MNOGO prije nego su na Urantiji obznanjena bilo kakva sistematska otkrivenja, čovjek je posjedovao religiju koja je vukla porijeklo iz prirodnih izvora i koja je bila dio njegovog evolucijskog iskustva. Ali ova religija prirodnog porijekla sama po sebi predstavlja proizvod čovjekovih nadživotinjskih obdarenja. Evolucijska religija izrasta polako u toku više tisućljeća iskustvenog života ljudskog roda, kroz službu slijedećih utjecaja koji djeluju unutar i iznad samog divljaka, barbara i civiliziranog čovjeka:
1. Pomoćnika obožavanja--u životinjskoj se svijesti javljaju nadživotinjski potencijali za poimanje stvarnosti. Ovo se može nazvati praiskonskim ljudskim čuvstvom za instinktivnu spoznaju Božanstva.
2. Pomoćnika mudrosti--u umu čovjeka koji se odaje obožavanju, javlja se ispoljenje sklonosti k usmjerenju poštovanja prema višim kanalima izražaja i prema sve naprednijim predodžbama stvarnosti Božanstva.
3. Svetog Duha--ovo je početni nadumni dar koji se neminovno javlja u svim iskrenim ljudskim ličnostima. U čovjekovom umu koji teži k mudrosti i obožavanju, ova služba stvara sposobnost za samoostvarenje pretpostavke produženja ljudskog života, kako u vidu teološke predodžbe tako i u vidu stvarnog iskustva ličnosti.
Usaglašeno djelovanje ovih triju božanskih službi predstavlja prilično dovoljnu garanciju kako početku tako i nastavku razvoja evolucijske religije. Ovim utjecajima kasnije pomažu Misaoni Ispravljači, serafim i Duh Istine, što sve zajednički ubrzava stopu religioznog razvoja. Ovi su utjecaji dugo djelovali na Urantiji, gdje će nastaviti djelovati sve dok ljudi tu žive. Velik se dio potencijala ovih božanskih utjecaja još uvijek nije imao priliku ispoljiti; velik će dio biti obznanjen u budućim stoljećima kako se, korak po korak, smrtnička religija bude uspinjala prema nadzemaljskim visinama morontija vrijednosti i istine duha.
1. EVOLUCIJSKA NARAV RELIGIJE
Moguće je pratiti evoluciju religije od ranog straha i duhova kroz niz razvojnih stadija, uključujući i napore kojima je čovjek nastojao prvo prinuditi a zatim primamiti duhove. Plemenski fetiši su prerasli u toteme i plemenske bogove; magične formule su prerasle u suvremene molitve. Obrezivanje, koje je isprva bilo čin žrtvovanja, vremenom je preraslo u higijenski zahvat.
U samom početku ljudskog roda, kad je društvo prolazilo stadijem divljaštva, religija je napredovala od obožavanja prirode kroz obožavanje duhova, do fetišizma. S pojavom rane civilizacije, ljudski rod je prihvatio mističnija i simboličnija vjerovanja, dok kako suvremeno čovječanstvo sve više dostiže zrelost, ono postaje sve sposobnije cijeniti istinsku religiju, dostižući čak i početak otkrivenja same istine.
Religija se rađa kao biološka reakcija uma kako na čovjekova duhovna vjerovanja tako i na njegovo okruženje; ona je posljednja stvar u posjedu izvjesne rase koja nestaje ili se mijenja. U izvjesno doba, religija predstavlja društveno prilagođenje tajanstvenom. Kao društvena institucija, ona obuhvaća obrede, simbole, kultove, svete knjige, oltare, svetilišta i hramove. Sveta voda, relikvije, fetiši, amajlije, odjeća, zvona, bubnjevi i svećenstvo predstavljaju zajedničke elemente svih religija. I nije moguće posve odvojiti evolucijsku religiju od bilo magije ili vračanja.
Tajnovitost i moć su uvijek poticali religiozni strah i osjećaje, dok su emocije uvijek djelovale kao moćan uvjetni faktor pri njihovom razvoju. Strah je uvijek bio osnovni religiozni podražaj. Strah stvara bogove evolucijske religije i daje povoda religioznim ritualima primitivnih vjernika. U toku daljeg civilizacijskog napretka, na mjesto straha dolaze strahopoštovanje, divljenje, duboko cjenjenje i osjećaj nakolnosti, kao i dodatni utjecaji pokajanja i griznje savjesti.
Jedan je Azijski narod učio: "Bog je veliki strah"; ovakvo učenje je posve proizvod evolucijske religije. Isus, koji je otkrivenje najvišeg oblika religioznog življenja, je proglasio: "Bog je ljubav."
