TYCHE

Jos jedan vazan datum

Danas, 31. svibnja se navrsava ravno 22 godine kako je moja kcerka zvjerka dosla na ovaj vrtoglavi svijet. Ime joj je Tihana.

Ovo ce biti post slika...

Godisnjica

Danas se navrsila godina dana kako je nasa mala obitelj dobila prinovu.

Ime joj je Enora Van Dorada, ali mi smo joj nadjenuli ime Maggie, tko bi je po kuci dozivao krsnim imenom... Mini pudlica - grdosija sad tezi cetiri i pol kilograma (za razliku od mene voli se vagati) i ne bi trebala vise rasti - sad joj je gotovo 15 mjeseci.

Kad sam doselila ovamo, Gazda je nakon par dana zakljucio da sam usamljena dok on radi i da mi treba drustvo. Vidjeli smo oglase u Stars&Stripes - tamo uvijek ima ogroman izbor kucnih ljubimaca, od besplatnih hrcaka koje vam nude u grupama i single, bijelih stakora, preko pasa, macaka, cincila, konja, zeceva i letecih vjeverica, gustera, do ribica i pitona sa svim accessories i igrackama. Dosta zivotinja koje su starije od godinu-dvije daju i po nizim cijenama ili besplatno ako su puno starije ili ako je stvarno hitno, jer s vojskom je tako - dobiju nalog za PCS ( Permanent Change Station ) i moraju seliti - te military obitelji su prilicno mobilne. Inace, Ameri su veliki zivotinjoljupci i vjerovali ili ne - rijetko je koja obitelj bez kucnog ljubimca, cak i u zgradama gdje su samacki stanovi mozete vidjeti mnostvo ljudi kako setaju pse predvece. Izuzeci su oni koji zive sami, a imaju duge i nepredvidive smjene i cesta putovanja. Extra poslovi setaca i babysittera za pse cvjetaju, studenti mlate dobru lovu, posebno za vrijeme praznika ili godisnjih. U pravilu obitelji imaju vise djece, dvoje je minimum, i cesto su jedno drugom do uha - u takvim situacijama je i pas neizostavan dio parade.
Niti Njemci nisu puno drukciji kad je rijec o kucnim ljubimcima - imaju ih u velikom broju. Vidjela sam u ulici oglasnu plocu u staklu gdje se redovito updateaju vijesti Drustva ljubimaca i vlasnika MACAKA koje je prilicno aktivno. Ono sto je zadivljujuce je i koliko pasa ima na ulicama. Najvise je malih fifika raznih vrsta, ali ima i vecih - onih koji vodaju vlasnike, a ne vlasnici njih. Svi psi se UVIJEK setaju na povocu, neki od njih koji su veci i s brnjicom, a malene cesto voze i na biciklima i motoricima. Potonji su uvijek u nekim lijepim oblekicama, i kad se voze stave im naocale za voznju. I dogadala se jedna stvar koja je mene tjerala u ocaj - svi su tako druzeljubivi !!! Kad sam ja pocela izvoditi svoju fifiku, bila je tako malesna i lijepa da su svi zastajali i zeljeli znati koliko je stara, kako se zove, i koja je tocno vrsta. Moj jadni njemacki od jedva sto rijeci je bio na velikoj muci, nastojala sam tim ljubaznim ljudima objasniti da ne govorim njemacki, na sto su oni veselo nastavljali mljeti i ispitivati me, kao da nista nisam rekla ! Pogotovo su bili uporni vlasnici pasa koji su setali sa svojim psima - to je cini se jedno veliko neformalno drustvo ljudi spremnih na dugotrajne razgovore s vama, cak i ako nemaju pojma tko ste - samo zato sto vodite psa na povocu.

