Ovako, imam za vas jos jedan trouble-post. Zelim se osvetiti i zelim nekome zagorcati zivot da ima osjecaj da gori u paklu. Ovo je jaaako dugacak post, al ljepo vas molim za paznju i savjet. Molim vas, pazljivo procitajte sljedeci tekst:
Dakle, imam prijatelja koji ima curu. Prijatelj mi je prijatelj od seste godine i s njim sam stosta prozivio i pruzila mi se prilika da mu to prijateljstvo i potvrdim time sto cu mu pomoci. S curom je nakratko prekinuo, i ona ga je cijelo to vrijeme molila da opet budu skupa. On je nakon dva dana pristao. No, danas je bio dezuran u skoli sa jednom njezinom prijateljicom i saznao da je u isto vrijeme kada ga je molila da opet budu skupa osla na neki rodendan i tamo se napila i napusila (zbog njezine sklonosti cigari i alkoholu su bili i prekinuli.) „Unistice ju to, a ja to nemogu gledat.“ veli on. I to nije sve, nego je jos zazvalila negog lika. Kada je to saznao meni se izjado, a ja sam mu se ponudio za pomoc. „Nemogu to vise podnjet. Unistice ju to, a ja mrzim kada to radi od sebe.“ Reko sam mu da prekine s jom, jer je to bio 1000ti put da se oglusila od njegove savjete da nepusi. Al, on nju voli i stalo mu je do nje, i zeli da ona to zna. I tako smo s mog mobitela poslali poruku koju je on sastavio, a ja je sa svoga broja poslo:
(imena cu izmjenit, zbog toga sto je ovo ipak internet.)
„Kako ti mislis biti sa josipom i istovremeno radit taka sranja, pusit i zvaljakat se okolo, cak i da niste skupa, ako ga volis nebi to radila par dana prije neg sto bi prohodali, ti njemu to nikada nebi oprostila“ (a i nebi, taka je osoba) „kako to mozes ocekivat od njega, nemas srca, jebote! On podnosi ta sranja odprije i nebi reko da on moze ovo podnjet bezobzira jestel skupa ili ne.“
Nato mi je stigla poruka:
„Znas sta Tomislave, nemjesaj se u tuda posla. Gdje si bio kad ti je ta silna pamet trebala. A mozd je i ovo josip napiso, ako je nemogu vjerovat.“ –nemoze vjerovat jer joj je on poput cuke i voli ju i ugada joj, kuja jedna!
Ovu sam poruku ja sastavio i poslo:
„On mi je prijatelj 10 puta duze nego sto ste vi zajedno, ovo su itekako moja posla, ak mislis da je poruku on piso zasto ga nepitas?“ (moro sam to zataskat, jer joj onda nebi utero griznju savjesti zbog svega sta je josipu napravila) „jebote irud, kak mos bit taka, razmisli malo, i reci sama sebi jel ga volis upola kao on tebe?“
A meni onda stize:
„ides mi na zivce, to je bilo ni ja nepamtim, pa da ti je prijatelj sto puta duze NEMJESAJ SE i prestani me vrjedat, jasno?“
Samo sto se onog nemjesajse tice, josipu sam pokazivao sve poruke koje sam slao, i on joj je preko tih poruka htio zapravo reci koliko mu je stalo, jer ona (kuja jedna) to uporno nije htjela shvatit. Ja saljem:
„Ja se nevrjedam, ja koristim reperska izrazajna sredstva“ (tu pokusavam uvesti malo vedrine u razgovor) „a ti porazmisli, jel bi mu ti oprostila da je on to napravio. I DA, MJESAT CU SE, sve dok on nebude onaj stari“ (zbog njenog je ponasanja pao u depresiju) „a ti se pazi jer neznas zasta sam sve sposoban, ak si zivcana tuci jastuk, nepravi kurvu od sebe, ne zbog sebe, nego zbog njega.“
Kuja jedna, odgovara:
„Nemam se ja sta prepirat sa obicnim velikim (reperskim) pedercinom. Eto sta si ti. CAOOOOOOOOOO!“
Ovu poruku on slaze:
„Unistit ces ga. Cjeli si mu zivot unistila, a on to nicim nije zasluzio. Htjela ti to seb priznat ili ne. Toliko od mene.“
Majne komentar: nije zasluzio. Jel gledate one sapunice. E, josip je ko oni likovi bez dlake na jeziku, voli ju i postuje, a ona se kurva okolo, i to dok njega moli za hodanje, kurvetina!
Veli ona:
„OCES ME SE OKANIT, JA MU SRUSILA SVIJET, A ON PRIJE SAT I PO NA IGRALISTU BAVI SE LOPTAMA, A TI S NJIM. HTJELA SAM TI DOC I PLJUNIT U FACU, AL NECU PRLJAT RUKE.“
WARNING! Na igralistu smo bili na moju zamolbu, jer sam ja htio vidit Onu iz posta „Ljubav? Boze me sacuvaj!“ Ali na ovu sam poruku vec dobio alergiju na nju (zensku od frenda) i polako joj htjeti karte za Hell expres. Na to ja velim:
„Za tvoju informaciju, bili smo na igralistu, jer sam ga ja zamolio. A jel ti znas gdje smo isli poslije? Kroz (ime mjesta) preko mosta, i cjelo mi se vrjeme zalio kako je ukurcu i zabrinut za tebe. Svati ovo kako oces, al ja mislim da bi trebala razmislit i popravit svoj odnos s njim.“
A ona KUJA JEDNA, UBITCUJE!!!:
„Nisam ti ja kriva sto te (Ona) nepodnosi, pa se zato men mjesas u vezu. A DAMIR IZ 8a JE PO NJENOM MISLJENJU BOLJI OD TEBE; ONA JE S NJIM. Kako bolno za tebe.“
Jeste li ikada osjecali cisti prezir? Poput hladne vode se sljeva u vas? Al ostajem priseban i odgovaram:
„Jel to najbolje sto mozes? Jadno. Ocekivao sam nesto vise.“
Osjecao sam se ko pobjednik na toj verbalnoj borbi, no stize poruka:
„Zalosno ali istinito. PA HVALA BOGU DA TI JE JADNO, KAD CURA ZNA DA SI ODVRATAN, NIJE LUDA PA DA NEVIDI RAZLIKU.“
Na to nisam odgovarao. Sada od vas trazim najhladniji recept za osvetu s kojom cu joj zagorcat zivot i unistit je u pojam. Moja sestra je maher u zlim planovima, al htjeo sam da ona za ovo sazna ovim putem kao i vi. Dajte mi savjet za osvetu KOJU CE PAMTIT DO KRAJA ZIVOTA!!!!!! Molim ljepo.
Unreal

