|
Znanje je dosadno, neznanje je mnogo zanimljivije. Kada znamo, svi znamo isto, a kada ne znamo, svatko ne zna drugačije. Dušan Radović O nečijoj pameti ipak je mnogo lakše suditi po njegovim pitanjima nego po njegovim odgovorima. Aleksandar Ivanovič Levitov Kad neistinu kažete preko plota, to je kleveta; kad je kažete preko organizacije, to je mišljenje. Vladimir Bulatović Vib Tko prvi djevojci, njegova djevojka. Tko posljednji djevojci - njegova žena. Dušan Radović Kada moj konj dobro trči, ne zaustavljam ga da bih mu dao kocku šećera. William Faulkner Prvo si čovek u sjeni, zatim si čovjek sa sjenom, najzad si sjena od čovjeka. Vladimir Bulatović Vib Pobrinite se da dobijete ono što volite, inače će vas prisiliti da volite ono što dobijete. George Bernard Shaw Razum ne znači ništa ako mu ne pomaže mašta. Rene Descartes Putovanje od tisuću kilometara počinje jednim korakom. Pazite na svoje misli: one su početak postupka! L. N.Tolstoj Ne želi divljenje gomile niti pisanje za mnoge. Horacije Na ovom svetu nije novo mrijeti, ali ni živjeti nije najnovije. S. A. Jesenjin Tko ima zašto, podnosi skoro svako kako. F. Nietzsche Koketiranje je egoizam, samo ljepše predstavljen. J. W. von Goethe Glazba je osobno iskustvo, misao i pamet. Ako je ne proživite, nikada nećete izići iz vlastite trube. Charlie Parker Ne brini se za količinu nego za kakvoću svojih prijatelja: neugodno je kad se čovjek ne sviđa dobrim ljudima, ali ne svidjeti se zlim ljudima uvijek je dobro. L. N. Tolstoj Ne pregovarajte s umjetnicima. Ludwig van Beethoven Za stado, svakako, nije dobro ako mu je pastir - ovca. J. W. von Goethe Najbolji znak istine je jednostavnost i jasnoća, laž je uvijek zamršena, nakićena i rječita. L. N. Tolstoj Kada se kaže da se s nečim slažemo u principu, to onda znači da nam ne pada na pamet tu ideju provesti u praksi. Otto von Bismarck Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo. J. J. Rousseau Najvažnija trgovina u životu je sebe prodati sebi. Maxwell Maltz Ne pokazujemo svoju veličinu kad se nađemo u jednoj krajnosti, nego kad odjednom dodirnemo dvije. Blaise Pascal Tišina je suština filma. U svojim filmovima nikada ne govorim. Riječi ne mogu doprinijeti mojim komedijama. Charlie Chaplin Čovjek koji bi svaku stvar nazvao pravim imenom jedva da bi mogao proći ulicama, a da ne bude obilježen kao javni neprijatelj. George Halifax Naši najveći neprijatelji nisu neznalice i prostaci, već obrazovani ljudi, ali prodane duše. Graham Greene |
|
ELEONORA: U kakvom svijetu? Što vi tu radite? ARTUR: Dobar dan, mama. ELEONORA: Što je to, baka opet na odru? EVGENIJA: Dobro što si došla. Sama vidiš što on stvara. ARTUR: Ja stvaram? Morao sam te kazniti. EVGENIJA: On me podučava. ARTUR: Baka prekoračuje granice. ELEONORA: Kakve granice? ARTUR: Zna ona dobro o čemu je riječ. ELEONORA: Ali zašto odmah na odar? ARTUR: Neka makar pomisli na vječnost. Nek' malo poleži, nek' se opameti. ARTUR: Ja ću poludjeti. Vraćam se kući, zatječem neke sumnjive tipove, raspojasanost, kaos, dvosmislene odnose, i pokazuje se da i ti, mama, također... Ne, ne, otkuda sve to, kuda sve to vodi?... ELEONORA: Možda bi nešto pojeo? ARTUR: Ne