No da se vratim temi - kako smo doveli Maggie. Vidjeli smo dakle oglas u novinama, novo leglo je spremno za prodaju - nazvali, rezervirali jednu zemskicu i sutradan krenuli po nju. Bilo je malo daleko - vozili smo tri sata. Ljudi koji drze uzgajivacnicu se bave ne samo uzgojem pudlica, nego i beaglova i snaucera. Do trenutka kad smo stigli ostalo je samo dvije curice i jedan mali deckic. Pokazali su nam mamu i tatu koji su bili ponosni mali lajavci finih manira - nisu se verali po vama kad su usli u sobu. Uzgajivacnicu drze zapravo jedna Njemica udana za Amerikanca i njena mati. Velika je to kuca s ogromnim dvoristem, mnostvom pasa i petero djece. Najstarija djevojcica od oko petnaestak godina nas je uvela i pustila malene da ih vidimo. Ja sam birala izmedu dvije curice - jedna od njih se nastojala sakriti ispod stola jer je bila preplasena, druga je stajala sama po strani bavila se svojom prednjom sapom i nije se bojala, deckic je veselo skakao oko nas i pokusao se uzverati Gazdi na nogavicu - on je bio najmanji. Ja sam se zavukla pod stol i uzela stidljivu uplasenu malu crnu pufnu vunice koja se drscuci skutrila u najdaljem kutu. To je bila nasa Maggie.
Inace, ime je birao Gazda, ponudio je doduse prvo meni da nadjenem ime malenoj, i ja sam imala jedno predivno, ali ga nisam mogla iskoristiti. Zeljela sam je nazvati Luna - ali je to na nevolju bio nekad nick moje seke na internetu, pa mi nekako nije bilo zgodno...Onda smo stavili par mogucih imena u kutijicu i ja sam izvukla Gazdin prijedlog.
Mlada dama koja nas je uvela u kucu je sva ponosna izjavila kako su maleni lijepo oprani i cekaju - a mene je gusio stink i pitala sam se kako izgleda kad NISU oprani. Tri sata smo se vozili nazad i putem raspravljali hocemo li stati u prvoj trgovini i kupiti stipaljke za nos da ne izginemo od smrada. Ja sam malenu drzala u krilu cijelim putem. Na putu smo takvi smrdljivi svratili u Zracnu bazu Ramstein u njihovu PX i tamo kupili sve moguce psece potrepstine. Nitko nije oglasio uzbunu, samo sam ja imala utisak da su se ljudi odmicali od nas u redu za blagajnu - a Gazda se u kupovini ponasao kao da novorodence dolazi u kucu - kupio je i pseci pampers i klopu, i igracke i kozmetiku i sve moguce potrebne i nepotrebne sitnice ...

Ovako je izgledala kad smo je okupali prvi put -





a onda na spavanje



Odmah iduci tjedan smo isli kod veterinarice gdje je malena skvikavica dobila svoj mikrocip i EU putovnicu, a za tu prigodu je dobila i svoju dekicu za auto



A evo kako mlada dama izgleda sad - godinu dana kasnije - slike poslije ovosubotnjeg kupanjca - doduse napravljene mobitelom jer su kamere ostale u autu, a pljustalo je pa se nikom nije islo bas preko na parking ...

















I da - ovako izgleda kad se ide u setnju - sreci nema kraja...Pojacajte zvuk, i ispricavamo se na losoj kvaliteti clipa, napravljeno isto mobitelom prosle jeseni, ovako se uvijek luduje kad se ide van i mi moramo paziti da ne stanemo na nju dok jurca gore - dolje stubistem..



Video000

Moram priznati da smo jako sretni kako se malena uklopila - zivot bi definitivno bio drukciji bez nje.

Ovo je dakle bio tematski post :), inace tu smo svi na okupu i uzivamo u dokolici jer je danas Memorial Day i Gazdi neradni dan-koji koristi za rjesavanje papirologije umjesto da ljenstvuje ...

ostajte nam u dobru :)

Nesto malo za razmatranje - koga zanima

Koga zanima tematika 9/11 i Amerika koja nije samo Bush i rat, McDonalds i isprani mozgovi ...

Ovdje vam donosim par zanimljivih pogleda s nekih drugih pozicija, malo je duze za pregledati, ali zanimljivo i vrijedi truda. Materijal sam dobila s Gazdine reading liste. Nakon gledanja sam se dobro zamislila.