2. RELIGIJA I DRUŠTVENI OBIČAJI
Religija je najkruća ljudska institucija koju je najteže promijeniti, ali koja se svejedno polako prilagođava društvenoj promjeni. Vremenom, evolucijska religija počinje odražavati promjenu društvenih običaja koju je, zauzvrat, najvjerojatnije izazvala religija otkrivenja. Polako, sigurno, ali s velikim otporom, religija (obožavanje) slijedi za stopama mudrosti--znanja kojim upravlja iskustveni razum i koje je prosvjetljeno božanskim otkrivenjem. Religija se drži društvenih običaja, onog što je prastaro i tobože sveto. Iz ovog i ni jednog drugog razloga, kameno se oruđe dugo održalo u bronzano i željezno doba. Zabilježene su riječi: "Ako mi budeš gradio kameni žrtvenik, nemoj ga graditi od klesanoga kamena, jer čim na nj spustiš svije dlijeto, oskvrnit ćeš ga." Čak i danas, Hindusi pale oltarne vatre koristeći se jedino primitivnim svrdlom. U toku evolucijske religije, svaki je novitet uvijek smatran svetogrđem. Pričest se mora sastojati ne od nove i proizvedene hrane, već od najprimitivnijih jela: "Mesa, pečenog na vatri, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem." Svi oblici društvenih običaja pa čak i zakonskih postupaka poštuju stare formalnosti.
Čudeći se masi bestidnih radnji koje su zabilježene u svetim knjigama različitih religija, suvremeni čovjek treba razmotriti činjenicu da su se prošle generacije bojale odstraniti iz svojih zapisa učenja koja su njihovi preci smatrali uzvišenim i svetim. Velik dio toga što jedna generacija može smatrati bestidnim, prošle su generacije smatrale dijelom svojih prihvatljivih društvenih običaja, pa čak i priznatih religioznih rituala. Značajna mjera religiozne proturiječnosti proizlazi iz beskrajnih nastojanja da se pomire stariji bestidni običaji s novijim i naprednijim shvaćanjima, te da se nađu uvjerljive teorije koje će opravdati ovjekovječenje zastarjelih radnji iz davne prošlosti.
Međutim, ludost je pokušati prenaglo ubrzati religiozni rast. Izvjesna rasa ili nacija može usvojiti iz bilo koje napredne religije jedino ono što se više-manje poklapa s njezinim tekućim evolucijskim statusom i njezinom sposobnošću za prilagođenje. Društveni, klimatski, politički i ekonomski uvjeti određuju tok i napredak religiozne evolucije. Religija, ili preciznije evolucijska religija, nije ta koja određuje društvenu moralnost; prije treba reći da je moralnost izvjesne rase to što propisuje religiozne forme.
Ljudske rase mogu jedino površno prihvatiti novu i čudnovatu religiju; one zapravo usklađuju ovu novu religiju prema svojim društvenim običajima i starim vjerovanjima. Ovo se može vidjeti u primjeru izvjesnog novozelandskog plemena čiji su svećenici, nakon što su naočigled prihvatili kršćanstvo, izjavili da su primili izravna otkrivenja od Gabrijela koja su ih učinila izabranim Božjim narodom, dopustivšim im da se upuste u labave seksualne odnose i brojne druge prekorljive starije običaje. I svi su ovi novi kršćani odmah zatim prešli na ovu novu i manje zahtijevnu verziju kršćanstva.
U ovo ili ono doba, religija je odobravala različite proturiječne i nedosljedne postupke, odobrivši praktično sve što se danas smatra nemoralnim ili grešnim. Bez pouke iskustva i vodstva razuma, savjest nikad nije bila i nikad ne može biti, siguran i pouzdan vodič ljudskih postupaka. Savjest nije božanski glas koji govori ljudskoj duši. Ona nije ništa drugo nego ukupna suma moralne i etičke sadržine društvenih pravila izvjesnog egzistencijskog stadija; ona jednostavno predstavlja to što smrtnik može smatrati idealnim načinom reagiranja na izvjesni splet okolnosti.
3. NARAV EVOLUCIJSKE RELIGIJE
Izučavanje ljudske religije nije ništa drugo nego proučavanje fosilnih društvenih slojeva prošlih stoljeća. Narav antropomorfičkih bogova predstavlja vjeran odraz morala ljudi koji su prvi izmislili takva božanstva. Prastare religije i mitologije vjerno oslikavaju vjerovanja i tradicije davno zaboravljenih naroda. Ovi su se stariji kultni postupci zadržali uporedo s novijim ekonomskim običajima i društevnim unaprijeđenjima i nije čudo što se čine jako nedosljednim. Ostaci različitih kultova predstavljaju istinsku sliku negdašnjih religija izvjesnih rasa. Ne zaboravite, kultovi nisu osnivani kako bi otkrili istinu već prije kako bi proširili svoja vjerovanja.
Religija je uvijek najvećim dijelom bila stvar obreda, rituala, blagdana, ceremonija i dogmi. Obično bi je unizilo to što su se ljudi neprestano obmanjivali mišlju da su bili izabrani narod. Glavne religiozne ideje vračanja, nadahnuća, otkrivenja, pomirenja, pokajanja, iskupljenja, posredovanja, žrtvovanja, molitvi, ispovijedi, obožavanja, života nakon smrti, pričesti, rituala, iskupljenja, spasenja, isplate dugova, sklapanja zavjeta, nečistoće, očišćenja, proročanstva, nasljedjenog grijeha--sve vuku porijeklo od najranijeg praiskonskog straha od duhova.
