U BILO kojoj kozmičkoj situaciji se našli, mi doprinosimo aktualiziranju svemogućeg potencijala Vrhovnog do one mjere do koje vršimo Božju volju. Božja volja je namjera Prvog Izvora i Centra koja je potencijalizirana u tri Apsoluta, personificirana u Vječnom Sinu, združena radi kozmičkog djelovanja u Beskonačnom Duhu i učinjena vječnom u trajnim uzorcima Raja. I Vrhovni Bog trenutno postaje najvišim konačnim ispoljenjem cjelokupne Božje volje.
Ako se ikad desi da svi veliki svemiri relativno postignu puno življenje Božje volje, vremensko-prostorne tvorevine će postići stabilizaciju u stadiju svjetla i života dok će Svemogući, koji je potencijal božanstva Vrhovnosti, postati činjenica u pojavi božanske ličnosti Vrhovnog Boga.
Kad se evoluirajući um podesi u skladu s krugovima kozmičkog uma, kad evoluirajući svemir postigne stabilizaciju prema uzorku centralnog svemira, kad napredujući duh uspostavi kontakt s ujedinjenom službom Glavnih Duhova, kad se uspinjuća smrtnička ličnost konačno podesi u skladu s božanskim vodstvom unutarnjeg Ispravljača, aktualnost Vrhovnog u svemirima postaje za jedan stupanj stvarnija; božanstvenost Vrhovnosti napreduje jedan korak bliže kozmičkom ostvarenju.
Dijelovi i individue velikog svemira evoluiraju kao odraz sveukupne evolucije Vrhovnog, dok Vrhovni zauzvrat predstavlja zbrojnu sintetičku sumu cjekupne evolucije velikog svemira. Sa stanovista smrtnog čovjeka, oni su evolucijske i iskustvene recipročnosti.
1. NARAV VRHOVNOG BIĆA
Vrhovni je ljepota fizičkog sklada, istina intelektualnog značenja i dobrota duhovne vrijednosti. On je slast istinskog uspjeha i užitak trajnog postignuća. On je naddusa velikog svemira, svijest konačnog kozmisa, upotpunjenje konačne stvarnosti i personifikacija iskustva Stvoritelja i stvorenog bića. Kroz cijelu buduću vječnost, glas Vrhovnog Boga će izražavati stvarnosti voljnog iskustva u trojstvenim odnosima Božanstva.
U osobnama Vrhovnih Stvoritelja,
Bogovi su se spustili s Raja u domene vremena i prostora, gdje su stvorili i evoluirali stvorena bića koja su u stanju postići Raj, tamo se uspeti tragajući za Ocem. Ova kozmička povorka koju tvore spuštajući Stvoritelji koji obznanjuju Boga i uspinjuća stvorena bića koja traže Boga, predstavlja otkrivenje evolucije Vrhovnog kao Božanstva, i u Vrhovnom ova silazeća i uspinjuća bića postižu uzajamno razumijevanje, otkriće vječnog i univerzalnog bratstva. Vrhovno Biće tako postaje konačna sinteza iskustva uzroka--savršenog Stvoritelja--i posljedice--usavršavajućeg stvorenja.
Veliki svemir posjeduje mogućnost i neprestanu težnju za potpunim ujedinjenjem, što proizrasta iz činjenice da ova kozmička egzistencija predstavlja posljedicu stvaralačkih djela i ovlaštenja moći Rajskog Trojstva, koje je bezuvjetno jedinstvo. U konačnom se kozmosu upravo ovo trinitarno jedinstvo ispoljava u Vrhovnom, čija stvarnost postaje sve očiglednija kako svemiri postižu maksimalnu razinu poistovjećenja s Trojstvom.
Dok se Stvoriteljeva volja kvalitativno razlikuje od volje stvorenog bića, one su isto tako iskustveno srodne, kako stvoreno biće i Stvoritelj mogu surađivati pri postignuću kozmičkog savršenstva. Čovjek može surađivati s Bogom i na taj način zajedno s njim stvoriti vječnog finalistu. Bog može djelovati čak i kao čovjek--u utjelovljenjima svojih Sinova--koji na taj načim postižu vrhovnost iskustva stvorenog bića.
U Vrhovnom Biću, Stvoritelj i stvoreno biće su ujedinjeni u jedno Božanstvo čija volja predstavlja ispoljenje jedne božanske ličnosti. Ova volja Vrhovnog je nešto više nego bilo volja stvorenog bića ili Stvoritelja, upravo kao što je Glavni Sin Nebadona danas nešto više nego spoj božanske i ljudske volje. Spoj savršenstva Raja i vremensko-prostornog iskustva rađa novo značenje vrijednosti na razinama stvarnosti božanstva.
Evoluirajuća božanska narav Vrhovnog postaje vjernom predstavom neusporedivog iskustva svih stvorenih bića i svih Stvoritelja u velikom svemiru. U Vrhovnom, status stvoritelja je jednak statusu stvorenog bića; oni su zauvijek ujedinjeni iskustvom stvorenim iz nestalnosti koje čovjek susreće nastojeći riješiti mnogostruke probleme koji opsjedaju svu konačnu tvorevinu koja ide stazom potrage za savršenstvom i oslobođenja od okova nepotpunosti.
Istina, ljepota i dobrota su uzajamno uklađeni u službi Duha, veličanstu Raja, milosti Sina i iskustvu Vrhovnog. Vrhovni Bog je istina, ljepota i dobrota, kako ovi pojmovi božanstvenosti predstvaljaju konačne vrhunce konceptualnog iskustva. Vječni izvori ovih trojedinih svojstava božanstvenosti postoje na nadkonačnim razinama, no stvoreno biće jedino može shvatiti takve izvore kao nadistinu, naljepotu i naddobrotu.
Mihael, stvoritelj, je obznanio božansku ljubav Oca Stvoritelja prema njegovoj zemaljskoj djeci. I nakon što otkriju i prime ovu božansku ljubav, ljudi mogu nastojati obznaniti ovu ljubav svojoj zemaljskoj braći. Takva ljubav stvorenog bića predstavlja istinski odraz ljubavi Vrhovnog.
Vrhovni je simetrično inkluzivan. Prvi Izvor i Centar je potencijalan u tri velika Apsoluta, dok je aktualan u Raju, u Sinu i u Duhu; no Vrhovni je i aktualan i potencijalan--on je biće osobne vrhovnosti i svemoguće moći koje jednako reagira na nastojanje stvorenog bića i namjeru Stvoritelja; on je samodjelujući u odnosu na svemir i samoreaktivan u odnosu na ukupnu sumu svemira; on je istodobno vrhovni stvoritelj i vrhovno stvoreno biće. Božanstvo Vrhovnosti tako ispoljava ukupnu sumu cjelokupnog konačnog.
2. IZVOR EVOLUCIJSKOG RASTA
Vrhovni je Bog u vremenu; on je tajna rasta stvorenog bića u vremenu; on je isto tako taj koji ovladava nepotpunom sadašnjošću i koji dovršava usavršenje budućnosti. I krajnji plodovi cijelog konačnog rasta su: moć pod kontrolom duha putem uma i uz pomoć ujedinjujuće i stvaralačke prisutnosti ličnosti. Posljedica koja je vrhunac cijelog ovog rasta je Vrhovno Biće.