I dio


II dio


III dio


Stranica sa zanimljivim linkovima
LOOSECHANGE

I nesto za opustanje ...

O percepciji, proslosti i sadasnjosti - ovaj put ozbiljno

Pitanje

Jucer sam se nasla u nemalom cudu i nisam znala odgovoriti na jedno pitanje.

Svake subote se u mojoj kuci mijenja posteljina. Obicno taj posao radim sama, ali ponekad kad je prisutan, uleti i Gazda i pomogne. I prigovara zasto ga ne zovem svaki put jer misli da je navuci pokrivac tezak posao za krhku zenu kao sto sam ja koja onda mora njime lamatati da ga lijepo poravna, a to nije lako.

Evo ga sad me pita sto pisem i kad sam mu rekla - dodaje - nego sto nego pomaze, i da sam prilicno uvjerljiva kad ga potjeram bejzbolskom palicom ! Sto naravno nije istina, zafrkava me ! Ja cak niti nemam bejzbolsku palicu...

Svi mi imamo svoje tehnike navlacenja posteljine - to jest - pokrivaca. Netko uhvati pokrivac za gornje usi i uvlaci ih odozdo kroz otvor u navlaku, potom uhvati zajedno i navlaku i pokrivac za gornje ili bocne usi i protrese. I zakopca odozdo. Netko - a tako radim i ja - izvrnem navlaku naopacke, uvucem ruke u gornje usi, tako uhvatim pokrivac za gornje usi zajedno s navlakom i jednostavno prevrnem cijelu navlaku preko pokrivaca, protresem i to je to. Poravnam donja dva uha i zakopcam. Tako mi je jednostavnije.

Elem, jucer mi tako presvlacimo krevete i on me pita : Zasto kad peglas ne ostavis navlaku izvrnutu naopacke, popeglas i tako spremis u ormar, tako da je odmah spremna za navlacenje. Ovako je svaki put moras izvrtati ponovo - navlaka je naime vec naopacke izvrnuta kad se skida s pokrivaca, nakon sto se opere, ja je prije peglanja izvrnem na pravu stranu, popeglam i spremim. Potom, kad navlacim pokrivac, opet je izvrcem...

Ja sam samo blenula u njega. Nisam imala odgovor. Naime, mogla sam se praviti pametna i reci da to tako mora biti, da je ljepse kad stoji u ormaru popeglano i slozeno na pravoj strani ... ali to ne bi bila istina onda. Istina je da sam zastala - u svoje 42 godine - od toga recimo sama mijenjam posteljinu u zadnjih 30 godina - NIKAD nisam pomislila da bih navlaku spremila naopacke izvrnutu da je ne moram dva puta izvrtati ... Ovakvo sto moze smisliti samo tehnicki usmjeren i odgojen MUSKI um.



Kako je kod vas? Sto biste VI odgovorili da vas se zaskoci s takvim pitanjem? Ili su kod vas navlake za pokrivace vec izvrnute i ja zivim na zemaljskoj kugli koja se okrece u nekom suprotnom smjeru?

I nesto sto nema veze s gore navedenim - prilog s Gazdine mail liste - parodija na tipicni americki promotivni spot kojim pozivaju mlade perspektivne odlucne ljude da se upisu u vojsku - u ovom slucaju - mornaricu, nude naravno sve atraktivne stvarcice - lijepe placice, putovanja diljem svijeta, dobar provod, mogucnost gotovo bespla skolovanja, upoznat cete mnoga mjesta i zanimljive ljude, nauciti stosta ... ako prezivite, naravno



p.s. - ova slika na pocetku teksta - nit je moj krevet, nit je moj pas u krevetu - slika je pokupljena s interneta, da se zna !

I nesto sto upravo vidjeh...clip se nekima sporo otvara, pa nemojte prerano odustati ...

