... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Pakleni finale ove još luđe godine je počeja još davno pri, početkon dvanaestoga miseca (prosinca, za sjevernjake) ča san počeja pisat još pri dvi šetemane (tjedna, za sjevernjake), u postu „Od domjenka do domjenka“ ... Teško je to bilo za izdržat, pogotovo ako nimaš kondicije.
A kako san reka, Zlato mamino (tm) i ja smo bili pogledat najnoviji „STAR WARS“. Neš'ti (big deal, za sjevernjake), rekli bi oni meju van koji su ravnodušni prema najvećemu serijalu u povisti pokretni slika ... Ništa čudno za dva luđaka ka ča smo nas dva, koji smo bili u Purger Vakuf, u Lisinskoga, gledat hrvatsku premijeru remasterirane verzije „Star Wars: New Hope“, puštene u kina užežin nove trilogije. Isto tako, ništa čudno za moga brata da je iša gledat film, a trudnoj nevisti proša termin prije dva dana, ditetu se nije dalo vanka ... Za svaki slučaj, da zajebemo Murphyja i njegove zakone koji su jači i od Vukasovi ... išli smo su dva auta, a njemu je priko ciloga filma jedno oko bilo na mobitelu, da ne propusti ONAJ POZIV. A film? Onako ... Uopće nije loš, dapače, čak je i 3D korišten u funkciji filma, jedino ča san se ja osobno zajeba, 3D očale plus nove očale progresivne dioptrije, još dok se nisan navika na nji, nisu baš dobitna kombinacija za gledat film, pa san malo baulja kad san izaša iz kinaa, tribalo mi je par minuti vrimena da dojen sebi
Naravno, prije nego smo se uputili u kino, bija san povirit na domjenak od moji maškar, uplatit članarinu, mašit se za koju fritulu ...
... i provat malo brujeta na bjanko kojega je ukusno, ka i uvik, spremila naša kuvarica Mare. Jedino je nekin „gastronomskin stručnjacima“ smetalo ča nisu u njega mekli malo više maslinova ulja. Ali isto je svako ko se mašija poliza pijat, ništa nije ostalo!
Onda je bila u subotu skupština u Vatrogasac, moji DVD Mladost, ofkors. I pravo da van rečen, dozvizdilo mi je uvik slikavat isto ... radno predsjedništvo, izvješća, razno, dodjela nagradni sikirica, diploma ... ovi san put odlučija slikavat samo oni lipši dil vatrogasaca ...
Uz jednu malu, veteransku iznimku, koja je potvrdila pravilo, i mekla točku na „I“
To je bilo ujutro, a uvečer smo doma, u Zapadna Kaštila, jemali akciju „okitit bor“. More van se parit da je to „daj Mare pi**e“, ali kad vidite kako to na kraju izgleda ...
... morete zamislit koliko je tu truda i vrimena uloženo, još od pokojnoga punca Frane, pa do današnji dan ...
Doduše, tu je sa naše strane najviše radila Vinka, a ja san samo doda zarez na kraju ...
... jer bez ovoga ne bi bilo kako Bog zapovida. HŽV!
Sutra, u nedilju, je bija malo lakši program. Iako je Vinka odavna doznala istinu o Dida Mrazu, Zubić Vili i ostaloj ekipi, pristala je, nakon kratkoga nagovora, da gremo u Vatrogasaca na dodjelu dječju darova. Ispriča san kako je bilo lani, da se Djedica spustija sa Tornja u kočiji. Oči su joj zacaklile i dogovor je bija gotov! Ove godine je bilo još i bolje. Osin Dida Mraza bila je još prava kočija sa konjen, i Vilenjakon koji je doveza darove, koje su primali dica naši članova i dica iz doma „Maestral“.
Ponediljak ka ponediljak, nekad mi je bija najomraženiji dan u sedmici ...
... ali ovi put se opoštenija! Dan kad se opet, po ko zna koji put, sudbina poigrala sa Garbinovima. Moj brat je, ujutro u šest uri, teška srca otputova za Peru, posal ne more čekat, a oko podne dobijen priko ko zna kojega satelitskogatelefona/mali zeleni/whatever iz aviona navr Atlantika, poruku od njega da se povećalo brojno stanje u Garbinovi, nakon dugogodišnjega opadanja, barenko u Kaštilima. Rodila se mala Ema. Duga 51 cm, piza 3750 g. Bogami, komad diteta
Zlato mamino je izričito odbilo mogućnost da meknen sliku od male Eme, pa evo jedne slike Vinke kad je bila u otin dobima, ionako su obiteljski stručnjaci objavili da nji dvi mašo sličidu
A ja se čudin kako Ema, stara par dana, diže glavu ... ča ti je genetika --- Vinka na ovoj slici ima nepunih deset dan!