Smrtnom čovjeku, egzistencija znači rast. Čini se da je ovo uistinu slučaj, čak i u širem kozmičkom smislu, kako se zaista čini da egzistencija kojom upravlja duh rezultira iskustvenim rastom--uvećanjem statusa. Mi međutim već dugo smatramo da sadašnje kozmičko razdoblje predstavlja funkciju Vrhovnog. Mi jednako tako držimo da je ova vrsta rasta svojstvena razdoblju rasta Vrhovnog i da će prestati s upotpunjenjem rasta Vrhovnog.
Razmotrimo status potrojstvljenih stvorenih sinova: Oni su rođeni i žive u sadašnjem kozmičkom razdoblju; oni su ličnosti koje su obdarene umom i duhom. Oni imaju iskustva i sjećanje na njih, ali ne rastu onako kako rastu uspinjuća bića. Prema našem vjerovanju i razumijevanju, ovi stvoreno-trinitizirani sinovi, dok se nalaze u sadašnjem kozmičkom dobu, zapravo pripadaju narednom kozmičkom dobu--dobu koje ce pratiti upotpunjenje rasta Vrhovnog. Oni stoga nisu, promatrano sa stanovišta sadašnjeg statusa nepotpunosti i iskustvenog rasta, u Vrhovnom. Oni stoga ne učestvuju u iskustvenom rastu sadašnjeg kozmičkog doba, već su u pripravi za naredno kozmičko doba.
Kako su Moćni Glasnici, bića mojeg reda, obuhvaćeni Trojstvom, ona ne učestvuju u rastu sadašnjeg kozmičkog razdoblja. U izvjesnom smislu, naš status predstavlja status prethodnog kozmičkog razdoblja, a isto je slučaj i sa statusom Stacionarnih Sinova Trojstva. Jedna je stvar sigurna: Naš je status nepromjenljiv radi toga što smo obuhvaćeni Trojstvom i iskustvo u našem slučaju ne rezultira rastom.
Isto nije slučaj bilo da se radi o finalistima ili bilo kojim drugim evolucijskim i iskustvenim vrsta koje ucestvuju u procesu rasta Supremusa. Vi smrtnici koji sada zivite na Urantiji i koji tezite dostignucu Raja i finaliterskog statusa bi trebali razumiti da je takvu sudbinu moguce realizirati zato sto ste vi u i od Supremusa, te ste stoga ucesnici u ciklusu rasta Supremusa.
Jednom ce doci kraj rastu Supremusa; njegov status ce doziviti potpunost (u pogledu energije-duha). Ovo okoncanje evolucije Supremusa ce takodjer svjedociti kraj evolucije stvorenja kao dijela Supremnosti. Koja vrsta rasta moze karakterizirati univerzume vanjskog prostora, mi ne znamo. Ali sasvim smo sigurni da ce to biti nesto veoma razlicito od bilo cega sto je vidjeno u sadasnjem dobu evolucije sedam naduniverzuma. Funkcija evolucionih gradjana veleuniverzuma ce se nesumnjivo sastojati od toga sto ce kompenzirati rast Supremnosti cije lisavanje ce pogoditi bica vanjskog prostora. Kao sto je slucaj pri dokoncanju sadasnjeg doba univerzuma, Supremno Bice ce funkcionirati kao iskustveni suveren u veleuniverzumu. Bica vanjskog prostora--gradjani narednog doba univerzuma--ce imati poslijeveleuniverzumski potencijal rasta, moc za evoluciono dostizanje koja ce predpretpostaviti suverenost Svemocnog Supremusa, time iskljucujuci ucestvovanje stvorenih bica iz sinteze moci-licnosti sadasnjeg doba univerzuma.
Tako je moguce posmatrati nepotpunost Supremusa kao vrlinu jer ona omogucuje evolucioni rast stvorenja-tvorevine sadasnjih univerzuma. Praznina ima vrlinu i to je sto ona moze biti popunjena iskustvom.
Jedno od najintrigantnijih pitanja u finitnoj filozofiji je ovo: Da li je aktualizacija Supremnog Bica reaktivna posljedica evolucije veleuniverzuma, ili je sve napredija evolucija ovog finitnog kosmosa reaktivna poljedica postepene aktualizacije Supremusa? Ili da li je mogue da su ovo dvoje medjusobno ovisni radi svog razvitka? da su evolucioni reciprociteti, gdje jedan incira rast drugog? U ovo smo sigurni: Stvorenja i univerzumi, visoko i nisko, evoluiraju unutar Supremusa, i kako evoluiraju, javlja se ujedinjena sumacija sve finitne aktivnosti ovog doba univerzuma. I ovo je javljanje Supremnog Bica, koje je svim licnostima evolucija svemoguce moci Boga Supremusa.
3. ZNAČAJ SUPREMUSA KOZMIČKIM BIĆIMA
Kosmicka stvarnost koja je nazivana bio Supremnim Bicem, Bogom Supremusom, i Svemocnim Supremusom, je slozena i univerzalna sinteza javljajucih faza svih finitnih stvarnosti. Rasprostranjena razlicitost vjecne energije, bozanskog duha, i univerzalnog uma dostize konacnu kulminaciju u evoluciji Supremusa, koji je ukupna suma svog finitnog rasta, samorealiziranog na onim nivoima bozanstva koje karakterizira maksimum potpunosti.
Supremus je bozanski kanal kroz koji tece rijeka stvaralacke infinitnosti triodita koja se kristalizira u galakticku panoramu prostora, protiv koje se desava velicanstvena drama koju licnost bije u prostoru: ovladavanje duhom energije-materije kroz posredstvo uma. Isus je rekao: "Ja sam zivi put," i on
jeste zivi put od materijalnog nivoa samosvijesti duhovnom nivou svijesti Boga. I cak i kako je on ovaj zivi put koji se bice uspinje Bogu, tako je Supremus zivi put od finitne svijesti nadilazenja svijesti, cak i do uvida absonitnosti.
Vas Sin Stvoritelj zaista moze biti takav zivi kanal od covjecnosti do bozanstvenosti i to zato sto je licno dozivio punocu prelazenja ovog kosmickog puta napredovanja, od istinske covjecnosti Josue sina Jozinog, do Sina Covjecjeg, do rajske bozanstvenosti Michaela od Nebadona, sina infinitnog Boga. Isto tako, Supremno Bice moze funkcionirati kao kosmicki prilaz nadilazenju finitnih ogranicenja, jer on je istinsko otjelovljenje i licni sazetak sve evolucije, napredovanja i produhovljenja bica. Cak i iskustva spustajucih licnosti s Raja su dio njegovog iskustvakoje je komplement njegovgj sumaciji uspinjucih iskustava hodocasnika vremna.
Izreka da je covjek nacinjen u Bozijen nalicju nije samo figurativna. Sa fizickog stanovista ova izjava je tesko istinita, ali kad se imaju na umu izvjesne potencijalnosti univerzuma, to je istinska cinjenica. U ljudskoj rasi, donekle slicna drama evolucionog dostignuca se odvija u desavanjima, na mnogo vecoj skali, u univerzumu nad univerzumima. Covjek, licnost obdarena voljom, postaje stvaralackom u zajednici s Ispravljacem, bezlicnom jedinkom, u prisustvu finitnih potencijalnosti Supremusa, i rezultat je cvijetanje besmrtne duse. U univerzumima Stvaralacke licnosti vremena i prostora funkcioniraju u zajenici s bezlicnim duhom Rajskog Trojstva i time postaju stvoriteljima novog potencijala moci stvarnosti Bozanstva.
