

Jutros sam se probudila okovana. Nije to plod mašte i želja mog odanog Tukca ( bar tako mislim) već stvar osjećaja. Pogled kroz odškrinutu ponistru ostao je prikovan za novoizgrađenu crkvu u susjedstvu poznatu kao „Gospa od Kauflanda“. Pedeset metara u desno od nje je stara crkva, a isto toliko u lijevu preko ulice Domovinskog rata ex Žrtava fašizma ( dok ih je bilo) je još starija crkva.
Periferija Splita je u centru crkvenih zbivanja. Stanovnici kotareva: Kman, Pujanke, Neslanovac, Kacunar, Ravne njive te uskoro Brda, smješteni u krugu promjera petsto metara, mogu ravno iz portuna ušetati u crkvu.
Sa vrtićima, školama, radnim mjestom, domom umirovljenika je nešto teže. Krug se širi i do sto kilometara.
Crkva je jučer, i danas ,sigurno i sutra, najveći investitor. Otvara gradilišta novih bogomolja u zaštićenim zonama, tik do mora, u centru grada, u svakom školskom dvoru, pazaru, u svakoj slobodnoj rupi. U isto vrijeme gradnja traje godinama poput samostana časnih sestara na trgu“ Dobri „ koji opasan žicom već više od deset godina predstavlja ozbiljnu prepreku normalnom kretanju građana. Da je tim tempom građena Dioklecijanova palača turisti bi danas ostali bez doživljaja posjete carskim dvorima.
Na Brdima, Kerumovom kvartu čiji grafit meštri vole za sebe reći (vidi sliku) da je „ustaški kvart“, bageri su oteli dio školskog dvorišta. U novu rupu otići će novac iz proračuna što ga pune ; katolici te drugi vjernici, ali i nevjernici.
Tko ih pita? Svaki grad ima svoju „Varšavsku“ ulicu. Zeleni miruju. Pošteni građani se crvene. Sezona je kiselih krastavaca, gospara, tangica, PR-menađerica, tuluma i građevinskog zuluma...Za većinu je ovo sezona odmora.
Ništa nas ne smije iznenaditi osim odlazak na godišnji odmor.
Okovi crkve ne popuštaju...

|