... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Niman baš često priliku u naše malo misto gledat ovakovu predstavu. Ono, bilo je gostovanja raznoraznih kazališta i do sad, sli koliko se sićan, nijedna sa kompletnon ženskon glumačkon postavon.
Željno san očekiva, pogotovo ča su mi prijatelji, koji su to pogledali ranije, rekli da ću požalit ako to propustin. Pogotovo ča je to bilo u sklopu „Kaštelanskoga kulturnoga lita“, u mome mistu, i za malo poškakljat moju bodulsku genetiku, na svin predstavan „kulturnoga lita“ ulaz je besplatan
Jedino ča mi je moglo pomutit odlazak na predstavu, bija je jedan rođendan na koji smo bili pozvani. Ali, ka i obično, uvik se more napravit mali kompromis ... išli smo na rođendan, i onda san se izgubija na trikvarta ure ... makar da pogledan početak
Predstavu je napisa i režira Ivan leo Lemo, kazališni redatelj rođen u Splitu, a i uloge su pretežito domaće, pjevaju, plešu i glume Mia Vladović (Srđana), Nada Kovačević (Paulina), Lidija Florijan (Loredana), Ana Gruica (Ivana) i Aneta Matulić (Tihana) *
Natuknica autora
Ova predstava postoji iz nekoliko jednostavnih razloga. Prvi razlog je pokušaj skromnog doprinosa amortiziranju i anuliranju patrijarhalnih naivnosti koje još uvijek zapljuskuju obale našeg grada i našeg društva. Osim toga, va predstava pokušava pomoći borbi protiv raznih strahova i inhibicija kojima opterećujemo naš um i naše srce. Također, cilj nam je i oraspoložiti sebe i publiku, jer smo sve mrgodniji i mrgodniji, a to stvarno nema smisla pošto će na kraju sve biti u redu.
I u našoj scenskoj igri i u igri života. I nadasve, Cabaret „Splićanke“ posvećen je Splićankama. One su mediteranske kraljice i lipo ih je vidit nasmijane i inspirirane. Lemo
Čitava prića počiva na jednostavnom zapletu, o pet djevojaka/žena koje se nađu na zavodu za zapošljavanje, i svaka priča svoju priču.
Njih pet, profesorica glazbene kulture, supruga pomorca, escort dama, djevojka koja je miss Mejaša i bankarica, pričaju svoje priče na zabavan i pomalo ironičan način događaje iz naše stvarnosti u kojima se svako od nas može prepoznati.
Rekli bi zli jezici da smo dobili ne jednu, nego pet Arijana Čulina, i to figura (izgleda, za sjevernjake) skroz dobro!
A evo i par slika, da vidite kako je to izgledalo na pozornici našega pokojnoga kina, a u zadnje vrime sve više pozornice za gostujuće kazališne predstave, ne samo tijekon „Kaštelanskoga kulturnoga lita“ nego i priko cile godine.
Dvorana je bila, za divno čudo, prilično ispunjena ...
A i cure su se potrudile ...
I? Ča je bilo dalje ... znan puno nji, pogotovo među muškon populacijon ... ča bi mi rekli da san baš prasetan i prikinija sa slikan kad je najbolje.
„Onda, ča je bilo dalje?“ ... bruji neizrečeno pitanje u eteru društvenih mreža
Reka bi van moj kum @pečina: „Raspitajte se!“ ili još bolje: „A kad van neću reč!“
Na stranu zajebancija, predstava je, par u ovi prvi tri kvarta od ure, vrlo obećavajuća ... i vridilo bi je pogledat cilu, u komadu, ča moran učinit prvon prilikon, makar u njiovome matičnome kazalištu. I pomolit se dragome Bogu i Gospi Sinjskoj da ne bude ovako vruće, jerbo da san, kojin slučajen, i osta do kraja, mora bi na infuziju zbog nedostatak tekućine izazvanog pretjeranim znojenjem
Jema još događanja do kraja lita na koje bi volija poć ... i naravno, to ureno ovod, riječju i slikon, dokumentirat!