Covjek smrtnik, koji je stvoreno bice, nije sasvim poput Supremnog Bica, koje je bozanstvo, ali covjekova evolucija na izvjesne nacine nalikuje rastu Supremusa. Covjek svjesno raste odmaterijalnog prema duhovnom snagom, moci, i ustrajnosti svojih odluka; on isto tako raste time sto njegov Misaoni Ispravljac razvija nove vjestine kojima ce posegnuti nanize, od duhovnih nivoa do nivoa morontijalne duse; i jednom kad je dusa rodjena, onapocinje rasti u sebi i od sebe. Ovo donekle nalikuje nacinu na koji
se Supremno Bice razvija. Njegov suverenitet raste u izrasta iz djela i dostignuca Supremnih Stvaralackih licnosti; to je evolucija velicanstvenosti njegove moci koju ima kao vladar veleuniverzuma. Njegova bozanska priroda je isto tako ovisna o predpostojecem jedinstvu Rajskog Trojstva. Ali postoji jos jedan aspekt evolucije Boga Supremusa: Ne samo sto ga je evoluirao Stvoritelj i sto je izveden iz Trojstva; on je takodjer samoevoluiran i samoizveden. Bog Supremus je sam voljom obdaren, stvaralacki ucesnik u aktualizaciji njegovog vlastitog bozanstva. Ljudska morontija dusa je takodjer voljem obdaren, sustvaralacki partner pri vlastitom pobesmrtnjavanju.
Otac suradjuje s Sjedinjenim Ciniteljem pri manipuliranju energija Raja i pri cinjenju istih reaktivno odzivnim Supremusu. Otac suradjuje s Vjecnim Sinom u proizvodnji Stvaralackih licnosti cija djela ce kulminirati u suverenosti Supremusa. Otac suradjuje i sa Sinom i s Duhom u stvaranju Trojskih licnosti koje ce funkcionirati kao vladari veleuniverzuma sve dok ih zavrsena evolucija Supremusa ne osposobi za preuzimanje suvereniteta. Otac suradjuje s bozanstvom i nebozanstvom na ove i mnoge druge nacine kako bi unaprijedio evoluciju Supremnosti, ali on takodjer u ovim djelima funkcionira sam. I njegovo samotno djelovanje je vjerojatno najbolje obznanjeno u sluzenju Misaonih Isoravljaca i njima pridruzenih jedinki.
Bozanstvo je jedinsto koje je egzistencijalno u Trojstvu, iskustveno u Supremusu, i u smrtnicima, realiziranom u stvorenju njegovom fuzijom s Ispravljacem. Prisustvo Misaonih Ispravljaca u covjeku smrtniku najbolje obznanjuje sustinsko jedinsto univerzuma, jer covjek, najnizi moguci oblik licnosti univerzuma, u sebi sadrzi istinski fragment najvise i vjecne stvarnosti, cak izvornog Oca svih licnosti.
Supremno Bice evoluira putem svoje zajednice s Rajskim Trojstvom i kao rezultat uspjeha bozanstva djece tog Trojstva koja su stvoritelji i aministratori. Covjekova besmrtna dusa evoluira svoju vlastitu vjecnu sudbinu stupanjem u vezu s bozanskim prisustvom Rajdkog Oca i u skladu s odlukama licnostiljudskog uma. Ono sto je Trojstvo Bogu Supremusu, to je Ispravljac evoluirajucem covjeku. Za sadasnjeg doba univerzuma Supremno Bice ocigledno nije u stanju funkcionirati direktno kao stvoritelj izuzev u onim slucajevima gdje su finitne mogucnosti djelovanja iscrpljene stvaralackim agensima vremena i prostora. Do sada, u povijesti univerzuma, ovo se desilo samo jednom; kad sumogucnosti za finitno djelovanje po pitanju kosmicke odrazajnosti iscrpljene, tada je Supremus funkcionirao kao stvaralacki kulminator svih predackih stvaralackih djela. I vjerujemo da ce ponovo funkcionirati kao kulminator u buducim dobima u onom slucaju kad je predacki stvoritelj upotpunio odgovarajuci ciklus stvaralacke aktivnosti.
Supremno Bice nije stvorilo covjeka, vec je covjek doslovno stvoren od, sam njegov zivotni potencijal je izveden iz, potencijalnosti Supremusa. Supremus isto tako ne stvara covjeka; a ipak, Supremus je sama sustina evolucije. Sa finitnog stanovista, mi istinski zivimo, krecemo se, i bivamo unutar imanentnosti Supremusa.
Vrhovni očigledno ne može pokrenuti izvornu uzročnost, no čini se da može djelovati kao katalizator cijelokupnog kozmičkog rasta i naizgled mu je suđeno da proizvede cjelokupnu kulminaciju u pogledu sudbine svih iskustveno-evolucijskih bića. Otac stvara ideju konačnog kozmosa; u vremenu i prostoru i uz pristanak i suradnju Stvaralačkih Duhova, Sinovi Stvoritelji pretvaraju ovu ideju u činjenicu; Vrhovni uzrokuje kulminaciju cjelokupne konačnoststi i utemeljuje njen odnos sa sudbinom apsonita.
4. KONAČNI BOG
Dok promatramo neprekidne borbe koje stvoreni dio tvorevine bije nastojeći postići savršenstvo statusa i beožnastvenost bića; primorani smo vjerovati da ovi neprestani napori svjedoče o neprestanoj borbi Vrhovnog za božansko samoostvrenje.
Vrhovni Bog je konačno Božanstvo i mora se nositi s problemima konačnog u cjelokupnom smilsu te riječi. Naše borbe s nestalnostima vremena u evolucijama prostora predsatvljaju odraze njegovih nastojanja da postigne stvarnost svoja "ja" i upotpunjenje suvrenosti u sastavu domene djelovanja koju njegova evoluirajuća narav proširuje do najdaljih granica mogućeg.
Širom velikog svemira, Vrhovni se bori za postignuće izražaja. Njegova božanska evolucija je u izvjesnoj mjeri utemeljena na mudrosti djelovanja svake postojeće ličnosti. Kada ljudsko biće odabire vječni život, ono time sudjeluje u stvaranju sudbine; i u životu tog uspinjućeg bića, konačni Bog nalazi uvećanu mjeru samoostvarenja ličnosti kao i uvećanje iskustvene suverenosti. No u slučaju da stvoreno biće odbije vječni put, taj dio Vrhovnog koji je ovisio o izboru dotičnog stvorenog bića, doživljava neminovnu odgodu, gubitak koji mora biti nadoknađen analognim ili srodnim iskustvom; i ličnost dotične osobe koja nije uspijela preživjeti apsorbira nadduša tvorevine, što je čini dijelom Vrhovnog Božanstva.
Bog je tako povjerljiv, tako pun ljubavi, da on daje dio svoje božanske naravi na čuvanje i samoostvarenje čak i u ruke ljudskih bića. Narav Oca, prisutnost Ispravljača, neuništiva je neovisno o izboru smrtnog bića. Djete Vrhovnog, evoluirajuće čovjekovo "ja," može biti uništeno unatoč tome što potencijalno ujedinjujuća ličnost takvog zavedenog čovjekovog "ja" opstaje kao činitelj Božanstva Vrhovnosti.
