Jutros sam se probudila u šeher Sarajevu. Između Božića i Nove Godine. Pun pogodak u sridu.
Alkar Preost bi rekao kako nije čista srida, već utorak. Točno. Ta istina nije spriječila brojnu mladež iz Dalmacije da se dokopa šehera u želji za dočekom Nove 2010.-te.
S obzirom na kratak boravak te ostale planirane obveze nikoga od prijatelj/a/ica ne zovem na kavu, kaficu. Čak ni na kahvu. Ostavljam sve slučaju te usputnom susretu na ulici. Iz tog razloga na sastanak sa sinom ispod starog sata na Titovoj ulici sam kasnila akademsku četvrt. Pođem na vrijeme, ali zastajkivanja na ulici s prijateljicama, prijateljima;-Vozdra!-sa poznanicima, uvijek mi poremeti satnicu.
-Kako žena, kako muž, kako starci, kako djeca, kako zdravlje, kako posao, gdje si sada?...more pitanja u minuti. Kratko-slatko. Blogerica Marchelina bi ostala nezadovolj/e/na. Njoj je malo pet minuta. Ipak je važnije s kim si, nego koliko traje. Kad «svršiš» s obvezama, kad ručaš u restoranu sa sinom i tako mu ukradeš pola sata burnog poslovnog dana te uvečer završiš u «Slozi» s prijateljima; Emilom Grebenarom, fotografom, Žutim, kolegom (idućeg ponedjeljka gostuje na HRT kod Mišaka u emisiji «Na rubu znanosti»), kad sretneš Manija arhitektu (sada živi u Jablanici), dušu ispune prelijepi osjećaji, osjećaji «ljudovanja»...
U frizerskom salonu «DM» kod Muhameda i njegovoga sina, zadarskog zeta, glava poprimi nove dimenzije.
-«S novom glavom u Novu Godinu!»-moj je moto.
I tako već šezdeset godina. Godine lijepe, godine teške, ali nema ništa ljepše nego ih nositi.
Na žalost ovih dana mnogih glava više nema; Huska Vladovića, Irfana Čala, Enisa Selimovića (To be or not to be,-pokopan na Barama 31.12.09.)... Ostat će upamćeni. Dok je naših glava...
Šlag na kraju kratke posjete gradu/šeheru došao je pozivom na svečanu večeru povodom godišnjice firme S.U.E. (Ex Enel)* u Energoinvestu na Stupu. (Nekada je važilo:-Živim na Stupu, radim u «Zraku»...). U tvorničkom krugu, parku znanja sa nekada 6.000 zaposlenih, danas stoje razvaljeni zidovi instituta, ambulante; stare-nove, porte, tragovi velike naše hale i mog ureda. Danas samo ledina...
Ali glazba, žamor, pjesma s kraja parka iz obnovljene hale, nepogrešivo me vodila u naručje kolegica, kolega, bivših profesora, direktora, raje iz proizvodnje...Padala su po tko zna koji put poznata pitanja, ali i po koji vic, tipa;Crvenkapice:-«Koja je adresa tvoje bake?»-«Pa, naravno, zna se;-www.baka.ba».
S novom glavom na putu u Novu 2010., la/h/ko je bilo izdržati sedam sati vožnje autobusom do Splita.
I dok ovo pišem ne osjećam umor, samo elan stvoren «ljudovanjem». Nose me dobre želje dragih ljudi. Bogatija sam za brojne susrete, sjećanja, poklon majicu radio amatera Sarajeva, kupljenu knjigu kod uličnog prodavača , Dan Brown-a «Izgubljeni Simbol»...
Ostala sam u uvjerenju kako Sarajlije, nakon ratnih pobjeda mogu odnijeti i u miru pobjedu u srazu sa recesijom.
Jednom pobjednici, zauvijek pobjednici, građani, šeher Sarajeva.
*( S.U.E. –Ex Enel- bavi/la se proizvodnjom sistema bezprekidnog napajanja. Ništa nije čudno što još uvijek traju...).
Vozdra & Bog do Nove 2010.-te, šeher Sarajevo...
|