Kad imate los dan - ovo je lijek

Sva cuda svijeta - dio cetvrti - Engleska+update

Te godine gospodnje 2003. smo isli na godisnji odmor u Englesku na devet dana - trebala sam upoznati Gazdinu djecu koja tamo zive s mamom. S njima sam se do tad jedino bila cula telefonom u vise navrata. Zamislite - ispada da sam ja nekom MACEHA !!! Kci Sarah je tad imala 16 godina, kci Debby 14 godina, a sin Daniel 10 godina. Mjesto u kojem zive je maleno i nalazi se jedno sat vremena voznje udaljeno od Manchestera. Zove se Wirksworth i smjesten je u pokrajini Derbyshire. Let je bio ugodan, a avion pun Indijaca, Pakistanaca i slicnih ljudi, pa sam se ja pitala ne putuju li na neku manifestaciju. Onda nakon sto sam tamo provela par dana, shvatila sam da je u tom dijelu Engleske imigrantska etnicka zajednica te vrste ogromna. CIjeli dijelovi gradova su napuceni njima.

Moram napomenuti da su se Gazda i ex koja se zove Carole razisli prije 11 godina, odnosi su korektni i tu nema zamjerke. On obicava reci da sam ja hvala bogu sve sto ona nije i da smo dijametralno razlicite ama bas u svemu. Iako smo se nas dvije nakon ovog susreta u vise navrata napricale i telefonom i kroz Yahoo messenger.

Gazdina ex hanuma sa svojim deckom je po nas dosla autom na aerodrom u Manchester, ispostavilo se da je to krhka, njezna plavusica sitnih koscica u majici kratkih rukava i malom broju farmerica - prototip uredne cure iz engleskih filmova s poludugom ravnom kosom, prozirnog tena i plavih ociju. Ona i ja - istina, fizicki gledano, antipodi da veci bit ne mozemo .
Susret i vise nego srdacan, ja sam se imala namjeru porukovati i eventualno potapsati po ramenu, docim me je ona krenula grliti i ljubiti u oba obraza, pa mi nije bilo kud nego vratiti istom mjerom. Ispostavilo se da su svi oni zapravo vrlo pristojan, ugodan, zabavan svijet i da je boravak tamo bio i vrlo zanimljiv.
Kad smo sjeli u auto meni je nakon deset minuta voznje dusa bila u nosu, od silnog vijuganja ceste mi se smucilo i pocelo povracati. Gazda se uzbrinuo zasto sam se ja odjednom usutjela i scucurila, umujsila i staklenog pogleda pocela uzdisati. Onda sam svima morala objasniti sto mi je i da mi nije cilj da prvi susret sa mnom zapamte po zabljuckanom autu. Pa me ex hanuma putem kljukala bombonima s vocnim okusima. I gle cuda - od toga mi je stvarno postalo bolje !
Mene su inace ceste odusevile - iako je vecina koje nisu ranga autoceste zbog nekog cudnog meni neshvatljivog razloga krivudava ko gljista s losom probavom, od cega je meni bilo muka u voznji - plus cinjenica DA JE SVE NAOPAKO!!!! voze krivom stranom! Nisam se jednom nakostrijesila i poskocila u sjedalu vidjevsi AUTO KOJI DOLAZI RAVNO U NAS !!!

Za vrijeme voznje smo nailazili na ovakve krajolike





Kad smo dosli u njihovu kucu, ispostavilo se da je prilicno zgodna i komotna, velika i s hipotekom otplacenom prije razvoda Gazdinom lovom - sto me se dojmilo, on se nije time hvalio, to mi je rekla ex hanuma dok me vodala kroz sobe.
Raspakirala sam putne torbe, i kad sam vidjela poklone koje sam kupila za ukucane - pobjesnila. Klincima sam uzela malo cool fashion krpica s potpisom, to mi je bilo sigurno da ce im se svidjeti, nesto finih hrvatskih cokolada, mami sam u unique gift galeriji kupila ogrlicu od zelenog jantara u kineskoj kutijici od ruzinog drveta i Griotte. I svakoj curi po jedno licitarsko srce. Koje su aerodromski sluzbenici RASKOPALI i unistili !!! Slatkisi su bili netaknuti.
Nadalje, ponijela sam i dvije kore za strudlu jer sam kanila napraviti burek - Gazda je lud za burekom pa me je zamolio da ga napravim za klince ako mi nije tesko, da vide kako to izgleda - ma neeee nije mi tesko - kanila sam napraviti od jednih kora burek, a od drugih strudlu s visnjama i jabukama. Kore su isto bile raskopane i po mom sudu neupotrebljive - na sto je Gazda vrlo prakticno rekao - skini dva - tri gornja ovitka i spoji ciste netaknute listove u jedno i imas bar za burek, osim toga pece se na 200 stupnjeva celzijusa pa ce od toga ostatak eventualnih bakterija pocrkati. On znade biti jako uvjerljiv. Pa sam burek i napravila. Inace, plan je bio da prvu i zadnju vecer provedemo svi zajedno, a ostatak vremena su ex hanuma i njen decko otisli na logorovanje pa smo mi ostali sami s klincima. Prvu vecer sam takoder bila pocascena klopom iz kineskog, izvrsno, puno i fino.

