četvrtak, 26.04.2007.

Jedna...

Živim u sjeni sjenke, tvoje sjenke
i znam da znaš
jos uvijek šminkam stvarnost tvojom bojom,
jer drukčije ne umijem, ne razumijem,
ne želim pred lažnim svijetom cijelim
da se lažno veselim
to nije osmijeh, to je grč,
ljudi su slijepi
lijepi dani, nasmijani, za tebe,
za mene skice
druge duge ulice, srce skitnice zgaženo nehotice,
znam da znaš
jer u svim snovima ti vrtim
sve te prazne riječi praznim danima, nestaješ
i priča odavno nije fer
ljepotica i zver, suviše različito,
sve je prazno
prazno je zarazno, neprolazno
vraćam se njima, zar misliš
da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi poslije svega
svi oni nemaju čak ni ime
samo te oči posječene vjetrom
koje sjaje baš kao i moje
znam da znaš
al' ne vidiš i ne čuješ,
i ne znaš koje
male stvari se broje
i dok porazi se roje
plašim se da priznam
da postojiš, rane gnoje
i da mi fališ
fali mi dodir, fali mi riječ,
fali mi osmijeh, fali mi lice,
fale mi laži, fale sitnice, dosta krivice
ptice selice nestaju
ja ostajem i
svi ti pogledi me plaše...
Prokleti sretni zagrljeni ljudi,
sve te uloge su bile naše
samo moje i tvoje
a gdje smo sad
gledaj u mene, nema mene
samo sjene, uspomene, samo tragovi
koliko dobiješ, toliko daš, ti nisi smio
znam da znaš, znam da znaš, znam da znaš



Jedan život, gdje prestajem ja
gdje počinješ ti
jedna ljubav, gdje stali smo mi
gdje sad su drugi
i reci šta je to ponos
šta je to sram
ne želim da znam
i kad se svijet sruši
na starom mjestu bit ću sama...



Sve suze svijeta sprala je kiša
na kraju nisi ni siguran
da si uopće plakao
niti da si dno dotaknuo,
a nagla, kakva jesam
slagala sam sebi da si laž
i vratila se svojim starim stazama
ali ni svi peroni svijeta
nimalo me nisu promijenili
i dalje isti pogled iz bloka
uvijek maštarskog oka
nikad izvan svog toka
mikrofon i dalje pjevam
na putu do mola, luke sreće
i dan je taj što me vara
plavetnilo neba misli skreće
a onda padne noć, prokleto dugi sati
slomljenim srcem shvatim
sitnice, ponos, inati neće mi dati
da pratim trag, a znam
sve je ništa, slomit ću kazaljke
vrijeme će stati, svemir će čekati
da sama umijem da te vratim
tražim te, sanjam te pijanim očima
u noćima, u tuđim licima
u stanovnicima nekih drugih svijetova
gdje je naš,
mičem usnama bez glasa
dok pada zaborava plašt
osjećam jer znam da znaš,
uvijek si znao i uvijek znaš
ti, jedini moj koji odavno nisi jedini
svaka sekunda kao godina
al' barem znam na čemu sam
i barem znam da nema nas
i spremna sam da budem nasmijana
pred svima iako te, kad sam sama,
i dalje oblikujem od oblaka dima
i kroz paučinu vraćam dane
kad smo ti i ja
još bili tim
oprosti što nemam snage da ti lažem
da ti želim sreću sa njom,
a i šta će ti
to od mene,
sve uspomene sa kaputa stresi
samo budi to što jesi,
tu gdje si
šta god da se desi
ti budi ok
i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga voliš, a mrziš
kad mrziš, a voliš
i lomiš se da izdržiš
ostaje nada da će nekad negdje netko
htjeti da shvati mene
moja lutanja, maštanja i sanjanja
i znati da ih
prati i tko zna
možda jednom nađeš me
tamo gdje prestajem ja
gdje počinješ ti, gdje stali smo mi
gdje sada su drugi
ali srest ćeš samo strankinju,
slučajnu prolaznicu i pogled leden
iako te je ta neznanka
nekada voljela više od sebe...

ponedjeljak, 23.04.2007.

Igračka sudbine?

