< | prosinac, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Pakleni finale ove još luđe godine je počeja još davno pri, početkon dvanaestoga miseca (prosinca, za sjevernjake) ča san počeja pisat još pri dvi šetemane (tjedna, za sjevernjake), u postu „Od domjenka do domjenka“ ... Teško je to bilo za izdržat, pogotovo ako nimaš kondicije. A kako san reka, Zlato mamino (tm) i ja smo bili pogledat najnoviji „STAR WARS“. Neš'ti (big deal, za sjevernjake), rekli bi oni meju van koji su ravnodušni prema najvećemu serijalu u povisti pokretni slika ... Ništa čudno za dva luđaka ka ča smo nas dva, koji smo bili u Purger Vakuf, u Lisinskoga, gledat hrvatsku premijeru remasterirane verzije „Star Wars: New Hope“, puštene u kina užežin nove trilogije. Isto tako, ništa čudno za moga brata da je iša gledat film, a trudnoj nevisti proša termin prije dva dana, ditetu se nije dalo vanka ... Za svaki slučaj, da zajebemo Murphyja i njegove zakone koji su jači i od Vukasovi ... išli smo su dva auta, a njemu je priko ciloga filma jedno oko bilo na mobitelu, da ne propusti ONAJ POZIV. A film? Onako ... Uopće nije loš, dapače, čak je i 3D korišten u funkciji filma, jedino ča san se ja osobno zajeba, 3D očale plus nove očale progresivne dioptrije, još dok se nisan navika na nji, nisu baš dobitna kombinacija za gledat film, pa san malo baulja kad san izaša iz kinaa, tribalo mi je par minuti vrimena da dojen sebi Naravno, prije nego smo se uputili u kino, bija san povirit na domjenak od moji maškar, uplatit članarinu, mašit se za koju fritulu ... ... i provat malo brujeta na bjanko kojega je ukusno, ka i uvik, spremila naša kuvarica Mare. Jedino je nekin „gastronomskin stručnjacima“ smetalo ča nisu u njega mekli malo više maslinova ulja. Ali isto je svako ko se mašija poliza pijat, ništa nije ostalo! Onda je bila u subotu skupština u Vatrogasac, moji DVD Mladost, ofkors. I pravo da van rečen, dozvizdilo mi je uvik slikavat isto ... radno predsjedništvo, izvješća, razno, dodjela nagradni sikirica, diploma ... ovi san put odlučija slikavat samo oni lipši dil vatrogasaca ... Uz jednu malu, veteransku iznimku, koja je potvrdila pravilo, i mekla točku na „I“ To je bilo ujutro, a uvečer smo doma, u Zapadna Kaštila, jemali akciju „okitit bor“. More van se parit da je to „daj Mare pi**e“, ali kad vidite kako to na kraju izgleda ... ... morete zamislit koliko je tu truda i vrimena uloženo, još od pokojnoga punca Frane, pa do današnji dan ... Doduše, tu je sa naše strane najviše radila Vinka, a ja san samo doda zarez na kraju ... ... jer bez ovoga ne bi bilo kako Bog zapovida. HŽV! Sutra, u nedilju, je bija malo lakši program. Iako je Vinka odavna doznala istinu o Dida Mrazu, Zubić Vili i ostaloj ekipi, pristala je, nakon kratkoga nagovora, da gremo u Vatrogasaca na dodjelu dječju darova. Ispriča san kako je bilo lani, da se Djedica spustija sa Tornja u kočiji. Oči su joj zacaklile i dogovor je bija gotov! Ove godine je bilo još i bolje. Osin Dida Mraza bila je još prava kočija sa konjen, i Vilenjakon koji je doveza darove, koje su primali dica naši članova i dica iz doma „Maestral“. Ponediljak ka ponediljak, nekad mi je bija najomraženiji dan u sedmici ... ... ali ovi put se opoštenija! Dan kad se opet, po ko zna koji put, sudbina poigrala sa Garbinovima. Moj brat je, ujutro u šest uri, teška srca otputova za Peru, posal ne more čekat, a oko podne dobijen priko ko zna kojega satelitskogatelefona/mali zeleni/whatever iz