Zdravi i veseli bili!
*Podaci iz promotivne knjižice predstave
Ne bi ja njega/nju/njih kaznija. Nikakvi zatvor, ili ne daj bože naudit mu, malo ga "renovirat", oštemat kamence na bubriziman ... još ako je maloljetan ili malo munjen (oli more normalan čovik užižat?!) ... da bi ga vatrogascima, neka malo volontira ... brentaču u ruke i na prvu crtu.
A kasnije, kad se sve udune, da na svaki kvadrat opožarene površine neka posadi sadnicu bilo čega ča nima šiške
I onda bi da vatrogascima da ga čuvaju i kendaju nogan, onako od dragosti, kad se umori pa malo stane. Bilo bi dobrovoljac za ti posal koliko oćeš!!!! za kendanje, ofkors
Maloljetan? Munjen? Pokaja se? Nije niko poginija u požaru?
Ma vidi lipoga spiska olakotnih okolnosti ... Kako je krenilo, nažalost, dokle se koga ne linčuje za piromaniju i ne obisi na prvo neizgoreno stablo, ovo ludilo neće fermat.
Ma isto znan dosta nji koji bi i Haag riskirali samo da ga malo propustu kroz šake ... grrrr!
Okrutno ... možda i utuživo!
Osin ako koji dobar odvjetnik ne utvrdi činjenično stanje da ga je stablo/šuma/makija/nisko raslinje ... klepnilo u samoobrani
Dokle ćemo gledat ovakve slike i naricat nad sudbom kletom?!
Sv. Jure 1999. godine ... Photo: Tonči Pavelin
Žrnovnica, srpanj 2017.
Dokle će se ljudi i tehnika na granici svojih mogućnosti borit kontra vatrene nemani?
Dokle ćemo se koristit vozilima koja su starija od većine vatrogasaca koji sa njima idu na požare?!
Krepki tridesepetogodišnjak koji još uvik vozi, osin ča ponekad po autoputu izgubi pokrilo od filtera zraka ... Foto: DVD Mladost
Je li baš moramo ovisit o milosti Božjoj da nan pošalje jednu dobru kišu da malo odanemo, i vatrogasci i ostali svit ...
Previše pitanja, premalo odgovora. Nije li vrime da malo poradimo na tome, a ne se samo bespomoćno znamenjivat prid vatrenon stihijon, isto ka da nan je suđeno da moramo svako malo glumit sv. Lovru na gradelan?!
Oni među vama, koji ovo čitate, siguro će reć vidi staroga tovara, to ka mene, ča se uspi**ija, kako niman pojma kako je gasit ... samo da in odgovorin da san ja sve ovo proša još, danas daleke, 1985. godine u katastrofalnome požaru na Korčuli, kad je cilo lito cila Dalmacija gorila ka šunferina (šibica, za sjevernjake) , kad su nan dva auta ostali u požaru, i samo pukon srićon nije bilo ljudski žrtava. A ka točka na «i» te je godine gorila i "Jugoplastika", kad san se prvi put usra ka grlica i reka da ne mogu poć gasit
Mrzin one situacije tipa «jesan ti reka» ... ali još san na početku lita, na prve nagovještaje OVAKVE sezone, napisa OVO
Ne znan ča bi još napisa, a kupi mi se više od misec dan ... ne mogu ovo više gledat i slušat od muke ... previše pitanja, premalo odgovora, a jednostavnog rješenja nema. Nažalost!
Samo dokle?!?!?! Vatru gasi, brata spasi!
Guštan u ove dane ... jer smo prava vatrogasna obitelj. Vinka je još jutros (subota, 19. 8.) u pet uri, još po mraku, krenila sa ostalon vatrogasnon mlađarijon put baroknoga grada, jemali su natjecanje nigdi gori kod Varaždina, vraćaju se tek u nedilju pozapodne/navečer ... kad se javi
Zakonita i ja smo odlučili da je više vrime povirit u Vodice. Bliži se deseta obljetnica tužne kornatske tragedije ... svake godine mi se ništo iskomplicira za poć na mimohod kad je godišnjica, ali ovo nisan smija propustit!
