Komentari

tyche.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • Kinky Kolumnistica

    Ovim si me postom totalno vratila u to razdoblje :o( Iako sam tada imala samo 9 godina, točno se sjećam ovih opisanih osjećaja, te neke sumornosti koja je bila nadvijena nad čitavim gradom, ljudima, životom, odvratno, odvratan osjećaj čak i za dijete poput mene koje se nije ni upola tada bojalo koliko bih se bojala da se sve događa sada... Bila sam u Os do par dana nakon pada Vukovara, a ona sam otišla s mamom jer je postalo neizdrživo. Tata je ostao i to mi je bio jedan od najgorih rastanaka u životu, samo, sreća da smo svi ostali živi.
    'Ne znam bi li bilo pretjerano usporediti taj krvavi rulet osječkih ulica pod stalnom vatrom s nekom umobolnom igrom skrivača sa Smrću i Zlom …' - a s ovom si me rečenicom toliko rasplakala i ne, takva usporedba nije nimalo pretjerana...

    avatar

    14.11.2007. (13:58)    -   -   -   -  

  • Tedica

    Mene vec znas pa necu nista pisati. Pusa.

    avatar

    14.11.2007. (14:22)    -   -   -   -  

  • Smrt za riblji fond

    Zanimljivo opisano. S dušom.

    avatar

    15.11.2007. (08:54)    -   -   -   -  

  • Dag Dagoberovic

    imao bi mnogo reći o tom dijelu prošlosti no prebolno je o tome govoriti, još uvijek se vraćaju slike sa vremena na vrijeme a u sjećanju su ljudi koji više nisu sa nama ...

    avatar

    15.11.2007. (09:09)    -   -   -   -  

  • levant

    a da si još sve to vidjela iz perspektive onih koji pokušavaju pomoć a ne mogu, bilo bi ti još teže. da si vidjela izbjeglice koje..ma neću, samo se počinjem sjećati a to boli..

    avatar

    15.11.2007. (09:33)    -   -   -   -  

  • fanny

    Kad je počelo s egzodusom Vukovara, uvijek mi je bila u glavi jedna slika.
    Tamo negdje '87. prolazili smo kroz Vukovar. Vozili smo jednog našeg poznanika na poljoprivredni sajam u Novi Sad. Bilo je to zamišljeno ujedno kao izlet. Sjećam se u Vukovar smo došli negdje oko 6 ujutro, proljeće, prohladno...
    Bili smo gladni i čekali smo pred jednom pekarom na ulazu u grad. Žena je samo za nas otvorila ranije, pecivo i kruh su mirisali, sunce se polagano dizalo, grad se budio...
    Nikad poslije više nisam bila. Ali taj miris kruha i buđenje - grad koji nije svjestan što ga čeka - samo nekoliko godina poslije. Često sam razmišljala o ljudima koji su bili gladni kruha i nisu više imali prilike doživjeti ono što sam ja doživjela tog proljetnog jutra.
    A da ne govorim o ljudima koji su stizali nakon pada vukovara - u naš dom umirovljenika, prljavi i preplašeni, autobusima. Kupali smo ih i šišali, presvlačili, plakali zajedno s njima.
    Nikad neću zaboraviti, kad smo bacali stare kapute koji se više nisu dali očistiti, starac je zavukao ruku u džep i izvadio - jedino što je ponio iz Vukovara - ključ od kuće i malu plastičnu soljenku. Pomisao - što ostane starcu nakon toliko godina stvaranja i odricanja - ključ i sol.
    Ta "sitnica" me toliko ražalostila da danima nisam dolazila k sebi. I još danas se pitam - čemu?
    Pozdrav :)

    avatar

    15.11.2007. (12:45)    -   -   -   -  

  • blogamimoga

    "Nismo u stanju smjestiti događaje u prava vremenska razdoblja" - ovo je tako karakteristično. Meni je rat počeo kad mi je poginio jedan prijatelj. Izviđač. Sve je poslije bilo bolesno. I adrenalin koji opisuješ, uopće mi nije jasno gdje se u određenim situacijama izgubio strah. Južno bojište. Danas su to neke nejasne slike. Čitam te već neko vrijeme... Pozdrav!

    avatar

    16.11.2007. (01:00)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Može izgledati smiješno, no više od 10 godina sam čuvala praznu vrećicu od Vupikova brašna s nadom prvo u oslobođenje, pa onda u novi život Vukovara. NB vrećicu smo ispraznili na dan objave pada grada i prisjelo nam je.

    avatar

    16.11.2007. (11:41)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    nisam te prije komentirala jer nisam stigla procitati cijeli post. ali upravo me ovaj tvoj post podsjetio na moja iskustva iz tog vremena kada sam cesce bila u osijeku i uopce slavoniji.

    "Pravdanje novih čudnih navika je bilo jednostavno - običavali smo to zvati “ adrenalinski shoot “ i taj izraz je zapravo kratak opisni pojam cijelog niza pojava u ponašanju, a koje su karakteristične za populaciju koja je dijelila isto iskustvo. Reakcija? Pojava laganog titranja u ošiti kad se čuje nenadan zvuk koji nalikuje šištanju granate u letu ili išta što podsjeća na zvuk detonacije – ma u kojem obliku ili daljini. Kako to definirati… nije strah – paradoksalno – daleko od tog, više je nalik laganom golicanju u stomaku i sva osjetila su odjednom otvorena do krajnosti - kao da brže misliš, bistrije vidiš, bolje čuješ, puls se ubrzava, cijelo tijelo je zategnuto, krv kola kao vrela lava kroz krvotok… svi smo bili izloženi i svi svjesni što nam se događa." kako dobro opisano, kako istinito !!! i ja sam to zvala adrenalinski shoot!
    dugo nakon zavrsetka rata sam reagirala slicno na ovakve zvuke. zanimljivo mi je bilo iskustvo od prije nekoliko godina, kad su austrijanci velikom vojnom paradom slavili svoj drzavni praznik. iznad grada su letjeli vojni lovci a ja sam se nesvjesno pocela tresti i krenule su mi suze niz lice. bilo mi je nevjerojatno da moja podsvjest ovako reagira. jos bi je nevjerojatnije bilo da je prijateljica reagirala isto. ovdje zivi a rat je provela u sisku,,

    avatar

    16.11.2007. (12:38)    -   -   -   -  

  • fanny

    Maloprije sam zapalila svijeću u Vukovarskoj ulici, koja je 100 m od kuće. Ulica se spušta niz brijeg - od mosta preko štreke, tako da se svjetlost vidi nadaleko...Tužno je ali drago mi je da ljudi stalno dolaze, svako malo...
    Pozdrav :)))

    avatar

    17.11.2007. (22:40)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...