turimti

30.12.2009., srijeda

Šeher Sarajevo...

Jutros sam se probudila u šeher Sarajevu. Između Božića i Nove Godine. Pun pogodak u sridu.
Alkar Preost bi rekao kako nije čista srida, već utorak. Točno. Ta istina nije spriječila brojnu mladež iz Dalmacije da se dokopa šehera u želji za dočekom Nove 2010.-te.
S obzirom na kratak boravak te ostale planirane obveze nikoga od prijatelj/a/ica ne zovem na kavu, kaficu. Čak ni na kahvu. Ostavljam sve slučaju te usputnom susretu na ulici. Iz tog razloga na sastanak sa sinom ispod starog sata na Titovoj ulici sam kasnila akademsku četvrt. Pođem na vrijeme, ali zastajkivanja na ulici s prijateljicama, prijateljima;-Vozdra!-sa poznanicima, uvijek mi poremeti satnicu.
-Kako žena, kako muž, kako starci, kako djeca, kako zdravlje, kako posao, gdje si sada?...more pitanja u minuti. Kratko-slatko. Blogerica Marchelina bi ostala nezadovolj/e/na. Njoj je malo pet minuta. Ipak je važnije s kim si, nego koliko traje. Kad «svršiš» s obvezama, kad ručaš u restoranu sa sinom i tako mu ukradeš pola sata burnog poslovnog dana te uvečer završiš u «Slozi» s prijateljima; Emilom Grebenarom, fotografom, Žutim, kolegom (idućeg ponedjeljka gostuje na HRT kod Mišaka u emisiji «Na rubu znanosti»), kad sretneš Manija arhitektu (sada živi u Jablanici), dušu ispune prelijepi osjećaji, osjećaji «ljudovanja»...
U frizerskom salonu «DM» kod Muhameda i njegovoga sina, zadarskog zeta, glava poprimi nove dimenzije.
-«S novom glavom u Novu Godinu!»-moj je moto.
I tako već šezdeset godina. Godine lijepe, godine teške, ali nema ništa ljepše nego ih nositi.
Na žalost ovih dana mnogih glava više nema; Huska Vladovića, Irfana Čala, Enisa Selimovića (To be or not to be,-pokopan na Barama 31.12.09.)... Ostat će upamćeni. Dok je naših glava...
Šlag na kraju kratke posjete gradu/šeheru došao je pozivom na svečanu večeru povodom godišnjice firme S.U.E. (Ex Enel)* u Energoinvestu na Stupu. (Nekada je važilo:-Živim na Stupu, radim u «Zraku»...). U tvorničkom krugu, parku znanja sa nekada 6.000 zaposlenih, danas stoje razvaljeni zidovi instituta, ambulante; stare-nove, porte, tragovi velike naše hale i mog ureda. Danas samo ledina...
Ali glazba, žamor, pjesma s kraja parka iz obnovljene hale, nepogrešivo me vodila u naručje kolegica, kolega, bivših profesora, direktora, raje iz proizvodnje...Padala su po tko zna koji put poznata pitanja, ali i po koji vic, tipa;Crvenkapice:-«Koja je adresa tvoje bake?»-«Pa, naravno, zna se;-www.baka.ba».
S novom glavom na putu u Novu 2010., la/h/ko je bilo izdržati sedam sati vožnje autobusom do Splita.
I dok ovo pišem ne osjećam umor, samo elan stvoren «ljudovanjem». Nose me dobre želje dragih ljudi. Bogatija sam za brojne susrete, sjećanja, poklon majicu radio amatera Sarajeva, kupljenu knjigu kod uličnog prodavača , Dan Brown-a «Izgubljeni Simbol»...
Ostala sam u uvjerenju kako Sarajlije, nakon ratnih pobjeda mogu odnijeti i u miru pobjedu u srazu sa recesijom.
Jednom pobjednici, zauvijek pobjednici, građani, šeher Sarajeva.

*( S.U.E. –Ex Enel- bavi/la se proizvodnjom sistema bezprekidnog napajanja. Ništa nije čudno što još uvijek traju...).

Vozdra & Bog do Nove 2010.-te, šeher Sarajevo...

- 20:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.12.2009., petak

Badnjak...