Dunkve, i DVD Vodice je odlučilo organizirat fire-combat natjecanje, pod nazivom „Srce kornatsko“ u čast poginulima u Kornatskoj tragediji. A kako in je ovo bilo prvi put, odlučili su pitat one ča već jemadu utakmic u nogama. Svi smo pomogli na svoj način ... i ja san bar malčice pridonija, posla san in gotove tabele za obračun rezultata koje mi već evo četvrtu godinu duperamo (koristimo, za sjevernjake) na našemu fire-combat natjecanju „Vatrena Mladost“ u Kaštel Sućurcu.
Zaputili smo se do Vodic, autoputen je to čas posla. Do Šibenika i onda desetak minuti magistralon do mista odigavanja natjecanja. Obziron na visoki datum u osmome misecu, feragosto i ostale turističke pokazatelje gužva po putu i nije bila naročito velika. Osjeća se lagani pad ... koji će se još i povećat i kad počme skula pritvorit o pravu oseku ... Sićan se iz mojeg kratkoga turističkog rada u „onoj“ državi da u deveti misec i kasnije dolazu još samo njemački i engleski penzići. A posebno Škoti, jer je onda smještaj osjetno jeftiniji
Odo ja u turizam ... ipak se ovod radi u vatrogasnome natjecanju ... odma od početka nailazin na poznata lica ... ka ča je ova polovica „Didovih očiju“ ... Charlie koji je u tandemu sa Jokašem svojevremeno hara i sa fire combat natjecanjima, ka i na „Mašokariću“ kojega su osvojili četiri puta zaredon ...
Vidljivo je iz priloženog zašto ove godine ne nastupa ...
Mirakuli se i u Vodican događaju ... pa san tako starijega Radunića, a.k.a. Kida, uvatija „in flagranti“ kako pije sok ...
Mora bit da se satra dok nije naša ovu kantu od pet litar opola ...
Mislija san da se opet zajebaje, pa san i ja prova opol iz kantice. Mmmm! Dobar! ... ajde, oprostićemo mu onu prvu, sa sokon ...
Kako san prve naše snimija, nastavija san još malo zunzit okolo. Vidin, dvi su aute domaćina parkirane u blizini ... cisterna sa kojon se punidu cijevi i još jedan ...
Nikako mi nije kjaro (jasno, za sjevernjake) zašto na autan pišu imena ... onda mi je reka niko od naši ča su više u to upućeni, da su to imena njiovi članova koji su poginili na Kornatima ... Respect!
Da ponovimo gradivo za one koji još nisu „na ti“ sa fire-combat vježbon.
Najpri se posložu cijevi i ostala oprema ...
... pa se počinje, pod budnin okom sudaca koji su većinon i sami natjecatelji, pa in teško promakne koja greška ...
Triba najpri tako opremljen priskočit tarabu ...
... pa na kosti uprtit cijev sa mlaznicon i vućje kroz tunel ...
... onda se drugi popenje uzaskale i baci konop prvome pa digne cijev gori ...
pa se obadva skalaju konopima za samoizbavu sa tornja ...
... prinesu lutku težine 75 kg od tornja na drugi kraj, na točno određeno misto ...
... pa zatim teglidu „B“ cijev punu vode (jedini popust za cure je da one vuču malo mnju "C" cijev) pod pritiskon istin puten nazad ...
Povučedu zasun na mlaznici, pustidu vodu i tribadu pogodit metu ...
Neš' ti (piece of cake, rekoli bi Ameri) ... ali nakon cile ove „seanse“ čak i oni najmlađi, najizržljiviji, iz „A“ kategorije, dišu na škrge ...
... pa in ne priostaje ništa drugo nego da nakratko zasjednu na prvo misto ...
... i osvježenje potraže na obližnjoj plaži ...