Primitivna religija nije ništa više ili manje nego borba za materijalnu egzistenciju koja pored ovog nastoji osigurati i zagrobni život. Poštujući takva vjerovanja, čovjek je prevodio svoju borbu za samoodržanje u domene izmišljenog svijeta utvara-duhova. Ali budite pažljivi kad se nađete u iskušenju kritizirati evolucijsku religiju. Imajte na umu da ona predstavlja ono što je bilo; ona je povijesna činjenica. I dalje se sjetite da moć bilo koje ideje ne leži u njezinoj vjerodostojnosti ili istinitosti, već prije u sposobnosti da ostavi živ i upečatljiv dojam.
Evolucijska religija ne ostavlja prostora promjeni ili reviziji; za razliku od znanosti, ona ne ostavlja prostora progresivnoj samokorekciji. Evolucijska religija traži poštovanje kako njezini sljedbenici u njoj vide Istinu; teoretski, "vjera koja je izručena svecima" mora biti konačna i nepogrešiva. Kult se opire stvarnom razvoju jer će ga stvarni razvoj neminovno izmijeniti ili uništiti; kult se mijenja jedino pod velikim pritiskom.
Jedino dva utjecaja mogu izmijeniti i unaprijediti dogmatičnost prirodne religije: pritisak polako napredujućih nepisanih društvenih običaja i periodično prosvjetljenje epohalnog otkrivenja. I nije čudno što je napredak bio spor; stari su ljudi smatrali sve napredne i dosjetljive osobe vješcima, te su ih kao takve ubijali. Kult napreduje vrlo sporo, kroz više generacija i kroz stoljećne cikluse. Ali on svejedno napreduje. Evolucijsko vjerovanje u duhove polaže temelje filozofiji obznanjene religije koja će vremenom uništiti sujevjerja od kojih je potekla.
Istina da je religija na mnoge načine sputala društveni razvoj, ali bez religije ne bi mogle opstati trajna moralnost i etika, ne bi mogla postojati vrijedna civilizacija. Religija je stvorila veliku mjeru nereligiozne kulture: Kiparstvo se javilo iz idolopoklonstva, arhitektura iz gradnje hramova, poezija iz čarobnih formula, glazba iz jednostavnih religioznih napjeva, drama iz glume kojom su ljudi tražili vodstvo duhova i ples iz periodičnih festivala obožavanja.
Ali dok je bitno istaći da religija igra značajnu ulogu pri razvoju i očuvanju civilizacije, treba naglasiti da je prirodna religija isto tako značajno sputala i paralizirala samu civilizaciju koju je inače njegovala i održavala. Religija je stala na put industrijskim aktivnostima i ekonomskom razvoju; rastrošno se koristila ljudskim radom potrošivši silan kapital; vrlo često nije pružila pomoć obitelji; nije dobro održavala mir i dobronamjernost; često je znala zanemariti obrazovanje i unazaditi znanost; nije imala pravo osiromašiti ovaj život kako bi tobožnje obogatila naredni. Evolucijska religija--ljudska religija--je uistinu kriva svemu tome i mnogim drugim manjim i većim ispustima i greškama; no unatoč tome, ona je održala kulturnu etiku, civiliziranu moralnost i društveni sklad, stvorivši uvjete koji su omogućili da skorija religija otkrivenja nadomjesti ove višestruke evolucijske promašaje.
Evolucijska religija je bila čovjekova najskuplja ali daljeko najdjelotvornija institucija. Ljudska se religija može opravdati jedino u svjetlu evolucijske civilizacije. Takav tok religioznog razvoja ne bi imao opravdanja da čovjek ne predstavlja uspinjući proizvod životinjske evolucije.
Religija je olakšala nagomilavanje kapitala; potakla je izvjesne djelatnosti; svećenička dokolica je dala podstreka znanju i umjetnosti; ljudski rod je na koncu izvukao veliku korist iz svih ovih ranih neetičkih postupaka. Ljudi su platili groznu cijenu radi šamana, poštenih i nepoštenih, koji su svejedno bili vrijedni svog punog iznosa. Učene profesije, pa čak i sama znanost, su se isprva javile među parazitskim svećenstvom. Religija je dala podstreka razvoju civilizacije obezbijedivši društveni continuitet; uvijek je bila policijska straža koja je čuvala moralnost. Ljudima je dala disciplinu i samokontrolu koje su omogućile postignuće mudrosti. Religija je djelotvoran evolucijski bič koji nemilosrdno prisiljava lijeno i napaćeno čovječanstvo da se odrekne svog prirodnog stanja intelektualne inercije i krene naprijed i uvis, prema višim razinama razuma i mudrosti.
Pod budnom cenzurom religije otkrivenja i zahuktale peći istinske znanosti, ovo sveto nasljeđe životinjskog uspona--evolucijska religija--zauvijek mora nastaviti podilaziti proces profinjenja i oplemenjenja.