Ljudska ličnost uistinu možu uništiti individualnost bića, premda sve što je bilo vrijedno u životu dotičnog bića koje počini takvo kozmičko samoubojstvo nastavlja postojati, ova svojstva neće opstati u vidu individualnog stvorenog bića. Vrhovni će nanovo naći izražaj u stvorenim bićima kozmosa, no nikad zatim u toj dotičnoj osobi; jedinstvena ličnost osobe koja se nije uspjela uspeti ide nazad Vrhovnom onako kako se kap vode vraća moru.
Ni jedno izolirano djelo osobnih dijelova konačnog ne igra značajnu ulogu u pogledu pojave Cijelog Vrhovnog koja mora nastupiti kada-tada, no cijelo je unatoč tome ovisno o cjelokupnim djelima mnogostukih dijelova. Ličnost individualnog smrtnika ne igra značajnu ulogu u poređenju s cjelokupnim Vrhovnim, no lič›st svakog ljudskog bića predstavlja nezamjenljiv spoj značenja i vrijednosti u konačnom; nakon što se ličnost jednom izrazi, ona nikad zatim ne nalazi jednak izražaj izuzev u produženju postojanja te žive ličnosti.
I tako, dok mi stremimo samoizražaju--u nama i s nama--Vrhovni stremi izražaju božanstva. Kada mi nađemo Oca, Vrhovni tako nanovo nalazi Rajskog Stvoritelja svih stvari. Kako mi ovladavamo problemima samoostvarenja, Bog tako doživljava postignuće svemoguće vrhovnosti u kozmosima vremena i prostora.
Dok se čovječanstvo ne uspinje kozmosom bez napora, Vrhovni ne evoluira bez svrsishodnog i inteligentog djelovanja. Dok stvorena bića ne mogu postići savršenstvo čistom pasivnošću, duh Vrhovnosti ne može pretvoriti moć Svemogućeg u činjenicu bez neprestne službe konačnoj tvorevini.
Vremenski odnos čovjeka prema Vrhovnom predstavlja temelj kozmičke moralnosti, univerzalne osjetljivnosti prema dužnosti i prihvaćanja dužnosti. Ovo je moralnost koja nadilazi vremenski smisao relativnog dobra i zla; ovo je moralnost koja se temelji izravno na samosvijesti cijenjenja iskustvene obaveze stvorenog bića prema iskustvenom Božanstvu. Kako smrtni čovjek, tako i sva druga konačna bića, stvorena su od živog potencijala energije, uma i duha koja postoje u Vrhovnom. Pri stvaranju besmrtnog i božanskog karaktera finaliste, uspinjuće smrtno biće u kojem živi Ispravljač se oslanja na Vrhovnog. Upravo iz ove stvarnosti Vrhovnog, us pristanak ljudske volje, Ispravljač tka uzorke vječne naravi uspinjeućeg Božjeg sina.
Evolucija Ispravljačevog napretka pri produhovljenju ljudske ličnosti i njenom postignuću vječnosti proizlazi izravno iz uvećanja suvereniteta Vrhovnog. Takva postignuća u ljudskoj evoluciji nisu istodobno postignuća u evolucijskom aktualiziranju Vrhovnog. Dok je istina da stvorena bića ne bi mogla evoluirati bez vrhovnog, vjerojatno je isto tako istina da evolucija Vrhovnog nikad ne bi mogla biti postignuta neovisno o upotpunjenju evolucije svih stvorenih bića. Ovdje leži velika kozmička odgovornost samosvjesnih ličnosti: Vrhovno Božanstvo je u izvjesnom smislu ovisno o izboru smrtničke volje. I pomoću zagonetnih mehanizama kozmičke refleksivnosti, Stariješine Dana imaju priliku vjerno i cjelovito pratiti ovo uzajamno napredovanje evolucije stvorenog bića i evolucije Vrhovnog.
Veliki izazov koji je postavljen pred smrtnog čovjeka počiva u slijedećem: Hoćete li odlučiti personificirati ona vrijednosna značenja kozmosa koja čovjek može doživjeti u svom iskustvu u vaš vlastiti evoluirajući bitak? ili ćete, odbivši vječni život, dozvoliti ovim tajnama Vrhovnosti da nastave drijemati, očekujući da neko drugo stvoreno biće u neko dugo doba pokuša doprinjeti evoluciji konačnog Boga? No to će biti doprinos tog bića Vrhovnog, a ne vaš doprinos.
Velika borba ovog kozmičkog razdoblja je borba između potencijalnog i aktualnog--nastojanje svega što još uvijek nije izraženo da postigne aktualizaciju. Ako smrtni čovjek nastavi sudjelovati u Rajskoj pustolovini, on time slijedi kretnje vremena, koje teku kao struje u sastavu rijeke vječnosti; ako smrtni čovjek odbije vječni put, on se kreće protivno toku događaja konačnih svemira. Mehanička se tvorevina nezaustavljivo kreće u skladu sa sve jasnijom namjerom Rajskog Oca, no onaj dio tvorevine koji je obdaren voljom može odabrati da prihvati ili odbije ulogu sudjelovanja ličnosti u pustolovini vječnosti. Smrtni čovjek nije u stanju uništiti vrhovne vrijednosti ljudske egzistencije, no on je savršeno u stanju priječiti evoluciju ovih vrijednosti u svom osobnom iskustvu. Upravo do one mjere do koje čovjekovo "ja" odbija učestvovati u Rajskom usponu, Vrhovni trpi zakašnjenje pri postignuću božanstvnosti izražaja u velikom svemiru.
Čovjeku je na povjerenje data ne samo prisutnost Rajskog Oca u vidu Ispravljača, već i kontrola nad sudbinom jednog infinitezimalnog dijela budućnosti Vrhovnog. Jer kako čovjek postiže ljudsku sudbinu, Vrhovni tako postiže sudbinu na razinama božanstva.
I odluka tako stoji pred svakim od vas isto kao što je već stajala pred svakim od nas: Hoćete li naći Boga vremena, koji toliko ovisi o odlukama konačnog uma? hoćete li izdati Vrhovnu ličnost svih svemira lijenošću animalističke nazadnosti? hoćete li izdati velikog brata svih stvorenih bića, koji toliko ovisi o svakom stvorenom biću? hoćete li sebi dozvoliti da postanete dio domene neostvrenog kad se pred vama prostire čarobni vidik kozmičkog puta--božansko otkriće Rajskog Oca i božansko učešće u potrazi za Bogom Vrhovnosti i njegovoj evoluiciji?
Božji darovi--darivanje stvarnosti--ne znače otuđenje od njega; Bog sebe ne udaljava od tvorevine, premda je točno da postavlja napone u tvorevinama koje okružuju Raj. Bog prvo voli čovjeka i daje mu potencijal besmrtnosti--vječnu stvarnost. I voleći Boga, čovjek tako postaje vječan u aktualnosti. I tu se krije tajna: Što se više čovjek približava Bogu, to je veća stvarnost--aktualnost--tog čovjeka. Što se više čovjek povlači od Boga, to se više približava nestvarnosti--prestanku postojanja. Kada čovjek posveti svoju volju vršenju Očeve volje, kada čovjek Bogu da sve što ima, tada Bog od tog čovjeka načini više nego on jeste.
5. NADDUŠA TVOREVINE
Veliki Vrhovni je kozmička nadduša velikog svemira. U njemu, kvalitete i kvantiteti kozmosa nalaze svoj odražaj božanstva; njegova božanska narav predstavlja mozak koji uključuje totalnu veličinu cijele sinteze naravi stvorenog bića i Stvoritelja koja postoji širom evoluirajućih svemira. I Vrhovni je isto tako aktualizirajuće Božanstvo koje u sebi utjelovljuje stvaralačku volju koja posjeduje evoluirajuću kozmičku namjeru.
