... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Srce i duša me je zabolila ovo lito, kad san vidija ča se je događalo po Pelješcu, djeliću Dalmacije sa skroz netipičnon konfiguracijon terena i sa nadasve vridnin sviton koji je, bez obzira na brda i doline, veliki dil zemlje zasadija sa vinovon lozon i maslinan. I tako, dokle je dobar sluga i loš gospodar, oliti vatrena stihija, gucala trude našega svita ... nastoja san zadržat u sjećanju ono ča san vidija lani, u ova doba
Kad me je nikidan Mili Bratinčević iz društva „Bijaći“ pita da oću li poć, nisan se puno mislija. A bome nije ni Vinku tribalo puno nagovarat! Kad san jon reka da gre i Mari, spremno je zagingala glavon gori-doli. U subotu rano ujutro, dan užežin Sv. Mikule, nije je tribalo puno puti zvat, skočila je ka zec. Ka ča san i sam, za divno čudo ... Čas posla smo se spremili, skočija san do pekare po friški kruv za sengviče i u sedan i kvarat ujutro smo bili na Gospici, odakle se išlo nizdol. Vrime ujutro je bilo kako i triba za ovo doba godine, friško, vlaga u kosti ulazi, samo ča nije bilo kiše ka lani
Početak je baš obećava na odmorištu Rašćane smo se našli sa drugon polovicon kaštelanske ekspedicije, to je bija autobus koji je vozija lušićku latenu glazbu. Popila se prva jutarnja kafa, zapalija se (kako ko!) španjulet i doli smo došli taman na vrime, prije svečanoga početka programa u stonskome Kneževome dvoru. Taman da potegnemo jednu skupnu sliku, ka i lani na isto misto ...
Lani je Adventski vijenac bija je izad Kneževa dvora, sad su ga primistili isprid, pa kad već nimamo kaštelanskoga, tribalo je iskoristit priliku i slikat se ...
Situacija je unutra bila vesela, dokle su ljudi pripremali svoje vridne vinske eksponate, zanimljivoga imena ...
... klapa je pivala par pisama ...
... a vridni muzičari su podgrijavali atmosferu iznutra ...
... a bome lušićki glazbari i izvanka ...
Kako smo to sve već bili vidili i lani, krenili smo malo u obilazak. Najprin do muzeja soli, jedinstvenoga u Europi. Tribalo se slikat kraj vaguncina punoga lipe krupne soli, taman za pršute činit ...
... a vako to izgleda izbliza:
Doduše, da smo i tili, nismo se mogli sakrit, jerbo me je ovi ča radi u muzeju pripozna da san bija i lani. Bilo je tu još zanimljivosti za povirit, ka ova crikvica ča je očito usrid nikoga programa uređenja ...
Grafit nepoznatoga autora prilično ciničnoga smisla za humor ...
Triba li spominjat stonske zidine, za koje san čuja da su duže i od oni puno poznatiji, dubrovački ...
A ovi mirakul, ča se ne more baš svaki dan vidit? Da san kome reka da je OVI, zakleti kokakoličar, uzeja u ruke čašu vina, niko mi ne bi virova, pa san mora slikat.
Zaludu mu je ča je kasnije trka za menon i slikava me u svin mogućin pozan kako jin i pijen, to za mene i nije čudno, jerbo ovi drobčić isprid sebe nisan napunija na plejbek
Približilo se vrime da krenemo od Stona dalje, po pelješkin vinarijan ... pa san se uputija pri ostalih na parkiralište, ne bi li još koji detalj uvatija. Kad, eto ti je đavle crnu, skoro mi put prisikla ...
Gleda ona mene, gledan ja nju ... pa se lipo vratila okle je i došla, a ja moga nastavit dalje. Taman mi je ovo tribalo za 666. post objavljen na blogu
Pri nego smo krenili, taman san slika umorne ratnike od ovoga lita, kako su izašli na ovo škrtoga jesenskoga sunca malo protegnit gume ...
Prva nan je postaja dalje bila vinarija „Dubrava“, di smo i lani bili i čudili se kako je vlasnik u samome kamenu učinija čarobnu pećinu-konobu za prezentaciju svojih proizvoda ...
Ne triba ni napominjat da spize i pogotovo dobroga vinan nije falilo ...