aviona navr Atlantika, poruku od njega da se povećalo brojno stanje u Garbinovi, nakon dugogodišnjega opadanja, barenko u Kaštilima. Rodila se mala Ema. Duga 51 cm, piza 3750 g. Bogami, komad diteta Zlato mamino je izričito odbilo mogućnost da meknen sliku od male Eme, pa evo jedne slike Vinke kad je bila u otin dobima, ionako su obiteljski stručnjaci objavili da nji dvi mašo sličidu A ja se čudin kako Ema, stara par dana, diže glavu ... ča ti je genetika --- Vinka na ovoj slici ima nepunih deset dan! Dobrodošla, Emice!!! I neka ti bude sritno i berićetno u ovome svitu! Kad smo već kod čestitanja, napisa san pun vaguncin čestitki, ča nisan odavna napravija. Mislin dvadesetipet komadi, ča po Hrvatskoj, ča po regionu a bome bilo is je i priko bare. Znate li koliko san dobija? Evo, sve jedna do druge. Pet komadi ... i da ne zaboravin napomenit još jednu, prije, još oko sv. Mikule Fala lipa, Meri, Nives, Olga, Suzana i Vlatka ... Ali neka, nije mi žaj! Poslaću i dogodine! Niman se ča sramit. Neka se sramidu oni ča su mekli svoje adrese, a nisu poslali ... Eto tako! Pressing se nastavlja ... u ponediljak je bija Nastup, među ostalima, i Vinkine plesne grupe. U okviru „Božićnoga šušura“ koji SAU „Putalj“ svake godine organizira užežin (prije, za sjevernjake) Božića. Vrime je zaludalo, čas mi se pari da san u Londonu ... a čas da san u Sidneyu, jerbo još po kući, a i vanka, na posal, nosin kratke rukave. Kako je krenilo, još ću bacit na picigin na Novu Godinu, ali ne ka one snježne godine 2012, nego zapravo, koliko je teplo. Doša je i Božić, tribalo se rano ustat, jer većina ukućani nije znala ča je zamotano u ovin paketićima. Oću reč, znala je Vinka za Zakonitu i Zakonita za Vinku, ali svoje nisu znali. Nakon obilnoga blagdanskoga obida, bilo smo malo u Sućurac obać, čestitat ... ... i odmorit se za sutra. Tribalo se psikički i fizički spremit za Mašokarić, utrku kareti na balinjere (kuglične ležaje, za sjevernjake) niz Kajin brig, pa okolo priko Gojače nazad uzbrig do Glavice (Kula Top, za novokomponirane Kašteljance koji izmišljadu teplu vodu). Ove godine je bilo iznimno napeto, nakon zagrijavanja i probavanja staze, te određivanja ekipe u boksu oćedu li meknit obične ili kišne balinjere ... ... krenilo se oštro odma od početka, od prve okuke ... ... da bi sam finiš bija iznimno utisno i zanimljiv ... tako da je na kraju bidan Zagor mora čupat i ono malo kose ča jema da u fotofinišu, pregledon snimke, odredi ko je pobjedija. Po četvrti put „Didove oči“, u sastavu Joško Šarić i Josip Mandarić, koji je mora novinarki državne televizije objasnit svoje viđenje utrke i taktike za pobjedu ... ... ča je još istu večer izašlo u prvome Dnevniku na HRT1, i malo obilatija reportaža par dan kasnije u emisiji „Život je lijep“, isto na HRT1 A ča je bilo kasnije? Bogu fala, opet mi se malo užgala noga mora san mirovat, evo tek je danas, na Silvestrovo lakicu bolje. Više se i ne čudin, ne grintan, navika san ka tovar na batine ... Zato san danas na miru bija popit kafu u „Tina“ na donjokaštelanskoj Rivi, i potegnit ovi selfi, tek onako, da i vi vidite kako je lipo vrime bilo, kalma bonaca (tiho, bez vjetra, za sjevernjake) i sunce, doduše malo zubato (5 stupnji Celzijusovaca), ali još uvik debelo poviše nule, pa san ispod jakete jema samo majicu kratki rukavi. Želin van u Novoj AD MMXVI sve najbolje, sve ono ča bi i sami sebi poželili. A sebi ... najpri mojin dvima prinčipesama sve zdravlje i sriću ovega svita, a da za mene ostane samo kap zdravlja, ja sritan i zadovoljan. Zdravi mi i veseli bili!!! |
