U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Bez interesa... Jutros sam se probudila nezainteresirana za hrvatsku zbilju. Čak & za ovakav blog.hr. Svir*o ne svir*o, nježniku moga Tukca, vrime prolazi. Kako? Lipo! Blog ovako koncipiran pokopao je samoga sebe. Od jednostavne forme pretvorio se u nečitljivo okupljalište blogera. Užitak pisanja je nestao...
Ove novitade podsjetiše me na vrijeme kada su u firmi odlučili nagrađivati programere po liniji koda. Programi od desetak linija narasli su preko noći na stotinjak samo i jedino zbog bolje zarade. To što je program bio manje efikasan nikoga nije više zanimalo.
Pisala sam iz svog gušta, ali i zbog ono malo dragih ljudi koji su između redova mogli otkriti pravu poruku. Lagala bih kada bi broj posjeta blogu proglasila nebitnim.
Sadašnja posjeta me ne zadovoljava. Trka po blogovima da bih ostavila komentare koji će dovući posjetitelje, također me ne zanima.
Sve u svemu izgubljen je interes za objavom novih postova. Za mene je jedno činjenica da ako se niste među pet postova u četiri kategorije zadržali više od tri sata kao da niste ništa napisali.
Čudno je samo to što vlasnik bloga izbjegava priznati promašaj u kreiranju novoga izgleda bloga.
Izgubila sam interes za pisanje na ovakvom blogu.