Glavna tema? Hm, valjd 1. maj. Zašto volim taj dan u godini? Ćevapi... taj Božiji blagoslov... A ja sam jedan od rijetkih ljudi koji se mogu pohvaliti činjenicom da mogu jest što više i što masnije, a da ne dobijem ni kile. To me nekad živcira, jer želim dodat koju kilu, žderem masnoće, a kad se važem kilaža je ista ili još i niža... Valj je to pozitivna stvar! :
Usput u skoli je bilo provala, pa sam moro uzet olovku i sve to zapisat. U kaki ja razred idem...
-Moje i Ivanovo brojanje:
Dinamo prvi
Ivan Pavao II
3. reich
Petar Krešimir IV.
dalje nam se nije dalo!
-"Nemogu ga pustit, nisam ga ni uhvatila!" Iva L, glazbeni
-"Svađaju se Pici i Letica. Letica: "Pogledaj svoje uši, možeš hvatat Studio M u Rusiji!"
-Razred divlja. Profa: "Stišajte se, inače ću u imeniku otvorit dobrovoljca za odgovaranje!"
-Profa iz biologije: ""Šta radimo u svom probavnom taktu?"
Muco: "Kiselimo krastavce!"
-Prepisivanje lekcije sa ploče. Serdar: "Kolko tamo piše da ždrjelo ima promjer, 3cm ili 3m?"
-Nakon ispredavane lekcije profa pita:
"Jel još ima pitanja?"
"kolko je sati?"
Hehehe, jos ima toga, al nisam zapiso. Naprimjer:
"Rješio sam onaj test inteligencije. Pisalo je da sam umobolan, al mi je jedan bod falio da budem glup."- Ovo je rekao netko tko se tolko obruko da ga neću ni spominjat.

Nije nas dugo bilo! Jedan od razloga je što men komp bijaše sjeban. Al Džizus je svoje ruke položio na njega i izlječio ga. Štošta se nadogađalo. Pomalo postajem ravnodušniji prema Njoj. Mislim, ne hoda samnom, ima lika, zašto da ginem kad ima još ženki oko mene? Situacija se polako raspetljava. Umjesto da dangubim za igricama, ucit cu c++ i dangubit cu za igricama. Imam osjećaj da je sve OK, iako znam da će mi se sutra opet svjet srušit, boli me Boško. Dok sam u ovoj čudnoj optimističnoj fazi bolje uživati. Trebam napuniti baterije za depresiju koja dolazi. Usto počinjem pravit igricu, zajedno sa Realityjem i još 2 lika. Biće posla, al opet me Boško zaboli. I još na kraju moj zadnji plan: Krenit ću u tehničku školu u Novoj Gradiški što je udaljeno od moje Brodske vukojebine, al zaboli me (zna se), jer ja želim bit računalni tehničar, a to nema u Sl.Brodu, Samo računalni tehničar za strojejebevstvo, il tako nest , a ja to NEĆU.. Oću čistu računalnu tehniku! Pa, do nove navale optimizma, inspiracije, il depresije, vidimo se.
Unreal

Evo javljam se samo da vam čestitam Uskrs i želim vam ugodan ostatak praznika.

P.S. Bwahahahahaha ovo je najkraći post do sada

Reality

Mrzim jutro, jer znam da je jos jedan dan stoji pred mnom, cekajuci da ga prozivim. Polako me izdaju stvari, jedna po jedna. Mrzim svaki dan jer sjedeci utucen u sjeni gledam druge sretne na suncu, cija mi je sreca dovoljno blizu da je pozelim, a suvise daleko da je dohvatim. Danima sjedim izgubljen pred ekranom, znajuci da je tu sve u savrsenom redu, nista me nece izdati, nista me nece povrjediti, nista nece u meni probuditi lose uspomene... Za razliku od stvarnosti, koju mrzim, jer sam ovistan o dogadajima i ljudima oko sebe koje mrzim, jer ili nesto traze od mene, ili imaju neki prigovor, pokusavajuci mi pod noge baciti klipove na vec dosta sjebanom zivotnom putu. Dok pricaju sa mnom misle na nesto deseto, dok mi se smiju to nije smjeh podrske nego umjetan smjeh. Ma crknite... Ne pripadam tu, nisam dio ovoga... Mrzim sve to. Josip je, unatoc mojim savjetima i odgovaranjima opet prohodo sa Kučkom. Briga me, ja sam se trudio, al sam osjetio procjep u nasemu prijateljstvu. A Kučka ce platit, i za to i za zajebavanje sto se Nje tice. O, platit ce.... A ja sam i dalje sjeban. Zadnja sam dva dana pred ekranom cekajuci da se stvar popravi, znajuci da se nece dogodit. Sve oko mene je Crna rupa, guta me. Pece me, odnosi s ljudima. Hvala iznimkama Realityju, Nini, Dark Devilu, Bloody, Zvoni, Ivi i Maji...
Unreal