I ja sam napokon odlučio napisat post. Zapravo htjeo sam ja to puno prije, a'l sam dobio 2 if fizike pa onda pogodite šta je uslijedilo... enivej u subotu je Unreal bio kod mene, pa smo se z4j3b4v4l1. Uništili malo školske imovine i tako... Bilo je zakon. I ja i on žalimo što nismo snimali. Vjerujem da ne bi mogli doć do daha od smijeha . Moramo to ponovit i naravno snimit. Ne znam jeste li primjetili, ali ni u jednom postu do sada nema slika. U ovaj sam stavio (bravo za mene ) i od sada ću vjerovatno stavljati u većinu postova. Obećajem da ću češće pisati postove (after j3b3n3 kazne kojoj rok trajanja ističe u ponedjeljak). To bi bilo sve za sada.
Pozzz

Reality

Zasto se osjecam izdvojenim u svom malom pr!p!zd!nskom mjestu? Premalo komuniciram s ljudovima. Kad nemam potrebe... O cemu da pricam s njima? Nogometu, cajkama, bezveznim tracevima il sta ja znam o cemu. Ja sam jednostavna osoba. Volim kompjutere, numetal, crtanje i kapučino. Onaj sto ima okus ko puding od cokolade. Donio ga Yo iz Svabske. Jednostavno sam drukciji od ostalih oko sebe. Nisam svoj na svome. Mozd me spasi srednja... Al kak veli moj sister Bloody, da su ljudovi u srednjoj samo jos vece djubre. Al nade se dobrih ljudova. Naso sam par njih s kojim mogu razmjeniti koju rjec, a da se ne osjecam ko marsovac (Ronaldihno il sta ja znam jos tko). Dobro, imam i prijatelja. Licanina (prekrstio ga ucitelj iz matematike), Dead Doll (isla zenska na skoru, kaze bilo zakon. Nebi ja na skoru...), Maja (reko sam ti da komentiras prosli post. Izdala si me ..:joke:..) i jos jedan maher za kompjutere koga necu imenovat. Reality je na drugom kraju nasega (pripizdinskog) grada, pa se ne vidimo bas cesto, a bogami, i s ovim ljudovima koje sam gore napiso se vidam samo u skoli, pa sam lonely doma (osim ako me sestra ne spopada sa slikama iz knjige o sudskoj medicini, primjerice letvom kroz glavu i poluraspadnutim raskomadanim ljudovima)... Bio sam u subotu kod Realityja i vidio da smo slicniji neg sto sam mislio, al nas od cesceg druzenja djeli dobra kilometraza. Sve u svemu sam izdvojen i ne osjecam se ko svoj na svome. Zato sve cesce tonem u izmisljene svjetove koji su zapisani na hard disku mog racunara, bjezeci od cinjnice da sam roden u krivoj kuci mozd i krivom svjetu. Zasto vise ne osjecam onaj osjecaj pripadnosti svome mjestu? Zasto sam tako drukciji od drugih? Zasto ljudovi ne mogu prihvatiti cinjenicu da se ja necu mjenjati zbog toga jer se njima svidjam il nesvidjam? Zasto?Zasto?Zasto??? Mozda cu jednom doci negdje gdje cu se osjecati kao doma... Nadam se...

