Čujem da ljudi, a nazivam ih često Prokletnicima, kožu životinjama raznim, gule, peku, jedu, nose. Al' životinje to ne smeta, darežljive su valjda one, ak' su mrtve. Al' nije sve tako ni bajno, ne može biti. Jer ako ljudi tvore život, onda život je okrutan, truo i glup. Al' nije život neg' su ljudi. Pa ima nas svakakvih, a neki od nas imaju na stotine lica i gube se u svom ne znanju tko su. Al' najgori su mi oni što životinji živoj kožu trgaju, razvlače i sole s ciljem da je prodaju, zauzvrat za novce, pa da kupe s tim si parama masnim limuzinu, avion, mornaricu. Ribi uskrate plovidbu morem kako bi ploviti mogli oni. Zrak nije im dovoljan da ga dišu, nije cijeli svijet im dovoljan – kopno. Nisu zadovoljni onim što im je dano, već žele novo, još, još i još više. Luksuz da si pruže na račun tuđe boli, patnje i smrti.
Rekla bih nekoć da ne razumijem zašto, da ne shvaćam i da mi nije jasno. Al' je, sad mi je jasno. Jer ima nas svakakvih, pa bili mi dobri il' zli, osjećajni ili tvrdi, glupost napraviti možemo. Za to smo itekako sposobni.
Pa jesam li onda mizantrop il' nisam ( a to se iz pisanja mog zaključiti može ) ima stvari na svijetu koje volim. Volim na prvom mjestu Ljubav, jer bez nje ništa Nije i sve je ništa. Zatim umjetnost. Ona čini me sobom, njome stvaram ili nju stvaram. Zar je uopće bitno? Umjetnošću izraziti sebe. Ima li svetijeg čina? Ljubav možda, opet vraćam se na Ljubav jerbo sve oko nje meni se vrti; uzimanje – davanje; krug kao savršen geometrijski oblik. A ima li išta savršenije od matematike? Jedina logika, jedino što je sigurno.
Treća stvar koju volim bio bi osmjeh iskrena čovjeka. Osmjeh stvara. Kao i Ljubav, kao i Umjetnost što stvori pjesmu il' obratno. Al' osmjeh velika čovjeka, puna, a ne osmjeh trula čovjeka jerbo takovi je glup i truje sve oko sebe. I biljke i životinje, pa i ljude koji znaju prepoznati osmjeh trula čovjeka; otrovan i glup je. Ako pak takvog čujem, dvije stvari samo mogu; pobjeći ili ignorirati. Najčešće ignoriram jer bježati ne želim. Bježe kukavice, a ja kukavica ne želim biti. Ipak, čovjek sam ( valjda ) pa sam i ja sposobna uvrijediti, pobjeći, počiniti glupost i posljedica se bojati. I to mi je drago. Bojati se posljedica, i to volim. Jer kakav bih čovjek bila, velik zasigurno ne kad bojala se ne bih. Strah od posljedica pomaže mi znati što je u redu, a što nije u redu i što učini smijem, a što ne.
Smatrah nekoć da što se mora, ne mora se. Smatram to i danas. Al' nije važno toliko kako je rečeno, neg je važnije kako se protumači i shvati. Nekoć shvaćala sam doslovno da što se mora, ne mora se. Al' s vremenom počeh dublje zadirati u stvari. Danas shvaćam da se i mora i ne mora.
Jer što znači 'morati' uopće? Odgovor u jednoj riječi ne može se dati. Jerbo morati nešto učiniti znači obavezu našu ispuniti, a u suprotnom pak, ako ne učinimo što se mora, biti će posljedica. Al' i ne mora se što se mora, jer umrli ne budemo ako ne učinimo neku obvezu što narediše nam ljudi. Iako, umrijeti se mora. To naredili nisu nam ljudi, neg Božji to je zakon, Zakon Svemira. A što nam čovjek zapovjedi, ne mora se. Al' to značilo bi neodgovornost. A Božje je rečeno da odgovorni moramo biti.
Počinila sam glupost, upala u zamku svojih misli krivih, vrijeme potrošila na ništa, ama baš Ništa osim kidanja moje Biti zbog Jada i ljutnje na samu sebe. Pa sad čekam posljedice, čekam nek'vu kaznu. Od ljudi koji me stvore, od žene što vodi papire moje odgovornosti. Pa se bojim posljedica al' to je zdravo. Kada se ne bih bojala, pomislila bih da nešto sa mnom nije u redu. Da nisu mi sve na broju.
