< | kolovoz, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Ne bi ja njega/nju/njih kaznija. Nikakvi zatvor, ili ne daj bože naudit mu, malo ga "renovirat", oštemat kamence na bubriziman ... još ako je maloljetan ili malo munjen (oli more normalan čovik užižat?!) ... da bi ga vatrogascima, neka malo volontira ... brentaču u ruke i na prvu crtu. A kasnije, kad se sve udune, da na svaki kvadrat opožarene površine neka posadi sadnicu bilo čega ča nima šiške I onda bi da vatrogascima da ga čuvaju i kendaju nogan, onako od dragosti, kad se umori pa malo stane. Bilo bi dobrovoljac za ti posal koliko oćeš!!!! za kendanje, ofkors Maloljetan? Munjen? Pokaja se? Nije niko poginija u požaru? Ma vidi lipoga spiska olakotnih okolnosti ... Kako je krenilo, nažalost, dokle se koga ne linčuje za piromaniju i ne obisi na prvo neizgoreno stablo, ovo ludilo neće fermat. Ma isto znan dosta nji koji bi i Haag riskirali samo da ga malo propustu kroz šake ... grrrr! Okrutno ... možda i utuživo! Osin ako koji dobar odvjetnik ne utvrdi činjenično stanje da ga je stablo/šuma/makija/nisko raslinje ... klepnilo u samoobrani Dokle ćemo gledat ovakve slike i naricat nad sudbom kletom?! Sv. Jure 1999. godine ... Photo: Tonči Pavelin Žrnovnica, srpanj 2017. Dokle će se ljudi i tehnika na granici svojih mogućnosti borit kontra vatrene nemani? Dokle ćemo se koristit vozilima koja su starija od većine vatrogasaca koji sa njima idu na požare?! Krepki tridesepetogodišnjak koji još uvik vozi, osin ča ponekad po autoputu izgubi pokrilo od filtera zraka ... Foto: DVD Mladost Je li baš moramo ovisit o milosti Božjoj da nan pošalje jednu dobru kišu da malo odanemo, i vatrogasci i ostali svit ... Previše pitanja, premalo odgovora. Nije li vrime da malo poradimo na tome, a ne se samo bespomoćno znamenjivat prid vatrenon stihijon, isto ka da nan je suđeno da moramo svako malo glumit sv. Lovru na gradelan?! Oni među vama, koji ovo čitate, siguro će reć vidi staroga tovara, to ka mene, ča se uspi**ija, kako niman pojma kako je gasit ... samo da in odgovorin da san ja sve ovo proša još, danas daleke, 1985. godine u katastrofalnome požaru na Korčuli, kad je cilo lito cila Dalmacija gorila ka šunferina (šibica, za sjevernjake) , kad su nan dva auta ostali u požaru, i samo pukon srićon nije bilo ljudski žrtava. A ka točka na «i» te je godine gorila i "Jugoplastika", kad san se prvi put usra ka grlica i reka da ne mogu poć gasit Mrzin one situacije tipa «jesan ti reka» ... ali još san na početku lita, na prve nagovještaje OVAKVE sezone, napisa OVO Ne znan ča bi još napisa, a kupi mi se više od misec dan ... ne mogu ovo više gledat i slušat od muke ... previše pitanja, premalo odgovora, a jednostavnog rješenja nema. Nažalost! Samo dokle?!?!?! Vatru gasi, brata spasi! |
Osmi osmoga. Jedan od datuma sa bezobraznin konotacijama ... Još jedan privrući litnji dan je počeja, kad se i u zoru kazaljka termometra mota oko tridesetak celzijusovaca. Navika san se spavat na kauču, i kako se okrenit da me ne pukne promaja pa da se ujutro ne okrićen ka Gracijela, pokoj jon duši ... Jerbo već par dan jemamo malu gošću, Vinkinu prijateljicu, pa smo se dogovorili kako u sobi spavaju cure, a ja na kauč. Jbg, nadglasan san ... a i nije mi teško palo, moran priznat! Kauč se lipo rasklopi, jeman mista ka u priči, samo moran pazit da se ne iskrenen sa postelje, ali to san proša već prvi dan. Uz di koju modricu ... Bogami, lipi uvod u priču, koja ustvari počinje tek oko ure-dvi (pola dva, za sjevernjake) popodne ... Čujen na vijestima da gori Prugovo ... asti, već san krenija zazvat @juliere, pitat kako je gori, a ono čujen nije Prugovo vengo Korušce ... «#$%& nisu puno falili. Kako je krenilo ovo lito, dobro nije koga iz Prugova strefija srčani kad je sluša vijesti Dunkve, čujen ja poznati reski zvuk dvi turbine nidir blizu vanka ... i ne obadajen (obraćan pažnju, za sjevernjake) ... dokle nije prva žuta zvir priletila poviše «bele zgrade u prvom Kaštelu» ... mislin da je očeša oni