By the way, hvala na komentarima na prosli post. Cu da pokusam... Kad je budem vidio... Neizlazi (a ni ja), a zivi daleko od mene. Al bicu uporan. I tvrdoglav. Valjd sam nest naucio iz zivota. Da nist necu sam dobiti, za sve se moram borit.
Zivli mi vi i svaka vam dala.
Unreal

Ali nije.
Zaljubio sam se, i to, kako ja to inače radim, sve skroz zjebo. Zaljubio sam se, i to ne u neku novu curu, nego sam se opet zaljubio u staru nesretnu ljubav, od koje sam, čini se, bezuspješno pokušao pobjeći.
Neki će znati o kome pričam, no molim ih da njezino ime ostane tajna, radi njene intime. Sve u svemu, prije 6-7 mjeseci sam je pito, no odkantala me zbog drugog. Ajd, dobro! Istrpio sam tu vezu, nisam se mješao u nju, i kad su prekinuli (on je ostavio nju), pokušao sam opet, al nisam uspio, jer ona ne izlazi van. Prekjuče sam išo na školsko igralište, i vidio sam ju (), te se opet u nju zaljubio. Samo o njoj razmišljam, i ne izlazi mi iz glave. I da stvar bude još gora, bando moja, ona se seli odavde kad završi školska godina negdje Bogu iza nogu (Ne Bogu iza nogu gdje ja živim, neg negdje još dalje). Ja je pokušavam izbacit iz glave, al neide... I danas ću ić, samo da nju vidim, možd i porazgovaramo. Majko milena zašto se meni ovo događa. Molim vas da mi pomognete, jer ja (ni bilo tko koga sam pito) nezna kako da se ovo može raspetljati i rješiti... Help me my gang, you are my only hope...
Unreal

Dakle, okanimo se bad feel-a!!!
Ako ste pažljivije čitali opis bloga, primjetili ste da ćemo pisati i o računalima! Sada ću za početak napisati nešto o nekima jedinoj svrsi računala-igricama!
Pozabavimo se malo računalnom grafikom i onim šta se dešava svaki puta kada upalite igricu il šta se dešava u filmskim studijima koji prave filmske animacije.
Da li ste primjetili da su igrice s lošom grafikom "kockaste"? Razlog je jednostavan: Svi predmeti (drveće, likovi, auti...) su izgrađeni od hrpe "trokuta" i ""kocaka" koji se odazivaju na ime poligoni. Što je grafika bolja, objekti su sastavljeni od većeg broja poligona, s blažim prjelazima. Budući da kvaliteta igrica na kompjuteru ovisi o grafičkoj, usporedit ću evoluciju grafike sa igraćim konzolama. PlayStation navodno u jednoj sekundi može prikazati 500 000 poligona u sekundi, no taj se broj kreće oko 300 000 zbog efekata i sl. PlayStation 2 može prikazati više od 50 000 000, a Xbox 360 oko 100 000 000 u sekundi, no stvarni broj je opet manji, opet zbog efekata koji su na konzolama nove generacije (sada je umjesto PlayStationa 2 došla trojka, za koju podatke neznam) sve zahtjevniji. No, kada bi sve bilo od poligona, slika bi bila siva, i svi objekti iste nijanse. Zato se na objekte "ljepe" teksture, koje im daju boju i sl. Logično je da su starije igrice imale teksture s manjom rezolucijom, a nove koriste sve veće i veće rezolucije. I još zvuk! Najprije se koristio mono, tak tak zvuk koji sve u svemu je zvuk i ništ drugo. Zamjenio ga je stereo koji je glazbi (i zvukovima općenito) davao kvalitetu i veću sličnost sa stvarnim zvukovima. Najmlađi i najkvalitetniji surround koji daje zvuku "dimenzije" i još bolju kvalitetu. I još savjeti u slučaju ak neznate šta igrati. Ako volite RPGove zaigrajte Arcanum ili Final Fantasy. Tu su još Diablo i World of Warcraft. Ako rasturate FPSove nabavite si Quake 4, Unreal Tournament 2003 (može i 2007 ako imate svemirske performanse računala). Dobar FPS je Doom 3.
Ako volie avanture navalite na God of War, igricu koju ćete zavoliti na prvi pogled. Stratezi znaju svoje: Civilization i stariji Warcrafti, najbolje trojka. Igrice sa autima već znaju i ptice na granama: Need for Speed, G Turismo (ili Turizmo, neznem, neigram)... Ja osobno preporučujem i Matrix-Path of Neo i PSI OPS. Žarnove ću pretresti u sljedećem postu, a na red će doći i ozbiljnije stvari od igrica! Uskoro...

