... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Pakleni finale ove još luđe godine je počeja još davno pri, početkon dvanaestoga miseca (prosinca, za sjevernjake) ča san počeja pisat još pri dvi šetemane (tjedna, za sjevernjake), u postu „Od domjenka do domjenka“ ... Teško je to bilo za izdržat, pogotovo ako nimaš kondicije.
A kako san reka, Zlato mamino (tm) i ja smo bili pogledat najnoviji „STAR WARS“. Neš'ti (big deal, za sjevernjake), rekli bi oni meju van koji su ravnodušni prema najvećemu serijalu u povisti pokretni slika ... Ništa čudno za dva luđaka ka ča smo nas dva, koji smo bili u Purger Vakuf, u Lisinskoga, gledat hrvatsku premijeru remasterirane verzije „Star Wars: New Hope“, puštene u kina užežin nove trilogije. Isto tako, ništa čudno za moga brata da je iša gledat film, a trudnoj nevisti proša termin prije dva dana, ditetu se nije dalo vanka ... Za svaki slučaj, da zajebemo Murphyja i njegove zakone koji su jači i od Vukasovi ... išli smo su dva auta, a njemu je priko ciloga filma jedno oko bilo na mobitelu, da ne propusti ONAJ POZIV. A film? Onako ... Uopće nije loš, dapače, čak je i 3D korišten u funkciji filma, jedino ča san se ja osobno zajeba, 3D očale plus nove očale progresivne dioptrije, još dok se nisan navika na nji, nisu baš dobitna kombinacija za gledat film, pa san malo baulja kad san izaša iz kinaa, tribalo mi je par minuti vrimena da dojen sebi
Naravno, prije nego smo se uputili u kino, bija san povirit na domjenak od moji maškar, uplatit članarinu, mašit se za koju fritulu ...
... i provat malo brujeta na bjanko kojega je ukusno, ka i uvik, spremila naša kuvarica Mare. Jedino je nekin „gastronomskin stručnjacima“ smetalo ča nisu u njega mekli malo više maslinova ulja. Ali isto je svako ko se mašija poliza pijat, ništa nije ostalo!
Onda je bila u subotu skupština u Vatrogasac, moji DVD Mladost, ofkors. I pravo da van rečen, dozvizdilo mi je uvik slikavat isto ... radno predsjedništvo, izvješća, razno, dodjela nagradni sikirica, diploma ... ovi san put odlučija slikavat samo oni lipši dil vatrogasaca ...
Uz jednu malu, veteransku iznimku, koja je potvrdila pravilo, i mekla točku na „I“
To je bilo ujutro, a uvečer smo doma, u Zapadna Kaštila, jemali akciju „okitit bor“. More van se parit da je to „daj Mare pi**e“, ali kad vidite kako to na kraju izgleda ...
... morete zamislit koliko je tu truda i vrimena uloženo, još od pokojnoga punca Frane, pa do današnji dan ...
Doduše, tu je sa naše strane najviše radila Vinka, a ja san samo doda zarez na kraju ...
... jer bez ovoga ne bi bilo kako Bog zapovida. HŽV!
Sutra, u nedilju, je bija malo lakši program. Iako je Vinka odavna doznala istinu o Dida Mrazu, Zubić Vili i ostaloj ekipi, pristala je, nakon kratkoga nagovora, da gremo u Vatrogasaca na dodjelu dječju darova. Ispriča san kako je bilo lani, da se Djedica spustija sa Tornja u kočiji. Oči su joj zacaklile i dogovor je bija gotov! Ove godine je bilo još i bolje. Osin Dida Mraza bila je još prava kočija sa konjen, i Vilenjakon koji je doveza darove, koje su primali dica naši članova i dica iz doma „Maestral“.
Ponediljak ka ponediljak, nekad mi je bija najomraženiji dan u sedmici ...
... ali ovi put se opoštenija! Dan kad se opet, po ko zna koji put, sudbina poigrala sa Garbinovima. Moj brat je, ujutro u šest uri, teška srca otputova za Peru, posal ne more čekat, a oko podne dobijen priko ko zna kojega satelitskogatelefona/mali zeleni/whatever iz aviona navr Atlantika, poruku od njega da se povećalo brojno stanje u Garbinovi, nakon dugogodišnjega opadanja, barenko u Kaštilima. Rodila se mala Ema. Duga 51 cm, piza 3750 g. Bogami, komad diteta
Zlato mamino je izričito odbilo mogućnost da meknen sliku od male Eme, pa evo jedne slike Vinke kad je bila u otin dobima, ionako su obiteljski stručnjaci objavili da nji dvi mašo sličidu
A ja se čudin kako Ema, stara par dana, diže glavu ... ča ti je genetika --- Vinka na ovoj slici ima nepunih deset dan!
