Bljuvboy

Kada je crni automobil ušao u dvorište velike kuće, iz džipova, koji su ga okruživali, istrčali su tjelohranitelji. Odlučni, s repetiranim pištoljima, gledaju na sve strane.
Iz crnog auta izlazi ministar. Iznenada, prije nego što je bilo tko mogao nešto učiniti, iz oblačka je na njegovo rame sletjela snježna pahuljica. Tjelohranitelji su se odmah bacili na nju. Sasvim slučajno tu su se našle i televizijske kamere da zabilježe ovaj povijesni trenutak. Ministar se digao i hrabro stresao pahulju s ramena. Odlučnim korakom uputio se ka svom radnom mjestu. Lijevo rame, od težine pahulje, malo mu je spušteno, ali on na to uopće nije obraćao pozornost.
I demokratska revolucija ima svoje heroje.

Kriminalac sa čarapom na glavi istrčao je na ulicu. U rukama nosi dvije vreće novaca i pištolj. Za njim trče dva policajca. U kafiću, sto metara niže, mladić u crnoj kožnoj jakni, ošišan na nulu, puca u glavu neke poznate ličnosti. Krv na sve strane. Ubojica izlazi na ulicu i trči.
U susjednoj zgradi, na trećem katu, žena je izbola muža kuhinjskim nožem i istrčala na ulicu. U istoj toj ulici, u isto to vrijeme, mladić od sedamnaest godina, automobilom koji je ukrao na nekom gradskom parkingu, gazi nekog klinca, izlazi iz automobila i trči.
Trči i žena srednjih godina, polugola, a za njom trči manijak, skroz gol.
S druge strane ulice trči jedan gospodin, elegantno obučen, s aktovkom u rukama, a ispred njega trči džeparoš sa novčanikom u desnom džepu koji je prethodno ukraden gospodinu s aktovkom.
Trči i jedan lokalni političar, a za njim grupa nezadovoljnih građana. Trče i dvije prostitutke, u pokušaju da se sakriju od one dvojice policajaca koje smo već spomenuli na početku priče.
Malo je takvih ulica u Evropi u kojima svi trče, od policajca do prostitutki. Iz ove priče se vidi da naš narod divovskim koracima grabi naprijed. Ne preostaje mi ništa drugo nego da dam podršku ovakvim pozitivnim kretanjima u svojoj zemlji i viknem iz sveg glasa: "Trči, narode, trči, jer Evropi bez nas spasa nema"!

Odabrati nekoliko dugonogih i tankostrukih mladih plavuša, pa ih pažljivo očistiti od traveža, rubaca i opanaka, zatim ih uvaljati u džins, kožne minice i visoke štiklice. Tako pripremljene baciti ih na uzavrelo crno tržište bijelog roblja. Potom ih više puta okretati i vrtjeti na obećanjima koja počinju sa predznakom INO (inokontakti, inopartneri, inokorespodenti). Mlade plavušice mogu se servirati kao predjelo na poslovnim zakuskama, kao ukras za službenu pratnju ili kao desert po lokalima zatvorenog tipa.
Ovako pripremljene mlade plavušice u međunarodnoj nošnji mogu se još služiti kao glavno jelo u javnim kućama ili dostavom na kućnu adresu.
Dobar tek!

Vjerujem da je mašta jača od znanja,
da je mit moćniji od povijesti,
da su snovi snažniji od činjenica,
da nada uvijek pobjeđuje iskustvo,
da je smijeh jedini lijek za tugu
i vjerujem da je ljubav jača od smrti.