Unreal

Neznam kad je to počelo... Osjećam se... Jednostavno se ne osjećam. Ni nervoza, ni tuga, ni savjest... Al neki novi loš osjećaj u mom životu. Počeo sam manje cjenit ljude oko sebe zbog razlika. Za kratko vrjeme našao sam se sam protiv svih, u sljepoj ulici, ne znajući što bi dalje. Postao sam lošija osoba. Polako postajem tip čovjeka kojem sam se oduvjek gadio. Mislim da sam sebe precjenjujem. Drugi su različiti, da. Neznam šta mi je bilo u prošlim postovima. Ono kritiziranje i to. Imao sam negativnu energiju koju sam iz sebe morao izbaciti, a udaranje jastuka nikada mi nije bilo od pomoći. Kada nekoga uvrjedim, osjećam neki slatki osjećaj, al samo na moment. Rezultira usamljenošću. Fuck. Reality je reko da ćemo bit manje depresivni. Al nisam se navikao povjeravat ljudima. Neznam kako se to radi. Pa moram to izbacit iz sebe, pa kasnije žalim. Pa opet... Sve završava u jebenom zatvorenom krugu. Ko u onom filmu Cube 2. Nikada mi se nije svidio... Možda zato što me podsjeća na moj život. Postajem loš, a to ne želim. Odlučio sam početi od sada. Bit će teško, al neću dopustiti da se precjenim i umislim kritizirajući druge. Dakle... Ispričavam se svima koje sam uvrijedio prošlim postovima i komentarima koje sam ostavljao na stranicama. Možda ću se bolje osjećati poslje ovog posta... Kad se objavi. Nikada se nikom nisam iskreno povjerio. A sada to činim. Možda ću se osjećati manje usamljenim kada se povjerim nakome. A to ste svi vi koji čitate ovaj post. Hvala vam, jer postajem bolja osoba. Ili hoću. Pa i ja sam samo od krvi i mesa. Prizajem loš sam. Prema nekima, ali zato što sam ja tako odlučio. A moja će odluka to i poništiti. Ne želim bit rasist. Ne želim se gaditi sam sebi. Hvala vam.

Često se pitam gdje i s kim zapravo pripadam. Dobro, ipak se malo više pitam s kim pripadam... Pravih prijatelja je malo, a i ti koje imam ne razumiju ono što pričam ili ih to jednostavno ne zanima (osim Unreala - legendo svaka ti čast; i još nekoga koga neću imenovati .). Oni koje imam ne slušaju iste stvari ko i ja, ne kuže se previše u kompove i u stvari nemamo puno toga zajedničkog (svaka čast iznimkama). Prije otprilike godinu dana, ne bi me mogli utjerat u kuću, a to je sada mjesto na kojem provodim gotovo sve svoje vrijeme. Prijatelji s kojima sam se prije družio više me ni ne zovu van ili to rade jednom u 5 mjeseci. Našli su novo "bolje" društvo i odjednom su samo prestali dolaziti po mene. Nisu ništa rekli, niti pokazali nešto što bi mi pomoglo da shvatim razlog za to. Uopće mi nije važno hoće li netko od njih slučajno ili s namjerom naći ovaj blog i čitati ovaj post. Nadam se da će biti bolje kada odem u srednju i da ću tamo naći bolje društvo. Izdržati ću još ove dvije godine, a onda se nadam nečem boljem. Sada pozdravljam svoje prave prijatelje i zahvaljujem im za sve premda oni ovaj post vjerojatno nikada neće pročitati; ali nema veze oni to sve već znaju...

