mesija postati zemaljski knez koji će sjesti u Davidovu stolicu, ili će djelovati kao svjetlo života pri uspostavi duhovnog kraljevstva?

Slušatelji su se cijelog dana divili ovim pitanjima i nitko nije bio iznenađen više od Šimuna. Mladić je više od četiri sata zasipao ove židovske učitelje provokativnim i inspirativnim pitanjima. Isus nije bitnije primjedbovao riječima ovih starješina. On se znao služiti pitanjima kako bi saopćio svoja učenja. Upotrebom vješte i jedva zamjetne igre riječi, istovremeno je dovodio u pitanje njihova učenja i nudio svoje sugesticije. U načinu na koji je postavljao pitanja mogla se zamijetiti dopadljiva kombinacija oštroumnosti i duhovitosti s kojom je zadobio naklonost čak i onih koji su osjećali odbojnost prema njegovoj mladoj dobi. Postavljajući svoja pronicava pitanja uvijek je ispoljavao najdublje poštenje i obazrivost. Ovog znamenitog poslijepodneva Isus je odbio ostvariti nepoštenu prednost nad protivnikom jednako kao što je to činio tijekom cijele svoje buduće javne službe. Prvo kao mladić a zatim i kao odrastao čovjek, Isus nije ispoljavao niti najmanje egoistično nastojanje da ostvari pobjedu prilikom rasprave samo kako bi doživio osjećaj logičke pobjede nad svojim bližnjima; on je uvijek nastojao ostvariti samo jedan cilj--proglašenje vječne istine kojim je nastojao postići punije otkrivenje vječnog Boga.

Kad je pala noć, Šimu se s Isusom uspeo natrag do Betanije. Najvećim dijelom puta i mladić i Šimun su išli bez riječi. Isus je ponovo zastao na ovim padinama Maslinske gore, ali ovaj put nije plakao nad gradom i njegovim hramom; jedino je pognute glave iskazao svoju tihu odanost.

Poslije večere u Betaniji, Isus se ponovo odbio pridružiti radosnom društvu, nego se povukao u vrt gdje je ostao dugo u noć, uzalud se nastojeći domisliti nekon jasnom planu prilaza problemima svoje životne djelatnosti i najpogodnijeg načina otkrivenja svojim duhovno zasljepljenim zemljacima ljepši koncept nebeskog Oca koji bi ih oslobodio od ropstva zakonu, ritualima, ceremonijama i zastarjeloj tradiciji. Ali ovaj istinoljubivi mladić još uvijek nije uspijevao ugledati jasno svjetlo.


5. ČETVRTI DAN U HRAMU

Bilo je čudno što Isus nije razmišljao o
svojim zemaljskim roditeljima; čak ni kad je Lazareva majka prilikom doručka pomenula da su njegovi roditelji već trebali stići doma, činilo se da Isus nije bio svjestan da su se njegovi roditelji morali brinuti što je on još uvijek bio u Jeruzalemu.

Isus se ponovo uputio prema hramu, dok se ovaj put nije posvećivao meditaciji na padima Maslinske gore. Za vrijeme jutarnje rasprave posvetili su dosta vremena zakonu i prorocima, i učitelji su bili iznenađeni Isusovim poznavanjem Spisa, kako na hebrejskom tako i na grčkom. I nije ih toliko čudilo njegovo poznavanje istine, koliko su bili iznenađeni njegovom mladom dobi.

Prilikom poslijepodnevne rasprave jedva su počeli odgovorati na njegovo pitanje o svrsi molitve, kad je predsjedatelj debate pozvao Isusa da sjedne pored njih i da im ljubezno iznese svoja gledišta molitve i iskazanja obožavanja.

Isusovi roditelji su prethodne večeri čuli o ovom čudnovatom mladiću koji se tako vješto znao rječati s tumačima zakona, ali im ni jednog časa nije sinulo da bi ovaj mladić mogao biti njihov sin. Već su gotovo donijeli odluku da odu Zakarijevu domu kako su mislili da je Isus otišao posjetiti Elizabetu i Ivana. Kako su mislili da je Zakarije najvjerojatnije bio u hramu, tu su se zaustavili na putu prema Judinu gradu. Dok su šetali odajama hrama, zamislite njihovo iznenađenje i zaprepaštenje kad su prepoznali glas svog izgubljenog djeteta i kad su ga ugledali kako sjedi među učiteljima velikog hrama.

Dok je Josip ostao bez riječi, Marija je dala oduška svom velikom i dugotrajnom strahu i tjeskobi te je pohitila prema mladiću koji je ovom prilikom ustao da ih pozdravi, govoreći: "Dijete moje, zašto nam to učini? Otac i ja s bolom smo te tražili. Kako je moguće da si zaboravio na nas?" Bila je to zategnuta situacija. Sve oči
su bile uputre prema Isusu kako bi čule njegove riječi. Dok je imao prijekoran pogled u očima, otac nije rekao ni riječi.

Nemojte zaboraviti da je Isus navodno bio mlade dobi. On je upravo završio redovno dječje školovanje nakon čega je priznat kao sin zakona i uoči čega je primio posvećenje kao građanin Izraela. A i pored toga majka ga je ovom prilikom prilično oštro prekorila pred okupljenim svijetom, uoči najozbiljnijeg i najblaženijeg nastojanja cijele njegove mladosti, čime se neslavno završila jedna od najvećih prilika koja mu se ikad ukazala da djeluje kao učitelj istine, propovjedatelj ispravnosti i obznanitelj ljubeznog karaktera njegovog Oca na nebu.

Ali mladić je bio pripravan da se nosi s okolnostima. Ako objektivno uzmete u razmatranje sve činitelje ove situacije, bolje možete spoznati mudrost mladićevog odgovora na majčin nehotični ukor. Nakon što je za trenutak razmislio, Isus je odgovorio majci slijedećim riječima: "Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući svoga Oca jer je došlo vijeme da se počnem baviti Očevim poslovima?"

