Jesan, more bit, malo isprimiša redoslijed, ali kako je zgusnut slijed događaja ove dane, nemojte mi zamirit, najpri san odradija ono ča je namjenjeno širin narodnin masan, a onda ovo ča je, ipak, naš deboto mali privatni događaj uskoga kruga prijatelja i poznanika.
Kako san već i prošli put napisa, još jedan put fala lipa HRT-u na spajanju naoko nespojivoga, na upoznavanju nas deboto susidi koji se i jesmo i nismo otprije znali, ali nas je sudjelovanje na kvizovima ujedinilo.
Je li se ča prominilo od zadnjega puta? Osin ča smo godinu dan stariji, sa kojon sidon vlasi više i pokojon novon „borom smješnicom“ oko očiju, skoro ništa. Svi smo, više oli manje, nastavili ustrajno posjećivat Katedralu HR duha ...
... fala teti Branki na instrukcijama ...
... sa više oli manje uspjeha. Nova forma kviza je, najblaže rečeno, za*ebana. Naravno da govorin u svoje ime, Ja prvi se nisan baš proslavija sa nastupon ...
Za kaznu san doma tri puta pogleda „Ubojstvo u Orient Expressu“ ... editors cut
... ali, kad san vidija kako je proša El Grande Mirko Miočić, bar mi je pinkicu lakše. Kad je njega onako priznojilo, a ča bi ja onda triba govorit? Redon smo plesnili na „0,00 kn“, moja malenkost, Mrki, Željko Jurić ... najfriškije od nas je nastupila naša novopečena profešurica ....
Snimka nastupa, a uspomenu i dugo sjećanje ... a za domaći rad: pogledat 3X „Moulen Rouge“
... koja se također nije proslavila sa rezultaton. Jedini je naš trogirski profešur Medar osvitla obraz ST kvizaške ekipe, i naravno, drugi plenum u konobi „Nevera“ je bija samo pitanje vrimena, da svi uspijemo uskladit obaveze.
Lipo je bilo, ovi put nije bija samo riblji meni, nego smo malo promišali, kogod ribu a ko meso, ma smo svi jednako guštali ... od početka ...
... do prid kraj, kad san šinjorinu novopečenu profešuricu uspija nagovorit da vazme fotoaparat u svoje ruke. Nakon par pokušaja i hladnog rataa sa elektronskin stabilizatoron slike, došli smo i do pokoje upotrebljive fotografije, da se i ja mogu napokon pofalit da san na kojoj slici.
Uz malo dodatno priznojavanje kad je šinjorina aparat vazela u svoje ruke. Ipak je sve dobro završilo ... Opet smo, ka i godinu prije, „zatvorili“ konobu, već smo se odavno tribali pritvorit u bundevu kad smo polako, okripljeni ugodnin druženjen i lipon spizon krenili svaki na svoju stranu. Sa nadon da nećemo morat opet čekat godinu dan na novo kvizaško druženje. 
Zdravi i veseli bili!!! 
|