Kolace sam pekla svaki dan - vjerovali ili ne. I uzorak odlagala u zamrzivac za mamu i "decka" kad se vrate. Oni kolace kupuju kao mi sladoled - kad im se jede, svakom po jedan i to je to. Ovako, jesti KOLIKO HOCES je za njih bio dozivljaj. Svi su inace veliki sladokusci.
Moj prvi susret s kuhinjom je bio sljedeci: nasla sam stednjak na kojem je stajao na straznje dvije ringle blizu zida KASETOFON. Kad sam krenula s kuzinjanjem i pocela sklanjati cudan pribor sa stednjaka, malecka mi je rekla - ooo to je u redu, to tu uvijek stoji---imate sliku onda koliko se kuha ? Pecnica je bila spremiste za velike posude. Blistava i sjajna. Rijetko koristena po svemu sudeci. Kad su me odveli u smocnicu i otvorili zamrzivac, bila sam pocascena pogledom na cijeli niz gotovih jela u kutijicama, svega ko u prici - samo stavi u mikrovalnu i uzivaj !!! A oni i onako imaju obicaj cesto naruciti iz kineskog, indijskog, pizzerije. Onda sam nagarila Gazdu u kupovinu - dok je mene ondje mi cemo jesti kuhano ! Pokusala sam kupiti prasetinu ili svinjetinu u ikakvom obliku - to je bila nemoguca misija, ali zato je bilo janjetine i kravetine na svakom koraku. Oni cini se tamo jako rijetko jedu svinjetinu. Jaja su me prepala - onaj zuti dio je bio ne zut nego toliko blijedozut da ja takvo sto nikad nisam vidjela. Mlijeko drukcije. Srecom pa ja ponijela dio svojih zacina jer mi je recimo kopar i mazuran bilo nemoguce naci na policama njihovih trgovina u tom malenom mjestascu. Ispalo je da se klincima jako svidjela hrana a la croatica. Ili su bili jako pristojni pa sve uvijek pojeli.

Inace Carole je medicinska sestra, a ima i zelene prstice, luda je za vrtlarstvom i njezino dvoriste izgleda ovako - cak ima i mali bazen s ribestinama













I inace, svi su oni jako ponosni na svoje vrtove, susjedstvo izgleda ovako









U centru mjesta imaju naravo - pub - odveli su me tamo, a obzirom da ne pijem pivo, a tamo ne drze sokice i slicne stvari, uspjela sam izboriti da mi nacijede limun i u vodu umijesaju malo secera - nakon sto narucite handmade limunadu na takvom mjestu gledaju u vas kao da imate rep koji visi ispod stolice.



I naravno, tradicionalni fish and chips bar - meni se ideja tradicionalnog jedenja ove vrste hrane s novinskog papira niti malo nije svidjela i ja sam zaobisla.



Ali mi se jako svidjelo sto sam nasla ispred jednog drugog jako posjecenog kafica



Nedaleko od grada je i stara mala srednjovjekovna utvrda - rekla bih neka vrst strazarnice, ulaz u dubok rov ispod gradevine je zatvoren celicnom pregradom.