Dobrodošla, Emice!!! I neka ti bude sritno i berićetno u ovome svitu!
Kad smo već kod čestitanja, napisa san pun vaguncin čestitki, ča nisan odavna napravija. Mislin dvadesetipet komadi, ča po Hrvatskoj, ča po regionu a bome bilo is je i priko bare. Znate li koliko san dobija? Evo, sve jedna do druge. Pet komadi ... i da ne zaboravin napomenit još jednu, prije, još oko sv. Mikule
Fala lipa, Meri, Nives, Olga, Suzana i Vlatka ...
Ali neka, nije mi žaj! Poslaću i dogodine! Niman se ča sramit. Neka se sramidu oni ča su mekli svoje adrese, a nisu poslali ... Eto tako!
Pressing se nastavlja ... u ponediljak je bija Nastup, među ostalima, i Vinkine plesne grupe. U okviru „Božićnoga šušura“ koji SAU „Putalj“ svake godine organizira užežin (prije, za sjevernjake) Božića.
Vrime je zaludalo, čas mi se pari da san u Londonu
... a čas da san u Sidneyu, jerbo još po kući, a i vanka, na posal, nosin kratke rukave. Kako je krenilo, još ću bacit na picigin na Novu Godinu, ali ne ka one snježne godine 2012, nego zapravo, koliko je teplo.
Doša je i Božić, tribalo se rano ustat, jer većina ukućani nije znala ča je zamotano u ovin paketićima. Oću reč, znala je Vinka za Zakonitu i Zakonita za Vinku, ali svoje nisu znali.
Nakon obilnoga blagdanskoga obida, bilo smo malo u Sućurac obać, čestitat ...
... i odmorit se za sutra. Tribalo se psikički i fizički spremit za Mašokarić, utrku kareti na balinjere (kuglične ležaje, za sjevernjake) niz Kajin brig, pa okolo priko Gojače nazad uzbrig do Glavice (Kula Top, za novokomponirane Kašteljance koji izmišljadu teplu vodu). Ove godine je bilo iznimno napeto, nakon zagrijavanja i probavanja staze, te određivanja ekipe u boksu oćedu li meknit obične ili kišne balinjere ...
... krenilo se oštro odma od početka, od prve okuke ...
... da bi sam finiš bija iznimno utisno i zanimljiv
... tako da je na kraju bidan Zagor mora čupat i ono malo kose ča jema da u fotofinišu, pregledon snimke, odredi ko je pobjedija. Po četvrti put „Didove oči“, u sastavu Joško Šarić i Josip Mandarić, koji je mora novinarki državne televizije objasnit svoje viđenje utrke i taktike za pobjedu ...
... ča je još istu večer izašlo u prvome Dnevniku na HRT1, i malo obilatija reportaža par dan kasnije u emisiji „Život je lijep“, isto na HRT1
A ča je bilo kasnije? Bogu fala, opet mi se malo užgala noga mora san mirovat, evo tek je danas, na Silvestrovo lakicu bolje. Više se i ne čudin, ne grintan, navika san ka tovar na batine ... Zato san danas na miru bija popit kafu u „Tina“ na donjokaštelanskoj Rivi, i potegnit ovi selfi, tek onako, da i vi vidite kako je lipo vrime bilo, kalma bonaca (tiho, bez vjetra, za sjevernjake) i sunce, doduše malo zubato (5 stupnji Celzijusovaca), ali još uvik debelo poviše nule, pa san ispod jakete jema samo majicu kratki rukavi.
Želin van u Novoj AD MMXVI sve najbolje, sve ono ča bi i sami sebi poželili. A sebi ... najpri mojin dvima prinčipesama sve zdravlje i sriću ovega svita, a da za mene ostane samo kap zdravlja, ja sritan i zadovoljan.
Zdravi mi i veseli bili!!!