želim jesti, želim ovladati situacijom! ARTUR: Za ime boga, zar se ne možeš sada zakopčati, pa ćemo onda porazgovarati? STOMIL: Bilo bi to izokretanje misaonog procesa. Posljedica bi prethodila uzroku. Čovek ne treba živjeti ne misleći, na principu mehaničkih refleksa. STOMIL: Kasnije, kasnije. (Ispija gutljaj kave iz šalice, koju je Edek u međuvremenu vratio na mjesto. Gleda na odar.) Hoće li netko najzad ukloniti tu sandučinu? ELEONORA: A zašto? STOMIL: Formalno nemam ništa protiv njega. Čak, rekao bih, obogaćuje stvarnost, potiče maštu. Ali to udubljenje bi mi dobro došlo za eksperimente. ELEONORA: Imaš dosta mjesta i drugdje. EVGENIJA: Ja bih više voljela da to iznesete. Artur me onda neće moći mučiti. ARTUR (lupi šakom o stol): Dabome! U ovoj kući vlada mrtvilo, entropija i anarhija! Kada je umro djed? Prije deset godina. I nitko od tog vremena nije ni pomislio ukloniti odar! To je neshvatljivo! Dobro što ste bar djeda uklonili! ELEONORA: To je istina. Stomile, sjećaš se kako smo rušili tradiciju? Uzeo si me pred očima tate i mame, za vrijeme premijere "Tannhausera", u prvom redu fotelja, u znak protesta. Bio je strašan skandal. Gdje su vremena kada je to još ostavljalo dojam! Tada si želio dobiti moju ruku. STOMIL: A meni se čini da je to prije bilo u Narodnom muzeju, za vrijeme prve izložbe Suvremenih. Imali smo oduševljene recenzije. ELEONORA: Ne, to je bilo u operi. Na izložbi to ili nisi bio ti, ili nisam bila ja. Sve ti se pomiješalo. STOMIL: Mi smo se čvrsto izborili za ta prava, i ako ti danas možeš raditi s bakom što god hoćeš, onda je to zahvaljujući nama. ARTUR: Ta ostavi me na miru, tata. Želim biti liječnik. ELEONORA: Takva sramota za obitelj! A ja sam sanjala da će biti umjetnik. Još dok sam ga nosila u sebi, trčala sam po šumi naga i pjevala Bacha. Sve uzalud. ARTUR: Očigledno si pogrešno pjevala ARTUR: Ništa nije ozbiljno samo po sebi, nije uopće nikakvo. Sve je neodređeno. Ako sami stvarima ne damo neki karakter, utonut ćemo u toj neodređenosti. Moramo stvoriti nekakva značenja, ako ih nema u prirodi. ARTUR: Sve. Žene cijelog svijeta bit će moje saveznice. Treba pridobiti prije svega žene, a kada one shvate, muškarci neće imati drugog izbora. ARTUR: O čemu sanjaju muškarci? O nedostatku konvencija u erotskim pitanjima. Da ne bude truda, da se ne mora prevaljivati nikakav srednji put između želje i ostvarenja. Sve što je u sredini, samo ih ljuti. ARTUR: O čemu još treba razmišljati? Stvar je jasna kao sunce. Moram obnoviti svijet, i za to mi je potrebno vjenčanje. Zar to nije jednostavno? Što tu još ne razumiješ? STOMIL: Zašto ne? Nisam starinska olupina, i na intelektualnom nivou možemo prihvatiti svaku, čak i najdelikatniju pretpostavku. Inače bi napredak ljudske misli bio nemoguć. Znači, molim te lijepo, preda mnom se nemoj ustručavati. Možemo raspravljati bez lažnog srama. Dakle, kakvo je tvoje mišljenje o tom pitanju? ARTUR: Moje mišljenje? Ja nemam nikakvog mišljenja i uopće neću raspravljati. To nije nikakva intelektualna pretpostavka, to je istina. Shvaćaš li, tata? To je život! Imaš rogove odavde do tavana. I više od toga nećeš se moći osloboditi. STOMIL: Aj, aj, aj, stalno