Svako se intelektualno, potencijalno osobno "ja" konačnog pojavljuje iz Trećeg Izvora i Centra i postiže konačnu vremensko-prostornu sintezu Božanstva u Vrhovnom. Kad se stvoreno biće potčini volji Stvoritelja, on time ne poništi i ne preda svoju ličnost; tako čineći, individualni lični učesnici u aktualizaciji konačnog Boga ne gube svoj voljni bitak. Prije je slučaj da su takve ličnosti sve više uzvišene učešćem u ovoj velikoj pustolovini Božanstva; takvom zajednicom s božanstvanošću čovjek uzvišuje, obogaćuje, produhovljuje i ujedinjuje svoje evoluirajuće "ja" dostižući sami prag vrhovnosti.
Čovjekova se besmrtna evoluirajuća duša-- zajednička tvorevina materijalnog uma i Ispravljača--kao takva uspinje do Raja i zatim, nakon što bude uvedena u Zbor Finalista, postaje na neki novi način ujedinjena s krugom gravitacije duha Vječnog Sina pomoću iskustvene vještine koja je poznata kao transcendentacija finalista. Takvi finalisti time postajuprihvatljivi kandidati za iskustveno prepoznavanje ličnosti Vrhovnog Boga. I kad u neobznanjenim budućim dužnostima Zbora Finalista, ovi smrtnički intelekti budu dostili sedmi stadij egzistencije duha, takvi će dvojni umovi postati trojni. Takva će dva usaglašena uma--ljudski i božanski--postati uzvišeni u zajednici s iskustvenim umom aktualiziranog Vrhovnog Bića.
U vječnoj budućnosti, Vrhovni Bog će postati aktualiziran--stvaralački izražen i duhovno predstavljen--u produhovljenom umu, besmrtnoj duši, uspinjućeg čovjeka, upravo kao što je Otac Svih postao tako obznanjen u zameljskom životu Isusa.
Čovjek se ne ujedinjuje s Vrhovnim time predajući svoj osobni identitet, no kozmičke posljedice koje nastaju kao reakcija iskustava svih ljudi formiraju dio božanskog iskustva Vrhovnog. "Čin je naš, a posljedice su Božje."
Prolazeći sve napredinijim kozmičkim razinama, napredujuća ličnost za sobom ostavlja trag aktualizirane stvarnosti. Bilo da se radi o umu, duhu ili energiji, rastuće tvorevine vremena i prostora podilaze proces promjene koju izaziva napredovanje ličnosti njihovim domenama. Kad čovjek djeluje, Vrhovni reagira na njegovo djelovanje, i ova operacije tvori činjenicu napredovanja.
Moćni krugovi energije, uma i duha nikad neće postati posjedstvom napredujuće ličnosti; ove će službe zauvijek ostati dijelom Vrhovnosti. U smrtničkom iskustvu, ljudski intelekt počiva u ritmičkim pulsacijama pomoćnih duhova uma i sprovodi svoje odluke u okviru područja koje stvara učešće u krugu takve službe. Prilikom smrtničke smrti, čovjekovo se "ja" zauvijek odvaja od pomoćog kruga. Dok se čini da ovi pomoćni duhovi nikad ne prenose iskustvo s ličnosti na ličnost, oni imaju i koriste sposobnost prevođenja neličnih posljedica odlučivanja-djelovanja kroz Sedmostrukog Boga k Vrhovnom Bogu. (Ovo je bar istina kad je riječ o pomoćnicima obožavanja i mudrosti.)
I isto je slučaj s duhovnim krugovima:Čovjek se njima koristi prilikom uspona svemirima, no on ih nikad neće posjedovati kao dio svoje vječne ličnosti. No bilo da se radi o Duhu Istine, Svetom Duhu ili nadkozmičkim prisutnostima duha, ovi krugovi duhovne službe prijemno i reaktivno reagiraju na djelovanje javljajućih vrijednosti u uspinjućoj ličnosti, i ove se vrijednosti vjerno prenose kroz Sedmostrukog k Vrhovnom.
Dok takvi duhovni utjecaji Svetog Duha i Duha Istine predstavljaju lokalnokozmičke službe, njihovo upravljačko djelovanje nije posve ograničeno na izvjesnu lokalnu tvorevinu. I kako uspinjući smrtnik bude napuštao svoj rodni lokalni svemir, on će i dalje do izvjesne mjere osjećati djelovanje službe Duha Istine koji ga je tako ustrajno poučavao i vodio zbrkanim filozofskim lavirintima materijalnih i morontijalnih svjetova, pri svakoj krizi na putu uspona nepogrešivo usmjeravajući Rajskog hodočasnika govoreći, "Ovo je put." Kad napustite domene lokalnog svemira, kroz službu duha javljajućeg Vrhovnog Bića i kroz djelovanje nadkozmičke refleksivnosti, još uvijek će vas pri vašem Rajskom usponu voditi utješni upraviteljski duh Rajskih darovanih Sinova Boga.
Kojim putem ovi mnogostruki krugovi kozmičke službe bilježe značenja, vrijednosti i činjenice evolucijskog iskustva Vrhovnog? Nismo posve sigurni, no vjerujemo da se takva zabilješka vrši kroz osobe Vrhovnih Stvoritelja koji vode porijeklo s Raja, a koji predstavljaju neposredne darovatelje ovih krugova vremena i prostora. Suma umnog iskustva sedam pomoćnih duhova uma pri njihovoj službi fizičkoj razini intelekta predstavlja dio lokalnokozmičkog iskustva Božanskog Služitelja i moguće da se zabilješka o ovom umnom iskustvu unosi u um Vrhovnosti upravo kroz ovaj Stvaralački Duh. I smrtnička se iskustva s Duhom Istine i Svetim Duho navjerojatnije bilježe sličnim vještinama u osobi Vrhovnosti.
Čak i iskustvo čovjeka i Ispravljača mora naći odjeka u božanstvenosti Vrhovnog Boga, jer u načinu na koji stječu iskustvo, Ispravljači naliče Vrhovnom, i evoluirajuća duša smrtnog čovjeka nastaje iz preegzistencijalne mogućosti za takvo iskustvo s Vrhovnim.
Na ovaj način, mnogostruka iskustva sve tvorevine postaju dijelom evolucije Vrhovnosti. Stvorenja čisto koriste kvalitete i kvantitete konačnog kako se uspinju k Ocu; nelične posljedice takvog korištenja zauvijek ostaju dijelom živog kozmosa, osobe Vrhovnog.
Ono što čovjek nosi sa sobom kao posjedstvo svoje ličnosti jesu karakterne posljedice iskustva korištenja krugova uma i duha velikog svemira pri svom usponu prema Raju. Kada čovjek donese odluku i kad ovu odluku sprovede u djelu, on doživljava iskustvo i značenja i vrijednosti ovog iskustva zauvijek ostaju dijelom njegovog vječnog karaktera na svim razinama, od konačne do završne. Kozmički moralan i božanstveno duhovan karakter predstavlja osnovnu sumu onih osobnih odluka stvorenog bića koje su prosvjetljene iskrenim obožavanjem, uzvišene inteligentnom ljubavlju i ostvarene pri bratskoj službi.