Počela je, ka i svake godine u ova doba, jedna od najtežih sportskih disciplina, prema kojima triatlon izgleda ka šalamala
Sve se skupi u ovi desetak dan prid Božić/Novu Godinu ... svi domjenci, svi potižu crte izad ove godine ča je na umoru, i busaju se u prsi sa novogodišnjin željan ... uz prigodne domjenke, ofkors, ko je vidija na gladno raspravljat ... Počelo je, bar ča se mene tiče, u daleki utorak. Kad mi je dr. Mirella Žanetić, profesionalac i dotur od maslinova ulja, inače i članica naše kviz-ekipe «Nevera», na vrime rekla da je u otu večer «Noć mladoga uja» i to za ne falit u Mašogradu, u Vatrogasnome domu. Nisan ja zna ča je to, mislija san da će bit onako, di koja besida, pa nazdravit, proglasit nagrađeno uje i ajmo ća ... Grdno san se privarija. Stolovi postavljeni ka da je deboto pir ... Doša san se samo javit Mirelli, i kad me je ostavljala da ostanen do kraja najpristojnije ča san moga odbija san ponudu i reka jon da kad bi sad osta, parilo bi mi se da san se pritvorija u Jozu Jajca. Nije me razumila ...
... objasnit ću jon jednoga dana
Iša san učinit đir, jerbo san jema dosta vrimena dok Vinki završi ples, jedan od zadnji treninga pri nastupa u ponediljak. Onda mi nije vrag da mira, pa san doša malo ranije, i zamolija trenericu Slavicu da postroji ekipu pa da bacimo jednu sliju za fejs ...
... jedva smo nikako dobauljali do doma i bacili se u krpe, jer je mene sutra čeka još naporniji dan. Najprin je tribalo poć na godišnji domjenak udruge bivši studenata FESB-a.
Vidi se da su to ljudi tehničari, kojima je optimiziranost u krvi, i ne poznaju dogotrajno i isprazno mlaćenje prazne slame beskrajnin govorima. Nakon ča nas je predsjednica udruge pozdravila sa par besida, nakon nje je dekan bija još kraći u izlaganju, dobili smo kalendare fakulteta i pribacili se za stol, di je na istaknutome mistu postavljen njegovo veličanstvo SOPARNIK ...
... a ni ostali pratitelji nisu baš bili za bacit ...
Kolega Mrki i ja smo se morali čuvat da ne pretjeramo, jerbo nas je tek čekala glavna obaveza večeri: pub-kviz u «Quasimoda», pokupili smo puten Bernarda, trećega člana ekipe i krenili u ljuti boj ... koji je završija vrlo povoljno za nas, dapače, čak štoviše
Sad mi je bar pinku lakše za ono ča san odgovorija prošli put da je Modrić uša u izbor za FIFA igrača godine, zanamisto Rakitića pa smo zara toga za jedan bod ispustili pobjedu i prošli put. Ovi put smo bili maksimalno koncentrirani i pazili na sve skrivene zamke u Barnijevim pitanjima, pa zato i izgledamo krepano ka da smo trčali već spomenuti triatlon ...
... ali smo, virujte nan na rič, u duši itekako «happy». Začas je naš «El Capitano» Damir Mrkonjić zvani Mrki iz priložene terine izvuka papiriće sa nazivima ekipa koje se, uz opet prvoplasiranih od večeras, takmiče u idućem kolu koje je na rasporedu već 23. prosinca, užežin Badnjaka ...
Doma san doša taman na vrime iskrenit se u posteju, ali ne prije vengo san, nakon trodnevne potjere uvatija ovu krvopiju koja je svoju karijeru završila za vike vikova amen!
Ujutro me je čekalo još obveza za rješit ... još u utorak san nabavija karte za najnoviju epizodu Lucasove zlatne koke zvane «Star Wars» ...
... pa san sukladno tome malo uredija i radnu sobu, da ne rečen kancelariju ...
... i napisa/impošta/odnija omanji naramak čestitki za Božić & Novu Godinu ...
Te se psihički spremija za večerašnju projekciju filma. A triba bi povirit i na domjenak od maškar. Ajme, ko će ovo sve izdržat ...
Zdravi mi i veseli bili!!!
Željka Ercega znan odavna, kako se ono reče, iz prve i iz druge ruke. Zajedno smo studirali, ili bi bilo bolje reč da su nan se preplitali putevi tijekom studija. Ča je samo malo pjesnički omekšan izraz za moji osan godin studiranja za dvogodišnji studij. Ako se računa da je Duje iz «Veloga mista» studira arhitekturu, četverogodišnji studij, deset godin, onda san više nego duplo jači
Pustimo mi sad to, ovod nije, i ne triba bit riči o meni. Nego o Željku. Sa godinama je izresta u pravoga marketinškoga strukovnjaka, njegova firma «Artur Erceg» ili kako se već zove, neka mi ne zamiri na nepreciznosti, je bila pojam za svježe ideje u Splitu, a bogami i šire.
Ka svaki pravi marketinški viščac, na vrime je svatija potencijale novih tehnologija ... i pritočija je to znalački u nove tokove marketinga.
