Promatram ljude...i pišem

Ona je mlada. Inteligencija joj je jača strana. Ne želi priznati, ali može učiniti od sebe najbolje. Ne želi priznati, ali ona nije sada ono što zapravo želi biti. Ona je takva kakvom ju okolina čini. Ne nalazi nigdje svoje mjesto, pa se trpa onim budalama i svog kvarta. Svi su dobri, savršeni zajebanti i luđaci. Dijele jednu frulu i ubijaju se u alkoholu. Svi hodaju zajedno, u grupicama. A ona…je među njima kao anđeo u crnom. Ustvari iz nje izvire neka jakost koju joj daje ta grupica. Sama je toliko slaba. Kada je sama, plače u sobi i kune život. Tu bol želi nadjačati, pa uzima žilet u ruke. Nešto što će je odvući od stvarne, duševne boli.
Njena ekipa joj ne pomaže. Mogla bi ležati na podu i nitko ju ne bi digao. Mogla bi učiniti gluposti, alkoholizirana, ali nitko joj ne bi rekao da to nije u redu. Nitko joj nikada nije rekao da ju voli. Nikada nije čula takve riječi…Ni od obitelji. Ni od prijateljice. Ona nije svjesna toga, ali ona nema prijatelja. Oni su samo «fejk». Ona ide kuda oni žele, prati ih u grupici i osjeća se jačom.
Ona ne voli pokazivati osjećaje. Nije ih nikada ni pokazala. Nije nikada voljela. Zašto? Jer ne zna kako…Ne zna kako, jer nikada nije osjetila kako je to…biti voljen? I dalje hoda u grupici i ne shvaća da je na krivom mjestu. Na mjestu gdje ljubavi nikada neće biti.
Ne prepušta se osjećajima, jer je uplašena. «Strah od novoga…»
Kako promijeniti to… Kako joj pokazati da ljubav postoji…?