... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Moran priznat da san se ovi put uputija u skroz nepoznato. Ne baš onako, zdravoseljački, naravno da san zna di je Žrnovnica i di je njiov vatrogasni dom, ali pod «nepoznato» san mislija na autora. Upoznali smo se samo u virtualnome svitu, priko Vatrogasnoga portala. I besidu po besidu, napomenija mi je kako piše, stavlja beside na kartu ... kako to misli jedan put i objavit. Skoro da san i zaudobija tu našu konverzaciju, ma san se svega brzo sitija kad mi je nikidan doma došla pozivnica na promociju libra ča ga je napisa kolega vatrogasac Njegovan Popadić. Sitija san se našega razgovora, moran reč da san bija i malo kurjožast i krenen prema Žrnovnici.
Svi mi polako pišemo, više oli manje uspješno, dikod neko i pročita naše beside, ali blog ili bilo koji portal je jedno, a držat u ruci libar kojega si sam stvorija, slažuć besidu po besidu na kartu, koji predstavlja točku na i tvoji doživljaji kroz godine, e to je nešto sasvin drugo.
Pogotovo kad se radi o meni tako bliskoj temi, vatrogascima i naoko malin događajima koje proživljaju bezimeni junaci na terenu, koje službeni mediji predočavaju samo brojkama.
I nedajbože da in se čuje za ime oli prezime, jerbo to znači da se ništo grubo dogodilo.
U današnje doba senzacionalističko-lešinarskoga novinarstva (čast iznimkama!) doživljaji jednoga od tih «bezimenih» a velikih junaka naše svakodnevnice, koji potanko opisuje doživljaje svoje «braće po mlaznici» zvuči gotovo ka bogohuljenje.
Ka ono, niko nije poginija, niko nije ispečen, a ča ćemo o tome pisat/govorit ...
Greška ... koju ne more svatit nijedan profesionalni pisac, nijedan novinar, koji nije pun ponosa gleda stablo koje je spasija da ne izgori ...
Niko, ko to nije prova na svojoj koži, ne more svatit onu navalu adrenalina, očiglednu prominu ponašanja čovika u takvoj situaciji.
I niko ne more svatit suzu na oku vatrogasca, nakon ča je stara baba, koja izgleda «ka da priskače stoljeća» klekla isprid vatrogasca, i nazvala mu Boga u pomoć, obećavajuć da će se pomolit da in se ništa ne dogodi ...
Upravo to, ono zrnce ljudskosti u paklu dima i vatre ... to mi se svidilo u ovome svemu.
Nije me se toliko dojmija ni govor prvoga promotora, kojega ionako nisan svaku drugu rič razumija, a koji je siguro ništo puno pametno govorija ... sa drugin promotoron se slažen, najviše, da je Njegovan Popadić malo ka kasno napisa ovu knjigu. Da je triba puno, puno prije ...
U vatrogasnome domu u Žrnovnici smo se skupili pozdravit novu knjigu, dapače prvu, od autora-vatrogasca ...
... poslušali smo citate iz knjige koje su nan pročitali šinjorina Damira Lolić i glumac Robert Kurbaša ...
... a u ugodnome ambijentu vatrogasnoga doma nan nije ni teoretski moglo bit dosadno .... u sali trofeja uz nebrojene osvojene pehare i nagrade na natjecanjima, naša bi se i pokoji zanimljiviji eksponat ...
... a udruga «Žrvanj», jedan od organizatora skupa, zajedno sa DVD «Žrnovnica», se pobrigala da bude dosta spize za tilo ... za dušu su se pobrinili ovi domaći momci «ča ne smidu reč da varidu» ... ovi put brez svoje smišne šefice iz Kaštili ...
... ali su nan jasno pokazali da nisu klapa o' jedne pisme, nego da jemadu još puno tega za otpivat. Evala in bilo!
Na kraju nan se i sam autor zafalija, svima nan ča smo došli i naravno, svima ča su mu, ovako oli onako, pomogli da ova knjiga iz njegovi misli i rukopisa ugleda i svitlo dana.
Zafalija nan se svima emotivnin govoron, govoron čovika koji nije za puno govorit, nije od veliki besid, ali je za napravit ... i napisat, dapače!
Triba posebno napomenit, da je knjiga "Samo zvijezde nikad ugasiti se neće" posvećena tragično preminulim vatrogascima u Kornatskoj tragediji.
Sritna ti prva knjiga, Njegovane, i neka ne bude zadnja ...
Zdravi i veseli bili!