Oženjen za grafičku dizajnericu Antoniju, u tome smislu je odgaja i dicu, pa se nije moglo dogodit da dica idu na pravo ili ekonomiju ... nego je samo bilo pitanje u kome će umjetničkome smjeru krenit ...
Sićan se kako je bija oduševljen kad je čuja za moju knjigu, koja je nastala ka kompilacija radova sa bloga ...
Kad san već ovako ukratko opisa situaciju u toj zaigranoj familiji, bilo je samo pitanje vrimena kad će se stvorit kritična masa da Željkovi zapisi izjava njegovih troje potomaka dobiju konkretan oblik. Samo ga je neko na to triba nagovorit, kenit nogon da se pokrene .... a tu ulogu je obavila, po Željkovoj skrušenoj izjavi «žena čudnog imena» Herci, koja je pokrenila lavinu događaja koja je kulminirala promocijon libra «Niko ne mora odrasti» koja se odigrala u GK Marka Marulića u Splitu. Za nostalgičare i one koji su se prostorno formirali još u doba mraka, do je bivša Depadansa zna se već čega
Pun očekivanja, uputija san se na najavljeni hepening ...
Kako je sve na paniku i prišu organizirano, Željko nije zna ko mu glavu nosi pa je boršu sa tehnikon ostavija na parkiralištu. Na svu sriću, jema još dobroga svita, kako kaže, pa je čovik koji je to naša, naša unutra vizitku i nazva ga na mobitel. Neki bi rekli prst sudbine. A ja bi na to doda da me to strašno podsjeća na jednu situaciju od pri malo više od dvi godine
I ka da je to bilo malo, pa su nastupili, prokleti Murphy, i problemi sa tehnikon ...
... ča nije bija nikakvi problem z staroga morskoga, tija san reč tehničkoga, vuka. Knjiga je, fala na pitanju, bilo u dovoljnin količinama ...
... za što se pobrigala već spomenuta «žena čudnoga imena». Srića da se ne umire od štucavice, jerbo bi bidna Herci partila, koliko je puti Željko spomenija. Ali nije mu za zamirit, bar ga ja mogu razumit
Kakovi bi to događaj (event, za sjevernjake) u Splitu bija bez malo pisme. E sad, pivala je klapa «Marjan», ali pisme, bar ono ča san čuja, nisu bile baš sa klapskoga repertoara. Ča mi nije nimalo smetalo. «Happy day», prva pisma koju su izveli, uz ritmičko pljeskanje nazočnog pučanstva u punoj dvorani GKMM ...
... se baš lipo uklopila u svečarski predblagdanski ugođaj. Isto tako, kako i priliči Željku, recenzenti nisu nastupali osobno, nego priko snimljenih izlaganja na video-zidu. Zanimljiva ideja! Zapisano za neku buduću promociju knjige ...
Tribalo je reč i koju besidu o samoj knjizi, njezinome nastanku, sadržaju, tako da je najprin besidu uzeja glavni zapisničar ...
... pa su onda svoje rekli i mlađi protagonisti, Nera & Dan, koji su svojim dičjin mudrostima i dali okus & miris cilome libru ...
... zatim glavna ilustratorica knjige Mihaela, maturantica ...
... pa nakon nje i Antonija, po vlastitoj izjavi «ujutro grafički dizajner, a popodne žena, majka & kraljica»
Pravi pravcati obiteljski posal, koji je rezultira odličnon knjigon čiju su promociju svi pažljivo pratili ...
... čak i uz pokoju puštenu suzicu ...
... i skoro da zaboravin, na slici livo je Herci, ona ča je natirala Željka na izdavanje libra. Evala jon bilo I njoj i svin ovin dobrin ljudima koji su i novčano pripomogli da knjiga ugleda svitlo dana!
Kako je bilo do kraja. na moju veliku žalost, ne znan ... jer san mora poć poslin uru vrimena, iz subjektivnih i objektivnih razloga. A taman su se bili zagrijali ... Prolista san malo izvješća i komentare u drugin medijima, mašija se Željko za gitaru, Dan je svira klavijature. Prava pravcata, da ih je bilo malo više, «Kelly Family»
Drago mi je da san nazočija ovome događaju, Željkove postove san redovito pratija odma po objavljivanju .... ali, kako bi rekla jedna moja prijateljica koja je odavna savladala sve tehnološke novitade, i koja je mene, naravno figurativno, «kenila nogon» da se ONDA uvatin moga libra:
«Nima do onoga osjećaja kad pomirišeš friško oštampani libar»...
