... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Zna san da je Vinki draga muzika ... da je voli, onako pasivno, konzumirat. „Tvoje lice zvuči poznato“ oliti od milja TLZP se nije propuštalo, ponekad i u reprizi. Čak me je bila utlačila i da jon skinen lanjsku sezonu, da onako lipo, školski, utvrdi gradivo.
Najgore bi mi bilo kad bi, dok smo se vozili na trening/ples/vatrogasne vježbe čula koju pismu, pa bi mi rekla „to je taj_i_taj piva u TLZP“. E, onda bi tek dobija gricule, pa bi palo odgojno predavanje kako npr. Đulijano lipo piva ali tu pismu u originalu ipak piva neko drugi. I da „Sweet Dream“, uz priznanje svim kvalitetama Saše Lozara, u originalu ipak piva Annie Lenox. Amen!
Ajde, računan, to je ipak svit odraslih, koji je makar koju godinu daleko, ali kad su počele prve epizode „Zvizdica“, umelo me je!!! Sad se, uz sve glazbene gušte, čak i generacijski mogla identificirat sa izvođačima/icama ... propitujuć vlastite mogućnosti. Ipak, još uvik je nisan čuja kako piva, valjda je to uspješno skrivala od mene
Kad san čuja prve stidljive nagovještaje u stilu „ja bi se prijavila na –Zvjezdice- zna san da to nije samo ona dičja priča koja će sutra izvitrit. Pogotovo kad uzmen u obzir genetiku, sa moje i strane Zakonite, i na ti način programiranu tvrdoglavost. O horoskopskon znaku da i ne govorin, rogato da ne more rogatije taman na granici Ovna i Bika ... Pala je, naravno, prijava uz tatin blagoslov, i ovi su se iznenađujuće brzo javili da je audicija u Lori, u nedilju.
Za divno čudo, došli smo kvarat od ure prije dogovorenoga termina, 15:00, u Dom HRM u Lori.
Po fibri u zraku reklo bi se da nije ladno, ali je bilo usrano vrime, provajte bi sidit na mistu. Da je čekanje potrajalo još koji minut, dobija bi upalu jajnika neka je to tehnički neizvedivo
Malo san kratija vrime slikavajuć tu i tamo koji brod ...
... pokušavajuć zamislit, ča bi se dogodilo nazad tridesetak godin ... čak i kad bi uspija doć do ovoga mista, ča bi mi se sve dogodilo da san „isuka“ fotoaparat na gotovs! Doduše, i oni desni kraj slike bi bija malo puniji sa brodoviman pituranin u mrke sive nijanse ... ali stvarnost me je vrlo brzo trgnila iz razmišljanja. Nakon nepunih uru vrimena napetoga iščekivanja, teta bjondina je pročitala „Vinka Garbin“ i mi smo krenili u akciju. Zašto mi? Pa ipak san se i ja triba na par misti potpisat, a morali smo obavit i službeno slikavanje. Sa mobitelon. Sirotinjo, i bogu si teška
Naravno, onoga barbu ča nas je „službeno slika“ zamolija san da nas potegne i sa mojin aparaton, ča je ovi i učinija, nakon zbunjujućega pregleda tipa „ča san mu ovo da u ruke“. A jeman najjeftiniji Canonov DSLR, ča bi bilo da san mu da u ruke čako kompliciranije. I nekoliko puta vridnije
Napokon smo se uspeli na prvi kat, di je bila sama audicija. Ljubazno san upita „je li smin snimat?“ na što su mi oni još ljubaznije odgovorili „ a zašto ne!“
Jedva san se suzdrža da odma na početku skočin i izljubin Vinkicu, kad je na upit voditeljice audicije „Što slušaš?“ odgovorila „Glazbu!“ ... Ne mogu reč da je tu zajebanciju primila „sa materinin mlikon“, jerbo je mater ipak iz Zapadni Kaštili, ali san se na licu mista uvjerija u čari genetike kad je kaa iz topa ispalila pravi sućurački odgovor! Bome se vridilo smrzavat doli na ulazu uru vrimena, makar samo za to čut uživo! A ništa manje mi nije srce nareslo kad je rekla da ne sluša domaću glazbu ... kad se samo sitin kakovi je, velikon većinom, izbor domaći cajki & cajkani. I dok ovo pišen, u slušalican mi sviruckaju Beatlesi ... ups. tija san reč Sviđa mi se ova stvar od Crvene jabuke
A je li prošla? Ka da ne bi napisa da znan ... Rekli su da će zvat, prošla/ne prošla, u dvanaesti misec. Živi bili pa vidili! Ne bi sad tija bit Sad Owl, ali volija bi da budu bar zeru pristojniji nego kad san ja bija na casting za „Kolo Sreće“, ili kad smo Mrki i ja bili u Purger Vakuf na testiranje za „Tog se niko nije sjetio“. Ni jedan ni drugi put gospoda iz RTL-a se „nisu sjetila“ poslati obavijest, nešto tipa „žao nam je, niste zadovoljili naše kriterije“ ili ono obično grezo „preglupi ste za naš kviz“, makar omotano u neki finiji lingvistički celofan. Čekamo prosinac, i njihovu obavjest, kakva bila da bila!
