Marketing
Jedan običan litnji dan AD MMXVII
Osmi osmoga. Jedan od datuma sa bezobraznin konotacijama 
... Još jedan privrući litnji dan je počeja, kad se i u zoru kazaljka termometra mota oko tridesetak celzijusovaca. Navika san se spavat na kauču, i kako se okrenit da me ne pukne promaja pa da se ujutro ne okrićen ka Gracijela, pokoj jon duši ...
Jerbo već par dan jemamo malu gošću, Vinkinu prijateljicu, pa smo se dogovorili kako u sobi spavaju cure, a ja na kauč. Jbg, nadglasan san ... a i nije mi teško palo, moran priznat!
Kauč se lipo rasklopi, jeman mista ka u priči, samo moran pazit da se ne iskrenen sa postelje, ali to san proša već prvi dan. Uz di koju modricu ... Bogami, lipi uvod u priču, koja ustvari počinje tek oko ure-dvi (pola dva, za sjevernjake) popodne ... Čujen na vijestima da gori Prugovo ... asti, već san krenija zazvat @juliere, pitat kako je gori, a ono čujen nije Prugovo vengo Korušce ... «#$%& nisu puno falili. Kako je krenilo ovo lito, dobro nije koga iz Prugova strefija srčani kad je sluša vijesti 
Dunkve, čujen ja poznati reski zvuk dvi turbine nidir blizu vanka ... i ne obadajen (obraćan pažnju, za sjevernjake) ... dokle nije prva žuta zvir priletila poviše «bele zgrade u prvom Kaštelu» ... mislin da je očeša oni antenski stup na vrju.
Letali su tako nisko da su prolazili između kampanela od crikve i već rečene zgrade.
A ja grintan, grizen ... grrrrrr, av, av ... kakva prilika za potegnit koju dobru fotografiju, a meni pri ruci samo mobitel, i to sa osrednjon kameron. A baš san se jutros mislija oću li oli neću uzest boršu sa fotoopremon ... taman san se malo pojača, nabavija novi objektiv ...
... samo, sve mi je to zaludu kad stoji doma 
. Ajme! Jesu oni meni najdraži kad is vidin na stajanki u Zadru, ili kako za šalu bacaju vodene bombe kad je pokazna vježba ... ali ovako, kad već letaju i doslovno nadohvat ruke, mogu is deboto za rep uvatit, ili po našu meknit soli na rep, a ne mogu slikat kako Bog zapovida!
Dvojica išli jedan za drugin, u sto metri, ne bi da se opet Matko Suton zaigra, ali ča ćeš kad ako uvatin jednoga ne uvatin drugoga, ili ako vidin obadva, onda su sitni ka da je šporkica na objektivu. Nakon duge i teške borbe sa mojin milin i drasgin HTC-om «#$%& uspija san ovo slikat, kad je jednon turon proša skoro između zgrade Gradske uprave i Staračkog doma na Sokolani ...
Već je bilo debelo prošlo tri, skoro je četri ure bilo kad san doša doma, vas grintav i neurozan. Gleda me punica sa velikin upitnikon naviše glave, jer je Zakonita već na poslu ... samo san u letu bacija ništo voća u kljun (voćni dan danas, još jedan razlog da grizen!) ... popija «bombone» ča triban pit oko obida i nazad u Sućurac. Baš mi nije vrag da mira ... i prispija san, još su tankali na Sokolani, ma je ovon turon bija samo jedan.
Jema bit da su podušili vatrenu neman u Korušcima, pa je ovi dava samo zadnju ruku.
Kolegice iz popodnevne smjene se nisu mogle načudit ča me viodu u ovu uru, pa su ma pitale da oli san doša kanadere snimat. Nisan nego vas, ajde, napistite se! ... I utečen prije vengo me pogodi higijenski projektil kolegice čistačice
Dokle san čeka da se pojavi nebeski vatrogasac, potega san par zanimljivih vizura Kaštelanskoga zaljeva sa ponistre od kancelarije, ka ovi zanimljivi brodić usidren na mašogradskome Velome mulu ...
... ili ovi nekad slavni splitski Škver, koji je spa na male brodice, tako da dizalice kraj njega stvarno djeluju predimenzionirane, rađene za velikane tipa «Amorele» i «Izabele» a ne za ove, da ne rečen šešule, koje sad gradidu ...
Eto ga, čuje se grmljavina od Kozjaka, prilazi zapadno od Zgrade i spušta se na more, puni se, taman malo dalje od «očenaša» (ograde kupališta sa plovcima, za sjevernjake
... okriće se prije Lore, i vata visinu za priskočit Kozjak, da bi u Korušcima bombardira sa šest tona mora onu ča jon od dragosti tepamo da je dobar sluga, ali loš gospodar ...
Ovako je to izgledalo sa Cerine livade ...
Videjo: Nenad Sokol
Čekan desetak minuti. Nima ga više, čujen ga u daljini malo zapadnije kako je uzeja još jedno punjenje. i onda blažena tišina. FalatigaBože, jema bit da su udunili ... vrime je za poć nazad.
Da se spremin za večerašnje događanje. Sa manje nervoze i grintanja ... a sa više gušta za oči i uši 
Lani mi je bilo žaj ka pasu ča san to propustija, zato san reka da ove godine moran poć povirit Kseniju Prohasku i njenu «Španjolsku večer». U Podvorju, kako piše u programu Kaštelanskog ljeta 2017
A ne u Vitturija kako je pisalo na plakatima. Meni je bija veliki upitnik naviše glave, a onda san sazna da je umjetnica inzistirala na lušićkome dvorcu «Vitturi» i da nije bila baš najsritnija sa Podvorjen. Vitturi je ove dane zauzet sa događanjima Miljenka i Dobrile (vidi program) pa je morala u Podvorje.
Sritna oli ne, Ksenija je vrhunski, ka pravi profesionalac, odradila nastup. Makar ono ča san uspija vidit kad san doša, ona bosa po travici pozornice u Podvorju, naizmjenice piva i recitira pisme španjolskog govornog područja, u originalu ili prevedene ... ali lipo je bilo u svakoj verziji, sa onin njezinin impresivnim glasom. A i motima, mora se priznat
Dok je ona davala sve od sebe na pozornici ...
... neki su je pažljivo slušali ...
... a neki su pak snimali za svoju osobnu kolekciju: Bolje nego žicat u zeta pravu snimku 
Mora san, na moju veliku žalost, poć ranije ča, skupit Zakonitu koja je radila do deset. Evo samo mali bokun Ksenijinoga sinoćnjega nastupa ...
Punoga srca san krenija put Zapadni Kaštili, i bilo mi je lakše, makar ovu noć, izdržat napade one velike pećice odozgara 
Zdravi i veseli bili!!! 
Post je objavljen 09.08.2017. u 09:44 sati.