trying to get away

Gledam te proklete slike, te usne, tu kosu, sve na njoj i sjecam se , sjecanja naviru, hvatam se za glavu, zadrzavam suze.....al nemogu, poteknu kao posljedica nemogucnosti trpljenja ovog osjecaja.....a onda se pitam zasto gledam njene slike, zasto se sama mucim?znam da vise on ne bi, nema hrabrosti, ja to ne bi oprostila, on me ne bi vise tako povrijedio, ali ta jebena muka kad pocnem razmisljat o tome.....kad znam da ju je drzao za tu glavu, ljubio te usne, ma sve to.....nemogu uopce ni izdrzat, samo me srce stegne, zatvorim oci, pokusam maknut sliku, al nista od toga, samo razmisljam o tom, kako je mogao, KAKO da NAPOKON predem preko svega toga nakon 2god sto su prosle, KAKO da zaboravim koliko me povrijedio.....ocito nemogu, jer ce to biti u meni uvijek, i uvijek ce boliti, mozda ne ovom jacinom, mozda ce slike izblijediti, ali oce, boljet ce, znam da oce.....jer time mi je unistio nevinost, naivnost, do tad sam bila neiskusna, ali dobra, toliko me pokvario, da sam u tih 8mj. upoznala sebe, svoju drugu stranu, i koliko god mi drago sta sam se promijenila ponekad se sjecam kako je lijepo bilo zivjeti u toj nekoj naivnosti.....a nju mrzim zbog toga jos vise.....u ovim trenucima gledam ga pored sebe kako spava, i inace bi mi bio sladak,a sad ga mrzim iz dna duse, i pocela bi ga tuci.....udarati, samo da izbacim sve sto je u meni, a ne mogu, ne zelim, mrzim ih.....
U slijedecih nekoliko dana, mozda i mjeseci, malo cu vam dosadivati s time, jer jedino ovdje mogu izraziti svoje prave osjecaje.....

Opet sam se vratila, nakon 2 godine i nakon rijeci NIKAD VISE......al prekrsila sam ih i ponovno se nasla ovdje, medu onima koji pokusavaju naci istinu, koji su na putu izgubili djelic sebe.....ja sam jedna od vas, koja se taman bila pronasla i opet izgubila.....neznam koliko ce blog trajati, mozda dan, mozda mjesec, mozda i godinama, a dokle god traje, ponovno cu probat naci sebe da se rijesim ovog osjecaja koji me ganja, da ponovno zasja osmijeh na mom licu, onaj iskreni, da napokon rijesim neke stvari.....moja jedina ljubav je daleko od mene, pare se stede pa nemogu joj u pola sata ispricati sve sta me muci.....iako i sama pomisao na nju me istovremeno podigne koliko i rastuzi sto je bas u ovom trenutku nemogu zagrlit.....vec me dugo ganjaju slike, uspomene iz proslosti, nemogu se tog nikako otarasiti, kao da sam se vatila u to razdoblje i gledam sebe i pitam se cemu?i jedini odgovor koji pronalazim je da nista nije vrijedno toga, nista nije bilo vrijedno onog osjecaja kojeg sam tad nosila u sebi, i kojeg jos uvijek nosim, jer ostavio je ogromnu ranu na meni, koja je zacijelila, ali je ostao oziljak, toliko jak da me stalno podsjeca, da me svaka rijec, svaka recenica, svaka pjesma vrati u to vrijeme suza, boli i razocaranja.....