Evoluirajući Vrhovni će vremenom nadoknaditi nesposobnost konačnih stvorenih bića da postignu nešto više nego ograničeno kontaktno iskustvo s kozmosom nad kozmosima. Stvorena bića mogu dostići Rajskog Oca, ali kako su njihovi evolucijski umovi konačni, oni nisu u stnju istinski razumjeti beskonačnog i apsolutnog Oca. No kako se sva iskustva stvorenih bića bilježe u sastavu i kao dio Vrhovnog, kad sva stvorena bića dostignu završne razine konačnog iskustva i nakon što njihov sveukupni kozmički razvoj omogući njihovo postignuće Vrhovnog Boga kao aktualne prisutnosti božanstva, tada, kao sastavi dio činjenice takvog kontakta, dolazi do uspostave iskustva sa cjelokupnim iskustvom. Ono što je konačno i vremensko u sebi sadrži klice vječnosti; i poučeni smo da, kad potpunost evolucije podiđe iscrpljenje sposobnosti za kosmički rast, tada će cjelokupnost konačnog ući u apsonitne faze vječnog puta u traganju za Ocem kao Ultimnim.
6. POTRAGA ZA VRHOVNIM
Tragamo za Vrhovnim u svemirima, no ne nađosmo ga. " On je nutrina i vanjština svih stvari i bića, pohretnih i neposkretnih. Nepojmljiva je njegova tajna; premda je dalek, još je blizu." Svemogući Vrhovni je "obličje neoformljenoga, uzorak onog što još nije stvoreno." Vrhovni je vaš kozmički dom i kad ga nađete, bit će kao da ste se vratili domu. On je vaš iskustveni roditelj, i upravo kao što je slučaj u iskustvu ljudskih bića, on je tako porastao u iskustvu božanskog roditeljstva. On vas zna radi toga što nalik stvorenom biću kao što je nalik stvoritelju.
Ako istinski želite naći Boga, ne možete u svom umu ne biti svjesni Vrhovnog. Upravo kao što je Bog vaš božanski Otac, Vrhovni je tako vaša božanska Majka, u čijem okrilju primate brigu za cijelog života koji živite kao kozmička stvorena bića. "Kako je Vrhovni univerzalan--on je na svim stranama! Neograničene stvari tvorevine ovise za život o njegovoj prisutnosti i ni jedna nije odbijena."
Ono što Mihael predstavlja Nebadonu, Vrhovni predstavlja konačnom kozmosu; njegovo Božanstvo je kanal kojim Očeva ljubav plovi prema vani, cijeloj tvorevini, i široki kanal kojim konačna stvorena bića idu prema unutra u svojoj potrazi za Ocem, koji je ljubav. Čak su i Misaoni Ispravljači s njim povezani; po izvornoj naravi i božanstvenosti oni naliče Ocu, no dok doživljavaju događaje vremena u svemirima prostora, oni postaju nalik Vrhovnom.
Čin kojim stvoreno biće odabire da čini volju Stvoritelja predstavlja kozmičku vrijednost i ima istinsko kozmičko značenje na koje smjesta djeluju neke neobznanjene premda posvudašnje koordinacijske sile-- najvjerojatnije operacije sve šireg djelovanja Vrhovnog Bića.
Morontija duša evoluirajućeg smrtnika stvarno predstavlja sina Ispravljačevog djelovanja Oca Svih kao i djete kozmičke reakcije Vrhovnog Bića, Univerzalne Majke. Majčinski utjecaj vlada ljudskom ličnošću u toku lokalnokozmičkog djetinjstva rastuće duše. Utjecaj roditelja-Božanstava postaje izjednačeniji nakon njihovog spajanja s Ispravljačem i u toku nadkozmičkog puta, no nakon što stvorena bića vremena započnu putovanje centralnim svemirom vječnosti, Očeva narav postaje sve izraženija, dostižući vrhunac konačnog ispoljenja kada stvorena bića prepoznaju Oca Svih i budu primljena u Zbor Finalista.
U toku i kroz iskustvo finalističkog postignuća osobina iskustvene majke, prisutnost duha Vječnog Sina i prisutnost uma Beskonačnog Duha snažno prožimaju uspinjuće "ja," svojim kontaktom na njega ispoljavajući snažan utjecaj. Tada, širom domena finalističke aktivnosti u velikom svemiru, nastupa nova pobuda latentnog majčinskog potencijala Vrhovnog, novo ostvarenje iskustvenih značenja, i nova sinteza iskustvenih vrijednosti cijelog uspinjućeg puta. Čini se da će se ovo ostvarenje čovjekovog "ja" nastaviti u kozmičkom putu finalista šestog stadija, sve dok majčinsko naslijeđe koje počiva u Vrhovnom ne postigne konačnu sinkronizaciju s nasljeđem Oca koje počiva u Ispravljaču. Ovaj fascinantni period velikokozmičkog djelovanja predstavlja nastavak odraslog doba uspinjućeg i usavršenog smrtnika.
Po upotpunjenju šestog stadija postojanja i po ulasku u sedmi i završni stadij statusa duha, najvjerojatnije će nastupiti napredujuća doba obogaćujućeg iskustva, sve zrelije mudrosti i ostvarenja božanstvenosti. U naravi finaliste, ovo će vjerojatno biti jednako upotpunjenom postignuću borbe uma za samoostvarenje duha, upotpunjenje koordinacije upinjuće naravi čovjeka s božanskom naravi Ispravljača, što će se sve dogoditi u okviru konačnih mogućnosti. Tako veličanstveno kozmičko "ja" time postaje vječni sin-finalista Rajskog Oca, kao i vječno kozmičko djete Majke-Vrhovnog, kozmičko "ja" koje je osposobljeno da u svakoj aktivnosti ili poduzeću koji se tiču konačne administracije stvari i bića koja su bilo stvorena ili su u procesu evolucije ili stvaranja, prikladno predstavi i Oca i Majku svih svemira i ličnosti.
Sva ljudska bića čija duša podilazi proces evolucije doslovno predstavljaju evolucijske sinove Boga Oca i Boga Majke--Vrhovnog Bića. No sve dok smrtni čovjek ne postane svojom dušom svjestan svog božanskog nasljeđa, njegovo uvjerenje u srodstvo s Božanstvom mora biti ostvareno putem vjere. Ljudsko životno iskustvo je kozmička čahura u kojoj kozmička obdarenja Vrhovnog Bića i kozmička prisutnost Oca Svih (koji nisu ličnosti) evoluiraju morontija dušu vremena i ljudsko-božanski finalistički karakter kozmičke sudbine i vječne službe.
Ljudi tako često zaboravljaju da je Bog najveće iskustvo ljudske egzistencije. Druga iskustva su ograničena po naravi i sadržaju, dok iskustvo Boga nema drugih ograničenja izuzev onih koje nameće sposobnost razumijevanja stvorenog bića, a čovjekova se sposobnost da doživi ovo iskustvo sama po sebi neprestano uvećava. Kad ljudi tragaju za Bogom, oni time tragaju za svim ostalim. Kad nađu Boga, našli su sve ostalo. Potraga za Bogom je neograničeno podarenje ljubavi za kojim slijede nevjerojatna otkrića nove i veće ljubavi koja čeka čovjeka.