Jutros sam se probudila na Badnjak. I to dva puta; prvi put u šest, drugi put u sedam. S pomakom. Na radiju urar Ivulić raportira s peškarije. Jema ove ribe, nema one, cijena gore, cijena dolje, cijene uobičajene za ovo doba godine. Radijski voditelj, njegov sugovornik Arsen se istopio kao snijeg na Mosoru. Nikada mi nije bila jasna važnost priče o stanju ponude ribe na peškariji. Kad je jugo, bura, svježe ribe neće biti. Jasno! Zna se! Ako je već zapelo za ribu ostaje kosooka ili ova naša iz leda. Čemu frka?!
Frka u takuinu je opravdana. Minus na računu neopravdan, ali neizbježan.
Umjesto blagdanske fantomske potrošnje, jurcanja pokretnim stepenicama, preskakivanja po dvije skale u potrazi za nužnim izlazom iz centara šarene laže, opredjelila sam se za susret s ljudima koji mi puno znače. Na Badnjak. Damirove fritule kod «Baracude», travarica s Pelješca, hib s Visa, priča o ribarskim štapovima...Bakalar bjanko, plavac s Hvara, blagdanski već tradicionalni novi CD laganica po izboru Ante u «Žbirca».
Susret s ljudima piciginašima iz eko- udruge «Bačvice-picigin».
Red ćakule, red ića, red pića... Četverored Antuna (tuna) Vrdoljaka?! Ne, film o Titu. O sjećanju na njegovo vrijeme. Čudna je tvrdnja kako se u Titovo vrijeme nije smio slaviti ovako važan vjerski i obiteljski blagdan. Djelimično neki su u pravu, tada se slavio praznik, a ne blagdan. Tko je htio, mogao je. U našoj ( građanskoj ) kući okićena jelka je uvijek imala svoje mjesto bez obzira na očevu partijsku knjižicu. Kupovala se na tržnici Dolac, kasnije donosila iz Konjica, sa Igmana...Rakija iz Drvara ili B.Petrovca je uredno stizala poštom, demižon vina iz Mostara, Hepoka, sir iz Travnika, stelja iz Stoca... Otac bi se na vrijeme vraćao sa službenog puta, gradilišta brane i tunela na Neretvi.
Miris i ukus majčinih kolača osjećam i danas. Vrijeme mira. Vrijeme sreće. Vrijeme obitelji.
Ovoga Božića, posebno u tišini i u sjećanju na drage koji su nas prije vremena napustili...
Zdravi & veseli b/p/ili!
Badnjak je bio. Božić je stigao!

- 09:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.12.2009., nedjelja

To be ( or not to be ), jarabi!..

Jutros sam se probudila na jednoj od brojnih splitskih gradskih autobusnih stanica. Društvo mi je pravio nasmješeni Bandić s postera pozivajući me da idem skupa «s predsjednikom na posao». Naivna kakva jesam, Tukica, kako me zove Tukac, čekala sam pola sata, sat, skoro cijeli radni dan na dolazak predsjednika. Umjesto njega naišao je kamion s njegovim likom i glasom iz razglasa s novim proglasom:-«Budućnost je naš posao!»
Prošlost je u ropotarnici, sadašnjost je Zavod za zapošljavanje, za čekanje na «posao u budućnosti», u 61.-oj godini života, nemam vremena.
Umorna od svega skoro sam našla utjehu u šetnji Rivom. U mnoštvu šetaća, Japanci su bili prepoznatljivi. S maskama na licu, bijelim rukavicama iskolačenih kosih očiju usmjerenih na «radni narod»zatečen na kavi na štekatu, odavali su ljude iznenađene situacijom u kojoj su se našli. Prevoditelji su teško mogli uvjeriti Japance da petak kod nas nije neradni dan. I da sa Arapima i Židovima imamo vezu samo Internetom, telefonima te putem televizije i radija, bez prihvatanja njihovog načina života. Nama su svi dani neradni. Radi se samo kad se mora i u glavnom besplatno.
Čist zrak, pomalo glad u stomaku i duši, odveo me je u društvo splitskih Sarajlija na marendu, bakalar bjanko,aperitiv višku travaricu,meze sir iz mijeha, čašu crnog vina...I puno smijeha...Vic do vica sve stariji jedan od drugoga...

-Ima li kod nas ovdje pingvina?-pita pridošlica u društvu.-Jesi li ti lud, nema.-Uh majku mu, onda sam malo prije zgazio časnu sestru. Dajte mi čašu vode!..

Dan sam završila na Bačama. Guza dolje, noga gore, glava lijevo, glava desno. Zrak 10, među nogama 16. Šesnaest je šesnaest, a deset je deset, ma što mi govorili o «tehničarima» i veličini Celzijusa...
Na pijesku ispod «Žbirca» dočekao me je pun autobus zampovaca Ive Josipovića. Dobila sam crveni frotirni ogrtač s natpisom:- PravDa!
Što je, je!.Bolje prav, da, nego nikakav...Koja dvojba?! Komu ću sutra dati?! S kim ću na posao?!
To be ( or not to be ), jarabi!..*

*(Tobe jaRabi, tobe estagfirullah - što bi u prijevodu na bosanski značilo:
Kajem ti se o Bože i tražim oprost od Tebe.)

- 22:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

09.12.2009., srijeda

Redikulozno...