P.S. Znam da su nam postovi malo depresivni , ali obećajem da će uskoro biti i neki malo više happy. Ajd vidimo se, pozzz

Reality

Jednostavno neda. Živciraju me neki ljudovi. Umaraju me. Pa mi se ni crknit neda. Pred manom je 5 dana učitelja koji će mi sisat mozak, "prijatelja" koji samo seru. Al nije samo škola u pitanju. Van neizlazim. Zašto? Kad izađem nađem se u nekom malom društvu koje nezna štaće samo sa sobom, dosađuje se na javnom mjestu i bezuspješno pokušava malo popraviti svoje zajebane živote. To nije jedino društvo. Al u našoj maloj vujojebini imaju 3 vrste društva. Prvo, dosadnjakovići s lošim smislom za humor i zabavu. Drugo kriminalci, koji kradu, razbijaju, deru itd. itd. I umišljeni zalizani ljudovi koji se sami sebi dive. Ja ne pripadam ni jednoj, a budući da nemam društva ni ženske ne izlazim van i ostajem u sjeni svoje sobe, a društvo mi prave cimeri koji imaju svoje mrežaste stanove u svakom kutu moje sobe i s kojima sam bolji neg s većinom ljudova u svojoj pripizdini. I tako sve rezultira prekomjernom dozom dosade koju trpim samo da nebi bilo još i gore (tj. dosadnije). Počeo sam učiti programski jezik C++ (za većinu koja se u to nekuži: u tom se prave programi), i ide, al to mi nemože ispunit svo "slobodno" vrjeme. Pokušo sam napisat strip, jer super crtam, al neam ni priče, ni motivacije, pa je to brašno od kojeg nema kifle. I tako, najbolji fendovi su mi trenutno Reality, jedan čoban što mu rješavam životne pribleme i jedan likus što isto programira. Al nemam se s ničim bavit za svoju dušu. Pa se osjećam prazno.

Unreal

Kakve veze glazba ima s nečijom osobnošću? Usporedite malo ljude koji ne slušaju istu vrstu glazbe. Eto, naprimjer, naša draga
najseksipilnija (najseksipilnija.blog.hr.) se kurči o tome kak se provodi s nogometašima na Havajima i kak je slavna i popularna, iz nje jednostavno vrišti Britney Spears i slične plavušice kojima je u životu jedino bitno imat nalakirane nokte, nove suknjice i napumpane sisice.
No nije sve tako ružičasto. Neke osobe koje (nažalost) slušaju tu vrstu glazbe su skroz OK, i izgleda da sve ovisi o tome kolko si u to
uživljen. Osim u popu, i u narodnjacima postoje dvije vrste ljudi. Normalni ljudi, neuživljeni, možda kad nekada pjevuše, al i oni su ljudi, i nema ništ loše u tome, jer i ja pjevušim (al Linkin Park il slične stvarčice). Al ima i uživljeni (pri ovome ni na kog osobno ne mislim, jer take ljude, hvala bogu, ne poznam, pa o njima pričam iz informacija koje saznajem od drugih) koji tuku i lome ljude jer slušaju il neslušaju narodnnjake. Reperi su najpodjeljeniji. Komercionalni koje neću komentirat (kurca neću, "imam auto, pare i kurve i sad sam ja faca!"), i underground koji pretresaju politiku i na ovim prostorima većinom posljeratno stanje. Rock je nekak najjedinstveniji, svaka mu dala. Metalci (saznajem od sestre) imaju problem zvan Cradle of Filth. Neki ga obožavaju i vole, a neki po njem pljuju i mrze ga, i tu dolazi do sukoba istih strana. Dakle, ovo je samo općenito stanje, al glazba ovisi o pojedincu. Slušam numetal, nisi ga komentiro, rećete. Ja iz te vrste glazbe crpim osjećaje koji mi pomažu da izdržim teške situacije u životu, osjećaje koji hrane ili uklanjaju moju nervozu ili tugu. Ne poznajem ni jednog numetalca, osim Realitiya, pa oh ne mogu do kraja prokomentirati. Al slušajte šta oćete, živi bili pa vidli, ak umrli oživli!

Unreal

U prvom postu ćemo napisati nešto o sebi i blogu. Jednog groznog popodneva bijaše dosadno... Pa smo nas dvojica odlučili pravit blog... (užasan početak, zar ne? ). Dobro, idemo ispočetka. Ovaj blog smo odlučili napraviti kako bi podijelili naše jadne živote sa vama. Na njemu ćemo pisati o glazbi, računalima i ostalom. Objavljivat ćemo i neke naše radove. Za sada pozdravljaju vas:

Reality & Unreal