Svi su bili začuđeni mladićevim načinom govora. Tiho su se povukli i ostavili ga nasamo s njegovim roditeljima. Mladić je konačno ublažio neugodnost situacije u kojoj su se sve troje našli kad je tihim glasom rekao: "Dođite, roditelji, svi smo činili jedino to štp smo smatrali najboljim. Naš nebeski Otac odlučuje o ovim stvarima; idemo kući."

Na put su krenuli u tišini, stigavši u Jerihon prije večeri. Zaustavili su se samo jednom--na padinama Maslinske gore--i mladić je podigao svoj štap i podrhtavajući od glave do pete pod snažnim utjecajem emocija, rekao: "Jeruzaleme, Jeruzaleme i ropski jeruzalemski narode--žrtve vlastitih tradicija koje služe pod Rimskim jaramom--ali ja ću se vratiti da očistim hram i da oslobodim svoj narod od njegovog ropstva!"

Prilikom trodnevnog putovanja prema Nazaretu Isus nije puno govorio; a ni njegovi roditelji nisu puno govorili u njegovoj prisutnosti. Dok najiskrenije nisu bili u stanju razumjeti ponošanje svog prvorođenog sina, u srcu su duboko poštovali njegove riječi premda nisu u cjelosti shvaćali njihovo značenje.

Kad su došli kući, Isus je iznio kraću objavu svojim roditeljima, uvjeravajući ih u svoju ljubav i govoreći da se ne moraju bojati da će im svojim ponašanjem ponovo dati povoda bolu i patnji. Završio je svoju znamenitu izjavu slijedećim riječima: "Dok moram izvršavati volju svog nebeskog Oca, istovremeno ću pokazati poslušnost svom zemaljskom ocu. Čekat ću da dođe moj čas." Dok je Isus u svom umu mnogo puta odbio prihvatiti dobronamjerna ali zavedena nastojanja svojih roditelja da uprave njegove misli ili da odluče o smijeru njegovog zemaljskog života, on se svejedno na svaki način koji je bio dosljedan njegovj odanosti izvršenju volje njegovog Rajskog Oca najdostojanstvenije podvrgavao odlukama svog zemaljskog oca i običajima njegove zemaljske obitelji. I čak i kad se nije mogao složiti, ulagao je sve moguće napore da se prilagodi svojim roditeljima. Isus je na vrlo umjetnički način znao uskladiti svoju odanost dužnosti svojim obvezama prema obiteljskoj odanosti i društvenoj službi.

Dok je Josip bio zbunjen, razmišljajući o ovim događajima Marija je našla utjehu s vremenom protumačivši njegove riječi na Maslinskoj gori kao najavu Mesijanske misije svoga sina u ulozi Izraelskog izručitelja. Puna energije, odala se nastojanju da skrene njegove misli u patriotskom i nacionalističkom smijeru, pri čemu se oslanjala i na suradnju svog brata, Isusovog omiljenog ujaka; i Isusova majka se na svaki mogući način odavala nastojanju da pripremi svog prvorođenog sina da preuzme upravu nad ovima koji su htjeli oboviti Davidovu stolicu i zauvijek zbaciti nežidovski jaram političkog ropstva.

PREMDA je Isus mogao dobiti bolju priliku za školovanje u Aleksandriji nego u Galileji, Aleksandrija mu ne bi pružila tako dobro okruženje za samostalno riješenje životnih problema uz najmanju moguću mjeru obrazovnog utjecaja i odličnu priliku za kontakt s velikim brojem raznovrsnih klasa muškaraca i žena iz svih dijelova civiliziranog svijeta. Da je ostao u Aleksandriji njegovim bi obrazovanjem upravljali jedino i isključivo Židovi. U Nazaretu je primio obrazovanje i obuku koji su ga adekvatnije pripremili za razumijevanje nežidova i koji su mu pružili uravnoteženiju spoznaju relativnih prednosti istočne ili babilonske i zapadne ili helenističke verzije židovske teologije.

1. ISUSOVA DEVETA GODINA (3. godina p.K.)

Premda se teško može reći da je Isus ikad bio ozbiljnije bolestan, ove je godine zajedno sa svojom braćom i novorođenom sestrom patio od manjih dječjih bolesti.

Nastavio je sa školovanjem, čuvajući poziciju povlaštenog učenika koji je svakog mjeseca imao tjedan dopusta provodeći otprilike trećinu vremena na putovanju obližnjim gradovima sa svojim ocem, trećinu u posjeti ujakovom seoskom gazdinstvu južno od Nazareta, a trećinu ribareći na obalama Magdale.

Najozbiljniji problem njegovih školskih dana nastupio je kad se Isus usudio izraziti neslaganje s hazanovim učenjem da svi kipovi, slike i crteži predstavljaju oblik idolopoklonstva. Isus je jako uživao slikajući pejzaže i oblikujući različite objekte od gline. Židovski zakon je najstrože zabranjivao sve takve djelatnosti, premda je Isus do ovog časa bio u stanju uvjeriti roditelje da su mu dopuste nastaviti s ovim aktivnostima.

Ali problemi su nastupili kad je jedan nazadniji učenik vidio kako Isus kredom crta hazanovu sliku na podu učionice. Dokazi su bili očigledni i starješine su vidjele crtež prije nego što je komisija otišla pozvati Josipa tražeći da poduzme mjere kojima će obustaviti svojevoljnost svog nastarijeg sina. I premda ovo nije bila prva žalba upućena Josipu i Mariji na račun njihovog mnogostranog i agresivnog djeteta, bila je to najozbiljnija optužba koju su ikad primili. Sjedeći na velikom kamenu pored stražnjeg ulaza, Isus je dulje vremena slušao osudu svojih umjetničkih sposobnosti. Usprotivio se jedino kad su optužili Josipa za Isusova tobožnja zlodjela; i tako je Isus ušao i suočio se s komisijom, bez straha gledajući svoje optužitelje. Starješine su se našle zbunjenim. Neki su naginjali duhovitom tumačenju cijele situacije, dok je nekoliko učitelja smatralo dječakovo djelo svetogrđem ako ne i bogohuljenjem. Josip je bio zbunjen, Marija je bila puna ogorčenja, dok je Isus insistirao da ga saslušaju. I kad je dobio priliku da govori, hrabro je obranio svoje gledište i s izvanrednom samokontrolom objavio da će po ovom i svakom drugom spornom pitanju slijediti odluke svoga oca Josipa. I starješinska komisija je bez riječi raspuštena.

