Bljuvboy

Dragi građani,

Svakome je jasno koliko naša Vlada i Ministarstvo izgara u borbi za zaštitu zdravlja našeg stanovništva. Što sve nismo radili! Uveli smo participaciju da bi se smanjile gužve po Domovima Zdravlja. Ukinuli smo sva besplatna snimanja da se građani ne bi zračili. Napravili smo specijalne recepte da se pacijenti ne bi trovali lijekovima. Svakodnevno pričali o reorganizaciji i restrukturaciji zdravstva. Zabranili smo čak i pušenje u zdravstvenim ustanovama. Međutim, i pored nadljudskih napora, rezultati su bili vrlo skromni.
Bili smo prinuđeni da okupimo Ekspertni tim našeg Ministarstva, koji čine moja sekretarica Biba, Jole iz moje stranke, kćerka profesora Dragovića i naravno ja, kao resorni Ministar.
Posle višednevnog analiziranja u Istarskim toplicama došli smo do poražavajućeg otkrića. Naš narod je previše bolestan! Nema tog Ministarstva, ni te Vlade, koja bi mogla da financira toliko bolestan narod!
Na osnovu nalaza Ekspertnog tima, bilo je vrijeme za hitnu akciju. Dakle, u skladu sa svojim ovlastima, donosim sljedeće naređenje:
"Strogo se zabranjuje bilo kakva vrsta i oblik obolijevanja građana! U slučaju veće nužde, obolijevanje se može obaviti samo uz odobrenje Ministarstva zdravlja! Svako tko se razboli samovoljno i bez dozvole, biće najstrože kažnjen!"

Sretne priče su one sa sretnim završetkom. Sretni završeci događaju se samo u epizodama. Dakle, sretne priče su uvijek nezavršene priče. Završena priča uvijek je tužna. Kraj je uvijek isti. Vječan.

Postoji na planeti Zemlji više malih država. Jedna od njih je i država Marije Bljuzge. Od nje je i sam dragi Bog digao ruke. Nije, dobričina, imao drugog izbora. Iz nje su pobjegli i svi anđeli. Još prije ambasadora. Svecima je dekretom pristup zabranjen. Vile su se preselile u druge krajeve. Za nju nije bilo zainteresirano čak ni vražje ministarstvo.
U toj šašavoj nazovi državi, napaćenog nebeskog naroda, stanovala su sva svjetska čuda. Jedno pored drugog. Valjda to zato njima ništa nije bilo čudno. Tu su popovi psovali. Vjernici blatili Gospoda. Nevjernici išli u crkve. Djeca tukla roditelja. Vlakovi kretali unatrag. Obećanja davana da bi bila prekršena. Zakoni mijenjani brzinom svjetlosti. O seksu su svi naveliko pričali. Muškarci se hvalisali potencijom. A natalitet im je stalno padao. Sve do bijele kuge. U ovoj čudo-čudo zemlji kriminalci su upravljali policijom. Novinari pisali hvalospjeve lopovima. Književnici uzdizali političare. Sudovi oslobađali krivce, a osuđivali nevine. Lopine postajali ministri. Ministri krali po kućama. Nepismeni držali predavanja. Liječili nadridoktori. Savjetovale vračare...
Zlo i naopako. Sve je bilo naopačke. Država je uzimala od sirotinje i davala bogatašima. Pokojni Robin Hud se zbog toga okreće u grobu. Kao i pošteni hajduci ovog djela planete.
Stigle su, doduše, i neke promjene. Privatizacija, npr.. E, tek su tu bila čuda neviđena. Radilo se kao na placi. Oduzeta je imovina bivših kapitalista. Prodavači su negdašnji komunisti. Kupci dojučerašnji prevaranti. Kredit za to su dobivali od države.
Čisto vražja posla. Stoga je šef pakla, glavom, bradom i repom, jednog dana, kad nije imao pametnijeg posla, došao u državu Marije Bljuzge. Odmah se uključio u privatizaciju. Kupovao je duše. Mimo znanja građana. Ugovor je sklopio sa resornim ministrima. Novac je uplatio na vladine i druge tajne račune.
Vragu, koji je trljao ruke od zadovoljstva, prodali su baš svaku dušu. Stanovnicima su ostali jedino organi. Zakratko. Ubrzo su i oni rasprodati stranim bolnicama za sitne pare.
Ni sam crni reponja nije vjerovao svojim očima. Bio je, ipak, zadovoljan. Nabavio je, po niskoj cijeni, nekoliko miliona duša naroda i narodnosti. Ali... U državi Marije Bljuzge, naopako sa svih strana, izigrali su i samog vraga. Kad je, bijednik, htjeo da pokupi duše, skamenio se. Narod je bio prazan! Dušu su im odavno uništili ovdašnji političari.
Vrag nije mogao nikog da odvede u pakao. Sluđen, nehotice se prekrstio. Greška. Velika. Oduzeto mu je zvanje. Poslan je, po kazni, u pakao! Kao običan radnik.
Od tada u državi Marije Bljuzge više nitko ne dolazi. Bog, kao pametan nebeski stvor, svoju riječ ne poriče. A novoizabrani vrag se ne usuđuje. Zna kako je prošao njegov prethodnik.