Srce i duša me je zabolila ovo lito, kad san vidija ča se je događalo po Pelješcu, djeliću Dalmacije sa skroz netipičnon konfiguracijon terena i sa nadasve vridnin sviton koji je, bez obzira na brda i doline, veliki dil zemlje zasadija sa vinovon lozon i maslinan. I tako, dokle je dobar sluga i loš gospodar, oliti vatrena stihija, gucala trude našega svita ... nastoja san zadržat u sjećanju ono ča san vidija lani, u ova doba Kad me je nikidan Mili Bratinčević iz društva „Bijaći“ pita da oću li poć, nisan se puno mislija. A bome nije ni Vinku tribalo puno nagovarat! Kad san jon reka da gre i Mari, spremno je zagingala glavon gori-doli. U subotu rano ujutro, dan užežin Sv. Mikule, nije je tribalo puno puti zvat, skočila je ka zec. Ka ča san i sam, za divno čudo ... Čas posla smo se spremili, skočija san do pekare po friški kruv za sengviče i u sedan i kvarat ujutro smo bili na Gospici, odakle se išlo nizdol. Vrime ujutro je bilo kako i triba za ovo doba godine, friško, vlaga u kosti ulazi, samo ča nije bilo kiše ka lani Početak je baš obećava na odmorištu Rašćane smo se našli sa drugon polovicon kaštelanske ekspedicije, to je bija autobus koji je vozija lušićku latenu glazbu. Popila se prva jutarnja kafa, zapalija se (kako ko!) španjulet i doli smo došli taman na vrime, prije svečanoga početka programa u stonskome Kneževome dvoru. Taman da potegnemo jednu skupnu sliku, ka i lani na isto misto ... Lani je Adventski vijenac bija je izad Kneževa dvora, sad su ga primistili isprid, pa kad već nimamo kaštelanskoga, tribalo je iskoristit priliku i slikat se ... Situacija je unutra bila vesela, dokle su ljudi pripremali svoje vridne vinske eksponate, zanimljivoga imena ... ... klapa je pivala par pisama ... ... a vridni muzičari su podgrijavali atmosferu iznutra ... ... a bome lušićki glazbari i izvanka ... Kako smo to sve već bili vidili i lani, krenili smo malo u obilazak. Najprin do muzeja soli, jedinstvenoga u Europi. Tribalo se slikat kraj vaguncina punoga lipe krupne soli, taman za pršute činit ... ... a vako to izgleda izbliza: Doduše, da smo i tili, nismo se mogli sakrit, jerbo me je ovi ča radi u muzeju pripozna da san bija i lani. Bilo je tu još zanimljivosti za povirit, ka ova crikvica ča je očito usrid nikoga programa uređenja ... Grafit nepoznatoga autora prilično ciničnoga smisla za humor ... Triba li spominjat stonske zidine, za koje san čuja da su duže i od oni puno poznatiji, dubrovački ... A ovi mirakul, ča se ne more baš svaki dan vidit? Da san kome reka da je OVI, zakleti kokakoličar, uzeja u ruke čašu vina, niko mi ne bi virova, pa san mora slikat. Zaludu mu je ča je kasnije trka za menon i slikava me u svin mogućin pozan kako jin i pijen, to za mene i nije čudno, jerbo ovi drobčić isprid sebe nisan napunija na plejbek Približilo se vrime da krenemo od Stona dalje, po pelješkin vinarijan ... pa san se uputija pri ostalih na parkiralište, ne bi li još koji detalj uvatija. Kad, eto ti je đavle crnu, skoro mi put prisikla ... Gleda ona mene, gledan ja nju ... pa se lipo vratila okle je i došla, a ja moga nastavit dalje. Taman mi je ovo tribalo za 666. post objavljen na blogu Pri nego smo krenili, taman san slika umorne ratnike od ovoga lita, kako su izašli na ovo škrtoga jesenskoga sunca malo protegnit gume ... Prva nan je postaja dalje bila vinarija „Dubrava“, di smo i lani bili i čudili se