trying to get away

Tolika zbrka osjecaja da vise neznam ni sama sta osjecam, zivim iz dana u dan jer moram, jer nemam snage ubit se pa moram nabacit osmijeh na lice, makar lazan, pretjerano lazan, onaj tko me pogleda u oci moze vidjeti koliko su one tuzne i bez sjaja.....neznam sta da kazem vise, mislila sam da je toj osobi stalo do mene, al nije, i govorila sam si da nije, al jednostavno uvijek se nadas da ce ipak jedan dan doci i reci da je tako kako sam si ja zamisljala, neke pute je tesko govorit protiv svog srca.....kako mi fale ti dani kad sam se znala toliko smijat da bi mi suze isle, kad me trbuh boliio od smijeha, al valjda za svaki osmijeh trebam platit pa tako i za ovaj.....buni me ta osoba, ne ona sama po sebi, nego moji osjecaji vezani za nju, svakim danom sve vise se pokazuje da ti mozes ljudima dati sve, al kad tebi treba njih nema, i za nju pocinje mislit tako, iako sam joj rekla da to mrzim, nekako je i ona to pocela radit.....zasto na svijetu ne postoji vise od tri osobe koje nisu toliko sebicne, da kad njima treba ja idem, pomazem, kad meni treba pomoc njih nema, a ne trazim puno, jedan razgovor.....ocito se nikad necu moci naviknuti na to, al nema me vise, ne za njih, ne za njega.....nikad se necu moc prestat pitat di je nestala stara ja, koliko su je puta ubili, sjaj je nestao.....

Mislim da sam blagoslovljena deckom kojeg imam, mislim da je on, sa mojom najboljom frendicom, jedina stvar za koju mogu reci da je stalna, koju volim, za koju bi dala svoj zivot, on je osoba koja mi je dala toliko toga da zauzvrat necu moci vratiti niti najvecom stvari koju napravim za njega.....uvijek je uz mene kad mi treba, uvijek zna kad me treba nasmijati, a kad jednostavno samo zagrliti.....on je osoba mog zivota, moja ljubav, moje srce, moje sve.....ne zasluzujem njega, imam osjecaj da ga ne zasluzujem, neznam sta mi je, imam osjecaj da mu nemogu dat onoliko koliko on zasluzuje, i to me ubija, imam osjecaj da cu eksplodirati, placem, nemogu se smirit, kao da mi netko sjece srce, jedna mi je osoba jos vise otvorila oci, slusajuci koliko voli svoju curu, i sta bi sve dao za nju, pocela sam razmisljat koliko ja njega volim, i koliko mi znaci.....gubitak njegove pojave, njegovog glasa, njegovog lica, zagrljaja, njegove ljubavi meni bi znacio smrt, definitivnu psihicku smrt, iz koje se nebi nikad izvukla.....gledam ga kako spava, i predivan mi je, predivan, najradije bi ga gledala danima, tako da bude uz mene i u onim minutama kad ga nema, volim te ljubavi, i uvijek cu te voljeti.....

Ja, ti i naš mali svijet ZAUVIJEK.....