govoriš kao tvrdoglavo dijete. Ne voli i ne voli. Pa ako je tako... ostaje samo jedno objašnjenje. Pa naravno! Čuj, možda ti imaš Edipa? ARTUR: Kakvog Edipa? STOMIL: Edipov kompleks. Razumiješ? Jesi li bio kod psihijatra? ARTUR: Ne, mama je sasvim u redu, nije loša, ali to nije ono. STOMIL: Što ćeš... Kad je tragedija već nemoguća, a farsa dosadna, preostaje samo eksperiment. (Ulazi Edek noseći na tacni nedvosmislenu bocu votke.) ELEONORA: Kad će biti gotova fotografija? Čini mi se da sam trepnula kad je snimalo. Sigurno ću strašno ispasti. EVGENIJE: Nema opasnosti. Ovaj aparat ne radi. Već davno se pokvario od starosti. ELEONORA: Kako? Pa zašto smo se onda slikali? EVGENIJE: Radi principa. Tako nalaže tradicija. ALJA (sjeda pred ogledalo. I dalje se čuju zvona): Zašto se vi svi uzajamno prezirete? ELEONORA: Ne znam ni sama. Možda zato što se nemamo zbog čega poštovati. ALJA: Sebe ili druge? ELEONORA: To valjda dođe na isto. ARTUR: Samo se vlast može stvoriti ni iz čega. Samo vlast postoji, makar ničeg ne bilo. ARTUR: Ne, ne, ne treba tako govoriti, ne treba... Ja se ne bojim, samo ne mogu vjerovati, ja ću sve, ja ću cijeli svoj život, ali povratka nema, nema, ova stara forma neće nam stvoriti stvarnost, ja sam se prevario! ARTUR: Opio sam se zbog trezvenosti. Mudro sam se opio. STOMIL: Što nam tu pričaš priče. Zbog očaja si se opio. ARTUR: Da. Zbog očaja također. Zbog očaja što forma ne može spasiti svijet. EVGENIJE: Nego što? ARTUR (diže se na noge, svečano): Ideja! EVGENIJE: Kakva? ARTUR: Eh, kad bih to ja znao? Ali konvencija je uvijek potjecala iz ideje. Tata je bio u pravu, ja sam samo jadni formalist. ELEONORA: Što hoćete učiniti s nama? EVGENIJE: Vratit ćemo vam dostojanstvo, vi, palo društvo. Ponovno ćemo vas učiniti ljudima s principima. ELEONORA: Silom? EVGENIJE: Makar i silom, ako ne može drukčije. STOMIL: To je protureformacija. EVGENIJE: To je spas. STOMIL: Spas? Od čega? EVGENIJE: Od vaše proklete slobode. EVGENIJE: To je ludost. Evgenija, budi razumna, tko je to vidio - umirati?! ALJA: Bako, pa to je nenormalno! EVGENIJA: Ne razumijem vas. Tako ste inteligentni, a čim čovjek hoće učiniti nešto tako obično kao što je smrt, svi se čude. Kakvi ljudi! (Leže na leđa, sklopi ruke na grudima.) ELEONORA: Vidite? Učinite nešto... Možda će ona odista... EVGENIJE: Genjka, dosta tih ekstravagancija! Kakvo umiranje! Toga u našoj obitelji nikad nije bilo! |
|
O IZOPĆENOSTI: U kinu te nitko ne gleda, jer svi gledaju na ekran. Ti također. Nešto treperi i svjetluca na ekranu. Ne znaš što, ne razumiješ što govore. Ali sve je to nevažno. Najvažnije je što se tamo osjećaš sigurnim. O JEDNAKOSTI: Muškarci tamo preturaju rukama po hlačama, pobožno usredotočeni, svaki po svojim, svaki za sebe, ali svaki ipak združen s drugima u tom promiskuitetu pražnjenja. Ali tebe to ne plaši, nego baš naprotiv. Zaobilazim tvoju neosjetljivost prema mirisima. Ali zar možeš naći drugo takvo mjesto gde bi susjed bio potpuno u istoj situaciji kao i ti? Gde vlada slična jednakost? Nigdje! Ne smeta što je to jednakost u poniženju, najvažnije je što je autentična, čak preuveličana, karikaturalno ekspresionistička. O MAŠTANJU: Imao si