Nabijem vas sve na kurac!!!
Da, da, vas moraliste (molim, primjetiti malo "v") uvijek spremne pragmaticare. Vas koji bi se, da je na svijetu imalo vise pravva i pravde zvali "viskom proizvoda".I tako se samo "svalite" s pokretne trake, nenadjebivo ispravni...roba s greskom ide drugim kolosijekom..."Drugacijima ulaz
zabranjen" kocoperi vam se zlatnim slovima na vratima vaseg carstva (mozda i kraljevstva, pa mi sad pada na pamet ona...kraljevstvo za konja) No, buduci da su stvari ionako fucked up..i netko je tu dobrano zajebo u klalkulaciji na samom pocetku (netko tko nikako nije mogao pojmiti znacenje siljastog kuta...ne, barem ne dotle dok se onaj tupi kurci u svojoj "nepodnosljivoj lakoci postojanja"). JUS, NNNI.
bon-fucking-ton!!!! Long live ispravnost!!! (Patetici bi nazdravili i neispravnosti skroz dok ih ona tako jasno diferencira i istice njihovu nepogresivost.) I moralni
zakon u meni...nek se zabiljezi svakako (molim iskoristiti svaku mogucu priliku za samoreklamu). Oo blazena povrsnosti kako si se to i kojim zaslugama uspela na pijedestal mocnijih? O ignorancijo svevisnja...padam nicice pred tobom...ogrni me svojim skutima koje obecavaju olaksanje. Save Our Souls!
E da ne bi!!! Sala sala, joke, joke.
Zajebi stara..nije jos dotle doslo.

skrrrlj cviiiiil, mrrhhhhhhh.....98,4 Mhz.. A danas, dragi slusaoci....prigodni program u cast Dana diletanata i neznalicaaaa! Objesite zastave...narucite vatromet iii....(najavni bubnjoviti dzingl)...Nazovite svoju
omiljenu radio stanicu i samo pozelite svoj glazbeni broj(tribute to...Po vasem izboru)
Halo..halo..Da..u eteru ste.. OO imamo
prvoborca....Mediokritet sa barikada direktno!!!! Da..slusam..samo recite.....Oh sjecam se....BUldozeri daaa..Evo vec ide..samo za Vas (primjetiti genetski urodjeno
veliko "v" bogomdanih uvijekispravnih mainstreamasa)

A sada dragi slusaoci....pjesma...ma ke pjesma...dozvolite mi toliku slobodu da je najavim kao himnu...khm khm...mislim da govorim u ime svih Vas (evo ga opet)..
Blago budalama la la la la
Blago budalama la la la la
Njima je lako
Jer ne misle kako......
(pa neki gadni rif)

Pih.
Ubacujem cd i sluje na usi...neka Marley napravi svoje.
Kao onaj iz one knjige (ma znam i koji i iz koje tocno knjige, al je ovako kao veca fora...napetije je...uostalom tko vas jebe ... i tako ste glasali za farenhajt tamonekibroj...patite u neznannju..ili si dajte truda i kopajte po knjigama) koji je na ulici zadrzavao dah iz protesta i gnusanja od dijeljenja istog s drugim
ljudima...prolaznicima. Marley opleti....zaljuljaj me...zaustavi ovu vrtoglavicom kontraefektom, mozda dodjem
u normalu.

Beeeeeeeeeeelj!! Sta se palite ha? Skacete cim cujete rijec "normala"...vi uvijek spremni "pravovjerni plesaci". Za vasu informaciju..postoji normala....a postoji, bogami, i normala. Pokusajte uociti
razliku. Da vam pomognem?