antenski stup na vrju. Letali su tako nisko da su prolazili između kampanela od crikve i već rečene zgrade. A ja grintan, grizen ... grrrrrr, av, av ... kakva prilika za potegnit koju dobru fotografiju, a meni pri ruci samo mobitel, i to sa osrednjon kameron. A baš san se jutros mislija oću li oli neću uzest boršu sa fotoopremon ... taman san se malo pojača, nabavija novi objektiv ... ... samo, sve mi je to zaludu kad stoji doma . Ajme! Jesu oni meni najdraži kad is vidin na stajanki u Zadru, ili kako za šalu bacaju vodene bombe kad je pokazna vježba ... ali ovako, kad već letaju i doslovno nadohvat ruke, mogu is deboto za rep uvatit, ili po našu meknit soli na rep, a ne mogu slikat kako Bog zapovida! Dvojica išli jedan za drugin, u sto metri, ne bi da se opet Matko Suton zaigra, ali ča ćeš kad ako uvatin jednoga ne uvatin drugoga, ili ako vidin obadva, onda su sitni ka da je šporkica na objektivu. Nakon duge i teške borbe sa mojin milin i drasgin HTC-om «#$%& uspija san ovo slikat, kad je jednon turon proša skoro između zgrade Gradske uprave i Staračkog doma na Sokolani ... Već je bilo debelo prošlo tri, skoro je četri ure bilo kad san doša doma, vas grintav i neurozan. Gleda me punica sa velikin upitnikon naviše glave, jer je Zakonita već na poslu ... samo san u letu bacija ništo voća u kljun (voćni dan danas, još jedan razlog da grizen!) ... popija «bombone» ča triban pit oko obida i nazad u Sućurac. Baš mi nije vrag da mira ... i prispija san, još su tankali na Sokolani, ma je ovon turon bija samo jedan. Jema bit da su podušili vatrenu neman u Korušcima, pa je ovi dava samo zadnju ruku. Kolegice iz popodnevne smjene se nisu mogle načudit ča me viodu u ovu uru, pa su ma pitale da oli san doša kanadere snimat. Nisan nego vas, ajde, napistite se! ... I utečen prije vengo me pogodi higijenski projektil kolegice čistačice Dokle san čeka da se pojavi nebeski vatrogasac, potega san par zanimljivih vizura Kaštelanskoga zaljeva sa ponistre od kancelarije, ka ovi zanimljivi brodić usidren na mašogradskome Velome mulu ... ... ili ovi nekad slavni splitski Škver, koji je spa na male brodice, tako da dizalice kraj njega stvarno djeluju predimenzionirane, rađene za velikane tipa «Amorele» i «Izabele» a ne za ove, da ne rečen šešule, koje sad gradidu ... Eto ga, čuje se grmljavina od Kozjaka, prilazi zapadno od Zgrade i spušta se na more, puni se, taman malo dalje od «očenaša» (ograde kupališta sa plovcima, za sjevernjake ... okriće se prije Lore, i vata visinu za priskočit Kozjak, da bi u Korušcima bombardira sa šest tona mora onu ča jon od dragosti tepamo da je dobar sluga, ali loš gospodar ... Ovako je to izgledalo sa Cerine livade ... Videjo: Nenad Sokol Čekan desetak minuti. Nima ga više, čujen ga u daljini malo zapadnije kako je uzeja još jedno punjenje. i onda blažena tišina. FalatigaBože, jema bit da su udunili ... vrime je za poć nazad. Da se spremin za večerašnje događanje. Sa manje nervoze i grintanja ... a sa više gušta za oči i uši Lani mi je bilo žaj ka pasu ča san to propustija, zato san reka da ove godine moran poć povirit Kseniju Prohasku i njenu «Španjolsku večer». U Podvorju, kako piše u programu Kaštelanskog ljeta 2017 A ne u Vitturija kako je pisalo na plakatima. Meni je bija veliki upitnik naviše glave, a onda san sazna da je umjetnica inzistirala na lušićkome dvorcu «Vitturi» i da nije bila baš najsritnija sa Podvorjen. Vitturi je ove dane zauzet sa događanjima Miljenka i Dobrile (vidi program) pa je morala u Podvorje. Sritna oli ne, Ksenija je vrhunski, ka pravi profesionalac, odradila nastup. Makar ono ča san uspija vidit kad san doša, ona bosa po travici pozornice u Podvorju, naizmjenice piva i recitira pisme španjolskog govornog područja, u originalu ili prevedene ... ali lipo je bilo u svakoj verziji, sa onin njezinin impresivnim glasom. A i motima, mora se priznat Dok je ona davala sve od sebe na pozornici ... ... neki su je pažljivo slušali ... ... a neki su pak snimali za svoju osobnu kolekciju: Bolje nego žicat u zeta pravu snimku Mora san, na moju veliku žalost, poć ranije ča, skupit Zakonitu koja je radila do deset. Evo samo mali bokun Ksenijinoga sinoćnjega nastupa ... Punoga srca san krenija put Zapadni Kaštili, i bilo mi je lakše, makar ovu noć, izdržat napade one velike pećice odozgara Zdravi i veseli bili!!! |