Jutros sam se probudila redikulozno.-Famooozno!-rekla bi ocvala nonica Nataša Bebić, vlasnica golih ramena, fitnessica i voditeljica lokalne gradske televizije. S nestrpljenjem čekam promociju memoara 24.-to godišnje Simone, prezimena zna se, Gotovac. Sutra je u «Arkade» kod Bogdanovića meštra od kužine, promocija knjige «Izgubljena generacija» Blaža Duplančića voditelja KL- radija, prekosutra tri knjige kontraverznoga Đurekovića, a tko preživi idućega tjedna, dočekat će zapise Hloverke Novak-Srzić «Kako sam sadila banane na Prisavlju»…Majmunima nikada dosta. Umalo da ne zaboravim uz listu dužnika za vodu, osvanula je u haustoru oli portunu obavijest predstavnika stanara g. Pavića da mogu po povoljnoj cijeni kupiti njegovu knjigu sjećanja «Kako sam sakupljao pare za vodu od 1991.- do 2009».
Cijelo jutro razmišljam o publikumu koji je stajao u redu kako bi kupio jednu od 40.000 knjiga autobiografije prsate Nives Celzijus, zakonite Drpićke (spliski Drpičke). Gdje su im bile oči? Na bradavicama, na sjekutićima, na međunožju najbolje kosilice maksimirske trave.
Red carpet-a, red book-inga, cook-inga, red Ane Ugarković, Renea Bakalovića, Zlatka Galla, red b/l/ogova, blogerica…
Tko je tu lud, zbunjen, normalan?!..Moj Tukac jema odgovor:-Ideš na kvasinu!
Idem u 3. p.m. kad pomislim kuda ide ova zemlja.
Ide U Afganistan, ide «festina lente» U Europu, ide Franji Tuđmanu na Mirogoj, ide u Hercegovinu Glavašu, ide u zaduženja, ide u prodaju obiteljskoga blaga; nafte, šuma, vode , struje, didovine...
Pravi ljudi su već odavno otišli. Jedni su u Rimu, drugi u N.Y.-u, Irskoj, Kanadi, na sjeveru Europe, manje snažljivi na Lovrincu, Boninovu, Markuševcu…
Ostali su samo ONI koji stražare pred «Pevec-om», «Dalmatinkom novom», SMS-om ili su u redu pred Zavodom za zapošljavanjem. Oni koje je vrijeme pregazilo stoje u redu pred FINOM i čekaju Kerumovu ubožnicu.
Hrvatska, lijepa naša , kula od karata se urušava. Uskoro neće biti ničega i nikoga koji će u ovoj balkanskoj krčmi moći & htjeti ugasiti svijetlo , svijetle budućnosti & reći:
-Ajd ća!-Puj doma! –Fajront!
Neće biti doma, neće biti ni nas koji bi trebali ići; puj tamo-puj vamo.
Redikulozno, nema šta…
Đe ,nesta covik?!…

- 15:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.12.2009., ponedjeljak

B/l/og-o-s/f/eri...

Jutros sam se probudila b/l/ogovski ne/raspoložena. Prvi put u prosincu. Dala sam "si se "u zadatak pregledati 79. cool blogova, ali i komentare na njih te one koji bi mogli to postati uz dobar uzorak tek objavljenih, što se kaže taze blogova.
U blogosferi , «blog.hr» ima 812.702 blogova! Kakve kriterije ima uredništvo kada jedne smješta u lijevo, druge desno, o trećima piše u sredini , pažljivi bloger teško će otkriti.
Analizu i preporuku postova te njihovih autora trebali bi ipak provesti profesionalci, psihići, komunikatori ili zaista «odgovorni» urednici… Danas se svrše analize nastupa predsjedničkih kandidata, način njihovog govora, slanje poruka, odijevanja… Za sve njih ima posla. Eto, blogosfere kao plodnog polja za niz magistarskih i doktorskih radova.
Uredništvo je lijeno, kasni te šalje poruku kao da ih «libo nježnik» za kvalitet.
Ovako sastavljena blogosfera, postaje alternativna neučinkovita «psihijatrija». Dnevni boravak za frustrirane, sujetne, neshvaćene, plačipizde, napuštene, osamljene, usamljene, prevarene, neuzvraćene ljubavi, ne hebane, željne prijatelja & prijateljstva, kvazi afirmacije( Mama, vidi me na HTV1, u tisku…), nespremne za uzvraćanje onoga što sami traže, nadasve bolesne…: ((( te tzv. zdrave : )))…
Ave urednici, pomozite im ( blogeri/ma/cama), ne znaju što čine…
U želji doprinošenja boljoj & zdravoj atm/blog/osferi, odlučila sam zaobići blogere/ice tipa : ))), te : (((, ego triper/ice, snaše, kozmetičarke,gospodu; gospođe, gospon profesore,45 linija, manje-više koje kakve knjižice, priče & pričice, brodove , čamce, igle, lokomotive, galebove, carceje, sove, moljce, miševe, školjkice, s naslovom i bez, hybride, 2+, 2+2, u tri p.m., kapljice, ovakve & onakve humanitarce…
Okrećem se eur/o smijehu & vicevima o čuvenim Hrvatima; Sulji & Muji te njihovoj Fati …
B/l/og-o-s/f/eri…

- 13:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.