Jutros sam se probudila s Anom u krevetu. Ne s Anom iz kuhinje, vengo s Anom Jelušić skijašicom i njenim tjednim zapisom u Jutarnjem listu. Mlada skijašica me je posramila i kritikom skoro zatvorila usta :
...-I ne mogu reći da me to čini sretnom jer oni koji najviše predbacuju najmanje putuju i najmanje se susreću s predrasudama na koje, kao Hrvatica (opet neka Danijela) nailazim gotovo svaki put kad otputujem preko oceana.
Ljudi koji žive unutar granica Lijepe naše –zbog ekonomskih prilika-ne putuju puno i često teško mogu razumjeti da neki zapadnjaci našu zemlju još uvijek doživljavaju kao prilično nerazvijenu.
Jednom prilikom neki me Amerikanac pitao znaju li ljudi u mojoj zemlji što su automobili ili samo jašu na konjima (jado, vidio Leticu na konju! m.op.) jedan drugi pito me jesam li ikada probala sladoled(oh, Monica m.op.). Trećeg je zanimalo imamo li tekuću vodu..(bidna ne zna koliko njih nemaju ni vode ni struje m.op.)
Zato bih sve one koji se bune protiv organizacije Snow Quen trophyja ( u prijevodu Snježna drugarica...m.op.) poslala da odgovaraju na takva pitanja. Mislim da bi nakon toga bili sretni što se imidž Hrvatske gradi na tako pozitivnim temeljima kao što je sljemenska utrka..Dojmovi koji će sudionici ponijeti kući i stereotipe koje će razbiti o Hrvatskoj vrijede svaku kunu uloženu u utrku...-tako zbori sa Sljemena i Učke, mala- velika, skijašica Ana.
Mlada skijašica rođena 1986. stvarno mi je otvorila oči.
Ne putujem, ne razumijem zapadnjake što nas doživljavaju nerazvijenim, užurbano trčkaram za kunom i zaista nemam vremena posebno im objašnjavati kako sam bolje živjela u vrijeme Tita.
Točno 1956., trideset godina prije rođenja Columbo- Hrvatice stala sam prvi put na drvene skije i pionir kožne vezove. Moj prvi spust je bio niz Vinkovićevu, a završio u parku, Ribnjak. Maturalac sam 1968. iskoristila da u Monte Carlu jednog folksdojčera prognanog iz ex Juge, pošaljem u p. m. na materinjem jeziku koji nije bio engleski i da mu kažem kako ima predrasude o našoj zaostalosti, nerazvijenosti...
Nekada sam radila na projektima računalnog nadzora i upravljanja termoelektranama i hidroelektranama. Danas sviram nježnik mog bodula, Tukca...
Hoću reći, svijet ne počinje i ne završava s nama...
To što neki od 200 milijuna Amerikanaca ne zna di se nalazi Croatia nije moja briga.
Brine mene što mala Ana «ne zna» da je skijanje sport elite. Skijati se možeš kada imaš dobro plaćen posao, kada si riješio/la pitanje stana, školovanja djece, kada imaš za spizu...Sve za svoje novce...
A, država u kojoj Lika nema struje, tekuće vode pored svih mogućih rijeka, gdje djeca pješaće do škole simo-tamo, deset kilometara, gdje se pred pučkim kuhinjama čeka po sat dva, u bolnicama na preglede srca devet mjeseci koliko na porod, gdje se prije stigne na groblje nego na mamografiju, gdje se skuplja "narodna kuna" za Petrovu i ine bolnice, treba zaboraviti na besramno trošenje "narodnih para" i promidžbu tipa "Sljeme"...Eh, koliko smo daleko od Cube, zemlje sretnih ljudi?!
Kruha i igara!-povikaše kraljica Sljemena i kralj, čuvar repa konja Bana Jelačića.
Kruha i tekuće vode, dajte nam!- povikaše građani ne/razvijene zemlje
Tesle nam & tukčeve kravate...
Na Sljeme, na Sljeme, na s/nježnik poći ću ja...
|
