Mrzim jutro, jer znam da je jos jedan dan stoji pred mnom, cekajuci da ga prozivim. Polako me izdaju stvari, jedna po jedna. Mrzim svaki dan jer sjedeci utucen u sjeni gledam druge sretne na suncu, cija mi je sreca dovoljno blizu da je pozelim, a suvise daleko da je dohvatim. Danima sjedim izgubljen pred ekranom, znajuci da je tu sve u savrsenom redu, nista me nece izdati, nista me nece povrjediti, nista nece u meni probuditi lose uspomene... Za razliku od stvarnosti, koju mrzim, jer sam ovistan o dogadajima i ljudima oko sebe koje mrzim, jer ili nesto traze od mene, ili imaju neki prigovor, pokusavajuci mi pod noge baciti klipove na vec dosta sjebanom zivotnom putu. Dok pricaju sa mnom misle na nesto deseto, dok mi se smiju to nije smjeh podrske nego umjetan smjeh. Ma crknite... Ne pripadam tu, nisam dio ovoga... Mrzim sve to. Josip je, unatoc mojim savjetima i odgovaranjima opet prohodo sa Kučkom. Briga me, ja sam se trudio, al sam osjetio procjep u nasemu prijateljstvu. A Kučka ce platit, i za to i za zajebavanje sto se Nje tice. O, platit ce.... A ja sam i dalje sjeban. Zadnja sam dva dana pred ekranom cekajuci da se stvar popravi, znajuci da se nece dogodit. Sve oko mene je Crna rupa, guta me. Pece me, odnosi s ljudima. Hvala iznimkama Realityju, Nini, Dark Devilu, Bloody, Zvoni, Ivi i Maji...
Unreal