Dok je Marija nastojala uvjeriti Josipa da dopusti Isusu da oblikuje glinene predmete kod kuće ako obeća da se neće baviti ovim proturiječnim aktivnostima u školi, Josip se želio držati rabinskog tumačenja druge zapovijedi. I od tada pa sve do zadnjeg dana koji je proveo u kući svoga oca, Isus se nije smio baviti bilo crtatanjem ili modeliranjem. Ali Isus nikad nije vidio ništa loše u ovim aktivnostima i to što se morao odreći svog omiljenog hobija predstavlja jednu od najvećih teškoća njegove ranije mladosti.

Za druge polovice lipnja Isus se s ocem popeo na vrh Taborske gore. Dan je bio vedar i uživali su u predivnom pogledu. Ovom se devetogodišnjem mladiću činilo da je odavde imao priliku promatrati cijeli svijet izuzev Indije, Afrike i Rima.

Isusova druga sestra Marta je rođena utorak uvečer, 13 rujna ove godine. Tri tijedna nakon Martinog rođenja i nakon što je proveo kraće vrijeme kod kuće, Josip je počeo raditi na proširenju kuće čime su istodobno dobili radionicu i spavaću sobu. Josip je napravio manju tesarsku klupu za Isusa koji je ovom prilikom dobio svoj prvi tesarski alat. S vremena na vrijeme tijekom više godina Isus je radio na ovoj klupi i odlično je ovladao vještinom izrade jarama.

Ova i naredna zima su bile najhladnije zime koje su pogodile Nazaret tijekom više desetljeća. Isus je već imao priliku vidjeti snijeg na planinama, dok je više puta sniježilo i u samom Nazaretu gdje se snijeg jedino kratko zadržao; ali Isus je ove zime po prvi put vidio led. To što je voda mogla promijeniti stanje od čvrstog u tečno i u parovito--Isus je dosta razmišljao o pari iz kuhinjskih lonaca--navelo je mladića na razmišljanje o fizičkom svijetu i njegovoj građi; a u ovom je mladiću svo to vrijeme živjela ličnost onoga koji je stvorio i uredio sve prirodne pojave cijelog prostranog svemira.

Nazaretska klima nije bila oštra. Siječanj je bio najhladniji mjesec, s temperaturom od oko 50o F. Tijekom srpnja i rujna, normalno najtoplijih mjeseci, temperatura se kretala između 75 o i 90 oF. Od planina na jednoj pa sve do Jordana i doline Mrtvog mora na drugoj strani, klima je varirala od oštre do suhe. I Židovi su tako na određeni način bili prilagođeni životu u gotovo svim svjetskim klimama.

I za vrijeme najtoplijih ljetnjih mjeseci, prohladni vjetrić je puhao sa zapada od deset ujutro do jedan poslije podne. Ali s vremena na vrijeme, cijelom bi Palestinom počeli puhati užasni vrući vjetrovi s istoka. Ovi naleti vrućeg vjetra bi obično nastupili tijekom siječnja i veljače, pred kraj kišne sezone. Od studenog do travnja, kiša je padala u neredovnim razmacima ali s osvježavajućim učinkom. U Palestini su postojala samo dva godišnja doba, suho i kišno. U siječnju bi se počeli otvarati prvi cvjetovi i pred kraj travnja, zemlja je izgledala kao jedan veliki cvjetni vrt.

U svibnju ove godine Isus je na ujakovom seoskom gazdinstvu po prvi put imao priliku pomoći pri žetvi. Prije nego će napuniti trinaestu godinu, uspio se upoznati s određenim aspektima gotovo svake aktivnosti kojom su se bavili nazaretski muškarci i žene, dok će mu se kroz nekoliko godina ukazati prilika da provede više mjeseci radeći u kovačnici.

Kako je za vrijeme mrtve sezone bilo manje posla i karavanskog prometa, Isus je s ocem putovao bilo turistički ili poslovno do obližnje Kane, Endora i Naina. Kao mladić, često je išao u posjetu Seforisu koji se nalazio malo više od tri milje sjeverozapadno od Nazareta i koji je od 4. godine pr. K. do 25. godine p.K. bio glavni grad Galileje i jedan od centara Heroda Antipe.
Isus je nastavio rasti fizički, intelektualno, društveno i duhovno. Zahvaljujući putovanjima stekao je bolje razumijevanje vlastite obitelji i Isusovi roditelji su u ovom razdoblju počeli učiti od njega, a ne samo on od njih. I tijekom najranije mladosti, Isus je bio osebujan mislilac i vrlo vješt učitelj. Stalno je dolazio u sukob s takozvanim "nepisanim zakonom," dok se uvijek nastojao prilagoditi obiteljskim pravilima. Prilično se dobro slagao s drugom djecom, dok je često bio obeshrabren sporim djelovanjem njihovih umova. Prije nego što će navršiti desetu godinu, postao je vođa sedmočlane muške grupe koja je nastojala unaprijediti muževna dostignuća fizičke, intelektualne i religiozne naravi. Isus je uspio upoznati svoje prijatelje s novim igrama i određenim naprednijim metodama fizičke rekreacije.


2. DESETA GODINA (4. godina p.K.)

Petoga srpnja prve subota u mjesecu, dok je bio na izletu s Josipom, Isus je prvi put izrazio osjećaje i ideje koji su svjedočili o novostečenoj svjesnosti svoje nesvakidašnje naravi i životne misije. Josip je pažljivo slušao ove bitne riječi svoga sina gotovo ništa ne govoreći; nije htio govoriti o činjenicama s kojima mladić još nije bio upoznat. Isus je narednog dana imao sličan ali nešto dulji razgovor sa svojom majkom. Marija je jednako saslušala mladićeve riječi ali mu ni ona nije htjela obznaniti nove činjenice. Prošle su gotovo dvije godine prije nego je Isus ponovo pomenuo svojim roditeljima sve veća otkrivenja naravi svoje ličnosti i zemaljske misije koja su se rađala u njegovoj svijesti.