4. DAR OTKRIVENJA
Otkrivenje je evolucijsko premda je uvijek progresivno. Kroz mnoga stoljeća svjetske povijesti, neprestano su se širila i unaprijeđivala religiozna otkrivenja. Misija otkrivenja počiva u probirci i cenzuri niza evolucijskih religija. Ali kako bi uzvisile i unaprijedile evolucijske religije, božanske vizije otkrivenja moraju predočiti učenja koja nisu suviše udaljena od misli i reakcija tekućih stoljeća. Otkrivenje se stoga nalazi, i uvijek se mora nalaziti, u dodiru s evolucijom. Obznanjena religija uvijek mora biti ograničena čovjekovom prijemnom sposobnošću.
Ali unatoč očiglednoj povezanosti ili derivaciji, religije otkrivenja su uvijek obilježene vjerovanjem u neko Božanstvo najviše vrijednosti i neki koncept opstanka identiteta ličnosti nakon smrti.
Evolucijska religija je sentimentalna, a ne logična. Ona je čovjekova reakcija na vjerovanje u tobožnji svijet utvara-duhova--čovjekovo refleksno vjerovanje koje prima podražaj od njegove spoznaje i straha od nepoznatog. Čovjek prima otkrivenje od stvarnog duhovnog svijeta; ono je odgovor nadintelektualnog kozmosa na smrtničku žudnju koja vodi vjeri i uzdanju u univerzalna Božanstva. Evolucijska religija pokazuje kako je čovječanstvo ciklički tumaralo u potrazi za istinom; obznanjena religija je upravo ta istina.
Svijet je primio veći broj religioznih otkrivenja, dok je jedino sljedećih pet imalo epohalni značaj:
1.Dalamatijska učenja. Stotinu tjelesnih pripadnika osoblja Princa Kaligastije su bili prvi koji su Urantiji objavili istinski koncept Prvog Izvora i Centra. Ovo se djelotvorno otkrivenje Božanstva nastavilo širiti kroz više od tri stotine tisuća godina, dok nije iznenada prekinuto planetarnom pobunom i poremećajem obrazovnog sistema. Izuzev Vanovog utjecaja, svijet je praktično izgubio učenja Dalamatijskog otkrivenja. Čak su i noditi bili zaboravili ovu istinu prije Adamovog dolaska. Od svih naroda koji su primili učenja stotinke, najduže ih je zadržala crvena rasa, premda je ideja Velikog Duha predstavlja jedino slabu i mutnu predstavu u religiji američkih Indijanaca u doba kad je uspostavljen dodir s krišćanstvom koje je značajno pojasnilo i osnažilo ovaj koncept.
2. Edenička učenja. Adam i Eva su po drugi put predstavili ideju Oca svih evolucijskih naroda. S poremećajem prvog Edena, nastupio je zastoj u procesu Adamičkog otkrivenja prije nego je ono zapravo i počelo. Ali zahvaljujući Šetitskim svećenicima, nastavljena su Adamova prekinuta učenja, i neke od ovih istina svijet nikad nije u cjelosti izgubio. Šetitska učenja su izmijenila cijeli pokret levantske religiozne evolucije. Ali oko 2500. god. p.n.e., čovječanstvo je uveliko izgubilo iz vida otkrivenje koje je objavljeno u doba Edena. 3. Melkizedek od Salema. Ovaj je Sin koji normalno djeluje u vanrednim i kritičnim situacijama Nebadona, uveo treće otkrivenje istine na Urantiji. Glavne poruke njegovog učenja su bile povjerenje i vjera. Učio je da ljudi trebaju imati povjerenja u Božju svemoguću blagotvornost i proglasio da je vjera čin kojim čovjek prima Božju naklonost. Njegova su se učenja dosta izmiješala s vjerovanjima i običajima različitih evolucijskih religija, vremenom poprimivši oblik teoloških sistema koji su postojali na Urantiji na početku prvog tisućljeća poslije Krista.
4. Isus od Nazareta. Krist Mihael je po četvrti put Urantiji predstavio ideju Boga kao Oca Svih i njegova su se učenja općenito održala sve do današnjeg dana. Bit njegovog učenja počiva u ljubavi i službi, u obožavanju koje počiva na ljubavi, a koje stvoreno biće koje je sin Boga dobrovoljno daje u znak priznanja službe ljubavi Boga, svoga Oca; ono počiva u dobrovoljnoj službi koju stvorena bića koja su Božji sinovi pružaju svojoj braći u radosnoj spoznaji da ovim služenjem služe Bogu Ocu.
5. Knjiga Urantije. Poglavlja kao što je ovo, koja predstavljaju najnoviju predstavu istine smrtnicima Urantije. Ova se poglavlja razlikuju od svih prethodnih otkrivenja po tome što ne predstavljaju djelo samo jedne kozmičke ličnosti, već sabrane predstave mnogih bića. Ali ni jedno otkrivenje kojim biće ne postižanje Oca Svih ne može biti potpuno. Sve druge nebeske službe su jedino djelomične, prolazne i praktično prilagođene lokalnim uvjetima vremena i prostora. Dok ove riječi mogu umanjiti trenutačnu snagu i autoritet svih otkrivenja, došlo je vrijeme kad se žiteljima Urantije mogu i trebaju predočiti tako iskrene tvrdnje, čak i ako to može oslabiti budući utjecaj i autoritet ovih poglavlja, najskorijeg otkrivenja istine smrtničkim rasama Urantije.
