Marketing
Jedna...
Živim u sjeni sjenke, tvoje sjenke
i znam da znaš
jos uvijek šminkam stvarnost tvojom bojom,
jer drukčije ne umijem, ne razumijem,
ne želim pred lažnim svijetom cijelim
da se lažno veselim
to nije osmijeh, to je grč,
ljudi su slijepi
lijepi dani, nasmijani, za tebe,
za mene skice
druge duge ulice, srce skitnice zgaženo nehotice,
znam da znaš
jer u svim snovima ti vrtim
sve te prazne riječi praznim danima, nestaješ
i priča odavno nije fer
ljepotica i zver, suviše različito,
sve je prazno
prazno je zarazno, neprolazno
vraćam se njima, zar misliš
da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi poslije svega
svi oni nemaju čak ni ime
samo te oči posječene vjetrom
koje sjaje baš kao i moje
znam da znaš
al' ne vidiš i ne čuješ,
i ne znaš koje
male stvari se broje
i dok porazi se roje
plašim se da priznam
da postojiš, rane gnoje
i da mi fališ
fali mi dodir, fali mi riječ,
fali mi osmijeh, fali mi lice,
fale mi laži, fale sitnice, dosta krivice
ptice selice nestaju
ja ostajem i
svi ti pogledi me plaše...
Prokleti sretni zagrljeni ljudi,
sve te uloge su bile naše
samo moje i tvoje
a gdje smo sad
gledaj u mene, nema mene
samo sjene, uspomene, samo tragovi
koliko dobiješ, toliko daš, ti nisi smio
znam da znaš, znam da znaš, znam da znaš
Jedan život, gdje prestajem ja
gdje počinješ ti
jedna ljubav, gdje stali smo mi
gdje sad su drugi
i reci šta je to ponos
šta je to sram
ne želim da znam
i kad se svijet sruši
na starom mjestu bit ću sama...
Sve suze svijeta sprala je kiša
na kraju nisi ni siguran
da si uopće plakao
niti da si dno dotaknuo,
a nagla, kakva jesam
slagala sam sebi da si laž
i vratila se svojim starim stazama
ali ni svi peroni svijeta
nimalo me nisu promijenili
i dalje isti pogled iz bloka
uvijek maštarskog oka
nikad izvan svog toka
mikrofon i dalje pjevam
na putu do mola, luke sreće
i dan je taj što me vara
plavetnilo neba misli skreće
a onda padne noć, prokleto dugi sati
slomljenim srcem shvatim
sitnice, ponos, inati neće mi dati
da pratim trag, a znam
sve je ništa, slomit ću kazaljke
vrijeme će stati, svemir će čekati
da sama umijem da te vratim
tražim te, sanjam te pijanim očima
u noćima, u tuđim licima
u stanovnicima nekih drugih svijetova
gdje je naš,
mičem usnama bez glasa
dok pada zaborava plašt
osjećam jer znam da znaš,
uvijek si znao i uvijek znaš
ti, jedini moj koji odavno nisi jedini
svaka sekunda kao godina
al' barem znam na čemu sam
i barem znam da nema nas
i spremna sam da budem nasmijana
pred svima iako te, kad sam sama,
i dalje oblikujem od oblaka dima
i kroz paučinu vraćam dane
kad smo ti i ja
još bili tim
oprosti što nemam snage da ti lažem
da ti želim sreću sa njom,
a i šta će ti
to od mene,
sve uspomene sa kaputa stresi
samo budi to što jesi,
tu gdje si
šta god da se desi
ti budi ok
i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga voliš, a mrziš
kad mrziš, a voliš
i lomiš se da izdržiš
ostaje nada da će nekad negdje netko
htjeti da shvati mene
moja lutanja, maštanja i sanjanja
i znati da ih
prati i tko zna
možda jednom nađeš me
tamo gdje prestajem ja
gdje počinješ ti, gdje stali smo mi
gdje sada su drugi
ali srest ćeš samo strankinju,
slučajnu prolaznicu i pogled leden
iako te je ta neznanka
nekada voljela više od sebe...
Post je objavljen 26.04.2007. u 13:45 sati.