Fragment pisma prijatelju * Vukovar
---( izvadak iz nikad dovršene priče "IGRA SKRIVAČA" započete ratne 1991. godine ) ---
...
Pratili smo svakodnevno sto se dogada, ekipa je dolazeci umorna i prljava s terena nosila jednu losu vijest za drugom. C..... mi je rekao da je okolo samo sa zasiljenim odvijacem, nozinom i nesto "petardi", ono oruzje sto su dobili NEMA SLIKE, NEMA TONA - NE VALJA!!! Hrpa smeca, a ljudi - kako tko su se pobrinuli svak za sebe, kupili sa strane - samo on osobno nema bas love da se snade za nesto bolje, jedva i ovako zive. Do daljnjeg.
Hanumu je otpremio, boji se za nju, a opet, ona neprestano place i place sirota, znas kakva je.
Ma vidi - ne voli ona kad joj drzim govore, a ja nikad nisam podrzavala takav pristup, mislim, svi mi imamo svoje trenutke slabosti i kad se zavucemo u kut i zavijamo, i sazaljevamo sami sebe sigurni da smo zrtva neke nepravedne i nadmocne sile - ali TO NE MOZE POSTATI NACIN ZIVOTA !
ODBIJAM se tako osjecati !!! Malodusnost rada poraz - uvijek.
...
Nemam ja zbilja nista s tim Vukovarom, bila sam tamo dva puta u zivotu -jednom na nekom jednodnevnom skolskom izletu u neku sumu, niti ne znam zasto je vazna bila, a drugi put zatrpana papirima na sat vremena sastanka, kavi i nazad doma. Nista mene ne veze za to mjesto.
Ipak.
Svaka nova losa vijest je doprinosila zgusnjavanju te teske more koja se nadvijala nad nama, polegla poput neke teske olovne maglene prostirke nad ovim nasim pitomim slavonskim obzorom i imala okus, boju i miris cistog zla i oduzimala zrak za disanje.
...
Te veceri sam k'o luda Mara sjela u dnevnu sobu iza fotelje i dobro se umotala. S knjigom i baterijom. Srapneli i dijelovi procelja su rominjali po balkonu povremeno, a meni je bila bas dobra prigoda da se snimi jos koja kazeta, znas da nikad vremena da sve njegove ploce presnimim, buraz se zavukao u krevet u djecjoj sobi i gledao film s videa. Vecerali smo sir i ribice iz konzerve, nije nam bilo do kuzinjanja. I naravno - kod mog brata nema jela bez slatkog poslije, palacinki se isto imalo - s pekmezom. Okrenes casom par koliko nama treba. Znas onomad moju uzrecicu - Tko voli dobit granatu na prazan stomak?!
Stojedinica u kojoj je moj brat je cini se bila dobar orjentir za komsijske minobacace, pa nam ni te veceri nije bilo dosadno. Decki iz *** postrojbe su dezurali pred ulazom u zgradu. U mukloj tisini koju je remetilo samo sistanje granata i udari, njihov glasni razgovor se dobro cuo i do drugog kata kroz ustakljenu balkonsku stijenu (bez stakla) i prozore na kojima su bili samo najloni i deke s rupama razapete preko njih.
A culi su kako se cinilo i oni mene - u jednom trenutku se netko u tisini proderao : KOJIGOD DA PUSTA TU POGREBNU MUZIKU, PRESTANI VISE DA TI JA TAMO NE DODEM !!!
Bilo je i vise nego ocigledno da decki ne vole Bacha. Steta.
A ja sam slusala i plakala. Zamotana u deku i sama da me brat ne vidi.
Pa sam uzela slusalice, mozda je i bolje, bar ne cujem onu tutnjavu vani.
Odustala sam kad se pod poda mnom dobrano zatresao. A i buraz se ukazao na vratima i samo prstom pokazao na izlazna vrata - u podrum !
Sutradan smo u firmi pratili sto se dogadalo u Vukovaru i oko njega, poslali smo ujutro ekipe van, a onda drzali hladni pogon, nije prestajalo tuci, decki su neprestano drzali "motorole" kraj stalno punih pepeljara i svi smo uglavnom sutjeli. Vukovar. Tamo se otvorio Pakao.
A isto tako smo znali da smo mi iduci na redu. Svi su bili u to uvjereni. Pametni podrumski analiticari su doduse rekli kako nema teorije da Osijek padne, iako nas je samo dvadesetak tisuca ostalo u gradu, jer grad je toliko velik da sam sebi moze biti logistika. Drugi su govorili da je Vukovar zrtvovan da bi se medunarodna zajednica primorala reagirati i da nema teorije da Osijek padne jer ... Vukovar je prodan i izdan. I da je jedna ovakva izdaja i previse, da se nece usuditi takvo sto ponoviti. To se Osijeku nece dogoditi.