Tako i ja čekan da prođe cili ovi blagdanski šušur i gužva oko promocije, pa da se Željko i ja, negdi u prvome misecu AD MMXVI nađemo na kafi i malo prodiskutiramo o svemu ovome ...
A do onda, zdravi i veseli bili!!!
Kako u nas u Kaštila, jema bit, ove godine nima ni Adventa ni Došašća, makar za šire narodne mase, odlučili smo ipak bar malo okusit, povonjat (pomirisat, za sjevernjake) cili ti šušur koji se stvorija oko Adventa (Došašća, po domaću). Zagreb, koji se puše sa titulon «najboljega adventskoga odredišta u Europi i šire» mi je malo vanka ruke, pa smo se mi Garbinovi odlučili na malo bližu destinaciju, pogotovo kad smo čuli razne priče, bajke i ostalo o kućican na spli'skoj tehnobetonskoj Rivi. Ajde, nakon pusti dogovori i odgađanja, napokon smo se skupili svo troje u isto vrime na isto misto (ah, ta fizika i njezini zakoni!) i krenili put Dioklecijanove vikendice.
Kako smo morali još nike kupovine obavit (baš čudno!) put smo počeli u kuli babilonskoj od našega tj. spli'skoga bivšega poteštata (gradonačelnika, za sjevernjake) ... u njegovome Jokeru. Prvo smo timbrali kartelu isprid velikoga bora u prizemlju ...
... pa smo nastavili obalazit dalje ... Kad smo vazeli ono ča nan je tribalo, put nas je vodija dalje na Rivu. Kako mi baš i nije do puno šetnje, parkira san se odma na podan pazara, da ne rečen kraj turističke «palače» koja je trenutno u Hrvatskoj jedino veće ruglo od Maximira
Taman da se lipo, ka japanski turisti, najprije slikamo kraj reljefa palače ...
... a onda dalje priko Rive. Ovo se nije smilo propustit. Od svi moji prijateji, i na Fejsu i uživo, svak jema barenko jednu sliku sa ovin tonobilon, umotanin u svićice ča na krovu jema najveću kapu od Dida Mraza (Djeda Božićnjaka, za sjevernjake) u ciloj Splitsko-Dalmatinskoj županiji. Svama čast njiovome kapu (šefu, za sjevernjake) od marketinga
Riva je bila sasvin pristojno okićena, bar prema onome čega se ja sićan u ovin prilikama ...
... a još su je i ove moje dvi prinčipese malo ulipšale ...
Nasrid sride je meknuta i pozornica, di se smjenjuju nastupi glazbenika, ali večeras nije bilo nikoga na repertoaru ...
Malo dalje, na mistu pokojne Bajamontuše i one betežne fontane, meknute su četri adventske šterike. Tribalo je i tamo kartelu timbrat
Došli smo do kraja i moran priznat da me baš i nije nešto posebno impresioniralo. Nije bilo baš puno svita, ili je to zato jer je bilo zeru ladnije pa in se nije dalo smrzavat vanka. Da se ne vraćamo istin puten, malo smo zavrnili priko Prokurativi ...
... pa ispod zanimljivoga transparenta ...
... krenili put Pjace ... da vidin i ti kantun Splita koji je, bar prema slikan koje san jema prilike vidit, parija isto tako lipo sređen. I mogu van reč da mi se više svidilo nego na Rivi ...
I taman dokle san slikava moje dvi prinčipese ... čujen di me niko po imenu zazivlje ... a bome, di će suza, nego na oko ili di ćeš nać Tovariju nego okolo spize
Kad smo već do ovod došli, red je bija poć povirit, je li kampanel sv. Duje na mistu ...
Je, fala Onome Gori i don Ivan Cvitanoviću ča redovito poviri odozgara, i neka izdura još ovoliko ka i do sad ... ka i ostatak carskoga tinela (dnevnoga boravka, za sjevernjake) ...
... friško umiven i sređen ka mlada špoža (mlada na vjenčanju, za sjevernjake).
Eto, skoro sve smo obašli ... ali puten san se sitija još par sitnica, pa smo svratili i do zadnje stanice osamnaestice. Za neupućene, City Center One. I tamo jema, fala na pitanju, cila božićna instalacija za slikavanje, pa bi bilo grijota propustit priliku ...
... a ovu Loto-djevojku, inače moju rodicu Nevenu, san uvatija onako, u prolazu. Taman će jon dobro doć za novu profilnu na fejsu koju još nije ni mekla
Večernji adventski đir je završija .... vajalo je poć doma jerbo se ujutro triba rano dignit za na posal/u školu, kako ko ... ostalo je vrimena samo još za jednu sliku jedne lizalice i dvi Vinke ...