Ajmo sad lijepo..take a look at yourself(vid maloga "y" hehe)...jedan vrti palcem oko palca....onaj tamo u kutu frce bradicu mudrosti ( tako kaze...samoreklama vol.2), a svi ko jedan cokcete jezikom...c c ..pa opet c c.uz.ritam jen dva,kad na scenu stupam ja..plus obavezno unisono kimanje glave u pravcu lijevo-desno.

Da prizor nije tragican bio bi komican (ne znam cemu, ali neka ove recenice ovakve i tu).

Pa dakle...licim li vam ja na ista od toga? Tko kaze da su dinosauri izumrli ha?

Cvrlj...zbrljjjjjjjjj....cviiiiil...
Halo halo...jel moze pjesma?
Da naravno...Samo recite...danas smo tako praznicno, jel, hehe, i svecarski raspolozeni....
Ok...ja bi zeljela...jel mi mozete pustiti...ma bas bi htjela cuti...onu...
Kiss my ass and go to hell!!!!

Pa jebemu Mile...lijepo sam ti rekaO da ne pustas u eter ove drznike!!! Nes ti meni revoluciju na mojim radio valovima! Psmtr..kas vise nauciti?!...

Jesam ja to jos vani, Mileee...???
Brzo pusti (samo)reklame!!!

..good friends we have and good friends we've lost..along the way....Marley kao terapija. Volume up. Blazene sluje. Tehnika narodu!

Jos samo da smislim foru kako duze zadrzati dah. Jos samo malo....ne dijeliti iste atome kisika s vama...
Jos malo..osamdesetcetiri..osamdesetpet.......moram....jos...c'mon, c'mon..

A mozda ste to bas i htjeli?

A bo?