i nju, i generala, i čak ona generalska kola! General je salutirao i priredio vatromet u tvoju čast, a zatim ti je kupio sladoled. O SVIJETU: Ali što vrijedi, tako je uređen svijet. Oni koji ne bi trebali da govore, govore. A oni koji bi mogli da ne kažu, nemaju šta da kažu. O BIJEGU: XX: Zašto si pobjegao iz zemlje? Loše ti je tamo bilo? Imao si dvije žene, stan na katu, u glavnom gradu... Dobro si zarađivao, kretao se u najboljem društvu. A ovdje što? AA: Ne bježi se nečemu, nego od nečega. O IMETKU: XX: Kad radim, zaradim, a kad zaradim, nešto ću i imati. Zar ne? AA: Logično. XX: Samo ponekad mislim, što će mi sve to? AA: Što sve? XX: Pa to što imam. U zemlju neću sa sobom ponijeti. U nebo me s tim neće pustiti, a u paklu je s tim pretijesno. I zašto se onda toliko mučim? O SMISLU ŽIVOTA: AA: Neće se završiti, što bi se završilo? XX: Nego kako onda? Vječito? AA: Valjda vječito. XX: Hm, bez kraja veliš... A zašto je onda bio taj početak? AA: Postavljaš mi teška pitanja. Već je Schopenhauer imao sličnih sumnji. XX: To mi se ne sviđa. Postoji početak, što znači da mora postojati kraj, jer inače početak nije baš u redu... Kraja nema, početak nije u redu, a ja rintam, i nemam od toga nikakvog zadovoljstva. Ni u kino, ni na drolje... Misliš da je to lako? AA: Nije točno! Ja imam svoju veliku misao... svoje djelo... XX: Tralala, djelo. Kao da ja ne vidim kako se uzmuvaš kad ja dobijem pismo od obitelji. Ti odlaziš u kut i čitaš knjigu okrenutu naopačke. Naprosto mi te bude žao. Jer ti ne dobivaš pisma. O SLOBODI: AA: Već sam ti objašnjavao. Nikad, jer si rob. Tamo si rob države, a ovdje vlastite pohlepe. Ne ovako ili onako, uvijek si rob, i za tebe nema oslobođenja. Sloboda znači raspolaganje samim sobom, a tobom uvijek raspolaže netko ili nešto. Ako ne ljudi, onda stvari. O UKUSU: AA: Pretjerivanje je neukusno, ali dobar ukus je odlika svih tipova koji napreduju... I JOŠ JEDNOM O JEDNAKOSTI: XX: Zato što ti pred vlašću nisi bolji od mene, ti sa tvojim školama i knjigama... Pred vlašću si ti isto tako glup kao i ja. Kad postoji jedna vlast, pred njom se svakome tresu gaće i svi su pred njom jednaki. AA: Kao u pisoaru. |
|
Strastven sam prema životu: volim njegove promjene, boje, kretanja...Biti živ, moći vidjeti, hodati, imati kuće, glazbu, slike - sve je to čudo. Naravno da ne postoji čarobna formula za uspjeh. Osim, možda, bezuvjetnog prihvaćanja života i svega što donosi. |
|
Kada se svira kao udaraljka, klavir je strašno dosadan. Ako odem na koncert i netko tako svira, imam samo dva izbora: otići kući ili zaspati. Cilj je postići to da klavir pjeva, pjeva i pjeva... Moram vam reći da preuzimam velike rizike. Zbog toga što je moje sviranje vrlo čisto, kada pogriješim, to ćete i čuti. Ako želite da sviram samo note, bez neke posebne dinamike, onda nikada neću pogriješiti. Neću se bojati rizika. |
|
Zanimljivost: Glavni likovi su braća blizanci, Charlie i Donald Kaufman. U stvarnosti, Charlie Kaufman je scenarist ovoga filma koji nema brata blizanca. No, naveo je Donalda kao koscenarista i posvetio mu film. Isto tako, Donald Kaufman prva je izmišljena osoba koja je bila službeno nominirana za nagradu Oscar. |