kako je vlasnik u samome kamenu učinija čarobnu pećinu-konobu za prezentaciju svojih proizvoda ... Ne triba ni napominjat da spize i pogotovo dobroga vinan nije falilo ... ... a i mobilni glazbari su, pojačani sa lušićkin grdelinon Nedon Kovačevin, počeli nizat prve pisme koje smo, pomalo, svi mi počeli sa njima, ko revat ko pivat ... Tribalo je krenit dalje, malo smo još na suncu guštali, ka ovo dvoje iz plemena mašogradski Sokoli. ča se puste godine nisu vidili ... Slideća stanica je bila Janjina, i ovod smo puten prvi put vidili vatrene ožiljke od one nevolje prošloga lita ... isprid Doma je opet na suncu guštala i usput malo svirala lušićka latena glazba „Biranj“ ... ... a unutra, dokle smo čekali obid, opjevani vinski gulaš u kojemu smo i lani guštali, malo smo obalazili lokalne eksponate ... najviše me se dojmilo ovo vino ča je zrilo u maloj amfori pod moren dvi godine ... ... a smišna šinjorina je spremno nalivala po malo vina u čašu svima koji su tili provat kakovo je vino koje odleži dvi godine u amfori pod moren ... Nakon ča smo malo okripili dušu & tilo ... ... krenili smo dalje. Ne moreš uteč od Mašograda sve kad bi i tija. Pogotovo kad se radi o OOOOOGROMNIN bačvan od inoxa, ne moreš nikako priskočit mašogradsku firmu „Damor“. Ove četiri veeeeelike bačve su za nji šala mala, prema opremanju iločkih poduma ... i šire ... A ni interijer nije bija ništa manje zanimljiv, ka na primjer ove barske katrige, napravljene od stari bačava ... I malo pomalo, „Pošip“ je doša na naplatu. Jesan ja doduše pomalo kusa pršuta & sira i ostali delicija ča su nan ljubazni domaćini ponudili, pa malo gucnit biloga, ali ... malo umor, malo ostalo, prošeta san do autobusa pa dokle su ostali, uključujuć i Vinkicu, obašli još jednu vinariju, ja san osta čuvat autobus ... Samo san još jema force potegnit ove dvi slike izgorenoga od litnje dižgracije .... Pa san lagano spremija fotoaparat u boršu, njegov mali ruksak, čisto iz predostrožnosti da ne bi slučajno koji krivi botun pritisnija Polako smo se uputili nazad, stali malo u Stonu, dokle neki nisu nabavili kamenice, pa opet u Neumu, dokle su se neki (nisan!) naguštali prstaci koji su u Hrvatskoj, makar legalno, misaona imenica Dokle su oni mumali prstace, Vinkica i ja smo prošetali po samoposlugi, uspopređujuć cijene u nas i tamo ... Milka čikolate su skuplje, ali su zato, recimo, Nescaffe Capuccino i Bronhi jeftiniji. Briga me za sve to, ali san uzeja, ka i lani, lipoga Puđa Livanjskoga sira za cijenu za koju, kad nije akcija, ne bi u nas moga nabavit njanci koju noname Gauda kopiju ča samo vonja na sir Stali smo u Opuzenu uzest malo mandarini i zajebavat bidnoga prodavača, čin smo se dokopali autoputa, začas smo bili u Dugopolju. Svemu lipome dođe kraj, pa i ovin našin putešestvijan po pelješkin vinskin podrumima. Malo je grubo reč da ovo više nije za mene ... ali mislin da bi tribalo ovo razvuč bar na dva dana, za sve lipo obać za ne satrat se. Za kraj, još samo mali djelić atmosfere po vinskin podrumima koje smo posjetili ... ... i naravno, dovidova na Danima otvorenih vrata Pelješac AD MMXVI!!! Zdravi i veseli bili!!! njami: |