by GRETA

A da...Ono čega se sjećam nije mnogo. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest. No, nečega se ipak sjećam. A to čega se sjećam, nitko mi ne vjeruje. Zaista je bilo kao da je stvarno, istinski osjećaji proželi su moju svijest.
A sada, kada onako malo razmislim o svemu, i sam se pitam, je li se to baš tako dogodilo, je li se uopće desilo, te si postavljam pitanje: zašto se to, ukoliko se i desilo, desilo baš meni. A moglo se nekome drugom. I taj bi sada to objašnjavao vama, gospodine psihijatru. No, desilo se meni. I radi toga vi sada ispitujete mene.
A vjerujte mi na riječ, dragi doktore, bistre sam pameti. Barem koliko je to prosječna bistrina kod običnog čovjeka. Znate da nisam ni naročito školovan, ni naročito lijep, iako ljepota sa svim tim nema nikakve veze. Ili ima? Recite Vi meni, ipak vi bolje poznajete ljudsku psihu od mene?
A možda mi se sve to, zapravo, i ne bi desilo da nisam ovakav, mislim na izgled. Znate, ljudi me zbog mog prevelikog nosa ogovaraju, nalazeći u njemu manu. A i to što sam bez prednjih zubi, mislim donje vilice, ne ulijeva ugodu u ljudima tokom razgovora. Kada me ugledaju ovakvog, skroz nikakvog, gledaju me s visoka, kao oni su u plusu, u redu su, a ja sam u minusu, nedostaje mi nešto u glavi. A tako misle samo zato što mi nedostaje ljepota u licu.
A i odjeća je tu bitna. Recimo, da sam, dragi doktore, odjeven poput vas, mislim onda kada niste u kuti, sugovornici bi me smatrali uspješnim i vjerovali bi mi, jer... Znate i sami, ma koliko mi drukčije mislili, odjeća čini čovjeka, barem njegov ugled.
A da… Želite da Vam kažem što se zapravo desilo… Ma, sad ću vam reći, dragi doktore. Evo, hoću.
A sve se desilo ovako… Ne, nisam pio. Ni kap alkohola nisam popio. Ma, ni bijele miševe nikad nisam vidio, niti uživao u alkoholnim isparivanjima. Vjerujte mi. A tek cigarete… Meni i dim smeta. Čini mi dišne probleme. Odjeća mi odmah prihvati miris duhana, pa kad je nakon povratka doma, uredno odložim na vješalicu, kada sutradan otvorim ormar sva mi odjeća smrdi po duhanu. Kao da sam pljuger. A nisam, vjerujte mi. A ima ljudi koji vole pušiti. I po tri cigarete na sat, tri kutije dnevno, tri šteke tjedno. A na poslu sam se morao družiti s jednim od njih. On puši kao Turčin. Doduše, ne poznajem ni jednog Turčina, pa možda on puši i više od njega.
A i u školi sam zaostajao, nisam bio pozivan na tulume kao pušači. Upuhujući duhan, tijekom odmora, pušači su izmjenjivali informacije gdje se održava kakav tulum, pa su i odlazili na njih. Znalo se dogoditi da nekome na tulumu bude krcat stan ljudi, a da organizator poznaje samo jednog ili dvoje tulumaroša. Zato, ja nikada nisam organizirao tulume u svome stanu. Znate i sami kako to izgleda poslije tuluma. Pišaline i bljuvotina čak i po tepihu. Tko će to urediti, dovesti u normalu, molim lijepo? Zar da ja rintam za nepoznate? Pobirem s poda spavaće sobe pune kondome?! Ni u ludilu.
A oni se ševe sve u šesnaest. I opće ne pitaju za dozvolu. Samo otvore vrata i tras… Nožice djevojčice u zraku. Prvo prcaju, a onda štrcaju. Ni kondome mnogi nemaju. A onda se brane kako im je moralna dvojba kriva. Kao, s jedne strane, kršćanstvo zabranjuje sprečavanje neželjene trudnoće, a kao, s druge strane, nitko ne želi mlad postati roditelj. Zato roditelji i postaju starci u staračkim domovima. A kada maloljetnice govore da se nisu štitile jer im kršćanstvo brani zaštitu, zanemaruju da im to isto kršćanstvo brani konzumaciju seksa prije braka. A one su se ševile maloljetne, prema tome nisu bile u braku. A zašto su se onda ševile? Mislim, zašto, kada kršćanstvo brani ševu van braka?!
A i ljudi najviše cijene produkt ševe - djecu. Kao ono, što ti vrijedi i tri vile od tisuću kvadrata uz obalu, dvadesetmetarski jedrenjak kada nemaš to kome ostaviti, kada nemaš djece. Ma briga mene za ostavljanje, meni bi to bilo za sada!
A i ta djeca, mislim… Al' su danas naporna. Priča mi prijatelj da je u jednoj školi, u zbornici, pored stalka s imenicima popis nastavnog osoblja s naznačenim brojevima mobitela. Kao, tako naredio ravnatelj, pa se zalijepilo tu. A onda jedan učenik, vračajući imenik, ne budi lijen, prepisao broj mobitela profesorice koja im je, mislim tim pubertetlijama, svojom privlačnošću, ušla u vidokrug. Od onda su toj učiteljici na mobitel počele stizati svakakve nemoralne ponude. Kao: šipu mi racku, rintu ti tuki za hou, itd. A to pišu ta djeca. Ma, kažem vam ja, dragi doktore, grozna su ta djeca danas.
A imate li i vi djecu? Stariji ide u informatičku? Pa ta informatička je super škola! A danas bez informatike nema apsolutno napretka. Kompjutor je sve zauzeo. Internet caruje. Čuo sam da već ima i pravih ovisnika. Kao ljudi se ne miču s kompjutora. Kvare si oči. Dobro, sve ja to razumijem. Ekonomika je u pitanju. Industrija naočala želi da ljudi oćorave da im mogu utrapiti cvikere. A cvikeri koštaju. Ludilo. Skoro pa se mora dignuti kredit da se kupe. Ako nemaš novaca, utrape ti socijalke pa izgledaš kao kvisko. I sve to zbog kompjutora!
A zbog kompjutora su i nepregledni redovi na birou za zapošljavanje. I ja sam u njemu, znate? Pa da, sudim se ja. Znate, čim sam se vratio s bolovanja, oni meni otkaz. Knjižicu u ruke kao školarcu na kraju godine.
A naši sudovi su tako krcati. Čeka se na red kao nekada kada se kupovalo na točkice. Doduše, točkice su danas zamijenile kartice, pa se sada živi na njih. A može se živjeti i bez njih. Recimo ja: oduzeli su mi karticu zbog minusa, pa živim. Doduše, hranim se u pučkoj kuhinji, ali živim. I odjeću si nabavljam. Iz Caritasa, naravno. No ja se ne bunim. Meni ništa ne nedostaje. Časna riječ!
A vama, jel' vama, dragi doktore nešto nedostaje? A vidite, skromni smo mi ljudi. Nama ništa ne nedostaje. Vi imate sve, ja nemam ništa, a ipak smo u zadovoljstvu nedostajanja jednaki. Isti poput blizanaca. A i njih ima svakim danom sve više.
A i vidite, čuo sam ja, dragi doktore, za tu umjetnu oplodnju. Kažu tko se umjetno oplodi, taj rodi višestruko. Poput špricanih jabuka, recimo, na primjer. Ako špricate jabuku, ili neku drugu voćku, čuo sam u poljoprivrednoj emisiji, na radiju. Znate, ja vam nedjeljom slušam radio. Svašta pametan čovjek može naučiti. Svemu vas oni nauče. Navedite bilo koju granu djelatnosti, o svemu ja ponešto znam. Sve je mene radio podučio.
A recimo, što ja znam, genetski modificirana hrana. Iako ne znam točno što znači ono GMO, doduše taj "G" označava genetski i da "M" označava modificirana, to znam, ali što mu dođe taj "O", eto to ne znam. Znadete li vi, cijenjeni doktore? Mislite da je taj "O" označava organizam, pa sad… Moglo bi to biti to, GMO.
