< | svibanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dioklecijanovi podrumi, ka jedinstveni primjerak antičke arhitekture koji je zadrža svoju arhitektonsku i uporabnu vridnost, zahvalna su pozornica za prezentaciju raznorodnih izložbi koje bi na drugin mistima izgledale, u najmanju ruku, ridikulozno. Asti, jedva san pročita ovu rečenicu od maloprin. Previše san u zadnje vrime gleda naš informativni program (jedini koji nije isprisican reklaman!) pa je to, kako se vidi, tragično uticalo na moj način izražavanja. Dunkve, kvragu sve tri. HTV, i RTL i NOVA, i njiovi satelitiči, ovod nije i neće bit riči o njiman. Zato, ča in ne virujen njanci beside, mora san sam poć, uvjerit se u svojin očima u još jedan mirakul simbioze Splita i Hajduka. Samo, ovi put je u jednažbu dodana i još jedna (ne)poznanica, cviće. I da ne zaboravin, fala Elyci ča me je, na niki način, sa svojon reportažon pri otvaranja, zaintrigala da pođen i sam ovo pogledat. U Splitu je, onako kolokvijalno, to skoro nespojivo. Navijači su, pretežno, muškići. A muškići vazmedu cviće u ruke samo kad BAŠ moradu. I onda ga sakriju da i ko ne vidi sa cvićen. I sad kako spojit cviće i Hajduk? Lipo, za sve jema načina Za početak, ulaznica nije ni skupa, koliko će nas okrpit ovo lito za Barcelonu, ako se, kojin mirakulon, ipak i ukaže na Poljudu. Zanimljivo! Karta jema dva kupona, istočni i zapadni. Ajmo, u duhu političke korektnosti, najprin na Zapad! Odma na ulazu, dva bunara, jedan od nji pun munite ... Ako je virovat onima ča kopadu sa metlicon i mašklinićen po podrumiman, ovi su bunari stariji i od Palače. Hm! Bacija san dva lička medvida unutra. Jednu bi želju zadrža za sebe ... a druga, ili prva je, da nan Sveti Dujam napokon prosvitli Hajduka, da u juniore ne mora igrat samo oni kojemu pape jema šoldi za platit, nego oni ča ZNA igrat. I da ko ne zna bar dvadeset na nogu i štopat balun u trku na prsi odma gre ča sa treninga. I more se vratit tek kad to nauči. Kako san ono na početku reka, cviće i balun, nespojivo? Evo, vas mi je jazik u krastan, na svaku od ovi slik san se bar botu malo gricnija za jezik. Nisan posli ovega posta puno pametniji, ali su mi nike stvari ipak malo jasnije. Na primjer, sad mi je jasno zašto su neki, kod ovega popisa stanovništva, u rubriku „vjeroispovijest“ upisivali „Hajdukovac“. Ljubav svekolikoga navijačkoga puka, od dice iz vrtića ka ča je moja prinčipessa Vinkica, pa do penšjunati po šentadan na Rivi, graniči sa fanatizmom. Vjerskin, naravno ... Sad mi je još dvista puti više žaj ča mi je moja Prinčipessa sad morala ostat doma, u karanteni, pod Summamedima, jerbo je ove dane glumila pećicu na 40 stupnjev :puknuću: A i još mi je bar pinkicu žaj ča je Zlato Mamino par dan ranije partija za Panamu, odradit svoju smjenu od misec i po dan. Jerbo virujen da bi i on gušta ovo povirit. I radi cvića, i radi Hajduka. Prošlo mi je dvi ure vrimena dok san se okrenija, jedva san uspija povirit Istočno i Zapadno krilo, ne znaš di je bilo zanimljivije. A neke stvari ću doć povirit po danu, da vidin po suncu kako su to cvitni aranžeri zamislili uredit stari dalmatinski dvor i balaturu, jer se po mraku baš i ne vidi svaka. Koji gušti, i za čulo vida i za čulo mirisa, jer, zafaljujuć cviću samome po sebi, Podrumi ovi put nisu vonjali kako inače mirišedu, nego puno, puno lipše Svita je bilo mašo, ka da je sinoć bila Fjera, a ne danas ... A kad san se natira da gren ča, i popeja se skalan do Peristila, mladost iz cilega svita je zauzela misto po skalan isprid Katedrale... ... lagano pijuckajuć bibite i guštajuć u svirki našega Tina i šarmantne pivačice. Ne mogu uteć od Sućurani, čak i kad bi tija Krasna večer i brzinski obalazak Sajma cvića u Dioklecijanovin podrumima se, nažalost, završija. Iskreno se nadan da ću uspit bar još jedan put obać, ako već ne bude mogla Vinka da bar Zakonita vidi ovo ča san i ja uspija vidit. Zdravi i veseli bili! |