U kolovozu je počeo pohađati višu sinagošku školu. U školi je neprestano stvarao probleme svojim ustrajnim pitanjima. Isus je stvarao sve veću pometnju u Nazaretu. Roditelji mu nisu htjeli zabraniti da postavlja tolika pitanja, dok je Isusov učitelj bio iznenađen mladićevom radoznalošću, uvidom i žudnjom za novim saznanjima.

Isusovi prijatelji nisu vidjeli ništa neprirodno u njegovom ponašanju; po svemu je bio kao i oni. Istina da je imao nadprosječno, premda ne u cjelosti neprirodno zanimanje za školski materijal. Jedino je postavljao više pitanja od svojih vršnjaka.

Vjerojatno najneobičnija i najistaknutija Isusova osobina počiva u tome što se nije htio boriti za svoja prava. Kako je bio dobro razvijen za svoje godine, njegovi vršnjaci su se čudili što se nije htio zaštititi od nepravde i obraniti od zlostavljanja. Međutim, zahvaljujući svom prijateljstvu sa susjedom Jakovom koji je bio godinu dana stariji, Isus nije morao trpiti zle posljedice svoje miroljubivosti. Jakovljev otac je bio zidar i Josipov poslovni suradnik. Jakov se jako divio Isusu i pod okriljem njegove zaštite, Isus nije morao snositi posljedice svoje averzije prema fizičkom sukobu. Isus je više puta bio izložen napadu dosta starijih neotesanaca koji su računali na glasine o njegovoj neagresivnosti i koji su se uvijek našli licem u lice s Isusovim samozvanim tjelohraniteljem i spremnim zaštitnikom, zidarevim sinom Jakovom.

Isus je bio općenito prihvaćen kao vođa nazaretskih mladića koji se zalagao za ideale daleko naprednije od onih koji su obilježavali njegovu dob i generaciju. Bio je predmet iskrene simpatije svojih vršnjaka ne samo zato što je bio pošten već i zato što je posjedovao rijetku i suosjećajnu simpatiju koja je svjedočila o ljubavi i graničila s diskretnom samilošću.

Isus je ove godine počeo ispoljavati otvorenu naklonost prema druženju sa starijim osobama. Uživao je u raspravi kulturnih, obrazovnih, društvenih, ekonomskih, političkih i religioznih pitanja sa starijim ljudima; dubinom i pronicavošću svoje misli lako je osvajao svoje starije prijatelje koji su uvijek uživali u njegovom društvu. Sve do dana kad je preuzeo odgovornost za uzdržavanje obitelji, roditelji su ga neprestano nastojali ponukati da se druži sa svojim vršnjacima ili osobama približne dobi, umjesto što će provoditi vrijeme s bolje informiranim starijim ljudima prema kojima je pokazivao toliku naklonost.

Drugom polovicom ove godine išao je u ribu s ujakom na Genezaretskom jezeru i pokazao se vrlo uspješnim ribarom. Prije nego što će dostići punu zrelost, odlično je ovladao ribarstvom.

Isus se nastavio razvijati fizički; u školi je bio napredan i povlašten učenik; kod kuće se dobro slagao s braćom i sestrama jer je imao prednost od tri i pol godine, koliko je bio stariji od svog najstarijeg brata. Osim roditelja određene glupave djece koji su ga smatrali uobraženjakom bez primjerne poniznosti i djetinje rezerviranosti, bio je jako omiljen u cijelom Nazaretu. Sve češće je upravljao slobodne aktivnosti svojih mladih prijatelja u ozbiljnijem i dubokoumnijem smjeru. Bio je jako nadaren učitelj koji je posve prirodno djelovao u ovoj ulozi, ne mogavši se susdržati ni kad je tobože bio zaokupljen igrom.

Josip je rano počeo poučavati Isusa različitim metodama zarađivanja za život objasnivši mu prednosti poljoprivrednih nad industrijskim i trgovinskim djelatnostima. Galileja je bila ljepša i bogatija provincija od Judeje, dok je cijena življenja u Galileji bila četiri puta niža od cijene u Jeruzalemu i Judeji. Bila je to provincija poljoprivrednih sela i naprednih industrijskih gradova koja je brojila više od dvije stotine mjesta s preko pet tisuća žitelja i više od trideset s preko petnaest tisuća.

Na svom prvom putovanju s Josipom kojim se upoznao s ribarenjem na obalama Genezaretskog jezera, Isus je odlučio postati ribar; ali nakon intenzivnijeg bavljenja očevim zanatom, s vremenom je postao tesar, dok je zatim zahvaljujući spletu okolnosti donio konačnu odluku da će postati religiozni učitelj novog reda.


3. JEDANAESTA GODINA (5. godina p.K.)

Isus je ove godine nastavio putovati sa svojim ocem, dok je često išao u posjetu ujakovom seoskom gazdinstvu i povremeno u Magdalu, gdje je ribario s ujakom koji je živio u blizini ovog grada.

Josip i Marija su često dolazili u iskušenje da pokažu naročitu naklonost prema Isusu ili da na druge načine objelodane svoje uvjerenje da je Isus bio obećano dijete, sin sudbine. Ali pokazali su se jako mudrim i promišljenim po ovom pitanju. Kad su mu u nekoliko slučajeva pokazali čak i najmanju mjeru naklonosti nad drugom djecom, Isus je spremno odbio sve takve specijalne povlastice. Isus je provodio dosta vremena u karavanskoj radnji i kroz razgovor s putnicima iz svih krajeva svijeta, stekao je dosta zanja o međunarodnim pitanjima, što je bilo jako neobično s obzirom na njegovu dob. Bila je to posljednja godina Isusove bezbrižnosti i mladalačke radosti. Od ovog je časa pred mladićem stajao sve veći broj teškoća i odgovornosti.