Sva istinska ljubav dolazi od Boga i čovjek prima takvu božanku ljubav kad je sam daruje svojim bližnjima. Ljubav je dinamična. Nije ju moguće utamničiti; živa je, slobodna, dirljiva i neprestano u potkretu. Čovjek ne može uzeti Ocevu ljubav i utamničiti je u svom srcu. Očeva ljubav može postati stvarna smrtnom čovjeku jedino dok prolazi kroz njegovu ličnost dok je on sam daruje svojim bližnjima. Veliki krug ljubavi dolazi od Oca, kroz njegove sinove prelazi na njihovu braću, idući k Vrhovnom. Očeva se ljubav javlja u smrtničkoj ličnosti pomoću službe unutarnjeg Ispravljača. Takav sin koji zna Boga obznanjuje ljubav svojoj kozmičkoj braći i ova bratinska ljubav predstavlja bit ljubavi Vrhovnog.
Vrhovnom je moguće prići jedino iskustvom, i u sadašnjim epohama tvorevine, postoje jedino tri kanala kojima stvorena bića mogu prići Vrhovnosti:
1. Rajski se Državljani spuštaju s vječnog Otoka kroz Havonu, dgje postižu sposobnost za razumijevanje Vrhovnosti opservacijom diferencijacije Rajsko-Havonske stvarnosti i proučavanjem mnogostrukih aktivnosti Vrhovnih Stvaralačkih ličnosti, od Glavnih Duhova do Sinova Stvoritelja.
2. Vremensko-prostorna uspinjuća bića koja se uzdižu iz evolucijskih svemira Vrhovnih Stvoritelja mogu stići u blizinu Vrhovnog na svom putu k Havoni, pripremno postignuću sve višeg cijenjenja jedinstva Rajskog Trojstva.
3. Bića koja potječu s Havone postižu razumijevanje Vrhovnog kontaktima sa spuštajućim hodočasnicima s Raja i uspinjućim hodočansicima iz sedam nadsvemira. Bića Havone imaju prirođenu sposobnost izjednačavanja izražajno oprečnih stanovišta državljana vječnog Otoka i državljana evolucijskih svemira.
Evolucijska stvorena bića mogu prići Ocu Svih koristeći sedam velikih uspinjućih pristupa, od kojih svaki prolazi kroz božanstvenost jednog od Sedam Glavnih Duhova; i svaki je takav prilaz moguć zahvaljujući uvećanju osjetljivosti za primanje iskustva, sojetljivosti koja proilazi iz službe stvorenog bića u nadkozmičkoj refleksivnosti naravi tog Glavnog Duha. Kad je riječ o stvorenim bićima, ukupna suma ovih sedam iskustava predstavlja trenutno poznate granice svijesti stvarnosti i aktualnosti Vrhovnog Boga.
Čovjekova vlastita ograničenja nisu jedino što spiječava njegovo nastojanje da nađe konačnog Boga; na put mu staje i nepotpunost svemira; čak i nepotpunost svih stvorenih bića--prošlih sadašnjih i budućih--čini Vrhovnog nepristupačnim. Svaka individua koja je postigla božansku razinu nalikovanja Bogu može naći Boga Oca, dok nitko ne može otkriti Vrhovnog Boga sve do tog udaljenog časa kad ga, putem postignuća savršenstva, budu istodobno otkrila sva stvorena bića. Unatoč činjenici da ga u toku ovog kozmičkog doba ne možete osobno naći onako kako možete naći Oca, Sina i Duha, svejedno, uspon prema Raju i kozmički put koji za njim bude uslijedio postupno će u vašoj svijesti izgraditi prepoznavanje kozmičke prisutnosti i djelovanja Boga cjelokupnog iskustva. Plodovi duha predstavljaju bit Vrhovnog, ostvarenog u ljudskom iskustvu.
Čovjekovo predstojeće postignuće Vrhovnog proizlazi iz njegovog spoja s duhom Rajskog Božzanstva. U slučaju žitelja Urantije, ovaj duh Oca Svih živi u čovjeku u vidu prisutnosti Ispravljača; i premda Tajnoviti Osmatrači vuku porijeklo od Oca i premda naliče Ocu, sumnjamo da bi čak i takav božanski dar mogao postići nemogući zadatak otkrivenja naravi beskonačnog Boga konačnom stvorenom biću. Sumnjamo da bi ono što Ispravljači trebaju obznaniti budućim finalistima sedmog stadija mogla biti narav i božanstvenost Vrhovnog Boga. I ovo će otkrivenje konačnom stvorenom biću biti isto što bi otkrivenje Beskonačnog bilo apsolutnom biću.
Vrhovni nije beskonačan, no on vjerojatno obuhvaća svu beskonačnost koju konačno biće ikad može stvarno shvatiti. Razumjeti nešto više nego Vrhovnog značilo bi biti nešto više nego konačan!
U pogledu ostvarenju sudbine, uzajamna ovisnost povezuje sve iskustvene tvorevine. Jedino iskustvena stvarnost može biti samosadržana i samopostojeća. Između Havone i svih sedam nadsvemira vlada uzajamna ovisnost u pogledu dostignuća najviše mjere konačnosti; uzajamna ovisnost u pogledu nadilaženja konačnog će ih isto tako povezati s budućim svemirima vanjskog prostora.
Uspinjući čovjek može naći Oca; Bog je egzistencijalan i stoga stvaran, neovisno o statusu iskustva svemira kao cijelog. No ni jedno uspinjuće biće neće naći Vrhovnog dok sva uspinjuća bića dostignu vrhunac kozmičke zrelosti koji će ih osposobiti za istodobno učešće u ovom otkriću.
Otac nikome ne pokazuje pristranost; on se odnosi prema svim svojim uspinjućim sinovima kao kozmičkim individuama. Vrhovni isto tako nikome ne ukazuje pristranost; on se odnosi prema svojoj iskustvenoj djeci kao prema jednoj kozmičkoj cjelini.
Čovjek otkriva Oca u svom srcu, no kako bi našao Vrhovnog, on mora pretražiti srca drugih ljudi; i kad sva stvorena bića budu savršeno obznanila ljubav Vrhovnog, on će tada postati kozmička aktualnost svih stvorenih bića. I ovo ne ništa drugo nego da će svemiri postići stabilizaciju u stadija svejtla i života.
Postignuće savršenog samoostvarenja od strane svih ličnosti kao i postignuće usavršene ravnoteže širom svih svemira znači postignuće Vrhovnog i vodi oslobođenju sve konačne stvarnosti od ograničenja nepotpune egzistencije. Takvo iscrpljenje svih konačnih potencijala vodi upotpunjenom postignuću Vrhovnog i može biti definirano kao evolucijska aktualizacija samog Vrhovnog Bića.
Ljudi ne nalaze Vrhovnog iznenadno i senzacionalno--onako kako zemljotres stvara napukline u stijenama, već ga nalaze polako i strpljivo--onako kako tiha voda dubi riječno korito.
Kad nađete Oca, naći ćete veliki uzrok vašeg duhovnog uspona u svemirima; kad nađete Vrhovnog, otkrit ćete veliki rezultat vašeg puta napredovanjem prema Raju.
No ni jedan smrtnik koji zna Boga ne može biti usamljen pri svom putovanju kozmosima jer on zna da ga Bog pratio na svakom koraku njegova puta, dok sam put kojim kroči predstavlja prisutnost Vrhovnog.
7. BUDUĆNOST VRHOVNOG
Uspotpunjeno ostvarenje svih konačnih potencijala znači upotpunjenje ostvarenja svog evolucijskog iskustva. ovo znači završnu pojavu Vrhovnog kao moćne prisutnosti Božanstva u svemirima. Vjerujemo da će u ovom razvojnom stadiju Vrhovni biti jednako raspoznatljivo personificiran kao Vječni Sin, jednako čvrsto moćan kao Rajski Otok, jednako potpuno ujedinjen kao ZdruženiČinitelj, i da će se sve ovo dogoditi u okviru ograničenja konačnih mogućnosti Vrhovnosti prillikom kulminacije sadašnjeg kozmičkog doba.