Na nekom mjestu bogu iza nogu gdje nas je Gazda odvezao, morali smo proci izmedu par krda krava koje su nas blagonaklono gledale, uopce mi nije bilo jasno kud se smjera, dok nismo dosli do ogradice s natpisom i malenom skrabicom u koju se stavi onoliko kovanica koliko smatrate da je primjereno - tu smo naisli na skup kamenova poredanih u krug, rekose mi da je ovakve kamene krugove moguce naci na jako puno lokacija svugdje u Engleskoj, i da Stonehenge nije iznimka, samo je bolje ocuvan - od ovog je ostalo samo kamenje gotovo poravnato s tlom. Nasljede iz doba kad je carobnjak Merlin hodao zemljom.





Na rucak smo u povratku otisli u zanimljiv restorancic gdje smo mogli procitati da tradicija istog seze jos od davne 1626 godine i da je jedno vrijeme imao cak i svog duha. Nije napisano sto se kasnije s duhom dogodilo. Poredani su kronoloskim redom svi vlasnici imenom i prezimenom. To je nekad bilo svratiste na vrlo frekventnom putu, tu ste mogli jesti, prespavati i smjestiti konje i kocije.







Na moj uzas, klinci su svi troje narucili hamburger, kecap, pomfrit i kolu, ja sam izbjegavala tradicionalne engleske specijalitete s menija jer ne mogu zamisliti da bih jela nesto u cemu je kuhani bubreg ili jedan od onih njihovih krvnih pudinga, umak od metvice jos nekako. Pa sam narucila neke pilece medaljone, obilje salate i kao prilog pastirsku pitu - ispostavilo se da je bilo dobro i normalno.

Na svakom koraku ovce i krave - to je stocarski kraj, a osim toga industrija tekstila je razvijena jos od kasnog osamnaestog stoljeca. Vazno je napomenuti da je taj kraj poznat po rudnicima olova, kad smo odlazili na kratke izlete u prirodu, na pojedinim mjestima smo nasli upozorenja da je zabranjeno jesti bobice i samoniklo voce na tim lokacijama zbog visokog udjela olova u tlu.



Posjetili smo i ogromnu tvornicu tekstila - muzej - odredene linije jos rade i u trgovini koja je dijelom muzeja mozete kupiti konce, platno i odjecu tamo napravljenu po astronomskim cijenama.







Mali vidikovac pored tvornice - dio strojeva se pokretao energijom dobivenom od vode, neatraktivne slike postrojenja ne bih prilagala, ali ovo je bilo drukcije



Ono sto se meni osobno najvise svidjelo je bio posjet srednjovjekovnom zamku iz vremena Tudora koji je takoder pretvoren u muzej. Slikati dalje od ulaza u zamak nije bilo dopusteno, mozete kupiti publikaciju od 30 funti na sto sam ja prezrivo frknula nosom jer smo ulaz platili papreno - nas dvoje i troje klinaca - za tu lovu mozete prekupiti u stranku odredene politicare u Hrvatskoj!!! Pa sam ja naravno kriomice slikala kad zandarmi cuvari nisu bili u blizini.





Kao i svaki zamak koji drzi do sebe, i ovaj ima jarak s vodom okolo













Ovo je slikano u jednoj od komora koje nisu otvorene za javnost, ispred je bio natpis na konopcicu na kojem je to pisalo, no vrata su bila odskrinuta - a ja ne bih bila ja da ne uvalim nos i tamo na Gazdino zgrazanje i nervozno vrpoljenje za cijelo vrijeme dok je cekao ispred vrata



Dvorana za bal - ovaj glupi kut snimanja je rezultat slikanja skrivecki jer je zandarica-osoblje ko kobac obilazila svoj teren



Malo heraldike s prozora



Jedina stvar za koju je barbarica iz Croatie priznala da je nije trebala slikati - slika vrlo, vrlo stare zidne tapiserije iz salona - prostoriju drze u polumraku, a ja isla slikati s blicem - kajem se...