Dovidova, do idućega đira, a sad će ih bit, fala Bogu. Izad sv. Lucije, to ka u ovu nedilju, počinje predbožićni pressing, koji će se završit negdi okolo onega sveca ča jema šest jaj (3 kralja, za sjevernjake)
Zdravi i veseli bili!!!
Srce i duša me je zabolila ovo lito, kad san vidija ča se je događalo po Pelješcu, djeliću Dalmacije sa skroz netipičnon konfiguracijon terena i sa nadasve vridnin sviton koji je, bez obzira na brda i doline, veliki dil zemlje zasadija sa vinovon lozon i maslinan. I tako, dokle je dobar sluga i loš gospodar, oliti vatrena stihija, gucala trude našega svita ... nastoja san zadržat u sjećanju ono ča san vidija lani, u ova doba
Kad me je nikidan Mili Bratinčević iz društva „Bijaći“ pita da oću li poć, nisan se puno mislija. A bome nije ni Vinku tribalo puno nagovarat! Kad san jon reka da gre i Mari, spremno je zagingala glavon gori-doli. U subotu rano ujutro, dan užežin Sv. Mikule, nije je tribalo puno puti zvat, skočila je ka zec. Ka ča san i sam, za divno čudo ... Čas posla smo se spremili, skočija san do pekare po friški kruv za sengviče i u sedan i kvarat ujutro smo bili na Gospici, odakle se išlo nizdol. Vrime ujutro je bilo kako i triba za ovo doba godine, friško, vlaga u kosti ulazi, samo ča nije bilo kiše ka lani
Početak je baš obećava na odmorištu Rašćane smo se našli sa drugon polovicon kaštelanske ekspedicije, to je bija autobus koji je vozija lušićku latenu glazbu. Popila se prva jutarnja kafa, zapalija se (kako ko!) španjulet i doli smo došli taman na vrime, prije svečanoga početka programa u stonskome Kneževome dvoru. Taman da potegnemo jednu skupnu sliku, ka i lani na isto misto ...
Lani je Adventski vijenac bija je izad Kneževa dvora, sad su ga primistili isprid, pa kad već nimamo kaštelanskoga, tribalo je iskoristit priliku i slikat se ...
Situacija je unutra bila vesela, dokle su ljudi pripremali svoje vridne vinske eksponate, zanimljivoga imena ...
... klapa je pivala par pisama ...
... a vridni muzičari su podgrijavali atmosferu iznutra ...
... a bome lušićki glazbari i izvanka ...
Kako smo to sve već bili vidili i lani, krenili smo malo u obilazak. Najprin do muzeja soli, jedinstvenoga u Europi. Tribalo se slikat kraj vaguncina punoga lipe krupne soli, taman za pršute činit ...
... a vako to izgleda izbliza:
Doduše, da smo i tili, nismo se mogli sakrit, jerbo me je ovi ča radi u muzeju pripozna da san bija i lani. Bilo je tu još zanimljivosti za povirit, ka ova crikvica ča je očito usrid nikoga programa uređenja ...
Grafit nepoznatoga autora prilično ciničnoga smisla za humor ...
Triba li spominjat stonske zidine, za koje san čuja da su duže i od oni puno poznatiji, dubrovački ...
A ovi mirakul, ča se ne more baš svaki dan vidit? Da san kome reka da je OVI, zakleti kokakoličar, uzeja u ruke čašu vina, niko mi ne bi virova, pa san mora slikat.
Zaludu mu je ča je kasnije trka za menon i slikava me u svin mogućin pozan kako jin i pijen, to za mene i nije čudno, jerbo ovi drobčić isprid sebe nisan napunija na plejbek
Približilo se vrime da krenemo od Stona dalje, po pelješkin vinarijan ... pa san se uputija pri ostalih na parkiralište, ne bi li još koji detalj uvatija. Kad, eto ti je đavle crnu, skoro mi put prisikla ...
Gleda ona mene, gledan ja nju ... pa se lipo vratila okle je i došla, a ja moga nastavit dalje. Taman mi je ovo tribalo za 666. post objavljen na blogu
Pri nego smo krenili, taman san slika umorne ratnike od ovoga lita, kako su izašli na ovo škrtoga jesenskoga sunca malo protegnit gume ...
Prva nan je postaja dalje bila vinarija „Dubrava“, di smo i lani bili i čudili se kako je vlasnik u samome kamenu učinija čarobnu pećinu-konobu za prezentaciju svojih proizvoda ...