A samo...Znate, ja nisam naročito školovan, ali uvjeren sam da, recimo, pomidor, pardon, rajčica nije organizam. Kao što nije ni blitva. Ni… Recimo, kukuruz! Da su rajčica, blitva i kukuruz organizmi, mislim si ja, što bi tada jeli vegetarijanci? Vegetarijanci ne jedu organizme. Oni su ortodoksni nejedoorganizmičari! A od nečega čak i vegetarijanci moraju živjeti, zar ne? Osim toga, zar nije MGO klon, mislim genetski modificiran organizam, recimo, ovce, je klon. Doduše, ona ovca, kako se ono zvala? Ma nije važno...Dolly, a da, u pravu ste, eto što znači učen čovjek! Ta ovca, imenom Dolly, nije dugo trajala, mislim, živjela. Čuo sam, naravno, na radiju da je ta ovca, Dolly, ubrzano starjela. A GMO rajčica, recimo na primjer, svježija je i duže traje nego ona koja nije modificirana. A ovca, Dolly, je ubrzano ostarjela. Vidite, dragi doktore, tu meni nešto smrdi, ovaj, ništa mi zapravo ne smrdi, nego… Ne štima mi i točka!
A vama štima da GMO ovcu postaruje, a rajčicu pomlađuje? A i još si nešto, onako, premišljavam, dragi doktore… Vidite, ako GMO rajčica duže traje, traje li ona duže i u našem organizmu? Mislim, onako u našim crijevima, ili je trajanje procesa probavljanja GMO rajčice jednak kao i one, nešpricane, kao bismo mi rekli, pučke iz vrta? A ako ne traje njihovo probavljanje jednako dugo, raste li GMO rajčica i u našim crijevima. Znam, znam, dragi doktore, da smo mi GMO rajčicu nasjeckali, ali, uzmimo na primjer...Gledajte gliste… Koliko ih god nasjeckate, svaki komadićak nastavlja ponaosob samostalno živjeti. I rasti. A onda ponovno možete svaki djelić svake tako dobivene gliste nasjeckati i stvar se ponavlja. Nikad kraja tim glistama. Brrr. Ukoliko su i ti GMO rajčice poput glista, to što ih nasjeckamo, njima ne smeta. Kada ih jedemo, mi ih ne žvačemo, nego ih gutamo. A progutavši ih, one možda rastu u nama. Za rast im treba hrana, pa nas možda one jedu iznutra. Možda smo mi u stvari jedna velika GMO rajčica, mislim iznutra. A možda blitva, kukuruz. I zato… Ne, ne...NE! Ja ne jedem te GMO rajčice! Pa ne želim biti jedan metar i devedesetpet centimetara velika rajčica! Ne, ne...NE!
A vi biste, dragi doktore, htjeli da prijeđem na stvar, ovaj, mislim razlog zašto uopće i razgovaramo. Dobro, i ja bih rado prestao pričati. Znate, usta su mi se osušila, a vode nema. Nemate li možda nešto u ormaru? Nemate. A znate, mnogi tako imaju. I svašta se u tim ormarima nalazi. Znate Krešo, doduše, dragi doktore, ne poznajete Krešu, mislim osobno, ali, možda, poznajete takvu vrst ljudi kao što je Krešo. Ipak ste vi stručnjak za ljudske tipove, ovaj, psihe, hoću reći… Dakle, taj moj prijatelj Krešo on vam ima pun ormar različitih alkoholnih žestica. On je direktor jedne osnovne škole. O.Š. "Grgini bataci", ako ste čuli za nju. Jeste, baš mi je drago.
A taj moj prijatelj, Krešo, znate, prima svakakve stranke: od poreznika, do umjetnika. A i šire! I on točno zna, koja vrsta ljudi, prema profesiji kojom se bave, što pije. Zanima li vas, dragi doktore, tko što pije? Mislim, ukoliko vas zamaram, ja to mogu preskočiti. Vratiti se na ono zbog čega smo mi tu, iako znate, kao što rekoh, ono čega se sjećam nije mnogo. Znate, možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest, kao što rekoh u uvodnoj riječi. A zanima vas, dragi doktore, što tko pije. Evo, kaže meni taj moj prijatelj, Krešo....A vi ga ne poznajete? Dobro, možda ćete ga upoznati. Doduše, on nema psihičkih problema. Ponekad samo naglo plane, pa se izderava i šakama udara taj ormar, ali da znate što sve on doživljava, ne biste ga čak ni vi dijagnosticirali. Nego…
A da...Krešo meni kaže...Znate, Krešo Vam priča kroz nos. Ima nekih problema s disanjem, pa ne može izgovarati riječi kao sav ostali svijet. Ali Kreši to ne smeta. Niti osobno, niti profesionalno. A ni to što ima urođeni očni tik dok priča, ne smeta mu u obavljanju direktorske dužnosti. Kako bi taj mali očni tik smetao, kada ne smeta ni to što on, Krešo, dok priča jako gestikulira rukama razmahujući se pritom. Ma nema veze. Krešo je izabrao pravu stranu, učlanio se u pravu stranku i sasvim je podoban za direktora.
A, ne....Ne pričam ja, Bože sačuvaj, protiv politike. I ne tvrdim ja, kao što neki tvrde, da Krešo ne bi nikada bio direktor da nije u vladajućoj stranci. Ne, ne… NE! To od mene nikada nećete čuti! Pa, Krešo i ja smo prijatelji! I Krešo me uvijek ponudi čašicom vodke. A vodku piju samo učeni ljudi. Umjetnici od pera!
A zanima vas što doktori piju....Doktori filozofije piju viski, liječnici travaricu, iako su im travari oštra konkurencija u liječenju ljudi! Ma, nemojte se odmah ljutiti, dragi doktore. Ne omalovažavam ja vašu stručnost uspoređujući vaše mukom stečeno znanje sa znanjem jednog tamo, kako bih se izrazio, priučenog travara. Pa vi ste završili fakultet!
A i ti travari, što oni znaju? Ne znaju ništa! Doduše, izliječili su me nekoliko puta.... Ovaj, mislim, protiv lakših bolesti, probavnih smetnji. Za sve ozbiljno ja se pouzdajem u službenu medicinu. Jest da se mora plaćati participacija, ali ja je ne plaćam jer i socijalno imam preko socijalne službe. Zato se i zove socijalno, što je od socijalne službe, zar ne? Da je od zdravstvene službe, nazivalo bi se zdravstveno, zar ne?
A što kažete?... Ma nemojte, tako. Nije istina da ja o svemu pričam, osim o onome zbog čega me vi kontrolirate, ovaj, hoću reći, razgovarate sa mnom. Ali što mogu kada ono čega se sjećam nije mnogo. A vi baš, dragi doktore, želite baš da vam o tom pričam. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest, pa ni uz najbolju volju ne mogu o tome pričati.
A vi biste ipak...? Kažete da kada otključam potisnute događaje da vam se javim da o njima popričamo. Vrlo rado, ali, kao što znate... Možete li vi to meni na pismeno...Mislim to da imam zaključane u podsvijesti te događaje... To zašto sam dobio otkaz... Može li vi to u anamnezu, ili kako se već zove, napisati da sam traumatiziran... A zašto to meni treba? Pa, ovaj...Znate...Kao što rekoh sudim se...To što su mi dali otkaz...Odvjetnik mi je rekao da mu priložim tu anamnezu, ili kako se već zove od specijaliste...Duševne boli i te stvari. Advokat kaže da se to računa u tisućama eura...Ne mogu oni meni tek tako...Vi samo lijepo napišite svoje mišljenje i… Možemo skoknuti na kavicu, ako ste za to....
A napisali ste… Možete li mi pročitati što piše? Misli su mi kohezne, protok misli mi nije kanaliziran...to, to, to je dobro! Već, vidim euriće...Hvala vam lijepa, dragi doktore, zaista vam hvala.
A eto, to bi bilo to, nalaz je u mom fasciklu...Bilo mi je drago što smo se upoznali. Hvala vam na strpljenju. I suradnji. Sad idem. Molim? A vi biste da vam sada, kada smo završili službeni pregled, objasnim što mi se to desilo. Dobro, dobro… Pametan ste vi čovjek, vi ste shvatili da se ja pretvaram. Pa onda da vam ispričam. Može?
A što da vam kažem? Ono čega se sjećam nije mnogo. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest......