Kad smo već kod plaže, u pauzama između vježbi potražija san par kupaćih motiva. Vidin ja ništo crno pliva u moru ... ne bi reka baš da je morski pas
,,, morski nije, ali pas je, i to komad pasa, odnosno cure, kako me gazdarica ispravila
... poslušno nosi šlapu u zubima i vraća gazdarici ...
Kujica race "cane corso", još je mala, i zaigrana, kako more narest, nema njanci godinu dan ...Bidna beštija, mislija san da su jon crvene oči od mora, ali ne ... kaže gazdarica da jon reste treći kapak, i da će morat na operaciju ... Neka jon je sa srićon!
Onda smo malo Zakonita i ja išli u ladovinu, popit ness & sok ... bliži se vrime da pođemo doma. Odavno me ništo kopka, okad gledan fire-combat ... kako bi bilo malo malo prominit perspektivu ... pitan jednoga od domaćini na koliko su baždirane skale? Trista kili ... Onda će mu moji stoipedeset bit „pussy's smoke“ ... kad san se počeja penjat, samo vidin kako se Zakonita uvatila za glavu, nadan se da je to neko slika i da ću uskoro i sliku dobit
(Fala lipa Josko Charlie Šarić za slike )
... nikako san se uzvera do gori ... i moran reć da je vridilo stvari malo sagledat odozgara ...
Nisan in tija više gori na tornju smetat ... kala san se brzo nizdol. Uz savjet Ante Petrovića, iskusnoga člana donjokaštelanske fire combat ekipe da se ne držin sa strane, nego samo za prečke od skalini. Osjećaj je fenomenalan, gledat sve ono odozgara. Odma san reka Nenadu Bonacinu da me zapiše za nastup u onoj najstarijoj, „D“ klasi ... a za drugoga člana te naše teretne ekipe mi je prvi pa napamet naš zapovjednik društva, Jole Božin. Fala Bogu, jema i godin i kili za tešku kategoriju, ka i ja
Na izlasku iz Vodica primjetija san uz cestu jedan spomenik, onako ... bokun spomenika, poginulome branitelju iz Domovinskoga rata ...
... u današnja vrimena ništa čudno, puno je svita i ovod poginilo braneć svoju didovinu.
Malo me je, u najmanju ruku iznenadija, skoro da ne rečen šokira, ovi natpis na postamentu ...
Ništa na ovo niman reč, nego „o tempora, o mores“ ...
Krenili smo lagano put doma, svratili do prijatelja Užben'k, pa nas je njegova mater napala da ča nima Vinke. Jedva smo joj objasnili da je opravdano, dapače službeno odsutna, na vatrogasnome natjecanju mladeži. Nakon ugodnog druženja, krenili smo nazad. I to najdonjon ceston, staron magistralon, uz jmore. Ala koji su to bili zaboravljeni gušti! ne znan kad san zadnji put vozija ovon stranon ...
Kad san doša doma, dočekali su me u „poštanskome sandučiću“ rezultati natjecanja u Vodicama, pa evo, po kategorijama ...
Neka se i drugi put vidimo ovako, po takmičenjima, a ne po požarima
Zdravi i veseli bili !!!
I naravno:
VATRU GASI, BRATA SPASI!!!
Nisan baš od ovi veliki litnji fešti, jerbo su se sve, ajde dobro, skoro sve, svele na „čevape party“ sa di kojon ritkon iznimkon.
Ali i to san prigriza, oli moran jist ... jerbo ova, ka i svaka druga fešta u naše malo misto, pruža priliku za izać ljudima kojima to baš i nije običaj, pa tako ovod vidiš neke ljude ča is ne vidiš misecima ... a ako dodaš one naše iz dijaspore onda termin proširiš i na „godinama“. Rekli bi zli jezici da su ove litnje fešte postale društvena događanja ka i sprovodi
Moran priznat da je i meni bilo sumjivo čin san bez problema postiga konsenzus oko izlaska. Odma mi je bilo jasno ... počela je kiša!