5. VELIKE RELIGIOZNE VOĐE
U evolucijskoj religiji, ljudi vjeruju da bogovi naliče ljudima; u obznanjenoj religiji, ljudi imaju priliku naučiti da su sinovi Boga--da su čak načinjeni u konačnom obličju božanstvenosti; u spojenim vjerovanja koja predstavljaju kombinaciju učenja otkrivenja s učenjima evolucije, koncept Boga podrazumijeva mješavinu slijedećeg:
1. Prapostojećih ideja evolucijskih kultova.
2. Uzvišenih ideala religije otkrivenja.
3. Osobnih pogleda velikih religioznih vođa, proroka i učitelja ljudskog roda.
Većina velikih religioznih epoha je započela životom i učenjima neke izuzetne ličnosti; tokom povijesti, istaknute vođe su pokrenule većinu vrijednih moralnih pokreta. I ljudi su uvijek bili skloni obožavalačkom poštovanju svojih vođa čak i na štetu njihovih učenja; imali su običaj duboko poštovati učiteljevu ličnost gubeći iz vida istinu kojoj ih je učio. I ovo nije bilo bez razloga; u srcu evolucijskog čovjeka počiva instinktivna težnja za pomoći iz domena koji se nalaze iznad i izvan samog čovjeka. Ova se težnja trebala javiti prethodno dolasku Planetarnog Princa i kasnijem dolasku Materijalnih Sinova. Na Urantiji, ljudi nisu imali priliku primiti ove nadljudske vođe i vladare, radi čega neprestano nastoje nadoknaditi ovaj gubitak pridajući svojim ljudskim vođama legende o nadprirodnom porijeklu i čudesnim životima.
Mnoge rase su vjerovale da su njihovi vladari bili sinovi djevica; ove bi grupe bogato uveličale živote svojih vođa mnogim izmišljenim čudesima, uvijek očekujujući njihov kasniji povratak. Centralnoazijska plemena još uvijek očekuju povratak Džingis-kana; na Tibetu, u Kini i Indiji, povratak Bude; u Islamu, Muhameda; među američkim Indijancima, Hesunanina Onamonalontona; Židovi uopćeno očekuju povratak Adama kao materijalnog vladara. U Babilonu, bog Marduk je bio ovjekovječenje legende o Adamu, ideje Božjeg sina, spojne veze između čovjeka i Boga. Nakon Adamove pojave na zemlji, ideje o takozvanim sinovima Božjim su se proširile među svim svjetskim rasama.
Ali unatoč praznovjernom strahopoštovanju s kojim su često promatrani, ostaje činjenica je da su ovi učitelji bili zemaljske ličnosti koje su poslužile kao oslonci poluzi obznanjene istine pri unaprijeđenju ljudske moralnosti, filozofije i religije.
U toku milijun godina svoje povijesti, Urantija je imala stotine i stotine religioznih vođa, od Onagara to Gurua Nanaka. U toku ovog perioda, nastupile su mnoge plime i oseke u struji religiozne istine i duhovne vjere, i svaki se prošli preporod Urantija religije mogao poistovijetiti sa životom i učenjima nekog religioznog vođe. Pri razmatranju suvremenih učitelja, najbolje ih je svrstati u sedam glavnih religioznih epoha poslijeadamičkog razdoblja Urantije:
1. Šetitski period. Šetitski svećenici, čiji je pokret oživjeo pod vodstvom Amosada, su postali velikim poslijeadamičkim učiteljima. Djelovali su širom anditskih zemalja, dok se njihov utjecaj najdulje zadržao među Grcima, Sumeranima i Hindusima. Među Hindusima su se održali do danas kao Bramani hindu vjere. Šetiti i njihovi sljedbenici nikad nisu u cjelosti izgubili Adamovo otkrivenje koncepta Trojstva.
2. Eru Melkizedeških misionara. Religija Urantije je uveliko obnovljena naporima onih učitelja koje je odaslao Makiventa Melkizedek koji je ovaj živio i učio u Salemu skoro dvije tisuće godina prije Krista. Ovi misionari su proglasili vjeru kao cijenu Božje naklonosti i unatoč tome što njihova učenja nisu urodila neposrednim formiranjem novih religija, ona su svejedno položila temelje na kojima su kasniji učitelji istine izgradili religije Urantije.