Svježe, tiho, slatko, ovo jutro bilo je kao i onda kad su se prvi ljudi na ovoj Zemlji probudili u svojim trošnim kućicama oštrih zabata i koraknuli napolje da vide kako se sunce rađa oslobođeno od šumske tame. Jutra su uvijek jednaka i jesen je uvijek jesen, ali je mnogo raznih godina koje ljudi izbrojiše. Na ovoj Zemlji u početku je bila prva ljudska rasa, pa onda druga, rasa osvajača. Obje su nestale, i pobijeđeni, i pobjednici, milioni života, svi su se slili u jednu nejasnu točku na obzorju prošlosti. Zvijezde su bile osvojene, potom opet izgubljene. A godine su i dalje tekle, toliko puno godina da je prašuma iz pamtivijeka, potpuno uništena u ono doba kada su ljudi stvarali i održavali svoju povijest, opet uspjela da izraste. Čak i u ogromnoj, neznanoj povijesti jedne planete. Vrijeme koje je potrebno da šuma izraste predstavlja nešto. To ipak traje. A ne može ni na svakoj planeti da se desi; ne viđa se baš često i svuda ono prodiranje prvih , hladnih sunčevih zraka kroz sjenke i spletove bezbrojnih, vjetrom uzburkanih grana…
Možda ipak ne bi trebalo napuštati ovu planetu……a?

Zaboravili smo da čovjek može biti blesav u neizmjernim količinama i da u određenom stupnju svi od blesavosti bolujemo, ali nema tako blesava čovjeka da u svojoj duši ne bi gajio nešto dobrote na kojoj se grije kada mu je zima od ljudske hladnoće i suši kada je mokar od ljudskih ispljuvaka.

...Jutros smo na putu prema pošti dali toj knjizi konačni imprimatur. Razradili smo novu kozmologiju literature, Boris i ja. To treba da bude nova Biblija - Zadnja Knjiga. Svi oni koji imaju što da kažu reći će to ovdje – anonimno. Iscrpit ćemo epohu. Poslije nas neće biti ni jedne knjige – bar ne još jedno pokoljenje. Sve do sada kopirali smo u tami, gdje nas ništa nije vodilo osim instinkta, a sada ćemo imati posudu da u nju izlijevamo životni fluid, bombu, koja će kada je bacimo, raznijeti svijet. Unutra ćemo staviti dovoljno stvari, da bi samo piscima sutrašnjice dali njihove fabule, njihove drame, njihove pjesme, njihove mitove, njihove nauke. Svijet će moći da se njome prehranjuje idućih tisuću godina. Ona je kolosalna u svojoj preuzetosti. Pomisao na nju gotovo nas uništava. Već stotinu godina ili više, naš svijet, umire. I ni jedan čovjek u tih zadnjih stotinu godina ili više nije bio dovoljno sulud da podmetne bombu u šupak cjele kreacije i da je odapne. Svijet trune umirući postepeno. Ali mu treba coup de grace, treba netko da ga raznese u komadiće. Nitko od nas nije netaknut, a ipak nosimo u sebi sve kontinente i ptice u zraku.
Mi ćemo sve to zabilježiti - evoluciju ovoga svijeta koji je umro ali nije zakopan. Mi plivamo na površini vremena, a sve se drugo utopilo, topi se, ili će se utopiti. Bit će ogromna knjiga. U njoj će biti oceani prostora u kojima će se moći kretati, šetati, pjevati, plesati, penjati, kupati, skakati preko glave, zavijati, silovati, ubijati. Katedrala, prava pravcata katedrala. U gradnji će pomagati svi oni koji su izgubili svoj indetitet. Služit će se mise za mrtve, molitve, ispovjedi, himne, jecanje i brbljanje, ubojita ravnodušnost. Bit će rozeta na prozorima i kamenih maski na olucima i akonta i grobara. Moći će se na konjima galopirati kroz prolaze između klupa. Moći ćete glavom tući o zid – zid neće popustiti. Moći ćete moliti na bilo kojem jeziku koji vam padne na pamet, ili će te se moći sklupčati pred vratima i spavati. Trajat će barem tisuću godina, ta katedrala, a neće biti ni jedne kopije, jer će graditelji umrijeti a sa njima i formula. Načinit ćemo razglednice i organizirati grupne turističke posjete. Sagradit ćemo oko nje grad i uspostaviti slobodnu zajednicu. Nama ne treba genij – genij je mrtav. Potrebne su nam jake ruke i duhovi koji su voljni da se odreknu sablasti i prihvate meso....

Henry Miller
" Rakova obratnica "