Um

Volim Staru godinu. Više nego dan Nove godine. Na Staru godinu obavezno odemo na misu zahvalnicu. Čini mi se to najdostojnijim što se može napraviti. Zahvaliti za ispunjenu godinu dana u kojoj se je/nije dogodilo što smo planirali. Jer je najbolje onako kako se dogodilo. Prignuti na kraju mise glavu za primitak blagoslova koji će nas pratiti dalje. Zaštićene u svakoj nevolji, spremne za svaki izazov.

Ne volim izraz "najluđa noć". Ne treba nam ludosti. Trijezan treba biti. I ozbiljan, i sabran. Volim planirati u toj zadnjoj noći stare godine buduće aktivnosti. Pritom, držim se izreke:"Želi samo ono za što si spreman raditi." Čuda radi! Provjereno!

Nekako su mi uvijek pusti ovi dani između dvaju blagdana. Poslovi završeni, novi mi se ne počinju. Ne raditi ništa zamara bolje nego zabavljenost nečim. Doma smo. Puna nas je kuća. Dosta strpljenja zahtijeva bavljenje isključivo s obitelji. Svi traže usluživanje: "Obuj mi cipele!", "Gdje je moja knjižica?", "Hoću papati meseko!", "Kad ćemo čitati priču?", "Kad će nam doći baka?", svi u jedan glas. Kad pozaspu, ne vjerujem ušima. Tišina, blažen mir.

Zdravo budi
mladi kralju
u štalici
rođeni
i od Majke,
Djeve čiste
u jaslice
stavljeni.

Zemlju, more
i nebesa
silan Ti
nadilaziš,
a sad među
volom, oslom
malešan se
nalaziš.

O Ti drago,
Janje božje
u toj hladnoj
štalici,
kako dršćeš,
kako plačeš
ležeći na
slamici.

Dršćeš zato
da svog srca
ljubavlju nas
ogriješ.
Plačeš zato
da nas njome
kao zlatom
odjeneš.

Za tu ljubav,
milo Dijete,
što da Tebi
damo mi:
srdašca Ti
naših evo,
o Isuse,
primi ih!

Puna sreće
dolaze Ti,
lete s pjesmom
radosnom.
S Ocem, s Duhom,
slava Tebi,
mladom Kralju
premilom!

Hvaljen, slavljen
od svih bio
na nebu i
zemlji svoj,
sav svijet vazda
zahvaljiv'o
Majci tvojoj
prečistoj.

(narodna)

Primjetili ste da je ime stvarno znak? Ja jesam. Mogu prilično sigurno osobi koja nosi određeno ime pripisati i svojstvene osobine. I svaka nova osoba koju upoznam učvršćuje ovo moje saznanje.

Odgovorno je stoga davanje imena djeci. Naše najstarije dijete, naravno, nosi teret nasljeđa. Dobilo je ime po precima. Srednjem smo djetetu ime odabrali u katoličkom kalendaru. Kasnije vidjeh na TV-u dokumentarac o stanovnicima Međimurja i osobu s istim imenom. Uplaših se: neka opasno smjela osoba starije dobi; kakvo će mi biti dijete. Da, opasno je smjela mala osoba! Najmlađem smo djetetu dali obvezujuće ime, ime kakvo su nosili odvažni vođe, državnici. Odvažni je mali vođa, u jaslicama šefuje. Znam, teško je čitati bez potkrepe. Hm, vjerujte na riječ.

Tako kaže Muževa mama kad joj na čemu zahvalim. Pa kad čovjek shvati kako je sva dobra kojima raspolaže zapravo primio, tako je i jedino pravo. Ne gorditi se bilo čime već dati hvalu Zaslužnome.

Osobno imam drugu milu uzrečicu koju koristim, a to je da na pozdrav "Dob-ar (-ro, -ra) ..." odgovorim s "Bog daj".

Nisam opterećena izgledom. (Koki je pitala neki dan.) Kila imam taman za visinu (Muž veli da imamo dobre kondicione trenere), sijedu tek pokoju (Muž nešto više ali meni su oduvijek prosijedi muškarci simpatični), na nekim mjestima izraženije crte lica (to nazivaju borama?), koje naglašavaju dominantno raspoloženje. Jednom sam u životu bila pravo našminkana, na dan vjenčanja (pa se i Muž nagnuo i zagledao mi se u oči da provjeri jesam li to ispod ja).
Nisam tip koji s uzdahom gleda ljepotu serviranu u medijima, friziranu i retuširanu.
Neću ja gurati stopala u one cipele sa špicom naprijed (brrr), pokazivati goli trbuh ili sad zimi obući hlače s nogavicama do koljena (u kombinaciji s čizmama, naravno).
Možete me nazvati konzervativnom.


Ujutro ću uskočiti u prvu pri ruci odjeću u onih tri minute prije polaska nakon što doručkujemo i spremimo svu dječicu. (Imam sreću što mi je kolega u sobi muškog roda pa ne moram paziti da ta odjeća ne bude uzastopce ista!).

Ipak i takva ja navodim vam recepte za ljepotu kojih sam spremna držati se:
Za atraktivne usne govorite ljubazno.
Za divne oči pronađite (vidite) ono što je dobro u ljudima.
Za dobru liniju dijelite hranu s gladnima.
Za lijepu kosu dozvolite djeci da provlače svoje prste jednom dnevno kroz nju.
Za dobro držanje hodajte sa znanjem da nikada niste sami.
(Savjeti Audrey Hepburn, preuzeto od outlet.)

Vozač sam. Povlačim paralele između vožnje i života.