... a i mobilni glazbari su, pojačani sa lušićkin grdelinon Nedon Kovačevin, počeli nizat prve pisme koje smo, pomalo, svi mi počeli sa njima, ko revat ko pivat ...
Tribalo je krenit dalje, malo smo još na suncu guštali, ka ovo dvoje iz plemena mašogradski Sokoli. ča se puste godine nisu vidili ...
Slideća stanica je bila Janjina, i ovod smo puten prvi put vidili vatrene ožiljke od one nevolje prošloga lita ... isprid Doma je opet na suncu guštala i usput malo svirala lušićka latena glazba „Biranj“ ...
... a unutra, dokle smo čekali obid, opjevani vinski gulaš u kojemu smo i lani guštali, malo smo obalazili lokalne eksponate ... najviše me se dojmilo ovo vino ča je zrilo u maloj amfori pod moren dvi godine ...
... a smišna šinjorina je spremno nalivala po malo vina u čašu svima koji su tili provat kakovo je vino koje odleži dvi godine u amfori pod moren ...
Nakon ča smo malo okripili dušu & tilo ...
... krenili smo dalje. Ne moreš uteč od Mašograda sve kad bi i tija. Pogotovo kad se radi o OOOOOGROMNIN bačvan od inoxa, ne moreš nikako priskočit mašogradsku firmu „Damor“. Ove četiri veeeeelike bačve su za nji šala mala, prema opremanju iločkih poduma ... i šire ...
A ni interijer nije bija ništa manje zanimljiv, ka na primjer ove barske katrige, napravljene od stari bačava ...
I malo pomalo, „Pošip“ je doša na naplatu. Jesan ja doduše pomalo kusa pršuta & sira i ostali delicija ča su nan ljubazni domaćini ponudili, pa malo gucnit biloga, ali ... malo umor, malo ostalo, prošeta san do autobusa pa dokle su ostali, uključujuć i Vinkicu, obašli još jednu vinariju, ja san osta čuvat autobus ... Samo san još jema force potegnit ove dvi slike izgorenoga od litnje dižgracije ....
Pa san lagano spremija fotoaparat u boršu, njegov mali ruksak, čisto iz predostrožnosti da ne bi slučajno koji krivi botun pritisnija
Polako smo se uputili nazad, stali malo u Stonu, dokle neki nisu nabavili kamenice, pa opet u Neumu, dokle su se neki (nisan!) naguštali prstaci koji su u Hrvatskoj, makar legalno, misaona imenica
Dokle su oni mumali prstace, Vinkica i ja smo prošetali po samoposlugi, uspopređujuć cijene u nas i tamo ... Milka čikolate su skuplje, ali su zato, recimo, Nescaffe Capuccino i Bronhi jeftiniji. Briga me za sve to, ali san uzeja, ka i lani, lipoga Puđa Livanjskoga sira za cijenu za koju, kad nije akcija, ne bi u nas moga nabavit njanci koju noname Gauda kopiju ča samo vonja na sir
Stali smo u Opuzenu uzest malo mandarini i zajebavat bidnoga prodavača, čin smo se dokopali autoputa, začas smo bili u Dugopolju. Svemu lipome dođe kraj, pa i ovin našin putešestvijan po pelješkin vinskin podrumima. Malo je grubo reč da ovo više nije za mene ... ali mislin da bi tribalo ovo razvuč bar na dva dana, za sve lipo obać za ne satrat se.
Za kraj, još samo mali djelić atmosfere po vinskin podrumima koje smo posjetili ...
... i naravno, dovidova na Danima otvorenih vrata Pelješac AD MMXVI!!!
Zdravi i veseli bili!!! njami:
na odmorištu Rašćane smo se našli sa drugon polovicon kaštelanske ekspedicije, to je bija autobus koji je vozija lušićku latenu glazbu. Popila se prva jutarnja kafa, zapalija se (kako ko!) španjulet i doli smo došli taman na vrime, prije svečanoga početka programa u stonskome Kneževome dvoru. Taman da potegnemo jednu skupnu sliku, ka i lani na isto misto ...
... Samo san još jema force potegnit ove dvi slike izgorenoga od litnje dižgracije ....
njami: 