A do tada ... zdravi i veseli bili!
... olitiga podsjetnik na prohujala vrimena.
Na moju veliku žalost, a i ostali ukućani, posebno Vinkice, malo mi je ograničen radijus kretanja u zadnje vrime. Najteže mi je radi nje, jerbo sad mora malo više odit autobuson dokle se ja ne oporavin
Srića da su učinila lipa vrimena, da nima kiše i bure, baš netipično za početak jedanajstoga miseca!
Ali sa zdravljen nima zajebancije, jerbo mi je dotur Dragan odredija da moran mirovat!
Čak i u takovin uvjetiman, kad iz kuće izajden jedino na previjanje oli na pregled do hotela „Firule“, vidin nike stvari koje mi, u najmanju ruku, izmamidu osmjeh na lice
Uvatija san evo, fala Onemu Gori, pedesetidvi godine, i dvi bele ... i više ne grintan kad me koje dobro odgojeno dite, ka nikidan Kočija junior, oslovi sa „barba Filko“
To jema svoje dobre i loše strane. Molajmo sad loše na stranu ... Dobre su svakako bogato iskustvo i sićanja ča san is skupija ove puste godine. U vatrogascima, meju ostalin. Doduše, prošle su godine kad san ja bija zadnji put gasit, ali sićanja ne blididu, barenko dokle ne pokuca na vrata oni Švabo ča sakrije stvari po kući
Da ne gren sad nadugo, naširoko i nadaleko ... uputija san se nikidan na previjanje i zasvira mi „Moja Kobila Suzi“ da je triba odvest na pojilo Nima plina ...
Kad san doša tamo, jema san ča i vidit. U punionici plina, isprid, na travici, kočoperi se časna vatrogasna starina ...
... koliko me memorija služi, staro vatrogasno navalno vozilo iz pokojnega „Jugovinila“. Malo je oronija i pokriven ruzinon ...
... ali, kako čujen od drugi ča su svjedočili događaju, još je u voznome stanju, čak je i đir uokolo učinija!
To mi je potvrdila i Mare, ča je spremno pozirala na kamionu.
Zašto i kako je ovo auto završilo ovod, u izlogu? Ča je gazda namirija sa njin? Nije me briga, pravo da van rečen, ali mi ga je drago vidit, posli toliko godin. Okad san ga zadnji put vidija da vozi i da je u nekoj akciji sudjelova, prošlo je mašo godin, još je mrak bija
Doduše, nije se baš puno ni naradija u svome radnome vijeku, jerbo da se „Jugovinil“ užga onako, junački, ne bi nas spasija ni cili „Berge Istra“ pun ovakovi aut ... ali isto ga je lipo vidit, kako se bori kontra zuba vrimena
I kako nas sića na nika drugovačija vrimena. Bolja? Lošija? Kako kome, i kako kad ko govori ... rekla bi koka!
Ali to je ipak jedna druga priča, i ne bi sad o tome, ionako je danas izborna šutnja ...
Zdravi i veseli bili!
Update:
A ja mislija da mi brat (a.k.a. Zlato mamino) njanci ne poviri blog. Demantira me na najgori/najbolji (kako se uzme!) mogući način. Nabivši mi na nos "pa ti (cenzurirano!) jedan, jemaš takovi kamion u kolekciji, ja san ti ga donija". Teška srca, ali prizna san mu da je, samo ovi put, u pravu. I iskoristija ovo lipo vrime u studenome ("#$%& ko ga je tako nazva) da malo otaren prašinu i vanka na lipome suncu slikan eksponate koje mi je donija još dok je okolo Dubaija "baca kamenčiće u more i prima dobru plaću za to" (citat završen, radija je na brodu-dredgeru)
Ovo je brat-blizanac onome isprid "Adria Plina" ...
... a ovo mu je, ako ne bliski rođak, a onda bar deboto vršnjak, iz istoga razdoblja
taman na granici Ovna i Bika ... Pala je, naravno, prijava uz tatin blagoslov, i ovi su se iznenađujuće brzo javili da je audicija u Lori, u nedilju. 
... 