Dok ovo predstavlja posve ispravan prikaz budućnosti Vrhovnog, želimo istaći izvjesne probleme koji ga prate:
1. Bezuvjetni Nadglednici Vrhovnog bi teško biti obožanstveljeni na stadijima koji prethode upotpunjenju njegove evolucije, dok čak i samog ovog časa isti ovi nadglednici uvjetno drže suverenu vlast vrhovnosti svemira koji su stabilizirani u svjetlu i životu.
2. Vrhovni bi teško morao djelovati u Ultimnom Trojstvu dok ne postigne potpunu aktualizaciju kozmičkog statusa, dok Ultimno Trojstvo čak i ovog časa predstavlja uvjetnu stvarnost, a već ste upoznati s postojanjem Uvjetnih Namjesnika Ultimnog.
3. Vrhovni nije posve stvaran stvorenim bićima svemira, premda se iz mnogih razloga može zaključiti da je stvaran Sedmostrukom Božanstvu koje se pruža od Oca Svih na raju do Sinova Stvoritelja i Stvaralačkih Duhova lokalnih svemira.
Je li moguće da na višim granicama konačnog--tako gdje se vrijeme spaja s transcendiranim vremenom--postoji neka vrsta miješanja i preklapanja slijeda događaja. Moguće da je Vrhovni u stanju predvidjeti svoju kozmičku prisutnost na ovim nadvremenim razinama te zatim do isvjesnog stupnja naslutiti buduću evoluciju reflektirajući ovo buduće predviđanje natrag stvorenim razinama u vidu Imenentnosti Projiciranog Nepotpunog. Takve se pojave mogu primijetiti pri svakom kontaktu konačnog s nadkonačnim, kao što je slučaj u iskustvima ljudskih bića u kojima žive Misaoni Ispravljači koji predstavljaju stvarna predviđanja čovjekovih budućih kozmičkih postignuća širom cijele vječnosti.
Kad smrtna uspinjuća bića budu primljena u Rajski zbor finalista, ona polože zakletvu Rajskom Trojstvu i tako se zaklinjući na vjernost oni obećaju vječnu odanost Vrhovnom Bogu, koji predstavlja Trojstvo prema razumijevanju svih ličnosti konačnih stvorenih bića. Zatim, kako grupe finalista djeluju širom svih evoluirajućih svemira, teško se može reći da imaju priliku izvršiti naloge Rajskih bića sve do bitnog časa postignuća stabilizacije u svjetlu i životu. Kako nove upravne organizacije ovih usavršenih tvorevina počnu odražavati javljajuću suvrenu vlast Vrhovnog, opažamo kako vanjske grupe finalista zatim priznaju sudbenu vlast takvih novih valda. Čini se da Vrhovni Bog evoluira kao ujedinitelj evolucijskog Zbora Finalista, premda je vrlo vjerojatno da će vječnom sudbinom ovih sedam zborova upravljati Vrhovni kao član Ultimnog Trojstva.
Vrhovno Biće posjeduje tri nadkonačne mogućnosti za kozmičko ispoljenje:
1. Apsonitnu suradnju u prvom iskustvenom Trojstvu.
2. Suapsolutni odnos u drugom iskustvenom Trojstvu.
3. Subeskonačno učešće u Trojstvu Trojstava, no mi nemamo prihvatljivu ideju što bi ovo uistinu moglo značiti.
Ovo je jedna od opće prihvaćenih pretpostavki budućosti Vrhovnog, no postoje i mnoga nagađanja u pogledu njegovih odnosa prema sadašnjem velikom svemiru nakon što ovaj postigne stabilizaciju u stadiju svetla i života.
Sadašnji cilj nadsvemira počiva u nastojanju da postanu--onakvi kakvi su i u sastavu vlastitih potencijala--savršeni kako je Havona savršena. Ovo savršenstvo se odnosi na fizičko i duhovno postignuće, pa čak i na administrativni, upravni i bratisnki razvoj. Vlada vjerovanje da će se u narednim stoljećima postupno iscrpiti mogućnosti za nesklad, neusaglašenost i neprilagođenost. Energetski krugovi će djelovati u savršenoj ravnoteži i u potpunoj potčinjenosti umu dok će duh, u prisutnosti ličnosti, postići vlast nad umom.
Predviđamo da će u ovom udaljenom dobu biti postignuta koordinacija ravoja osobe Vrhovnog koja ima narav duha i postignute moći Svemogućeg i da će se, ujedinjena Vrhovnim Umom, ova dva utjecaja zajednički sprovesti u djelo kao Vrhovno Biće, uspotpunjena aktualnost u svemirima--aktualnost koju će sve druge stvorene inteligencije moći opaziti, na koju će sve stvorene energije moći reagirati, koja će biti koordinirana u svim duhovnim jedinkama i koju će doživjeti sve kozmičke ličnosti.
Ovaj koncept podrazumijeva aktualnu suverenu vlast Vrhovnog u velikom svemiru. Posve je vjerojatno da će sadašnji administrativni upravitelji Trojstva nastaviti djelovati kao njegovi namjesnici, premda vjerujemo da će trenutačne granice između sedam nadsvemira postupno iščeznuti i da će cijeli veliki svemir djelovati kao jedna savršena cjelina. Moguće da će Vrhovni zatim osobni
živjeti na Uversi, glavnom centru Orvontona, s kojeg će upravljati administracijom vremenskih tvorevina, no ovo je tek pretpostavka. Isvjesno je, međutim, da će na nekom doznačenom mjestu sigurno biti moguće uspostaviti kontakt s ličnosti Vrhovnog Bića, premda će posvudanjost prisutnosti ovog Božanstva najvjerojatnije nastaviti prožimati svemir nad svemirima. Kakav će odnos vladati između Vrhovnog i bića koja u tom dobu budu živjela u velikom svemiru, nije nam poznato premda je moguće da će nalikovati sadašnjem odnosu između Rajskog trojstva i bića koja vuku porijeklo s Havone.
Usavršeni veliki svemir ovog budućeg uveliko će se razlikovati od sadašnjeg. U to će doba iščeznuti čarobne pustolovine organiziranja galaksija prostora, uspostave života na nepostojanim svjetovima vremena i evoluiranje sklada iz kaosa, ljepote iz potencijala, istine iz značenja i dobrote iz vrijednosti. Svemiri vremena će tada postići upotpunjenje konačne subine! I svemir će vjerojatno doživjeti spokoj, odmor od višestoljećne borbe za postignuće evolucijskog savršenstva. Premda ne zadugo! Sigurno, definitivno i neumoljivo, enigma javljajućeg Božanstva Ultimnog Boga će i dalje biti izazov ovim usavršenim građanima stabiliziranih svemira, upravo kao što su njihovi napaćeni evolucijski prethodnici jednom bili suočen s izazovom--potragom za Vrhovnim Bogom. Iza zavjese kozmičke sudbine, ukazat će se transcendentno veličanstvo primamljive apsonitne potrage za postignućem Oca Svih na onim novim i višim razinama koje su obznanjene u ultimnosti iskustva stvorenog bića.
[Izneseno pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]
Post je objavljen 25.06.2005. u 15:57 sati.