Marketing
Niko ne mora odrasti
Željka Ercega znan odavna, kako se ono reče, iz prve i iz druge ruke. Zajedno smo studirali, ili bi bilo bolje reč da su nan se preplitali putevi tijekom studija. Ča je samo malo pjesnički omekšan izraz za moji osan godin studiranja za dvogodišnji studij. Ako se računa da je Duje iz «Veloga mista» studira arhitekturu, četverogodišnji studij, deset godin, onda san više nego duplo jači 
Pustimo mi sad to, ovod nije, i ne triba bit riči o meni. Nego o Željku. Sa godinama je izresta u pravoga marketinškoga strukovnjaka, njegova firma «Artur Erceg» ili kako se već zove, neka mi ne zamiri na nepreciznosti, je bila pojam za svježe ideje u Splitu, a bogami i šire.
Ka svaki pravi marketinški viščac, na vrime je svatija potencijale novih tehnologija ... i pritočija je to znalački u nove tokove marketinga.
Oženjen za grafičku dizajnericu Antoniju, u tome smislu je odgaja i dicu, pa se nije moglo dogodit da dica idu na pravo ili ekonomiju ... nego je samo bilo pitanje u kome će umjetničkome smjeru krenit ...
Sićan se kako je bija oduševljen kad je čuja za moju knjigu, koja je nastala ka kompilacija radova sa bloga ...
Kad san već ovako ukratko opisa situaciju u toj zaigranoj familiji, bilo je samo pitanje vrimena kad će se stvorit kritična masa da Željkovi zapisi izjava njegovih troje potomaka dobiju konkretan oblik. Samo ga je neko na to triba nagovorit, kenit nogon da se pokrene .... a tu ulogu je obavila, po Željkovoj skrušenoj izjavi «žena čudnog imena» Herci, koja je pokrenila lavinu događaja koja je kulminirala promocijon libra «Niko ne mora odrasti» koja se odigrala u GK Marka Marulića u Splitu. Za nostalgičare i one koji su se prostorno formirali još u doba mraka, do je bivša Depadansa zna se već čega 
Pun očekivanja, uputija san se na najavljeni hepening ...
Kako je sve na paniku i prišu organizirano, Željko nije zna ko mu glavu nosi pa je boršu sa tehnikon ostavija na parkiralištu. Na svu sriću, jema još dobroga svita, kako kaže, pa je čovik koji je to naša, naša unutra vizitku i nazva ga na mobitel. Neki bi rekli prst sudbine. A ja bi na to doda da me to strašno podsjeća na jednu situaciju od pri malo više od dvi godine 
I ka da je to bilo malo, pa su nastupili, prokleti Murphy, i problemi sa tehnikon ...
... ča nije bija nikakvi problem z staroga morskoga, tija san reč tehničkoga, vuka. Knjiga je, fala na pitanju, bilo u dovoljnin količinama ...
... za što se pobrigala već spomenuta «žena čudnoga imena». Srića da se ne umire od štucavice, jerbo bi bidna Herci partila, koliko je puti Željko spomenija. Ali nije mu za zamirit, bar ga ja mogu razumit
Kakovi bi to događaj (event, za sjevernjake) u Splitu bija bez malo pisme. E sad, pivala je klapa «Marjan», ali pisme, bar ono ča san čuja, nisu bile baš sa klapskoga repertoara. Ča mi nije nimalo smetalo. «Happy day», prva pisma koju su izveli, uz ritmičko pljeskanje nazočnog pučanstva u punoj dvorani GKMM ...
... se baš lipo uklopila u svečarski predblagdanski ugođaj. Isto tako, kako i priliči Željku, recenzenti nisu nastupali osobno, nego priko snimljenih izlaganja na video-zidu. Zanimljiva ideja! Zapisano za neku buduću promociju knjige ...
Tribalo je reč i koju besidu o samoj knjizi, njezinome nastanku, sadržaju, tako da je najprin besidu uzeja glavni zapisničar ...
... pa su onda svoje rekli i mlađi protagonisti, Nera & Dan, koji su svojim dičjin mudrostima i dali okus & miris cilome libru ...
... zatim glavna ilustratorica knjige Mihaela, maturantica ...
... pa nakon nje i Antonija, po vlastitoj izjavi «ujutro grafički dizajner, a popodne žena, majka & kraljica»
Pravi pravcati obiteljski posal, koji je rezultira odličnon knjigon čiju su promociju svi pažljivo pratili ...
... čak i uz pokoju puštenu suzicu ...
... i skoro da zaboravin, na slici livo je Herci, ona ča je natirala Željka na izdavanje libra. Evala jon bilo I njoj i svin ovin dobrin ljudima koji su i novčano pripomogli da knjiga ugleda svitlo dana!
Kako je bilo do kraja. na moju veliku žalost, ne znan 
... jer san mora poć poslin uru vrimena, iz subjektivnih i objektivnih razloga. A taman su se bili zagrijali ... Prolista san malo izvješća i komentare u drugin medijima, mašija se Željko za gitaru, Dan je svira klavijature. Prava pravcata, da ih je bilo malo više, «Kelly Family»
Drago mi je da san nazočija ovome događaju, Željkove postove san redovito pratija odma po objavljivanju .... ali, kako bi rekla jedna moja prijateljica koja je odavna savladala sve tehnološke novitade, i koja je mene, naravno figurativno, «kenila nogon» da se ONDA uvatin moga libra:
«Nima do onoga osjećaja kad pomirišeš friško oštampani libar»...
Tako i ja čekan da prođe cili ovi blagdanski šušur i gužva oko promocije, pa da se Željko i ja, negdi u prvome misecu AD MMXVI nađemo na kafi i malo prodiskutiramo o svemu ovome ...
A do onda, zdravi i veseli bili!!! 
Post je objavljen 16.12.2015. u 13:12 sati.