Izmedju dva stupa

***** - **** - ****

Godine 1854. indijanski poglavica Seattle uputio je pismo američkom predsjedniku u Washington kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje i obećao rezervat indijanskom narodu. To pismo još i danas plijeni dirljivom ljepotom izraza, dubokim osjećajem za prirodu i čovjekovu okolinu i, neumanjenom snagom, nakon više od 150 godina opominje i suvremenog čovjeka svojom svevremnom porukom. UNEP, Program UN za okoliš smatra da se pismo poglavice Seattla ubraja u najljepše I najdublje misli što su ikada sročene o zaštiti čovjekova okoliša i tekst je poslao svim državama povodom Svjetskog dana čovjekove okoline 5.lipnja 1976. godine.

***

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako Vi to možete kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka majušna buba sveti su u pamćenju I iskustvu mog naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi su oni naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek, svi pripadaju istoj obiteljii.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac, a mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta i morate učiti vašu djecu da je to sveto I da svaki odraz u bistroj vodi jezera kazuje događaje i sjećanje moga naroda. Žubor vode, glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Prodamo li vam ovu zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, I morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao I drugi, jer on je stranac koji dođe noću I uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj I kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Prema majci-zemlji I bratu-nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali možda je to zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta na kojem se čuje otvaranje lištova u proljeće ili drhtaj krilca kukaca. Ali možda je to zato jer sam divlji i ne razumijem.

Buka djeluje jedino kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra, kad se poigrava licem močvare kao I sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak dragocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mom djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će I bijeli čovjek moći doći okusiti vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Odlučimo li prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji od bufala kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi I čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepo njihovih djedova. Da bi poštivali zemlju recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što mi učimo svoju da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Pljuje li čovjek na zemlju pljuje na samoga sebe.
To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek prirpada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi kao kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Nije čovjek tvorac tkanine života, već samo vlakno u njoj. Što god čini tkanju čini I sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog kroči i govori s njim kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka I njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao I za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu I škoditi zemlji jest prezirati njenog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet I jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju I za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao I nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani I divlji konji pripitomljeni, tajni kutevi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi I pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom.

Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja I početak borbe za preživljavanje.”