Moran priznat da san se ovi put uputija u skroz nepoznato. Ne baš onako, zdravoseljački, naravno da san zna di je Žrnovnica i di je njiov vatrogasni dom, ali pod «nepoznato» san mislija na autora. Upoznali smo se samo u virtualnome svitu, priko Vatrogasnoga portala. I besidu po besidu, napomenija mi je kako piše, stavlja beside na kartu ... kako to misli jedan put i objavit. Skoro da san i zaudobija tu našu konverzaciju, ma san se svega brzo sitija kad mi je nikidan doma došla pozivnica na promociju libra ča ga je napisa kolega vatrogasac Njegovan Popadić. Sitija san se našega razgovora, moran reč da san bija i malo kurjožast i krenen prema Žrnovnici. Svi mi polako pišemo, više oli manje uspješno, dikod neko i pročita naše beside, ali blog ili bilo koji portal je jedno, a držat u ruci libar kojega si sam stvorija, slažuć besidu po besidu na kartu, koji predstavlja točku na i tvoji doživljaji kroz godine, e to je nešto sasvin drugo. Pogotovo kad se radi o meni tako bliskoj temi, vatrogascima i naoko malin događajima koje proživljaju bezimeni junaci na terenu, koje službeni mediji predočavaju samo brojkama. I nedajbože da in se čuje za ime oli prezime, jerbo to znači da se ništo grubo dogodilo. U današnje doba senzacionalističko-lešinarskoga novinarstva (čast iznimkama!) doživljaji jednoga od tih «bezimenih» a velikih junaka naše svakodnevnice, koji potanko opisuje doživljaje svoje «braće po mlaznici» zvuči gotovo ka bogohuljenje. Ka ono, niko nije poginija, niko nije ispečen, a ča ćemo o tome pisat/govorit ... Greška ... koju ne more svatit nijedan profesionalni pisac, nijedan novinar, koji nije pun ponosa gleda stablo koje je spasija da ne izgori ... Niko, ko to nije prova na svojoj koži, ne more svatit onu navalu adrenalina, očiglednu prominu ponašanja čovika u takvoj situaciji. I niko ne more svatit suzu na oku vatrogasca, nakon ča je stara baba, koja izgleda «ka da priskače stoljeća» klekla isprid vatrogasca, i nazvala mu Boga u pomoć, obećavajuć da će se pomolit da in se ništa ne dogodi ... Upravo to, ono zrnce ljudskosti u paklu dima i vatre ... to mi se svidilo u ovome svemu. Nije me se toliko dojmija ni govor prvoga promotora, kojega ionako nisan svaku drugu rič razumija, a koji je siguro ništo puno pametno govorija ... sa drugin promotoron se slažen, najviše, da je Njegovan Popadić malo ka kasno napisa ovu knjigu. Da je triba puno, puno prije ... U vatrogasnome domu u Žrnovnici smo se skupili pozdravit novu knjigu, dapače prvu, od autora-vatrogasca ... ... poslušali smo citate iz knjige koje su nan pročitali šinjorina Damira Lolić i glumac Robert Kurbaša ... ... a u ugodnome ambijentu vatrogasnoga doma nan nije ni teoretski moglo bit dosadno .... u sali trofeja uz nebrojene osvojene pehare i nagrade na natjecanjima, naša bi se i pokoji zanimljiviji eksponat ... ... a udruga «Žrvanj», jedan od organizatora skupa, zajedno sa DVD «Žrnovnica», se pobrigala da bude dosta spize za tilo ... za dušu su se pobrinili ovi domaći momci «ča ne smidu reč da varidu» ... ovi put brez svoje smišne šefice iz Kaštili ... ... ali su nan jasno pokazali da nisu klapa o' jedne pisme, nego da jemadu još puno tega za otpivat. Evala in bilo! Na kraju nan se i sam autor zafalija, svima nan ča smo došli i naravno, svima ča su mu, ovako oli onako, pomogli da ova knjiga iz njegovi misli i rukopisa ugleda i svitlo dana. Zafalija nan se svima emotivnin govoron, govoron čovika koji nije za puno govorit, nije od veliki besid, ali je za napravit ... i napisat, dapače! Triba posebno napomenit, da je knjiga "Samo zvijezde nikad ugasiti se neće" posvećena tragično preminulim vatrogascima u Kornatskoj tragediji. Sritna ti prva knjiga, Njegovane, i neka ne bude zadnja ... Zdravi i veseli bili! |