Bljuvboy

Svježe, tiho, slatko, ovo jutro bilo je kao i onda kad su se prvi ljudi na ovoj Zemlji probudili u svojim trošnim kućicama oštrih zabata i koraknuli napolje da vide kako se sunce rađa oslobođeno od šumske tame. Jutra su uvijek jednaka i jesen je uvijek jesen, ali je mnogo raznih godina koje ljudi izbrojiše. Na ovoj Zemlji u početku je bila prva ljudska rasa, pa onda druga, rasa osvajača. Obje su nestale, i pobijeđeni, i pobjednici, milioni života, svi su se slili u jednu nejasnu točku na obzorju prošlosti. Zvijezde su bile osvojene, potom opet izgubljene. A godine su i dalje tekle, toliko puno godina da je prašuma iz pamtivijeka, potpuno uništena u ono doba kada su ljudi stvarali i održavali svoju povijest, opet uspjela da izraste. Čak i u ogromnoj, neznanoj povijesti jedne planete. Vrijeme koje je potrebno da šuma izraste predstavlja nešto. To ipak traje. A ne može ni na svakoj planeti da se desi; ne viđa se baš često i svuda ono prodiranje prvih , hladnih sunčevih zraka kroz sjenke i spletove bezbrojnih, vjetrom uzburkanih grana…
Možda ipak ne bi trebalo napuštati ovu planetu……a?