3. Poslijemelkizedešku eru. Premda su u ovom razdoblju djelovali i Amenofis i Ehnaton, najistaknutiji religiozni genij poslijemelkizedeške ere je bio vođa levantinskih beduina i osnivač židovske religije--Mojsije. Mojsije je propovijedao jednoboštvo. Rekao je: "‚uj, Izraele! Gopsodin je Bog naš, Gospodin jedini." "Gospod je Bog. Nema drugog osim njega." Iz svog je naroda ustrajno nastojao iskorijeniti ostatke kulta duhova, čak dosuđujući njegovim sljedbenicima smrtnu kaznu. Mojsijevi učenici su iskrivili njegovo jednoboštvo, premda su se u kasnijim vremenima vratili mnogim njegovim učenjima. Mojsijeva veličina počiva u njegovoj mudrosti i pronicljivosti. I drugi su ljudi imali jednako velike koncepte Boga, ali nikad ni jedan čovjek nije bio u stanju navesti tako velik broj ljudi da prihvate njegova napredna vjerovanja.
4. Šesto stoljeće prije Krista. Mnogi ljudi su se podigli da objave istinu u ovom, jednom od najvećih stoljeća religioznog preporoda koji je ikad nastupio na Urantiji. Među njima treba pomenuti Gvatamu, Konfucija, Lao-Cea, Zaratustru, te učitelje džinizma. Gvatamina učenja su se proširila po Aziji, gdje ga milijuni poštuju kao Budu. Konfucije igra u kineskoj moralnosti ulogu koju Plato igra u grčkoj filozofiji i dok su učenja oba ova čovjeka stvorila izjesne religiozne odjeke, strogo rečeno, ni jedan nije bio religiozni učitelj; Lao-Ce je predočio više Boga u Tau nego je Konfucije uspio predočiti u humanosti ili Plato u idealizmu. Premda je bio pod snažnim utjecajem koncepta dualnog spiritizma--dobrog i lošeg--Zaratustra je istodobno nesumnjivo uzvisio ideju jednog vječnog Božanstva i konačne pobjede svjetla nad tamom.
5. Prvo stoljeće poslije Krista. Kao relgiozni učitelj, Isus od Nazareta je započeo djelovati uporedo s kultom koji je utemeljio Ivan Krstitelj, vremenom se udaljivši koliko god je to bilo moguće od posta i formalnosti. Pored Isusa, Pavao iz Tarsusa i Filo iz Aleksandrije su bili najveći učitelji ove ere. Njihove koncepcije religije su igrale značajnu ulogu u evoluciji vjere koja nosi Kristovo ime.
6. Šesto stoljeće poslije Krista. Muhamed je osnovao religiju koja je bila nadmoćnija od mnogih vjerovanja njegovog vremena. On se pobunio protiv društvenih zahtijeva stranih vjera i protiv nesklada religioznog života njegovog naroda.
7. Petnaesto stoljeće poslije Krista. Ovaj period je svjedočio dva religiozna pokreta: poremećaj u jedinstvu kršćanstva na Zapadu i sintezu nove religije na Istoku. U Evropi, institucionalizirano kršćanstvo je dostiglo stupanj neelastičnosti koji je zahtijevao bilo raspad ili razvoj. Na Istoku, Nanak i njegovi sljedbenici su ujedinili spojena učenja islama, hinduizma i budizma u sikizam, jednu od najnaprednijih religija Azije.
Budućnost Urantije će nesumnjivo biti obilježena pojavom učitelja religiozne istine--Božjeg Očinstva i bratstva svih stvorenih bića. Ali nadamo se je da će žustri i iskreni napori ovih budućih proroka biti manje usmjereni k jačanju međuvjerskih prepreka, a više prema unaprijeđenju religioznog bratstva duhovnog obožavanja među sljedbenicima različitih intelektualnih teologija koje su postale tipičnim obilježjem Urantije iz sistema Satanije.
6. SLOŽENE RELIGIJE
Religije koje se mogu naći na Urantiji u dvadesetom stoljeću omogućuju zanimljivu analizu društvene evolucije čovjekovog poriva k obožavanju. Mnoge vjere su se tek neznatno udaljile od kulta duhova. Kao klasa, afrički Pigmeji nemaju nikavih religioznih reakcija, premda neki površno vjeruju u okruženje duhova. Oni su danas upravo tamo gdje je primitivni čovjek bio na početku religiozne evolucije. Život nakon smrti predstavlja osnovno vjerovanje primitivne religije. Ideja obožavanja osobnog Boga označava napredan evolucijski razvoj, čak prvi stadij otkrivenja. Dajaci posjeduju jedino najprimitivnije religiozne običaje. Eskimi i američki Indijanci su doskora imali vrlo blijede koncepcije Boga; vjerovali su u duhove i imali neodređenu ideju o nekoj vrsti života poslije smrti. Suvremeni urođenici Australije znaju jedino za strah od tame i duhova i grubi oblik obožavanja predaka. U Zulu plemenu, upravo se razvija religija koja počiva na žrtvovanju i strahu od duhova. Izuzev kroz misionarsku djelatnost kršćana i muslimana, mnoga afrička plemena još uvijek nisu napustila fetišni stadij religiozne evolucije. Ali neke su se grupe dugo držale jednobožačkih ideja, kao recimo negdašnji Tračani, koji su vjerovali i u besmrtnost.