Priča bez roka trajanja. Sa njom se počelo od kada je Kromanjolac napipao nešto što se kasnije nazvalo moždanim vijugama. Priča se rasteže do jalovosti, zapravo ništa posebno se ne događa, ali se priča. Na samrti smo, a još uvijek bi da filozofiramo, nestajemo, posljednji trzaji su u nama, a naša priča se seli u neko tek rođeno tijelo i usta koja po inerciji nastavljaju tu istu priču o životu, o tom mister univerzumu. Pričamo o njemu kao da nas je zadesila noć najvećeg pijanstva, i uvijek imamo utisak da sve to prije nas nitko nikada nije ispričao. Ponekad nas sve te priče asociraju na prihvatilište najvećih besmislica, na ribe koji se koprcaju po pajolima, a mi još uvijek želimo da ih žive donesemo i predamo nekom u nasljeđe, iako su već polumrtve. Krug se nikada ne zatvara, priča o životu je mnogo toga i ništa, ali mi je volimo, kao što volimo i boju svog glasa dok pričamo o životu. Priča nema cenzure, a svi smo propovjednici na misama, pjevamo i operske arije promuklim glasom bez naglaska, ni sami ih ne razumijemo, od drugih očekujemo da nas razumije, da ih sluša i da vjeruje, da prenosi pa bilo to i od samog pakla. Ponekad lutamo sa svojim pričama kao po autoputu, prelazimo sa trake na traku, ali se ne zaustavljamo jer bi nam to došlo kao gubljenje svijesti. Životi, uzvišeni, bezvrijedni….. Važno je pričati o njima, od pećine išarane simbolima do ispuštanja krika kada nas taj isti život napušta.....

