Vjerovati?

Već sam mislila kako je prošlo sve. Kako se stvari naginju onom boljem... Ljudi oko mene postaju sretniji, shvaćaju pogreške, odriču se…boli. I ja sam postala sretna, zadovoljna. I bila sam to…od zadnjeg posta do danas…hah, duuuugooooo…Pomislila sam kako nemam više suza, dok nisu htjele poteći, danas…silno su htjele poteći, no nisam im dopustila. I neću.
Ne prođe dan… nema takvog dana, a da ja kod kuće nemam prepirki, zahtijeva ili poniženja. Nema dana kada ne slušam to. Zar čovjek da ne poludi? Da skrene, jer je svega previše…previše onog lošeg!
Kako vjerovati u sebe, kada oni, čija ti je vjera najpotrebnija, ne vjeruju u tebe? Samo malo podrške trebam…Ne one rečenice «nikad nećeš ništa uspjeti» jer to sve samo čini gorim! Po koji put se već ponavljam??
Šta činiti kada nemaš volje za ništa, kada ti ništa ne ide, a onda još dođe stari pa se izdere na tebe ko na psa. Znaš i sama da nije ok, da nije u redu ovo tvoje ponašanje, tvoja bezvoljnost i nezainteresiranost, al zar je potrebno da neki to još dodatno naglašavaju? Da ti zabrane glazbu, kave s frendovima, cijelo tvoje slobodno vrijeme? Da žele tvoj dan sami isplanirati, cijeli tok, njegov sadržaj?!
…Drugi da te spuste pred svima, pokažu kak si glup, pred cijelim jebenim razredom (koji ti ipak ništa ne znači…pa ti je lako) A ustvari znaš da nisi budala…Znaš da možeš sve postić…Ali opet je teško kada nema te vjere. Nekoga tko vjeruje u tebe. Tvoja vjera nije ti dovoljna, sumnjičav si prema njoj…bojiš se da nije ispravna, ispravnost tražiš u vjeri drugih.
Nema podrške s nijedne strane. Ništa što bi te moglo potaknuti da učiniš nešto sa sobom! Da od svog života učiniš ono najbolje…U ovom trenutku nema nade u bolje sutra, jer te svi plaše kako je «sutra živjeti» teško. Već se plašim svega. Taj strah + poniženje = Razmišljanja koje te tjeraju da misliš da si niškorist. A vidi samo koliko ljudi cijeni moje pjesme, moje crteže, moja «djela». Samo ne oni koji bi to trebali…Ljudi koje ja volim, a upitna je ta obostranost osjećaja.
Hah…da sam bar mlađa, djete, netaknuta od strane razočaranja…Da mi je ovo bar prvo. Već su neizbrojiva. Ne znam više gdje da ih ubacim? U koju ladicu da stanu? Ja sam troladični ormarić! Hahahahah…gle budale. Opet se sama sebi smijem. Da me bar žele slušati oni kojima ja želim pričati. Ali ne slušati - slušati uhom, nego slušati s neizgovorenom pomoći kao naglaskom.