Pogled s druge strane







Jos jedno mjesto gdje nije za javnost - vidi se lijepo opkop s vodom oko zamka



sto mene naravno nije sprijecilo da preskocim konopcic i uslikam tajna vrata - bas kao iz prica





Zamak je okruzen velikim uredenim zemljistem i ima ogromne vrtove cije postojanje seze stoljecima unazad-uredenje vrtova se odrzava po istom obrascu kakav je bio u srednjovjekovnim vremenima - i restauratori hortikulturisti koji vode brigu o tome su u vise navrata nagradivani za autenticnost stila i umjetnicki stih.







I za kraj - u ovoj maloj kucici zive sadasnji vlasnici zamka...



Ono sto je meni ostalo u sjecanju na boravak u Engleskoj je bio prekrasan kruh iz malih pekara, ceste sa malenim svjetlascima ugradenim u povrsinu - bijelim po sredini ceste, plavim i crvenim na raskrizjima, moram napomenuti da su im ceste jako kvalitetne. Sve je bilo strahovito skupo, jedina stvar koju sam osim krpica za kceru zvjeru i spavacice s velikim pospanim medvjedom za sebe kupila je bila ogromna predivna crna dugacka pelerina od rucno tkanog tweeda sa obostrano smjestenim dugim salovima i s keltskim brosem , bez kapuljace. Kupili smo je u jednom drugom muzeju koji smo posjetili, ali tad na zalost nisam imala fotic - i bros i pelerina su napravljeni po autenticnom nacrtu prema uzorku zenske odjece iz 17 stoljeca i pelerina se prodavala za smijesno malih 50 funti, a bros uz nju za 15 funti - jer su isli u renoviranje muzeja od ponedjeljka , pa su rasprodavali sve po ludo nizim cijenama - i sad se kajem sto nisam uzela jos nesto... Svojima sam kupila u malim gift shopovima predivne male zvoncice - chimes sa staklenim figuricama ptica u pastelnim bojama, krhke i lijepe... Moja mama svoj jos nije otpakirala jer GA CUVA ...

Moram dodati - ono sto je kod njih fenomenalno rijeseno - uz svaki muzej imaju trgovinu - tamo prodaju rucno pravljenu odjecu, nakit, slike, knjige, posude - stakleno i metalno, keramiku, replike hladnog oruzja - maceva, nozeva, dijelove oklopa izradene prema originalima, kamenje iskopano u okolini, pjeskareno i izbruseno sa i bez postamenata, kao ukras, razne minerale isto tako oblikovane, cak i dijelove namjestaja. Muzeji se dijelom financiraju i od prodaje u tim trgovinicama. Uz vecinu izlozaka - vecih - prilozen je opis prema kakvom originalu je sacinjena imitacija koju kupujete...Meni se to jako svidjelo - loco mala privreda zapravo pravi sve to i svi lijepo zarade.

I kao u pricama - cijelo vrijeme smo imali oblacno nebo...

The Western Jackalope

Gazdi se omililo onomad gostovati na mom blogu, pa me vec neko vrijeme snubi ne bi li smontirao jos nesto. Danas sam nakopon popustila i evo nove price. Nakon sto sam procitala sto je imao napisati, krenula sam kokodakati i praviti neke intervencije u tekstu, brisati marketing glede moje osobe, ali se nije dao, tako da cete imati prigodu citati njegov autorizirani neizmijenjeni tekst i sporni prvi pasus koji veze nema s opasnim zekanom koji je inace predmet price.

Dobra dan

It is I "Gazda" again! Before beginning I wanted to tell of all you that I am the luckiest man on Earth to have such a wonderful wife, she is my world and everything that makes me happy.

The last time I wrote about my father and a beer mug that he had collected. Now I wanted to share another story about my father. He was quite a teaser and teased my aunt Mary (sister of my mother) about an animal that is rarely seen. They are described in several different ways. One story is as a very large rabbit in Texas we call them "jack rabbits", this jack rabbit has the horns of a deer or an antelope. It was called a "Jackalope - or - Western Jackalope". Another story describes it as a cross between a now extinct pygmy-deer and a species of killer-rabbit.