A meni je bilo kao da mi je Vukovar u dvoristu vlastite kuce, dan za danom pracenja agonije mi je donijelo cudnu i blisku perspektivu. Rane te zemlje su bile rane u mom vlastitom mentalnom stitu.
A ja sam s balkona bratovog stana svaki dan gledala zid na kojem je pisalo
OSIJEK - NEPOKORENI GRAD
Rat nas je promijenio.
Nikako da uobličim ta raspoloženja kako treba da bih ti prenijela supstancu ; to se smjenjivalo u intervalima – ne bih se prepoznala – a isti mi :o) - živjeli, strahovali, smijali se, očajavali, radili, inatili se, buljili u prazno ili čak na mahove postajali histerično dobro raspoloženi.
Pravdanje novih čudnih navika je bilo jednostavno - običavali smo to zvati “ adrenalinski shoot “ i taj izraz je zapravo kratak opisni pojam cijelog niza pojava u ponašanju, a koje su karakteristične za populaciju koja je dijelila isto iskustvo. Reakcija? Pojava laganog titranja u ošiti kad se čuje nenadan zvuk koji nalikuje šištanju granate u letu ili išta što podsjeća na zvuk detonacije – ma u kojem obliku ili daljini. Kako to definirati… nije strah – paradoksalno – daleko od tog, više je nalik laganom golicanju u stomaku i sva osjetila su odjednom otvorena do krajnosti - kao da brže misliš, bistrije vidiš, bolje čuješ, puls se ubrzava, cijelo tijelo je zategnuto, krv kola kao vrela lava kroz krvotok… svi smo bili izloženi i svi svjesni što nam se događa. Smiješan detalj je što smo krili to jedni od drugih – prava riječ bi bila UZBUĐENJE. Ne znam bi li bilo pretjerano usporediti taj krvavi rulet osječkih ulica pod stalnom vatrom s nekom umobolnom igrom skrivača sa Smrću i Zlom …
Ono što se događa u podtekstu svih naših priča i što nas sve redom pogađa je krađa dijela vremena. Primijetili smo isti sindrom – nismo u stanju smjestiti događaje u prava vremenska razdoblja – stalno se javlja neki nedostajući period od par mjeseci, citave godine. I znaš li što??? Svi se redom zbunimo kad primijetimo to u priči, ljudima bude neugodno jer zapinjanje u govoru zvuči kao prepravljanje činjenica. I nikako ne prolazi, stalno je tu.
A u Vukovaru se otvorio Pakao.
U trenutku sam se zapitala – kako ću dalje - tad sam shvatila koliko je bespredmetno mrziti i da je čovjek jedan po jedan pred Bogom, bio on dijelom rušilačke rulje ili nevina žrtva - svatko za sebe polaže račun.
Jer ovo što se događalo – to je bio sumrak uma i ljudskosti, a ja to nisam nikako mogla razumjeti. Ne možeš donositi sudove o hordi – samo o čovjeku.
Mislim da sam tek tad prepoznala još jednu ljudsku ( ? ) dimenziju ( iako mi se čini jako teško dostići ono što Biblija nalaže - ljubi svog neprijatelja ili okreni i drugi obraz - to je valjda rezervirano samo za poneku i rijetku božju djecu ) - svjesnost kako Zlo ne mora pravdati samo sebe kad se ugnjezdi u ljuskoj duši .
***
Pjesma s posvetom
Pjesma: Covek sa mesecom u ocima
D. Balasevic
Umoran i nem, jablan gromom razvaljen,
zagledan u cašu preduboko.
Bio mi je stran i na izgled normalan,
al' tad mu spazih odraz meseca u oku.
On me oslovi: "Pa, kako idu poslovi?"
"Ma, idu", progundah, "u vražjeg vraga!"
Na to on planu naprasno, odmeri me sablasno,
"Nemate vi pojma, braco draga..."
Ne znaš ti šta znaci ubiti grad,
ne znaš ti bauke kaljavih rovova.
Ne znaš ti šta znaci spavati sad,
kad sklopim oci, ništa osim tih krovova!
Kada sklopim oci nebom naidu mobe,
zamirišu gostinske sobe,
nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim oci nebom promicu lica,
zatreperi roj tamburica,
Dunav sedef odranja...
Zverko ludila, što si se probudila?
Crni ti je Princ poljubac dao.
Al' necu se stideti što Boga necu videti,
jer to i nije Bog kojeg sam znao.
Ne znaš ti, nema Oslobodenih,
svaku tišinu mi granata prošara.
Spašen je taj Prvi Pogodeni,
a svi su drugi vecni taoci Košmara.
Kada sklopim oci nebom naidu lade,
Zvona, Lavež, Komšijske svade,
miris svežeg oranja.
Ali kada svane vetri s reke zacvile.
Znam, to tuže vodene vile,
Dunav tamjan odranja.
-----clip-----
|
