U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila ispred blagajne splitskog kazališta HNK-a. Čekala sam povrat novca za neodržanu premijeru komične opere „Maršal“ Silvija Foretića u režiji Marija Kovača, a po predlošku filma Vinka Brešana.
Splitu se dogodila sudbina Mrduše Donje. Selo je odnijelo pobjedu nad „urbanim tipovima“. Maršala nije mogla zaustaviti na Neretvi, Sutjesci, horda Četnika i bratije po oružju Ustaša, saveznika Nijemaca te Talijana, ali jeste „moli od gradske kužine“. v.d. intendant HNK, Duško, Dule, Mucalo, član ex Prave Kotke.
Dule, ne onaj iz Velikog brata u petak je izašao pred prisutnu publiku na generalnoj probi i U velikom strahu od tzv. prijetnje bombom, otkazao izvedbu premijere za iduću godinu, nakon izbora.
Crko Maršal!
Umjesto glasova zbora HNK, Splitom, Mrdušom Donjom, Solinom, Mućem, Ogorjem... odjekivala je ganga, rera...:
-Zovi, zovi, samo zovi, svi će... Sviće, kako komu...
Urbani Split je nakon izbora umirovljenog slikara Botterija za ravnatelja Muzeja moderne umjetnosti, današnjeg v.d.-a i budućeg intendanta HNK SPLit, Duška Mucala, definitivno kapitulirao pred najezdom nositelja ruralne politike.
Crko Maršal!