Nije li vrijeme da se razvije prava religija stabla koja bi se vremenom proširila po svim šumama svijeta. Njeno vjersko načelo glasilo bi ovako:
Stablo koje je dobro i koje vodi uredan, pošten i dostojanstven život može biti sigurno u zagrobni život. Ako je u pitanju jako dobro stablo, naposljetku će se reinkarnirati u pet tisuća rola toaletnog papira. Zamislite kakav raj za stabla, direktan kontakt sa bogom čovjekom, a bogami, i sa gnojivom.....:)

Nijedno vrijeme nije ostalo bez sanjara koji su tegobe što ih podnose u sadašnjici cijenili samo toliko koliko su pripravna za svijetlu budućnost, a radosne trenutke proglašavali za čist gubitak koji će dovesti do odgode nastupa obećanih dana. U našem vremenu je ta misao postala opća i pomogla da se mnoge nesnošljive nedaće podnesu, gotovo kao nagrada, jer je svako svoj dio sretne budućnosti vidio odvagnut prema udjelu u pripremi njena dolaska.....;)

Prevelika je obaveza biti sretan dok svijet juri nizbrdo, kad generalno sranje tek što se nije obrušilo i iznenadilo nas nekakvom krajnje pogubnom kugom ili kozmičkim zrakama iz pakla, a na nebu se već vide znaci da je krajnje vrijeme da poravnamo račune s Bogom ili barem pokušamo promijeniti neke stvari, a sve što čovjek može čuti su ona uvijek ista , opća, tiha sranja o stabiliziranju ekonomije i prikupljanju šačice dolara za ekstremiste koji bi, eto, udisali malo zdraviji zrak, spriječiti otapanje ledenjaka i ne bi se željeli otuđiti od ostatka čovječanstva približavanjem svakog sadističkog tumora koji nosi uniformu i odlučuje da će biti Bog Zemlje Banana i dobiti pravo na trgovinu kokainom u Južnom Bronxu u zamjenu za gušenje Crvene Napasti.
To je ono što se svuda događa, uskoro će stići i u vaša kina, a ako mislite da pretjerujem, ako sami niste u stanju prepoznati znake, ako niste hvatali bilješke dok se odvijala nesmiljena pretvorba Zemlje Slobodnih Ljudi u još jedan sirotinjski kvart...pa, super! Samo se opustite, otvorite hladno pivce, eventualno pogledajte posebni prilog ABC-a o svjetskoj gladi, pustite da vam oči zasuze, osjećat će te se bolje kad dođe vrijeme za Nogomet Ponedjeljkom Uvečer ili Big Brother, jer vi ste već dali svoj obol time što ste zamalo nešto osjetili.
I ne brinite, sve je u redu.
Obećajem da ovo više neću nikada spomenuti.....;)