Zna san da ovo neće izać na dobro. Srića da nije puno trajala (kiša!) pa je odma poslin pristanka ekipa iz maškar, na čelu sa pricidnikon Marinon i sekretaron Marion, vazela spužve u ruke i otrala (obrisala, za sjevernjake) katrige i stole. Za svaki slučaj.
Ako ne ništa, zrak je bija malo ladniji i ugodniji za šetnju. Parkira san se deboto na Sokolani, ne zato ča nije bilo mista bliže, nego da malo i prošetan.
Ti tamo u zadnjemu redu ne smij se ... eto tako! Nemoj da mi sad Joško u Hannoveru pade sa katrige pa dobije ozljedu na radu ... reka san davno da se mirakuli događaju. Dozvizdilo mi je objašnjavat
Dokle san dolazija do pozornice, taman u smiraj dana, došli su do mene glasovi da večeras nastupadu i „Vokalisti Salone“ ... Odma san se uvjerija u istinitost glasina ... evo se počinjedu lagano skupljat, skupa sa menadžeron Rumenin ...
Nikša izdrži!
... jema bit da bi ovo mogla bit zanimjiva večer. Malo dalje čujen žustru raspravu o „Kaštelanskome crljenku“ ...
... ne dajte se ljudi smetat, a ja gren dalje. Iznenađenjima nikad kraja ... radija san cjenike za spizu (hranu, za sjevernjake) i za piće, ali ovoga nije bilo u ponudi. Soparnik!!!!!
Ajde, za sad dosta sa iznenađenjima. Ekipa je više-manje ista, prekaljena na raznin feštan i događanjima (eventima, za sjevernjake) .... nagleda san se raznorazni kombinacija ... ali ova mi nikad nije upala u oko: peškaruša i izdanak stare ribarske familije, na istome poslu. Pogodite iz tri puta: oko ribe!
Mužika, sastav po imenu „Stress“ odrađuje uredno svoj posal, bez stresa
... i ne daju se omest ni sa povremenim uletima vatrenih obožavatelja ...
A ova mi slika već budi uspomene ... prije par godina san slika Tinu sa starijin sinon istoga uzrasta, kako je doša vidit radi koga to ne more spavat.
Dica restu, stariji sad tlači tatu okolo, a Tina je izvela najmlađega Gezika u šetnju
Išli smo malo odmorit od šušura doli skroz na mul, sest malo na klupu, ali ni namo nima mira, jer okupator nikad ne spava ...
Nakon ča san malo napunija baterije, opet san učinija đir do pozornice sa mužikon, i namo di se pleše uvatin tri generacije Ercegovi ... dida ne more bez snimanja, makar i sa mobitelon.
Malo dalje vidin da ne guštaju samo bjondine, priključi se i di koja crvenokosa
Mirakulima nikad kraja. Još jedno proširenje gastronomske ponude ... palačinke...
... i fritule, neka ih pakuju u čaže od „Žuje“ i poneke čak prelivaju sa čikolaton
Kakova bi to fešta bila bez legendarnoga petavanja rogi od strane našega Brice ...
Još da san uspija uvatit i Jajca u toj pozi, niko sritniji od mene ... ali nikako se nije da nagovorit!
Zato san uspija uvatit ovu dvojicu, crvendaća i kanarinca, u trenucima odmora & vatanja arije (zraka, za sjevernjake)
... ili ovu prilično ekstravagantnu modnu kombinaciju. Ajde, oprostićemo jon ovi put. Ako ne ništa, radi genetike
Vrime za još jedan predah. Vinkica je ionako o svom poslu, sa svojon ekipon. Dogovor je „u tu i tu uru kod aute“. A u koju uru? Reka bi van moj kum @pechina: „Raspitajte se!“
Foto „Munja“
Dunkve, išli smo Zakonita i ja učinit đir do Gojače. I seli na klupicu kraj „banane“. Gledat malo priko puta na „najluđi grad na svitu“ poviše kojega su reflektori šarali sa nebon ...
