Maska
Ne daj da te zavaram. Ne daj da te zavara lice koje nosim. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Za ime Božje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran, da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja sakriva. Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio nonšalantno, sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna. Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga, od zatvora što sam ga sam sagradio, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni. Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim. Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem. Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu. Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim biti iskren i spontan, te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možeš prizvati u život. Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan, kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe ako tako izabereš. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako. Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove. Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazuman. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš? Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro. Jer ja sam svaki muškarac na kojeg naiđeš i ja sam svaka žena na koju naiđeš.
C. Finn
|