Puno se puta pitam jesam li ja najdraža igračka sudbine, zašto ona mene toliko voli, zašto se non - stop poigrava sa mnom? Pa i ja sam čovjek od krvi i mesa, puna emocija, I'm not "iron lady" without any feeling...Stvarno ne znam kakav je magnet moja duša, koja uvijek na svoje polove vuče loše destiny's sides...Očito tako treba biti...Zato ona i postoji. Ja osobno vjerujem i sudbinu i vjerujem da sve što se događa, događa se s razlogom i da je svaki čovjek u pravom trenutku na pravom mjestu. Iznimke nema. Barem po mom shvaćanju života ne..Ipak- ja se ne predajem. Ne smijem se predati..Kada volim, volim kao da nikad nisam bila povrijeđena, a to zaista jesam. Čak previše puta. I u ljubavi i u cjelokupnom sagledavanju života..Ali opet..Kad pomislim koju ja imam sreću što sam donekle zdrava, što imam krov nad glavom, što mi roditelji omogućuju školovanje, što nisam nikad ostala potpuno sama itd., itd. ...Ne da mi se ni nabrajati koliko mi je život svjetlih trenutaka imao..Nevjerojatno puno..No, svaki čovjek misli da je njemu najgore i najteže..Nije. Nego ne zna kako je drugome. Malo kada razmišljam o tome i bunim se radi sitnica..."Kad si sit, ne prevrči stol"... Točno to... Ali kad čovjek ima nešto, uvijek traži više. Imam tek nekih jadnih (još čak ne) 18 godina..Ono..I ja mislim da sam ogromno toga u životu prošla...Da, da...Možeš misliti..Jesam nešto, a što me još čeka, nisam svijesna. Stvarno nisam. Koliko će još križeva, krvavih, u životu biti..Ali sve u svoje vrijeme....Samo znam da ga nikad neću svaliti na drugu osobu, ako će on pripasti meni. Pa, sudbino, ako mi je suđeno, vodi me još noćas sa sobom...Putevima anđela...

četvrtak, 19.04.2007.

My biggest love...read it...Am I your mistake?

Ljubav je slijepa..Na nju se ne može utjecati, ona nije racionalna...Nisam kriva što te volim...

utorak, 17.04.2007.

..and I miss you, like the deserts miss the rain...

Tako blizu, a tako daleko..Joj, kako sam čudna...Iz iste smo općine, udaljeni jedan od drugoga možda kilometar, a tako mi fali...Moj Dino...Kako je krasan taj čovjek..Zaista ga toliko volim..Ne znam što drugo reči..Bilo je par komentara da je sličan Michaelu Scolfieldu (Wentworthu Milleru)..ALi to nije toliko bitno, koliko sama njegova osobnost koju obožavam..Tip je zakon...S njim mogu o svemu razgovarati, a to mi je jako bitno..Kako živim samo za velike odmore da ga vidim, pošto smo škola do škole...Gledaju nas možda poneki čudno, kad smo po školskom sustavu 2 godine razlike (ja starija), no nismo ni godinu dana razlike..A da i jesmo, opet to meni ne bi ništa značilo jer meni je bitno kakav je on, a ne koliko ima godina...Samo se nadam da će to trajati jedan duži period...:)
Volim te, Dino..Cijenim jako što si u tim, ajmo reč teškim trenucima uz mene...Ti si moje sunce u kišnim danima...PozZ svima...
Pa-pa..

utorak, 10.04.2007.

___b@ck___this×time×really¤IN¤LOVE¤_________

Da...Jako ˝in love˝..Hvala Bogu što postoje subote i rođendani i sve slično...Hvala Bogu što postoji osoba do koje mi je jako stalo i koja se "konačno opametila", nakon dobra 2 mjeseca...Ok sam ja, ljubavi, ne boj se ti....Taj dečko je u moj život ušao potpuno nenadano, neočekivano, a opet kao da ima neko poslanje, kao da je tu da mi ispuni golemu prazninu u duši..Toliko sam sretna da se to zaista ne može nikako opisati. On je melem na moje ranjeno i izigrano srce, jedini kojemu sam se približila nakon što sam imala niz pizdarija s bivšim dečkom, jedini za kojeg se zasigurno nisam bojala da bih s njegove strane ostala povrijeđena...Sama sam to tražila, pa za naš "prekid" ne bih krivila njega...Zašto "prekid"? Nismo skupa jer je možda tako i bolje za jedno vrijeme...Dajem mu vremena i prostora da se snađe, a ako ćemo vidjeti da to ne ide, jednostavno ćemo ostati jako dobri prijatelji, kao što smo bili i do sad..Takav je dogovor bio..Nećemo u ništa siliti, ako će biti bezveze.Dosta sam riskirala, baš kao i on, ali nadam se da neće biti uzalud ( ) i da će se moje želje obistiniti..jer opet nakon dugog vremena opet volim, opet osjećam da nekome pripadam, bez svih briga...
Srčeko moje, ti si mi sve..you make my heart go boom...like this -
Šaljem ti

subota, 07.04.2007.