Uto je jedna zvizda padalica/suza svetoga Lovre/ zaparala nebon! Pogledali smo se Zakonita i ja i udri u smij!
Vjerojatno smo poželili istu želju. A koju? Opet se kurijože dižu „na zadnje noge“ ... A kad neću reč!
Bližija se dogovoreni sastanak sa Vinkicon kod auta. Uputili smo se lagano, našli smo se tamo, u minut točno ...
Odlazak sa fešte uz zvuke „Vokalista Salone“ ... pa ko to more platit.
Zdravi i weseli bili!!!
Osmi osmoga. Jedan od datuma sa bezobraznin konotacijama ... Još jedan privrući litnji dan je počeja, kad se i u zoru kazaljka termometra mota oko tridesetak celzijusovaca. Navika san se spavat na kauču, i kako se okrenit da me ne pukne promaja pa da se ujutro ne okrićen ka Gracijela, pokoj jon duši ...
Jerbo već par dan jemamo malu gošću, Vinkinu prijateljicu, pa smo se dogovorili kako u sobi spavaju cure, a ja na kauč. Jbg, nadglasan san ... a i nije mi teško palo, moran priznat!
Kauč se lipo rasklopi, jeman mista ka u priči, samo moran pazit da se ne iskrenen sa postelje, ali to san proša već prvi dan. Uz di koju modricu ... Bogami, lipi uvod u priču, koja ustvari počinje tek oko ure-dvi (pola dva, za sjevernjake) popodne ... Čujen na vijestima da gori Prugovo ... asti, već san krenija zazvat @juliere, pitat kako je gori, a ono čujen nije Prugovo vengo Korušce ... «#$%& nisu puno falili. Kako je krenilo ovo lito, dobro nije koga iz Prugova strefija srčani kad je sluša vijesti
Dunkve, čujen ja poznati reski zvuk dvi turbine nidir blizu vanka ... i ne obadajen (obraćan pažnju, za sjevernjake) ... dokle nije prva žuta zvir priletila poviše «bele zgrade u prvom Kaštelu» ... mislin da je očeša oni antenski stup na vrju.
Letali su tako nisko da su prolazili između kampanela od crikve i već rečene zgrade.
A ja grintan, grizen ... grrrrrr, av, av ... kakva prilika za potegnit koju dobru fotografiju, a meni pri ruci samo mobitel, i to sa osrednjon kameron. A baš san se jutros mislija oću li oli neću uzest boršu sa fotoopremon ... taman san se malo pojača, nabavija novi objektiv ...
... samo, sve mi je to zaludu kad stoji doma . Ajme! Jesu oni meni najdraži kad is vidin na stajanki u Zadru, ili kako za šalu bacaju vodene bombe kad je pokazna vježba ... ali ovako, kad već letaju i doslovno nadohvat ruke, mogu is deboto za rep uvatit, ili po našu meknit soli na rep, a ne mogu slikat kako Bog zapovida!
Dvojica išli jedan za drugin, u sto metri, ne bi da se opet Matko Suton zaigra, ali ča ćeš kad ako uvatin jednoga ne uvatin drugoga, ili ako vidin obadva, onda su sitni ka da je šporkica na objektivu. Nakon duge i teške borbe sa mojin milin i drasgin HTC-om «#$%& uspija san ovo slikat, kad je jednon turon proša skoro između zgrade Gradske uprave i Staračkog doma na Sokolani ...
Već je bilo debelo prošlo tri, skoro je četri ure bilo kad san doša doma, vas grintav i neurozan. Gleda me punica sa velikin upitnikon naviše glave, jer je Zakonita već na poslu ... samo san u letu bacija ništo voća u kljun (voćni dan danas, još jedan razlog da grizen!) ... popija «bombone» ča triban pit oko obida i nazad u Sućurac. Baš mi nije vrag da mira ... i prispija san, još su tankali na Sokolani, ma je ovon turon bija samo jedan.