Ne triba ni napominjat da spize i pogotovo dobroga vinan nije falilo ...
... a i mobilni glazbari su, pojačani sa lušićkin grdelinon Nedon Kovačevin, počeli nizat prve pisme koje smo, pomalo, svi mi počeli sa njima, ko revat ko pivat ...
Tribalo je krenit dalje, malo smo još na suncu guštali, ka ovo dvoje iz plemena mašogradski Sokoli. ča se puste godine nisu vidili ...
Slideća stanica je bila Janjina, i ovod smo puten prvi put vidili vatrene ožiljke od one nevolje prošloga lita ... isprid Doma je opet na suncu guštala i usput malo svirala lušićka latena glazba „Biranj“ ...
... a unutra, dokle smo čekali obid, opjevani vinski gulaš u kojemu smo i lani guštali, malo smo obalazili lokalne eksponate ... najviše me se dojmilo ovo vino ča je zrilo u maloj amfori pod moren dvi godine ...
... a smišna šinjorina je spremno nalivala po malo vina u čašu svima koji su tili provat kakovo je vino koje odleži dvi godine u amfori pod moren ...
Nakon ča smo malo okripili dušu & tilo ...
... krenili smo dalje. Ne moreš uteč od Mašograda sve kad bi i tija. Pogotovo kad se radi o OOOOOGROMNIN bačvan od inoxa, ne moreš nikako priskočit mašogradsku firmu „Damor“. Ove četiri veeeeelike bačve su za nji šala mala, prema opremanju iločkih poduma ... i šire ...
A ni interijer nije bija ništa manje zanimljiv, ka na primjer ove barske katrige, napravljene od stari bačava ...
I malo pomalo, „Pošip“ je doša na naplatu. Jesan ja doduše pomalo kusa pršuta & sira i ostali delicija ča su nan ljubazni domaćini ponudili, pa malo gucnit biloga, ali ... malo umor, malo ostalo, prošeta san do autobusa pa dokle su ostali, uključujuć i Vinkicu, obašli još jednu vinariju, ja san osta čuvat autobus ... Samo san još jema force potegnit ove dvi slike izgorenoga od litnje dižgracije ....
Pa san lagano spremija fotoaparat u boršu, njegov mali ruksak, čisto iz predostrožnosti da ne bi slučajno koji krivi botun pritisnija
Polako smo se uputili nazad, stali malo u Stonu, dokle neki nisu nabavili kamenice, pa opet u Neumu, dokle su se neki (nisan!) naguštali prstaci koji su u Hrvatskoj, makar legalno, misaona imenica
Dokle su oni mumali prstace, Vinkica i ja smo prošetali po samoposlugi, uspopređujuć cijene u nas i tamo ... Milka čikolate su skuplje, ali su zato, recimo, Nescaffe Capuccino i Bronhi jeftiniji. Briga me za sve to, ali san uzeja, ka i lani, lipoga Puđa Livanjskoga sira za cijenu za koju, kad nije akcija, ne bi u nas moga nabavit njanci koju noname Gauda kopiju ča samo vonja na sir
Stali smo u Opuzenu uzest malo mandarini i zajebavat bidnoga prodavača, čin smo se dokopali autoputa, začas smo bili u Dugopolju. Svemu lipome dođe kraj, pa i ovin našin putešestvijan po pelješkin vinskin podrumima. Malo je grubo reč da ovo više nije za mene ... ali mislin da bi tribalo ovo razvuč bar na dva dana, za sve lipo obać za ne satrat se.
Za kraj, još samo mali djelić atmosfere po vinskin podrumima koje smo posjetili ...
... i naravno, dovidova na Danima otvorenih vrata Pelješac AD MMXVI!!!
Zdravi i veseli bili!!! njami:
Moran priznat da mi je malo falija ovi naš „Znanstveni kafić“. Odavno nisan bija ... još od predavanja o ekonomiji koje je održa dr. Petar Filipić, koji mi je ipak draži kad priča na „Pričiginu“ ili „PriČAginu“. Neka mi oprosti šjor Pero, ali koliko mi je bilo zanimljivo, njanci se teme ne mogu sitit ... Ali zato se njega, šjor Pere, dobro sićan kad je predstavlja knjigu purgersko-splitskog dvojca Baretić-Ivanišević „Split za početnike“ u Belvija, u sklopu „Pričigina“, kad je tolika gužva bila da su ljudi po podu sidili.