Moran priznat da mi je malo falija ovi naš „Znanstveni kafić“. Odavno nisan bija ... još od predavanja o ekonomiji koje je održa dr. Petar Filipić, koji mi je ipak draži kad priča na „Pričiginu“ ili „PriČAginu“. Neka mi oprosti šjor Pero, ali koliko mi je bilo zanimljivo, njanci se teme ne mogu sitit ... Ali zato se njega, šjor Pere, dobro sićan kad je predstavlja knjigu purgersko-splitskog dvojca Baretić-Ivanišević „Split za početnike“ u Belvija, u sklopu „Pričigina“, kad je tolika gužva bila da su ljudi po podu sidili. Posli toga san reka da ću dobro promislit je li me zanima tema predavanja ... a ovo danas mi je parilo skroz lipa & zanimljiva tema – "Opća teorija relativnosti ... kroz holivudske filmove". Potaknuti stogodišnjicom od izlaska na svitlo dana Einsteinove opće teorije relativnosti u studenome ove godine, Udruga bivših studenata FESB-a je organizirala ovo predavanja u kavani „Lvxor“, našem starome okupljalištu. Jema bit, kako je rekla šinjorina Ela, ča je sidila do mene, da je naslov predavanja učinija svoje, jer kavana nikad nije bila ovoliko ispunjena, kako kaže Mrki ... ... čak ni kad je on drža predavanje povodom dvadeset godina Interneta u Lijepoj Našoj Toliko se uživija u razmjenu poruka, da nije ni trepnija. Taman za novu profilnu fotografiju Predavač, prof. dr. sc. Ilja Doršner, od lani predavač na FESB-u, završija je teorijsku fiziku na PMF-u u Sarajevu ... a nakon toga je dobro svita obaša: doktorski studij je završija 2003. na University of Delaware (USA) i Bartol Research Institute, pa je zatim šest godin radija u istraživačkin centrima „The Abdus Salam International Centre for Theoretical Physics“, „Institute Jožef Stefan“ i „Pennsylvania State University“ da bi se lani skrasija na našemu FESB-u, u zvanju izvanrednog profešura fizike. Uglavnom, jema čovik utakmic u nogan, a i zna dva na nogu, zna zanimljivon pričon približit suhoparno gradivo teorijske fizike čak i nama, koji smo odavno izašli iz skule i tih se pojmova, o kojima on priča, sićamo kroz debelu maglu. Ipak se danas, u poslu, bavimo drugačijim stvarima, ali, kako je reka Einstein, svojedobno, u slobodnoj interpretaciji, kad pristanemo bit kurijože (znatiželjni, za sjevernjake) i postavljat pitanja, počinjemu lagano odit put Gospe na Hladi/Lovrinca/whatever ... Profešur Ilja je pokuša, a pari mi se da je i uspija, prikazat teoriju relativnosti kroz crtice iz filmova (naravno, pretežito SF žanra) ... Počevši od relativno friških, Oskarom nagrađenih, „Interstellar“ (gleda!) i „Theory of Everything“ (nisan gleda, sramin se & stidin se!) ... pa sve do starih filmskih klasika, poput „Beskrajnog dana“ ... ... ili „Petog elementa“, ispričavajući se ča nije uspija nać njednu pristojnu sliku Mille Jovović ... ili relativno novog pokušaja pričanja „Snjeguljice“ na neki novi, moderniji i uvrnut način, uvlačeći u priču ono poznato „ogledalce, ogledalce“ kod priče o mjerenju udaljenosti Zemlje & Lune ... Čak mu je izletilo i da ga prikaz sastava svemira ... ... pomalo podsjeća na Pacmana, ono malo žuto čudovište ča papa tabletice po labirintu. Pa je tako, ni kriv ni dužan, još jedan friški film, "Pixels" ( a ne „Pacman“, kako san greškon bija napisa, fala Vele za ispravak!) Adama Sandlera uletija u priču, iako ni izbliza ne spada u istu kategoriju sa već spomenutin teškašima Uglavnom, zanimljiva priča, u ugodnom društvu, sa lipin slikan iz spli'ske povisti u kvadrima na zidu ... ... i tri kvarta od ure, oliti jedan školski sat, koliko je trajalo predavanje, prošlo je dokle si reka keks Do idućega puta, i novoga zanimljivoga „Znanstvenoga kafića“ u kavani „Lvxor“ u tinelu Dioklecijanove vikendice, na Peristilu ... Zdravi i veseli bili! P.S. Ovo je moj 665. post na blogu. Uz malo sriće, u nedilju će bit i 666. po redu ... lipe li brojke |