Juda je rođen u srijedu ujutro 24. lipnja 5. godine p. K. Rođenje ovog sedmog djeteta je bilo praćeno određenim komplikacijama. Marija je više tjedana bila toliko bolesna da je Josip odlučio ostati kod kuće. Isus je bio jako zauzet slijedeći očeve upute i izvršavajući mnogobrojne dužnosti koje su ga snašle zahvaljujući majčinoj bolesti. Ovaj mladić nikad više nije bio u stanju vratiti se djetinjoj bezbrižnosti ranijih godina. Od ove majčine bolesti--malo prije nego što će napuniti jedanaest godina--bio je primoran prihvatiti odgovornosti prvorođenog sina, i to punu godinu ili dvije prije nego bi ovi tereti normalno pali na njegova pleća.

Hazan je svakog tjedna provodio jednu večer s Isusom pomažući mu da ovlada hebrejskim spisima. Bio je jako impresioniran napretkom ovom nadarenog učenika kojem je spremno pomagao na svaki mogući način. Ovaj židovski pedagog je ispoljio snažan utjecaj na mladićev prijemljivi um, premda nikad nije bio u stanju shvatiti Isusovu ravnodušnost prema svim izgledima da nastavi obrazovanje pod nadzorom učenih rabina u Jeruzalemu.

Mladić se otprilike sredinom svibnja pridružio ocu na poslovnom putovanju u Skitopol, grčku prijestolnicu Dekapolisa, prastarog hebrejskog grada Bet-Šana. Josip je na putu dosta govorio o starijoj povijesti kralja Šaula, Filistejaca i kasnijih događaja koji su obilježili burnu povijest Izraela. Isusa su jako dojmili red i čistoća ovog takozvanog poganskog grada. Radoznalo se divio otvorenom kazalištu, dok je s poštovanjem promatrao lijepi mramorni hram posvećen obožavanju "poganskih" bogova. Josipa je jako uznemirilo mladićevo oduševljenje, te je nastojalo neutralizirati ove povolje utiske uznoseći ljepotu i veličanstvo židovskog hrama u Jeruzalemu. Isus je često radoznalo promatrao ovaj čarobni grčki grad s obronaka nazaretske gore, često upitkujući o opsežnim javnim radovima i kitnjastim zgradama, dok je Josip uvijek nastojao izbjeći odgovore na ova pitanja. Ovom su se prilikom suočili s ljepotama ovog nežidovskog grada i Josip nije mogao čiste savjesti zanemariti Isusova pitanja.

Upravo u ovo vrijeme u Skitopolskom amfiteatru su držane godišnje natjecateljske igre i javne demonstracije fizičkih sposobnosti između različitih grčkih gradova Dekapolisa i Isus je toliko insistirao da posjete ova natjecanja da se Josip ustručavao uskratiti njegovu želju. Dječak je bio jako oduševljen igrama i svesrdno je prihvatio duh demontracije fizičke snage i atletskih sposobnosti. Josip je bio neizrecivo šokiran što je njegov sin bio toliko oduševljen ovim ispoljenjem "poganske" razmetljivosti. Po svršetku natjecanja, Josip je doživio najveće iznenađenje cijelog svog života kad je Isus s odobravanjem predložio kako bi nazaretski mladići izvukli veliku korist iz tako zdravih fizičkih aktivnosti. Josip se vrlo ozbiljno i riječito suprotstavio ovoj ideji ističući zlu narav ovakvog natjecanja premda je dobro znao da njegove riječi nisu promijenile Isusovo mišljenje.

Isus je vidio Josipovu ljutnju samo jednom u cijelom svom životu--kad su se ove noći vratili u svratište i kad je tijekom rasparve u tolikoj mjeri zaboravio pravac židovske misli da je predložio da po povratku u Nazaret počnu graditi amfiteatar. Kad je Josip čuo ove nežidovske ideje svog prvorođenog sina, zaboravio je svoje normalno blago držanje i uhvativši Isusa ispod ruke, ljutito je uzviknuo, "Sine, da više nikad u životu nisi izrekao tako pokvarene misli." Isus je bio zaprepašten Josipovim snažnim ispoljenjem emocija; Isus nikad prije nije bio predmet očevog ogorčenja i bio je neizrecivo začuđen i iznenađen. Jedino je odgovorio, "Dobro oče, tako će i biti." I mladić više nikad nije ni u najmanjoj mjeri aludirao na natjecateljske igre i druge grčke atletske aktivnosti do kraja Josipovog života.

Isus je kasnije imao priliku vidjeti grčki amfiteatar u Jeruzalemu i naučiti koliko su Židovi prezirali atletska natjecanja. No on je unatoč tome uvijek nastojao stvoriti uvjete za zdravu rekreaciju u osobnom životu i koliko su to dopuštali židovski običaji, u kasnijim redovnim aktivnostima dvanaestorice apostola.

Pred kraj jedanaeste godine, Isus je bio snažan, dobro razvijen, umjereno duhovit i prilično bezbrižan mladić, dok se od ovog časa sve više počeo odavati neuobičajenim periodima duboke meditacije i ozbiljnog razmišljanja. Dosta je razmišljao kako da podmiri obiteljske dužnosti istovremeno se povinujući pozivu svoje svjetske misije; već je bio odlučio da njegova služba neće biti ograničena na ostvarenje dobrobiti židovskog naroda.

4. DVANAESTA GODINA (6. godina p.K.)

Bila je to znamenita godina Isusovog života. Nastavio je napredovati u školi neumorno proučavajući prirodu, dok se sve više zanimao za proučavanje različitih metoda zarađivanja za život. Počeo je redovno raditi u tesarskoj radionici koja se nalazila uz kuću i bilo mu je dopušteno upravljati svojim prihodima, što je bilo vrlo neuobičajeno za židovsku obitelj. Ove je godine naučio da je bilo mudro ne obznanjivati ova pitanja drugim članovima obitelji. Počeo je shvaćati da je svojim ponašanjem izazivao probleme u selu, zahvaljujući čemu je postao dosta diskretniji u pogledu svih aktivnosti po kojima se razlikovao od svojih vršnjaka.