Posli toga san reka da ću dobro promislit je li me zanima tema predavanja ... a ovo danas mi je parilo skroz lipa & zanimljiva tema – "Opća teorija relativnosti ... kroz holivudske filmove". Potaknuti stogodišnjicom od izlaska na svitlo dana Einsteinove opće teorije relativnosti u studenome ove godine, Udruga bivših studenata FESB-a je organizirala ovo predavanja u kavani „Lvxor“, našem starome okupljalištu.
Jema bit, kako je rekla šinjorina Ela, ča je sidila do mene, da je naslov predavanja učinija svoje, jer kavana nikad nije bila ovoliko ispunjena, kako kaže Mrki ...
... čak ni kad je on drža predavanje povodom dvadeset godina Interneta u Lijepoj Našoj
Toliko se uživija u razmjenu poruka, da nije ni trepnija. Taman za novu profilnu fotografiju
Predavač, prof. dr. sc. Ilja Doršner, od lani predavač na FESB-u, završija je teorijsku fiziku na PMF-u u Sarajevu ... a nakon toga je dobro svita obaša: doktorski studij je završija 2003. na University of Delaware (USA) i Bartol Research Institute, pa je zatim šest godin radija u istraživačkin centrima „The Abdus Salam International Centre for Theoretical Physics“, „Institute Jožef Stefan“ i „Pennsylvania State University“ da bi se lani skrasija na našemu FESB-u, u zvanju izvanrednog profešura fizike.
Uglavnom, jema čovik utakmic u nogan, a i zna dva na nogu, zna zanimljivon pričon približit suhoparno gradivo teorijske fizike čak i nama, koji smo odavno izašli iz skule i tih se pojmova, o kojima on priča, sićamo kroz debelu maglu. Ipak se danas, u poslu, bavimo drugačijim stvarima, ali, kako je reka Einstein, svojedobno, u slobodnoj interpretaciji, kad pristanemo bit kurijože (znatiželjni, za sjevernjake) i postavljat pitanja, počinjemu lagano odit put Gospe na Hladi/Lovrinca/whatever ...
Profešur Ilja je pokuša, a pari mi se da je i uspija, prikazat teoriju relativnosti kroz crtice iz filmova (naravno, pretežito SF žanra) ... Počevši od relativno friških, Oskarom nagrađenih, „Interstellar“ (gleda!) i „Theory of Everything“ (nisan gleda, sramin se & stidin se!) ... pa sve do starih filmskih klasika, poput „Beskrajnog dana“ ...
... ili „Petog elementa“, ispričavajući se ča nije uspija nać njednu pristojnu sliku Mille Jovović
... ili relativno novog pokušaja pričanja „Snjeguljice“ na neki novi, moderniji i uvrnut način, uvlačeći u priču ono poznato „ogledalce, ogledalce“ kod priče o mjerenju udaljenosti Zemlje & Lune ...
Čak mu je izletilo i da ga prikaz sastava svemira ...
... pomalo podsjeća na Pacmana, ono malo žuto čudovište ča papa tabletice po labirintu. Pa je tako, ni kriv ni dužan, još jedan friški film, "Pixels" ( a ne „Pacman“, kako san greškon bija napisa, fala Vele za ispravak!) Adama Sandlera uletija u priču, iako ni izbliza ne spada u istu kategoriju sa već spomenutin teškašima
Uglavnom, zanimljiva priča, u ugodnom društvu, sa lipin slikan iz spli'ske povisti u kvadrima na zidu ...
... i tri kvarta od ure, oliti jedan školski sat, koliko je trajalo predavanje, prošlo je dokle si reka keks
Do idućega puta, i novoga zanimljivoga „Znanstvenoga kafića“ u kavani „Lvxor“ u tinelu Dioklecijanove vikendice, na Peristilu ... Zdravi i veseli bili!
P.S. Ovo je moj 665. post na blogu. Uz malo sriće, u nedilju će bit i 666. po redu ... lipe li brojke
... Za svaki slučaj, da zajebemo Murphyja i njegove zakone koji su jači i od Vukasovi ... išli smo su dva auta, a njemu je priko ciloga filma jedno oko bilo na mobitelu, da ne propusti ONAJ POZIV. A film? Onako ... Uopće nije loš, dapače, čak je i 3D korišten u funkciji filma, jedino ča san se ja osobno zajeba, 3D očale plus nove očale progresivne dioptrije, još dok se nisan navika na nji, nisu baš dobitna kombinacija za gledat film, pa san malo baulja kad san izaša iz kinaa, tribalo mi je par minuti vrimena da dojen sebi 