Na Urantiji, evolucijska religija napreduje uporedo s otkrivenjem, miješajući se i srastajući u različite teološke sisteme koji na svijetu postoje u doba zapisa ovih poglavlja. Ove se religije--religije Urantije dvadesetog stoljeća--mogu sabrati na sljedeći način:
1. Hinduizam--najstarija.
2. Hebraizam.
3. Budizam.
4. Učenja Konfucija.
5. Vjerovanja taoizma.
6. Učenja Zaratustre.
7. Šintoizam.
8. Džainizam.
9. Kršćanstvo.
10. Islam.
11. Sikizam--najnovija.
U staro doba, judaizam i hinduizam su predstavljali najnaprednije religije koje su ispoljile snažan utjecaj na tok religioznog razvoja Istoka i Zapada. I hindusi i židovi su vjerovali da su njihove religije bile nadahnute i obznanjene, te su dalje vjerovali da su sve druge religije predstavljale dekadentne oblike
jedne istinske vjere.
Indija je podjeljena između hindusa, sika, muslimana i pripadnika džainizma, od kojih svi prikazuju svemir, čovjeka i Boga prema vlastitom razumijevanju. Kina slijedi učenja taoizma i konfucijanizma; šintoizam vlada u Japanu.
Velike internacionalne, međurasne vjere su hebraizam, budizam, kršćanstvo i islam. Budizam se prostire od Cejlona i Burme kroz Tibet i Kinu, sve do Japana. Pokazao je takvu prilagodljivost društvenim običajima mnogih naroda po kojoj se može usporediti jedino s kršćanstvom.
Hebrejstvo obuhvaća filozofski prijelaz od višeboštva u jednoboštvo; ono predstavlja evolucijsku sponu između religija evolucije i religija otkrivenja. Židovi su bili jedini zapadni narod koji je izravno slijedio svoje rane evolucijske bogove sve do Boga otkrivenja. Ali ova istina nikada nije postala široko prihvaćena sve do doba Izaije, koji je iznova propovijedao spojenu ideju rasnog božanstva i Univerzalnog Stvoritelja: "O Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, ti si Bog jedini; ti si stvorio nebo i zemlju." U izvjesnom povijesnom razdoblju, nada u opstanak Zapadne civilizacije je počivala u uzvišenim hebrejskim konceptima dobrote i naprednim helenističkim predodžbama ljepote.
Kršćanska religije je religija o životu i učenjima Krista koja se temelji na teologiji Judaizma i koja je dalje izmijenjena usvajanjem izvjesnih učenja Zaratustre kao i Grčke filozofije, a koju su prvenstveno formirali Filo, Petar i Pavle. Od Pavlovog doba, kršćanstvo je prošlo kroz mnoge faze evolucije toliko poprimivši zapadnjačka svojstva da mnogi neevropski narodi vrlo prirodno promatraju kršćanstvo čudnim i stranim otkrivenjem čudnog Boga koji je jedino za strance.
Islam je religijsko-kulturna spona koja povezuje sjevernu Afriku, Levant i jugoistočnu Aziju. Islam je jednobožačka vjera zahvaljujući utjecaju Jevrejske teologije i kasnijih kršćanskih učenja. Sljedbenici Muhameda su se spotakli o napredna učenja o Trojstvu; nisu mogli shvatiti doktrinu triju božanskih ličnosti i jednog Božanstva. Uvijek je bilo teško u kratkom vremenskom razdoblju navesti evolucijske umove da prihvate istinu otkrivenja. Čovjek je evolucijsko stvoreno biće i kao takav najvećim dijelom mora primiti svoju religiju evolucijskim metodama.
U izvjesnom povijesnom razdoblju, obožavanje predaka je predstavljalo značajan napredak religiozne evolucije, premda je jako čudno i žalosno da ovaj primitivni koncept još uvijek vlada u Kini, Japanu i Indiji, pored toliko relativno naprednijih učenja kakva su budizam i hinduizam. Na Zapadu, obožavanje predaka je poprimilo oblik obožavanja nacionalnih bogova i poštovanja rasnih heroja. U dvadesetom stoljeću, ova nacionalistička religija obožavanja heroja postoji u različitim radikalnim i nacionalističkim svjetovnim pokretima koji obilježavaju mnoge zapadne nacije i rase. Isti ovaj stav uveliko vlada na velikim sveučilištima i u većim industrijskim zajednicama engleskog govornog područja. Ove se predodžbe neznatno razlikuju od ideje da religija ne predstavlja ništa drugo nego "zajednički zahtijev za boljim životom". "Nacionalne religije" znače povratak ranom rimskom obožavanju imperatora i šintoizmu--obožavanju države u vidu vladarske obitelji.
7. NASTAVAK EVOLUCIJE RELIGIJE
Religija nikad ne može postati znanstvenom činjenicom. Filozofija uistinu može počivati na znanstvenoj osnovi, dok će religija zauvijek biti bilo evolucijska, objavljena ili mješavina ovih dvaju, koja danas postoji u svijetu.