I remember the serious arguments that my father and my aunt had over this unusual creature. She came to visit us in Texas when I was about 7 years old. She came by bus about 2000km from Ohio to Texas. She swore before she left Ohio that she was going to win this argument over weather the Jackalope really existed. Her only proof that it didn't exist was the "World Book Encyclopedia", which at that time was considered the best source of information you could have. The argument ended in a stalemate, she argued that it was not in her encyclopedia so it couldn't exist, my father argued that her book was out of date and that he had a photograph of one to prove it is real. You need to remember that it was before the age of Photoshop and the internet. He put the photograph on the table - main proof.

Some people really believe to this day that the Jackalope really exist and that you don't see them because they only come out at night and sleep in the day time. They frolic on the prairie and eat the farmer’s corn and scare the chickens. They have become a big part of Texas folklore. It is said that the first white man to see this singular specimen was a trapper George McLean in 1829. It is considered among the rarest of hunter’s trophies. The nocturnal, antlered, long eared mammal has keen senses of both hearing and smells and is said to be attracted to alcohol. Don’t ever try to milk one it can be extremely dangerous!!!!!

Take a look at the photo below and tell me what you think. Is it real or not?



I thank all of you for your time.

Stay well.

P.S. Also, try THIS WEBSITE

Dakle, povod napisu je rasprava izmedu njegovog oca i tetke, borba se vodila godinama na temu - postoji li navedena vrsta zeca ili ne. Rijec je o vrsti zvanoj THE WESTERN JACKALOPE, zivotinja je opisana kao sisavac koji ima tjelesne karakteristike poveceg zeca, malo duze usi i male rogove poput jelena ili antilope. Prvi put je videna od strane trapera imenom George Mc Lean 1829 godine i od onda se vode rasprave o habitusu i navikama te tajanstvene zivotinje. Hrane se kukuruzom i ne cine drugu stetu, osim sto plase pilice po farmama. Zivinica je dobro obdarena i vidom i njuhom, a moguce ju je namamiti i uloviti alkoholom. Kad ih se uhvati na takav nacin, nikako ih ne treba pokusavati pomusti, to je izrazito opasno !!! Tetka mu se zaklela da ce rascistiti dugogodisnju raspravu o tom predmetu za sva vremena, tako da je proputovala 2000 km od Ohia do Texasa naoruzana mjerodavnom i vjerodostojnom literaturom koja je opovrgavala mogucnost postojanja takve zivine, i stavom - ako toga nema u mojoj enciklopediji - to ne postoji. S druge strane je bio Gazda senior s nepokolebljivom i dobro obrazlozenom pricom da je zivotinju moguce vidjeti samo nocu i SLIKOM kao krunskim dokazom postojanja iste. Treba povesti racuna da se rasprava odvijala 1969. godine kad nije bilo Photoshopa i interneta. Tetka je bila zilava i nije se dala uvjeriti, a Gazda senior je bio uporan i nije popustao uvjeravajuci je da joj je enciklopedija outdated.

Rasprava nikad nije okoncana, ovdje vam je prilozen site pa se sami uvjerite i donesite sud...

Inace, sudeci po prici nekih clanova obitelji koje sam upoznala, Gazdin caca je bio na glasu kao veliki zafrkant koji je ne jednom namagarcio kolege na poslu, prijatelje, a bogme i svoju sirotu zenicu s originalnim i nepresusnim "practical jokes"... I nikad nikog naljutio.

Ostajte mi u dobru

Nasi decki

Clanak iz jucerasnjih Stars&Stripes

Stigla me je nova redaljka.

Tedica odredila da objelodanim sto volim citati.

Hosted by eSnips

Na sto sam ja spala

Eto, danas je prvi maj - ili da budemo jezicno korektni - prvi svibnja. Iako bi bilo poucno, necu ovaj pojam obraditi u povijesnom, politickom, civilizacijskom, kulturoloskom, sindikalnoradnickosocijalnom kontekstu. Nego samo u kulinarskom. I kako je to praznik rada i svih radnih ljudi. I izostavit cu crveni karanfilic, ali cu vam cestitati ovaj blagdan jer mislim da je on postignuce svih , a ne samo relikt nekih komunistickih vremena.