Jema bit da su podušili vatrenu neman u Korušcima, pa je ovi dava samo zadnju ruku.
Kolegice iz popodnevne smjene se nisu mogle načudit ča me viodu u ovu uru, pa su ma pitale da oli san doša kanadere snimat. Nisan nego vas, ajde, napistite se! ... I utečen prije vengo me pogodi higijenski projektil kolegice čistačice
Dokle san čeka da se pojavi nebeski vatrogasac, potega san par zanimljivih vizura Kaštelanskoga zaljeva sa ponistre od kancelarije, ka ovi zanimljivi brodić usidren na mašogradskome Velome mulu ...
... ili ovi nekad slavni splitski Škver, koji je spa na male brodice, tako da dizalice kraj njega stvarno djeluju predimenzionirane, rađene za velikane tipa «Amorele» i «Izabele» a ne za ove, da ne rečen šešule, koje sad gradidu ...
Eto ga, čuje se grmljavina od Kozjaka, prilazi zapadno od Zgrade i spušta se na more, puni se, taman malo dalje od «očenaša» (ograde kupališta sa plovcima, za sjevernjake
... okriće se prije Lore, i vata visinu za priskočit Kozjak, da bi u Korušcima bombardira sa šest tona mora onu ča jon od dragosti tepamo da je dobar sluga, ali loš gospodar ...
Ovako je to izgledalo sa Cerine livade ...
Videjo: Nenad Sokol
Čekan desetak minuti. Nima ga više, čujen ga u daljini malo zapadnije kako je uzeja još jedno punjenje. i onda blažena tišina. FalatigaBože, jema bit da su udunili ... vrime je za poć nazad.
Da se spremin za večerašnje događanje. Sa manje nervoze i grintanja ... a sa više gušta za oči i uši
Lani mi je bilo žaj ka pasu ča san to propustija, zato san reka da ove godine moran poć povirit Kseniju Prohasku i njenu «Španjolsku večer». U Podvorju, kako piše u programu Kaštelanskog ljeta 2017
A ne u Vitturija kako je pisalo na plakatima. Meni je bija veliki upitnik naviše glave, a onda san sazna da je umjetnica inzistirala na lušićkome dvorcu «Vitturi» i da nije bila baš najsritnija sa Podvorjen. Vitturi je ove dane zauzet sa događanjima Miljenka i Dobrile (vidi program) pa je morala u Podvorje.
Sritna oli ne, Ksenija je vrhunski, ka pravi profesionalac, odradila nastup. Makar ono ča san uspija vidit kad san doša, ona bosa po travici pozornice u Podvorju, naizmjenice piva i recitira pisme španjolskog govornog područja, u originalu ili prevedene ... ali lipo je bilo u svakoj verziji, sa onin njezinin impresivnim glasom. A i motima, mora se priznat
Dok je ona davala sve od sebe na pozornici ...
... neki su je pažljivo slušali ...
... a neki su pak snimali za svoju osobnu kolekciju: Bolje nego žicat u zeta pravu snimku
Mora san, na moju veliku žalost, poć ranije ča, skupit Zakonitu koja je radila do deset. Evo samo mali bokun Ksenijinoga sinoćnjega nastupa ...
Punoga srca san krenija put Zapadni Kaštili, i bilo mi je lakše, makar ovu noć, izdržat napade one velike pećice odozgara
Zdravi i veseli bili!!!
U našin vrlim elektronskima/papirnatima/whatever medijima ovakove vijesti obično prođu ispod radara, čak i kad bi mogli, u ljetnoj sezoni kiselih krastavaca, popunit stranice zanimljivim materijalima, a ne onime što vrijeđa inteligenciju prosječnih konzumenata tipa „mudante Maje Šuput“, „riđipet Severine Kojić“ ili pak kako je ta i ta posvuduša (starleta, za sjevernjake) uspila obuć TAKO USKU veštu (haljinicu, za sjevernjake)
Ili kako plakat ako nekome ča trče za napuvanin mijuron propadne transfer za tričavih pedesetak milijuna. Eura, ofkors ... da je i pedeset milijuni lipa, bija bi lipi mašur pinez
Svaka čast našin vaterpolistima, na nedavno osvojenom svjetskome prvenstvu, jer su, obzirom na uloženi trud, debelo potcijenjeni obzirom na uloženi trud, ako ih se uspoređuje sa balunjerima.