Kao što rekoh, svakakvih nas ima, i bili pametni il' glupi glupost možemo počiniti, možemo uništiti sami sebe, neodgovornošću i nepromišljenošću. Za to smo itekako sposobni. To i je najlakše. Lakše od svega jerbo potreban samo je tren za pomisliti krivo, i sve ode k vragu.
Ljudi, nazivam nas često Prokletnicima. I nije važno dal' prokleo nas je netko Višnji il' mi smo sami sebe prokleli. Nije važno, takvi smo kakvi jesmo pa valja biti stalno na oprezu. Najviše se čuvati od samih sebe. Jer samo smo sebi najveća opasnost. Glupost ubija. A i pametan je čovjek glup. Ta svi ljudi imaju ponešto primitivizma. Neka više, a neki manje. A tko ovo čita, znamo, čovjek je. Pa savjet ti dajem: '' Čuvaj se vlastitih misli. Promisli prije no kreneš misliti. I upamtiti valja da strah je zdrav i jedna od stvari koja pomaže nam činiti dobro i pravo. Pa boj se onda sama sebe, više no ikoga drugog.''
Jerbo učiniti glupo riječima možemo, mišlju i djelom. A od misli kreće sve, one pokreću svijet. Jer naše misli pretvaramo u riječi, a što je čovjek koji priča jedno, a sasvim drugo radi? Nitko, nula, ništa – nije. Pa stoga misli pravo, pričaj pravo, radi ono što kažeš.
To je četvrta stvar, koju osim Ljubavi, Umjetnosti, Osmjeha iskrena čovjeka, volim. I takav svijet, bio bi bajka. Bez trunka tragedije. A znamo, čim se rodimo osuđeni smo na smrt, tijela naša osuđena su crvima da ga grizu, jedu i životinje veće, trgaju i razvlače. Da, naš život i je tragedija. Rođeni umiremo. Živimo kako bismo umrli.
Da, netko nas je drugi prokleo, a ne mi sami sebe. I tko kaže da život čovjeka tragedija nije, taj laže i ne zna. Al' valja između života i smrti velik biti čovjek, usklađujući misli, i time osloboditi se u životu nekom tamo, nakon danas smrti, tijela koje je prokletstvo. '' Prokleti kavez ovozemaljski''. Pa nam je cilj života ovdje pobijediti prokletstvo. Al' ne činiti iste pogreške, stalno, jer krug će se nastavljati i nastavljati i tijelo uvijek ćmo imati.
A to je ono što uistinu, nikako, uopće ne želim. Pod cijenu ničega, pa ni životinjske kože … Nimalo.
T R U L O T I J E L O
Trulo tijelo, ne umri.
Tvoj sam gospodar, da te oživim.
Da počne krv kolati vrela – jače, jače.
Tvoj sam gospodar,
Pa radi što god poželim- Slugo uma moga.
Neka te zime ne odvede na put krivi
Da prestaneš Biti,
Već slušaj i radi toplo, po mjeri.
Trulo tijelo, oh što li si tako jadno?
Tko li te to jadna, sama, Ostavio
da truneš, pljesniviš, te smrdiš?
Pripremi se, trulo tijelo, na budućnost.
Kad ostavit će te um tvog gospodara
I ostat ćeš tu, na zemlji,
Iščupanih kapilara. Aorta – nula, ništa, nema!
Pustinjo trula, životinjo.
Nastadeš iz ničeg,
pretvaraš se u ništa, Postaješ nitko. I dok jesi, nisi ništa,
A dok traješ, samo si kavez mesnati, Prokleto ovozemaljski.
Sazrijevaš kako bi dobro meso
Bio crvima, u zemlji kad odapneš.
Radi njihovog zadovoljstva, jedaći mesa.
Jer svi ste vi, tjelesa, životinje.
Postaješ hrana,
apsorbiraš se u krv crvima,
Postaješ životinja -
Nastavljaš biti životinja.
Razum je šutnja …
Bješe tišina zvuka -
Kao odapneš, ne bude ni tebe.
Ti ne budeš.
Identično vremenu danas;
Jer krug se nastavlja.
|