Evo me konačno...

Konačno se i ja sjetila javiti..Nije da nisam imala što pisati ili da nisam imala vremena, nego sam čekala da objave na netu nove županijske novine Međimurje, da mogu nešto kopirat na blog..ALi pošto vidim da su u zakašnjenju, napisat ću sve sama...Pa ovako zvuči članak:

JANINA POBJEDNICA JUBILARNOG NATJECANJA

Najglas na kojem se natječu učenici čakovečke Gimnazije i Ekonomske i trgovačke škole, ove je godine proslavio 20. rođendan. Nekima, već daleke 1986. na tu su ideju došli tadašnji učenici Srednjoškolskog centra okupljeni u bendu Turbomikrovalni termofor, a realizacije se odmah prihvatila profesorica glazbene kulture Branka Srnec. Posao oko organizacije, ona danas dijeli sa svojim kolegom, jednim od nekadašnjih članova spomenutog benda, Damirom Rodigerom. Profesor Rodiger na 20. je obljetnici okupio svoje školske prijatelje i ponovo ih doveo na pozornicu. Goran Lapat, Radovan Kostel, Darko Golubić, Damir Rodiger i idejni začetnik Najglasa Bogdan Bulat pod istim su imenom otvorili Najglas nakon čega su se smjestili u žiri gdje im se pridružio i nekadašnji pobjednik tog natjecanja, danas solo pjevač, bas bariton Henrik Šimunković. Dvadeseti je najglas bio specifičan i po nedostatku muških natjecatelja. Odvažne su bile samo djevojke, a među 15 pjevačica od kojih bi većina mogla posramiti pola naše estrade, teško je bilo odabrati najbolju. Amela Mesarić i Ivana JUrišić na pozornicu su stigle prve, a nakon njih pjevale su redom: Petra Bakšaj, Lea Hlapčić, Tena Janušić, Jasmina Veselko, Sanja Železnjak, Monika Miri, Janina Tomšić, Mia Mošmondor, Larisa Musić, Irena Žnidarić, Anamari Bićanić, Ana Ratajec, Sanjana Debelec i Zvonka Bratuša. Sve ih je pratio Turbomikrovalni termofor 2., kojeg čine učenici Gimnazije i Damir Rodiger, a prateće su vokale otpjevale maturantica Mateja Golub i Iva Korunek. Voditelji, Mateja Gajnik iz Gimnazije te Deni Oreški iz ETŠ-a i ove su godine odlično odradili svoj posao. U pauzi predviđenoj za zbrajanje glasova, nastupile si djevojke iz plesne skupine u Gimnaziji, Klapa Varaždin koju vodi Damir Rodiger te 2 gimnazijalke koje svojim pjevačkim sposobnostima nadmašuju i ovo natjecanje. Indira Benjak nastupila je kao Celine Dion, a posebno je atraktivan bio nastup Ene Pongrac kojoj je u izvedbi temperamentne J.Lo u latino plesu pomogao Bojan Jambrošić. Žiri je, kao i svake godine, najprije podijelio specijalnu nagradu za najbolji scenski nastup. Nju je primila Ana Ratajec za dojmljivu izvedbu Show must go on, legendarnih Queenovaca. Trećeplasirana bila je, također gimnazijalka, Larisa Musić koja je jedina nastupila s domaćom skladbom, pjesmom Tine Vukov. Bivša pobjednica Irena Žnidarić iz ETŠ-a ponovo je zablistala otpjevavši pjesmu Janis Joplin te osvojila drugo mjesto.Pobjednica jubilarnog najglasa učenica je ETŠ-a, Janina Tomšić, koja je otpjevavši najnoviju Shakirinu pjesmu oduševila publiku. Nagrade najboljima osigurali su brojni sponzori, a začetnicima Najglasa bila je ovo lijepa prilika za ponovo okupljanje i sjećanje na svoj prvi zajednički nastup.

Eto, pa da se malo pohvalim...kak bi moj frend rekao:"Da se malo ´poserem´."