I jedni i drugi ne određuju ukupnu budućnost ove zemlje, samo kratke trenutke euforije zbog osvojenog odličja ...
O pravim prvacima skoro niko ne piše. Ili ih se, ka nekidan u „Slobodnoj“ iskoristi za dnevnopolitička pripucavanja. Treće vrste. kad je izaša naslov na zadnjoj strani, slobodno prenosim, „Svjetskim prvacima ni lipe od Grada i Županije“
Ni prvi ni zadnji put da naslov nima blage veze sa tekston. Nakon ča san pročita naslov, i kad mi se malo tlak spustija sa neslućenih visina ... smoga san snage pročitat i ostatak teksta. Di lipo piše izjava voditelja ekipe „da in je samo Grad Kaštela pomoga pri putovanju u Japan“. Lipo bome ... Grad je samo Split, a mi smo, valjda, selendra
Već san onda odlučija napisat koju besidu. A pogotovo danas, kad su me sa kaštelanskoga portala zamolili da potegnen koju sliku sa primanja svjetskih prvaka kod Gradonačelnika Kaštela Denisa Ivanovića.
Dunkve, ekipa Croadriatic ...
prof. Zoran Vukić, natjecatelji Kaštelanin Paško Zekić i Splićanin Antonio Nikolić
... se iz dalekog Japana, točnije iz grada Nagoye, vratila sa zlatnom medaljom ...
... u kategoriji „soccer light primary“ ... a to je nogomet sa dva robota i „balunon“ (to je ono malo okruglo u sredini)
Tako su na najbolji način nastavili niz uspjeha, nakon srebrne medalje Antonija Nikolića, Darijana Gudelja i Ivana Pavla Lozančića, osvojene na prošlogodišnjem svjetskom prvenstvu pod vodstvom istog mentora, profesora u OŠ Kneza Trpimira u Kaštel Gomilici.
Nakon protokolarni besida sa obedvi strane, i jedni i drugi su izmjenili darove ... s tin da su, naranvo, svjetski prvaci imali prednost ... pa su ukrasili gradonačalnikovu glavu ...
... jesu li bili u Japanu ili nisu, je li ...
... a ni gradonačalnik njima nije osta dužan ... pa su i oni išli doma sa par prigodnih poklona od Grada ...
... i sa svečanim obećanjem da će gradske strukture, kao što to već godinama čine, i dalje pomagati mlade robotičare u njihovoj djelatnosti.
Pogled izbliza otkriva djelove od kojeg su sastavljeni roboti-nogometaši.
Dijelovi standardne elektronike, koji se mogu nabaviti u svakoj malo boljoj butigi od elektronike, ili naručit priko neke od internetskih butiga ... Međutim, to ča jemate dijelove ne znači da ste odma veliki pretendent na osvajanje svjetskoga prvenstva.
Pravo blago se krije iza ova dva para bistrih očiju, Antonijevih i Paškovih. I zašto ne, u iskustvu njihova mentora prof. Zorana Vukića ... i to triba njegovat, pomagat i štovat. Jer se jedino uz pomoć tih i takvih, kao cila država, možemo dignit iz blata zaostalosti i pomaknit se sa dna svih europskih pokazatelja razvijenosti.
Pisma „Croatio, iz duše te ljubim“ je odlična pisma, ali ako se ne cijene prave vrijednosti, kao što je znanje mladih ljudi ... i oni će vrlo brzo otić negdi di će spavat na „pravome kušinu“ a ne na „stini“, ma koliko mi šutjeli o tome
Zdravi i veseli bili!!!
