Princeza (i) ratnica III
četvrtak , 04.03.2010.Dok je sunce padalo iza zelenih gora, povukao se i zadnji siromašni starac, u klimavim kolima, s tržnice. Nimue je blijedoga lica i tužnih očiju pogled uprla u kamene ploče krivudave staze. Na licu se vidi taj odraz velike tuge i kako je sunce zalazilo, kao da je žarko crveni bljesak odsijevao u njenim suznim očima.
„Nikada svoju kćerkicu nisam vidio tako tužnu.“ Reče kralj gledajuć izdaleka. Pogledom usmjerenim samo na Nimue i njene žalosne ruke kojima je tapšala noge.
Znao je kako je njegovo dijete krhko poput starih mlinica, poput njene majke. Vidio je svaki njezin pokret – isti pokret koji je činila kada joj je majka umrla. Isti pogled, iste su te oči, blještave. U tom trenu zaželio je samo prodrijeti u njezine misli: pročitati svaku želju i obistiniti svaku nadu.
Ratnici, koju su već u stajama brisali znojne konje, spremali su se ka pozdravu kralju i njegovoj kćeri. U velikoj vici i strci, Taliesin kao da je nestala. Utopila se u vrtlogu grubih muških izreka o bogatstvu i lijepim ženama, koje su ti duboki glasovi činili još težima. Smrknutim licem i ozbiljnim, ali tako dragim, pogledom brisala je znoj s visokog, kestenjastog pastuha i kao da je to jedino važno, u tom trenutku, posvetila se svojem prijatelju, umornom od galopa.
Pristižući ka dočeku, pod mračnim, crnim nebom, uz svijetlost baklje i u najlijepšim odorama, krupni su ratnici prilazili stolici njegova veličanstva i princeze Nimue. Ponizno nakljanjajući se kralju i ljubeći meku ruku princeze svijetle puti, prilazili su, jedan po jedan. Princ iz Retrasa prišao je prvi, kako bi u ime svoga naroda i svoje vojske, uputio srdačnu zahvalu za lijep doček njegovom veličanstvu.
„Princezo, hvala vam“ reče nakon toga, uputivši joj pogled prodoran, pogled željan strastvene noći i izmijenjaja uzdisaja s takvim predivnim stvorenjem, uz veliki osmijeh.
Poklonila mu je tek mali smiješak, sagnuvši glavu i lutajući u mislima, nezainteresirano. Još je neko vrijeme dodirivala grube ruke i osjetila hrapave i tvrde usne pri svakom pozdravu. I kao da nije bila „tamo“, ruku je pružala gotovo po navici, bez značajnih pogleda..bez značajnih osmijeha. Odjednom...kao da joj prođe vjetar kroz grudi i srce, i kao da je osjetila mač zariven u svoju unutrašnjost – osjeti meki i topal, ali tako snažan dodir. Prisjeti se sna, istog trena i pomisli kako je oživio. Kako sada sanja, baš taj isti san, ali ovoga puta, ruku koja ju je milovala dotaknula je – i činila se tako stvarnom! Podignu pogled i vidi blještave, plave oči, boje mora u kojem je uživala svakodnevno. Raširenih očiju i podignutih obrva gledala je kako se tamne, pune usne usporeno približavaju njezinoj bijeloj ruci, dok je osjećala kao da se onaj mač – koji se činio tako stvaran – zarijo još dublje u srce, ispustivši uzdah toliko tih da ga zasigurno nitko nije čuo.
„Princezo, ovdje sam da vam služim.“ reče Taliesin, tiho i toliko osjećajno, kao da se bojala da će, ispusti li glas jače, ozlijediti ovo nježno biće i podignuvši se, odstupi korak unatrag i još jednom se nakloni.
Princeza, ni ne shvaćajući od kuda se stvori ovaj grozni osjećaj, koji je pomutio njezine misli i izostavio riječi „hvala“ i onaj pomak glavom, nastavi treskajući očima gledati u ratnicu, zbunjeno i s nevjericom. Pomisli ... "Bože, to ovo znači?"
komentiraj (27) * ispiši * #
Voljeti nju
srijeda , 03.03.2010.Kako ne znaš, kako je to voljeti? Mislim na onu ljubav koja pleše s tvojim tijelom. Ne voljeti samo dečka. Nego voljeti iz srca, toliko, da ostaješ bez daha pri pomisli na nju.
Sanjaš ju, no sva tumačenja idu u tu stranu da je to smiješno, da je to samo san, da to ne može biti. Ne želiš vjerovati sebi.
Zašto ne vjeruješ da ljubiš djevojku?
A noću zaspiš s njom u mislima. Jutrom se budiš s osmijehom, od snova koje ti je ona sinoć poklonila. Gdje god ideš - čekaš nju. Čekaš njenu poruku. Čekaš da ti se javi. Žuriš se. Hitra si u svemu. Nigdje ne možeš biti dugo, a da ne pomisliš "Možda mi je pisala!". "Kako je ona super" ... Nakon toga, zašto ne reći jednostavno: "Pa ja ju volim!"
Da, djevojku. Volim djevojku, a djevojka sam.
Suprotstavljati se tome, nije li to nešto neprirodno? Kada srce bira, zašto mu govoriš da to ne želiš? Pa život je ipak, neponovljiv…
Iskušaj tu snažnu povezanost kojoj postavljaš barijere. Prepusti se osjećajima. Dopusti tijelu da lebdi gdje mu je volja, da traži što mu je milo...Da okusi što mu je najslađe.
Nije li srce bačeno uzalud, ako nije iskorišteno?
Ako ne želiš priznati nikome - priznaj to sebi.
Ne laži sebi. Ne laži da ju ne voliš. PA TI NE VOLIŠ DJEVOJKE - TI VOLIŠ NJU !
Nije bitno tko si. Što si. Gdje si.
Srce samo želi da mu dopustiš da voli...
komentiraj (12) * ispiši * #