U našin vrlim elektronskima/papirnatima/whatever medijima ovakove vijesti obično prođu ispod radara, čak i kad bi mogli, u ljetnoj sezoni kiselih krastavaca, popunit stranice zanimljivim materijalima, a ne onime što vrijeđa inteligenciju prosječnih konzumenata tipa „mudante Maje Šuput“, „riđipet Severine Kojić“ ili pak kako je ta i ta posvuduša (starleta, za sjevernjake) uspila obuć TAKO USKU veštu (haljinicu, za sjevernjake) Ili kako plakat ako nekome ča trče za napuvanin mijuron propadne transfer za tričavih pedesetak milijuna. Eura, ofkors ... da je i pedeset milijuni lipa, bija bi lipi mašur pinez Svaka čast našin vaterpolistima, na nedavno osvojenom svjetskome prvenstvu, jer su, obzirom na uloženi trud, debelo potcijenjeni obzirom na uloženi trud, ako ih se uspoređuje sa balunjerima. I jedni i drugi ne određuju ukupnu budućnost ove zemlje, samo kratke trenutke euforije zbog osvojenog odličja ... O pravim prvacima skoro niko ne piše. Ili ih se, ka nekidan u „Slobodnoj“ iskoristi za dnevnopolitička pripucavanja. Treće vrste. kad je izaša naslov na zadnjoj strani, slobodno prenosim, „Svjetskim prvacima ni lipe od Grada i Županije“ Ni prvi ni zadnji put da naslov nima blage veze sa tekston. Nakon ča san pročita naslov, i kad mi se malo tlak spustija sa neslućenih visina ... smoga san snage pročitat i ostatak teksta. Di lipo piše izjava voditelja ekipe „da in je samo Grad Kaštela pomoga pri putovanju u Japan“. Lipo bome ... Grad je samo Split, a mi smo, valjda, selendra Već san onda odlučija napisat koju besidu. A pogotovo danas, kad su me sa kaštelanskoga portala zamolili da potegnen koju sliku sa primanja svjetskih prvaka kod Gradonačelnika Kaštela Denisa Ivanovića. Dunkve, ekipa Croadriatic ... prof. Zoran Vukić, natjecatelji Kaštelanin Paško Zekić i Splićanin Antonio Nikolić ... se iz dalekog Japana, točnije iz grada Nagoye, vratila sa zlatnom medaljom ... ... u kategoriji „soccer light primary“ ... a to je nogomet sa dva robota i „balunon“ (to je ono malo okruglo u sredini) Tako su na najbolji način nastavili niz uspjeha, nakon srebrne medalje Antonija Nikolića, Darijana Gudelja i Ivana Pavla Lozančića, osvojene na prošlogodišnjem svjetskom prvenstvu pod vodstvom istog mentora, profesora u OŠ Kneza Trpimira u Kaštel Gomilici. Nakon protokolarni besida sa obedvi strane, i jedni i drugi su izmjenili darove ... s tin da su, naranvo, svjetski prvaci imali prednost ... pa su ukrasili gradonačalnikovu glavu ... ... jesu li bili u Japanu ili nisu, je li ... ... a ni gradonačalnik njima nije osta dužan ... pa su i oni išli doma sa par prigodnih poklona od Grada ... ... i sa svečanim obećanjem da će gradske strukture, kao što to već godinama čine, i dalje pomagati mlade robotičare u njihovoj djelatnosti. Pogled izbliza otkriva djelove od kojeg su sastavljeni roboti-nogometaši. Dijelovi standardne elektronike, koji se mogu nabaviti u svakoj malo boljoj butigi od elektronike, ili naručit priko neke od internetskih butiga ... Međutim, to ča jemate dijelove ne znači da ste odma veliki pretendent na osvajanje svjetskoga prvenstva. Pravo blago se krije iza ova dva para bistrih očiju, Antonijevih i Paškovih. I zašto ne, u iskustvu njihova mentora prof. Zorana Vukića ... i to triba njegovat, pomagat i štovat. Jer se jedino uz pomoć tih i takvih, kao cila država, možemo dignit iz blata zaostalosti i pomaknit se sa dna svih europskih pokazatelja razvijenosti. Pisma „Croatio, iz duše te ljubim“ je odlična pisma, ali ako se ne cijene prave vrijednosti, kao što je znanje mladih ljudi ... i oni će vrlo brzo otić negdi di će spavat na „pravome kušinu“ a ne na „stini“, ma koliko mi šutjeli o tome Zdravi i veseli bili!!! |