truelife
18.12.2012., utorak
Tišina
|
Tišina ta bolna tišina koja odjekuje klancem života ,hodnikom nebeskim Bolan zvuk odbija se od zidove mojeg bića.Svi mi hodamo tankom linijom života, i u toj krutosti ne zapažamo boli bližnjih,ne zapitamo se šta i kako radimo ,koliko smo sretni dok sreču ne izgubismo samo kažemo , vidiš li ljubavi šta si učinio/la ?ali ne mora tako biti ,dovoljno je samo malo ,samo tren ... Ali ne krivim te , morala si živjeti bez mene,kao i ja bez tebe , iako nisi znala da će te to ubiti ,na kraju da će ubiti i mene . Ovaj stari sat na zidu umorno okreće kazaljke,ali ne posustaje u toj borbi života ,vrijeme teče svojim tokom Nekako , baš kao da je usklađen s otkucajima naših srca i da zajedno čine jedan tihi , harmoničan sklad. Da sladak je okus tebe na mojim usnama . Slatka je bol u postelji dok me gledaš kako odlazim od tebe. Svi naši snovi , nadanja sada postaju samo tvoji.Ti ćeš nastaviti sanjati ljepotu ovih svemirskih pomaka , događaja . Događaja koji če ispraviti nepravde ovog svijeta ,staviti iskrenu ljubav na pravo mjesto ,jer nije ljubav sve ... I bez obzira na naše postupke rajska vrata će nas ipak čekati, jer ja sam tvoj anđeo a ti moja anđeoska duša. I samo meni pripadaš. Ljubavi , osjetiš li ovo što i ja ?Ponekad taj trzaj stvarnosti, te nebeske niti kojom smo vezani svi , Da i ovo postane kraj, nit bi nas naša vodila tim hodnicima života kojom samo smrtni ljudi hode . I hodajuči tako tim hodnikom vječnosti ,samog kraja ,u pogledu ču prepoznati tvoju goruću ljubav taj osječaj iskupljenja , za sve grijehe ovog svijeta .Bit če to susret neba i zemlje od sreče i moje smrtno bilo če stati , kucanje srca če utihnuti. Crna vrana taj vjesnik smrti bit če na grani pod kojom smo sjedili opraštajući se od svjetovnog oblika naše ljubavi težeći ka tom beskraju. Pjevala je o boli i neponovljivoj ljubavi. Gusta magla tada se spusti dok nas vjetar krstio bistrinom , dok smo ponizno klečali zagrljeni zagrljajem vječnosti . I tog trena shvatih da nitko mi drugi nije trebao,ti si bila i ostala ispunjenje mojih snova jer ionako bila si samo moja. Suze su nam se razbijale licem od vremena rastanka nakon toliko traženja nađeni kao u drugoj dimenziji svijeta ,ali opet mada nađeni moramo čekati za spoj duša, taj nebeski ,za zagrljaj stvarnosti ,opet to nedostajanje opet ta bol ,opet to čekanje I znam suzama ču hraniti ruže tvoje nadajući se da će bar s jednom kapi , trunka tvoje i moje boli umrijeti. Nisam želio tražiti od tebe da pođeš sa mnom , ali čekat ću te , ne sat , ne dva. čekat ću te zauvijek. Vratila si se životu koju je propadao bez mene,bez nas . Mučili su nas vjekovi ,stolječa , ali sam i mrtav živio njegujući besprijekoran vrt crvenih ruža vrt tvojih crvenih ruža, kako bih ti svaki dan nježnošću osječaja mogao spustiti po jednu na tvoje toplo srce . .Prolazili su dani , mjeseci , godine u sjećanju na tebe . . . Ali znao sam da ćeš mi uskoro doći , da ću posljednju procvalu ružu tebi u ruku stvarnosti staviti. Bliže se naši posljednji svjetovni trenuci ,vrijeme teče ,mada volio bih da nikada nismo morali umrijeti , i da smo mogli sretno i zajedno provesti trenutke sreče u vječnosti ,toj nebeskoj stvarnosti moja malena |