Tijekom ove godine doživio je više razdoblja neizvjesnosti, ako ne i istinske sumnje u pogledu naravi svoje misije. Njegov um je prolazio normalnim razvojnim procesom i još uvijek nije bio u stanju potpuno shvatiti stvarnost svoje dvojne naravi. Zahvaljujući tome što je imao samo jednu ličnost, bilo mu je teže prepoznati njezinu povezanost s elementima naravi koji su vukli porijeko iz dvaju različitih izvora.

Od ovog doba na dalje, naučio se bolje ophoditi prema svojoj braći i sestrama. Postao je taktičniji, suosjećajniji i obzirniji prema njihovoj dobrobiti i sreći i tako su bili u stanju ostati u dobrim odnosima sve do početka njegove javne službe. Preciznije rečeno, odlično se slagao s Jakovom, Marijanom i dvoje najmlađe (još nerođene) djece, Amosom i Rutom. S Martom se prilično dobro slagao. Problemi su uglavnom izbijali pri odnosu s Josipom i Judom, naročito ovim drugim.

Josip i Marija su prolazili kroz velika iskušenja podižući ovaj jedinstveni spoj božanstvenosti i ljudskosti i zaslužuju svaku pohvalu za vjerno i uspješno izvršenje svojih roditeljskih dužnosti. Isusovi roditelji su sve više spoznavali da je u njihovom najstarijem sinu postojalo nešto nadljudsko, premda nikad nisu ni sanjali da je ovaj sin obećanja bio istinski i stvarni stvoritelj svih stvari i bića cijelog lokalnog svemira. Do kraja života Josip i Marija nisu saznali da je njihov sin Isus bio Kozmički Stvoritelj utjelovljen u ljudskom obličju.

Više nego ikad prije, Isus se ove godine posvetio glazbi, dok je kod kuće nastavio podučavati svoju mlađu braću i sestre. Otprilike u ovo doba mladić je postao duboko svjestan da su Josip i Marija imali različito tumačenje njegove životne misije. Dosta je razmišljao o različitim pogledima svojih roditelja često slušajući njihove rasprave dok su mislili da je čvrsto spavao. Isus je sve više naginjao mišljenju svoga oca, tako da je Marija bila osuđena na razočaranje gledajući kako se Isus postupno oslobađao njezinog utjecaja u pogledu svega vezanog uz svoj životni put i poziv. I kako su godine prolazile, mišljenja su im se sve više razilazila. Marija je sve manje bila u stanju razumjeti značaj Isusove misije i ova dobra majka je bila sve više povrijeđena što ovaj omiljeni sin nije ispunjavao njezina najiskrenija iščekivanja.

Josip je sve više sumnjao u duhovnu narav Isusove misije. Iz ovih i drugih bitnijih razloga, žalosno je što nije poživio da vidi ostvarenje svojih shvaćanja naravi Isusovog zemaljskog darivanja.

Tijekom svoje posljednje školske godine, kad mu je bilo dvanaest godina, Isus je objasnio Josipu svoje neslaganje s židovskim običajem ljubljenja prsta kojim se dotakne pergament obješen na dovratniku prilikom svakog ulazka i izlaska iz kuće. Kao dio ovog rituala bilo je običaj reći, "Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka." Josip i Marija su Isusu više puta objasnili razloge koji su vodili k zabrani crtanja i modeliranja različitih obličja, navodeći činjenicu da su takvi predmeti mogli poslužiti idolopokloničkim namjerama. Premda Isus nije bio u stanju u cjelosti razumjeti razloge koji su vodili zabrani crtanja i modeliranja, posjedovao je izražajnu moć dosljednosti, te je stoga ocu ukazao na idolopokloničku narav ovog ropskog običaja koji je zahtijevao da se dodirne pergament obješen na dovratniku. I Josip je skinuo pergament nakon ovog razgovora s Isusom.

Kako je vrijeme više prolazilo, Isus je značajno izmijenio religiozne formalnosti obiteljskih molitvi i drugih običaja. I to mu je bilo dopušteno zahvaljujući utjecaju liberalne nazaretske škole rabinskog učenja koju je u svom primjeru oblikovao glasoviti nazaretski učitelj po imenu Jozo.

Tijekom ove i dvaju narednih godina Isus je često bio izložen uznemirujućim mentalnim nastojanjima da uskladi svoje osobne religiozne običaje i društvene obzire s kristaliziranim vjerovanjima svojih roditelja. Bio je rastrgan sukobom između poriva da ostane vjeran vlastitim uvjerenjima i glasa savjesti koji je nalagao poslušnu pokornost roditeljima; naročito je bio rastrgan sukobom između dvaju velikih zapovijedi koje su držale bitnu poziciju u njegovom mladenačkom umu. Jedna je bila: "Odano slijedi naloge svojih najviših uvjerenja istine i ispravnosti." Druga je bila: "Poštuj svoga oca i majku svoju, jer ti oni dadoše život i uzdržavanje." Međutim, on nikada nije zanemario odgovornosti svakodnevne uspostave ravnoteže između ovih dvaju domena-- odanosti vlastitim osobnim uvjerenjima i obiteljskim dužnostima--čime je ostvario zadovoljstvo sve skladnijeg spoja osobnih uvjerenja i obiteljskih dužnosti i vješto stvorio grupnu solidarnost utemeljenu na odanosti, poštenju, trpeljivosti i ljubavi.


5. TRINAESTA GODINA (7. godina p.K.)

Nazaretski mladić je ove godine prešao prag odraslog doba; počeo je mijenjati boju glasa, dok su i druga umna i tjelesna obilježja počela govoriti o dolasku zrelosti.

U nadjelju uvečer 9. siječnja 7. godine p.K., rođen je Isusov brat Amos. Judi još nisu bile dvije godine, dok se Ruta još nije bila rodila; i tako se može vidjeti da je naredne godine uoči Josipove smrti Isus morao preuzeti brigu za veliku obitelj i veći broj male djece.

