Jutros sam se probudila sa zuboboljom. Zub vremena. U posjeti Sarajevu najveći dojam na mene ostavila je dijaspora, bivše kolegice i kolege, današnji stanovnici N.Y.-a, Montreala, Vancuvera, Munchena, Osla, Beograda, Podgorice, Sydneya...Osmijeh od uha do uha. Red sjajno poredanih zuba. Zapad ih je natjerao na aparatiće, navlake, implatate, proteze... Za razliku od njih domicilna gerijatrija osmijeh skriva rukom; malo lijevom, malo desnom...
Susreti s dragim prijateljima na „Vase štrase“ ulici, danas Ferhadijom što vodi od vječne vatre, gume koja gori dok ima plina pa do „Slatkog ćošeta“ tik do Begove đamije, počinju i završavaju pitanjem: -Šta ima? I kratkim odgovorom :-Mane štani!
Neki ne stignu čuti odgovor i produže jureći za obvezama, dok drugi kojima vrijeme ništa ne znači divanili bi do podneva. Susreti se svode na blic pitanja:- Ima li posla?
-Kako žena, muž, ljubavnica, ljubavnik?.. -Kako djeca, unuci? Zdravlje, mirovina?..
-Znaš, Namik je umro, Reba, Halima se bori...
JOJ, starosti, gerijatrijo...
Jučer u Sarajevu sam potjerala majstore ća i naprasno razgulila za Split. Nisam mogla izdržati tu presiju majstorske pameti. Intelektualci su p. dim za njih...
Jutarnji tenis na Baterjelo iznad Firula, vratio me je u život. Tekuće monetarne obveze uredno složene u poštanski pretinac proteklih dana dočekale su me i pokvarile mi raspoloženje. Klik, klak kao laminat...
Dijaspora ti zavidi na Splitu, svakodnevnom pogledu na more, šetnju do Bena, mogućoj vožnji autom ( tako kaže Kerum). Ja, opet pokušavam zatomiti zavist na njihovom uspješnom održavanju u trulom kapitalizmu na Zapadu, Sjeveru, i Dalekom Istoku... Svi redom su uspješni u struci uz nadljudske napore. Kupili su kuće, stanove ili ih još otplaćuju. Pripremaju papirologiju za mirovinu. Djeca su im završila fakultete i rasula se po svijetu. Gavri u Sydneyu je sin oženio Korejku, kćer se udaje za Talijana. Marijo ima zeta Japanca, snahu Njemicu, Vesna zeta Crnogorca, Miljenkova mala ima muža Norvežanina, Emila je napustila Talijanka, Zorana otjerala žena Beograđanka, moj sin je otišao za Brazilkom u Hong Kong...
Cudo! Pravo cudo, što bi kazali moji iz Komiže.
Život...
Za kolonu vozila sa 750 tabuta, ubijenih ljudi prije 15. godina u Srebrenici, koji su prošli pored mene Titovom ulicom na putu do posljednjeg počivališta, to ništa ne znači.
Rodbina, konačno će pokopati svoje najbliže. Slava im!
I onda po povratku u Split ponovni šok. Natpisi na ulazu/izlazu U Split:-Srbe na vrbe!
Na teniskim terenima neki opravdavaju svoj izostanak s tribina na Davis cup susretu Hrvatska- Srbija, time što je to meč tri Bosanca (Ljubičić, Čilić, Dodik) protiv tri Srbina.
Predsjedniče, Ivo Josipoviću; nisi trebao ići na Bleiburg i reći kako je stavljena točka na RAT.
Točku i dalje prate dvije točke. Ukupno: TRI...
Rat na ovim prostorima nije završen.
A, zub vremena čini svoje ma što mislili i ma što radili U svom životu...
Zubi grizu do boli, a najviše teške riječi. Riječi mržnje...I izostanak oprosta.
Nikad dovoljno pameti...
P.S. nikako BTW.
Kompozitor, rođeni Dubrovčanin,Đelo Jusić kaže u današnjoj SD-i: -Izvode mi po svijetu oratorij:“Istina o gradu slobode“, a u isto vrijeme kad, to opet naglašavam, U mome gradu Dubrovniku govore da sam vjerski nepodoban, u Međugorju sto hiljada katoličkih vjernika pjeva moju „Ave Marija“!...
Pametnom dosta, frustriranim nacionalistima malo...
Sve su pite, pitice, samo je burek s mesom, burek...,onako Brački...
|