Nove religije ne mogu biti izmišljene; one moraju bilo evoluirati ili biti objavljene iznenadno. Sve nove evolucijske religije predstavljaju jedino napredujuće izražaje starih vjerovanja--nova prilagođenja i usklađenja. Staro ne izmure; ono se stapa s novim, upravo kako je Sikizam nikao i procvao iz tla i formi hinduizma, budizma, islama i drugih suvremenih kultova. Primitivna religija je bila vrlo demokratska; divljak je bez problema posuđivao i iznajmljivao. Jedino se u slučaju otkrivenja pojavio autokratski i netrpeljiv egotizam.
Kvaliteta mnogobrojnih religija koje danas postoje na Urantiji ovisi o tome u kolikoj mjeri vode čovjeka Bogu i u kolikoj mjeri ljudima donose spoznaju Oca. Greška je kad bilo koja grupa proglasi svoje vjerovanje jedinom Istinom; takvi stavovi prije označavaju teološku aroganciju nego čvrstinu vjere. Na Urantiji ne postoji religija koja ne bi izvukla korist iz proučavanja i usvajanja najviše istine bilo koje druge vjere, kako sve sadrže istinu. Religioznim ljudima bi bilo bolje posuditi najbolje aspekte živuće duhovne vjere svojih susjeda nego optuživati najgore
aspekte njihovih zaostalih predrasuda i zastarjelih rituala.
Sve su ove religije nastale kao rezultat varijacija u čovjekovom načinu reagiranja na jednolika duhovna vodstva. One se nikad ne mogu nadati da će dostići jednolikost vjerovanja, dogmi i rituala--intelektualnih aspekata; ali one mogu i jednog dana hoće, uvidjeti jedinstvo koje počiva u istinskom
obožavanju Oca svih, jer ono je duhovno a zauvijek je istina da su u duhu svi ljudi jednaki.
Primitivna religija je najvećim dijelom bila usmjerena na materijalne vrijednosti, ali civilizacija povisuje religiozne vrijednosti, kako istinska religija nije ništa drugo nego odanost čovjekovog "ja" služenju smislenim i uzvišenim vrijednostima. U toku religiozne evolucije, etika prerasta u filozofiju morala, dok moralnost postaje disciplinom čovjekovog "ja" koju određuju mjerila najviših značenja i uzvišenih vrijednosti--božanskih i duhovnih ideala. I religija tako prerasta u spontanu i veličanstvenu odanost, živuće iskustvo predane ljubavi.
Kvalitetu religije određuju:
1. Razina vrijednosti--lojalnosti.
2. Dubina značenja--profinjenje individualne osjetljivosti prema idealističnom cijenjenju ovih
najviših vrijednosti.
3. Snaga posvećenja--stupanj odanosti ovim božanskim vrijednostima.
4. Nesputani napredak ličnosti na ovoj kozmičkoj stazi idealističkog duhovnog življenja,
spoznaja statusa Božjeg sina i beskrajnog progresivnog državljanstva u svemiru.
Religiozna značenja nepreduju u ljudskoj samosvijesti kad djete prenese ideje o svemoći sa svojih roditelja na Boga. I cijelo religiozno iskustvo takvog djeteta uveliko ovisi o tome da li je odnosom između njega i roditelja dominirao strah ili ljubav. Robovima je uvijek bilo jako teško prenijeti strah od gospodara u ideje o Božjoj ljubavi. Civilizacija, znanost i napredne religije moraju izručiti čovječanstvo iz straha koji proizlazi iz strijepnje pred prirodnim pojavama. I viša prosvjetljenosti bi tako oslobodila obrazovane smrtnike svake ovisnosi o posrednicima pri duhovnom zajedništvu s Božanstvom. Ove se međufaze idolopokloničke neodlučnosti pri prenosu obožavanja od ljudskog i vidljivog u božansko i nevidljivo ne mogu izbjeći, premda bi njihova duljina trebala biti umanjena čovjekovom sviješću o pomoćnoj službi unutarnjeg božanskog duha. Unatoč svemu, na čovjeka su snažno utjecali ne samo njegovi koncepti Božastva, već i karakter junaka koje je izabrao poštovati. Velika je žalost da su oni koji su izabrali poštovati božanskog i uskrslog Krista previdjeli čovjeka--smionog i hrabrog heroja--Jozinog sina Isusa.
Suvremeni čovjek je ovladao prihvatljivom religioznom samosviješću, premda su njegovi običaji obožavanja uskomešani i diskreditirani ubrzanom društvenom preobrazbom i neviđenim napretkom znanosti. Razboriti muškarci i žene traže novu definiciju religije i ovaj će zahtijev prisiliti religiju na samoprocjenu.
U jednoj jedinoj generaciji, suvremeni čovjek je primoran postići veće prilagođenje ljudskih vrijednosti nego je učinjeno kroz dvije tisuće godina. I sve to ispoljava utjecaj na društveni stav prema religiji, kako religija predstavlja način življenja kao i vještinu razmišljanja.
Istodobno, istinska religija uvijek mora biti vječni temelj i zvijezda vodilja svih trajnih civilizacija.
[Predstavio Melkizedek od Nebadona.]
Post je objavljen 05.06.2005. u 15:28 sati.