Bilo je to otprilike sredinom siječnja ove godine kad je Isus postao ljudski uvjeren da mu je bilo suđeno da se posveti izvršenju zemaljske misije u cilju prosvjećenja ljudi i otkrivenja Boga. U umu Isusa koji se činio posve prosječnim židovskim mladićem iz Nazareta, formirale su se značajne odluke i dalekosežni planovi. Inteligentna bića cijelog Nazareta su s velikim uzbuđenjem i fascinacijom promatrala početne stadije razvoja misli i djelovanja ovog mladog tesarovog sina.

Isus je diplomirao 20. ožujka 7. godine p.K., prvog dana ovog tjedna; završio je kurs obuke u okviru lokalne škole povezane s nazaretskom sinagogom. Bio je to veliki dan u životu svake ambiciozne židovske obitelji, dan kad je prvorođeni sin proglašen "sinom zapovijedi" i iskupljenim prvorođencem Gospodina Boga Izraelovog, "djeteta Previšnjeg" i sluge Boga cijele zemlje.

U petak, tjedan prije nego što će Isus diplomirati, Josip se vratio iz Seforisa gdje je nadgledao izgradnju određene javne zgrade, kako bi prisustvovao ovom radosnom događaju. Isusov učitelj je bio čvrsto uvjeren da je njegovog vrijednog i inteligentnog učenika čekala neka nesvakidašnja karijera, specijalna misija. Unatoč svim problemima s Isusovim individualističkim tendencijama, starješine su se ponosile mladićem i već su počele formirati planove za nastavak njegovog školovanja u Jeruzalemu na glasovitim židovskim akademijama.

Povremeno slušajući o ovim planovima, Isus je svakim danom postajao sve uvjereniji da neće pohađati rabinske studije u Jeruzalemu. Ali on nije ni sanjao o tragediji koja će ga nedugo snaći, poremetivši sve takve planove i primoravši ga da preuzme odgovornost za upravu i podizanje velike obitelji koja je po dobitku novog člana pored Isusa i njegove majke imala petoro braće i tri sestre. Isus je više i dulje imao priliku posvetiti se podizanju svoje obitelji nego je to bio slučaj s njegovim ocem Josipom; i Isus je bio dorastao očekivanjima koja je pred sebe postavio: namjeri da postane mudar, strpljiv, suosjećajan i djelotvoran učitelj i najstariji brat ove obitelji--svoje obitelji--koja će nedugo zatim biti ožalošćena i tako iznenadno pogođena Josipovom tragičnom smrću.


6. PUTOVANJE U JERUZALEM

Nakon što je dostigao prag zrelog doba i službeno diplomirao iz sinagoške škole, Isus je primio dopuštenje da posjeti Jeruzalem sa svojim roditeljima i da prisustvuje svojoj prvoj proslavi Pashe. Pashalni blagdan je pao na subotu 9. travnja. 7. godine p.K. U ponedjeljak ujutro, 4. travnja, veća grupa od 103 osobe uputila se iz Nazareta prama Jeruzalemu. Putovali su prema Samariji i kad su dostigli Ezdrelon, skrenuli su prema istoku idući oko Gilboe kroz jordansku dolinu kako bi zaobišli Samariju. Josip i njegova obitelj bi uveliko uživali u putovanju Samarijom preko Jakobovog zdenca i Betela, ali kako Židovi nisu htjeli imati posla sa samarićanima, odlučili su držati se svojih susjeda i putovati dolinom Jordana.

Po svrgnuću omraženog Arhelaja, nisu se više bojali povesti Isusa u Jeruzalem. Prošlo je punih dvanaest godina otkako je Herod pokušao uništiti betlehemsko djetešce i nitko više ne bi ni pomislio da poveže ove događaje s neuglednim mladićem iz Nazareta.

Malo prije nego što će dostići ezdrelonsko raskrće putujući prema zapadu, prošli su pored prastarog seoceta po imenu Šunem i Isus je ponovo imao priliku čuti pripovijed o najljepšoj izraelskoj djevojci koja je nekoć ovdje živjela i o Elizejevim čudesnim djelima koja su obilježila ovo mjesto. Prolazeći pored Ezrelona, Isusovi roditelji su govorili o Ahabu i Izebeli i Jehovim poduzećima. Idući oko Gilboe govorili su o Šaulu koji se bacio na mač na padinama ove gore i o vezama kralja Davida s ovim povijesnim odredištem.

Nakon što su zaobišli Gilbou, pred hodočasnicima se s desne strane otvorio pogled na grčki grad Skitopol. Dok su iz daljine promatrali njegove mramorne građevine, nisu htjeli prići ovom nežidovskom gradu da se ne bi okaljali, jer u tom slučaju ne bi mogli prisustvovati predstojećim svečanim i svetim ceremonijama blagdana Pashe u Jeruzalemu. Marija nije mogla razumjeti zašto Josip i Isus nisu htjeli govoriti o Skitopolu. Ona nije znala o njihovoj prošlogodišnjoj polemici zato što nikad nisu pominjali ove događaje. Put je sada vodio direktno jordanskom tropskom dolinom i pred Isusovim začuđenim očima se uskoro ukazao vijugavi Jordan--svjetlucava i uskomešana vodena masa koja je tekla prema Mrtvom moru. Dok su putovali ovom tropskom dolinom, morali su se osloboditi toplije odjeće i jako su uživali u bujnim žitnim poljima i prelijepim oleanderima prepunim ružičastih cvjetova, dok su se daleko na sjeveru uzdizali snijegom prekriveni vrhovi Hermonske gore veličanstveno natkriljujući ovu povijesnu dolinu. Nakon nešto više od tri sata putovanja poslije Skitopola, naišli su na žuboreće vrelo gdje su se pod otvorenim zvjezdanim nebom utaborili da prenoće.

Drugog su dana prošli mjesto gdje se Jabok s istoka ulijeva u Jordan i gledajući prema istoku, prisjetili su se Gideonova doba kad su Midijanci preplavili ovu oblast i preuzeli cijelu zemlju. Pred kraj drugog dana, utaborili su se blizu podnožja Sartabske gore, najviše planine koja je natkrivala jordansku dolinu, na čijim se vrhovima nalazila aleksandrijska tvrđava gdje je Herod utamničio jednu svoju ženu i gdje je zakopao svoja dva zadavljena sina.