Dobrodošla, Emice!!! I neka ti bude sritno i berićetno u ovome svitu!
Kad smo već kod čestitanja, napisa san pun vaguncin čestitki, ča nisan odavna napravija. Mislin dvadesetipet komadi, ča po Hrvatskoj, ča po regionu a bome bilo is je i priko bare. Znate li koliko san dobija? Evo, sve jedna do druge. Pet komadi ... i da ne zaboravin napomenit još jednu, prije, još oko sv. Mikule
Fala lipa, Meri, Nives, Olga, Suzana i Vlatka ...
Ali neka, nije mi žaj! Poslaću i dogodine! Niman se ča sramit. Neka se sramidu oni ča su mekli svoje adrese, a nisu poslali ... Eto tako!
Pressing se nastavlja ... u ponediljak je bija Nastup, među ostalima, i Vinkine plesne grupe. U okviru „Božićnoga šušura“ koji SAU „Putalj“ svake godine organizira užežin (prije, za sjevernjake) Božića.
Vrime je zaludalo, čas mi se pari da san u Londonu
... a čas da san u Sidneyu, jerbo još po kući, a i vanka, na posal, nosin kratke rukave. Kako je krenilo, još ću bacit na picigin na Novu Godinu, ali ne ka one snježne godine 2012, nego zapravo, koliko je teplo.
Doša je i Božić, tribalo se rano ustat, jer većina ukućani nije znala ča je zamotano u ovin paketićima. Oću reč, znala je Vinka za Zakonitu i Zakonita za Vinku, ali svoje nisu znali.
Nakon obilnoga blagdanskoga obida, bilo smo malo u Sućurac obać, čestitat ...
... i odmorit se za sutra. Tribalo se psikički i fizički spremit za Mašokarić, utrku kareti na balinjere (kuglične ležaje, za sjevernjake) niz Kajin brig, pa okolo priko Gojače nazad uzbrig do Glavice (Kula Top, za novokomponirane Kašteljance koji izmišljadu teplu vodu). Ove godine je bilo iznimno napeto, nakon zagrijavanja i probavanja staze, te određivanja ekipe u boksu oćedu li meknit obične ili kišne balinjere ...
... krenilo se oštro odma od početka, od prve okuke ...
... da bi sam finiš bija iznimno utisno i zanimljiv
... tako da je na kraju bidan Zagor mora čupat i ono malo kose ča jema da u fotofinišu, pregledon snimke, odredi ko je pobjedija. Po četvrti put „Didove oči“, u sastavu Joško Šarić i Josip Mandarić, koji je mora novinarki državne televizije objasnit svoje viđenje utrke i taktike za pobjedu ...
... ča je još istu večer izašlo u prvome Dnevniku na HRT1, i malo obilatija reportaža par dan kasnije u emisiji „Život je lijep“, isto na HRT1
A ča je bilo kasnije? Bogu fala, opet mi se malo užgala noga mora san mirovat, evo tek je danas, na Silvestrovo lakicu bolje. Više se i ne čudin, ne grintan, navika san ka tovar na batine ... Zato san danas na miru bija popit kafu u „Tina“ na donjokaštelanskoj Rivi, i potegnit ovi selfi, tek onako, da i vi vidite kako je lipo vrime bilo, kalma bonaca (tiho, bez vjetra, za sjevernjake) i sunce, doduše malo zubato (5 stupnji Celzijusovaca), ali još uvik debelo poviše nule, pa san ispod jakete jema samo majicu kratki rukavi.
Želin van u Novoj AD MMXVI sve najbolje, sve ono ča bi i sami sebi poželili. A sebi ... najpri mojin dvima prinčipesama sve zdravlje i sriću ovega svita, a da za mene ostane samo kap zdravlja, ja sritan i zadovoljan.
Zdravi mi i veseli bili!!!
... Za svaki slučaj, da zajebemo Murphyja i njegove zakone koji su jači i od Vukasovi ... išli smo su dva auta, a njemu je priko ciloga filma jedno oko bilo na mobitelu, da ne propusti ONAJ POZIV. A film? Onako ... Uopće nije loš, dapače, čak je i 3D korišten u funkciji filma, jedino ča san se ja osobno zajeba, 3D očale plus nove očale progresivne dioptrije, još dok se nisan navika na nji, nisu baš dobitna kombinacija za gledat film, pa san malo baulja kad san izaša iz kinaa, tribalo mi je par minuti vrimena da dojen sebi 