Moj rukopis je bio gladan;
uzalud sam muljao žilavi jezik,
progutao ga skupa s ponosom,
trun šećera i parfema u tinti
i eto me sad, ušuškane bebe,
zurim balavo u noge manekenki
hladne kao kockice leda koktela
za koji se spremam čitavo večer.
I djevojka pored mene kaže:
"Sve je "fan" osim glupih stvari".
Ne znam na šta misli i misli
li uopće, iskrivljeni odsjaj
snova iz kućica za Barbike, ali
tu je i slavni redatelj koji je rekao
"ne" kravatama i obukao Armanija,
glumica koja se slikala za Playboy
(u stvari, trebala bi, čim nastupi
pravi marketinški trenutak)
filmski kritičar i žena mu,
veliki biznismen i svita mu,
i neko tko je odnekud svima poznat
ali otkud, e to nitko živi ne zna,
samo još jedan statist u ovom
otužnom spektaklu lovaca na
One-Koji-Su-Se-Obrukali.
Odgonetači vječnog pitanja:
"Tko je u prepunom liftu
pustio vjetar?"

S obzirom na to da radimo u veoma teškim i nehumanim uslovima, da moramo da pritišćemo čak tri dugmića, a svako je različite boje, da imamo tvrde i neudobne stolice, da moramo satima da slušamo jedni druge, pa i same sebe, polazeći od činjenice da za vrijeme trajanja sjednica ne smijemo da se izuvamo, grickamo sjemenke i pijemo pivo, imajući u vidu da nas kamere neprekidno snimaju kao da smo u nekom rialiti šou ili "skrivenoj kameri", pošto posle obilnog ručka ne možemo da prilegnemo što, medicinski je dokazano, nije zdravo, prinuđeno smo da tražimo povećanje plaća za tisuću i petsto posto i povećanje svakog idućeg mjeseca u skladu sa porastom životnih troškova.
Tražimo posebnu doplatu za odvojeni život od izborne baze, autobusne i taksne markice, pravo na reprezentaciju za 11 osoba, plus rezerve, kao i pripadajući paušal, naknade za topli obrok i hladno piće, refundaciju troškova za benzin i lož ulje i dodatak za svečana odjela, koja su u našem slučaju radna.
S obzirom na naše dvadesetčetvorosatne aktivnosti, pored redovnih dnevnica, tražimo isplatu noćnica, uz povećanje od trideset posto.
Zahtijevamo da nas TV-kamere slikaju samo kada smo budni, da novinari o nama pišu samo pohvalno, makar morali i da izmišljaju, a da im se u suprotnom zabrani prolazak ulicom u kojoj radimo odgovoran posao. Tražimo da budu uništene sve fotografije na kojima čačkamo nos, rješavamo križaljke, češkamo se i razgovaramo mobilnim telefonima.
Ukoliko ovi naši zahtjevi ne budu prihvaćeni, poručujemo da narodni sabornici Hrvatskog Sabora neće obustavljati rad i stupati u štrajk. Naprotiv, do ispunjenja svih zahtjeva, radićemo još više!

Jesam li vam već rekao da ne vjerujem u ljude koji imaju stalan dotok inspiracije? Ako jesam, opomenite me, znam nepodnošljivo da se ponavljam … A također ne vjerujem u "rad-red-disciplinu" ljude, kao ni u ustajanje u šest ujutro zbog posla. Da, P. I. Čajkovski je znao reći: "Inspiracija ne dolazi lijenim ljudima", a moj bivši prijatelj je bio vatreni pobornik hipoteze da inspiracija dolazi iz dupeta! Hm?! Ne znam tko je u pravu, ali zasad mi neobično nadahnjujuće djeluje igranje pasijansa oli ti ga free solitaire dok slušam Jaggerove etide; u međuvremenu ću, vođen prijateljevim sugestijama, nad porculanskom šalicom pune čarobne crne tekućine, prizivati svoje muze…....;)