Trećeg su dana prošli pored dva sela koja je Herod nedavno podigao, diveći se njihovoj arhitekturi i prelijepim vrtovima punim palmi. Prije noći su stigli do Jerihona, gdje su se zadržali do kraja dana. Josip, Marija i Isus su te večeri odlučili pješačiti jednu i pol milju do starog Jerihona, gdje je prema židovskim predanjima Jošua, prema kojem je Isus dobio ime, izvršio svoje glasovite poduhvate.

Četvrtog, posljednjeg, dana putovanja, staza je bila puna hodočasnika. Počeli su se uspinjati brdima koja su vodila do Jeruzalema. Kako su se primicali vrhu, mogli su vidjeti planine s druge strane Jordana, dok su prema jugu vidjeli nepokretne vode Mrtvog mora. Otprilike na pola puta prema Jeruzalemu Isus je prvi put imao priliku vidjeti Maslinsku goru (oblast koja će uskoro postati tako bitnim dijelom njegovog života) i kad je Josip rekao da sveti grad leži s druge strane njezinih grebena, mladićevo je srce poskočilo u iščekivanju ovog prizora, svetog grada i kuće njegovog nebeskog Oca.

Na istočnim padinama Maslinske gore zaustavili su se da predahnu ispred malog sela po imenu Betanija. Gostoljubivi mještani su pohitili da dočekaju hodočasnike i Josipova se obitelj zaustavila pored kuće određenog Šimuna koji je imao troje djece blizu Isusove dobi--Mariju, Martu i Lazara. Pozvali su nazaretsku obitelj da se uđe osvježiti i tako se između dvaju obitelji razvilo dugogodišnje prijateljstvo. Isus je mnogo puta tijekom svog znamenitog života prenoćio u ovoj kući. Nastavili su s putovanjem, uskoro dostigavši padine Maslinske gore i Isus je po prvi put (u svom sjećanju) ugledao Sveti grad s pretencioznim palatama i insprativnim hramom njegovog Oca. Tijekom cijelog svog života Isus nikad nije doživio takvo posve ljudsko uzbuđenje kakvim je bio obuzet ovog travanjskog predvečerja na Maslinskoj gori dok je upijao pogled na Jeruzalem. I kasnijih godina, stajao je na istom ovom mjestu plačući zbog grada koji se spremao odbaciti još jednog proroka, svog posljednjeg i najvećeg nebeskog učitelja.

Pohitili su prema Jeruzalemu. Bilo je to utorak poslije podne. Po ulasku u grad prošli su pored hrama i Isus nikad nije vidio tako veliku masu ljudi. Duboko je razmišljao o činjenici da su se ovi Židovi okupili iz svih dijelova otkrivenog svijeta.

Uskoro su stigli do mjesto gdje su planirali ostati preko Pashalnog tjedna, velikog doma Marijinog imućnijeg rođaka kojeg je Zaharije upoznao s ranom poviješću Ivana i Isusa. Narednog dana koji je bio određen za pripreme, spremili su se za proslavu subotnje Pashe.

Dok je cijeli Jeruzalem bio uskomešan pripremama za Pashu, Josip je našao vremena da povede sina u posjetu akademiji u kojoj je Isus trebao nastaviti školovanje za dvije godine, kad napuni petnaest godina. Josip je bio jako iznenađen kad je vidio da Isus nije pokazivao gotovo ni malo zanimanja za ove pažljivo skovane planove.

Isus je bio duboko impresioniran hramom, njegovim bogosluženjem i drugim aktivnostima. Po prvi put nakon svoje četvrte godine, bio je suviše zaokupljen vlastitim mislima kako bi postavio mnogo pitanja. Ali on je svejedno doveo Josipa u nepriliku postavivši nekoliko težih pitanja (kako je to uvijek imao običaj činiti) kao recimo zašto nebeski Ocac traži pokolj toliko nedužnih i bespomoćnih životinja. I po izrazu mladićevog lica, Josip je dobro znao da njegov dubokomisleni i inteligentni sin nije bio zadovoljan njegovim pokušajem da odgovori na ovo pitanje.

Dan prije Pashalne subote Isusovim smrtničkim umom su kolale bujice duhovnog prosvjetljenja i njegovo ljudsko srce je bilo preplavljeno samilosnim sažaljenjem prema duhovno slijepim i moralno neobrazovanim masama koje su se okupile na proslavu prastarog Pashalnog blagdana. Bio je to jedan on najneobičnijih dana u zemaljskom životu Sina Čovječjeg i za vrijeme noći, po prvi put u svom zemaljskom životu, pred njim se ukazao odabrani vjesnik iz Salvingtona koji je prema Imanuelovoj uputi rekao:
"Došao je čas. Vrijeme je da se počneš baviti Očevim poslom."

I tako, prije nego što su se teške odgovornosti nazaretske obitelji spustile na Isusova mladalačka pleća i prije nego što mu je bilo trinaest godina, nebeski glasnik je došao opomenuti Isusa da se počne brinuti za kozmičke odgovornosti. Bio je to prvi čin iz dugog niza događaja koji su kulminirali upotpunjenjem Sinovog darivanja na Urantiji i ponovnom postavkom "kozmičke vlade na njegova ljudsko-božanska pleća."

Kako je vrijeme više prolazilo, više nas je bunila misterija utjelovljenja. Bilo nam je teško shvatiti da je ovaj mladić bio stvoritelj cijelog Nebadona. Pored toga ne možemo shvatiti povezanost duha ovog Sina Stvoritelja i duha njegovog Rajskog Oca s ljudskim dušama. Neprestano smo imali prilike vidjeti kako je njegov ljudski um svakim danom zemaljskog života sve više spoznavao brojne kozmičke odgovornosti koje su ležale na njegovim plećima.

I tako se završava život nazaretskog dječaka i počinje život mladića koji je svakim danom postajao sve svjesniji božanski čovjek, koji je počeo planirati svoj svjetski put nastojeći integrirati sve širi sadržaj svog života sa željama svojim roditelja i obvezama prema svojoj obitelji i društvu svog vrmena i doba.