Kad sam došla tu na blog, odmah sam uočila da bi većinu ljudi bilo moguće brzo otkriti. Baš imenom i prezimenom. Brzo sam se i prestala time opterećivati. Ono što o osobama ovdje prisutnima znam puno je više no što bi govorilo ime, adresa, struka, izgled, ...Složit ćete se da se otkrivamo u onom bitnom, našoj osobnosti, stavovima, pogledima. Među osamdesetak(!, istina, imam popis adresa) ljudi koje tu posjećujem, neki su mi više dragi. Vidim, imaju ljudi linkove na svoje draže blogere. Ne bih to, za sada barem, radila. Vidi se dosta po mojim komentarima. U početku sam dosta čitala, manje komentirala. Sada uglavnom ostavim trag. Rjeđe, uglavnom ne slažem li se s napisanim, ne. Dogodi se te ne dospijem od posla par dana doći ovdje. I tad manje komentiram. Priznajem, ovisnik sam. Moj mi blog daje mogućnost organizacije vlastitih misli. On je ono potrebno mi opuštanje nužno uz ritam kakvim živim. Mojih je to (u prosjeku) pola sata dnevno. I postajem bolja. Za izlazak ovdje, čovjek se malo dotjera. Pa mu se sviđa kakav je. Dobije samopouzdanje. I posljedično, postaje bolji.
Živio blog! I svi mi živi i zdravi bili!
Post je objavljen 12.12.2005. u 11:37 sati.