Ajmo se malo ka ono pravit Englezi, a za one koji sa neslužbenin svjetskin jezikon baš i nisu „na ti“, ovo bi se moglo privest ka Nevera Treća. Ili još bolje „Nevera“ treća, da ne bi ko mislija da se radi o kojoj vrimenskoj nepogodi. Ča ne bi bilo ništa čudno za ovo doba godine, prvi misec, ali ipak ...
Pri par godin smo počeli sa zanimljivin običajen: ko dobije na kvizu, pozove ekipu na večeru!
Prvi je to učinija Damir Mrkonjić, pa za njin Dragan Medar. Pa onda dugo vrimena niko, HTV-ove zvizde nan baš i nisu išle na ruku, a i na programu je bija oni „#$%& kviz „Sve u 7“ di si stvarno triba bit teški guzičar pa da se baren donekle opineziš. Čak ni jedan Mirko Miočić tamo nije moga ni piljat, pa ča bi se onda ja žalija!
Dunkve, tamni oblaci 'ebete kviza su se razišli, i niko nije plaka za njin 
Odma čin se, kako se ono reče, po kuloarima, počelo šuškat o novome kvizu, prijavija san se, and rest iz history! Opet malo ingleškoga, ča bi tribalo značit: Ostalo je povijest! Jerbo san već napisa na blogu o svin mojin dogodovštinan tijekom radnog posjeta Katedrali Hrvatskog Duha na Prisavlju, 27. studenoga 2013. g.
Sad, misec dan nakon emitiranja, kad san dočeka, posli pusti godin, da mi tekući račun malo podrigne od napunjenoga želuca, tribalo je mislit i na dobre običaje. Teško je uskladit obaveze i dvoje ljudi, pogotovo ako je bar jedno od njih žensko. Da ne govorin o sedmeročlanoj ekipi 
Nakon višednevnog dogovaranja, primištanja termina i poneke beštimje (psovke, za sjevernjake) napokon smo se našli na poznatome mistu: Konoba Nevera. Za neupućene, to van je odma malo iznad teniskih terena na Fiurulama, tamo di su lopticon u zid počeli bubat Ivanišević i Ančić, a još davno prije njih Pilić i Franulović. Spiza za polizat prste, a cijene nisu bezobrazne.
Ambijent čak i podsjeća na pravu staru dalmatinsku konobu, ča mi je potvrdila i Zakonita, jer san ove dane i nju vodija povirit. Da odma ubijemo duple gušte, ugovorili smo i pričest za Vinkicu, 4. svibnja, jerbo je u Kaštila deboto sve već popunjeno.
Najpri smo se mašili malo za aperitivčić ...
... usput pritresajuć događaje od zadnjega puta, jerbo se neki od nas nisu vidili od Nevere II, pa je bilo puno toga za pripovidit. Ko radi, ko je osta brez posla, zdravlje, dica ...
Slučajno oli namjerno, podilili smo se na lipšu ...
--- i onu malo manje lipju stranu stola.
Poučeni iskustvima prijašnjih posjeta, kad je uvik falija jedan na slici, najčešće ja, zamolili smo konobara da nas, dok smo još svi u voznome stanju, posloži u jedan škvadar
Nakon aperitiva su došli na dvi pijadele poslagani bruscheti, mali sendviči na poprženome kruvu, ako se ne varan, i to u dvi-tri inkarnacije, pa je onda svak uzeja nešto po svome guštu, piletina/puretina/buiftek/ramstek punjen sa nečim, prilozi i ostalo .... nije se puno čulo komentari, svi su bili zauzeti sa pametnijin poslon. Naravno, bila malvazija, uz mineralnu, je bila pri ruci da pomogne da sve te delicije lakše klizidu niz grlo ... rič po rič, počele su se pritresat stare kvizaške uspomene, a i dalje, zavisi koliko je malvazija kome razvezala jezik. Atmosfera je postala malo razbarušenija ...
... a lišpa polovica ekipe se namistila za koju sliku za uspomenu ...
Rič po rič, a konobari su uredno donosili sve ča bi ponestalo ... vrime je prolazilo brzinon munje ... učas je jedna velika pijadela sa deserton osvanila na stolu ....
... dokle se plenarna sjednica nastavljala nesmanjenin tempon. Davno se već bila i Pepeljugina kočija opet pritvorila u bundevu, okice su nan se počele lagano sklapat, a jezici plest ... zadnji gosti iz konobe su već davno otišli. Kako mi to poznato zvuči: zatvorit konobu! Uspilo nan je i ovi put 
Rastali smo se uz pozdrave i dobre želje za ponovnim druženjem, čim neko od nas koji još nisu, uspješno posjeti Prisavlje.
A neki od nas, točnije, Mrki, Željko, Ivana i ja, kreću u ponediljak na pub kviz Užbenik, u „Azimuta“.
Zdravi i veseli bili! 
|
Na kraju san tek vidija da je bija smrznut pa kad je izletija oni ledeni čep navr botilje, bilo ga je svudir, i u čašan a bogami i okolo ...