Svak štiti integritet svog vozila. Na stranu iznimke, oprezni smo pri vožnji, provjeravamo, procjenjujemo da bi reagirali na vrijeme. No jesmo li takvi kad je u pitanju naša osoba? Mislim da ne. Ulazimo u sukobe (guranja, sudare), a i nas oštećuju. Ne tako očigledno kao što bi naš auto, no ipak! Koliko gledamo unaprijed? Ne mogu se oteti dojmu, nikad dovoljno. Predviđamo interes i porive drugih ljudi i nalazimo pravu mjeru interferencije s našima? Malo popustimo, malko se proguramo? Činimo naše namjere očitima, dajemo "žmigavce"? Mislimo da je glatki tijek "vožnje" isključivo naša zasluga? Ne znamo li da su drugi vidjeli našu namjeru pa malo usporili da se uspijemo "prestrojiti". Zahvalimo pozdravom rukom!

Kad sam došla tu na blog, odmah sam uočila da bi većinu ljudi bilo moguće brzo otkriti. Baš imenom i prezimenom. Brzo sam se i prestala time opterećivati. Ono što o osobama ovdje prisutnima znam puno je više no što bi govorilo ime, adresa, struka, izgled, ...Složit ćete se da se otkrivamo u onom bitnom, našoj osobnosti, stavovima, pogledima. Među osamdesetak(!, istina, imam popis adresa) ljudi koje tu posjećujem, neki su mi više dragi. Vidim, imaju ljudi linkove na svoje draže blogere. Ne bih to, za sada barem, radila. Vidi se dosta po mojim komentarima. U početku sam dosta čitala, manje komentirala. Sada uglavnom ostavim trag. Rjeđe, uglavnom ne slažem li se s napisanim, ne. Dogodi se te ne dospijem od posla par dana doći ovdje. I tad manje komentiram. Priznajem, ovisnik sam. Moj mi blog daje mogućnost organizacije vlastitih misli. On je ono potrebno mi opuštanje nužno uz ritam kakvim živim. Mojih je to (u prosjeku) pola sata dnevno. I postajem bolja. Za izlazak ovdje, čovjek se malo dotjera. Pa mu se sviđa kakav je. Dobije samopouzdanje. I posljedično, postaje bolji.

Živio blog! I svi mi živi i zdravi bili!

Jedna je rasprodaja meni obilježila profesionalni život.

Bila sam na prvoj godini studija, upisivala drugu. I već gledala što se sluša na trećoj, četvrtoj. Na četvrtoj, kažu, neki grozno težak kolegij. Kasnije nabavljam literaturu za drugu godinu i vidim knjigu za taj kolegij koju prodaju za trećinu cijene. Trebat će mi, kupim. Nek' stoji doma. Ali, dođoh do četvrte godine i spomenuti kolegij nije više obvezan. Izborni je. Ali, ja imam knjigu. Upisah i kolegij da ne propadne investicija. Teško je, ali nađoh u tome svoj poziv. I ljubav. Pa sam eto prekjučer i doktorirala u tom području. Jedno je breme manje na leđima mi. I novi je osvojen vrhunac. Ali, penjanjem na svaki novi otvaraju se i novi vidici. I otkrivaju novi vrhovi koje treba svladati...

I dobro je da je tako. Inače, bilo bi dosadno.

Na roditeljima je velika odgovornost. Pitam se koliko ima orlova u ptičjim gnijezdima.

Kako se definira bogatstvo? Bogatstvo ima razne dimenzije. Najprizemnija je količina materijalnog blaga. Ali, nije bogat svatko tko je bogat. Malo je profinjenije zapažanje da je bogat onaj tko je zadovoljan onim što ima. Meni ni to nije dovoljno dobro.

Nedavno sam, baš nekako u vrijeme otvaranja ovog bloga, zamjetila pojam najbliži pojmu bogatstva. Evo primjera koji mi je bio prosvjetljujući. Ne volim ljeta i točenje benzina. Na svakoj benzinskoj postaji mladi perači prozora. Pa onda tipični izgovori kad vam priđu: "Ne treba, čisto je" ili "Ma pustite, cijeli je zamazan, trebamo ga oprati", već prema prilici. Ali, tom prilikom dođoh i pustih klince da rade. I nagradih ih s 10 kuna (imala sam i manje!). Ostadoše začuđeni. Dobivaju sitniš. A ja shvatih, za njih sam bogataš. Dakle, čovjek je bogat onoliko koliko daje. Ne nužno materijalno. Bogata sam jer Muževoj majci u nedjelju mogu odnijeti nešto kolača (ona ih otkad živi sama ne peče). Ako mogu propustiti starijeg ili potrebnog u redu u kome čekam. Ako mogu odvojiti vrijeme za razgovor s nekim željnim mada i nemam baš vremena. Ako mogu nazvati mamu, sestru, ... i time ih razveseliti. Ako mogu pomoći nekome u njegovom problemu. Bogata sam ako dospijem pročitati na ovim stranicama priče drugih, dragih ljudi i javiti im se (trenutno sam
u ovome siromašna, primjetili ste dobro, popravit će se to krajem sljedećeg tjedna).

Bijaše nedjeljno čitanje nedavno o načinima rukovanja talentima pa me je i to prosvijetlilo. Ako mislimo da ne primamo, da nije to možda zbog načina na koji s primljenim postupamo. Ako dobiješ, što ćeš s time uraditi? Zakapaš li blago, možeš li se jadati što ti se više ne daje?

Dajmo da bismo i dalje primali.