U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila na Bačama. Potrbuške s glavom u pijesku. Kao noj. U isto vrijeme Tukac je jurio za balunom na male branke u pličini Bačvica. More 14 C, zrak više od 17 C.
Američki ratni brodovi su otplovili tako da je pogled na Brač i Šoltu konačno slobodan. Jadan je narod kojima Ameri donose slobodu.
Sretan je narod koji ima „rode“ što su donijele na svijet Šimonovića i Kolindu Kitarović.
Kad već nemamo proizvodnju i bilo kakve proizvode za ponuditi svijetu dobro je što imamo ljude koji znaju svoj posao. Šimonovića smo „izvezli“ u UN, Kitarevićku u NATO, Đikića u Njemačku, Sanadera(!) u Austriju, Ćiru u Kinu, Modrića u Englesku, Prosinečkog u Beograd, cara piletine s Hvara u Moskvu, Mesića uskoro u Libiju, vojnike u Afganistan, fratre u Afriku...
Krenulo nam, ali ne i u blogosferi.
Zapelo je na blogu. Blogosfera je s nestankom snijega i zime otkrila pustoš ravan maksimirskom travnjaku i nesuđenom krevetu Nives Celzijus. Nema više blogerskog fajta i fajtera. Nema komentara i komentatora koji bi izazvali „buru“. Osjeća se „zamor materijala“. Bonaca. Mulj sličan onom mađarskom. Evidentan je odlazak meni interesantnih bloger/ic/a kako zbog potrošenosti, povrijeđene sujete, promjene okoliša i uvjeta koji su bili glavni pokretači njihovog oglašavanja tako i zbog nezadovoljstva stanjem u tom prostoru. Blogosfera se razvodnila; cmokićima, pusicama, divljenjem često neopravdanim, pozivima za posjetu blogovima...
Caruju pacijenti uz oprost doktorima bloga...
Čini mi se da su se i vlasnici blogosfere umorili te poklekli pred zahtjevima komercijale. Igrice, napadne reklame, baneri te čudni kriteriji izbora aktualnosti na blogovima smanjili su gušt čitanja i umanjili želju za duljim putovanjem ovim prostorom.
Biti noj je lako, ali živjeti s pijeskom u gaćama teško.
Treba progovoriti, makar i na ...školjku...
Bloga mi... Vrijeme, vreme, vrime je divljenja. Ogledalce, ogledalce tko je najljepši?